Prije nego će popaliti i poharati Sarajevo Eugen Savojski je uputio trubača i poštara 22. oktobra 1697. godine da Sarajlijama predaju njegovo čuveno prijeteće pismo. Sarajlije su trubača ismijali, poštara opljačkali, a pismo okačili mačku o rep.
Epilog Eugenovog upada u Sarajevo bio je: glad, paljevine, smaknuća, potoci krvi, pljačke, a zbog brzog povlačenja austrijske vojske, kojem su se pridružili bosanski katolici bojeći se osvete, i egzodus bosanskih katolika.
Nakon tog vakta bosanski katolici su najmalobrojnija vjerska skupina u Bosni.
Pisma sličnog sadržaja, učinka i namjera ovih dana palikuća iz Laktaša i njegove podguzne muhe šalju širom svijeta.
Sadržaj pisama citiram po krhkom pamćenju i razumijevanju:
Ja, Eugen Princ, vojvoda od Laktaša i Banja Luke, vitez zlatnog runa i za Zapadni Balkan generalni feldmaršal Njegova Veličanstva ruskog cara Putina i ugarskog kralja Orbana, glavni zapovjednik policijske pukovnije RS-a i zapovjedni general 6. pješačke brigade Oružanih snaga BiH, koja je u ratu sa vascijelim dunjalukom, ovim dajem na znanje odličnim građanima i svim stanovnicima SAD-a i članicama UN-a, da se, pošto smo Božjom milošću sa slobodarskom Jugoslovenskom narodnom armijom i Vojskom Republike srpske u ratu devedesetih pobijedili sve naše dušmane (kojih je bilo dosta), nalazimo na našoj zemlji Bosni i Hercegovini i da smo, ponovo, sa svih strana, na svim bitnim (kadrovskim) pozicijama i utvrdama okružili varoš Političko Sarajevo.
Pošto smo, kao što istaknuh, Božijom milošću, pobjedničkim oružjem Jugoslovenske narodne armije, mudrošću akademika SANU, blagoslovom i litijama naše SPC-a, kao i naklonošću međunarodne zajednice, a nakon izvršenog genocida, sretno dobili 49% teritorija BiH, te kako smo iskreno i trajno opredjeljeni za mir i suživot, tražimo pravično i konačno rješenje za Bosnu i Hercegovinu – da od sada i ubuduće bude samo Srpska Bosna i Hercegovina.
Mi nikako ne želimo žrtvovanje još ljudske krvi, mi polazimo i prilazimo samo s dobrom namjerom, ljubavlju i dobrotom, mi samo hoćemo da vas spasimo od zla, terorizma, fundamentalizma i vas od vas samih.
Ali, ako se svi naši zahtjevi ne ispune i ne uvaže, ako ostanete uporni da BiH bude jedinstvena, multietična, građanska i unitarna, onda će se naša dobrota koja traje desetljećima izvrgnuti u strogost, pa ćemo sve uništiti mačem i vatrom i sve će otići u tri p.m.
Nećemo poštediti ni dijete u majčinoj utrobi jer je pripravljeno i teško topništvo…
Sjedinjenje srpskog svijeta u jednu državu mora uskoro biti ostvareno. Principi naše tolerantne politike zasnovane na poveljama UN-a i međunarodnih konvencija, našoj svijetloj tradiciji i još svjetlijim iluzijama, koje duboko poštujemo, su jedan narod, jedna država, jedan vođa…
Dobro, ima Eugen Laktaški još čitavo tuce nekih svojih važnih i visokih principa, ali trenutne nevolje pritišću sa svake strane. Gotovo kompletan mu vrh stranke i najvažniji nosioci funkcija na svim nivoima su na američkoj crnoj listi.
Šalu i ironiju na stranu. Šta želi Dodik i njegove podguzne muhe? Kakvu korist Dodiku i njegovim ahbabima na međunarodnom i unutarnjem planu mogu donijeti prenemaganja i tekstuljci prepuni laži?
