OPANAK – OD POSTANKA BEZ PRESTANKA DO NESTANKA

Srbija od svog (najnovijeg) nastanka, uporno i bez ikakva srama do današnjeg dana, odbija da nauči lekciju realnosti i suvremenosti, nego svoje postojanje gradi na mitologiji i lažima. Vododjelnica njene obmane u 21. vijeku je negiranje genocida koje postaje osnovna politička doktrina i lažna religija na kojoj se „vaspitavaju“ nove generacije. Pljuvanje po bošnjačkim grobovima postala je srpska/srbijanska društvena patologija. Teško je suočiti se s istinom i priznati da ste u krivu, osobito ako je laž i mitomanija brižljivo njegovana veoma dug period.

Odnos prema genocidu u Srebrenici postala je „velika“ nacionalna (srpska) istorijska tema čiji sadržaj i okvir su, od izvršenja genocida, formirale državne institucije i „intelektualni“  sponzori Srpstva. Uzmaka izvan dubina kolektivnog nesvjesnog i tog formiranog vredonosnog okvira u svim ostalim srpskim zemljama rasutim širom vaseljene više nema. Srpstvo je čvrsto ručicama prekrilo oči i – nema Srebrenice. Laž i obmana su se duboko „primile u narodu“.

Državni aparat, obrazovni sistem, intelektualni establišment (u pročelju SANU), političke partije, zavičajna društva, Srpska pravoslavna crkva, novine, radio, tv stanice, udruženja građana u rasponu od onih prosvjetnih i „kulturnjačkih“ do udruženja pčelara, sve to uporno i godinama zasipa javnost (od bešike do motike) tolikom masom dezinformacija, laži i obmana da ona gubi svaku trezvenu mogućnost sopstvene selekcije i postaje automat i čekić u rukama politike koji ruši sve mostove suživota i međunacionalne tolerancije.

Više od trideset godina svi u regiji živimo u kulturi nasilja svake vrste. Razloge i krivce uviđa, još davno,  Koča Popović: „Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na nivou na kome su bili pre sto godina. Oni nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom, vraćaju se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli.“

Najzlokobnija kletva u Srbiji (i okruženju) je „dabogda imo (vlast) pa nemo“. Gubitak vlasti shvata se kao poniženje i bol koji se ne smije dozvoliti ni po koju cijenu. Opstojnost opstanka i opanka na vlasti u direktnoj je proporciji sa stepenom „zaštite nacionalnih interesa i srpstva“. A zaštita nacionalnog interesa je negiranje genocida.

Šta se promijenilo kod Srba ove godine u povodu obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici?

Gotovo ništa, izuzev novog sloja patetike i sloja na opancima.

Krenimo od predsjednika svih Srba u Vaseljeni.

Vučić veli da je “ćutao 11. jula” kako ne bi izgovorio “magičnu riječ koju oni žele da čuju”. Nažalost, ćutao je kratko. Sutradan je otetaljio jezičinu kako bi nadoknadio šutnju prethodnog dana, zapomažući da se Srebrenicom želi „ukidanje Republike Srpske, kompenzacione mjere; dalje mjere protiv Srbije; da svi na Balkanu čekaju drugo poluvrijeme…”?! Bla, bla, bla…

Katarze kod Srba s obje strane Drine zbog Srebrenice još ni na vidiku (uz časna individualna pregnuća i hvalevrijednih napora Žena u crnom i nekoliko pojedinačnih krikova za dozivanje upamet). „Spontana“ reakcija Srba (s ove strane Drine) na godišnjicu genocida ove godine imala je „kreativni“ performans tako što je na cesti, na dužini nešto većoj od dva kilometra, postavljen, po riječima načelnika Bratunca, niz fotografija „srpskih civila i vojnika iz srednjeg Podrinja ubijenih i poginulih tokom rata u BiH“.

Pogrešno vrijeme i mjesto. Učinkovitije bi bilo vješanje na krajputaše FOTOGRAFIJA haških osuđenika za zločine u Srebrenici. Za svaku osuđenu godinu (700) i svakog osuđenika (samo 48) po jedan golemi bilbord s fotografijom zločinca/zločinaca.

Slijepilo se prenosi s generacije na generaciju i mržnja potpiruje iz dana u dan. Mile zvani „Ne može nam niko ništa“ ibreti se kako potomci bošnjačkih i srpskih žrtava ne mogu da shvate međusobne očaje, cinično potpirujući, inače „solidne“ međunacionalne odnose, podsjećanjem da za srpske žrtve niko nije osuđen.

Svi, ko biva, stremimo demokratiji. Demokratija ne ide zagrljena i ruku pod ruku s mržnjom, smrću, propašću, bijedom, siromaštvom, ponižavanjem, nekulturom, seljaklukom, uvredama, korupcijom… Takva smješa nije demokratija nego privid, obmana, klinac… od demokratije.

Nove mržnje se stvaraju iz dana u dan, pogoršavaju, šire, a da nismo raščistili ni stare.

Kako zaustaviti mržnju da nas ne povuče u nove tragedije i ne bude kasno?

Postavljanjem fotografija kraj puta na godišnjicu sjećanja na Srebrenicu baš na 11. juli sigurno ne. Provokacijama da u Srebrenici niko nije ubijen ili da su se Bošnjaci sami poubijali! Događaje treba potpuno zamagliti, relativizirati i obesmisliti. Izjednačiti zločince i žrtve; ratne zločince i civile; dovesti u nekakav besmisleni „suodnos“ Jasenovac i Srebrenicu; „problem“ izmjestiti na drugu stranu i konstruisane probleme.

Da, gospodo: „temeljito provedeni genocid jedini je način da se genocid više nikad ne ponovi“.

avdijahasanovic
Rođen 1964.godine; dipl. orijentalista, magistrirao i doktorirao na FPN Sarajevo...

Komentariši