KRIK O SREBRENICI I ŠUTNJA U SREBRENICI

Još o Srebrenici.

Sjećanje na genocid u Srebrenici 11. jula u Memorijalnom centru nužno je, ISKLJUČIVO, OBILJEŽAVATI ŠUTNJOM.

Dritanovo ovogodišnje lupetanje na godišnjicu genocida povod je preispitivanja načina njena obilježavanja. Iz godine u godinu Manifestacija obilježavanja sve se više vulgarizira, folklorizira i profaniše viškom riječi, kiča, budalaština i patetike kojima na ovom mjestu nije mjesto.

Organizacioni odbor se ponaša kao slon u prodavnici porcelana pokušavajući udovoljiti opsesivnoj mraki sa sve četiri strane dunjaluka da načini selfi na ovom planetarno poznatom mjestu, ljudskoj i sveopćoj tragediji – simbolu bošnjačkog stradanja i kolektivne traume, narušavajući, time, simbolički kapital i “svetost” tog mjesta.

Kolektivne traume i bol ne rješavaju se ispraznim govorima i pretvaranjem stratišta u vašar (sujeta i taštine) nego sankcijama, presudama, afirmacijom činjenica, muzejima, udžbenicima, istinskom politikom, traženjem oprosta i katarzom.

Kažu da je Cezar definirao vitalnosti jednog naroda kao “sposobnost istog da Božiju zakonitost, koja dođe jednom u 100god, vladavinu idiota, preživi”. Srebrenica će biti po drugi put uništena ako za govornicu prigodom obilježavanja genocida i dalje bude izlazio ovoliki broj idiota. Politika, pogotovo ova balkanska, je takva. U tom lancu hipokrizije, političkog krvološtva i ishrane, što bi rek'o Darvin, uvijek pobjeđuju „najvještiji“,  „najprilagodljiviji“ i“najvitalniji“ organizmi. Stoga, te političare barem u Srebrenici treba prisiliti na šutnju.

Potočari postaju platforma s koje se, zbog prisustva mnoštva medija iz Svijeta i regiona, odašilju neprimjerene poruke i fraze iz repertoara dnevne politike i politikanstva. Porodicama žrtava uveliko se soli pamet.  

Kakav je odnos Srba prema Srebrenici?

Predvidiv. Pun konfabulacija, bulažnjenja i halucinacija. Shodno staroj srpskoj navici i zanatu kukaju nad ugroženošću, siju smutnju i konfuziju, guslaju i bulazne iz sve snage o obespravljenosti, diskriminaciji Srba, poturicama, dahijama, osvetama…

Sanja se o vremenu kada će „pravda“ biti namirena.

Stoga genocid, po njima, treba negirati. Pokušati na „drugoj strani“ stvoriti zločin, „elokventno“ i „nadahnuto“ lagati, podvaliti slike navodnih žrtava upravo na dan godišnjice, na dan sjećanja kada hiljade ljudi pokušava u miru odati počast svojim bližnjima. Kakva je to potreba da se gledaju lica osoba koja su genocidirali najbliže? Pobije se sve živo; taj „postupak“ traje danima; zakopa se otkopa se, premješta, kasapi, negira, sakriva… Godine prolaze, kosti pronalaze, suđenja traju do unedogled… I umjesto šutnje, srama, stida, da se suoče s istinom, uključi mozak, pojavi tračak svijesti i savjesti… Ne, ma kakvi. I dalje se ruga, spori, negira, provocira i ISTINA pretvara u LAŽ!?

Vrijeme je  da se forma, scenarij i način obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici temeljito preispita, jer se, to je očigledno, iz godine u godinu povećavaju decibeli rike govornika.

Govorancije, tribine, predstave, obraćanja i posipanja pepelom treba izmjestiti izvan ograde Memorijala.

U Srebrenici 11. jula treba zabraniti bilo kakav govor u Memorijalnom kompleksu. Mikrofone zakopati. Razglase iskopčati. Nema nikakvih govora, patetike, hipokrizije… Ako već morate dođite, kleknite, poklonite se, pustite suzu bez kamera, proučite dovu, odajte poštu šutnjom, ako se već slikati morate učinite to izvan Memorijala. U miru, tišini… Bez delirijuma, namještenih faca, lažnih suza, elektronskog snimanja, kompjuterskog interfejsa… Iz pijeteta prema žrtvama  niko se ne bi trebao obraćati, već klanjati dženazu i/ili pokloniti, pognuti glavu, šutjeti, šutjeti, šutjeti. Zazivati mir. To  je ljudski. Valjda su i političari, barem malo, ljudi. Za sve drugo i druge tamo nema mjesta. Uključujući i predstavnike/govornike Islamske zajednice.

Tačka.

avdijahasanovic
Rođen 1964.godine; dipl. orijentalista, magistrirao i doktorirao na FPN Sarajevo...

Komentariši