IZ ŠEŠIRA ZEC U GUZICI KEC

„Njemačka je imala sreću što  je pronašla vođu (Hitlera) sposobnog da ujedini snage cijele zemlje kako bi djelovale kao jedan kolektiv za zajednički prosperitet.“ (Daily Mail, London, 10. oktobar 1933.)

Ili, primjer s druge strane Atlantika: Preko 22.000 Njojarčana u transu, ekstazi, simpatiji i empatiji kliče, riče i skače  Vođi usred srca Njujorka – na Medison Skver Gardenu na skupu podrške 1939. godine – samo dvije dvije godine prije Pearl Harboura i općeg sranja u Evropi.

Ovakvih pohvala nacistima, Hitleru i siledžijama svih sorti ima napretek širom slobodarskog i (kako danas nazivamo) demokratskog svijeta.

Političke zone sumraka nisu ništa neuobičajeno na političkoj sceni širom dunjaluka i u svim vremenima.

Na svojim plećima i pred svojim očima godinama svjedočimo primjer Dodika i naivno se ibretimo “ravnodušnošću demokratskog i slobodarskog svijeta” pitajući se dokle će ga puštati da nas vuče za nos.

“Sporost” i način međunarodne reakcije na situaciju u BiH najčešće iritiraju direktne aktere (Bošnjake), koji nikako da shvate da se međunarodni politički determinizam i pragmatizam odvijaju potpuno drugačijom političkom dinamikom svedenu na kombinaciju mrkve i štapa. Koliko je mrkve do sada Dodik dobio logičnije bi bilo da izgleda kao zec nego međed.

Želim reći da je i “međunarodnoj zajednici”, izgleda, dokurčilo neprestano Dodino kofrčenje, sijanje zla, petljanje, laganje, muljanje, lopovluk, netrpeljivost, uvrede, zastrašivanje, prijetnje, hvatanje za mikrofone i pjevanje folk uradaka po bosanskim vašarištima.

Dodik je prevršio mjeru, ali, čini se, tvrdoglavo i hrabro ide do kraja – do jaja.

Gotovo impresionira njegov holistički pristup vođenja „politike“ po kojem je, za sada, uspio da objedini, izbalansira i uskladi po svojoj mjeri glasačko tijelo, „kolektivni um“ i „nacionalni duh“ na putu separatizma i izgradnje Srpskog sveta, Otvorenog balkana ili kako se već zovu eufemizmi za osvajanje i porobljavanje nesrba i grabež za tlom.   

Koji faktori određuju Dodikovu „holističku politiku“? Osnovno načelo je glavnom cilju treba podrediti sve; ama baš sve i po svaku cijenu; bitna je Velika Srbija i radi ostvarenja tog cilja vrijedi sve žrtvovati: oslabiti instrumentarij  Države  u svakoj prilici, učiniti je slabom i neefikasnom; ukinuti državnu imovinu i pretvoriti je u entitetsko vlasništvo; mobilizirati naciju na istorijskom mitu; stvarati nove (mitove); ustanoviti genetsku superiornost (Bošnjacima i ne treba država jer ne znaju vladati i šta će s njom); svoj životni stil, tradiciju i folklor  glorificirati, a negirati to pravo drugima; ne prilagođavati se svijetu nego svijet prilagoditi sebi…

Nekoliko primjera takvih rabota upriličenih  na autoputu secesionizma kojem ubrzano trči Dodik i RS posljednjih dana.

Plemensko vijeće, pod nazivom Skupština RS-a, svjesno teškog, presudnog i (opet) istorijskog trenutka bilo je na visini svog zadatka. Kao i uvijek. Britanska akademija ne bi se postidjela izrečenih diskusija i umovanja.

Poslanici su se, ponovo, udarajući se sve šapicama u grudi i slineći od stranačke poslušnosti, naprosto utrkivali ko će ostaviti upečatljiviji (umjetnički) dojam i ko će, pred javnošću Srpske, na ljepši način i originalnijom koreografijom da se uvuče u široko Miloradovo srce i – dupe.

Složeni politički problemi su, kako i dolikuje, opsrvirani sukladno birokratskom lancu ishrane i stranačkoj pozicioniranosti diskutanata.

Bitan je timski rad i „usaglašen“ nastup – svih strana, staleža, profesija. Od Sanje Vulićke, Nenada Kecmanovića do Nemanje Kusturice. Rikači, narikači, akademici, umjetnici, pekari. Svi imaju svoju ulogu i nezamjenljivu funkciju.

