SLOŽNI U LAŽI

Društvo počiva na povjerenju, uvažavanju i istini. Bilo koja država i čovječanstvo ne mogu se graditi na lažima.

Srpska politika najveća je mašina za pretvaranje laži u istinu, i  nikako da shvati tu najjednostavniju zamku u kojoj je decenijama zarobljena.

Laž se godinama namjerno konstruiše, institucionalno širi, od vjerskih, (pseudo)znanstvenih i državnih institucija promovira, te sračunato krčka, upreda, miješa i opijeva ličnim interpretacijama, i kao biber po pilavu, pakuje u uvjerljive, dopadljive i nerealistične mitske forme i sranja.

Srpska diplomacija, čak, stepen svog patriotizma mjeri po umijeću laganja i širenju ovih, godinama kukuljenih laži, van granica Srbije i po međunarodnim diplomatskim središtima.

I tako ta đavolja rabota ide godinama, desetljećima, stoljećima. Blistava izmišljotina po blistava izmišljotina, čarobna laž po čarobna laž – da bi se prikrila i održala stara valja izmisliti desetine novih laži i tako dobijamo đubrište i papazjaniju srpske istorije i tradicije, koja, kao grudva snijega, sve više ubrzava, kotrlja se, postaje veća i veća i  – negdje mora pasti i razbiti se i istopiti.

Gotovo po tradiciji i navici – to biva u Bosni.

Viševjekovna srpska opsjednutost mitovima i njihova savremena produkcija dokaz je u kolikoj mjeri oni (mitovi) i dan-danas imaju uporište i propagandnu snagu u srpskom društvu. Njihovi zidari su svi: od SANU, političara, SPC-a, publicista, novinara, pripovjedača, dodika, vučića i guslara koji svakodnevno pojaju na bezbroj tv kanala i savremenim aktuelnim događajima dodaju svoje vizije mijenjajući stvarnu sliku u mitski narativ koji se dobro prima u narodu. Ta iskrivljena i mitologizirana realnost služi kao osnov vođenja srpske politike.

Uporno i dugotrajno ispiranje mozga srpskoj javnosti, dovelo ju je u stadij nacionalnog ludila, zanosa i percepcije da je mitove nužno oživiti, ali i realizirati, u suvremenosti u kojoj su davni mitovi sama simbolička srž srpskog savremenog identiteta i opstojnosti.

Ovaj fenomen posebno je uočljiv u razdoblju tzv. nacionalnog buđenja, čitavog XIX, XX, odnosno i u XXI vijeku.

Ježim se i prezirem svaku vrstu uopštenosti i generaliziranja, ali nije zgoreg podsjetiti šta historijski zapisi govore o Srbima (naravno u određenom istorijskom kontekstu ili situaciji).

Grčki pisac Nikita Akonimat: “Srbi su uvijek spremni počiniti svake zločine, sa svrhom da zadrže vlast, a kao šovinistima nema im para u svijetu.”

Jedan bizantski pisac zapisao je: “Srbi su narod željan rata, svađe i pljačke.”

Britanska spisateljica Darhem: “Srbi su narod najzaostaliji i u isto vrijeme najmegalomanskiji i najšovinističkiji. Često puta njihov ekstremizam graniči sa paranojom.”

Britanski premijer Winston Churchil na Jalti rekao je: “Da se postigne mir i mirnoća u Europi neophodno je razoriti ne samo imperijalizam Njemačke, nego također imperijalistički šovinizam male Srbije.”

Rumunski povijesničar Konrad Bercovici: “Srbi su nacionalisti, beskrajni megalomani bez vjere, to je najšovinističkiji narod Europe, ako ne i cijeloga svijeta, sa Srbima je nemoguće raspravljati, jer su bez razuma. Njih treba mlatiti jer respektiraju samo silu.”

Britanski dnevni list “Manchester Guardian” od 03. kolovoza 1914. donosi: “Kad bi se Srbiju moglo odvući na sredinu oceana i potopiti, tada bi se Europski zrak pročistio.”