Da podsjetim, pošto ovdje upotrebljivost vijesti ne traje ni tri dana:
Najbitnije štitonoše odbrane lika i djela Eugena Laktaškog iz prvih redova SNSD-a i parlamentarnih klupa pišu sitnu knjigu Evropskom parlamentu i Kongresu SAD. Strategija je malo neubičajena. Porodica Dodik s radošću kliče kako je privilegija biti na američkoj crnoj listi; da su Amerikanci zločinci; da su im ruke krvave do lakata; da su saučesnici u monstruoznim zločinima širom dunjaluka; da im je predsjednik pedofil; sin narkoman…
Istovremeno, dobri policajci SNSD-a (Špirić, Nović, Radmanović, Vulić, Nešić…) zavijaju o dosljednom poštivanju Dejtonskog sporazuma, radikalnim islamistima, teroristima u Bosni, radikalizmu, antisemitizmu, dominaciji muslimana, odlasku iz zemlje stranih sudija, utjerivanju u zemlju visokog predstavnika…
Čemu ovaj igrokaz?
Zalud je Dodiku i bratiji objašnjavati da se sa moćnicima Zapada ne može zajebavati i razgovarati/dopisivati s visoka i đilkoški kako je to navikao u BiH. Barem ne zadugo i bez teških posljedica. Ovaj recept prepotencije bez pokrića uobičajen je u srpskoj politici, norma je već decenijama. Upražnjava ga s višegodišnjim uspjehom i Vučić. Birvaktile na domaćem terenu gotovo do savršenstva ga je doveo Slobodan Milošević, igra pluseva unutra kod naivnog puka i debelih minusa u zapadnim centrima moći. Epilog kofrčenja: NATO udari i njegov kraj u Hagu.
Nakon naslaga cinizma i patetike, možda bismo mogli da pređemo na stvar?
Nažalost, počeli smo prihvatati kao normalne opasne budalešćine i uvrede koje svakodnevno u javni prostor plasira Milorad Dodik. Ako za političare u Federaciji kaže da „samo petljaju i lažu“, to je, na neki način, prihvatljivo i tačno. Međutim, kada kaže da „će za sedam godina obavljati funkciju predsjednika samostalne Republike Srpske“ i „da se mirni razlaz mora desiti“ u roku od najviše sedam sati mora se dići i pozicija i opozicija, i u Federaciji i u RS-u, državni instrumentarij prisile mora otvorenog secesionistu smjestiti na hlađenje iza rešetaka, a sudske instance pokrenuti postupak otrežnjenja. Mirni razlaz u Bosni ne postoji.
Na stranu i podsmijavanje i omalovažavanje sopstvene pastve kojoj nadmeno servira tezu o vječnosti vođe koji će biti prvi predsjednik samostalne RS 2030. godine?!
Može li iko Dodiku pomoći u tjeskobi koja ga stišće sa svake strane? Vučić je zadeveran Kosovskim bojem na kojem je trenutno stanje takvo da umjesto da Kosovo bude Srbija, Srbija bi prije mogla postati Kosovo.
Stoga, hajdemo ponovo Dodiče kod Putina. Njemu svako dizanje tenzija i distribucija ratnih žarišta širom svijeta itekako odgovara u ovom trenutku. Problem je što previše malih žarišta la(h)ko može napraviti svjetski rat. U Sarajevu ionako počinju neparni svjetski ratovi.
I vidi još jedne „koincidencije“? Svaka slučajnost je namjerna.
Dodik kod Putina, a Stoltenberg upravo u Sarajevu.
Nemojte previše brinuti. Možda je trenutna stvar u Bosni ipak mnogo jednostavnija. Možda se sva ova velika i teška unutrašnja borba vodi, ustvari, oko preraspodjele dobara, odnosno – para.
Koliko je nama bitna razlika u ova dva koncepta?
Taman koliko je bitna razlika između lijevog i desnog muda.
