ABDULAH LAVROV I VEDAD BLINKEN IZ STAROG GRADA

Makrokosmos i mikrokosmos često imaju iste ili slične zakonitosti. Geopolitika i ona mahalska također. Nedavno,  na lijepi petak, u istom danu uplela se dva takva događaja koja se munjevitom brzinom proširiše Čaršijom i starogradskim mahalama: susret Lavrova i Blinkena i razlaz Abdulaha i Vedada.

Ova dvojica prvih imali su „više nego sadržajne razgovore“ oko sigurnosnih dunjalučkih i ukrajinskih problema i dogovorili su ipak nešto – da će probleme rješavati diplomatski ili konfliktom, dok su ova dvojica drugih, ne manje „važnih“ u srcu bošnjačke ćepenačke diplomacije (Starom Gradu) prestali, izgleda, za vjeke-vjekov raspravljati oko SDA nesigurnosti. Zbog nesposobnosti prvog dvojca pregovarača problemi će se, u konačnici, vjerovatno riješiti ratom, dok će se problem dvojice potonjih, gotovo izvjesno, riješiti diplomatski (u skladu s nadaleko poznatim i prefinjenim bošnjačkim manirima, sdaovskim kadrovskim principima i općim ahlakom) – slanjem Skake u diplomaciju. Što dalje to bolje.

U gustom blatu (s)kake i (s)kakofonije, smogovskog i onog drugog p. dima koji, sa svih strana, pritišću „principijelnu“ kadrovsku starogradsku (i ne samo nju) sda politiku ne prestaje nam ništa drugo do ibrećenje kako su se starogradske mahale, nekada pune pjesnika, učenjaka, dobrih i pobožnih ljudi, zatrpale kukavicama, varalicama, ublehašima i kriminalcima.

Odmah po objavi vijesti, nastala je pometnja, kratkotrajni muk, na trenutak smo prestali disati, krv je šiknula u lica i srca su nam zastala.

Vjerovatno se pitate: Zašto je ova starogradska zgoda iznimno važna za razvoj sdaovske aktuelne teorijske (ali i praktične) misli i buduće nacionalno “jedinstvo proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa”?

Odgovor hitar – Zbog realnosti na koju moramo biti pripravni, da spoznamo da žanjemo kako posijemo i da jednoga dana mora doći  taj hrđavi vakat u kojem – nema rata dok ne udari brat na brata.

Starogradski Lav(rov) je jedan od rijetkih članova SDA koji je u stožernoj bošnjačkoj partiji i prije njenog osnivanja. Osnov njegove političke i ideološke doktrine je preljevanje iz šupljeg u prazno, nezatvaranje vrata dupetom i „merhaba čaršijo na sve četiri strane“. Posjeduje neosporne ćevapdžijske i travničke kompetencije. Mračan je to čovjek koji se brzo snalazio i još brže napredovao isijavanjem mržnje na poštene ljude ne vjerujući da će mu ona doći glave. „Pohlepa za slavom ubila je u njemu dušu. Zbog toga je uvijek bio rad da ponizi čovjeka ili da mu prolije krv.“ Ima on, doduše, i lice za poljupce, jednu ruku svog „karaktera“ kojom „koga/koju treba“ tapše po ramenima i drugu s prstićima koje gura u dupeta potrebita.

Sukob je nastao zbog manifestiranja „nepomirljivih i nepremostivih“ razlika u shvatanju politike u kojoj jedan (Abdulah Lavrov) besramno laže, petlja, manipuliše, obmanjuje, gura pod tepih… i drugog (Vedada Blinkena) koji grmi, hoda s ispruženim prstom (problem je već prerastao u fizikalni poremećaj), istresa tepihe  prepune prašine i sranja i pravi veliku dodatnu dreku koja dobija na ehu i snazi valjajući se starogradskom kaldrmom. Sukob je to unutar ljubljene stranke koja sve dublje tone u sve moguće oblike korupcije i nesposobnosti; koja manipulativnim tehnikama pokušava da se preodjene u čuvara očuvanja tradicije namigujući lolama poput starogradskog Lav(rov)a da pišaju u javnom prostoru zaboravljajući da je ovo mali grad u kojem svako svačiju tajnu zna.

Nikako da se naviknemo da smo ogrezli u laž i obmane i ne prihvatamo da smo na političkoj sceni, uglavnom, okruženi spodobama s bolesnim nagonom za vlašću, statusom i, naravno, parama.

Međusobnim transferima krivice rogova u vreći pokušava se zaustaviti (ili barem ostati u sedlu) urušavanje stranke i u nezadovoljnom i frustriranom članstvu stvoriti privid „protoka ljudi i ideja“, prikriti rasulo i bezperspektivnost unutarnjeg stanja i stvoriti predstavu za široke narodne mase od unutarstranačke mržnje.

Nema nam spasa dok ne promijenimo glave. I svoje i njihove. Svoje – da uvidimo da je (samo)omađijana, zaslijepljena, zloupotrebljena i zlostavljana osoba bezumno oružje. Glupa osoba postaje sposobna da počini svako zlo, pri čemu je nesposobna da prepozna da je to zlo. Uzaludni su naši silni pokušaji da se autohtoni bosanski dilber ubijedi i preodgoji jer mu teško dolazi iz dupeta u glavu.

Njihove – kada iscrpimo sve naše nade i očekivanja, a brzo izvjetre, barem u horu vrisnimo:  „samo nek ovaj ide“.