SRPSKA NISKRUŠČIĆ POLITIKA

Teorija evolucije je, ipak, teorija. S vremena na vrijeme na ovu temu pojave se otkrića koja naučnike zbune, obraduju ili rastuže. U pregolemom broju otkrića za sklapanje evolucionih vratolomija i puzli najnovija saznanja potvrđuju da su neandertalci živjeli oko 300.000 godina i da su nestali prije oko 40.000 godina, te da su se preklapali sa homo sapiensima oko 30.000 godina. Baš nekako u to vrijeme, što nekako dodatno komplicira našu priču o najnovijim političkim dešavanjima u regionu i kompletnoj teoriji evolucije, pojavljuje se mala grupa stvorenja koja se križa sa obje pobrojane vrste i dodatno kukulji ionako kompliciran ljudski društveni razvoj i formiranje jasne i normalne političke svijesti u našem okruženju.

Elita te skupine, koja sebe naziva Srbima, svoje suplemenike neprestano lobotomira agresivnom medijskom, intelektualnom i vjerskom propagandom. Iz dana u dan, kap po kap dnevne doze kvazi ideologije pomiješanoj s mitovima, bapskim pričama, tricama i kučinama. I tako godinama, desetljećima, vjekovima…

Osnovi te tzv. Srpske politike svode se na sljedeće premise: nedostatak poštovanja i empatije prema drugom i drugačijem; slijeđenje vođe(a) do samog kraja i po svaku cijenu;  grabljenje moći i njeno zadržavanje bez obzira na cijenu na tom putu; razvijanje slijepe poslušnosti od najniže društvene stepenice naviše; njena teritorija je svuda gdje su rasuti grobovi Srba; rat a ne mir je normalno društveno stanje…

Dalje, Srbi su najstariji, najpametniji, oni su glavni na Balkanu (najmanje) i faktor stabilnosti jer su nebeski narod koji ima „kolektivno sjećanje“ što seže mnogo dalje i dublje nego kod drugih naroda.  Oni moraju imati izlaz na more; oni su brana islamsoj državi u srcu Evrope; oni ne priznaju međunarodne sudove a pogotovo GENOCID.

Srpska politika, SANU, Vučić, Dodik (i čitava armada njihovih satrapa: vulini, zavjetnici, nestorovići, brnabićke, stevandići, nešići…) svojim poganim jezicima i dalje jašu na zamjeni teza,  ujedinjenju svih Srba, zajedničkoj državi, „srpskom svetu“, secesiji, izvrnutoj prošlosti i stvarnosti u kojima u zadnjem ratu nisu postojali logori, ubistva, silovanja, rušenja, genocid…, nego se stvara i konstruiše svijest da su Srbi ugroženi i paćenički narod nad kojim je izvršeno sve prethodno nabrojano.

Biti govno je unosna profesija i dobro plaćen posao.

Nužno je, po njima, javnost svakodnevno zatrpavati lažima: da je u BiH bio građanski i međuvjerski rat, da Karadžić i Mladić nisu zločinci, nego je to islamista Izetbegović (stariji), etnička čišćenja nisu postojala, ratni sločini i koncentracioni logori su postojali „na svim stranama“…

I tako, što bi rekao dragi im Mao Zedong, Srbi, zahvaljujući svojim političarima, duuuugo duuugo vremena krekeću stisnuti na dnu bunara misleći da je otvor bunara vascijelo nebo i nikako da se dokopaju vrha bunara i, vidi čuda, imali bi potpuno drugačiju percepciju okruženja.

Nakon dugog uvoda i nekoliko mrvica cinizma dolazimo i do teme teksta.

Šta bi bilo da je bilo?

Da je srpska politika u prošlosti (a bogme i danas) bila imalo normalna GENOCIDA ne bi ni bilo.

