Predugo mi traje vaz o srpskoj istoriji. Postaje monotono i dosadno. Idemo ubrzano, da nas Kosovo ne pretekne i uđe u NATO, a Srbija ponovo vrati na početak – na Smederevski (Vučićev ili u bliskoj budućnosti Dodikov) pašaluk, i na poentu.
Halalite, moram, još jednom, da podsjetim. Sažetak sažetaka. Trebat će nam, kasnije, za analogije.
Jer, brzo zaboravljamo Brateeee!
U Beogradskom pašaluku (hajd nek bude i pašaluk – a nije) početkom 19. vijeka 65% stanovništva činili su muslimani (široka je priča o popisima i njihovoj vjerodostojnosti u Srbiji, ali najznačajniji je i najkompletniji, svakako, bio popis imovine i lica iz 1863). Belaji između Srba i Osmanlija otpočeli su incidentom na Čukur-česmi 1862. godine, nekon čega kreće odlazak, iseljavanje i progon muslimana. „Po popisu iz 1874. u Srbiji je bilo 1.003.900 stanovnika. Od toga je bilo tek 140 muslimanskih porodica koje su ostale da žive u Malom Zvorniku i Sakaru.“?!
Dakle, za 12 godina u Srbiji se broj muslimana s 65% sveo na 140 muslimanskih porodica?!
Istoričar Rašid Belgradi piše: „Tako dakle svršismo konačno rastanak naš s Turcima na današnjem pameti dostojnom danu na kom u cijeloj Srbiji više ni jednog Turčina nema.“ Ubrzo nakon odlaska Osmanlija iz Beograda svi tragovi islama su uništeni. Srušene su sve džamije osim jedne – Bajrakli džamije.
Imajmo u vidu da se radi o kraju 19 vijeka. Štamparije i novinstvo rade punom parom, postoje dopisničke mreže, (nazovi) objektivna javnost, željeznički saobraćaj uveliko povezuje zemaljsku kuglu, vakat je egzotičnih putovanja, turizma (neka vrsta – ne ovo današnje moranje), osnivanju se demokratski centri za zaštitu ljudskih prava, neovisna udruženja…
Ma hajd, demokratija, slobode i ljudska prava cvjetaju na sve strane.
Vratimo se na časak na jednu davnu istorijsku lekciju, „mrlju savjesti“ zapadne civilizacije, davno prošlo vrijeme, mračni Srednji vijek, period varvarstva, nesloboda…
Lekcija o inkviziciji. Nas interesuje onaj „muslimanski“ dio. Uputite se. Znate ono -Torquemada i slično. Istorijski pojam (z)vjerskih mučenja, javnih pogubljenja, brutalnosti, pokrštavanja… Bez obzira što je istorijski podaleka, dokumentovano je mnogo priča, brojeva, datuma, podataka i informacija. Zna se: počela 1492-ge ili 14. februara 1502. godine (zavisno o datumu „razdjelniku“) naredbom svim preostalim muslimanima u kraljevstvu Castille da pređu na kršćanstvo ili odu (Čuj odu?! Gdje?!). Proguglajte. Dobro štivo za nesanicu.
Misija i cilj inkvizicije bili su – sprovođenje politike čistoće krvi?! Poznato zvuči. Zar ne?
Šta želim reći?
Uporedimo srpske i španjolske zločine, progone, zvjerstva, otimačine…, po „efikasnosti“, brutalnosti, procentima, brojkama, vremenu, kulturološkoj i civilizacijskoj razini…
Vidjet ćemo – Srbi su šampioni i u pomenutim „disciplinama“, jer Srbima ne može niko ništa; oni su otkrili Ameriku; oni su najstariji evropski narod; oni su samo srce i esencija demokratije, sloboda, junaštva, civilizacije…
Ali stvari, istorija i događaji se ne postavljaju na činjenicama i istini.
Nego kako i na čemu?
