SRPSKA USKRUŠČIĆ POLITIKA

Često su istorijski događaji daleki, istinski magloviti, komplicirani i nejasni. Još češće masa satrapa, pokvarenjaka, nadripisaca, političara i vjerskih „vjerodostojnika“ vrlo temeljito i srčunato zamagljuju (svoju „slavnu“) prošlost.

Nekada je, opet, prošlost kristalno jasna, dovoljno je da uporedite nekoliko podataka, „na stol“ izbacite nekoliko brojeva, datuma…, samo maaaaalo mućnete glavom i Istina je tu.

Po popisu iz 1874. u Srbiji je, po srpskim istoričarima, izvorima i zvaničnim podacima, bilo 1.003.900 stanovnika. Od toga je bilo tek 140 muslimanskih porodica koje su ostale da žive u Malom Zvorniku i Sakaru. Samo dvadesetak (šesnaest) godina ranije u Srbiji su trećinu stanovništva činili muslimani?!?!?!?

Inkvizicija u Španiji mnogo je historijski dalja. Time bi trebala biti i naučno „zamagljenija“. Ipak, zna se: trajala je 116 godina, zna se kada je počela, kada i kako završila…

Užas(i).

Srpska inkvizicija muslimana odigrala se nekoliko stoljeća kasnije, u „moderno“ vrijeme, uz prisustvo pisaca, novinara,  „demokratske“ i političke (međunarodne) javnosti.

Trajala je „samo“ 16 godina.

Dakle, kudikamo „efikasnija“ i od one španske i puno-puno kraća.

I opet (nakon toga) ne staje lanac zločina, protjerivanja, smrti, ratova, egzodusa…

Do GENOCIDA.

Kontamo, skoro da  „branimo“ i „opravdavamo“ inkviziciju – ipak je to (mračni) srednji vijek, varvarstvo, krv, protjerivanja, neprosvjećenost… O inkviziciji su svi čuli, općepoznata je širom svijeta, u obrazovnom sistemu je, uči se u šklama, s pravom izaziva prezir, osudu i ušla je udžbenike širom svijeta (računajući i Vatikan) kao zločin, sram, stid… Niko je ne brani, relativizira… I Crkva je klepila ušima.

O ovoj srpskoj (modernoj) inkviziciji ne znamo gotovo ništa.

Opjevana je i izguslana je kao herojski čin(ovi).

Zašto?

Jer se uporno petlja, laže, obmanjuje, indoktrinira…

Ipak, da, ovom istorijskom analogijom završim parafrazirajući Hajnea.

Zločincu(ima) treba oprostiti – ali tek nakon što ih objesite.

„Vješanje“ srpskih zločinaca trebala bi biti obaveza Haškog suda, srbijanskih sudova  i (nadam se jednog lijepog i sunčanog dana) srpskih politika i javnosti.

Jok. I dalje se uporno ustrajava u lažima, obmanama i kurčenju vascijelom dunjaluku bez pokrića.

Bezbeli da SVI Srbi nisu počinili genocid. „Neko“, međutim i očigledno, jeste izvršio agresiju na BiH, „neko“ jeste ubijao, silovao, protjerivao, rušio… Haški tribunal ima dokumentaciju i presude o tome.

Ali, opet, jok. Ustrajno negiranje. Trenutna srpska političko-vjerska elita ustrajava u kopanju brojnih rupetina za laži, pokušavajući ovaj put i svjetsku javnost uvući u kovitlace takvih kučina, rupa i laži.

Ne možete baš svo vrijeme lagati sve ljude.

Računi laži počinju da stižu.

„Stvar“ je, ovaj put, poprilično jednostavna i jasna ko dan.

Srbi sami trebaju da daju odgovore o zločincima. Sami Srbi moraju skinuti stigmu od zločina. Srbi moraju da imenuju, pronađu, prebroje i ograde se od „svojih“ zločinaca.

Ali za to treba imati obraza, osjećaja za pravdu, vizije i muda.

Dakle, Vučić i Brnabićka trebali bi da se suoče se s Istinom, domaćom javnošću i presudama Međunarodnog suda u Hagu, a ne da se kurče po hodnicima Ujedinjenih nacija.

