Ubiše nas u životu (posebno u izbornoj kampanji) teška leksika, prejake riječi i gomila pridjeva.
Bosna i Hercegovina se decenijama guši u međusobnim optužbama za izdaju. Izdaje ko koga stigne. Izdajnička je Država, nacije, vjere, partije, pojedinci…
Najlakša i najučinkovitija diskreditacija postiže se, upravo, optužbom za izdaju.
Stanite malo!
Pogledajte iz drugog ugla. Zar je izdaja doista toliko pokuđena i zla? Zar izdaja ne svjedoči o (nekadašnjoj, zapretanoj, nužnoj ili skrivenoj) ljubavi? Ne možete izdati neznanca, prolaznika, niti neznanac i poznanik može izdati vas. Uvijek su se nekako ljubav i izdaja šunjali i išli pod ruku jedno s drugim.
Ako povrijediš dušu, srce, ljubav i povjerenje napravio si ranu za cijeli budući (politički) život. Za takve rane lijeka nema. Možeš ovu opaku bolešćinu pokušati riješiti ili ublažiti zavojem, postizbornom koalicijom, zajedničkim listama, postizbornim matematikama i rasporedom funkcija. Na neko vrijeme. I tako ukrug.
„Izdaja“ je gora od smrti i „izdajniku“ želimo smrt. Mrzimo ga sa svim žarom srca svog.
Ali, šta je uzročnik mržnje?
Obično te mrzim jer sam te – izdao.
Kada otvorimo novine, portale, društvene mreže, tv programe… pa, pobogu, postoji li ijedna osoba u ovoj čarobnoj zemlji da nije izdajnik, lažov, narkoman…
Najčešće riječi: lopov, izdajnik, kartel, zločinac, fundamentalist, islamist, nacionalist, kursist…
Najčešći pridjevi: veoma, težak, izdajnički, kriminogeni…
Najčešće zamjenice: ja-ti, mi –vi, mi – oni, naši-vaši…
Prenesimo ovu terminologiju na teren politike.
U javnom prostoru formirano je mišljenje i stav da postoje „bazne“, „matične“ i „temeljne“ – logičnim slijedom – i nacionalne stranke. To su partije koje „autoriziraju“ izvornu političku ideju i koje su birvaktile odredile konture višestranačja i nacionalnog političkog organiziranja. Manje više to su: HDZ, SDA i SNSD/SDS.
Nigdje na dunjaluku po glavi (bukvalno) i leđima (još bukvalnije) stanovnika ne imade ovoliko partija. Sve su one, manje-više, za ovu prethodno nabrojanu stranačku avangardu – izdajničke.
Zašto?
Upravo zato što su se ove „novoformirane“ po mišljenju „fundamentalnih“ udaljile od svog izvorišta, odrekle svoje ideologije i nacionalizma (nacionalizam sam po sebi ne mora biti negativan i zao – ali to je već zasebna priča/tema), počele se baviti strančarenjem, uspostavile partokratski sistem, ogrezle u kriminalu, nepotizmu…
Ima li rješenja?
Ima.
Najkraće.
Stečaj svih „avangardnih“ partija. Time će spasiti istoriju (ono inicijalno i početno dobro što su uradile), sebe (potpuno trenutno moralno posrnuće i kadrovsku devastaciju) i budućnost (naraštaje koji slijede – ako ih, gluho bilo, bude).
Tako mic po mic dođosmo do današnje teme. Izbori.
„Avangardne“ partije su autorizirale istinu, nacionalnu borbu, ratne zasluge, formiranje države… Ukratko SVE. Na tom putu (naročito u početku njihova osnivanja) višedecenijski zapretani identiteti su oslobođeni, dobili su zamah, vulkansku eksploziju, emocije i zanosi su preplavili pojedince, nacije… i na tom značajnom i golemom valu nacionalne stranke doživjele su svoj uspon.
Ti vali su već odavno oslabljeni, a ogromni talasi pretvoreni u baruštinu i močvaru.
U njoj vrebaju impresivni krokodili s dugim bradama, oštrim zubima, zaštićeni višegodišnjim iskustvom, teškim zaštitnim oklopima i impresivnim lovačkim tehnikama.