Srpska istorija i nacionalni konstrukt počiva na stereotipu, na propagandi, slikama i dojmovima, koji se stoljećima nastoje plasirati domaćoj srpskoj i međunarodnoj javnosti putem propagande ili, čak, književnosti, po kojima su „Srbi naivni i samopožrtvovani“, oni se „velikodušno žrtvuju za druge koji su, u suštini, najveći neprijatelji Srba i spremni su, kadgod vide priliku, zabiti im nož u leđa“. Ova teza, u konačnici, vodi aboliranju počinilaca za masakriranja i zločine koje su Srbi počinili nad muslimanima i ostalima, nastojeći da se „zločinački postupci tretiraju kao čin samoodbrane, a ne agresije“. Laž se, vrlo svjesno i sračunato, pretvara u „istinu“, a potom se transformiše u „činjenicu“ i kao takva ulazi u obrazovni i javni prostor.
Mitovi i pseudoznanstvene teze, koje se, sasvim ciljano i smišljeno, kotrljaju uzduž i poprijeko srpske istorije i geografije, o Srbima i „drugima“, počivaju na iracionalnim osnovama i iskrivljenoj autopercepciji. Brojni su (i zabavni) takvi autori i priče: Srbi su 50.000 godina star narod iz kojega potječe sam Isus Krist; srpski anđeli dvore Boga, također Srbina; Kraljević Marko i Kosovska bitka (Kraljević Marko je Marko Vukašinović koji je poginuo ne na Kosovu polju 1389., nego 1395. u bici na Rovinama u kojoj su srpske trupe bile vazalna vojska Osmanlijske države; Sam Marko posljednjih deset godina života je proveo kao turski vazal i nije se isticao po pružanju otpora Turcima; U Srbiji se u 12. vijeku jelo zlatnim viljuškama (Srbi i Srbija su obične viljuške vidjeli tek u 15. vijeku)…
Još malo zabave i (šarenih) laži da se nasmiju čitaoci i smanji anksioznost od ozbiljnosti teme. Pripovijedaju tako „ozbiljni“ srpski izvori o čuvenim srpskim junacima i junačkim podvizima. Kažu da je izvjesni poručnik Vojislav Tankosić, podguzna muha Dimitrija Dimitrijevića Apisa, premlatio (tj. “ubio hljeb u njemu”) mladog Winstona Churchilla u nekoj beogradskoj kafani i ovaj je zbog toga mrzio Srbe. Churchill nikada nije boravio u Srbiji.
Ili mit o herojskoj odbrani Beograda 1941. godine. Istoričar Ristić navodi kako je osvojen Beograd: „Njemačka izvidnica koja je brojala dva oficira i pet vojnika, prešla je preko nabujalog Dunava, što je bio najopasniji dio cijele operacije zauzimanja Beograda 1941. godine. Sedmorici nemačkih vojnika koji su nastavili dalje, nije preostalo ništa drugo nego da su upute u centar grada, odnosno prema zdanju nemačkog Poslanstva. Njihovo neometano napredovanje prema centru Beograda pokazalo je da nije bilo nikoga da brani Beograd. Ne ispalivši ni jedan jedini metak sedam nemačkih vojnika stiglo je do jednog odelenja njemačkog Poslanstva, na početkiu današnjeg Bulevara kralja Aleksandra, Nemci nisu mogli da veruju da ih niko ne ometa u njihovom nesmetanom ulasku u grad…”
Bezbroj je ovakvih slika i herojskih „događaja“.
Kako vidjesmo, stoljećima Srbija pokušava (hvala Bogu bezuspješno) da ubije muslimane i Bosnu i Hercegovinu. Ubijajući Bosnu, Srbija je, čitavo vrijeme, ubijala i sebe, jer se naširoko promoviran ekstremizam i agresivna ideologija „vraćaju u krilo“ samoj Srbiji koja u ovakvom ambijentu, vidimo to dobro ovih dana u Skupštini Srbije, nikada ne može postati građanska, što bi, valjda, trebao postati cilj svake demokratije i svake države.
Srbija, ipak, do današnjeg dana ustrajno demonstrira silu koja ima za cilj da nas impresionira, da nas zastraši, i pokori.
Pitanje je – koliko ćemo dugo, svi zajedno, moći držati glavu iznad vode u ovakvim okolnostima?
