Izbore unutar Otvorenog Balkana i okruženja, koje ubrzano hita udesno i balkanizira se, trebalo bi kakvom međunarodnom uredbom ustanoviti samo, i nikako drugačije, na prvi april. Izbornim rezultatima u Mađarskoj i Srbiji iznenađeni su, isključivo, nepopravljivi optimisti. Za otrežnjenje naivaca rezultatima mađarskih izbornih rezultata preporučujem hvatanje sopstvene glave objema rukama, duboko disanje i bjesomučno preslušavanje pjesme Way Down We Go islandskog rok benda.
Srbijanske izbore, metodom jezičkog redukcionizma, najbolje je sveo na jednu riječ Svetislav Basara – strmopizd.
Bosanska politička korida tek treba da se pokrene. Da pojasnimo prakse, načela i taktike predstojećeg bosanskog helaća u vaktu rasta političkog radikalizma u okruženju (a bogme i šire).
Prije svega, izražavam duboki naklon i respekt prema upornima, nepokolobljivima i ustrajnima u njihovoj ideologiji, politici, vjeri, uvjerenju ili stavovima. Dunjaluk je pun insana koji istinski, moglo bi se reći čak – simpotično, vjeruju da Kenedi, Tito, Hitler, Milošević, Tuđman, Orban, Vučić i mnogia drugi „velikani“ nisu umrli i neće umrijeti. U ovom društvenom (i medicinskom) fenomenu ima neke mudrosti i istine.
Kada neki događaji, „ljubavi“, muzike, filmovi, ideologije, opsjene, sukobi ili izbori traju i prolaze godinama na istu foru i istom obrascu, često ih se je nemoguće riješiti, jer više niko ne zna, niti želi da zna, kako i kada je, zapravo, sve počelo. Naivni ste ako ste pomislili da se lahko kutarisati tih individualnih ili kolektivnih naslaga samoobmana.
Zarad mentalne higijene i nerealnog optimizma vrijedi se pomiriti, skontati i prihvatiti da ovdje politika nema nikakve veze sa vizijama i strategijom, sa programima i napretkom, sve se svodi na problem kratkoročne taktike kako sačuvati vlast i probiti se na višu društvenu ljestvicu. Mi ne prihvatamo da smo i sami ogrezli u laž i manipulacije, da na političkoj sceni, uglavnom, imamo skup spodoba sa zastrašujućim i bolesnim nagonom za vlašću i društvenim značajem.
Bosanska politika prefinjena je vještina prilagođavanja, nastojanje da se nikada ništa ne promijeni. Svaki istinski događaj znači kraj politike i početak rasula. U Bosni sve je politika i u njoj se, zapravo, ništa ne događa – stvari se samo ponavljaju u instant mješavini religije, kvazi politike, nacionalizma i mađioničarskih propagandnih izlazaka iz frižidera što, neminovno, daje loše rezultate za državu (bilo koju) i uništava ionako mrljavu opoziciju.
U bosanskom političkom loncu jedina opoziciona taktika je: „samo da ovaj ode“ što poziciji samo produžava životni vijek jer nemaju nikakvu a kamoli ozbiljnu opoziciju i konkurenciju. Niti jedni niti drugi nemaju ozbiljne politike, jedina razlika je što je pozicija uspješnije savladala tehnike prevara, laganja, krađa, obmana…
Da stvari nisu beznadežne i da politika nije matematika možemo naučiti iz ne tako davne prošlosti – Sarajevo je Drugi svjetski rat dočekalo sa oko 230 članova partije (za recept kasnijeg munjevitog uspona opširnije vidjeti u knjizi Avde Hume: Moja generacija).
Za uspjeh u politici potrebno je imati (barem malo) ideja, a ne opoziciono djelovanje graditi na tehnikama kako se dočepati plijena.
Politika podrazumijeva podjelu poslova i odgovornosti, izgradnju institucija, nacionalno pomirenje, toleranciju, sistem, prosperitet, život u različitostima, nacionalno ujedinjenje i opći interes iznad partikularnog.
Ovdje se opći interes odavno negdje izgubio na „revolucionarnom“ i nacionalnom putu u svijetlu budućnost. Sistem se ovdje shvata kao ograničenje slobodne volje, slobode, drčnosti, ponosa, nacionalne i vjerske časti.
Mi smo plaho ograjisali.
Mi volimo samovolju, autokratiju, životarenje, tapkanje u mjestu i zajebanciju. Mi dobro znamo „s kim hoćemo i s kim nećemo“, jedino što ne znamo „šta ćemo sa sobom“.
Kakvi smo, mi odlično prolazimo.
Jer, nema države na dunjaluku u kojoj se opozicione stranke tako svojski trude da pomognu poziciji na putu skrnavljenja političkog pluralizma uporno radeći u korist pozicije i na svoju štetu.
Postoji jedna zgoda o Musoliniju koji je, bacivši pogled na izbornu listu uoči nekih izbora, vizionarski rekao svojim ahbabima: „Za nas je najbolja opozicija – mnogo opozicija.“
Dakle, glave gore, ramazan je, ne arlaučite, ne kritikujte bez mjere i ukusa – sve što se dešava i što će nas snaći pravedna je kazna.
Ili nagrada.
Kako se uzme.