S teniskih terena idemo na teren politike, ili, bolje rečeno, teren politikanstva.
Naviknuti smo da je bosanska politika, pogotovo u izvedbi Dodika, lažovska disciplina koja može da ima dug vijek trajanja. Izvjesno je da će se Dodikove duge pruge uskoro naprasno skratiti. Božićnodevetojanuarske svetkovine „državnosti“ RS-a trebale su, osim respektabilnog vatrometa, pokazati snagu i neupitnost RS-a, te demonstrirati Dodika kao jebenog igrača, dobrog pregovarača, još boljeg domaćina uglednim gostima sa sve četiri strane svijeta, kao i bliskog jarana predsjednika Putina i Vučića.
Za Mileta su stvari već odavno postavljene naopako i on, svjestan te činjenice, pokušava da ih postavi dibidus naglavačke. Za sada mu dobro ide. Propaganda tako dobro radi svoj posao da smo i svi mi, objektivni posmatrači, u dilemi da li, uopće, srpski narod, barem s ove strane Drine, zaslužuje takvog neustrašivog, hrabrog i nadasve mudrog vođu poput Dodika. Nadaleko poznat po dobrim vokalnim pjevačkim sposobnostima, pogotovo uz zvuke harmonike, potpuno se, korak po korak, pretvara u mikrofon Kremlja i Beograda, ne shvatajući da se, u suštini, pretvara u lokalnog pajaca i seoskog telala.
Poput Mirka i Slavka, iz naše nedavne iskonstruisane mitologije, Mile je epski junak Srpstva, bez straha i mana, oličenje čednosti, pravednosti i poštenja koji, kao od šale, drži lekcije evropskim ambasadorima; upozorava na još uvijek prisutne devijacije iz američke istorije koje je (Ameriku) razjedaju iznutra i samo što je nisu urušile; Njemačka treba da ima stida, da se poklopi po ušima zbog uloge u Drugom svjetskom ratu i pogromu Srba, a tamo neka Engleska, pa to već svi znamo, hegemon je Svijeta već nekoliko vjekova i svi šutimo samo je Dodik hrabar i spreman da se uhvati u koštac s divizijama zlih, pokvarenih, lažljivih Amerikanaca, Engleza, Nijemaca, Francuza i drugih, ali i, to je najvažnije, domaćih izdajnika što s ovu što s onu stranu entitetske granice.
Ali svi znamo – Njegova Visost petlja, laže, podvaljuje i na tome zarađuje i opstaje, jer javnost je konstrukt koji se uporno i strpljivo gradi širom Otvorenog Balkana u čitavom poratnom periodu.
Ova lakrdijaška igra odgovara i Vučiću jer, iz njegove percepcije, pokazuje ko je pravi i najvažniji lider na Balkanu. I to u svemu. Najvažniji lider obično postaje i glavni medijator u pomirenju zavađene braće. Srbija je, time, ostala najvažniji „konstruktivni“ faktor mira i stabilnosti na Balkanu.
Općepoznato je da se crkvena zvona daleko čuju. Grehota bi bilo nanovo ne iskoristiti taj propagandni potencijal veličanja velikosrpstva. Glavni štab patriotizma i velikosrpske ideologije se vraća u okrilje SPC-a koji ponovo jadikuje nad „mnogostradalnim narodom“. Ponovo SPC okreće glavu i poriče realnost, stvarajući lažnu i iskrivljenu tradiciju, umjesto da se bavi istinskom analizom savremene društvenosti i tradicije suživota.
Isprazne proklamacije Porfirija na banjalučkim svetkovinama državnosti RS-a o suživotu su verbalne i taktičke naravi. Poglavar SPC-a s “tugom, nevjericom i ogorčenjem” prati način kako podanici pravoslavne vjere svetkuju božićne blagdane u Sandžaku upućujući jezive poruke svojim sugrađanima muslimanima. Porfirije ruku pod ruku sa Vučićem se „razočarano“ ibreti uvredama koje upućuju mladi ljudi koji “u najljepšim godinama života Božić – najradosniji praznik mira, solidarnosti i ljubavi dočekuju vrijeđajući i prijeteći svojim sugrađanima, svojim najbližim komšijama”.
Poruke tolerancije i ljubavi potpuno su deplasirane ako se ima u vidu strah kako „ne smijemo dopustiti da nas drugi, ma koliko dobronamerni bili, uteruju u svoje modele i kalupe zajedničkog života i mira“. Stvar je poprilično jasna – zajednički život i mir može, ali po našim pravilima, kalupu i našem kulturološkom obrascu.
U ovakvom srednjovjekovnom prazničnom ozračju srbijanskoj politici i SPC-u je itekako dobrodošla saga o srpskom Spartaku – Novaku i njegovu „ropstvu“ u Australiji. Malo je falilo da krene novi ciklus litija. Molitve svekolikog Srpstva bile su uz Đokovića iako je tenis zvanično odvojen od države i crkve.
Sve u svemu, pitanje načina organizacije banjalučke parade, demonstracije entitetske vojne i političke moći, božićnih svetkovina u Sandžaku i australsko „sužanjstvo“ Đokovića je, poput slučaja Bosanca ispričanog u uvodu teksta, pitanje zakona, reda, pravila i uređenog društva, a ne nacionalističke propagande.