Povijesničar Gathorn Hardy: “Da se je sukob sa Srbijom mogao lokalizirati, možemo biti sigurni da bi se pretežne simpatije u Velikoj Britaniji bile za to da se kazne horde nacionalističkih bandi.”

Sigmund Neumann: “Povjest Srbije je beskrajna borba opterećena nasiljem bez granica, nepoznata među civiliziranim zemljama. U toj borbi u kojoj laž, prijevara, izdaja i osveta, ubojstvo i zločin, bijaše priznato kao normalno pravilo, rasla je srpska generacija i četništvo, istomišljenici generala Mihajlovića, pa se tome bez muke može razjasniti politički banditizam koji karakterizira srpske upravljače, političke i vojničke vođe.”

George A. Megas: “Srpski borac ne pozna teren junaštva. Njemu se dopadaju brutalno divljanje, akcije: iskopati oči i osakatiti neprijatelja jesu kada nije naoružan i radi bilo kakvih motiva.”

Radi potvrde iznesenih tvrdnji navodimo nekoliko primjera.

Neprekidna borba za vlast srpskih srednjovjekovnih velikaša je neprekidni niz porodičnih ubistava, unakaženjenja, osljepljenja, ratova za vlast, prognanstava, izdaja…

Milutin je gotovo oslijepio rođenog sina Stefana Dečanskog i prognao ga u Carigrad. Tek nakon sedam godina dozvolio mu je povratak u Srbiju. Nakon Milutinove smrti, oko prijestolja su ratovali njegovi sinovi Stefan i Konstantin. Sukob se završio 1322. godine Stefanovom vojničkom pobjedom u velikoj bici kod Zvečana. Po nekim izvorima, Stefan je brata zarobio i živog ga klinovima prikovao za drvo a zatim rasporio. Po drugoj, Konstantin je poginuo u borbi.

Loza Nemanjića i dan danas je kamen temeljac „srpske“ veličine i njene „državotvornosti“. Srpska pravoslavna crkva je sve Nemanjiće proglasila za svece. Sve osim jednog – Dušana?! Kako da svetački oreol izmakne baš Dušanu koji je bio najsposobniji od njih i koji je (gotovo jedini) vodio osvajačke ratove kojima je širio prostor „Srbije“ (hajd da taj prostor nazovemo Srbijom iako je i to veoma sporno) ratujući protiv Vizantijaca, Grka, Bugara, Albanaca… Svi ostali su, baš onako rođački, najvećim dijelom ratovali između sebe, međusobno se davili, osakaćivali i povlađujući crkvi zidali crkve i manastire.

Paradoks je da dinastija Nemanjići nema nikakve veze sa Srbima. Svi Nemanje su bili katolici i u Vatikanu se pominju kao Albanci-Nemandi, dok ih Turci u defterima „Karda ve ordu“ pominju kao Arnaute (Albance) Nimani…

Zakonik samozvanog cara Albanaca Dušana Nimanija pisan je na crkveno slovenskom jeziku zato što je to bio službeni jezik u Albaniji, Rumuniji pa čak i u Grčkoj. Taj jezik nema nikakve veze s izmišljenim srpskim jezikom. Dušan je rođen u srcu Albanije – Kruji i njegovo carstvo se završavalo u granicama – (vidi vraga) današnje Republike Kosovo.

Dušan za sebe kaže da je car Arbanasa, Grka i Bugara. Ono Srba ubačeno je, tj. falcifikovano (mitomanijom) tek u 20 vijeku, što je lako dokazati.

U samom Zakoniku riječ Sebar se odnosi na stalež – sluge, kmetove, a ne na Srbe.

U sljedećem nastavku o „blagodetima“ života u Dušanovom vaktu i „uređenosti“ njegove države, Karadžiću (onom prvom) itd.

avdijahasanovic
Rođen 1964.godine; dipl. orijentalista, magistrirao i doktorirao na FPN Sarajevo...

Komentariši