Pet dominantnih pojmova u svijetu trenutno definira islam i muslimane: Smrt. Bijes. Razdvajanje. Samoubistvo. Loše.
Loše (nam se piše) jel da?
Svjetska zbrka, ne samo zbog Ukrajine, sve je veća i veća. Bosna već odavno nije u fokusu svjetske politike. Prihvatimo to i pomirimo se s tim. Kako istovremeno nositi ovaj teret stereotipa u svjetskom javnom prostoru i odsustvo pozornosti na Bosnu, u navedenim okolnostima, na plećima bošnjačke politike unutar i izvan BiH? Politika, što bi rekao Winston Churchill, nije igra, politika je ozbiljan posao”, al’ hajd ti to reci bošnjačkim političarima. Ko su bošnjački političari? Nakon decenijskih rasprava lekciju su najzad (ovih dana) apsolvirali Schmidt, Čović i Dodik, a klimoglavom se saglasili i svi ostali. Dakle, bošnjačka političku reprezentaciju čine: Bakir, Forto, Nikšić, Konaković, Komšić (tri tačke – valja to sve nabrojati)… Ovim je stavljena tačka na decenijske rasprave o građanskom društvu i državi.
Nažalost.
Hajdemo još malo zakomplikovati.
Pravedno ili nepravedno, ovdje u Bosni (naravno i okruženju) bošnjačka politika se shvata kao muslimanska politika. Voditi muslimansku politiku u Bosni i Evropi je, pa gotovo, unaprijed izgubljena bitka (natuknice ovih belaja su date u prethodnim tekstovima, pa savjetujem prvo njihovo iščitavanje).
Bošnjaci se, još uvijek, u bosanskoj, ali i nekim krugovima svjetske politike, tretiraju kao u Evropi „strano tijelo“, vjerska, a ne nacionalna skupina, odnarođena od nacionalne srpske ili hrvatske matice?! To je stupica rastakanja Bosne i, u konačnici, njena podjela. S druge strane, bošnjački političari bez obzira što nas deklarativno vode na Zapad, nude i neke nesuvisle i maglovite „alternative“ na Istok.
Svima su nam dosadile crne i pesimistične slutnje i nagovještaji, ali odista naša zemlja se trenutno nalazi u najtežoj situaciji od Dejtona do danas. Svijet se, ne samo kroz ukrajinski rat, potpuno preokrenuo. On nema vremena niti volje za bosanske probleme. Istovremeno, i mi sami smo, što je veoma pogubno, kreirali neku vrstu antizapadnog raspoloženja ili, u najboljem slučaju, potpune diplomatske pasivnosti i volje da aktueliziramo rješavanje bosanskih problema. Istovremeno, i sama Evropa, još uvijek, mora pomoći da se mi izliječimo jer se ruski utjecaj potpuno upleo u bosanski problem. Nezainteresiranost Evrope za rješavanje bosanskih problema samo doprinosi širenju crne evropske internacionale koja je u usponu. U protivnom, i Evropa će biti zaražena ukoliko ne pomogne Bosni da riješi svoje unutarnje probleme.
Bošnjačka politika nema istinski kapacitet da napravi ozbiljan politički iskorak na međunarodnom planu. Ona je fragmentirana do isključivosti, neprijateljstava, međusobno konfrontirana i izdrobljena (u svakom pogledu). Njome vlada populizam, frazeologija, primitivizam, međusobno davljenje i površnost koji nas guraju u sve dublje blato i neizvjesnost. Neophodno je okupljanje barem minimuma zajedničkih vrijednosti i vizija.
Umorni smo i od pozicije i od opozicije, lažnih patriota i nesuvislih alternativa. Odnos pozicije i opozicije nije u međusobnoj programskoj i konceptualnoj alternativi, nego grčevita personalna borba za resurse, stolice i položaje. Suština angažmana pozicije/opozicije u Bosni pretvorena je u personalnu diskreditaciju i ko će koga prije poslati u zatvor i političku penziju. To je lažna dilema jer te probleme ne rješava politika nego sistem, institucije i zakon.
Ostavimo za trenutak elaboraciju složenih međunacionalnih problema unutar Bosne i iznalaženje krivaca za postojeću situaciju unutar nacionalnog trougla (interesantno je da se odnedavno uopće ne pominje niti problematizira prelazak s bosanskog kvadrata na nacionalni trougao;?!).
Držimo se unutarbošnjačke (ne)sloge i sunovrata naše nacionalne politike na čijoj sceni, većinom, stoluju psihotične osobe. Da li multietničko društvo i građansku državu možemo graditi izbornim inžinjeringom u kojem ćemo birokratskim mušaverama izabrati nekog Muju iz Bužima ili Sulju iz Goražda koji se na par dana izjasne Hrvatima ili Ostalima (rjeđe Srbima) u parlament? Zašto, još uvijek, (sračunato) upredamo nacionalni i vjerski identitet kojim (upredanjem) samo dolijevamo kerozin na vatru već (sve)prisutne domaće i svjetske islamofobije? Zašto koncept Bošnjaštva poistovjećujemo s Bosanstvom umjesto da strpljivo, tolerantno i u interesu sva tri naroda gradimo „integralno“ i „nadnacionalno“ Bosanstvo?
Koliko mogu skontati, suština međupartijskih postizbornih obračuna je ko će koga brže naguziti i sumanuta potraga za rukama koje će zanositi muda nekolicini stranačkih šefova koji nas, već godinama, hladno i ne trepćući okicama, lažu. Osnovni „politički“cilj je – kako dohakati onom „Hitleru“ u protivničkom taboru, kako posijati sukobe, kao isprepadati posljedicama i kako robovati sopstvenim glupostima. Tek u drugom ili nekom daljnjem planu je država i društvo. S razlogom se, onda, pitamo čemu i šta je svrha izbora? Kako bi neizigrana djeca nadomjestila svoje komplekse i lično se malo razonodila.
Pa, ko će riješiti naše probleme?
Boli nas ćuna. Vjerovatno, jednog lijepog (i sunčanog) dana neko drugi. Stranci. Neko nas mora spasiti jednoga dana; ovako se durati ne može; nije pošteno; neko će nam nekada progledati kroz prste jer – mi to zaslužujemo. Prošli smo kroz nedaće, rat, genocid, mi smo mjera stradanja, nepravede; nikom(e) nije kao nam(a)…
Ne funkcioniše svijet i politika na snatrenju i samoobmanama. Niko neće promijeniti ovu zemlju zbog nas.
Nažalost, mi to moramo uraditi sami.
Probudimo se i mućnimo glavom.
Mi ćemo se do tada baškariti u ćepenačkom rahatluku i čaršijskom poduzetništvu kako se uvaliti u državni aparat, javno preduzeće, u kojem selu djetetu obezbijediti fakultet, kako postati akademik na jednoj od tri akademije…
Postoji li još neko rješenje?
Itekako.
Da budem do kraja defetista. Jebo ovo. Ovo više nije moja zemlja. Jedini način da promijenim pravila i nešto u svom i životu svoje porodice je da se ispalim odavde i odjebem sve ostale. Ova zemlja i ovaj narod su postali osiromašeni, zaduženi, ovdje skorojević i prekonoćni tajkun nemilosrdno eksploatiše i zgrće profit; političari gomilaju nekretnine; ovdje mi hipoteka visi iznad glave; ovdje je nemoguće sastaviti kraj s krajem, naći posao, steći penziju, liječiti se, umrijeti u miru i dostojanstvu…
Drugi – optimistični scenarij u nastavku.
