KOKODAKANJE

Svetislav Basara prenosi interesantnu priču, u čiju vjerodostojnost ne ulazim, kako se neki naučnik – slučajni putnik namjernik interesuje kod izvjesnog lokalnog vrača u nekoj prašumskoj vukojebini o teškim filozofskim i teološkim temama nastanka svijeta u toj maloj izoliranoj zajednici.

Dakle, pita vrača evropocentrični naučenjak: „Šta kaže vaša tradicija, šta je bilo na početku, kako je nastao svet i tako to, a vrač kao iz puške kaže da je u početku bilo veliko jaje iz koga se ispilio Hurumuru, onda je Hurumuru pojeo samog sebe, pa je iskenjao Durumurua, Durmuru je zapalio vatru, iz vatre su poletele varnice i pretvorile se u ljude.“

Dobro de, to kontam, reče naučenjak, ali šta će biti na kraju?

„Evo šta će biti“, reče vrač. „Biće gran confucao“, iliti u prevodu sa portugalskog „velika konfuzija“.

Helem, u bosanskom loncu mi smo navikli i gotovo oguglali na velika sranja i goleme konfuzije.

Najnoviju je izazvala, izgleda iz čiste dosade i jer joj šejtan s mirom ne dade, izvjesna Sabina Silajdžić, doktorica, profesorica i još svašta ponešto, s namjerom, željom i voljom, kako sama tvrdi, da kolje riječima a ne zubima, veliča velikosrpski projekat i „propituje i svjedoči istini“ o 1. martu i 9. januaru.

Profesorici se, tobe ja Rabbi, sve pobrkalo: 1 i 9 su isto, januar i mart također, dželat i žrtva isto tako, naravno agresor i patriota i tako redom – izgleda do unedogled.

Džaba godinama sikćem, tersam i dušmane sebi na ramena kuvjesim zastupajući tezu da nam nema spasa džematile dok ne ukinemo i sa zemljom sravnimo neke fakultete.

Dok svi zagovaraju obrazovanje, edukaciju, (cjeloživotno) učenje, kultivisanje i prosvjetu, ja zastupam drugo stajalište – da bi neke prosvjetne lokacije trebalo uzorati. Ne bombama, naravno, nego rukama, ciglu po ciglu, sloj po sloj naslaga maltera, višegodišnjih eksperimenata i budalaština u obrazovnom sistemu – da sevap za hajirli posao bude što veći.

Što fakultet, titula i diploma znaju od „kandidata“ (imenica je rodno neutralna i podrazumijeva oba roda) budalu napraviti, štetu sve bosanske akademije, a ima ih puno, ne mogu ispraviti.

„Profesorica“ svojim pamfletom gnjavi i iritira (bukvalno) do bola. Ona se obraća „pro-bosanskim snagama“ i „stranama“ koje stavlja u istu ravan od kojih je jedna „izabrala otcjepljenje i put u nezavisnu BiH, a druga (Srbi) ostanak u Јugoslaviji i, kako kaže, „put u prisvajanje dijela teritorije BiH s ciljem pripajanja Јugoslaviji”.

Zbori „profesorica“ još koješta, ali shvatili ste poentu, farsu i „logiku promišljanja“ i raspirivanja najgorih strahova kod širokih narodnih masa.

„Profesorica“ bi altruistički da iz rana narodnih vadi „trnje i srpske žigove“?!

Korisnije bi i njoj (i nama svima) bilo da iz svog  srca, glave i minđe vadi trnje ili da nam objasni još neke „matematike, statistike“ i činjenice koje zaboravlja.

Ne postoji i nije postojalo nikakvo „bratoubijanje“ nego agresija na BiH. Nešto se čudno dešava s „profesoricinim“ podacima i statistikom. Kako to da prema Srbiji vlada dugotrajna mržnja i animozitet Makedonaca, Crnogoraca, Hrvata, Bosanaca… Kako još uvijek se u Srbiji računa da je srpska vojska stoljećima „velikodušno“ oslobađala ove narode, dok svi oni smatraju da je to „oslobađanje“ za njih bila okupacija.

