Nešto, opet, ne štima. Još od izbora ne vidjeh na licima lidera, niti pobjednika niti poraženih, spontana i iskrena osmijeha, radosti i veselja.
Političar je, pa haman, ljudsko biće koje teško uči lekcije makar sto puta sopstvenom glavom udarao u isti zid i istim povodom.
Primitivci na listama, naprimjer, ne kontaju da muslimani, uostalom i svi vjernici, ne vole i ne dozvoljavaju poigravanje sa svojom vjerom. Ne obezbjeđuje se publicitet, popularnost i glasovi provokacijom islama i muslimana.
Hoće u stolice i na funkcije, a nikako da spoznaju: s vjerskim, nacionalnim i državnim „svetinjama“ se ne igra i ne trguje zarad glasova. Nije to sloboda govora. Ne mjeri se bosanski (srpski, bošnjački) patriotizam količinom ljubavi prema Putinu ili Erdoganu, koji, usput – vidi čuda, međusobno sasvim solidno funkcionišu. Ne pjevaju se ode i panegirici samom sebi; ne kofrči se kako ćeš „razvaliti“ 11, 111 ili 10.111; ne zaziva se Jedan; ne naziva se politički oponent izdajnikom; ne licitira čiji su šehidi; ne otkopavaju se jame zbog glasova; ne koriste mučki ubijena djeca u prediizborne svrhe; ne zavađa narod zarad ostanka na vlasti; ne laže se; ne upropaštava tužba za genocid; ne stavlja rodbina i porodica na liste… Dokaz je to naše neprosvijećenosti, slabe demokratske i političke kulture, pa i, nažalost, potvrda da smo u tzv. pretpolitičkom dobu, a s takvom kolektivnom sviješću se, obično, završi u budućnosti u 3 LPM.
Čemu nas vodi ovakvo ponašanje i retorika?
Grozničavoj produkciji lidera i vođa. Prepametni smo i prekapacitirani. Svaka mjesna zajednica ima pregršt vođa, lidera, ministara, predsjednika, direktora… Govana. Takav „Vođa“, logično, mora odavati čvrstinu, energičnost, samouvjerenost, mora fino zboriti (poželjno znati i koju desetinu engleskih riječi), mora biti jak i autokrata u očima domaće javnosti, a zapadnim „partnerima“, istovremeno, pokazati umiljato drugo lice demokratije, liberalizma i tolerancije. Takav sudar centrifugalnih i centripetalnih „misaonih“ procesa u bosanskoj tvrdoj, ali istovremeno i krhkoj, glavi proizvodi „blage“ liderske poremećaje. Gube konce. I glasove. Jer, zarad otimačine glasova, hule, lupetaju, galame o logorima, smrti… Zalud zazivaju ime Gospodnje.
Ne trguje se glasovima na priči o logorima, vjeri, genocidu, ustavu, zakonima, (nad)nacionalnom jedinstvu…
Ako hoćeš na banderu i na listu moraš barem naučiti: ne reći, šta reći, kako reći i kad reći.
Moraš znati šta ti je sopstvena politika primjerena realnosti i vremenu!
Ne snaži se stranka licemjerima, halakanjem „za predsjednika“, lojalistima, poslušnicima „s kolca i konopca“, sijanjem iluzija, političkom i međunarodnom izolacijom, korupcijom, uhljebljavanjem, eliminacijom sposobnih, lažnim samopouzdanjem i krhkom samouvjerenošću bez pokrića, energijom koje nema, barabama i babama.
Ne dobijaju se izbori i ne spašava stranka isključivo kritikom, cmizdrenjem, „ostavljanjem dojma“, javnim pokazivanjem protivničkih prljavih gaća i zloupotrebom vjerskih osjećanja po modelima iz srednjeg vijeka.
Matematika je jasna, zna se šta je Jedan, šta jedanaest, a šta sto jedanaeset. Kada kandidat „stožerne“ stranke, koja na izborima prođe mnogo bolje nego je zaslužila i ostvari zavidan izborni rezultat, brutalno izgubi izbore na kojima se biralo manje zlo i doživi poniženje on ne nateže matematiku i brojke, ne spinuje, niti laže, nego u demokratskom i civiliziranom svijetu – podnosi ostavku.
Vjerske zajednice, a posebno Islamska, ne može plesati tango niti sa jednom političkom partijom. Ona/one pozivaju na jedinstvo, koegzistenciju, toleranciju, socijalnu pravdu, znanje, nauku, jačanje institucija, slobodu, demokratiju, skromnost, odmjerenost, pristojnost, moral, zbijene safove…
One iz sveg grla vaze protiv lopova, korupcije, laži, mita, ulizica, prodanih duša, odlaska ljudi iz ove napaćene zemlje.
Vjerske zajednice ne pitaju s kim ćete, za koga ste, uz koga ste, čiji ste?
Vjerske zajednice mogu imati svoje političke simpatije, ali ne političke i partijske favorite. Ne može se vjera „svezati“ i pretvarati u partijsku ili dinastičku ideologiju zbog njene žudnje za očuvanje vlasti.
Je li, ponovo, izazivam paniku, ne nudim rješenja, „litam“, širim defetizam, negativizam, generaliziram, ne nudim perspektivu?
Naravno, NE!
Samo paničari, nedorasli i kukavice svaku situaciju vide bezizlaznom.
Da, ipak, dam i skromni optimističan doprinos i očekivanja u izgradnji svijetle postizborne budućnosti:
- Nužno je izrastanje „sržne“ stranke, manje bitne boje i naziva, koja će strpljivim radom, organizacijom i dosljednošću uspostaviti SISTEM koji će („automatizmom“) kasnije uraditi veći dio „posla“;
- Probuditi nadom i entuzijazmom iz letargije i sna onu polovinu ljudi koji uopće ne glasaju;
- Ne producirati i ne baviti se gomilom malih sranja koja zaklanjaju velika sranja;
- Ne primati zaražene i ušljive mornare s brodova koji tonu jer će oni jednoga dana, bez sumnje, bušiti brod koji ih je primio;
- Nemati strah od promjena;
- Ne dahtati, palacati jezikom i udarati se šapicama u grudi zbog sreće što se osvojila mrvica vlasti;
- Nikada ne birati birače u situaciji kada ćete tim „izborom“ izdati Zemlju ili narod;
- Plaho ne dangubiti na rekonstrukciji i mitomaniziranju prošlosti kao i idealiziranju nerealne projekcije budućnosti;
- Obuzdati sumanuto pentranje na vlast;
- Staviti brnjice bosanskim Ramzanima Kadirovima;
- Prestati lagati i obmanjivati;
- Na pitanja: gdje su pare, ko krade trafike, tunele, autoputeve, terase, mostove, rude, vode i vazduh ne odgovarati besmislenim protupitanjima o nacionalnoj ugroženosti, konstitutivnosti i legitimitetu Ramzana Komšića;
- Na posao ljudi!
- …
Drugi put put je obmane, ublehašenja i omađijavanja.
Postoji i Treći put.
O njemu drugi put.