MD voli slušati svoj glas ali i glasove drugih kada horski dolaze iz njegova dupeta. Tada ne misli na posljedice. Nekako bezazlenije izgledaju u kakofoniji njihova proširenja na sve „institucije sistema“.

Svejedno, svi će najebati, samo je pitanje kada.

Od kako je Dobrica Ćosić u Vječnim lovištima, gdje se odmara čekajući da njegove mošti pronosaju širom Srpskog sveta, njegovu ulogu oca nacije, barem u RS-u, preuzima Nenad Kecmanović, koji svakovrsnim političkim potezima i budalaštinama pokušava da Dodikovu politiku legitimira intelektualnim i svenacionalnim celofanom i interesom, nastojeći, valjda, da se iskupi što je u ljeto 1992. godine JNA proglasio agresorom, a SDS terorističkom organizacijom.

Lik umije da zabavi javnost i zbroji dva i dva. Kaže da „ako se BiH raspadne, secesija RS će biti suvišna.“ Profesor temeljito kreće u analize kroz razradu pojmova – „međunarodni faktor je prerastao u protektorat“; lažni visoki predstavnik se pretvorio u diktatora; BiH je (p)ostala nedovršena, neuspjela, nefunkcionalna, propala država i da je de fakto u poluraspadnutom stanju, ali ne zbog predsjednika Dodika, Dragana Čovića ili Bakira Izetbegovića; za situaciju u BiH odgovorni su “nadzornici”, a ne domaći političari; SAD želi da naoruža Bošnjake, kao Šiptare na Kosovu i Metohiji, kako bi poveli proksi rat; „RS nema teritorijalne pretenzije prema Federaciji BiH, ali bošnjački kantoni neskriveno imaju prema RS-u; u slučaju osuđujuće presude Dodiku pred Sudom BiH za nepoštovanje odluka “neimenovanog visokog predstavnika, podrška Dodiku postat će stvar elementarnog patriotizma i za one koji bi ga rado zamijenili”…

Gdje je i kako do rješenja po Kecmanoviću?

Treba Putina pozvati u pomoć. Kada to može Sirija može i RS. Srpski apeli da se BiH vrati na izvorni Dejton više nemaju nikakvog smisla i RS neće ostati u BiH jer Bošnjaci i međunarodna zajednica neće ni da pričaju o „razgradnji Dejtona“ (?!?!). Zato treba raditi na izdvajanju Srpske, pa možda se oni jednog dana sjete da je Srpska bila spremna i na drugačije rješenje koje su propustili“.

U međuvremenu će srbijanska i eresovska diplomatija (poput Bojana Bajića, ambasadora BiH pri UN-u u Ženevi) dunjaluk prepadati da je “priliv stranih džihadista ozbiljna teroristička prijetnja iz BiH” i da on to sasvim kompetentno tvrdi  “kao predstavnik zemlje koja je više od tri decenije najopasniji izvor terorizma u Evropi iz BiH”.

Strah se, očigledno, uvukao u staračke kosti Lava od Laktaša, koji u sadejstvu s Vučićem pokušava da minimizira učinke izvjesnog skorog usvajanja Rezolucije o Srebrenici u UN-u. Kada ne pomaže diplomatija može itekako pripomoći – ekonomska diplomatija. Vučić na prečac odlazi kod Makrona u kupnju aviona (isključivo za odbranu – od koga pobogu) vrijednosti tričavih occ 3 mil eura i vidjeti šta bi se od roba, resursa ili tla za deponije nuklearnog otpada moglo Francuzima još tušnuti kako bi i dalje ostali „vjekovni i stari“ prijatelji, a Bosna „ujedinjena zemlja“. Dvojica „velikih državnika“ su se međusobno utrkivala podržavajući „teritorijalni integritet BiH i RS-a“. Bilo je tu još nekih dogovorenih „sitnica“ čiju cijenu ćemo, nadamo se, svi saznati vrlo brzo, a plašim se platiti i plaćati dugo – Bošnjaci.

Najnoviji set sankcija osobama iz RS-a, koje se nalaze na crnoj listi SAD-a, unosi dodatnu nervozu akterima jer je sve manje zečeva koji iskaču iz šešira i sve više Kečeva u strmoglavu iz Dodikove guzice.

A Bošnjaci?

Oni organizuju svebošnjačku bajramsku baklavijadu.

avdijahasanovic
Rođen 1964.godine; dipl. orijentalista, magistrirao i doktorirao na FPN Sarajevo...

Komentariši