REVOLUCIJA I REZOLUCIJA

Revolucija je brza, efikasna i temeljita promjena svijesti, ideologija, moći, organizacijskih struktura i (mahnitih) glava u nekom društvu.

Rezolucija o genocidu, čije donošenje predstoji u UN-u, pruža priliku i omogućit će poželjnu radikalnu promjenu srpskog društva – ako to ono želi i ako je spremno za nju.

Dabogda.

Danas razbacujem kašike, da vidim(o) šta namišljamo i kakve čorbe ćemo kusati u narednom periodu nakon rezolucije.

Vrijeme je, što bi političari rekli, kompleksno i presudni je istorijski momenat za našu svijetlu ili tamnu budućnost. Ovisi i o nama samima. Globalno „prepakivanje“ moći je u toku.

Gdje smo mi u tom procesu?

Tolerancija, sopstveno preispitivanje i kultura krhke su biljke koje valja suptilno i dugo njegovati. Stanje srpske kolektivne svijesti i politički radikalizam rezultat su dugo podgrijavanih osveta i mržnji prema drugom i drugačijem, žeđ za statusom, novcem, zadržavanju ili pridobijanju vlasti. Iz navedenih razloga oblikuje se rulja, sastavljena od kriminalaca, danguba, neradnika i zločinaca kojima se manipuliše za interese političkih (dakako i vojnih) elita. Dobro „topovsko meso“ na tom putu su i „sanjari“ kojima se la(h)ko prodaju muda pod bubrege i nekakvi apstraktni ideali življenja u istoj državi, proljevanje krvi zbog velikih ideja slobode, pravde i sl., dok kreatori bubnjaju, pušu u zviždaljke i pijuckaju svoje aperitive u dubokoj hladovini, ne padajući im na pamet da dijele odgovornost sa zločincima koje su sami oblikovali, ostavljaući iza sebe nered, zločine, GENOCID i uništeni svijet.

Prethodnim dođosmo do Srebrenice, genocida, rezolucije i stanja Srbije i njenog društva.

Ta „teška“ tema Srebrenice u suštini može da se sažme i u samo dvije rječice – negaciju i afirmaciju:  “Ne, Srbi nisu genocidan narod. Da, u Srebrenici je počinjen genocid”. Dakle, narodi ne mogu biti genocidni, ali ideologije itekako mogu.

Srebrenica je sjećanje, rana i leži na duši i savjesti svakog čovjeka na kugli zemaljskoj. Ona nije samo pitanje odnosa Srbije i BiH, niti Srba (s obje strane Drine) i Bošnjaka (Bosanaca).

Dugo, dugo, godinama mi Bošnjaci uzaludno i naivno čekamo iz Srbije i od Srba išaret, mig, riječ ili korak priznanja ili izvinjenja. Vidjeli smo i čuli vrlo malo ili gotovo nimalo. Srbija i Srbi treba da padnu na koljena, da bi nakon toga mogli da se usprave. Za takvu moralnu i mudru političku gestu nužno je temeljito promijeniti srpsku unutarnju i vanjsku politiku. Ni na vidiku nema takvih znakova. Srpska politika, očigledno, stoji kao ukopana na istom ideološkom mjestu kada se genocid i dogodio. Mentalni i geografski.

U Miloševićevo vrijeme zločini i zločinci su se skrivali i sklanjani iz javnosti. U Njemačkoj za vrijeme Drugog svjetskog rata, također, veliko broj ljudi nije znao za koncentracione logore, smrti, zločine, užase… Dobar dio onih koji su (nešto) i znali odbijali su u svojoj svijesti da memorišu činjenice. Kraj rata značio je fizički i ideološki slom (obično se ta činjenica u istoriji naziva – poraz) države i suočavanje s posljedicama.

U slučaju BiH zločinac nije poražen, nije tako ni definiran; on (zločinac) je nagrađen, dato mu je 49% zemlje i struktura nacionalnog ključa kojim može da koči svaki napredak. Ratko Mladić i Radovan Karadžić postali su nacionalni heroji.

Srebrenica i genocid moraju ostati sveprisutna i vječna trauma i sram srpskog društva sve dok politička elita koja baštini „tekovine“ genocida i zločina bude na vlasti. Suočavanje sa zločinima i genocidom nije stvar UN-a, svjetske javnosti i Bošnjaka, nego upravo Srba.

Istina, gorka je to pilula i proces. Eventualno priznanje genocida znači krivicu (opet režima – ne naroda) za učestvovanje u brojnim ratovima devedesetih.

„Problem“ oko genocida dospio je u sferu u koju nije smio i nije nikako ni mogao da se ubaci – u raspravu: je li ili nije genocid. O činjenicama se ne raspravlja. Iz bezbroj razloga. Njih ne prihvataju samo oni koji baštine zločine ili su i sami zločinci. Činjenice su utvrdili sudovi. Beograd je bio centar bivše države, centar moći, odluka, finansija, vojske…

E, rezolucija stoga i jeste dobra. Školski udžbenici će se morati drugačije pisati, tv kanali otvoriti i za drugačiji, a ne samo prpagandni stav, četnici će morati biti četnici-fašisti a nikako antifašisti; Bošnjaci nisu napali Srbiju i htjeli uništiti srpski narod; Bošnjaci nisu srušili sve džamije na teritoriju kojeg je držala vojska RS-a.

Katarza se ne postiže rečenicom-dvije, poput Dodikovih, patetičnih na otvaranju Arnaudije, nego priznanjem, stidom, osudom ONIH KOJI SU NAREDILI, ODOBRILI I SRUŠILI 16 (ŠESNAEST) BANJALUČKIH DŽAMIJA!

Ta formalna slatkorječivost, „tolerancija“, „pristojnost“, „kultura ophođenja“ nije ništa drugo do vrhunac hipokrizije i ništa suštinski ne popravlja niti donosi dobrog. Pretvara nas samo u veće licemjere i društvo – kladionicu na kojoj se kladimo čiji govor je bio „ljepši“ na otvaranju Arnaudije: Dodikov ili – reisov.

Deklarativna retorika stvara samo novu dodatnu konfuziju. Ako se svi na Balkanu stremimo ka NATO-u i EU, i kunemo se u njih, ne možemo jedno pričati a drugo raditi, ne ulazi se u njih poželjnim i lijepim riječima, nego se mora uraditi domaća zadaća. Uslov za priključenje evropskim integracijama znači promjena odnosa i suštine prema genocidu. Genocid ne može biti zabranjena riječ u srpskom jeziku i supstituirana „užasnim zločinom“. Oni koji nisu direktno učestvovali u genocidu moraju mu se EFIKASNO suprotstaviti.

Nacionalisti i velikosrpska hegemonija nikada nisu preispitali ciljeve svih dosadašnjih ratova, koji su, iz aviona se to vidi, imperijalni i osvajački. Nisu preispitivali niti doveli u pitanje metode, a reč je o nasilju, zločinima, silovanjima i GENOCIDU. Jedini uzrok poraza pronalazi se u zavjeri velikih sila, Vatikana i „turskim“ osvajanjima. I uporno se ustrajava u narativu – kada se steknu (a bit će to brzo) međunarodne okolnosti, pokušaćemo i ćerat ćemo se ponovo.

Ratovi u glavama još nisu završeni.

avdijahasanovic
Rođen 1964.godine; dipl. orijentalista, magistrirao i doktorirao na FPN Sarajevo...

Komentariši