GENOCID U KRUPNOM KADRU

Srpska istorija, kao, uostalom, i istorije brojnih naroda, bogata je slavnim pregnućima predaka i velikim pobjedama suvremenika koje će se, uz logorsku vatru ili toplu čokoladu, prenositi budućim naraštajima. U Generalnoj Skupštini UN-a 23. 05. 2024. godine izvojevana je jedna od najsjajnih srpskih pobjeda nakon nadugo i naširoko opjevanog sa svake strane – Kosovskog boja. Glavni junak, srpski neustrašivi vitez – Aleksandar Vučić je, zaogrnut srpskom trobojkom, hrabro jurišao na mrskog neprijatelja koji je nasrtao sa svih strana svijeta. Marko, ne Kraljević, nego Đurić, mu je neustrašivo, dostojanstveno, dahćući od poniznosti, lupajući se šapicama u grudi i ozarena lica dodavao bilješke, štit, buzdovan, bengalku, srpsku zastavu i zanosio muda. Dvije „lepe Kosovke đevojke“, dva divna i umiljata stvorenja su, obzirom na dosadu i nesvrsishodnost pričuvnog stanja i estetskog dekora – jer glavni junak u toj epskoj borbi nije ni ranjen niti okrznut –   pojale, selfijale i kikotale se s ibricima i aspirinima u rukama, dok je junak nad junacima brisao nos i svoje uplakane uči srpskom trobojkom, želeći na taj način budućim pokoljenjima prenijeti sliku, ne samo svoje jake pesnice i mudre glave, nego i samilosnog srca koje nije dalo ipak više za svoju zemlju i svoj narod. Ali, onako objektivno, istorijski neutralno i naučno nepristrasno, više se nije ni moglo u takvom neprijateljskom okruženju.

Cijela planeta mora da zna i čuje za hrabrost i čast Aleksandra Vučića. Koliko danas u Kini će njegova popularnosti preteći Batu Živojinovića koji već desetinama godina drži prvo mjesto najpopularnijeg glumca, a u Rusiji će, to je potpuno izvjesno, ući u Putinovu dvorsku brižno odabranu svitu.

Budući učitelji i učiteljice svijetle srpske istorije dobili su novu lekciju za predavanje srpskoj nejači.

Morat će, doduše, biti još jedna lekcija u srpskim čitankama (ako Srbi hoće putem Evrope, a ne Rusije, Kine i Sjeverne Koreje) – lekcija o GENOCIDU!

Ostavimo na trenutak, junaka nad junacima po strani, ako je to ikako moguće i ljudski korektno, kako bi se prisjetili da je, sem ove, bilo i drugih rezolucija UN-a koje su se ticale naših brda i dolina.

S vremena na vrijeme nije zgoreg obnoviti neke zaboravljene lekcije iz prirode, društva i političke matematike na relaciji BiH i UN.

Rezolucija Vijeća sigurnosti broj 713 donesena je 25. septembra 1991. godine jednoglasnim usvajanjem svih petnaest članica. Ovom rezolucijom uveden je embargo na uvoz oružja i vojne opreme za SFRJ. Rezolucija je aminovala transfer sve vojne opreme i imovine JNA Srbima, Hrvatima otežala snadbijevanje, a Bošnjacima (tada /M/muslimanima) svezala ruke i gurnula ih na giljotinu i na milost, odnosno na nemilost, komšijama.

Također, Savjet bezbjednosti UN-a je 16. aprila 1993. godine usvojio Rezoluciju 819 kojom je Srebrenica proglašena „zaštićenom zonom“. Nekoliko dana kasnije, potpisan je Sporazum kojim se poziva na totalnu obustavu vatre u Srebrenici, demilitarizaciju enklave, angažovanje UNPROFOR-a u Srebrenici i otvaranje koridora između Tuzle i Srebrenice za evakuaciju teško ranjenih i bolesnih. UNPROFOR je uspostavio komandni centar u Srebrenici, kao i bazu.

Krah međunarodne politike i efikasnost „unovih“ rezolucija vidi se i dan-danas ponajbolje u Memorijalnom centru Sreberenica – Potočari.

Obje su se obile o glavu najviše nama Bošnjacima.

Aktuelna rezolucija ne može oprati obraz, kompenzirati propuste, nepravdu i počinjene greške međunarodne zajednice i UN-a prema Bošnjacima.

