Izdajica – simpatična i frekventna riječ. Često ola(h)ko posežemo za njom. Šta znači? Označava onog ko počini izdaju; ko oda tajnu neprijateljskoj strani; ko iznevjeri prijateljstvo, ljubav, sporazum, dogovor… Prilično jednostavno zar ne? Pa i ne baš.
Hajdemo,opet, zakomplicirati stvari.
Od kako je svijeta i vijeka biti izdajica je jedno od najbeternijih zvona koje insan i samara kojeg magarac može nositi na svojim plećima/leđima.
Zar su individualne i opće (kolektivne) identitetske odrednice i granice doista toliko jasne, nepromjenljive i fiksirane da njihova promjena, prelazak, modeliranje ili odricanje od njih zaista znači izdaju i prema sebi i prema drugima?
Gdje je pravična vododjelnica i koji je to idealni i magični procentualni odnos ličnih interesa i onih viših – naprimjer države, nacije ili, gluho i daleko bilo, neke „naše“ partije?
Zašto smo tako isključivi, pristrasni i netolerantni?
Istorija, pogotovo „naša“, puna je ratova, revolucija, genocida, (pre)čestih smjena revolucija, vlasti i partija. Uvijek „neka“ vlast smjenjuje „neku“ vlast. Šta slijedi nakon svake od tih „presudnih“ i „istorijskih“ smjena? Obično nakon puno drama, zveketa i talambasa, izlazaka na ulicu ili odlazaka u šumu oslobodiš se jednog „dušmanina“, „krvnika“, „zlotvora“ i gada, da bi nam na glavu ubrzo sjeo isti ili sličan takav. Nikako da prihvatimo da je vlast, po definiciji, kvarljiva roba i otuda ona – da bi je (vlast) i pelene trebalo što češće mijenjati jer počnu tuknuti veoma brzo. U tome i jeste fol, zato je „demokratija“, izbori i višestranačje poželjni: jer – omogućavaju zamjenu i rotaciju uhljupa i uhljeba bez potoka krvi, konflikata, sukoba i prevelike drame. Onako uz osmjeh, uz izbore, uz cvjetak za reverom…
Naravno, ne okreće se točak istorije uvijek uzbrdo. Ponekad se prevarimo, zajebemo, izaberemo lošije od prethodnih. Nije smak svijeta. Postupak se odvija, točkovi društva i države su u pogonu, život ide dalje i teče bez drame. To je demokratija. Ništa ne valja, ali još uvijek nije smišljeno nešto bolje.
Dobro, dobro, preopširan uvod, nego (reci nam de) kakva nam je trenutna, što bi se reklo, društvenopolitička i društvenosigurnosna situacija u Bosni?
Opet konfuzija na sve strane; dijagnoza sve beternija i beternija; stanje se, čini mi se, čak šta više, komplicira i pogoršava; ogromna većina aktuelne političke elite koja je donedavno bila gorljivo za Titu i Partiju danas je s istim takvim elanom i entuzijazmom za nacionalne vođe i „naše“ partije; mogućnosti izlječenja, nažalost, neizvjesne; nigdje se u daljini ne vidi fuzija…
Je li prethodno opisano s(r)tanje samo individualna percepcija pesimiste?
Mislim, da nije.
Vraćamo se temi, odnosno uzrocima.
Stavite prst na čelo, razmislite, prebrojte, koliko puta su vas proglasili izdajnicima negoga ili nečega? Prisjetite se nekih vaših „krupnih“ načela kojih ste se odrekli poput prljavih gaća.
Među najveća izdajstva najgnusnija su ona vlastite vjere, države, naroda i partije. Zbog izdaje ljudi su ostajali bez glave, spaljivani su na lomači, njihali se na konopcu o vratu, sprženi, otrovani, ubijeni, preklani…
Je li izdaja, s druge strane, u genetskom kodu, „normalna“ ljudska slabost, proračun, pragma, koristoljublje, ubijeđenost, ideja, vizija, uvjerenje, zaslijepljenost, obmana, privid…?
Da li društvo, interesna skupina, partija ili vjerska zajednica ponekad (ili često) od časnog čovjeka, idealiste i zanesenjaka pravi izdajicu?
Interesantno, izdaja se u svim vremenima, kulturama, narodima i vjerama apriori tretirala kao najnečasniji čin, a izdajica mrskim stvorom čije će se ime zazivati, osuđivati i proklinjati za sva vremena. Usput ćemo ga skratiti za glavu, počastiti metkom, porugom, posuti katranom i perjem i naopačke natandariti na magarca, provodati kroz svjetinu ili kroz portale i društvene mreže kao nauk za druge.
Gdje je kraj objedama, isključivostima i bezobrazluku? Zar nam neki dan ne poruči na instagramu (čuj, Dodik na instagramu): “Republika Srpska mora imati patriotski odgovor svih političkih faktora o pitanjima koja su važna za RS i tu nema mjesta za izdajnike. Ovdje je riječ jesi li Srbin ili nisi, ako nisi – onda si izdajnik”. Niko ni mukajet.
Pola(h)ko, čekajte, ne žurite.
Zar promjena u stavu i mišljenju ne može biti prouzročena: spoznajom, činjenicama, sazrijevanjem, iskustvom…, ili: hipokrizijom, koristoljubljem, pasjalukom, zlobom, pokvarenošću ili u konačnici – glupošću?
Zar ono (naš) narod ne kaže da samo budala ne mijenja mišljenje?
Zar se ne može izdati sopstveni razum, savjest, zar ne možemo doživjeti katarzu i proviđenje?
Zar nije nužno tragati za sopstvenim principima i imati svoje kriterije izdaje. Možemo li iznevjeriti sebe? Zar svako od nas ne posjeduje lične zakletve i linije dobra i zla. Zar u tišini, bez halabuke ne možemo imati sopstvene principe i zakletve koji imaju etičko utemeljenje i ne moraju, nužno, imati manji značaj od onih univerzalnih?
Zar moramo slijepo – poput ovaca – slijediti vođe koji su na krivom putu, nemoralni, neprosvjećeni, ćoravi, lašci, koji nanose štetu i koji su glupi?
Izdajice, ipak, zaslužuju ozbiljniji tretman i obradu.
Prekardaših, nastavak slijedi.
