Serbez možete izdati ljudski rod, postati konvertit, odabrati seksualnu orijentaciju po želji, zabiti nož u leđa prijatelju, slagati, ukrasti nekoliko apartmana na Bjelašnici, Blagaju, Neumu…, i sve će vam biti oprošteno ili ćete (na društvenim mrežama) naći stotine sljedbenika koji će s pika i uz iskrene i brojne zakletve posvjedočiti da ste potpuno u pravu. Izdate li svoju (najčešće nacionalnu) partiju, mrzit će vas do smrti.
Partijsko napredovanje u Bosni uslovljeno je, u najvećoj mjeri, količinom pljuvanja i hrakotina na bivšu sabraću i stranačke jarane. Partijska izdaja se ne prašta i za nju je nadležan jedino partijski sud. A, zna se, partijski sudovi znaju samo za binarno sudovanje / silovanje – jal si kriv jal čist ko suza. Najčešće čist – dok se sranja ne nagomilaju i nema drugog izlaza do zaglavljivanja u sudskim klupama i bajbokani.
Zašto je (partijska) izdaja tako veliki grijeh?
Da bi ste nekoga izdali mora prije toga da u određenoj vezi, društvu, grupi ili partiji postojati povjerenje. Povjerenje se „unas“ najčešće definira kao slijepa lojalnost liku i djelu predsjednika stranke. Povjerenje je krhka biljka. Mora se zaljevati svakodnevno s velikim količinama vazelina. Preskočite li barem dan – ljubav nepovratno odlazi i eto ti osjećaja poniženosti, ispao si budala i tvoje srce je slomljeno od onog koga si volio i vjerovao da je pobornik poštenja, općeg dobra i pravde.
Odanost se teško kontrolira. Dvosmjerna je to ulica. Davalac tantijema i hranilac kerbera i asasina nikada nema toliko resursa, ministarskih stolica i mesa da nahrani njihove nezajažljive apetite, stomake i guzice. Ma koliko ih hranili oni hoće još, oni zaboravljaju jučerašnje obroke, smanjena porcija utiče na njihovu odanost. Paradoks je da, bez obzira koliko voljeli i velikodušno hranili kerbere i asasine, ispostavi se da je to sorta kojima najmanje vjerujete. Ideali i ciljevi kojima ste formirali ove skupine kako bi napravili državu, uveli pravdu i stvorili prtavedno društvo ili partiju, brzo ispušu, tako da kerberi i asasini počinju uzimati pravdu u svoje ruke. Oni počinju ugnjetavati, maltretirati, krasti, otimati i srati po onima ispod u društvenom lancu ishrane.
U „normalnim“ vremenima primitivci su prezreni prostaci i služe za podsmijeh. U društvu poremećenih vrijednosti njihovo ponašanje i „maniri“ postaju norma i ideal kojemu teže mladi naraštaji. „Ja“ i “meni“ su centri filozofije iole ozbiljnih primitivaca. Oni sve prilagođavaju i potčinjavaju sebi. Oni se dive prostakluku, imaju svoju „kulturu“, prehrambene i stajling manire koji, začudo, postaju općeprihvaćeni, zarazno se šire i, avaj, postaju državna ili nacionalna „kultura“ i „standard“.
Primitivci postaju idoli (širokih narodnih) masa: djece, omladine, radnika, seljaka i svekolikog puka.
Primitivizam vlada.
Prostaci su ogledalo jedan drugom, ko će ukrasti više, ko će udarati jače, ko voziti brže, ko ima bolju definiciju mišića, boljeg zanosača muda i veću zvjer za kućnog ljubimca.
Primitivac je odan prema gospodaru, a nemoćni su roba kojom lihvari i njegova glasačka mašina.
Svoje pravo lice primitivac prikriva pokradenim stanovima, poklonjenim apartmanima, skupim autima, markiranom odjećom, dragim kamenjem, zlatom, svilom, kadifom i preko noći i nezasluženo društvenim statusom.
Oni vole vožnje helikopterom, diplome s benzinskih pumpi i visoke državne funkcije.
Primitivci poput termita nagrizaju društvo. Oni su uvijek u pravu. Drugačije mišljenje i stav ne postoje. Činjenice nemaju težinu. Oni imaju viziju i snove od milion dolara. Oni govore u frazama i slengu. Oni znaju alternativnu istoriju koju crpe iz jakih „duhovnih“ izvora. Oni su korov društva koji uvijek vreba i prenosi se iz generacije u generaciju. Poput feniksa dižu se iz pepela.
Ujedinjuje ih mržnja prema drugom i drugačijem.
Zaslijepljeni su netolerancijom.
Čega se primitivac dotakne to propadne.
Primitivizam je odsustvo duha, samoljublje bez pokrića i ogromne naslage taštine, kibura, prepotencije, oholosti i gluposti.
Prema zoroasterskoj predaji Zaratustra je bio jedina beba koja se rodila nasmijana. Možete li zamisliti taj optimizam. Kasnije, kada je skontao insansku i društvenu pokvarenost, bježao je u samotinju i što dublje u pećinu. Ovi naši primitivci ne samo da se nasmijani rađaju nego su „nop-stop“ vedre čehre – u tv studijima, na Tiktoku, stranačkim skupovima. Oni su dostigli nirvanu, optimalni balans potreba duha i ovozemaljskih užitaka. To naravno rađa osionost, bahatost, nepotizam kao sasvim normalnu i časnu stvar. Porodični biznis uvezan s državnim resursima je dokaz i put uspjeha, a verbalni istupi puni su samouvjerenosti bez ikakva pokrića. Da bi gledali takve istupe treba vam šaka apaurina ili samurajski mač da sebi prekratite muke i, istovremeno, narod i čovječanstvo spasite belaja.
Kako dohakati primitivcima?
Uređenim društvom, vladavinom zakona, prosvjetiteljstvom, istinskom kulturom, moralom, pravim vrijednostima…
I ćuskijom.
Baš si ovo dobro napisao.