Ne postoji stanovnik ove zemlje koji ne osjeća zebnju u pogledu njene budućnosti i opstojnosti. Najdalji pogled koji upućuju političari, intelektualci, analitičari i cjelokupna javnost je do narednih izbora i njihovoj implementaciji. Dugoročno i strateško planiranje barem generaciju unaprijed nikoga ne interesuje. Niko se i ne pita u kakvim okolnostima i kakvoj zemlji će živjeti naši potomci.
Ko zna odgovor i ko se, uopće, pita – kamo plovi ova zemlja? Šta, ustvari, želimo i hoćemo?
U suštini sva vizionarska analitika i nade sežu do: „samo da rata ne bude“ i stalna preispitivanja – da li će Bosne, uopće, biti u narednih dvadesetak godina. Rat u Ukrajini najbolje je pokazao krhkost opstojnosti i „velikih“ država, a kamoli Bosne. Izgleda da se poput Palestinaca mirimo i navikavamo da ovde istinskog i pravog mira nikada neće biti.
Pokušava li iko da objasni razloge opsesivne potrebe i želje Bosanaca (i Hercegovaca), svih vjeroispovijesti, da se dokopaju drugog pasoša i života negdje drugdje?
Oni koji ostaju imaju dvojak izbor: zabiti glave u pijesak, umrtviti čula i ignorirati realnost što je, u izvjesnom smislu, neki oblik privida života i(li) s pojačanom dozom adrenalina i još jačom dozom isključivosti naspram društvene realnosti botovski i volovski kidisati na ideje i politiku druge partije ili druge nacije. Rast nacionalne isključivosti, po kojoj je Bosna nadaleko poznata, penje se iz dana u dan. Budućnost je u magli, izaziva strah, neizvjesnost i zebnju.
Izgradnja nacionalnih i partijskih mitova i konstrukcija samoobmane naciju/e dovode do hibernacije u kojoj se poriče pretpotopno stanje društva. Iz dana u dan tri etničke zajednice su sve odjeljenije i udaljenije. Malo tu Brisel pomaže. Puške i (zli) jezici postaju i ostaju profesionalna rabota politikanata koji umješno crpe i ono malo preostalih državnih resursa. Odgovore na ova teška pitanja više niko niti pokušava da pronađe.
Može li ova situacija potrajati zauvijek?
Godinama se (samo)obmanjujemo u uvjerenju da postojeća faza društvene destrukcije ne može trajati u nedogled i da će se snage rastakanja „umoriti“. Bogme, ne vidimo neke znake zamora kod Dodika i Čovića. Naprotiv. „Naša“ argumentacija da je FBiH „zdraviji“ dio BiH ili da je manje „truhla“ ne ide u prilog ozdravljenju i jačanju Bosne. Dovoljno se osvrnuti u prošlost i vidjeti brojne slučajeve nestanka naroda pa i država koje su, prethodno, lementirale i zazivale načelo „univerzalne“ i „kosmičke“ pravde.
Proces izgradnje nacije je dugotrajan i mukotrpan put, probosanske snage su iscrpljene i nemaju, to je barem jasno, jasnu streategiju i plan konsolidacije nacije. Istorijska praksa pokazuje uzročno-posljedičnu „hronologiju“ dešavanja – „poraženi“ narod postaje iscrpljen, demoralisan i fragmentiran pretvarajući se u kulturnu zajednicu i teritorijalno destruira i zatvara u „rezervate“. Vidite li Palestinu pred očima?
Prvi znak propadanja?
Podijeljeno, korumpirano, nesposobno i samodovoljno vođstvo, koje se hermenautizira u nepotizmu i(li) autokratiji i, po automatizmu, narušava solidarnost i koheziju zajednice.
Vidite li Bosnu?
Fascinantna je i, istovremeno, zastrašujuća analogija Palestine i Bosne.
Palestina u vrijeme Arefata je globalni problem, općepoznata, centar svjetske solidarnosti ili barem razumijevanja. Sada – zaboravljena priča.
Bosna za vrijeme Alije u žiži svjetske pozornosti, solidarnosti, o kojoj svi znaju sve. Sada, dosadna i zamorna politička priča zaostalih i korumpiranih lokalnih autokrata koji se ne odriču vlasti po bilo koju cijenu i potencijalno žarište islamskog fundamentalizma. Je li doista mislite da za Bosnu ima mjesta u svjetskoj politici u vrijeme Ukrajinskog rata, energetskog kolapsa, gladi na vidiku, migracijama, Svjetskom prvenstvu u Kataru, hedonizmu i finansijskom egzibicionizmu u Dubajiu, velikih tektonskih pomjeranja na svjetskoj političkoj pozornici…? Prihvatimo, svijet je izgubio interes za Bosnu. On (Svijet) ima preča posla, Bosna je trenutno važna kao moneta za sitan kusur usijanih odnosa Zapad – Rusija.
Ima li nam spasa i izlaza iz opće kolektivne apatije i beznađa u predvečerje još jednih istorijskih izbora?
Nadajmo se, rješenje je u radikalnom zaokretu odnosa, izgradnji povjerenja, jačanju institucija, vladavini prava, nezavisnom sudstvu i tužilaštvu, u istinskoj narodnoj jednakosti, gledanju u budućnost a ne u prošlost (to apsolutno ne mora niti treba značiti da treba praviti i činiti nacionalne koncesije nauštrb činjenica), u definiranju barem minimuma državnih principa, zaštite vitalnih nacionalnih interesa svakog od naroda (cinik bi s pravom rekao prije svega Bošnjaka), sijati klicu komotne BiH za sve, strpljiva izgradnja bosanske „nadnacije“, odricanje od velikosrpstva i velikohrvatstva, nadmoći bilo kojeg naroda; principa jedna osoba – jedan glas…
Sadašnjost je obeshrabrujuća jer je Bosne iz dana u dan sve manje; čitava bosanska pitoma područja su gotovo ispražnjena i bespovratno izgubljena, Bosna ostaje bez Bosanaca, ali i bez Srba, Hrvata i Bošnjaka. Budućnost, ako nešto radikalno i brzo ne učinimo, je potpuno siva, bez nade, perspektive…
Nemamo pravo mirenja s trenutnom stvarnošću. Moramo je mijenjati. Barem individulano, i jedan glas na tom putu je dragocjen.
Politički bosanski paradoks je da izbornim ratovima od kojih su svaki (izbori) biti ili ne biti za neku partiju, previđa se jedna apsurdna situacija da niko ne razmišlja o tome hoće li, uopšte – biti Bosne?!
Prećerah, nastavak slijedi.
