Veselju, smjehu i zabavi na bosanskoj „političkoj“ sceni i bordelu nema kraja. Samo u Bosni osnivač partije može da napusti stranku – „politički subjekt koji je osnovao“ i vrati se u stranku koja ga je išćerala ili koju je napustio (nebitan detalj o suštini „teme“). Sud će, svakako, u budućnosti imati posla da raspetlja statutarne odredbe, datume, nadležnosti i ostala bitna i nebitna sranja.
Gdje je „zapelo“ u sunovratu svega i svačega?
U pokušaju da se rikom, vikom i pesnicama domogne pozicija i fotelja.
U „našem“ primjeru dosadašnji „osnivač“ i „lider“ partije x (nebitno kako se zove jer su obrasci isti i ponavljaju se) planira „napraviti pauzu u kontekstu političkog djelovanja“ (trebalo bi vratiti smrtnu kaznu zbog ovakvih jezičkih konstrukcija) ako ponude ne budu „advokatne“ njegovom dosadašnjem liku i djelu.
Hajmo dalje.
Stanje je ozbiljno. Stvorene su partijske, društvene norme i obrasci (prihvatljivog) ponašanja. Nezajažljive sujete i ambicije prožimaju svakog od „lidera“. Suparništvo, rivalitet i konkurencija se ne mogu sakriti i kontolirati. Mržnja se iskazuje, ispoljava i usmjerava prema svakome onome ko staje na put nezasitih ambicija ili oponira stavu lidera.
U takvoj atmosferi i društvenom ambijentu stvara se „tipski“ političar. Njegove karakteristike su hafifna pamet, višak zlobe, bezrazložna frustracija na svakoga ko je sposobniji od njega, prezir prema normalnom, dobrom i poštenom (čovjeku). Takav nedojeban insan nema altruizma ni prema kome niti prema bilo čemu, on okuplja poslušne i kerbere koji će raditi za njega. Nažalost, potražnja i respekt ovakvom „tipu“ političara je sve veća iz dana u dan.
Naviknuti smo i prihvatamo kao normalno da okrećemo glavu prema vrhu svake partijske strukture, da dahćemo, da puzimo, da ližemo ruku koja nam može dodijeliti neku poziciju ili vlast, ne libimo se da klečimo, molimo, padamo na koljena, druge saplićemo, olajavamo, špijuniramo i denunciramo.
Padanje sve niže i niže, moralno posrnuće i razočarenje ostavlja tragove na svakome od nas. Ostajemo unutar partije pod samoobmanom, plaštom lojalnosti, „pravovjerja“ i „izvorne ideje“, iako je njena ideja iznevjerena, okaljana i izigrana. Ne slažemo se sa „novom“ politikom ali glasamo po navici, inerciji, duši i naslagama starih sentimenata.
Trpimo, ne slažemo se s politikom stranačkih vođa, ali šutimo i ne kritikujemo ih radi konformizma. Glasamo za „našu“ partiju i „naše“ ljude.
Ovakva pojava neminovno stvara kolektivnu apatiju prema liderima, strankama i društvenoj realnosti. Gubimo samopouzdanje i povjerenje u vlastite snage, izmičemo se, sklanjamo budalama s puta i prepuštamo prostor i pozicije nesposobnima.
Selimo se i bježimo iz Bosne, ostavljajući je da njome rukovode ljudi koji rade od nje i u njoj šta hoće.
Naša svijest se počinje vrtiti isključivo u sferi privatnog i egoističnog: „use, nase i podase“.
Svijest o državi, narodu, naciji, društvu i vjeri doseže i jedva zahvata prostor između Čaršije i Marijin dvora.
Gdje i u čemu griješimo?
Živimo i procjenjujemo emocijama, priviđenjima, (samo)obmanom i maštom. Treba nam vremena i puno-puno udaraca u zid vlastitom glavom da shvatimo da su naši političari i političke vođe drugačiji od onoga u što oči naše netremice gledaju.
Slijedi otrežnjenje, a nakon toga rezignacija i razočarenje.
Počinjemo se miriti sa „sudbinom“, naš otpor prema nepravdi, nesposobnosti i obmanama splašnjava; navikavamo se na trpljenje, vježbamo sabur, povlačimo se u sebe i umjesto otpora, krika i akcije postajemo kukavice, kolebljivci, kalkulanti i bezmudi.
S pravom nas dotiče i pogađa nepravda koju čini naša država i „naša“ stranka za čiju ideju su mnogi dali živote. Državu koja je stvorena na nadama, krvi i emocijama. Jedna nepravda vuče za sobom drugu, ringišpil se ubrzava. Sa zebnjom se pitamo gdje će se sve ovo zaustaviti?
Okrenimo se, progledajmo, prihvatimo da su „naša“ stranka i „naš“ vođa zeznuli stvar, da je stranka iscrpila svoj povijesni legitimitet, da je sazrela za stečaj, da lider nema autoriteta ni u sopstvenoj kući, da se stranka potpuno birokratizirala, ofucala, postala samodopadna, puna lajavaca i paunova; da se pretvorila u kočnicu, problem i maltretiranje drugih paradoksalno očekujući Božiju pomoć na putu maltretiranja.
Svako maltretiranje, autokratija i jednoumlje kad-tad neminovno mora završiti u – sranju.
Gdje je optimizam za kraj teksta?
Avdo Humo u knjizi „Moja generacija“ navodi podatak da je na početku Drugog svjetskog rata u Sarajevu bilo tek 230 članova Komunističke partije. Ako je 230 ljudi u tako teškim ratnim okolnostima, uz očiglednu ideološku ubijeđenost i samopouzdanje, uspjelo iz „temelja“ promijeniti stvari – možemo i mi.
Nekako nam se čini da je naša ideologija kudikamo superiornija od njihove.
To i jeste poenta – svako misli i (opravdano) je ubijeđen u nadmoć sopstvene ideologije.
