DRAŽI LAŽI

Čemu podsjećanja na „zaboravljene“ činjenice iz srpske istorije kada su one gotovo općepoznate? Dovoljno je par klikova na sveznaocu Google-u i – tako to krene, jedna po jedna, znatiželja po znatiželja…, hudi insan se, tako, navuče na budalaštine i – eto vam sijaset neprospavanih noći.

Zbog kontinuiteta srpske politike koja nije, k'o svagdje u svijetu, dokumentovana rekonstrukcija istorije, nego počiva na obmanama, lažima, sprdačinama sa istorijskim činjenicama, mitovima, mesijanskim opsesijama, sranju po nevinim glavama i kurčenjem bez pokrića.

Stoga, tu i takvu srpsku politiku treba svakodnevno demistificirati. Da je sreće radili bi to sami Srbi mnogo češće i žešće. Naravno, ima i takvih Srba, ali njihov glas je glas vapajućeg u pustinji. „Zakonitosti“ srpske politike su čvrsto cementirane i gotovo nepromjenljive. Nijanse su u pitanju. Samo su velike  vremenske provalije između „zlatnog srednjeg vijeka srpske istorije“ odslikane u odredbama Dušanova zakonika, Pašićeve Srbije, bacanja srpske nejači lavovima u Pionirskoj dolini i najnovijih Dodikovih umovanja o secesiji, samostalnosti RS, prijetnjama, negaciji prava Bošnjacima da imaju i svoje mjesto pod kapom bosanskom…

Nema puno istinoljubivosti u srpskoj politici (u kojoj ima?). Nema uranjanja u draži, kompleksnost i ozbiljnost istinske politike. Nema kritičkog mišljenja i istinske slobode. Laž je temeljni narativ srpske istorije, tradicije i politike. Laganje je transformisano u ljudsku vrlinu, kvalitet, ona je postala sloboda govora, stava i mišljenja. Ko ne želi da učestvuje u takvoj produkciji laži on se smatra neprijateljem.

U svemu onome čime se normalan insan, i koliko-toliko normalan član nekog društva i bilo koje države širom dunjaluka, stidi, u tome „kvalificiran“ Srbin, isprana mozga zbog neprekidne režimske indoktrinacije, uživa, smatra svojom „komparativnom prednošću“ i baš onako svojski se kurči bez bilo kakva pokrića. Takva sorta ne zaslužuje nikakvo uvažavanje niti poštovanje. Dakle, gotovo je fascinantno sljepilo i opijenost lažima samih Srba, ali i zbunjenost svih ostalih na realnost s kojom se suočavaju i koja im se istresa u krilo gotovo svakodnevno.

Iscrpljujuće i iritirajuće je kada, npr., Dodik, pokušavajući da bude duhovit, svakodnevno reži, laje, ujeda, provocira i prijeti secesijom, ruši Ustav, radi protiv Države, podsmjehuje se (prije svega) Bošnjacima, optužuje ih za (navodni) radikalizam i ekstremizam, pravi diplomatske skandale, obasipa javnost trivijalnostima i budalešćinama i ruga se Bošnjacima da ne umiju voditi državu, da su nedržavotvorni, da nisu narod, nacija, da nemaju svoj jezik bla bla bla.

Mi smo poturčeni Srbi. I pobogu, kako nam više nije čast da budemo dio tog čuvenog i u svijetu poznatog naroda starijeg i većeg i od Egipćana, Grka, Rimljana, Sumera, Kineza, klinaca -palaca.

Vratimo se ponovo Dušanovom zakoniku – tom širom svih srpskih zemalja i u svim vremenskim epohama poznatom dokumentu koji poput ogromnog dragog kamena svijetli u kruni srpske tradicije.

Donijet je na saborima 1349. i 1355. godine. Kompendij je vizantijskog prava s ciljem očuvanja vladajućeg položaja i povlastica domaće vlastele. Zakonik je gotovo tipičan „proizvod“ tog vremena, okolnosti… i, hajdemo reći, bio je uobičajen za taj vakat i u nekom drugim područjima.

Zakonik tretira odnos prema crkvi, osigurava vladajući položaj vlastele, definiše kazne za različita „krivična“ djela, heretike (pripadnike Crkve bosanske)… Ima 201 člana.

Na samom početku jedna ozbiljna jezička vratolomija i „mozgalica“. Riječ „SEBAR“, koja se pominje u Zakoniku, po mišljenju svih naučnika koji su se bavili dekodiranjem ovog teksta, ne označava SRBINA i SRBE, nego „eksploatisanog građanina“…

Navodimo nekoliko članova Dušanovog zakonika koji govore o međuvjerskoj „toleranciji“ u onaj vakat. 

21. I ko proda hrišćanina u inovernu veru, da mu se ruka otseče i jezik odreže.

69. Zbora sebrova da ne bude, a ako se nañe ko kao sabornik, da mu se uši otseku, i da se osmude pokretači.

85. I ko rekne babunsku reč, ako bude vlastelin, da plati sto perpera, akoli bude sebar da plati dvanaest perpera i da se bije štapovima.

97. Ko se nañe da je počupao bradu vlastelinu, ili dobru čoveku, da se tome obe ruke otseku.

avdijahasanovic
Rođen 1964.godine; dipl. orijentalista, magistrirao i doktorirao na FPN Sarajevo...

Komentariši