Nastavljam postizborni nauk (od kojeg dabogda da ima kakve fajde).
Birvaktile, nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma između Izraela i Egipta u Kemp Dejvidu (kompliciraniji sporazum i od onog „našeg“ u Dejtonu) ministar vanjskih poslova Egipta Amr Musa stekao je naviku da stalno, uporno i gotovo svakodnevno ponavlja u komunikaciji riječ „mu'essesat“ (institucije) deprimiran arapsko-muslimanskom nemoću, neorganiziranošću i nepostojanjem ozbiljnih institucija koje se tradicionalno nastoje nadomjestiti tipičnom orijentalnom praksom – „jakim vođom“.
Hajdemo najzad nazvati stvari, ljude i pojave pravim imenom. Bobu treba govoriti bob, a – hodži hodža.
I u nas, što bi se reklo, odvajkada traje bjesomučna potraga za „jakim“ partijskim predsjednikom, vođom i spasiteljom. Jer, samo takav treba i može da nas izvuče iz kolapsa, belaja i govana.
Sistem ili režim bez institucija se neminovno, prije ili kasnije, urušava bez obzira na jakost „jakog“ vođe. Država, društvo i partija počiva na ustavu, zakonima, sistemu i institucijama, a ne na autoritetu bilo kojeg insana. Tačnije, autokratija je primjerenija hajvanu nego insanu. Jer, ma koliko autokratija bila jaka vrlo se brzo izliže, ofuca i potroši. Ko ne vjeruje nek se vrati na istoriju. Prepuna je takvih „jakih“ ljudi i vođa. Što ono narod veli: „Možeš šta god hoćeš, ne možeš kol’ko hoćeš“.
Međutim, svako od nas, u sopstvenom beznađu i apatiji, će reći i zalagati se za princip da je „batina iz raja izašla“ i da bi se sve ovo/to riješilo da je kakva jaka pendreka i goleme ćuskije. Insan ( a pogotovo političar) je kvarljiva roba, kad dobije vlast uskurči se, počinje da hara, maltretira, žari i pali kada je društvo i država u rasulu, kada mu stvari počinju izmicati iz ruku. To je recept za put bez povratka. Što je rasulo i beznađe veće bič postaje duži. Problem autokratije je što stalno mora biti veća i jača. Što se stalno mora unapređivati i rasti. Gluho i daleko bilo – k'o kapitalizam.
Uzalud potrošismo godine glasajući i tražeći „jake“ ljude. Tražimo privid. Očekujemo „jakog“ jahača koji odnekuda dolazi na bijelom konju i rješava stvar. Samo „jak“ bošnjački političar će u epskoj borbi savladati Dodika i Čovića (i to istovremeno, zajedno i jednom rukom), on će biti miljenik velikih, on je dobrodošao i na Istoku i na Zapadu (pride Kina), on će nas uvesti u EU, pokrenuti privredu i obezbjediti blagostanje.
Naša snatrenja idu dalje. Pošto ne viđesmo i ne imadosmo takvog „junačinu“ u svim dosadašnjim pozicijama (kojih je, hvala Svevišnjem, bilo na pasja preskakala) mi čekamo viteza iz kilave opozicije (čiji je najvažniji zadatak dogovoriti ko će u kojoj stolici sjediti) koji će okrupniti, ujediniti dezorjentisanu i fragmentiranu opoziciju i stati na njeno čelo.
Vrijeme neumitno teče i sve je isto.
Vladajuće nacionalne garniture su, za bosanske prilike, solidno organizovane pješadijske formacije kojima se silna udruženja pčelara, analitičara, danguba, preko sto strančica bez članstva samo na ovim izborima i opoziocionara (građana) svih fela na raznim vrstama minderluka ne mogu oduprijeti.
I, šta nam je raditi obzirom da smo prepušteni stihiji, političkoj raspadnutosti, državnoj nedovršenosti, sami sebi, dezorijentaciji, unutrašjim i spoljnim vjetrometinama što, nimalo, nije zavidan položaj?
Treba imati hrabrosti, graditi institucije, ljude okupljati na jasnim političkim uvjerenjima, treba definirati ideje šta konkretno uraditi, zaokružiti politički identitet, jasnu fizionomiju i koje su to CRVENE LINIJE društva, Države, naroda, bilo koje partije i koalicije. Naravno, za to trebaju odvažne ličnosti s kredibilitetom, znanjem, moralom, simboličkim kapitalom prošlosti i vizijom budućnosti.
Da dodatno pojasnim. Politika nije samostalna trgovačka radnja, ublehaško eksponiranje, osionost, prepotencija, podilaženje glasačima i javnosti, to nije demagoška priča o moralu, pravednosti, poštenju, uhu ugodnim nacionalnim temama i čestitosti.
Izbornim čudima nema kraja. Vidjeli smo to i nakon posljednjih izbora. Više se ibretim činjenici da su stranke Trojke osvojile manje glasova u odnosu na prošle lokalne izbore nego porastu glasova SDA. Od te činjenice poraznija je samo statistika da su razni i brojni preletači, demagozi, krtice, dupli igrači i dupeuvlakači uveliko preskakali na listama i da su se nekom „tajnom“ alhemijom ponovo dokopali vijećničkih klupa.
Zašto je SDA politički blok (računajući i Stranku za BiH) u Sarajevskom kantonu dobio nešto više glasova od partija Trojke?
Ma koliko to apsurdno zvučalo, jer su vodile (zajedno, ali i svaka ponaosob) populističku, kolektivističku i komunističku (mislim na manire one „autentične“ birvaktilske ) politiku koja u ovom podneblju uvijek osvaja „više nego ubjedljivu većinu“. To je onaj glavni nacionalni i „kodirani“ talas, stalna izborna konstanta i politička realnost koja se ne smije zanemarivati, isključivati niti potcjenjivati. S njom se treba umjeti nositi i naći joj odgovor.
Jedan se sam po sebi nameće. U vjetar i havu otišle su hiljade glasova amaterskih i kvazi strančica čiji osnovni zadatak je obezbjeđenje ulaska u vijećničke klupe vlasniku STR, biti jezičak na vagi uspostave vlasti ili u naredne četiri godine obitavati u guzicama većine.
Istinska politika nije u politikanstvu, smicalicama i zakulisnim frakcionaškim trgovinama, nego je u institucijama, organima i zakonima, koje će, same po sebi, suzbijati kriminal, nepoštenje, nemoral i pokvarenjaštvo.
Da rezimiram.
Sve nas, i kolektivno i pojedinačno, i stranački i građanski, i vjerski i ljudski život dovodi pred dvoja vrata:
Prva – da u mnoštvu belaja, problema, konfuzije i linija svih boja koje nas sijeku i s kojima se svakodnevno hrvemo sa svih strana sopstvenom preferencom, principijelno i moralno formiramo sopstveni odbrambeni zid i svoje preference crvenih linija. Zbir tih pojedinačnih crvenih linija su društvene, nacionalne, državne, partijske – normalne crvene linije.
Za njima treba uporno tragati, pri potrazi biti mudar, dalekovid, tolerantan… I, umalo ne zaboravih najvažnije, taktičan i strpljiv.
Druga vrata su put bijesa i isključivosti nekolicine nemoralnih i pokvarenih. Suluda potraga i gackanje zakrvavljenih očiju poput zvjeri koje vrebaju na sve i svašta ne bi li održale svoju krvoločnu i destruktivnu felu.
(nastavak slijedi)