Golemi vijek i po (najmanje) politički Beograd sumanuto pokušava da stvara balkanski imperij. Kako ga napraviti pojašnjavao je u početku Garašanin, nekad se „to“ zvalo Homogena Srbija, nakon toga Velika Srbija, danas Srpski svet, Otvoreni Balkan, Zapadni Balkan… Kad se određeni pojam izliže i zgadi smislit će se novi. Važno je da se od ideje ne odustaje i da je ona uvijek živa i u pogonu. Nikakvo popuštanje, kompromisi, razumijevanje, klečanje i posipanje pepelom nikakvih Silajdžićki neće zaustaviti ovaj proces.

Projekat se, na svu sreću, ne odvija u željenom pravcu. Srbija ostaje sve siromašnija i sve manja. Ali, i dalje čvrsto riješena da „povrati izgubljeno“. Obilato joj, u tom pregnuću, pomaže „profesorica“.

„Rezolucija o proglašenju Republike srpskog“ (piše se malim slovom moja profesorice) naroda nije „izraz legitimne političke volje jednog naroda“ nego secesija, nakon koje se, u svakoj državi, akteri hapse i sude za izdaju.

I „jedni“ i „drugi“ su „izabrali samovolju i rat“ – e nisu, agresija, secesija i izazivanje rata nikako ne mogu biti u istoj ravni kao referendumska volja i nezavisnost.

Po „profesorici“ –  „fragmentacija podataka na tragu etničke pripadnosti glasača, govori u prilog nedovoljnoj zastupljenosti građana iz reda Srpskog naroda, što uopće i ne čudi…“ Zabunu, međutim, unosi, na primjer, po kojoj „fragmentaciji podataka“ 33% Srba je smješteno u 49% teritorija BiH?!

„Pro-bosanske“ snage (su onako) uzgred… svjesno ušle u sukob i u rat do ‘istrebljenja'“, prema tome, po „profesorici“ Bošnjaci (vjerovatno i Hrvati) su krivci za rat do istrebljenja?! Ovolika količina gluposti u nekoliko rečenica teksta nikako ne može biti posljedica mahmurluka ili opijata makar oni bili korišteni u bilo kojoj količini, nego posljedica ozbiljnih duševnih, činjeničnih i misaonih poremećaja i želje za „slavom“ čije izlečenje može biti jedino priključenje odabranoj četi najvećih živućih bošnjačkih sejda bajramovića: Nemanje Kusturice, Muharema Bazdulja, Dževada Jalijaševića i drugih koji svoju izdaju naplaćuju gostovanjima po srbijanskim, eresovskim medijima ili kod Milomira Marića, izgarajući od želje da opravdaju sopstveni kompleks, podređenost i nedojebanost viđenih velikosrpskim očima.

Ne objasni nam „profesorica“ gdje smješta Srebrenicu i haške presude po njenoj „matematici“?!

Silajdžićka konfabulira, bulazni i halucinira. Ona, po staroj srpskoj navici, kuka nad ugroženošću, diskriminaciji Srba, sije smutnju, konfuziju, gusla, bulazni i kokodače prodajući obraz i najpoznatiji srpski proizvod, što bi rekao Dobrica Ćosić – LAŽ.

I neka Silajdžićka misli i škraba što god joj je volja. To je njeno pravo. I naše pravo je da imamo stav o njenom „mišljenju“. A pravo i obaveza Države i njenih instrumenata je obaveza djelovanja i postupanja protiv onih koji čine KRIVIČNO djelo nasrtaja na ustavno-pravni poredak.

Ostaje da se vidi kako će završiti ovo kokodakanje. Ako se bude više imalo šta vidjeti u ovoj napaćenoj zemlji.

Ipak, nije ovo samo usputno i bezazleno naklapanje, tvitanje i cvrkutanje, nego isprazno kokodakanje ili, u budućnosti, dokono krštenje sopstvenih jarića.

avdijahasanovic
Rođen 1964.godine; dipl. orijentalista, magistrirao i doktorirao na FPN Sarajevo...

2 komentara

Komentariši