Ubistvo je, izgleda, čovjekova potreba nasušna. Ubijamo se od kada smo nastali. Prvi ubica i prva žrtva su braća rođena, djeca prvog čovjeka i žene. Ubijamo se iz zlobe, iz ličnih razloga, „univerzalnih“ vrijednosti, iz osvete, mržnje, ljubavi, politike, međa, zbog stranaka, dinastija, porodica, kraljeva, careva, sultana, papa, predsjednika…
Donedavno (a, bogme, i danas) „instrument“ ubistva, kao sredstva i djelovanja politike, uzdignuto je na razinu vanrednog patriotizma i pobožne obaveze.
Ubija se i ubijalo se na Istoku, Zapadu, Sjeveru i Jugu. U Jugi posebno. U Srbiji ponajviše. U Bosni ubicama i spomenike dižemo, mostove imenujemo i škole po njima nazivamo. Ko ne vjeruje i koga ne mrzi neka o Principu Gavrilu gugla.
Ubija se sve: pojedinci, skupine, narodi, istine, ekologija, ideje, sve što pliva, leti i hoda. Ubija se Pravda, Istina, Država, moral, pravo na mišljenje i stav, osobenost, razlike, suživot, tolerancija…
Ubijanje i (u)klanj(anj)e pojedinca po „kratkom postupku“, ako kotira visoko u društvenoj hijerarhiji, smatra se često sevapom, vrlo „brzim“, „efikasnim“ i „jednostavnim“ sredstvom i činom koji će donijeti veliku političku promjenu.
Najprije pojašnjenje pojma iz naslova.
Ko su asasini?
Nemamo prostora za široke elaboracije (koga interesuje toplo preporučujem: Lewis, Bernard (2010): Asasini, Connectum, Sarajevo) ali samo nekoliko osnovnih naznaka u pustopoljini malog broja istorijskih podataka i izvora i velikih naslaga evropocentričnih i orijentalističkih narativa (Marko Polo i povratnici iz krstaških ratova) koji su našli dosta prostora i u svjetskoj književnosti.
Dakle, asasini (sem što su ljubitelji i uživaoci hašiša) su efikasni atentatori i ubice. Trening centar je, kako zbore legende, mimo naporne obuke za tijelo podrazumijevao i hedonističke naslade, kako to ide, od potoka vina, medovine, igre, zabave i žena. Na mig ili zapovijed svog neprikosnovenog vođe skakali su s tvrđave kako bi vođa ostavio, pred stranim delegacijama, dojam o njihovoj slijepoj poslušnosti, pokore i posvećenosti u službi za svoje ideale i u uvjerenosti u goleme onosvjetske nagrade. Legenda kaže da bi im vođa predao dva bodeža premazana otrovnim mirođijama i poslao na krvnički zadatak. Znali su se godinama tajiti u blizini svoje žrtve. Živjeli su u sirijskim izoliranim orlovskim tvrđavama od kojih je u literaturi „najopjevanija“ Alamut.
U svijesti i površnosti savremenog insana dvadeset i prvog stoljeća podrazumijeva se da su asasini bili muslimani, iako je nedvosmisleno jasno da ljudska žrtva i ritualno ubistvo nemaju nikakvo uporište u islamskom zakonu, tradiciji ili praksi. Doduše, ima jedna „kvaka“. U određenoj mjeri, islamska tradicija priznaje princip opravdane pobune. Iako suverenu daje autokratske moći, ona dopušta prestanak podaničke poslušnosti onda kada je vlast griješna, te naređuje da se „ne smije služiti biću protiv Gospodara“.
Propagandni razlozi za (samo)ubilačke akcije (po kojima su ubistva vrlina a ne zločin) svodili su se na igradnju budućeg idealnog društva, pravde, jednakosti i borbu protiv aktuelne i surove realnosti i tiranije kojom vlada: nepravda, pohlepa, grabež, nejednakost, dominacija i različite privilegije za „odabrane“.
Čemu ovaj opširni uvod o ubistvima?
Jer istorija, nauka i politika nikada nisu apsolvirale i usaglasile kriterije, „metodologiju“ i razdiobu kada je neko ubistvo hvale vrijedno, a kada je zločin i, slijedom, kada je neka destrukcija prirodnih resursa i ljudske ostavštine stvar koja se odobrava a kada kažnjava.
Posmatrajmo u naznačenim okvirima trenutnu situaciju u Palestini ili rat u Ukrajini.
Tako dođosmo do bosanskih aktuelnih prilika i neprilika i, po ko zna koji put, različitog tretmana dobrog i lošeg – logičnog i nelogičnog.
Primjer Saborne crkve
Silno se uzibretila bosanska javnost jer se nedavno krst na Sabornoj crkvi u Sarajevu nakrivio. Polemike i opklade se vode kamo se krst više nakrivio: prema Beču, Briselu, Londonu, Berlinu, Beogradu, Istanbulu, Moskvi, Beogradu, Vašingtonu, Pekingu ili Laktašima. Sumnja se na bošnjačko-muslimansku urotu. Da bi se opravdali lijevi u Bošnjaka žele pokrenuti široku akciju, humanitarni telefonski broj i budžetsku potporu, a oni desni razmišljaju i o organizovanju masovne sergije da bi se stvar i krst ispravili.
