DVA VUKA I JEDAN VUČIĆ

Danas zborimo samo o tri od bezbroj srpskih vukova i njihovom utjecaju na srpsku politiku.

Haj’mo po starini.

Vuk Branković, narod mu, u pjesmama na guslama, poja i tepa kao o “srpskom Judi”, iako, bez zehre cinizma, tvrdim – krajnje neopravdano.

Za Srbe je, gotovo plebiscitarno, izdajnik na Kosovskom boju, iako je činjenica, da je Vuk Branković jedan od rijetkih Srba koji su se borili PROTIV Osmanlija sve do svoje smrti. Ostali velikaši tog vremena bili su praktičniji i pragmatičniji. Vuk Branković je umro 1397. u osmanlijskom zarobljeništvu, a pretpostavlja se da je sahranjen u svetogorskom manastiru Svetog Pavla ili na Hilandaru. Dakle, biografske činjenice i istina su dušu dale za njegovo imenovanje svecom a ne izdajnikom. Kakvo bi mu srpsko svetačko društvo bilo, vjerovatno se komotnije i ugodnije osjeća među izdajnicima. Sveci su išli nekim drugim drumovima – nasljednici kneza Lazara priznali su vrhovnu vlast sultana Bajazita i postali njegovi vazali. I tako redom.

Istorijska slika o drugom vuku u srpskoj istoriji – Vuku Stefanoviću Karadžiću još je apsurdnija, iako je vremenska perspektiva kraća, time bi činjenice trebalo biti jasnije i poznatije. To je onaj vuk što je OTAC srpskog jezika i što se barem četvrtina škola po Srbiji (i svim srpskim zemljama) zovu njegovim imenom.  

Birvaktile, i sam sam ti išao u jednu takvu (moć nostalgije).

Vratimo se (našem) vuku.

Vuk ne može biti otac srpskog jezika, jer su Srbi (ipak) vjekovima govorili i pisali „svojim“ jezikom. Doduše, Vuk jeste jedan od otaca srpsko-hrvatskog jezika. Ni sama fraza ”Piši kao što govoriš, čitaj kao što je napisano”, po kojoj je čuven i kojom se diže do sedmog kata nebesa u srpskoj lingvistici, nije njegova, nego Johana Kristofa Adelunga, nemačkog gramatičara i filologa, koji je zastupao stav da se se ortografija pisanog jezika treba podudarati s govornim jezikom – “Piši kako govoriš” (njemački: “Schreib wie du sprichst“).

Kad se sve iz Vukove biografije sabere i oduzme jasno je kako se srpski jezik više reformirao iz Beča nego „iznutra“.

Idemo dalje s Vukovim zaslugama. Reforma slova. Opet, nije to zahmet Vuka Karadžića, nego popa Save Mrkalja, koji je shvatio da je nužno pojednostavljenje pisma jer ga je teško naučiti zbog previše karaktera u crkveno-slovenskom jeziku. Realno, Vuk je plagirao i prisvojio Savin rad koji je kasnije izoliran, zaboravljen i umro sam u ludnici. „Vukovom reformom“ srpski jezik je definitivno odvojen od makedonskog i bugarskog jezika čime su ova tri jezika krenuli zasebnim razvojnim fazama što će, itekako, biti značajan momenat kod formiranja njihovih nacija.

Ali! Jezik je „Vukovim angažmanom“ vulgaliziran i pojednostavljen s pokušajem da se približi narodu. Praktično – postao je prostački i „jezik govedara“, kako ove reforme kvalificira mitropoliti Stefan Stratimirović, žestoki protivnik Vukovih djela i nedjela (koja pojašnjavamo u nastavku).

Tvorac moderne srpske gramatike i pravopisa je Luka Milovanov koji je bio Vukov pomoćnik i pobratim. Luka je umro u siromaštvu, a njegovo djelo nakon njegove smrti objavio je Vuk.

Također, Vuku je mnogo pomagao i prevodilac Đuro Daničić.

Sve u svemu, Vuk se volio kititi tuđim perjem. Rado je potpisivao djela koja nisu njegova lična, nego su radovi drugih ljudi.

Omiljeni (isplativ) hobi mu je bila prodaja ukradenih manastirskih knjiga u Beču. Petar Milatović Ostroški je predano istraživao i popisao ovu manastirsku ostavštinu u Beču. K'o precizni Austrijanci, bilježili su vrlo revnosno porijeklo i puteve „nabavki“. Vuk Karadžić se pominje kao „dobavljač“ u ovim evidencijama desetinama i desetinama puta. Zabilježena je i novčana vrijednost preuzetih rukopisa čija vrijednost veća od današnjih 2,5 miliona eura?! Neki rukopisi i iz manastira Hilandar prodati su Austrijancima. I ne samo njima, nego i Rusima, jezuitima…

Vuk je u Srbiji imao dobro organizovanu mrežu „dobavljača“ od kojih je jeftino kupovao a, bogme, poskupo prodavao ukradene knjige.

Pred kraj života, u periodu između 1846. i 1858. Vuk Karadžić je prodao 46 srpskih knjiga, a još 4 knjige je posle njegove smrti prodala njegova ćerka. Pa čak mu je i sin umro u kočiji od tuberkuloze čekajući novac za isporučenu knjigu.

Vuk Karadžić bio je veoma blizak Jerneju Kopitaru. Ovaj mu je obezbjedio redovne prihode, bio kum, pronašao ženu, sredio stan i dijelio političke naputke kako da se „Srbija približi Evropi“.

Krije se podatak da je postao katolik. Vjenčao se sa Nijemicom Anom Kraus u katoličkoj crkvi u Beču u vrijeme kada nije bilo dozvoljeno miješanje vera u braku. Pogađate, kum je bio Jernej Kopitar. Svu svoju djecu Vuk Karadžić je krstio u katoličkoj crkvi. Potpisivao se latinicom, živio veoma raskošno u samom centru Beča i pored toga što je prodavao srpske stare knjige, primao je tri plate istovremeno: od Beča, iz Srbije i iz carske Rusije…

I na kraju, šta reći o – Aleksandru Vučiću? On je abdejtovana verzija svojih drevnih imenjaka.

Istorijska prašina nije se još slegla, vremenska distanca još uvijek ne postoji, ali je dovoljno podataka i „dobra“ ostavio iza sebe tako da je njegov istorijsko mjesto i rejting vrlo predvidivi – ipak će ostati mali vuk – Vučić u odnosu na svoja dva pomenuta imenjaka.

avdijahasanovic
Rođen 1964.godine; dipl. orijentalista, magistrirao i doktorirao na FPN Sarajevo...

Komentariši