Bježim, koliko mogu, od ozbiljnih tema. Radije se držim ozbiljnih zajebancija, zaokupljam se vijestima iz nesvijesti u bosanskom veselom vilajetu i tmurnom ostatku dunjaluka na kojem nikada nije dosadno.
Hoće li čudima ikada doći kraj?
Veselo, kako to samo ime kaže, bilo je u Veseloj Bukvi kod Zenice ovih dana. Vijest iz Vesele Bukve postala je udarna, potiskujući iza sebe vijesti sa Sjevera Kosova, akciju Azerbejdžana, Dodikovo prisustvo na kongresu AK Parti, na kojem je Erdogan ponovo izabran za predsjednika tijesnom većinom u neizvjesnoj utrci sa samim sobom, Dodikov separatizam, umijeće palestinskih paraglajdera i koncert Aleksandre Prijović u Zagrebačkoj areni.
Naime, u Veseloj Bukvi svečano je pušten u funkciju betonirani put (?!) dug tri kilometra. U znak duboke zahvalnosti mještani su svom voljenom načelniku Fuadu Kasumoviću uručili zahvalnicu i podigli – stećak.
Na bosanskoj koridi beskrajnog samoljublja i taštine valja materijalizirati i najmanji djelić „ugleda“ iz svakog metra asfalta, svakog kubika betona i svake marke koja se ulaže u „korist“ naroda. Ako Sarajevo može imati spomenik Tvrtku može, vala, i Zenica podići barem stećak svom Fudi Kotromaniću.
Šta hoću reći?
Pokušavam nekako da racionaliziram i da preduprijedim golema pučka očekivanja i neminovna razočarenja pred nastupajući kongres SDA. Želim da spriječim histeriju, masovno čupanje kose, kolektivnu apatiju razočaranih i suicidne nakane širokih i deprimiranih narodnih masa za koji dan.
Stranački kongresi za izbor vođe širom dunjaluka imaju gotovo isti rukopis. Od Sjeverne Koreje do Laktaša ili od Tiananmenskog trga do Ulice Mehmeda Spahe.
Dobitna kombinacija se zna. Prvo treba osvojiti srca, duše i, naravno, ruke baze. Hem nekako demokratskije i ljepše zvuči, hem je izborna matematika sigurnija. Ništa se ne smije prepustiti slučaju: prvo se izaberu mjesni, općinski i kantonalni odbori koji će jednoglasno poduprijeti kandidaturu samo našeg vođe. Ako zapne, ukaže se kakav pijevac prije zore ili, ne daj Bože, kakav pojedinac koji hoće i svojom glavom promisliti, uvijek se može uvesti povjereništvo.
Valja malo otpustiti i nešto (nečiste) krvi, lijepo zvuči, a i potreba zadovoljenja nacionalne, polne, regionalne i porodične kvote je postignuta. Oni koji su se malo zanijeli ili ih je ponijelo, koji su zatečeni spuštenih gaća i koji su malo prećerali prebacit će se u drugi saf na „pročišćenje“ i kušnju stranačke čvrstine, pa ako se poprave, bogme opet se mogu, ako to vođa bude odobrio i izvolio, vratiti u udarna stranačka tijela.
Ideološko zastranjenje nekog člana stranke gotovo je nemoguće. Prije svega, jer u bilo kojoj stranci (i pozicionoj i opozicionoj) i nema neke specijalne ideologije, tako da je ideološka diskvalifikacija gotovo isključena.
Jedina diskreditacija je moguća u „slučajevima“ propitivanja, osporavanja i dovođenja u pitanje božanske naravi vođe.
Takav grijeh se u Bosni (zemlji bez institucija) i partijama zlatne tradicije autokratije ne prašta.
Kampanje, nastupi, izborna obećanja, programske besjede i sučeljavanje kandidata u stranačkim izbornim kampanjama su bespotrebne i suvišne. Postoje samo dva kriterija i vrijednosti po kojima biramo našeg vođu – patriotizam i nacionalna osviješćenost. Ova dva pojma su iznad zakona, ustava, pravde, lopovluka, poštenja, sudova, kompetencija, sposobnosti…
Samo patriota i nacionalno osviješten vođa može nas spasiti Kominterne, Boljševika, Putina, Vatikana, kršćanske Evrope, cionista, NATO-a, Srba i Hrvata.
Samo pravi vođa može da spasi ovo naše prebivalište, ovu našu prekrasnu domovinu, samo on ima istančana čula da vidi ludosti koje nam se dešavaju i koje nam spremaju međunarodni neprijatelji, samo on razumije naše političke partnere, samo je on pravo rješenje…
Konobar, daj još jednu turu.
Kao što rekoh, Milorad Dodik i Željka Cvijanović, na čuđenje svih (osim mene) umjesto Bakira Izetbegovića, prisustvuju kongresu AK Parti. Dodik je, udarajući se šapicama u grudi, Erdoganu izrazio zabrinutost jer Zapad (u posljednje vrijeme) utiče na bošnjačke političare.
Ne očajavajte i ne trljajte oči. U politici je sve moguće. Turska i Erdogan su od izbijanja Ukrajinsko-Ruskog rata postali gotovo jedini evropski medijator između zaraćenih strana. Rat ima svoju logiku, potrebe, linije snabdijevanja, energente, finansije, mirovne napore i posrednike. Turska je odlično iskoristila (za sada) tu priliku. S druge strane, Dodik je spašavanjem svoje guzice i proruskim sluganstvom došao do zida. Njegov opstanak je neizvjestan, a RS-u, pogotovo nakon događaja na Sjeveru Kosova, ne cvjetaju ruže. Sam je postao vodenični kamen Vučiću kojemu ne ide baš najbolje u posljednje vrijeme sa Evropom i SAD-om. Tu bi već i Erdogan mogao pripomoći.
Rizično je i pogubno jednom društvu, državi i partiji sve nade u budućnost ulagati u jednu ličnost.
Naročito kada između partijskog vođe i njegove kamarile s jedne i partijske mase i naroda s druge strane postoji prava provalija.
Autokratski sistem vlasti počiva na ubjeđenju vođe da svijet, država i partija počinje od njega, da radi njega i njegove „veličine“ postoje, oni su ubijeđeni da su središte kosmosa i da sunce bez njih ne bi grijalo. Nigdje sujeta i kompleksi nisu tako dominantna individualna karakteristika kao kod naših vođa. Glavna njihova osobina jeste samoljublje koje mi podanički hranimo.
