Rado ide Srbin u vojnike. I policajce. Posebno van granica Srbije – u kontrolu i nadzor turističkih ljepota Bosne.
U carstvu društvenih mreža, površnosti i besposlica: Tiktoka, Jutjuba, Tvitera i ostalih inovacija velikog brata, koji neprestano vrebaju iznad naših glava, obraza i guzica, jedini način kako ostati, iole, normalan je hvatati se gandže, hladnog piva (preporučujem bezalkoholno) i uroniti u kontemplaciju o domaćoj i (bjelo)svjetskoj društvenoj pustinji realnosti. Taman se uzibretiš nekom budalešćinom aktera iz prvog političkog safa, uslijedi niz još većih. Svijet je totalno poludio.
Reći ćete, opet, naravno: „Šta ovaj priča?“
Želim reći da nikada nije bilo više vizija, vizionara, mađioničara, opsjenara, proseravanja i primitivizma u politici i javnosti. U današnjem vaktu svi misle da su u pravu, potpuno prenebregavajući činjenice i ubijeđeni da su na bazi nekoliko stereotipa i mitskih slika u stanju riješiti sukobe u Gazi, rat u Ukrajini, izbor predsjednika Amerike, istoriju čovječanstva i kompliciranu situaciju u Bosni.
Balkan i Bosna su krajem XIX stoljeća Evropljanima, kao i sada, bili pojam Orijenta u onom smislu kako ga opisuje Edward Said u svom poznatom djelu Orijentalizam. Otrilike: zemlja pljačkaša u turbanima, piramida, palmi, oaza, pijeska, egzotičnih životinja, mitskih nemani, plesačica pozamašnih guzica i plemenskih zajednica u stalnim međusobnim sukobima.
Stoga je, birvaktile, u našminkanim diplomatskim salonima Berlina, Beča, Pariza i drugih evropskih metropola odlučeno da Austro Ugarska okupira Bosnu nebi li spasili, kultivirali, opismenili i civilizirali „orijentalne narode“.
Istini za volju, s dozom cinizma, patetike i samokritike moglo bi se čak reći da su, po određenim aspektima, u velikoj mjeri bili u pravu.
Nastranu što je u taj vakat barem 90% stanovništva Bosne – muslimana bilo pismeno, a u ostatku civilizirane Evrope taj procenat nije dobacivao ni 10%.
Vratimo se mi, ipak, srednjovjekovnim recidivima koji i dan danas provladavaju u kolektivnoj i individualnoj društvenoj svijesti nas „Orijentalaca“, sklonih hljebu bez motike, ahbabskom pluralizmu u političkoj ideologiji, mahalskim đilkošima i autokratama koji, čim se izborno mastilo osuši i sklepaju pozicione koalicije, ni pišljiva boba više ne daju za narodnu volju i interese.
Što bi se reklo: „Ko ne izvuče pouke iz istorije, moraće da je ponovi“.
Dokle?
Vazduh se u Bosni, opet, ispunjava tamjanom, velikosrpstvom (i velikohrvatstvom – a umal ne rekoh, griješna mi duša, i velikobošnjaštvom, kojeg, možda, i nedostaje), rezolucijama, bratskim, međubratskim, nacionalnim i stranačkim prepičkavanjem svih vrsta.
Zašto uporno hrvatska, a naročito srpska politika, pripadnike sopstvene pastve, koji svoju budućnost vide u Bosni, tretiraju kao izdajnike, a one koji sanjaju o Zagrebu i Beogradu promoviraju kao patriote i zaštitnike nacije?
Zato što se to naziva bosanski „demokratski“ recept politike i strančarenja. Glasam za „svoje“ i brzo pojedem ono što se ne jede. Zatim, da bi smjenio onoga koga sam doveo na vlast, glasam za drugog „našeg“ kako bi smijenio onog prvog „našeg“ i tako ukrug – kusamo ono što se kusati ne bi trebalo. Glasamo opsesivno za drugu, treću, četvrtu i tako redom bulumentu „naših“ podkapacitiranih petljanaca, lopova, lažaca, izdajnika koji su se interesno uvezali u firmu pod nazivom ove ili one političke stranke. Znači li to da smo glupi? Ne. Tako, jednostavno, funkcioniše bosanska politika i bosanski izborni sistem. Što bi rekao Marks, najvažnije da se krećemo, da mijenjamo – da „demokratija“ funkcionira, da na izborima u logoru uvijek pobjeđuje – naša stranka (malo „n“).
S momačkim elanom i entuzijazmom uvijek iznova pravimo fuzije kvaziideologija i vjera, socijalizma, kapitalizma, fašizma, četnika, ustaša, partizana… Umjesto fuzije pravimo konfuziju. Iskopavamo litij, zlato, srebro, govna i naše zlobe obećavajući leteće automobile, tramvaje, podmornice i osvajanje „njihovog“ teritorija i ujedinjenje „naših“ zemalja sve do Antarktika.
Kako nazvati ovo stanje, pojavu i protagoniste?
Primitivizam i primitivci.
Manire primitivaca izvrsno opisuje Filip David navodeći kako se ugnijezde u određenoj sredini prikazujući se uglađenom osobom pristojnog izgleda i uljudnog ophođenja. Njihova suština i bit je kamuflirana nekolicinom fraza, brzo naučenih gestikulacija, povišene dreke i preko noći stečenog statusnog stila u odijevanju, stambenim navikama u živopisnim prirodnim okruženjima i „kulturi“ prehrane s izoštrenim osjećajem za delicije i poznavanje vina.
Primitivci su učahureni u samoj srži društva poput larvi koje mogu ostati larve čitavog života. Ali, ako naiđu za njih povoljne okolnosti i, što bi se reklo – momentum, iz tih larvi se razvijaju štetočine koje iznutra nagrizaju društvo, državu i svaku partiju i dovode do propasti sve što dotaknu.
Primitivizam je galopirajući društveni karcinom. Kada u društvu, državi i partiji nema sistema i jasnih kriterija, primitivci prave svoje interesne mreže. Namazani su oni. Ne potcjenjujte ih, prepoznaju se međusobno, ofarbani su u hiljade boja, imaju čitava tuceta članskih karata svih partija, članovi su „bitnih“ nevladinih udruga i dopisni akvizitori vjerskih zajednica. Podržavaju se i pomažu kada su u nevolji i u mahalskim ratovima. Primitivizam i primitivci imaju opčinjavajuće moći. Izviru s Tiktoka, Jutjuba, Tvitera, sa svih strana i guzica onih više struktuiranih na društvenoj ljestvici.
Prostak vjeruje da država, partija i svijet postoje samo radi njega. On je mjera svih stvari i zna sve naučne oblasti. Razumije se ama baš u sve. Nema dilema, savjesti i merhameta. On ubija sve što leti, pliva i hoda. Ili je po njegovom ili „nema od toga ništa“. On urliče, udara pesnicama od stol, prijeti inspekcijama, uredima za borbu protiv korupcije i visokim moćnicima. Mora biti po njegovom argumentirajući determinizam širokim osmijehom sa zlatnim očnjacima.
Šest policajaca iz Srbije je za njih samo vesela turistička i folklorna atrakcija.