Da se srpska politika imalo uhavizala (a nije), da je naučila istorijske lekcije i dozvala se pameti, bez imalo oklijevanja i bilo kakve dvojbe suočila bi se sa svojom mračnom prošlošću, prestala dosipati so na još uvijek otvorene rane, prihvatila bi presude međunarodnih sudova, genocid i rezoluciju kao neosporni istorijski i pravni fakticitet, time bi otpočela s fazom katarze kao preduslova normalnih međudržavnih odnosa, a ne da se vraća u srednji vijek pokušavajući da od Srbije napravi posljednji bedem zaštite Evrope od muslimanskih hordi i „džihadista“ koji su „više od 30 godina najopasniji izvor terorizma i ozbiljna teroristička prijetnja Evropi“ (Bojan Vujić, Dodikov ambasador BiH pri UN u Ženevi).

Osporavanjem rezolucije, naročito retorikom koja se plasira, srpska politika gubi dvostruko: upravo srpska politika širi diskurs po kojem rezolucija kriminalizira i širi odgovornost za genocid na cio srpski narod, s druge strane „volja srpskog naroda“ pokušava se globalizirati i nametnuti većem i uticajnijem dijelu svijeta („kolektivnom zapadu“) dramatizirajući i reciklirajući olinjalu priču i opasnost od radikalizma, islamizma, terorizma, fundamentalizma, džihadista, „islamističkih partija“ kod Bošnjaka i blablabla bosanskih muslimana.

U političkoj tjeskobi i nemoći Vučić (i ahbabi) i Dodik (i ahbabi), zbog nedostatka argumenata, uporedbom i dovođenjem u istu ravan tretmana rezolucije s ratovima u Gazi i Ukrajini, cviljenjem Rusiji, Kini i Pokretu nesvrstanih (zar tako nešto još uvijek postoji i pita za bilo šta), teorijama da su Bosna i Bošnjaci odgovorni za  11. septembar, napad na voz u Madridu 2004-te, Parizu 2015-te, da u BiH djeluje 20 (ni manje ni više) islamističkih i terorističkih grupa, da je Osama bin Laden u Bosni pobio više nevjernika nego Bata Živojinović četnika u svim partizanskim filmovima i sličnim budalešćinama, samo dodatno štete svom i „ugledu“ Srbije na međunarodnom planu.

Konfuzija i destrukcija koju pomenuti dvojac (i njihovi ahbabi) stvaraju, logikom Marfijevog zakona i logikom „kosmičke pravde“, upravo bi se mogla vratiti na mjesto odakle su svi belaji i krenuli – u autodestrukciju i u krilo srpske politike.

Međunarodni sudovi presudama upravo individualiziraju krivicu, dok srpska politika iz sve snage se satire da što više uopći i kolektivizira krivicu kako bi građane pretvorila u živi štit genocidnog projekta i ostala na vlasti.

Čemu, uopće, ovolika dramaturgija, ismijavanje i ishalovještenost srpske politike od izvjesnosti donošenja rezolucije?

Rezolucija donosi jak globalni i univerzalni „emotivni i moralni“ naboj koji će bosanske (i zapadnobalkanske) političke procese pokrenuti u drugom pravcu, jer velikosrpski projekat, to je očigledno, ponovo stupa na scenu.

Rezolucija će pomoći da se svijetu, okruženju i nama (svih boja) „zamršen“ i „kompliciran“ slučaj Bosne jasnije osvijetli. Da je državni instrumentarij Jugoslavije (Srbije) i instrumenti moći RS-a (vojska, policija, politika) izvršio genocid nad Bošnjacima, da postojeće institucije RS-a (sudstvo, tužilaštvo, mediji, školstvo…) aktivno učestvuju u negiranju genocida, njegovoj promociji, glorifikaciji i veličanju genocida i genocidaša.

Posebno će pomoći Bošnjacima i bosanskoj politici koja se počela snebivati i bojati da genocid nominira genocidom bojeći se tužbi za „govor mržnje“ (o tempora o mores)?!?!?

Čini se da je prepakivanje međunarodnog poretka upravo u toku. Očigledno Vučić i Dodik imaju svoju matematiku za koju drže da im u ovim okolnostima ide u prilog.

Sumnjam.

avdijahasanovic
Rođen 1964.godine; dipl. orijentalista, magistrirao i doktorirao na FPN Sarajevo...

Komentariši