Nikome ne pada na pamet da se prisjeća 614 potpuno u ratu porušenih džamija, oštećenih 307; uništenih 218 mesdžida, 41 oštećenih; 14 uništenih i 18 oštećenih mekteba, tekija, turbeta, vakufskih objekata; 16 banjolučkih džamija…
Spomenik generalu Alagiću
General Alagić ubijen i ubijan je u nekoliko navrata. Nakon podizanja spomenika na Vlašiću ponovo se diže frtutma sa svih strana. Za Murphya on je „osoba optužena za ratne zločine“ i da je spomenik „uvreda za žrtve i njihove porodice“. Ubijen je i procesijom slanja u Hag; „spektakularnim“ hapšenjima; sudskim postupkom za kriminal, za razliku od Berila, gdje mu je nabrojano čak 700 krivičnih dijela…?!
Niko ne primjećuje da je problem spomenik generalu Alagiću, a da nisu problem spomenici đeneralu Mladiću, Draži, osuđenicima UZP-a…. Niko ne pominje njihove ulice, murale, spomenike, godišnjice…
Haška optužnica generala Alagića ima šest elemenata od kojih je jedna za „odgovornost za skrnavljenje katoličke crkve u Travniku i samostana u Gučoj Gori. Konkretno radilo se o ‘zločinu’ obaranju križa sa zvonika jedne gradske crkve i bacanju istog u rijeku, te o ‘poganjenju’ samostana od strane navodno nekog ‘mudžahedina’ koji je ‘vršio veliku nuždu’ u njemu.
Na svu sreću krst na Sabornoj crkvi u Sarajevu nije se nakrivio dok je general Alagić bio živ.
Čudi da je, za razliku od „afere“ Alagić, nekako „neprimjećeno“ i u javnosti neopažano protekao ovoheftični mimohod četnika pitomim proplancima Pala.
Inače, četnički mimohodi sve su bliže Sarajevu.
Fenomen Rame Isaka
Njegovu hrabrost i hrabrost njegovih sinova da se vozika helikopterima u vremenu drastičnih vremenskih turbulencija treba cijeniti i respektovati. Kud god prođe tu ni trava ne ostaje, ali ostaju ushićene mase u delirijumu. U njega, njegove „spektakle“, bezobrazluke i budalaštine široke narodne mase polažu velike nade – da će uhapsiti Milorada Dodika. On je lice s naslovnih strana, glavni glumac tik tok uradaka, neshvaćeni ubica topla srca koji s velikim žarom ubija i ono malo preostale bosanske normalnosti.
Fenomen Ibre Berila
Ko kaže da je u Bosni nemoguće postići jedinstvo. Da izuzetak potvrđuje pravilo svjedoči obraćanje (svih) šest boračkih udruženja u povodu hapšenja ( najuglednijeg) načelnika Trnova Ibre Berila na čijoj općini je napravljeno više apartmana nego općina ima stanovnika. Takvu blagodet nema ni Dubai – apartman po glavi stanovnika. Kako se stvari odvijaju apartmani bi, ipak, nekom mogli doći glave – ili barem statusa.
U zemlji u kojoj ni dvojica (a kamo li trojica) pijanaca u kafani ne mogu postići konsenzus oko bilo čega, zajednički progovaraju boračka trnovska udruženja. Pomislit ćete, bezbeli, da su se oglasili o spomeniku generalu Alagiću, teškoj društvenopolitičkoj situaciji, krizi, Dodiku, nacionalnim problemima, ratnim tradicijama…
Jok.
Udruženja vele da je nesretni Ibro uzor svima, da je posrijedi nepravedan proces, da je hudi Berilo izložen torturi pohlepnih koji mu pokušavaju ukaljati ime koje je nadaleko po dobroti poznato, napad na njega je ljudska, nacionalna i partijska hereza i uvreda smrtna.
Podsjećaju da ni Tito (u najboljim vremenima) nije dobijao izbore tako ubjedljivo.
Ogromni oblak tuge nadvio se nad Trnovo ovih dana objeda i laži nekakvih novinarčića, policajčića i (kako li ide deminutiv) tužilaca.
Ističu, na kraju, da se Ibro nije prilagođavao strankama nego je stranke prilagođavao sebi (i svojima) i mi svi (članovi udruženja) bespogovorno slijedimo samo njega dokle god on to bude htio.
„Novinarčići“ bi zaista trebali naučiti kako se pišu saopćenja u kriznim situacijama!?
Količini vazelina u „saopćenju“ pozavidjele bi i moćne propagandne mašinerije nekada velike Rusije, nacističke Njemačke i, štajaznam, recimo – Sjeverne Koreje.
Očekujem inicijativu preimenovanja općine naprimjer u – Berilovo.
Završnica „saopćenja“ toliko je „jaka“ da ju je jazuk skraćivati: “Uvaženi načelniče, Hvala ti što postojiš i što nas vodiš ovim putem kojim uz vas koračamo smjelo, pošteno i ponosno i naša budućnost vezana je uz tvoje ime. Stoga, Bosna se branila na Igmanu, a mi ćemo tebe poštovani naš načelniče braniti na Bjelašnici, od onih koji su se nameračili da te istisnu u stranu, služeći se najprljavijim sredstvima i političkim igrama. Oni se bore tako, a mi ćemo uz tebe kako smo i naučili pošteno pravdom i istinom. Svi oni koji su iznijeli laži i neistine, biće kažnjeni i mi nećemo odustati od pravde ma koliko trajalo, a oni koji sanjaju da haraju Bjelašnicom i tvojim Trnovom grdno su se prevarili. S tobom i uz tebe uvijek tvoji Trnovljaci.”
Procjena da li je (bukvalno) ubistvo, ubistvo pameti ili ubistvo logike općehvale vrijedna ili pokuđena stvar ovisi od percepcije gledanja; da li se gleda iz ugla pobjednika ili poraženog; jakog ili nemoćnog; bogatog ili siromašnog…
A ne bi trebalo.