Vratimo se sadašnjosti i okrenimo budućnosti – uprkos bolnom iskustvu.

Šta Bosna i Hercegovina i njeni građani (svih nacionalnih boja i ideologija) dobijaju najnovijom rezolucijom?

Kampanja Vučića i Dodika protiv Rezolucije je širom „srpskog sveta“ i vascijelog dunjaluka bila duga i žestoka i bazirala se, u suštini, na stavu da se Rezolucijom srpski narod čini genocidnim. Time se nastoje prikriti vlastiti zločini i amnestirati državne institucije Srbije i separatističke tendencije RS-a.

Niti jedan nesrpski političar u regionu bilo kojeg formata (od mjesne zajednice do najviših organa država u okruženju) nije dao ama baš niti jednu izjavu da je Srpski narod genocidan. Naprotiv, satrali su se papagajski izjavljujući da je krivica individualna i da se o krivici uopće i ne govori i ne izjašnjava. O krivici su tačku dali (međunarodni) sudovi koje priznaje Srbija (odnosno, koje bi logikom međunarodnih sporazuma trebala priznavati).

Rezolucija ne pominje niti jednom riječju Srbiju i Srbe.

Vučić, Dodik i njihovi mediji su se svojski potrudili da domaćoj pastvi uklešu u memoriju (s uspjehom) da je za genocid kriv srpski narod. Masovna hipnoza o velikoj Srbiji i dalje traje, laž mijenja istinu, dezinformacije zamjenjuju informacije, društvo i država šire mržnju.

Njih dvojica ne mogu dovijeka indoktrinirati javnost. Osvješćenje ide teško, bolno i sporo. Rezolucija je dobro sredstvo i učinkovit lijek na tom putu istine.

Uzalud Vučiću, Dodiku, njihovim agitpropovima i matematičarima sve matematike zbrajanja „nas“ i „njih“. Pošto se obojica ufaju da su košarkaši postoji košarkaška jednačina – rezultat političke utakmice u glasanju oko Rezolucije je 84:19, uz 69 propuštenih prilika.

Šta Rezolucija još donosi?

Prosječan stanovnik neke dunjalučke zabiti (a vala i metropola) gotovo ništa ne zna o BiH i našim komšijama. Čuo je i možda i zna „pokoju“ o početku Prvog svjetskog rata u Sarajevu, Zimskoj olimpijadi, ratu 92-95, Aliji Izetbegoviću, Edinu Džeki…

Sada će vjerovatno i genocid nad bosanskim muslimanima, lošim odnosima sa Srbijom i „nečijoj maglovitoj krivici“ biti stavljen na taj popis osnovnih informacija o nama.

Srbija će morati prekinuti sramotno psihološko trovanje svoje javnosti i narativ da je njana strana, poput njenog predsjednika, uvijek junačka i uvijek žrtva, a „oni tamo drugi“ su istinski zločinci, poturice i loši ljudi. Morat će se suočiti sa svojom prošlošću i distancirati se od rasizma i diskriminacije.

Šta dalje gospodo?

Srpske elite s obje strane Drine od Dejtona do danas uporno podrivaju institucije BiH, pokušavajući jačati entitet RS.

Dva su načina kako izvući korist za dobrobit svih građana BiH iz netom donesene Rezolucije.

Međunarodni sudovi su precizno definirali odgovornost institucija u Srbiji i Republici Srpskoj. Te institucije (vojska, policija, politička tijela)  i odgovorna lica (u većini lica s pozamašnim i odgovornim ratnim stažom) su još uvijek na istoj ideološkoj matrici kao i u vrijeme rata. Institucije moraju da se odreknu osuđenih prethodnika, ratne prošlosti i ideologije što je pretpostavka pomirenju i zajedničkom životu.

Paradoksalna je činjenica da je Srbija sve do donošenja Rezolucije bila u međunarodnim krugovima općeprihvaćeni regionalni igrač i faktor stabilnosti u regiji.  Rezolucija bi trebala raskinuti tu praksu. To je najveća korist Rezolucije.

I nije Dodik, ma koliko to on želio, nego Rezolucija u krupnom planu. On će, nadam se, vrlo brzo biti u velikom – sranju.

avdijahasanovic
Rođen 1964.godine; dipl. orijentalista, magistrirao i doktorirao na FPN Sarajevo...

Komentariši