Da nastavim, o čemu drugom do o – Bosni. Nje (Bosne) bi, svakako, mnogo više bilo da su se vjerske zajednice i duhovni oci više bavili moralom, etikom, pederlukom, na koncu teologijom, umjesto “nacionalnom” geografijom i velikosrpskom/velikohrvatskom politikom. Ni Islamskoj zajednici nije mahane. Mogla bi poraditi više na savladavanju strasti, pozvati na borbu s najtežim grijesima i barem za zehru pojačati pjesmu o sekularizmu (ma šta to značilo). Ni koja šamarčina ne bi bila naodmet.
U sveopćem kreiranom bosanskom društvenom kalu i bućkurišu nema osmišljene dugoročne (bogme ni kratkoročne) politike, sve se svodi na kampanju od izbora do izbora, na grabež, na prodaju muda umjesto bubrega, na politički analfabetizam, na populaizam, kolektivizam, na konstrukciju kvazi vjerskih i kvazi nacionalnih kič mitova i folk derneka uz pečenje i kamena s ramena na Čevljanovićima ili nekoj drugoj visoravni.
Rijetki su oni koji imaju volju i hrabrost da kritički istražuju i da ukazuju na vlastite nacionalne stranputice i zablude.
Istovremeno, naš život, ionako tegoban, naporan i u konačnici tužan, pretvara se u potragu za hljebom nasušnim i održanje gole egzistencije.
Mi smo društvo haosa u kontinuitetu, društvo neznanja, patologije i neprosvjećenosti u kojem su se odomaćile mentalne bolesti i fanatizmi s više boja no što ih ima na lgbt zastavama. Nacionalne i međunacionalne opsesije žderu ekonomiju i vuku nas unatrag. Nesposobna vlast (pozicija) uljuljkana je u samoobmani da je na vlasti zbog sposobnosti, napornog rada, upornosti, patriotizma, božije predestinacije…
Ma, ni govora.
Njihova dugovječnost je rezultat (prije svega) nepismenosti i zatucanosti „širokih narodnih masa“ koje inercijom, inatom, lažnim prkosom i navikom glasaju za „naše“ i one što su trenutno na vlasti i – mrljavosti i nesposobnosti opozicije.
Zna li ko i ima li u Bosni obrazovana političara; iskrenog patriote koji iz ljubavi (a ne interesa) prema Domovini ulazi u politiku; da ima sabura barem koliko da izbroji do 10; da je mudar, hrabar, principijelan, odlučan; da zna koju progovorit; da ne frflja i ne pljuje; da je skroman; da se Boga boji; da sopstvenim primjerom podučava skromnosti; da može stati pred ogledalo…
Ima li ko?
Očigledno, kurate smo sreće. Otišli smo u 3LPM. Volimo dramaturgiju. Uživamo da gledamo slijepce za volanima gradskih autobusa.
Početak izbornih kampanja koje startuju ovih dana naše su ogledalo. Šta reći, a ne gromoglasno zaridati? Ima li iko u Bosni ko ne želi da se bavi politikom i ne želi na listu? Sve nekakvi lafo političari. Ljetni prelazni rok je otvoren. Kockarnice rade punom parom.
Slabo i sporo učimo iz istorije koja naučava da nakon rata protiv Švaba mora uslijediti obračun i sa domaćim neprijateljem: korupcionašima, profiterima, zelenašima, krvopijama i dušmanima vrijednih radnika i poštenih seljaka.
Izborna neizvjesnost opet je golema. Komšije i dalje seru i lokalno i regionalno. Iz jednog ćorsokaka ulazimo u novi ćorsokak. Atmosfera se zagrijava. Situacija se usložnjava.
Ali, jbg, sve će to tako biti dok se ne počnemo obračunavati i sa sopstvenim demonima.
A šta će biti poslije izbora? Ništa, svanut će u Bosni kao i uvijek.
