Joj Srpska – u tebi se narod stiska.
Navalila mlada rulja, omladina šizi, ljulja.
Bubanj tuče, entitetska policija (za sada) ne udara,
A curice (i dečaci) skaču i žvakaću žvaću.
Joj, joj, jojojoj – volim Bosnu i Doboj,
Moja Mala (Cvijanovićka) pravi vrisku, ja…
Iju, ijuju, ona mene, a ja nju, obrnio, prevrnio, pored sebe povalio…
Iju, ijuju…
Pravo na lupetanje i budalešćine je jedno od temeljnih insanskih prava. Mogu biti čak i zabavni. Problem je kad političar ( u našem slučaju Dodik) tim „pravom“ atakuje na naše noseve i živote dižući prašinu oko protesta i jarcajući na ćupriji s najpoznatijim bosanskim turistom – Schmidtom.
Neće, velim vam, na dobro ovo između Dodika i Schmidta. Odnos postaje zabrinjavajuće patološki. Kao da tu ima neke iskre ljubavne nastanosti, Dodik bi ga išćerivo, ućerivo, mučio, zatvarao…, a ovaj drugi se k'o nešto otima i kofrči. Sve zabavne igre su, za sada, u opticaju.
Ponovimo, ono što ne želimo nikako prihvatiti, o stubovima eresovske politike.
Milorad Dodik, uobičajeno nesklon saburu i taktici, autohtoni je predstavnik bosanskog (moglo bi se ustvrditi i regionalnog) političara. Trenutno je na ivici strpljenja. Temeljito neobrazovan, neprosvjećen, nenačitan, nasilni lakrdijaš, elementarno nekulturan i ekstremno opasan čovjek.
On je svoju predugačku vlast identificirao i poistovjetio sa „narodom“, RS-om i Srbijom ne uviđajući da između njega i njegovih slugana i običnog naroda postoji prava provalija.
To je veliki čovjek i još većeg srca. S puno empatije i brige za mlade naraštaje, svim prvačićima na početku ove školske godine dostavio je kaligrafski obrađeno personalizirano pismo uz besplatnu slikovnicu “Cvrčkova azbučica”.
Tako počinje ispiranje srpskih mozgova.
U srednjim školama očekujemo distribuciju Ćosićevih sabranih djela, a na fakultetima i memoranduma SANU-a.
Dodik, kao što vidimo, radi sistematično sa svim naraštajima.
Uspio je od političke elite uspostaviti mafijašku strukturu koja je instrumentalizirala entitet (nije mahane ni „ovima“ s druge strane entitetske linije). Ova struktura, što se u svijetu naziva pravim imenom – korupcijom i koruptivnom, zaodjenuta je u fino upakovani politički celofan koji je preimenovan u „srpski patriotizam“.
Dodik se odavno niti na domaćoj niti na međunarodnoj sceni više ne može uhvatiti „ni za glavu ni za rep“. Nejasan je, nerazumljiv, mutan k'o Vardar, fabricira ublehe, proizvodi prijetnje, sije optužbe i isključivost i kod njega sve može da bude a možda i ne.
Lukav je i zavjerenički nastrojen. Uz to namazan, prepreden i fobičan.
On raspolaže novcem, imenovanjima, zapošljavanjima, postavljenjima, stipendijama, statusima, položajima, unapređenjima, sinekurama. Naravno, ne o svom, već o državnom trošku.
Politika RS-a je tu gdje jeste, jer su sve eresovske politike nesposobne i vjerne sluge Dodikove. Osnovno političko načelo politika svih boja RS-a je višedecenijska indoktrinacija da je entitet na udaru mračnih sila i visokih predstavnika koji joj žele propast i ukinuće. Narod, stoga, treba zabaviti spektaklima, poticati da tuku povratnike, mučiti egzistencijom i strahovima, isprepadati ga nestankom države, nacije, čitavog naroda, fascinirati ga mitinzima ili strašilom u suretu visokog predstavnika. Zato, što bi rekla Željka Cvijanović, ovi (nazovi)protesti po entitetskoj liniji su “generalna proba”.
Čega „proba“ – bona Cvijanovićko?
Da se u sunovrat Dodika i SNSD-a povede cijeli narod?
Bivajući godinama na vlasti, Dodik je sebi obezbjedio „zlatno doba“, u potpunosti obesmislio politiku, izvitoperio ju je, radikalizirao je pastvu na čijoj grbači on i njegovi poslušnici bez bilo kakva zahmeta žive i vladaju. Cinizam, grabež, otimačina, patetika i krađa društvenih i državnih resursa potpuno je uništilo „nacionalnu pravdu“ i demokratske osnove društva.
On i njegovi zanosači muda mase opijaju demagogijom, „šupljom“, oslobođenjem (od nekoga), ujedinjenjem (zna se sa kim), transferišući opravdano nezadovoljstvo naroda na više i opće teme ujedinjenja sa Srbijom.
Društvo je zadojeno mitomanijom, kolektvnim pijanstvom i narcizmom. Odgojeno je na mržnji prema drugom i drugačijem, neprekidno i uporno se oživljavaju istorijski resantimani, istrenirani višegodišnjom indoktrinacijom da je RS opkoljena mračnim silama koje joj žele nestanak i samo zlo. Čitava međunarodna zajednica (naravno izuzev Rusa) nam se bezrazložno nameračila na kosti i ne daju nam da živimo kako mi hoćemo.
Međutim, stanje jednog društva je odgovornost i rezultat svih članova tog društva – računajući i pretke i savremenike. Destrukcija jednog društva se prenosi s koljena na koljeno, potomci ga samo dodatno kvare ili popravljaju u skladu s novim „tehnologijama“.
Proces ozdravljenja i triježnjenja je složen i dugotrajan.
Samo sloga na osnovama indoktrinacije Srbe spašava. Ko misli drugačije neće imati svoga poroda, neće mu rasti rujno vino i šenica bjelica. Taj će u pakao uzavreli jer nije privržen „tradicijskim i porodičnim vrijednostima“.
Poredak međunarodne zajednice stoji (ipak) na nekim principima. Jedan od njih je i vladavina prava. Niko ne sumnja da bi se međunarodna zajednica nešto posebno nasekirala kada bismo se svi međusobno pogušili u sopstvenom smradu. Međutim, prijetnje silom, zabrana ulaska Schmidtu u RS i prijetnja hapšenjem ili deportacijom, uvrede međunarodnih predstavnika i Dodikova prostačka retorika mora biti kažnjena. To nikako ne mora da znači da će nama ostalima zbog toga biti bolje i lakše.
Paradoksalno je da međunarodnoj zajednici više smetaju Dodikove uvrede međunarodnih zvaničnika nego na velika vrata vraćanje blokada puteva, novi/stari balvani u glavama i na saobraćajnicama ili njegovo propagandno ali i stvarno zalaganje za „Granica postoji“.
Ima li razloga za zabrinutost?
Ne sikirajte se. Nema zime. Ima plana. Šesta flota je u Jadranu, SDA (pre)ozbiljno pristupa (samo)pročišćenjima pred Kongres, šure po zavjetrinama se pola(h)ko ali sigurno bude, nas podržava i Istok i Zapad, džamije se pune a i isaci zbijaju kadrovske redove.
