Trenutno nije popularno, ali počinjem tekst, ipak, jednom zgodom iz Rusije, tačnije SSSR-a.
Birvaktile, u neka stara dobra vremena, neposredno nakon smrti Staljina, Hruščov je žestoko raspalio po pokojniku na nekom golemom partijskom plenumu. Nakon duge tirade kritika i nabrajanja brkinih zlodjela, neko je iz mora prisutnih priupitao: “Zašto se za te negativne pojave nije ranije znalo i ko je kriv za to?”
Hruščov je prekinuo govor, zašutio, pogledom dugo prebirao po sali i napokon zagrmio: “Ko je to rekao?
Vladao je potpuni tajac.
Nakon mučne i duge šutnje, Hruščovu nije ništa drugo preostalo nego da konstatuje:
“Upravo zato”.
Ubiše nas teške riječi, šutnja, podilaženje i hipokrizija.
Politika u BiH je antipolitika.
Procenat izlaska birača na izbore u BiH sve je manji i manji od jednog izbornog ciklusa do drugog, i postupno, ali sigurno, opada do nekih 50-tak %. Dijaspora diže ruke od izbora, a participacija mladih ljudi do 30 godina je katastrofalna. S druge strane, zemlja smo s najvećim projem političkih partija po broju (glavi) stanovnika. Gore-dolje, nekih dvjestotinjak partija i koalicija.
Stranke su organizirane isključivo po nacionalnim identifikacijama, linijama i šavovima, bez obzira koliko glasno tvrdile suprotno ono nekoliko „građanski“ orijentiranih stranaka u bošnjačkom nacionalnom korpusu.
Sama izborna pravila obaveznih „nacionalnih“, „polnih“ i „regionalnih“ participacija, kao i sistem „kompenzacionih“ lista dodatno delegitimira samu političku strukturu, jer, ovakvim izbornim inžinjeringom dovoljno je da okupite svoju užu rodbinu, komšiluk i ahbabe, prikupite koju stotinu glasova (može i manje) i postajete „nezaobilazan“ politički faktor na određenom nivou vlasti.
Stvorena je pozicija i dobra osnova za sve vrste političkih trgovina, ucjena, transfera, promjena klubova i politikantsko lihvarstvo kojim, s malo „vještine“ možete imati svoje lične ministre, direktore, upravne i nadzorne odbore.
Postoji i „viša“ matematika po kojoj strankama odgovara multipliciranje kandidata, kandidatskih lista i rasipanje glasova. Ali, vratimo se mi, ipak, najjednostavnijim bosanskim stranačkim računicama i pretpolitičkim formama.
Poseban fenomen je izbor stranačkih čelnika.
U fragmentiranoj stranačkoj infrastrukturi i pocijepanim političkim partijama, stranačkim „liderima“ ne preostaje ništa drugo do grčevita borba za o(p)stanak u sedlu „prvoga u stranci“ i(li) autokratski i partokratski metod „organizacije“ stranke.
Nezadovoljnik uvijek ima priliku da formira novu stranku, napravi transfer u drugu ili uslovljavanjem potrebne ruke (a ona je obzirom na tijesne parlamentarne većine uvijek nužna i prijeko potrebna) postigne svoj lihvarski profit.
Šta je rezultat?
Činjenica da imamo desetine „lidera“, „moćnika“, „predsjednika“ i čitav buljuk „visokih mjesta“ koja se, ko biva, nešto pitaju.
Imamo krokodila koliko i stanovnika, a ni bare (ili pare) nemamo.
Javnost se povremeno, na nekoliko dana, ibreti i grozi pred kongres neke partije kako to da je samo jedan kandidat za predsjednika.
Demokratija i njeni osnovni postulati nije (za sada) narušena. Još uvijek broj osvojenih glasova za predsjednike ne prelazi 100%. Kako se od kongresa do kongresa ljestvica diže, stranke iznutra profiliraju i demokratija raste, neminovno je da će uskoro i ova čarobna granica biti nadmašena.
Jučer je Dodik postavio granicu, novi bosanski rekord i novi izazov, svi delegati Kongresa SNSD-a su ga izabrali jednoglasno.
Očekuje se da na skorom Kongresu SDA Bakir dobije više glasova nego će biti delegata. Dodikov rekord autokratije mora biti srušen ili barem dostignut.
Probajte se, u međuvremenu, sjetiti nekog stranačkog kongresa, u zadnje vrijeme, na kojem je predsjednik imao protukandidata.
Vratimo se mi esdeaovskom „obračunu“ Izetbegović – Mehmedović. Konfrontacija je lažna, prividna, virtualna i obostrano korisna ma kako se završila. Demagogija je sveobuhvatna iako je Bakirovu demagošku razinu teško dostići. Bakir je, jednostavno, Jedan i Neponovljiv. Kako je krenuo sve će ispratiti iz stranke.
Izetbegović je preko Šemsinih leđa (po ko zna koji put) pokazao ko kosi a ko vodu nosi u SDA, ponizio ga i stavio na „pravo“ mjesto već u procesu kandidiranja i time, i prije pucnja za otvaranje utrke, pokazao drugima šta im se može desiti. Kada su novinari, žedni krvi, Šemsagu priupitali da li će (i on) praviti novu stranku, ovaj je to namah demantirao rekavši da mu, gluho i daleko bilo, takvo nešto ni ne pada na pamet.
Zašto? Zato jer bi taj korak bio neizvjestan i rizičan, svakako bi zijanio od Bakira, ostao bez glasačkog tijela na nekim narednim izborima, bla-bla-bla. Al’ ehet, more biti bidne da on formira „asocijaciju političkih stranaka probosanske političke orijentacije koja bi prihvatila program nove bosanske politike koja ima za funkciju očuvanje državnosti Bosne i Hercegovine i suprostavljanje svim izazovima koji stoje pred Bosnom i Hercegovinom“, što u prevodu znači – ako bi se kojim slučajem pojavila kakva veća bošnjačka stranka od SDA (i od „vake kakva je“ veće trenutno nema) Šemso bi se udostojio na veliku nacionalnu radost i moljakanje sa sve četiri strane svijeta ( koje podrazumijeva Ameriku, EU, Kinu i Rusiju) da svoje skromne kapacitete stavi u službu naroda“. Sve to pod uslovom da se kompletan proces odvija na optimalnoj sobnoj temperaturi gdje se ne treba ni znojiti, ni cvokotati, niti repom mrdnuti.
Čemu, onda, toliko jeda u unutarstranačkim razračunavanjima i zašto je politika mamac?
Bosanska politika troumlja je „posao“ u kojem najnekompetentniji pokazuju „izvrsne“ rezultate. Moralno upitnim osobama, koje hoće i žele „raditi“ na terenu (prodavati maglu i zjale na Čaršiji), politika je sjajno „poslovno“ rješenje da bez sposonosti, stručnosti, kompetencija i (velika) obraza obrnu ozbiljnu lovu. Dakle, sa minimumom (fizičkog, finansijskog i umnog) pregalaštva i ulaganja dobiju se maksimalni rezultati. Kratko i jasno – najbolja para za nikakav rad.
Halalite, prekardaših, nastavak u sljedećem broju.
