Srbija nakon Berlinskog kongresa
Nije zgoreg iznova podsjećati na moć manipulacije i autizma glupih građana i hudih insana, bez obzira što računamo da se takvo nešto dešava svima drugima samo ne nama. Računamo, samo smo mi kadri i u stanju da se odupremo domaćim i svjetskim zavjerama propagande i manipulacije.
Mali istorijski podsjetnik, nekoliko primjera, koji će nas natjerati da društvene fenomene (a bogme i sve ostalo) kritički preispitujemo, gledamo iz više uglova i većih nadmorskih visina.
Kurčenje (bez ikakva osnova) Srba nadilazi mitološke gabarite veličine i Velike Srbije. Oni su najstariji narod na zemlji, oni su esencija civilizacije, div ratnici, vječiti pobjednici u ratu a gubitnici u miru. Nakon viševjekovnog lutanja Svijetom doseliše se na Balkan – podatno područje za junačenje i kurčenje bez pokrića. Cijena je 500 godina pod Turcima; poraz od Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu; poraz od Nijemaca u Drugom; raspad Jugoslavije; gubitak Kosova… Što je priča i san o Velikoj Srbiji bajkovitiji, duži i veći Srbija sve manja i manja.
Koja i kakva Srbija? Ona je izvanjskim krojem prvi put nastala na Berlinskom kongresu 1878. godine. Unutrašnji kroj je mnogo kompliciraniji. Zna se. Država Srbija nije formirana na političkim principima, nego na epskoj poeziji, a oci srpske države (svih boja) nisu svoje oči upirali u budućnost, nego uvijek i isključivo u prošlost, koje, u suštini, i nije bilo, pa su je političke i „intelektualne“ elite stalno izmišljale i konstruisale. Srpski velikodržavni program je uvijek bio (i ostao) restauracija slavne (ali nepostojeće) prošlosti. Šta hoću reći? Temelji srpske države su građeni na mitovima, obmanama i fikcijama, dakle sama Srbija počiva na obmani i laži. I genocidu pride. Isparavnije – genocidima.
Proces je još uvijek u toku.
Nastavlja ga Dodik svim žarom i posvećenošću. Inventivan je skoro svakodnevno. Zaziva pohod na Kosovo i izlaz Srba na entitetske linije. Shodno staroj kineskoj ratnoj mudrosti i strategiji ovakvi potezi Dodika, iz naše (nesrpske percepcije) nisu ni loši. Stvara se privid veličine, snage, brojnosti i organiziranosti. Slike (i riječi) najnovijih protesta govore sasvim drugačije. Dodik se, što bi se reklo, pohasio, ušla mu voda u uši, uskurčio se, tako nekako. Hrli Mile grlom u jagode.
Lično i kolektivno tavorimo i zarobljeni smo u avetinjskim prostorima i vremenima naših prošlosti.
Srednjovjekovni bosanski kralj Tvrtko (neosporno dobar k'o čojk) ukazao se gotovo preko noći preko puta centralnog ulaza u Predsjedništvo BiH. Postao je ponovo vođa. Ovaj put vođa višedecenijskog postupka reciklaže tamjana i istorije za potrebe aktuelnih vlasti. Odmah je po sebi svojstvenom ratničkom maniru po drugi put napravio pravi dar-mar u zemljama u kojima je vladao. Krenule su nove borbe svojatanja i rasprava da li i kome maše; jesu li mu tri prsta nešto naglašenija; da li je okrenut prema kibli ili džamiji; koje je nacije – Srbin, Hrvat, Bošnjak, Ostali; da li je konstitutivan ili ne; da li je osunećen; da li mu je još uvijek tvrd kako povijesni i mitološki izvori navode; hoće li ga Stanivuković isklesati tvrđeg; čije rupe u glavama i istoriji Tvrtko popunjava; je li Tvrtko vladar prošlosti ili budućnosti…
Od Tvrtka su samo veći i tvrđi naši domaći političari. Oni nisu bosanski nego kosmički pravednici. Oni će nas izvući i spasiti iz viševjekovnog ropstva i sluganstva. Oni ne govore nego poju pjesme junačke. Oni uprkos munjama, poplavama i zemljotresima svih vrsta i sa sviju strana zaustavljaju valove, nemani i recesiju. Oni su zaslužni što narod masovnije ne iseljava iz ove prekrasne zemlje. Oni se tako umilno i snishodljivo pozivaju na Ustav i Dayton, a istovremeno sve čine na njegovom prekrajanju i kraju države BiH.
Oni imaju briljantne ideje i planove, zato je nužan i potreban naš benzin za njihove motore i runo za šišanje.
Nikada ne može ama baš sve da ide kako treba i da baš svi budu zadovoljni.
Davne 1938. godine je dobri stari Orson Welles svojom radio dramom Rat svjetova napravio pravu pometnju, koja do danas ostaje školski primjer kolektivne zaluđenosti, moći propagande, lakovjernosti i naivnosti (ili bolje rečeno) insanske gluposti. Zanimljive detalje proguglajte. Ističem nekoliko interesantnih podataka ovog „slučaja“. Histerija i panika o navodnoj invaziji Marsovaca izazvala je kolektivnu bježaniju ljudi iz stanova, gradova, desile su se brojne saobraćajke; javne službe su bile zatrpane pozivima; vatrogasci, bolničari i policajci jedva su sprečavali masovnu evakuaciju; formirane su molitvene skupine…
Vidjevši kakvu pometnju i belaje pravi sam Welles nekoliko puta prekida emisiju i objašnjava slušaocima da se radi o fikciji, drami, programu…
Prekasno, duh iz boce je pušten.
Procjena je da je dramu slušalo oko 6 miliona slušalaca. Četvrtina je bila čvrsto ubijeđena da su Marsovci dohakali čovječanstvu.
Na kraju besplatan i bezalkoholni savjet za našu svijetlu budućnost.
Uživajmo (dok možemo) u patnjama, patnje rađaju sabur, sabur brusi čvrstinu i odlučnost, odlučnost i nepokolebljivost stvaraju nadu.
Slaba fajda od prethodnog prcesa, al’ nada je tu. Mi ne želimo da istražujemo i tražimo, čak i kada bismo počeli tražiti sami sebe teško bi se pronašli.
Ne očajavajmo, nade, kao što rekoh, ima u obilju, budalešćina u samoj svojoj suštini ne mora nužno da bude opasna, može ona da bude i zabavna, relaksirajuća i bezazlena, opasna je kad se ozbiljno shvata i kada izlazi iz usta političara koji bi se, u načelu, trebali baviti pametnim i ozbiljnim stvarima.
Tresao se miš, rodila se gora.
Bože, olakšaj i izvedi me na pravi put!
Ovo ti je reći moć, napisati ovako vrl članak👍
Bože, olakšaj i izvedi me na pravi put! [2] 🙏