Nemoguće je pisati dobro o Dobrici (Ćosiću).
Srpska javnost Dobricu Ćosića doživljava kao neospornog „Oca srpske nacije“. Ni njemu samom ova titula nije bila plaho mrska. Naprotiv.
Pomenuta fraza, sama po sebi, biser je „nelogike“, i poprilično je glupava i protivurječna.
Da pojasnim. Obzirom da je Babo srpske nacije rođen 1921. godine, i pod pretpostavkom, što je malo vjerovatno, da je krenuo ideologizirati i nacionalizirati sebe i Srbe još u bašici, jednostavnom matematičkom operacijom dolazimo do rezultata/zaključka da je srpska nacija rođena, da ju je porodio Ćosić -1921. godine.
Od istine i činjenica ne treba bježati niti ih krivotvoriti.
Budimo pošteni, ipak je srpska nacija nešto starija. Doduše, ne puno.
Dobro Dobrice, možemo biti i enciklopedijski i vikipedijski precizni pa Dobricu ispravnije vabiti „Ocem MODERNOG srpskog nacionalizma“. Ovom formulacijom ulazimo u drugu kontradikciju. Srpski nacionalizam nikada, a naročito sada/tada (u njegovo vrijeme) nije bio, niti je (sada) MODERAN.
Ipak, da pokušam da ne budem cinik i da pređem na „temu“.
Baviti se na ovom mjestu i prilici „analizom“ Ćosićeva lika i djela, u omeđenom skromnom prostoru, niti ima mjesta niti potrebe.
U koordinatama srpske geografije i historiografije, obzirom na općeprihvaćeno stajalište svih Srba u Srbiji, svim srpskim državama, rasejanju i kosmosu, i to još ihihi prije Ramzesa pa do današnjijeh dana, da Ćosić nepobitno spada u velikana srpske politike, red je, kako pristojnost nalaže, da prozborimo poneku o njegovom liku i djelu i njegovom, prije svega ideološkom, utjecaju na naše međukomšijske odnose, koji, iako su tradicionalno dobri, ali mogu, uz zalaganje dobronamjernih političara s obje strane Drine (kojih je napretek), da se dodatno i znatno unaprijede.
Vodim se ovdje isključivo njegovim zadnjim (hvala Svevišnjem) djelom – Knjigom o Titu. Djelo je interesantno jer je nastajalo u trenucima kada se Azrail dobrano vrtio oko Dobricine smrtne postelje, ali i kao ašićare (očigledan) izraz autorovih debelih frustracija i kompleksa Titovom „veličinom“.
Na prvu, Ćosićeva ljubomora, kompleksi i osjećaj sopstvene veličine u ovoj knjizi – jednostavno se ne mogu sakriti.
Iz petnih žila se pokušavao približiti Titu. I verbalno i analno. Kada rektalni alpinizam nije polučio željene rezultate Dobrica je udario u kontru – postao je opozicionar.
Vruću balkansku čorbu, koju kusamo zadnjih decenija na Balkanu (ili kako li već nazivamo naš komšiluk), suprotno uvriježenom mišljenju, nije zapaprio i zabiberio Slobodan Milošević nego Ćosić. Upravo je on udarnički krenuo u restauraciju velikosrpske politike koja je malkice („nepravedno“) bila zapostavljena i obuzdana u komunističkom periodu. On je Garašaninovu, Moljevićevu i Pašićevu velikosrpsku i radikalsku politiku (jedinu politiku koju je, u suštini, Srbija ikada i imala) rebrendirao, uvio u fini celofan akademštine i ukrasio šlagom kvaziideologije, te je tako „moderniziranu“ naširoko i pojeftino prodavao „civiliziranom svetu“, puku (pastvi) i suvremnim srpskim knezovima od Miloševića, preko Milutinovića, Koštunice, Tadića, Nikolića do Vučića, s marketinškim sloganom – muda za bubrege ili velikosrpstvo s građanskim likom. Izvođači projekta su se mijenjali – mentor je ostajao isti. U pitanju su, dakle, dva modela istog sranja (pakovanja): radikalski pristup Velike Srbije, hegemona Balkana, Srpskog sveta, Otvorenog Balkana, bla bla bla i slika „građanske Srbije“ za eksternu (ko bajagi evropsku i svjetsku) političku upotrebu.
Na mala vrata „ozbiljne“ i „velike“ politike ušao je pomalo stidljivo 1977. postavši članom Srpske akademije znanosti i umjetnosti, kada izgovara najcitiraniju rečenicu, koja će se za vjeke vjekov ponavljati i klesati u srpsku individualnu i kolektivnu svijest od porodilišta do usluga pogrebnih društava – „srpski narod dobija u ratu, a gubi u miru“. Ova rečenica je sjeme vatrenog i ratnog srpskog nacionalizma kojom se željela učvrstiti srpska dominacija u SFRJ. Tadašnje srpsko rukovodstvo je, po njemu, vazalno, jer je prihvatilo Ustav SFRJ iz 1974. godine.
Valja istovremeno pokazati i njegovu umiljatu humanističku stranu. Stoga (naš) Dobrica, osamdesetih, nakon što je Tito definitivno otišao u vječna lovišta, preko noći se okuražio i ohrabrio. Aktivnije se uključuje u, što bi se birvaktile reklo – društvena događanja.
Godine 1984. osniva Odbor za odbranu slobode misli i govora nudeći disidentima širom Jugoslavije obilatu moralnu podršku. Interesantno je da je i rodbina osuđenika Sarajevskog procesa imala otvorena vrata i rame za plakanje kod članova ovog odbora.
Srpska akademija nauka i umjetnosti u septembru 1986. godine objavljuje Memorandum. Do dana današnjeg nije u potpunosti rasvjetljeno autorstvo ovog bukvara velikosrpstva, ali je bez sumnje (naš) Dobrica dobrano umiješao prste u njegovoj kreaciji i postao lutkar i glavni kuhar buduće srpske politike. Dovodi Miloševića na vlast 1987. godine; ruši vojvođansku vlast 1988.; u Hrvatskoj sa Raškovićem diže na noge Srbe 1989., a u BiH Karadžića 1990. postavlja za vođu Srba.
Srbija i Crna Gora 1992. proglašavaju Saveznu Republiku Jugoslaviju a njen prvi predsjednik postaje glavom i bradom sam Dobrica Ćosić. Već naredne godine Milošević ga smjenjuje, jer je i za njega samog (Miloševića) Ćosić imao prevelike zahtjeve za izgradnju i širenje Velike Srbije.
U znak zahvalnosti svom ocu srpske institucije i silna udruženja su vodile teške bitke i bjesomučne kampanje 1983., 1989. i 2011. godine nebi li se Dobrica Ćosić nekako dokopao Nobelove nagrade.
Preminuo je 2014. godine. Smrt mu je dala mitski oreol, tako da i nakon nje (smrti) i dalje uspješno jaše po mitskim gudurama i pustopoljinama velikosrpstva.
(nastavlja se)
