Ustrajno, temeljito i, čini mi se, vrlo smišljeno brkamo pojmove (i „nadležnosti“) društva, naroda i pojedinca.
Šta to, meni – hrđavom, smeta (osim dlake) u bosanskom društvu?
Prije svega društvo, a potom gotovo i sve ostalo. Dlake ponajmanje.
Naši interesi fokusirani su na privatno i narodno (nacionalno). Društvom se, uglavnom i nažalost, niko, izgleda, ni ne bavi.
Šta je to narod (bošnjački, hrvatski, srpski, hajdemo priključiti i – bosanski)?
Narod je (amorfna) masa koja je raspršena, kreće se bezglavo i bez cilja, rastače, poprima različite oblike i forme, neobuzdana i la(h)ko modelirana glina koju je potrebno oblikovati i (iz)graditi zakonima, pravilima, normama, zajedničkom „ideološkom jezgrom“ i represivnim aparatom (batina, soha i pendrek dobro su došli na tom putu sazrijevanja). Politićke partije trebale bi, i morale, objedinjavati pojedinačne energije i narod voditi u konstruktivnom smjeru.
Alternativa je haos, destrukcija i propadanje kompletnog društva.
Narod k'o narod. Niti je dobar niti loš. Onakav je kakvim ga modeliraju političke elite. Ako postoji politička volja, ozbiljan politički rad, pogodne istorijske okolnosti, naklonost međunarodnih faktora i povoljan raspored kosmičkih sila, spreman je na velike domete i radikalne promjene nabolje.
U suprotnom imamo apatiju, destrukciju, centripetalni proces, rušenje države – vrijeme u kojem živimo.
Septička jama svebosanskog lupetanja, baljezganja i „gušenja kritičkog glasa“, koja se sve više širi iz dana u dan – posljedica je nepostojanja ozbiljne, osmišljene i konstruktivne politike, ideja i udarničkog pregalaštva pragmatičnih dilbera i dilberki.
Udarnici, komesari, šefovi izbornih štabova, stranački ljudi „od rejtinga“ i „visoka mjesta“ na političkoj sceni su, gotovo po definiciji, kriminalci, glupani, ološi i psihopate koji na sav glas urliču o poštenju, moralu, vjeri i naciji, koji uvijek imaju rješenje u rukavu ma kako problemi bili složeni, spremni u svako doba dana i noći da svoj život polože na oltar navedenih identitetskih odrednica i odlučni (trenutno verbalno) da zakolju svakog protivnika koji im se ispriječi na tom „uzvišenom“ putu i za tu veliku „ideju“.
Iza ovih glasnih riječi i velikih ideja obično stoji – ništa. Jedna velika i ustrajna letargija i održavanje statusa kvo stanja – koje je uzrok mnogih trenutnih sranja.
Da objasnim.
Itekako je važno pravilo ko s kim, gdje ko i na kojem mjestu sjedi u lancu ishrane i društvenoj hijerarhiji. Narod i država koja sračunato marginalizira, diskreditira i proganja svoje najumnije i najbolje sinove, a najgorim muhama Zunzarama liže guzice, zanosi muda, podilazi i puše u sujetu pozicioniranih, neizbježno mora dospjeti u veliki belaj.
Kolektivne i personalne halucinacije ovdje imaju tretman vizija i „ozbiljnih“ političkih projekata predskazanja naše „svijetle“ budućnosti. Sve je moguće kad si – smrad.
Pojava dilbera i dilberki nije više individualna anomalija, društveni incident i devijacija; to je pojava i sorta koja se nevjerovatno brzo širi poput termita. Njima, nakon što stave obraz pod guzicu, sve ide nekako la(h)ko i brzo. Oni misle guzicom i stomakom umjesto glavom; jašu na čelima stranačkih kolona; oni maste, slaste i seru k'o foke. Oni su politički polivalentni; otvoreni za najveće domete ljudskih prava i sloboda; politički potpuno beskorisni i beznačajni, ali su domišljati i pragmatični u iskorištavanju naših gluposti, laži i „smećarske logike“.
Dohakati dilberima i dilberkama gotovo je nemoguće. Na njih se odnosi ona narodna: “kao da ga je gladan kurac pravio”.
Nezasiti su, gladni, iskompleksirani i glupi. U stanju su da sliste čitav oval džabne jagnjetine ili da sa švedskog stola spakuju tri kilograma hrane u ceker za plažu.
Zemlja smo i društvo u kojima je „normalno“ sve ono što je „nenormalno“. Glavni dilberi u društvu su uvaljivači i bukači nacionalnih frustracija, „nacionalnih interesa“, društvenopolitički radnici, komesari, enciklopedijske neznalice, ministri skorojevići, intelektualci nepismenjakovići, politička elita zgubidana i ublehaša.
Jednom (pardon dvije) riječju – gola govna.
Osnovne kompetencije:
- Ustrajno klanjanje i merhabanje na sve četiri strane svijeta;
- Tretman i shvatanje politike kao neprijateljstva i stalnog ratovanja sa drugima;
- Interesi guzice su prioritetni i uvijek u prvom planu. Guzica je, dakle, uvijek prioritet, a tek poslije dolazi Bosna, narod, država, vjera i „ostale svetinje“;
- Umjeti izabrati „visoko mjesto“ i Karadilbera kojem se dostavljaju informacije „koje trebaju“ i „gdje trebaju“;
- Sposobnost primjene sile po sopstvenoj procjeni mora biti neupitna kako bi se „posao“ uspješno završio. Upotreba štapa, kanapa i topa potpuno je legitimna ako cilj ne bira sredstvo. A ne bira;
- …
Vjerovatno se pitate – gdje mi je optimizam kojim obično završavam tekst(ove)?
Odat ću vam tajnu.
Priznajem, bipolarna ličnost sam.
Sa jedne strane dijelim svu “bol Svijeta“, razdiru me društvenopolitičke proturječnosti, pogađaju državne anomalije, teško stanje, inflacija, političke neprilike…
Sa druge strane, ne zamaram se s time, ćeram komediju i boli me – klinac.
