Da se nakratko odmorimo od Dobrice Ćosića. On i njegova ideologija bit će stalna tema.
Prelazim, radi aktuelnosti, na ona „atraktivnija“ dešavanja – izbore i postizborna prepičkavanja.
Mašala. Imali smo još jedne izbore na kojima su u izbornoj noći opet sve stranke, po običaju, bile pobjednice. Kada i kako su adrenalinska isparenja iz(h)lapila, obrađeni postotci povećavali i statistika neumoljivo istjerala, iz agitpropovskih ideoloških smrdljivih šinjela, najopijenije „moću“ partijske predsjednike, sekretare, genseke, portparole, „nezavisne intelektualce“ i analitičare svih boja, stvarnost je počela da se ukazuje.
Pa kakvi su, onda, rezultati?
Loši.
Za koga?
Za sve.
Kako to?
Pojašnjenje će trajati malo duže. Evo ovako.
Izbori su još jednom pokazali da su bosansko društvo, država, politika i stranke podijeljene po nacionalnim odrednicama i da ne postoje pobjedničke i poražene stran(k)e. Izbori i „slučaj Kovačević“ (u posljednje vrijeme) pokazuju da bosansko društvo nema kapacitet, volju i instrumentarij da preraste u evropski i „normalan“ sistem zasnovan na „evropskim vrijednostima“, slobodama i demokratskim principima.
Na političkoj sceni je ćepenački, šibicarski i čaršijski (u bošnjačkom korpusu), a kvazigrađanski i partokratski populizam bez vizije i ideje (kod svih).
Jedna i jedina matematika svake političke partije je koliko je osvojeno načelničkih mjesta i vijećničkih ruku i kako će općinska statistika utjecati na, one glavne, buduće opće izbore.
Zašto je u Bosni i kod Bošnjaka uvijek, nakon svakih izbora, manje-više, sve isto?
Jer, u suštini, u bošnjačkom narodu postoje samo tri partije: SDA, SDP i NS.
Da uopštim i pojednostavim njihovu strukturu i kolektivni profil članstva, simpatizera i glasača.
SDA , kao najstarija nacionalna partija nastala, u suštini, kao nacionalni pokret i krik desetljećima suzbijanog vjerskog, nacionalnog, kulturološkog i demokratskog političkog „izražaja“ duboko je ukorijenjena u svijest i podsvijest kolektivnog i većinskog individualnog identiteta i iskustva. U samom nastanku srasla je sa Islamskom zajednicom, a zbog zakašnjele nacionalne, vjerske i stranačke diferencijacije, gdje se, još uvijek, ove tri identitetske odrednice upredaju u osnovni i sržni identitet. SDA još uvijek jaše i osvaja veliki (nezasluženi) broj glasova što je, još uvijek, čini bitnim faktorom na političkoj sceni. O njenoj trenutnoj kadrovskoj strukturi, „ideologiji“, „metodu djelovanja“ i javnim nastupima gotovo da ne treba trošiti riječi – mnogo učinkovitija i ljekovitija bila bi bejzbol palica. Većinu njenih trenutnih aktera bio bi sevap izdegenečiti, jer su ozbiljnu partiju uspjeli iznutra rastočiti i sjebati poput termita i dovesti je gotovo do ideološkog bankrota i propasti. Ipak, SDA je još uvijek jako drvo, duboko ukorijenjeno bez obzira što je polomljeno i raščupano sa svih strana, što joj, još uvijek, omogućava prisustvo na političkoj sceni i nezasluženo dobre rezultate zbog, kao što rekoh, jakog simboličkog naboja iz prošlosti.
SDP je, htio ne htio, i pravni i ideološki nasljednik jugoslovenskih komunista. Lutao je i hrvao se iznutra i izvana sa jugonostalgičarima, ideološkim komunistima, ateistima, nostalgičarima i vremenom (vrlo uspješno) krenuo prema građanskom elitizmu i (dobrim dijelom verbalnoj) multietničnosti.
NS je nedonošče i mezimče međunarodne zajednice oko koje se okuplja i još dugo će se okupljati oni kojima se oči sjaje i usta su puna liberalnog kapitalizma (i ne znajući šta to znači), zelenih (ekoloških, a ne vjerskih) politika, umjesto vjerskih promiču seksualne slobode; umiljato sisaju i finansije i ideologiju sa sve četiri strane svijeta i zajedničko im je – prezir prema „nacionalizmu“… Mali su, skoncentrisani na Sarajevo, uporni, tvrdoglavi u jahanju na „svojoj ideologiji i principijelnosti“; zadugo će imati svoje „ideološko jezgro“ i biti poželjna udavača prilikom sastavljanja budućih većina na svim nivoima.
Preostala glasačka masa je pihtijasti skup šarolikih i brojnih podskupova koji se nikada ne mogu udružiti u zajedničkom nastupu ili firmiranju zajedničke političke jezgre koja bi postala ozbiljna prijetnja u osvajanju vlasti bez pobrojane tri stranke. Ova glasačka masa giba se u svim smjerovima. Nezadovoljna je, uvrijeđena, ucvjeljena i razočarana svojim ranijim „favoritima“; nezainteresirana za izborni proces; puna bijesa i kritike, ali s malo ili nimalo volje da zasuče rukave i nešto konkretno učini. Najčešće imaju rješenje za sve (od Ukrajine, Gaze, međunarodnog poretka, bolesti kapitalizma, sunovrata civilizacije, puni su teorija zavjera, ali – ne izlaze na izbore i gledaju kako i kada će se „ispaliti“ na truhli Zapad. Oni su puni rješenja i bijesa prema svemu i svačemu; ne glasaju i time kažnjavaju „izdajnike“, „neprijatelje“ države, društva i Bošnjaka.
Ovu skupinu čini i bezbroj sitnih strančica koje su formirale odmetnute „velike zvijezde“ kojima su njihove matične stranke suzile prostor za napredovanje, širenje utjecaja zbog njihovih nezajažljivih apetita u raspodjeli kolača vlasti. Tu su i lokalni, općinski načelnici, šerifi i knezovi kojima se osladila vlast, narasla sujeta i matematika da su na lokalnom nivou „zadužili“ glasače, pozapošljavali i razgranali administraciju koja (sa svojim porodicama) predstavlja brojnu glasačku armiju. Ako se ovoj glasačkoj armiji dodaju „ugledni domaćini“ po mahalama i selima, tajkuni sa svojim radnicima, porodice onih koji se stavljaju na liste i malo glasačko tijelo – uspjeh je zagarantovan i može potrajati decenijama.
Čitava ova društvena baruština samo je kontinuitet politike destrukcije, demontiranja države i pretvaranje Bosne i Hercegovine u malu baru s puno „velikih krokodila“. Ovaj „izborni biznis“ se svakako isplati. S relativno malim ulaganjima uspjeh je zagarantovan. Naravno, rizik da se zaglavi u Vojkovićima, Zenici ili Foči postoji ali, obzirom da su akteri na „višim nadmorskim visinama“ oni i nisu svjesni ove realne opasnosti.
Biznis je postao toliko unosan da se mladi politički lavovi (umalo, božemioprosti, ne rekoh hajvani) počinju uzgajati i toviti i u lokalnim zajednicama s povoljnom klimom, čistom vodom, dobrom janjetinom, dugom tradicijom i genetskom selekcijom poput Gacka, Romanijskog platoa i drugih zaštićenih i nezaštićenih područja, koja su, fala Bogu, još uvijek brojna.
(nastavit će se)
