Malo relaksacije, ironije, zakeranja i podjebavanja na teške identitetske rasprave, ratovanja, šamaranja, lupetanja, uvrede, pijačarenje, jad, čemer, složene bosanske odnose koji počivaju na frustracijama, ozlojeđenostima i neminovnostima sranja kroz pouku i aktuelnosti.
Ne mogu bez pesimizma, adrenalina i akcije. Hrabro kročim uz qwratz moćnicima i jaranima iz pederskog lobija.
Hajdemo u rat, hajdemo u boj, navalimo na mrskog nam neprijatelja, otmimo mu zamak, konfiskujmo skupocjeni automobil, ponizimo porodicu, obeščastimo ženu, pobijmo i na ražanj naturimo njegovu stoku…
Ali neće moći džiberi, šaneri, lole, bekrije i jalijaši moji koji danonoćno proljevate junačku bošnjačku krv po sarajevskim kafanama, šiša barovima i centralama političkih partija! Iskreni patrioti, naše beretke i domoljubi nikada to neće dopustiti. Oni će opet goloruki jurišati na tenkove, spasavati nejač, starije, nemoćne, pse i mačke; oni će nemani hvatati golim rukama, gledati ležerno i hrabro smrti u oči…
Šalu na stranu, uvijek iznova se pitam: vidi li iko na ovoj našoj histeričnoj i apokaliptičnoj postizbornoj sceni da se entropija progresivno širi svim porama društva, da se gušimo u isključivostima, netoleranciji, netrpeljivostima, hvatamo za guše i kopamo oči jedni drugima?
Majstori smo genetskog inžinjeringa pretvaranja muha u međede kako bismo drugima, po svaku cijenu, proširili vidike.
Znate onu dervišku priču: leptirić mahne krilcima na nekom udaljenom otoku na jednom kraju dunjaluka, sticajem okolnosti, geografskim faktorima, marfijevim zakonima, uz malo čudesa i praha s vilinskog štapića na drugom kraju svijeta (najčešće u Bosni) nastaje oluja…
I tako, korak po korak, riječ po riječ, pitanje po pitanje: „što si napravio trafiku od 250.000“, „gdje je lova“, „gdje je pečat“ dobijaš po ušima i bivaš ušutkan grmljavinom sa svih strana: „sram te i stid bilo da pitaš takve budalaštine dok je Bosna u ovakvoj situaciji“. A Bosna je uvijek u „ovakvoj“ situaciji i to zbog „ovakvih“ ljudi.
U našim glavama su teške naslage predrasuda i netolerancije. Vlast (pozicija) nam je uvijek loša da gora ne može biti, opozicija je, s druge strane, festival i povorka (ne ponosa) stručnjaka, dobronamjernika, intelektualaca, modernista i gromada svih kalibara. Ili obrnuto. Zavisno na kojoj strani stojite skrštenih ruku i pametujete.
A vrijeme neumitno i nepovratno protječe dok se mi međusobno saplićemo i tumaramo bespućima svih vrsta. Stvari se ovako ne rješavaju nego samo usložnjavaju, Bosna ključa, vri, temperatura raste, pritisak se povećava, voz haosa i anarhije sve snažnije hita u nepoznato i neizvjesnost.
Vozovođe su živopisna družina slijepaca, gluhih, bivših (partijskih) komesara, uhljeba i aparatčika koji su pljuvali po vjeri/vjerama i džamijama/crkvama, a kada je komunizam prdnuo u šišu, munjevito se preorjentisali, doživjeli proviđenje, žurno vratili svojim iskonskim korijenima i postali užasno zabrinuti nad sudbinom dina, nacije i države.
Zbog brige ovakvih ionako krhka država i društvo su nam iz dana u dan sve razoreniji.
Osvrćemo se tražeći izdajnike, postajemo fobični i svemu i svakome drugačijem od nas (ko ne dijeli prije svega politički nazor, preferencu i identitet) nalazimo mahane. Vidimo samo klempave uši, duge noseve i buljave oči. Izdajnici su svuda oko nas. Društveni sistem konstruisao je normu i dresirao nas da njuškamo tražeći izdajnika u svakom ko sa nama ne dijeli identitet(e). A njih je mnogo (identiteta), pa je i izdajica i neprijatelja sve više. Treba ih sve – staviti na spisak za odstrel, na stubove srama i one malo visočije – za vješanje. Na koncu ostajemo sami, rastrzani i bespomoćni jer su izdajnici i neprijatelji gotovo svi.
Je li predočeni fenomen neka endemična bosanska društvena bolest?
Nije.
Istorija ljudskog roda neprekidna je borba pragmatičnih (može i dupeuvlakačkih) zaklinjanja na svakovrsne ideale, bliskost, intimnost i kršenje tih zakletvi zbog komada čokolade. Gdje kipti od intimnosti neminovno je da će neko nekoga (za)jebati.
Gromoglasno se zaklinjemo na interesne grupe, povezane grupice, mafiju, sportske klubove, udruženja, naciju, stranke, državu… Svaka grupa militaristički čuva svoja pravila i zahtijeva lojalnost i koheziju, članove drži na kratku užetu, prijeti kaznama i anatemisanjem. Kršitelji su „strani elementi“, oni se izopćavaju, kažnjavaju, anatemišu i pretvaraju u arhetip naprijatelja – izdajnika.
Stvarnost umije biti jako cinična i paradoksalna. Najveći izdajnici su najčešće bivši najžešći zagovarači i zaštitnici neke identitetske odrednice kada je se odreknu ili zamijene prilagođavajući se „novim društvenim okolnostima“.
Jedan predramazanski podsjetnik. Nerazumijevanje stvarnosti i pronalazak krivaca treba tražiti prvenstveno u sebi, a ne u drugima i svijetu. Društvena i politička realnost nije eksterna sila koja nas čini zlim, pokvarenima i izdajicama, nego naša pokvarenost, neprincipijelnost i munafikluk čini stvarnost i realnost onakvom kakva jeste.
Najveća izdaja je izdaja univerzalnih principa i sopstvene savjesti.
Ukoliko je imate – naravno.
Možda griješim. Možda sam naivan i budala. Možda preozbiljno shvatam i uzimam k srcu osobe koje godinama jedu govna i vazelin i pojave na koje, inače, ne treba obraćati pažnju.
Ali, i ako jesam budala i izdajica, to uopšte ne znači da nisam u pravu.
Hajd zdravo i alahimanet!
