Opet uzalud mlatim praznu slamu i udaram po udarničkom pregalaštvu budalešćina bosanskih političara u javnom prostoru. Težak je to, zahmetli posao i, izgleda, bez bilo kakve fajde.
Društvo, poput bosanskog, koje nema izgrađene jake državne institucije, neovisnu zakonodavnu i sudsku vlast i u kojem je politički (i partijski) sistem iznad navedenih temelja vlasti, neminovno atrofira, klizi prema anarhiji i političkom kanibalizmu.
Šejtan je ovdje poodavno odnio šalu, politička situacija se nanovo usložnila i digla na višu razinu konfuzije. Postizborni plijen nedavno je, još jednom, podijeljen na opće (ne)zadovoljstvo svih aktera. Specifikum u Bosni je političko umijeće da su svi istovremeno i pozicija i opozicija. Cinici bi rekli svak svakoga – handri.
Dakle, sama suština vlasti u Bosni svodi se na partijsku raspodjelu javnih resursa. Partija hoće sve, odmah i sada. Ona hoće „neprijateljski“ grunt, usjeve, stoku, pojilo, pašnjake, gasne konekcije, hidropotencijale… Piromani smo, igramo se i uporno potpirujemo vatre koje često izmaknu kontroli tako da u požaru izgara i naša kuća. Takav pristup, logično i neminovno, vodi da su/smo dugoročno (a bogme i kratkoročno) svi na gubitku.
Šta će sutra biti?
Ne zna se, niti to koga posebno interesuje.
Do kada će trajati ovakvo stanje?
Sve dok ne krenemo u akciju i završimo ono što smo davno trebali, a izuzev balkanskih naroda i država, okončali gotovo svi evropski narodi i države, što smo morali i mogli okončati: nacionalne podjele, izgraditi vjersku toleranciju, uspostaviti institucije države, građansku (nad)nacionalnu državu. Kako izgleda kada ovaj neminovni istorijski proces krene naopako (čak i u prividno apsolviranim političkim epizodama), vidimo trenutno u Ukrajini.
Šta usporava ovaj istorijski društveni determinizam?
Odvajanje vjerskih institucija i političkih partija iz ovog procesa. Dakle, jednokratni, trenutni i „prizemni“ partijski interesi, isprazno baljezganje i tarlahanje, a da ne govorimo o ličnim interesima koji moraju biti daleko ispod onih općih i univerzalnih pitanja i interesa – državnih i nacionalnih.
Nacionalizam se najčešće detektira kao osnovni uzrok i posljedica svih naših balkanskih problema. Pogrešno. Nacionalizam je samo rezultat „neprebolovanih“ dječijih društvenih i političkih bolesti koje smo, historijski, trebali davno „preležati“. U svom nastajanju nacionalizam je razvio tešku kolektivnu upalu (moždanih vijuga i deformisanje matičnih ploča) koje su odavno uspješno izliječene u većem dijelu Evrope, a u balkanskim zemljama izazvao ozbiljne poremećaje koji će, po svemu sudeći, biti kamen spoticanja i konfrontacija do „kraja balkanske historije“.
Vratimo se na „aktuelni politički trenutak i situaciju“.
Svagdje na dunjaluku procvatom demokratije (i izbornog sistema) najteža društvena pitanja mogu se svesti na puki binarni/referendumski izbor (da – ne) ili na bipolarnu i (kod nas – histeričnu) političku scenu (pozicija – opzicija). Bosna i jeste u „pretpolitičkom dobu“, jer ako bismo morali ovu političku abecedu i aksiom postaviti – morali bismo raspisati referendum za barem pedesetak ključnijih državnih i nacionalnih „pitanja“, oko kojih ne možemo postići koncenzus. Također, ovdje se, kao što istaknuh, već odavno uopće ne zna ko je pozicija, a ko opozicija.
Sve u svemu, potpuno smo fragmentirano društvo po nacionalnim šavovima i partijski/stranački netolerantno i isključivo. Narod smo kratkih fitilja i još kraće pameti, dugih jezika i poganih namjera.
Zamaglili smo i nećemo da prihvatimo osnovne demokratske „principe“ i glasačku izbornu volju. Jednostavna je to matematika – ko ima parlamentarnu većinu on pravi vlast. Tačka. Tako to ide u „demokratskom svijetu“. Kad izabereš, poslije nema kajanja, kao i poslije … hm, skontali ste analogiju.
Ali stalni vapaji sa svih strana: „Ovako više ne ide“.
Nema milosti, merhameta, empatije, solidarnosti i tolerancije; zavladalo je zlo, nepravda, zulum, otimačina i grabež koje nas približavaju „Hobsovom stanju rata svih protiv svih, koji bi – da nije (relativno) srećne okolnosti da niko nema muda – odavno izbio“.
Ovakvo stanje „patriotizma“ i „međusobne ljubavi“, kako stvari stoje, zasigurno će nas odvesti u propast.
Strpljenja, ima li rješenja?
Za pravog političara rješenje uvijek postoji. Gotovo ih je bezbroj. Ne treba klonuti duhom. Treba biti optimista. Jedno od prvih koje mi pada na pamet (ustvari to je treće rješenje – tertium quid), a poprilično je jednostavno i kratko (drži vodu) je – čvrsto se uhvatiti za glavu, napuniti usta hladnom vodom, sjesti na užarenu peć i čekati dok voda ne provri ili što duže, a onda kriknuti što jače: „Marš dilberi u sto pizdi materina“.
Postoje i druga dva gotovo istorijski uobičajena: Prvo, rušiti sve što se može srušiti, jer je to kudikamo lakše nego nešto graditi za što su potrebni i fizički i misaoni napor i zahmet. Pri tom postupku nikada ne priznati da sopstveno govno može smrdjeti.
Drugi put poprilično je tegoban i trnovit. Uporno i strpljivo graditi normalno društvo sa integritetom i pojedinca s glavom i obrazom. Boriti se protiv „pragmatičara“, „šišarika tipova“, ideologije pijačne tezge i nabijanja na – kolac.
