Poslije rezultata prvog kruga za izbor predsjednika Crne Gore moradoh sjesti, uhvatih se za glavu, pokušah se pribrati, zapalih cigaru da na miru i po istilahu razmotrim novonastalu situaciju, da pijem i popio bih, i skontah, po ko zna koji put, da emocije, (puste) nade i sentiment nisu dobre osnove za procjenu političkih procesa i njihovu analitiku.
Identitetske histerije i upale (vjerske, nacionalne, političke, mitološke, patriotske…) rijetko su korisna pomagala u dekodiranju realnosti i konflikata. Naprotiv. Samo zamagljuju perspektivu i otežavaju pronalazak rješenja. U Crnoj Gori, Bosni, Srbiji – u balkanskoj džungli.
Višedecenijska (i višestoljetna) priča o „složenosti“ nacionalne strukture Bosne (i okruženja) i nije tako komplicirana. U suštini, „stvar“ je poprilično jednostavna. U očima većinskih srpskih (kako se posljednjih dana odvija situacija uskoro će opet biti i – crnogorskih) i hrvatskih političkih elita Bošnjaci su „višak“, i „nepostojeći“, oni su kvazi i izmišljena nacija. Priča je počela (dobro se zna) 1844. (da, nije greška u kucanju) Načertanijem Ilije Garašanina i vergla se do današnjih dana. Bošnjaci su, dakle, novokomponovani, izmislio ih je kralj (onaj austrijski), i onaj drugi (srpski Aleksandar), (i onaj treći) Tito, Kominterna, Vatikan, Mehmed beg Kapetanović Ljubušak, Bošnjački sabor, Alija… Obzirom da se u Crnoj Gori upravo odvijaju predsjednički izbori i da je ubrzo moguć prekid do sada (moglo bi se reći) prijateljske politike prema BiH, vratit ćemo se, gotovo je izvjesno, na standardne političke postavke u regionu – Bosna će i zvanično biti okružena zemljama i plemenima koje bi da je komadaju.
Pomirimo se i prihvatimo našu „povijesnu misiju“ i društvene odnose, mi smo bili, jesmo i bit ćemo tampon zona između hrvatskog i srpskog nacionalizma. Ovdje je na sceni bez prekida epska borba između „sinova svjetla i sinova tame“.
Komadanje Bosne ne vrši se samo izvana. Za ovu operaciju potrebna su još dva bitna faktora: a) unutarnji izvođači radova i b) aminovanje velikih (tzv. međunarodne zajednice).
A izvođači radova ne stoje. Istorija se ovdje prečesto dešavala kao tragedija, a danas sve više kao lakrdija i ironija. Izvođači, kao što rekosmo, se ne umaraju, oni uporno rade i tragaju, ne dangube i ne čase. Obilježje i cilj (ozbiljnih) izvođača u 21 stoljeću u normalnom svijetu je grozničava potraga za litijumom, a s naše istočne strane još dramatičnija potraga i potražnja za litijama.
Isprazni, demagoški i lažni su „vapaji“ političara po balkanskim kasabama koji poručuju, „okanimo se prošlosti, okrenimo se budućnosti, gledajmo napred, ne nazad“. Što bi se reklo – šuplja priča za la(h)kovjerne i budale.
Pokušajmo u ove ramazanske dane sa srce/mozgo/dušekorisnim ilmihalskim podsjetnikom da se jasnije vidi u kojem grmu leži zec, iliti – šta je recept za politički „uspjeh“?
Uobičajeno je i veoma isplativo zaganjati u mahali, komšiluku, rodbini i jaranima potpredsjednika(e), članove predsjedništava, izvršnih odbora, pedesetak redovnih i tristotinjak vanrednih članova i početi se vabiti opozicionom (za početak) strankom. Preko noći se napravi dževa i cirkus (poželjno što više egzotičnih životinja koje glasno riču i arlauču), izvrši atak na društvene mreže, postane viralno aktivan, pokretač(ica) inicijativa, zabrinut za poteze međunarodne zajednice i visokog predstavnika, malo poradi na stajlingu i usvajanju desetak fraza i, vala, ne mora ništa više. Dobar početak i svjetla budućnost je zagarantovana. U sljedećem koraku ide interesno uvezivanje po mogućnosti na jednom nivou pozicija, sljedećem opozicija i tako redom. Jebote, postao si faca (nema veze s Face tv) i faktor (malo m).
Ovako praktično kapacitirani dilberi i đilkoši, sprženih mozgića u ranoj fazi svog revolucionarnog stasanja, ulaze u minsko polje političke svakodnevice, gutaju sve što leti, krkaju sve što hoda, špartaju od partije do partije, vraćaju se vjeri pradjedovskoj s posebnom i iskrenom skrušenošću, jasno i nedvosmisleno ukazuju na deficit aktuelnih lidera sanjajući da će jednog (lijepog i sunčanog) dana upravo oni biti staljini, napoleoni i očevi nacije(a). Unutrašnju demokratiju svoje krhke, mlade i tek stasale partije najčešće će braniti, kako je to uobičajeno, nedemokratskim sredstvima: diskreditacijama, objedama, pljuvanjem, čakijama, tenkovima i avionima.
Naobrazba i akademska zvanja ne smiju nikako biti potcjenjena. U znanju je spas, a ne može štetiti ni političkom usponu u budućnosti (u kojoj nam je, bez sumnje, mrka kapa). Sem toga lijepo zvuči u biografiji. Dakle, pokuša se nekako postati članom neke od, naprimjer, sedam akademija nauka u BiH.
Najbolje se, odmah na početku, ukopati što dublje u rov, ili u guzicu lidera stožerne nacionalne stranke, izabrati tek nekoliko parola i izbornih slogana i „mudro“ istrajavati na „sržnim“ partijskim „vizijama“npr.: birati Komšića za doživotnog predsjednika kako bi Dodik i Čović dobili povišen krvni pritisak koji će ih (obojicu iliti obadvojicu) postepeno ali sigurno uništiti; Bosna i Bošnjaci uopće ne postoje; Bosna se treba raspasti; nemoguća država… (Dodik) ili biti malo (sapunom i/li parfemom) namazaniji (Čović).
Politika je, uprkos „Balkanskim pravilima“ suptilna djelatnost, mora se njegovati, zalivati, održavati, popravljati, kultivisati jer se brzo kvari, zlo raste ako se ne suzbija, aveti uzdižu svoje glave ako ne tragamo za kompromisima. Problemi među državama ne rješavaju se vezivanjem pionirskih marama, dijeljenjem čokoladica, bajramluka, perli, đinđuva i vatrene vode.
Nužno je biti budan i trezven kako bi se uočilo da sranja i haos (gluho bilo i rat) donose profit i da Srbija ustrajno navodi vodu na žrvanj srpskog nacionalizma kako bi se dokopala mora. Ovaj put njeno kukavičije jaje i džoker u rukavu nije Dritan Abazović nego „proevropski“ Jakov Milatović.
Navikli smo, Srbija ustrajno sije konflikt, proizvodi mržnju, širi nerješene odnose.
Međunarodna zajednica, kao i uvijek, izražava zabrinutost i pušta nas da se valjamo u blatu.