Svi oni koji na to ukazuju, koji napuštaju brod koji tone ili rade da stanje bude BOLJE su izdajnici i nalaze se ispred okidača ideoloških komesara „avangardnih“ partija, koji ne zaboravljaju „izdaju“ i učinit će sve da vam zamrače dušu, slome srce i nabiju glavu na kolac.
Sa „izdajnicima“ od pamtivjeka nema pregovora i pogađanja. Neprijatelj ne može biti u kući. Treba ga protjerati. Stoga se hajmo tjerati, čerati, protjerivati i otjeravati, rastjerivati i jedni drugima utjerivati sve dok se – svi đuture međusobno ne rastjeramo.
Što jest jest, za sada nam dobro ide međusobno rastjerivanje i utjerivanje.
A izdajnika je, vidi čuda, iz dana u dan, opet, sve više i više.
„Fundamentalnim“ političkim partijama potrebni su stalni neprijatelji i izdajnici sa kojima bi se „obraćunavali“ i legitimizirali političko (i ono pravo) nasilje. One moraju pokazati da su „temelj“ nacije, da su fabrika novonastalih elita, vođa, poslušnika, mediokriteta, ulizica, beskarakternih falsifikatora stvarnosti i života. Kako bi inače bh društvo moglo da bude ovakvo kakvo je da ga oni nisu vodili? Te stranke su godinama profilisale kolektivnu svijest, bile su inkubatori društva, ali njih je to društvo i pravilo. Začarani krug kojeg je nužno prekinuti.
U BiH se u javnom prostoru širi širokoprihvaćena teza o tronacionalnoj isključivosti, dok je mnogo realniji rascijep na dva nejednaka dijela, one koji su za „fundamentalne“ i one koji su protiv njih. Ovih drugih je trenutno manje i na dosadašnjim izborima su uspješno suzbijani raznim oblicima nasilja. I mentalno i fizički, svi koji su u opoziciji pate od tog neizdržljivog režima partijske tiranije „fundamentalnih“.
Idemo dalje. Na političkoj sceni stvoren je čitav jedan sloj stranačkih elita, „profesionalaca“, tehnologa i partijskih sekretara (i pozicionih i opozicionih) koji s fascinantnom umješnošću muzu više ovaca, koriste političke stranke i državnu upravu kao bankomate i zavode za zapošljavanje svoje familije, jarana i biznis ahbaba.
Ako ih prozrete, stisnete ili im suzite manevarski kadrovski prostor, oni, jednostavno, promjene stranku, ta (sljedeća stranka) ih objeručke dočeka raširenih krila i nagrađuje novim položajima i funkcijama.
Zanat peku s koljena na koljeno. Sa oca na sina, sa sina na sljedećeg sina… Mjenjaju stranke, ideologije, naciju, vjeru… Ništa im nije sveto. To su oni koji bi za komad čokolade guzice dali.
Ali, tako to ide u višepartijskim (i demokratskim) sistemima: izabereš stranku, pa ako se (za)jebeš, ništa ti ne vrijedi da se kaješ do sledećih izbora.
Jedan besplatan stranački savjet da ne bismo ponavljali greške.
Da bi se neka stranka izgradila, učvrstila i pridobila klijentelu za „svoju stvar“, osnivači i „prvaci“ stranke moraju imati jasne političke principe, preciznu predstavu o poslovima koje moraju uraditi kad se dokopaju vlasti i čvrstu riješenost da se bore za njihovo ostvarenje, ne obazirući se na to da li su na vlasti ili u opoziciji. Sve ostale nadri i parapolitičke muljavine ostavljaju utisak (i efekat) besciljnosti.
Jesam li, opet, pesimista i, što bi „onaj naš folker“ rekao, da li da u alkoholu, duhanu, pilulama i pod opijatima zadovoljno iščekujem rezultate narednih izbora?
Priznajem. Nervozan jesam. Da li će moj, tvoj i „naš“ glas doprinijeti budućim novim podjelama našeg društva.
Strepim. Da li će „vanzemaljci“ postati zastupnici u hramovima naše lokalne demokratije.
Stoga, u skladu sa svijetlim bosanskim izbornim tradicijama političkim rivalima na narednim izborima želim sve najgore!
Ako ništa, uhar je s vlasti ukinuti ponekog okružnog tiranina, lokalnu budalu ili nekog općinskog kneza.
