POVRAĆANJE NA ODVRAĆANJE

Ako vidiš lika na političkoj sceni da se svim sredstvima pentra na (političko) nebo, bogougodno djelo, veliki sevap u ove predramazanske dane i društveni imperativ je da ga, dok još nije odmakao iz dohvata, hvataš za nogice i strovaljuješ na zemlju. Dok je vakat i dok je šteta još uvijek u nastanku.

Jedan od ovih najvještijih penjača, koji decenijama ne silazi s političkog neba, je – Dragan Čović.

Sem neospornih penjačkih vještina posjeduje i brojne druge. Marljivo radi na svojoj (akademskoj) i edukaciji drugih. Postupak je poznat i kao – ispiranje mozgova. Nedavno je dao nemjerljiv doprinos u semantičkom obogaćivanju našeg (b/h/s/cg) jezika uvođenjem u javni prostor lekseme „odvraćanje“.

Manimo se dosadnog, suvišnog i opširnog objašnjavanja političkih i matematičkih zavrzlama oko Izbornog zakona i Čovićevih pentranja po njemu. U najkraćem, Čović i njegovi avatari zavrli  su da jednom za svagda riješe izbor člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata.

Već deceniju i po Čović se iz petnih žila trudi, a bogme i uspijeva, da Bošnjacima ogadi ovakvu kakva jeste BiH, Federaciju i Bošnjačko-Hrvatske odnose zbog insistiranja na legitimnom predstavljanju i izboru Hrvata u Predsjedništvo BiH. Sada bi napravio jednu malu, takorekuć kozmetičku, ispravkicu tako što bi Bošnjake „odvratio“, „demotivirao“ i „otklonio“ želju Bošnjaka da glasaju za člana Predsjedništva iz reda Hrvata – iako ovo pitanje nije trenutno u prioritetu pristupnih pregovora sa EU.

Ne bi Čović da razmatra promjenu Ustava, čime bi se ukinula diskriminacija Ostalih i sprovele presude suda iz Strazbura, nego bi samo da ubetonira sebe ili nekog od svojih teklića u stolicu Predsjedništva. To je taj simbolizam i „minimum minimuma“ čime će se otkloniti želja mnogobrojnijeg naroda da bira ili glasa za hrvatskog člana Predsjedništva.

Čovićevo „odvraćanje“ u političkoj realnosti znači uvođenje treće izborne jedinice što je korak do uvođenja trećeg entiteta.

Još jednom je Čović otkrio vrelo mudrosti i način kako da poboljša dunjaluk i Evropsku uniju tako što će majorizirati Bošnjake. Rijetko to kome polazi za rukom – da manjina majorizira većinu.

Stara je to priča, ali da obnovimo gradivo po ko zna koji put. Nije to neka komplikovana politika.

Ukratko.

U očima Dodika i Čovića, odnosno srpskih i hrvatskih nacionalističkih krugova,  Bošnjaci su jedna izmišljena nacija – kominternovska, komunistička, novokomponovana ili oktroirana nacija. Osporava nam se, od negatora iz komšiluka, da smo posebna nacija, te se čin našeg proglašenja nacijom, najčešće, tumači kao „podvala komunista i Tita“, čime je, prema iluzornom mišljenju spomenutih poricatelja, samo još više zaoštreno srpsko-hrvatsko pitanje i njihovi međusobni odnosi. Bošnjaci se smatraju samo posebnom vjerskom grupom dok su u etničkom smislu, ili etnički Srbi, ili etnički Hrvati, zavisno od toga ko vrši poricanja. Pozadinu ideologije izmišljenih nacija  čini ekspanzionistički teritorijalni nacionalizam (krvi i tla), koji teži likvidaciji etnički „stranog i nepoznatog“ da bi mogao ostvariti svoju krajnju svrhu, što se očitovalo i kroz sam čin genocida nad Bošnjacima u zadnjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

Zato smo mi „Turci“, stranci, došljaci iz mongolskih stepa, strano tijelo koje treba svesti na statističku pogrešku, protjerati i time spasiti Evropu i kršćanstvo/hrišćanstvo.

Taktika, zavisno od okolnosti, može biti i dijametralno suprotna – dozvoljava nam se biti „cvijećem hrvatskog naroda“ ili „starim dobrim Srbima koje je, i zbog nas samih, nužno ponovo preobratiti na vjeru pradedovsku“, ili nam, umjesto staklenih perli, dodijeliti hrvatske pasoše kako bi se lakše integrirali u Evropu.

Ako odbijemo ruku bez koje ne možemo u Evropu – onda smo sljedbenici Bin Ladena, leglo svjetskog terorizma i pontonski most za osvajanje Evrope.

Sistematska, sračunata i dugotrajna proizvodnja mržnje spram BiH od strane srpske i hrvatske političke elite, apsolutna ovisnost i produžetak politike Beograda i Zagreba, što običnom Bošnjaku akumulira osjećaj kolektivne izoliranosti, tjeskobe i  zamora, što ih, logičnim slijedom, tjera na odlazak iz BiH ili u radikalan stav da ovako dalje ne može i da moraju napraviti isključivo svoju nacionalnu državu ma kolika ona teritorijalno bila.

Čovićeva i Dodikova politika pripadnike sopstvenog naroda koji svoju budućnost vide u Sarajevu i u koegzistenciji sa Bošnjacima etiketira kao izdajnike, a one koji ’’bježe’’ za Srbiju/Hrvatsku ili se spremaju da to učine promoviraju u patriote.

Ovakva politika je duboko ukorijenjena u srpskom i hrvatskom korpusu u BiH koji, realno, ne žele da država BiH profunkcioniše, oni žele ujedinjenje sa maticama.

S druge strane Bošnjaci i Bosanci žive u političkoj fragmentiranosti, nesnalaženju, međusobnim sukobima i fatamorgani da će se probuditi jednog dana bez entiteta i kantona, da će oni, kao većina, biti dominantna vlast na području čitave BiH.

Bez obzira na (i nedavna) tragična istorijska iskustva veliki broj Bošnjaka još uvijek naivno vjeruje da će srpski i hrvatski nacionalizam nestati ako se Bošnjaci odreknu svog nacionalnog identiteta i osobenosti. Da ovakva teza nije tragična (i da nema ozbiljne dugoročne posljedice) bila bi gotovo šarmantna u svom idiotizmu.

Niti jedan od ovih koncepata nije moguć bez rata.

Evropska unija i međunarodna zajednica ne žele istinsko rješavanje bosanskih odnosa i  „bosanski lonac“ ih interesuje samo kao sporedni poligon za odmjeravanje snaga i geopolitičkih interesa važnijih pitanja: Ukrajine, Rusije, Turske…

I šta na kraju reć na Čovićeve prijedloge i napore osim da Bošnjaci osjećaju snažan nagon na povraćanje zbog njegova odvraćanja.

avdijahasanovic
Rođen 1964.godine; dipl. orijentalista, magistrirao i doktorirao na FPN Sarajevo...

Komentariši