NAPETA PARTIJA ŠAHA

Stoljećima glavna preokupacija na Balkanu su, manje više, uzaludni pokušaji nasilnog stvaranja Velike Srbije, Hrvatske i Albanije. Rezultati su, na sreću, gotovo nikakvi jer se takva ideologija protivi logici, zdravoj pameti, zakonima geofizike i geopolitike. Jedini neosporni učinak velikom uloženom trudu, potocima krvi, resursima i sredstvima je – veliko sranje. Možda je rješenje u ideji koje se rijetko ko dosjetio – (mirnoj) izgradnji Velike (i mirne) Bosne. Konceptualno, istorijski, politički i logički mnogo prihvatljiviji politički model od ova tri prethodna hegemonistička.

Ideja izgradnje Velike Hrvatske upredena je pokraj nacionalističkog ognjišta, naravno, s katoličanstvom i ne razlikuje se plaho od one velikosrpske. Dakle, svi Hrvati (katolici) u jednoj državi. Valja priznati ideja u odnosu na onu velikosrpsku je nekako prefinjenija, bolje upakovana, ljepše miriše i bolje zvuči. Al sranje ko sranje.

Od Berlinskog kongresa obaveza i misija Hrvata je pacifikacija Bošnjaka (muslimana), prosvjećivanje, kultivisanje, evropeizacija, kozmopolitizam, tolerancija… Kako nekad tako i danas. „Obaveza“ i dužnost Hrvatske, HDZ-a i Dragana Čovića je da nas uvedu u Evropu, EU, NATO i da nas Orijentalce, muslimane i (još) neotkrivene fundamentaliste integrira u evropske vrijednosti i standarde. Misija ide sporo i ima konstitutivni i konstruktivni problem – dok se realizuje ova velika ideja iscurit će Hrvati i iz Hrvatske. Iz Bosne da i ne govorimo.

Čemu nas Bosance učiti vrijednostima koje su univerzalne? I utkane u biće Bosne od davnina, od vremena kada je Evropa bila u dubokom mraku i eksapnzionističkom nagonu da svoju „bijelu kulturu“, rasizam i imperijalizam proširi širom dunjaluka.

Dva su putića, kako u prošlosti tako i danas, do izvor(išt)a Bosne. Prvi, put tolerancije, suživota, multikulturalnosti i, pobogu, građanski koncept (ali ne onaj Željka Komšića koji je Bosnu ogadio Hrvatima i Bakira Izetbegovića koji je uspio sjebati onakvu stranku). Drugi, daljnje ustrajno i suludo insistiranje na „iskonskoj, čistoj i neumitnoj mržnji i nesrećama“.

Kažu, došlo je novo doba, novi ljudi (pobogu, odakle li dolaze) i novi obrasci bh politike. Pojavile su se sjajne osobe na političkoj pozornici koje nikako ne bismo očekivali u našoj Bosni; skromni; ne otimaju se za funkcije; veliki gutači knjiga; poznavaoci prilika, puni znanja, referenci i originalnih diploma; prašte od samopouzdanja i inteligencije; sposobni da predviđaju na dalekim obzorjima međunarodne politike; kadri da planiraju strateški; sposobni da svoje patriotske osjećaje artikuliraju u suptilne diplomatske forme, fraze i da ih s posebnom umješnošću prezentiraju najvećim i najznačajnijim međunarodnim protagonistima. Osnovna nota i pečat ove politike je pravoslavna, katolička i muslimanska „duša“ sastavljena procesom fuzije vjere i kvazi socijalizma, a Christian Schmidt je samo biber po pilavu i imperijalni dirigent Zapada.

Manimo se ironije. Želim reći da vidimo samo pohlepu, „praktičnu politiku“, gutanje svega što hoda i leti, gramzljivost, otimačinu, proždrljivost, želju za dominiranje, pokoravanje, discipliniranje i ubilačke instinkte. Na političkoj sceni je, uglavnom, gomila poltrona, autokrata, ulizica i korumpiranih političara koji se boje otvaranja njihovih afera u javnosti i koji samo isprazno trabunjaju  o „regionalnom povezivanju“, „dobrosusjedskim odnosima“, „toleranciji“, „koegzistenciji“… 

Bosna u trenutnom stanju treba odvažne ljude koji žele da reaguju. Koliko ih je? Nedovoljno. Šaka. To su oni koji shvataju da će supstanca Bosne, u postojećim okolnostima, potonuti, i da treba, po svaku cijenu, očuvati njene ideale koje baštini stoljećima. Suština aktuelne politike je – čekanje, očekivanje, nadanje, produkcija mržnje i izmišljanje demona. Mi vremena nemamo. Vrijeme se ne može zaustaviti. Raspamećenu i pomahnitalu zvijer nacionalizma nužno je (u)krotiti, strpati u kavez i zauvijek obuzdati. U državi apatije, beznađa i debakla svake vrste ljudima treba dati motiv, optimizam i nadu.

Sami smo izmislili smrtonosno oružje i neman nacionalizma koji su se, na kraju, okrenuli protiv nas i vode nas kroz vizije naših vajnih političara u propast.

Gdje su intelektualci, nove generacije, narod, javnost?

Sa intelektualcima u Bosni nikad ništa nije bilo jasno. Oni su ucijenjeni jer ih vlast plaća, zapošljava njihovu djecu, nagrađuju njihovu šutnju, svoje mišljenje podešavaju prema interesu vlasti, za apanažu, konformizam i napredovanje i u službi. Većina intelektualaca (takozvana elita) pred svakom vlašću unaprijed i dobrovoljno skida gaće.

Omladina je na neprekidnom raspustu, žurkama, šiša barovima ili čekaju „ispaljivanje“ iz „tamnog vilajeta“ i megačaršije nastojeći sačuvati svoje dupe i glavu.

Narod, ionako, niko ništa ne pita.

Javnost – šta je to?

avdijahasanovic
Rođen 1964.godine; dipl. orijentalista, magistrirao i doktorirao na FPN Sarajevo...

Komentariši