Bože, ne moramo doslovno da shvatamo i prihvatamo baš sve srpske ideološke i istorijske laži i obmane, na čijim temeljima se gradi i prezentira naša politička realnost. Pokazujemo zavidnu razinu političkog autizma kada odbijamo da prihvatimo obmane, makar ih izrekao i jedan od posljednjih „velikih“ otaca srpske nacije, Ćosić, koji birvaktile reče: „Laž je srpski državni interes. Laž je u samom biću Srbina. U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“
Muzeji iluzija širom svijeta niču kao gljive poslije kiše. Posjet takvom muzeju može biti relaksirajući, češće je,ipak, uznemirujući i tjeskoban. Sve je, što se veli, u istorijskom iskustvu, glavi posjetioca i oku posmatrača.
A naše istorijsko iskustvo je poprilično loše.
Izlomljena ogledala, koja su temeljna „umjetnička forma“ muzeja iluzija stvaraju privid prostora i prikazuju realnost s ovu stranu ogledala u potpuno iskrivljenom obliku. U prostoru se stvara iluzija i perspektiva beskonačnosti i lažne veličine prostora. Najveća „svjetska umjetnička instalacija iluzije na otvorenom je“ – Srbija.
Ona (Srbija) je, izgleda, od nastanka (ne zaboravimo – ipak je to 1878. godina), zemlja mitova, iluzija i razbijenih ogledala.
Iluzija se ogleda u prividu nadljudske moći i lažne veličine.
Priznata na Berlinskom kongresu, Srbija odmah je sama sebi bila mala i postavila sebi državni, nacionalni interes i prioritet – teritorijalno proširenje. Na tom „neevropskom“ putu nema, niti može biti prepreka. Sve na tom putu je dozvoljeno: ubistvo sopstvenog kralja (kraljeva), zanemarivanje infrastrukture, unaprjeđivanje privrede, priključak „evropskim vrijednostima“ i standardu – sve su to trice i kučine u odnosu na prioritetni cilj: Velike Srbije, Otvorenog Balkana, teritorijalnog proširenja, dosezanja nedokučivih morskih obala…
Ona hoće ama baš sve zemlje u kojima su živjeli i žive Srbi. Ako izuzmemo Japan i još nekoliko sitnih ostrvceta razbacanih u prostranstvima Atlanskog i Tihog okeana te nekoliko naselja duboko u azijskim i afričkim pustinjama, sve ostalo je – srpsko.
Srbe ne interesuju putevi, željezničke pruge, škole, bolnice, uređeni gradovi, evropska Srbija i demokratsko društvo.
Srbi imaju veće, uzvišenije i važnije prioritete.
Srbima je najvažnija cijena parizera, teritoriji na kojima nikada nisu živjeli Srbi i jak, elekoventan, tolerantan, pristojan, obrazovan, istinoljubiv, pošten, mudar i nadasve autokratski baždaren nacionalni vožd poput Vučića i Dodika, koji će nas uvjeriti da su neki faktor/klinac u regiji, Evropi, Svijetu i galaksiji.
Srbi neće demokratske federacije i decentralizirane entitete, niti bilo kakve konfederacije sa drugim državama i narodima…
Srbi hoće veliku i etnički čistu Srbiju kojoj nisu potrebne bilo koje institucije osim jedne – nadnaravnog vožda.
Na tom putu ne smetaju im krvavi ratovi, genocidi, traktori, presude međunarodnih sudova, Vatikan, Kominterna, Svjetska vlada i muslimani.
Srbi se plaho ne sikiraju, nije im stalo i uopće ih se ne dotiče što ih svi mrze, jer oni ucjenu u pregovorima umiju naplatiti.
Realnost koju Srbin ne prihvata nominira „takozvanom“.
Srbi neprekidno nariču nad Jasenovcem, Olujom, Krajinom, Kosovom… Oni iznalaze gotovo savršenu ravnotežu i balans u njihovim zahtjevima od drugih i na štetu drugih, u svom upornom zapomaganju i politikantskom pijanstvu.
Srbi nemaju međunarodne prijatelje, a i šta će im kad imaju krvave tragove, segregaciju, dominaciju, diskriminaciju, ratne zločince, haške osuđenike, pravo na secesiju, samoopredjeljenje i mafiju uraslu u same temelje države.
Srbi drugima ne priznaju državu, naciju, jezik, kulturu, vjeru i pravo na život.
Šta radi međunarodna zajednica sa „umirućim Balkanom“ i gorepomenutom Srbijom i Srbima?
Ona srpski fašizam i hegemoniju naziva „primitivizmom“, „zaostalošću“ i „ludošću“. Gotovo mu tepa ne želeći da ga prihvati i shvati. Ona kod Vučića i Dodika vidi samo ono što želi da vidi. Ona ne želi da se zezveči sa puno pijuna na šahovskoj ploči. Njoj se dopada čvrsta ruka i autokratski nerv, jak vođa i lider koji, zarad prvenstveno njihovih interesa, treba da vuče motor demokratije, slobode, napretka, ljudskih prava i normalnosti. Po njima, samo sa „jakima“ moguć je mir ili „kontrolirani haos“.
S druge strane, naše neprihvatanje ovakve međunarodne logike nas vodi u višestoljetno ibretenje kako su glavne međunarodne poluge za rješavanje balkanskih problema sve odreda loši momci: Milošević, Vučić, Dodik (konkurencija je brojna i žestoka).
Mi čekamo nemoguće, da međunarodna zajednica krhne rukom od hastal i kaže – ako treba marisana i rat, pa šta, neka bude, mi ćemo se staviti na stranu slabijeg, pravde, slobode…
Mi čekamo intervenciju međunarodne zajednice zbog nekolicine seronja koji sliku razularenih balkanskih plemena (koja i ne zaslužuju ništa drugo do autokrate) demonstriraju i za govornicom UN-a.
Mi teško da bismo našli i sami sebe, čak i kad bismo se počeli sami tražiti i međusobno počeli uvažavati i dogovarati.
Opet širim defetizam i pesimizam?!
Jok, ko ne vjeruje meni, nek posluša srpskog patrijarha koji je došao u posjet Mostaru – u „zemlju svetog Save“?!
Treba li biti ravnodušan na ovu izjavu, obirom da smo, ko biva, sekularno društvo, država i okruženje?
Ni slučajno!
Srpska pravoslavna crkva odavno Srbima (i svima ostalima) nameće svoju verziju istorije, a u najnovije vrijeme se sve češće predstavlja i kao jedini stvoritelj srpskog naroda i države.
