Drugi primjer (Švedska):
Nedavno je švedska vlada predstavila zakon koji pruža osnov za zatvaranje svih vjerskih škola. Ali, zatvaraju se samo muslimanske škole?! Zakon je rezultat predizborne retorike kojom se ustaje protiv privatnih škola, a, u suštini, normalizira islamofobija pod plaštom želje da se „zaustavi radikalizacija“. Posljednja izborna kampanja u Švedskoj bila je drastično različita od prethodnih. Do sada je tematika na izborima počivala na stavovima o ekonomiji, nezaposlenosti, zdravstvu, ekologiji…, sada su omiljene teme kandidata bile – antimuslimanska osjećanja.
Muslimanske organizacije tvrde da ova odluka ne počiva na lošim rezultatima škola, nedostacima u nastavi i uslovima, već isključivo ima političke i antiislamske motive. Oko 20 škola, koje se klasifikuju kao islamske, ili one koje su u vlasništvu muslimana, se zatvaraju, dok su tri preostale pokrenule tužbu. Ovo, dalje, pokazuje da postoji društvena klima u kojoj su muslimani egzotizirani i sumnjivi. Istovremeno, desničarske stranke, koje su trenutno na vlasti, izričito iznose da nemaju ništa protiv hrišćanskih, jevrejskih ili drugih škola.
Treći primjer (Njemačka):
Nedavno je otvorena džamija u Kelnu; „preglasno“učenje ezana potaknulo je brojne i žustre rasprave u Njemačkoj. Po njemačkom zakonu ezan ne može biti glasniji od 60 decibela. Malo o brojkama decibela: šaptanje je oko 20 decibela, tiha muzika oko 40 (folk se ne pika), glasan govor oko 60 (Zahiragić i brojni bosanski političari vjerovatno iznad), ulična vreva oko 80, dobar „hrkač“ u zanosu može dobaciti i do 80 decibela itd. itd. U trgovinama nakon puštanja ezana nije primijećena pojačana potražnja za čepovima za uši. Wolfgang Bosbach odbacuje kelnski pilot projekt navodeći kako Njemačka ima “hrišćansko-jevrejsku, ali ne i muslimansku tradiciju”.
Priča o idiličnoj hrišćansko-jevrejskoj tradiciji je “prilično jednostrana”, i dobro znamo kako se ona završila prije nekih 80-tak godina. Međutim, na (in)direktan način čitavom ovom raspravom muslimanima se želi ukazati na mjesto gdje pripadaju… Ali, čežnja za društvom bez muslimana nije samo stvar hrišćana. I jevrejski publicista Henryk M. Broder vidi učenje mujezina u Kelnu kao „pucanje brane i upozorava na kapitulaciju pred islamom na rate”. Kelnski pilot projekat ima kritičare i u redovima onih koji imaju muslimansko porijeklo. Palestinac Ahmad Mansour, poznat po proizraelskim i antimuslimanskim stavovima, optužuje Nijemce da su “naivni” u svom odnosu prema džamiji u Kelnu. Mansour kritikuje učenje mujezina jer smatra opasnim što on izgovara rečenice poput “Allah je najveći” (Allahu ekber) i “Dođi na namaz” (hajje ale-s-salah)”?!
Godine 1995. pokrenuta je tužba oko (ne)ustavnosti krsta u bavarskoj učionici; kada su tri porodice izašle pred sud i dobile spor, krst je uklonjen. Pa ipak, tadašnji bavarski premijer izjavio je kako su „krstovi dio Bavarske kao i njena brda i planine”. Henryk M. Broder vidi ezan mujezina u Kelnu kao „pucanje brane i upozorava na kapitulaciju pred islamom na rate”. Danas se gradnji džamija protive veliki dijelovi stanovništva u Njemačkoj…
Sličnih primjera i priča je bezbroj. Na društvenim mrežama vode se ljuti krstaški online ratovi junaka opijenih nargilama, opijatima, ideološkim i vjerskim isparenjima sumnjivih kvaliteta. Obično ove rasprave bez tolerancije nemaju svrhu niti kraj, a akteri liče na usranu djecu koja guraju prste (često i jezike) u govna i poturaju ih pod sopstvene noseve i noseve drugih koji ih okružuju, cerekajući se i uživajući u „mirisu“ i preziru pasivnih posmatrača iz daleka.
Gdje je i kako krenulo naopako? Gdje su uzroci „muslimansko-kršćanskog“ neprijateljstva? Na ovu temu napisano je bezbroj knjižurina. Pokušajmo se držati teme i pojednostavimo da je 11. septembar „stvari okrenuo naopačke“ i društveno oblikovao islam i muslimane. Muslimani, s druge strane, opsjednuti su, svjesno ili podsvjesno, šta Zapadnjaci misle o njima više nego šta i kako mislimo sami o sebi. Satiremo se kako bismo popravili utisak koji Zapad ima o tome kakvi smo i ko smo. Odbrana i defanziva postala je naš način individualnog i kolektivnog života. Ona nas je otjerala u dječačka snatrenja i iščekivanja povrata i obnove nekadašnje slave, moći, svetosti, poštenja…
Ne živi se u prošlosti i od prošlosti. Nužno je uložiti oprez kada se suvremenim aršinima mjeri prošlost. Čak i nekadašnja najprogresivnija „zapadnjačka“ mišljenja o nizu društvenih, vjerskih, političkih i nacionalnih problema danas bi unisono smatrana nazadnim i rasističkim. Vrijeme i modernizam, jednostavno, u brojnim aspektima, preoblikuju fenomene u pozitivnom smjeru.
Rješenje?
Biti optimista, imati nadu i uložiti trud da se sa „zapadne“ na „istočnu“ stranu prelije sistem, institucije, uređenost, prosperitet i zakonitost, a ne obrnuto – bezakonje i anarhija.
Evropa jest islamofobna i muslimanima se zakidaju prava, to je potpuno točno. Al kad sagledaš, i da se kršćani u velikom broju krenu doseljavat u većinski muslimanske zemlje, tipa u Saudijsku Arabiju, jel misliš da bi oni bili tolerantniji? Tako da tu ima i licimjerstva, jer muslimani koji u svojim zemljama (nekim, ne svim), ne daju prava drugima, a kad dođu na zapad traže da im se daju sva prava.
Al da zabune ne bude, pravo na ezan, na klanjanje namaza, na nošenje hidžaba, na školovanje po izboru i sve ostalo definitivno treba biti dozvoljeno u Evropi, a i svugdje. I treba biti pošten i priznati da je zapad debelo islamofoban, i da forsiraju mržnju protiv muslimana kako bi opravdali zlo koje oni (zapadne zemlje) čine u nekim većinski muslimanskim zemljama. Ali, ni sami muslimani nisu bolji od kršćana po ovom pitanju, i to triba istaknut.