O O'BRIENE JARANE

Potraga, puna opsesije, zamagljenih očiju, entuzijazma, krvavih šaka i koljena, za svetim gralom, čarobnim štapićem, debelom zlatnom ribicom ili nekom drugom tajnom moćnom riječju prisutna je odvajkada.

Motivi traženja i eventualnog pronalaska i nisu baš uvijek časni – obično je u pitanju ovozemaljski šićar i način za ispunjenje brojnih insanskih želja: ostati (vječno) mlad (i lijep), bogat, na vlasti, da ćuna radi bez zastoja…

Proteklih dana do Bosne, u lov na zlatnu ribicu i potragu za zlatnim gralom, koji bi dobro došao za redizajniranje ofucane američke politike u svijetu, naletio pomoćnik državnog sekretara SAD-a James O'Brien.

Doživljavanje društvenih i političkih pojava i insana najčešće ovisi od pozicije na kojoj se sam hudi insan nalazi. Tako je samog O'Briena Trojka vidjela kao simbol američke svjetovne moći kojim će, svojim šćapom, da potamani bosanske zmije separatizma ili da njime razdvoji obale Drine, što je veći poduhvat od razdvajanja Crvenog mora. Vide ga i kao ogromnu i svjetlucavu zlatnu ribicu s punim čarobnim kovčegom hedija, rahatlokuma, kahve tipa Zlatna džezva, ogledalcadi i perli, a svi ostali (Dodik, Čović, Izetbegović i ostali sateliti) su O'Briena doživljavali više onako kao – Tomasa de Torquemadu, čuvenog i učinkovitog španskog inkvizitora u čijoj ruci se čarobni štap pretvara u glogov kolac.

Čak i mitovi imaju svoju logiku. Sveti gral dobija svoje čudotvorne moći tek nakon – posljednje večere, a čarobni štapić  nije holivudizirani svjetleći prutić, nego, češće, velika i kvrgava toljaga koja nanosi velike tagobe kada se susretne sa nečijom kičmom ili budućim političkim statusom.

Priča i bosanski put prema Evropskoj uniji je, ustvari, poprilična šarena laža i zajebancija kojom pozicija (ali i opzicija) iscrpljenim narodima nudi nerealnu nadu. Prvo, jer put je dugotrajan i mukotrpan. Drugo, mora postojati čvrsta i iskrena opredjeljenost na tom putu. Laži i obmana je previše u javnom prostoru i političkom aktivizmu. Aktuelnu vlast, očigledno, treba mijenjati. Samo su dva načina za promjenu: jedan izbori (postupak zbog nacionalnog ključa, stranačke fragmentiranosti i potpune indiferentnosti glasača je krajnje neizvjestan) i drugi nasilni put za koji treba hrabrosti, rizika i motiviranih „građana“ kojih gotovo da i nema pod kapom bosanskom.

Naša opozicija uporno čeka, palamudi, sije ogorčenost umjesto istine i traži treće rješenje – pojava Baje većeg od Dodika, Čovića i Izetbegovića zajedno, koji će najzad da riješi „stvari“. Do tada, a to je svo proteklo vrijeme, uživa u beskrajnim blagodetima statusa opozicije.

Kakve su nam nade i šanse?

Da li će se nešto promijeniti nakon O'Briena?

Dabogda.

Koja je razlika između Miloševića i Vučića?

Karadžića i Dodika?

Dodika, Čovića i Bećirovića i Stanivukovića, Kordića i Karić?

Stanovništvo na teritoriju BiH (bogme i susjedstva), priznajmo to, nije „kultivisano“ i sazrelo za građansku državu zapadnoevropskog tipa.

Najveće nacionalne stranke postale su političko „tijelo bez duše“, odavno su izgubile ideološki kompas, ideje i svoju izvornu privlačnost. Već godinama za sobom prema ambisu vuku svoje narode. Glavni partijski zadatak nije izvođenje naroda na selamet, nego korištenje svake prilike kako bi se političkim protivnicima zadao što jači udarac. Svaka stranka je „vojnički organizirana“, njena struktura interesno umrežena gdje se pipci međusobno brane. Pustolovi se nude kao spasitelji i vođe na putu ostvarenja „prava naroda“, a neuka rulja ih prihvata s oduševljenjem. Kolalicije su postale matematički zbir stolica i ličnih interesa. Bosanska politička scena je politička kaljuža u kojoj poslušni stranački organi bespogovorno slijede ciljeve svojih apsolutističkih šefova.

Srpska i hrvatska politika narkotizirale su mase mitomanijom, kolektivnim narcizmom i kvazi superiornošću, raspalile su u javnosti isključivost prema Bošnjacima ubjeđujući je (javnost) da im oni žele samo zlo i da im Evropa ne dopušta da žive kako hoće. A cilj je Velika Srbija i svi Srbi u jednoj državi.

U Srbiji je, očigledno, pod uticajima iz Rusije, stvorena populistička politika uspostavljena na mitovima i parolama, koja je metastazirala u parazitski  partokratski sistem kojem je moderno organizovana država stran i neprihvatljiv pojam.

Jedno je, ipak, jasno nakon posjeta O’Briena velikim vođama rejting i samopouzdanje će biti poljuljani, neće više biti tako uspješni plesači, kuhari, pjevači, lutkari…  

avdijahasanovic
Rođen 1964.godine; dipl. orijentalista, magistrirao i doktorirao na FPN Sarajevo...

Komentariši