Smiješno – jel'da?

Sjećate li se one nedavne alanfordovske scene na Trgu Krajine u Banja Luci na mitingu podrške Dodiku, a protiv Shmidta, kada neka budaletina ( koja je, usput, profesor prava?!) za govornicom pita okupljenu masu:

Jeste li vi genocidan narod?

Je li RS genocidna tvorevina?

Jesmo i jeste, odgovara masa u ekstazi.

Ovih dana sa svih drinskih strana srpska i srbijanska politika satra se da dokazuje, prije svega godinama zaglupljivanoj i sistemski i sračunato „zapuštenoj“ i neprosvjećenoj sopstvenoj javnosti, a onda i širom svjetskih diplomatskih središta, da Srbi nisu genocidan narod i da u Bosni nije počinjen genocid.

Zbunjena javnost godinama odgajana na mitovima, lažima i obmanama gotovo da pita: A, šta je to toliko loše s genocidom i u genocidu?!

Pitanje genocida se sračunato i nepotrebno komplicira isključivo radi „bildanja“ sopstvene (srpske) javnosti i očuvanja (aktuelne) vlasti na talasima i retorici nacionalizma.

U suštini „stvar“ s genocidom je potpuno jasna i uopće nije komplicirana. Treba je uvijek iznova ponavljati.

Jer, srpska historiografija, Pravoslavna crkva i političari slabo i sporo uče i stalno ponavljaju iste greške.

Hajmo redom. Kako Srbima i srpskoj javnosti objasniti da „sve“ nije počelo 99 i Kosovom?

Ko je počeo rat i sranja?

Počelo je nekada davno na Kosovu (ne mislim 1389.), u Vukovaru, Dubrovniku, Bijeljini, Zvorniku, Sarajevu, Srebrenici, Prijedoru…

Ko je i zašto gađao i ko je komandovao tim operacijama?

Jasno je, ratove je započela srpska politika.

Bili kako bilo (nije svejedno) ratove je Srbija izgubila. Sve odreda. Kako završavaju i kakva sudbina čeka poražene države: Austrougarska je raskomadana, podijeljena, nestala je s lica zemlje; Mađarskoj oduzete 2/3 teritorija; Njemačka sravnjena, teritorijalno iskasapljena, mnogi njemački gradovi su završili u pepelu, teritorija smanjena za trećinu…; na Japan su bačene dvije atomske bombe…

Nakon ratova podvuče se linija i kaže da su dotadašnje politike loše i da su ih vodili loši i zli ljudi. Sudi im se. Odu u zatvore ili na smetljište istorije.

Istorijski poražena strana se ponižava i SILOM natjera da prihvati realnost i sama suoči s posljedicama svojih loših politika.

Cijenu plaćaju građani poražene zemlje – glađu, mrtvim sinovima, sakaćenjima, ratnim štetama, bijedom… Godinama, desetljećima…

Sa Srbijom to nije učinjeno. Ona je gotovo nagrađena Republikom srpskom. I još pride.

Srpska politika ima grdnih problema s osnovnim matematičkim i geografskim pokazateljima.

Srbija ima tek nešto više od 6 mil stanovnika, manje od 5 miliona Srba, 3 miliona je van Srbije, a srbijanska politika se pokušava ponašati kao da je Srba kao Indijaca, Kineza, Rusa…

Srbija nikako da se pomiri ni sa geografijom – da nema mora, da Drač nije Srpski, da Srbija nije tamo gdje su srpski grobovi, da Srbi nisu najstariji narod na planeti i da se njihov genetski materijal ne rasprostire od Japana do Engleske…

Srbi bi onda mogli nešto i naučiti od Japanaca. Japanci su i nakon poraza i dvije atomske bombe danas najvjerniji saveznik Amerikanaca i najrazvijenija zemlja na Istoku.

Što bi rekao Alan Ford Srbiji je trenutno bolje nešto od nečega, nego ništa od ničega.

avdijahasanovic
Rođen 1964.godine; dipl. orijentalista, magistrirao i doktorirao na FPN Sarajevo...

Komentariši