DRITANE GLUPANE

Znalci primordijalnih religija i lingvisti saglasni su: ovi prvi – da je Bog podučio ljude (ispravnom i preciznom) imenovanju pojava, događaja i društvenih fenomena, a ovi drugi – da je sve jezik i da je sve u jeziku.

Već tradicionalno, obilježavanje godišnjice genocida ima svoje  „junake“ govora i „krupnih“ riječi. Ove godine ograjisao i titulu najupamćenijeg govornika, u vrlo jakoj međunarodnoj konkurenciji, osvojio je, sasvim zasluženo – Dritan Abazović, koji zbog sopstvenih sranja i problema u Crnoj Gori, želi pošto-poto ostati u fokusu balkanske pažnje. Nezaslužena pažnja, međutim, često postaje centar mete. S razlogom i opravdano. U gomili njegovih izgovorenih ispraznih melodramatičnih fraza, ljigavih emocija, „prejakih riječi“ i patetične manipulacije ostat će ubilježene i zapamćene njegove dvije „misli“ – genocid nije počinjen nad Bošnjacima već nad ljudima i kako genocid nisu počinile vojske nego politike.

Ačkosum magarče!

Dritan se izblamirao nadvisivši i samog šampiona „velikih misli“, Jednog i (do 11. jula) Neprevaziđenog – Abdulaha Skaku. Sladunjava frazeologija njegova obraćanja (ko bajagi na „pristojan“ način) je nesumnjivi kič koji tjera na povraćanje.

Na golemi spisak provjere diploma u Sarajevu nužno bi bilo pridodati i Dritanovu. Krenuti od osnovne škole i osnovnih lekcija koje je propustio (svjesno ili nesvjesno) da nauči.

Inače, izvor brojnim balkanskim kolektivnim traumama i potonuće u gubitnički jad i čemer je sračunato političko/politikantsko, u suštini vrlo isplativo, zamagljivanje stvarnosti, činjenica, sudskih presuda i aksioma.

Stoga se mora početi od početka, najprije valja (probati) očistiti mahnite glave. 

Dakle, idemo ponovo. Da obnovimo gradivo o genocidu u Srebrenici, jer lekcija dok se ne nauči i usvoji uvijek mora biti svježa, aktuelna i stalno se ponavljati.

Osnovno, izgovorene Dritanove rečenice potpuna su relativizacija genocida u Srebrenici.

Crni Abazoviću, fićfiriću jedan, jesi li na narkoticima?

Više od osam hiljada ljudi ubijeno je baš zato što su bili muslimani – Bošnjaci!

Karakter presuda i definiciju zločina dokazali su međunarodni sudovi i nema tu više bilo ko i bilo kome šta dokazivati!

Pa čemu, onda, bilo kakva „lična“ interpretacija događaja u Srebrenici?

Dalje, literatura o genocidu je obimna, Gregory Stanton ga definira u osam faza u kojoj je završna: PORICANJE  (nije zgoreg podsjetiti: 1. klasifikacija, 2. simbolizacija, 3. dehumanizacija, 4. organizacija, 5. polarizacija, 6. priprema, 7. istrjebljenje  i 8. poricanje).

Godinama uporno, glupo, uludo, beskorisno i na svoju štetu umanjuje se broj žrtava i značaj genocida.

Zašto?

Jer, po logici (i riječima Stantona)  „poricanje spada među najsigurnije znakove budućeg genocida“ i ujedno – nulta faza novog genocida!

Vratimo se Abazoviću koji je „usrao motku“, odnosno „i šefa i stanicu“.

Šta je posrijedi?

Elementarna nepristojnost, nekultura, nepismenost, megafon beogradskog šefa (Vučića) i beogradske stanice (SANU)?

Svega pomalo i svega popuno.

Mislio reći nešto pametno, a, u suštini, ispao glup.

U jednu ruku ga i razumijem. Količina njegove gordosti, ufuranosti, prepotencije i samoljublja pandorina su kutija belaja. Nije lahko biti Crnogorac od metar i žilet i osvrtati se na svaki šum i svaki žbun sa zebnjom da će mu se vlada raspasti. U svojoj političkoj „karijeri“ previše je taj posijao varanja, samozavaravanja, prilagodbi političkim dnevnim realnostima, previše se puta poturio obraz (a i guzica) da ne bi Rogonja došao po svoje.

Njegov politički uspon je svojeglavo srljanje navođene (beogradske) rakete iz sranja u sranje. Njegova svijetla politička budućnost je i nastala u mješavini beogradske i međunarodne septičke jame. Takav put je put balkanskih pravila – najviše položaje zauzimaju oni koji prave najveća sranja i najviše lupetaju…

Sve je jasno, Vučić je od njega stvorio crnogorskog Lukašenka.

Svaki 11. juli nama Vučić pokvari komemoraciju nekom svojom smicalicom.