SINDIKALAC ŠKABU-HABU

Škabu-Habu je poglavica Sindikalaca, on govori jezgrovito, koncizno, jasno i dopadljivo; misli strateški, dugoročno i „odozgor“ – iz p(t)ičije perspektive; voli da ubija i da baca bombe na sve četiri strane dunjaluka. On ima svoje guzne havere i koščato dupe. Haveri su, shodno višestoljetnim principima administracije o nužnosti njenog progresivnog širenja i preživljavanja u svim mogućim i nemogućim uslovima, udruženi odskora u sindikalno-jaransku podružnicu.

Jbg, i meni se može desiti da fulim, ali sve nešto kontam da svi oni džematile, uglavnom, bacaju dimne, ideološke, sindikalne, demagoške, maskirne i svih drugih vrsta eksplozivne ručno pripravljene naprave domaće autohtone novogradske proizvodnje, ali bez nekog ozbiljnijeg učinka na realnost. Važno je da se prašina diže. U njoj uvijek nada postoji da zavalim svoje havere i nagodim se za bolju poziciju u sindikatu, politici, partiji ili sistematizaciji.

Pored takvih živih mi neosporno zaslužujemo kaznu jarosnu.

Njihove bombe su dobre kao scenografska potpora onom pravom vatrometu za Novu godinu, Bajram, božiće ili dan RS-a. Oni ne biraju slavlja. Samo nek se puca i nek tenzije rastu. Bombe su „him“ uvijene u ozbiljnu i svjetlucavu ambalažu jednakosti pred zakonom, neospornih imovinskih prava, vjerske tolerancije, sekularnog društva, efikasne lokalne uprave, potpore nauci, umjetnosti i svakodnevnom jačanju mišića u teretani. Oni se bave ozbiljnim  i visokim temama na „visokom mjestu“ ne opterećujući se sitnicama …

Samokritika je sasvim opravdana: kako smo to dozvolili, šta smo to previdjeli i gdje smo pogriješili?

Vriska nad tuđom nevoljom njihov je stari zanat, star taman koliko i onaj najstariji. Njihovo palamuđenje dolazi iz „niotkuda“ (ustvari precizno se zna – iz zgaženih političkih centrala) i ne vodi ničemu. Njihov verbalni egzibicionizam nema nikakvu svrhu pa bi se moglo reći da sviraju kurcu.

Uporno kuckanje po glavicama naivnih i indoktriniranih, od Sindikalaca čini raspojasane crtače murala od govana i zagađivače našeg prirodnog staništa. Jedan dan su partizani, drugi Evropejci ili Nijemci, treći četnici, potom antifašisti pa i fašisti. Al’ ništa to nije sramno ni strano u „Srpskom svetu“, „Lipoj našoj“ i Bosni naravno. Već viđeno. Hipokrizija par exelans.

Sindikalci su veliki ljubitelji šaha. Igraju isključivo bijelim figurama. U vječitoj su potrazi za krivcima. A krivci, ovisno o potrebi i trenutnom interesu, mogu biti svi izuzev njih. Neumorno potiču, kreiraju i podižu bure u čaši vode. Nekad su se borili pod plaštom Svetog Đorđa, danas su modernizirani, digitalizirani i skloni elektronskoj viber promociji nepismenih laži, obmana i Mladića zbog kojih se i Gutenberg prevrće u grobu. Oni su vođe najbržerastućeg pravnog subjekta s nagradom i ordenom Marjanova desna muda s orlovima, ljiljanima, strijelama i mačevima čak sedmog stepena.

Oni su tiranini s karanfilima za reverima, militaristi uvijek žedni krvoprolića, pustoši i staklastih očiju koje su uprte u korijenite liberalne reforme i svijetlu budućnost. Oni su uvijek spremni, jer oni redovno vježbaju u teretani, imaju mjesečne provjere bojeva gađanja i heftične fizičke spreme. Rade na definiciji svih mišića izuzev onih moždanih. Puni su energije i nikad ne spavaju. Vole da su na konju i da su okruženi konjima.

Škabu-Habu & Co. grme i arlauču dilberi iz sveg glasa, prosipaju drvlje i kamenje, dezinformacije, laži i objede kako bi zaštitili svoj kvazi elitizam. S pregalačkim žarom bacaju govna u ventilator ne shvaćajući da izazivaju lančanu reakciju koja će raspršeni sadržaj sručiti isključivo u njihova pogana usta.

Mladi su i ambiciozni, bolji od Starog Vina, bestidno seru o moralu, šunjaju se oko entitetskih linija šarajući m(u)oralne političke i religijske motive po društvenim devijacijama. Moralni su jer naprosto MORAJU uraditi ono što im šapće unutarnja neobuzdana avet i nečista savjest kako ne bi završili u nižerazrednom Vratniku ili Igokei.

Kako bi očuvali vlast i privilegije drže se ukorijenjene teze da je rat prirodno stanje Bosne, a da su periodi mira izuzeci koji potvrđuju pravilo i služe kao priprema za sljedeći rat mantrajući o ugroženosti i pripremajući se da jednog dana postanu heroji i muralne vertikale. A itekako su svjesni da ih šejtani vuku za rukave.

Maske su odavno pale uprkos obilnim količinama tople čokolade. Naoružani su samo prezirom prema istini i stvarnosti koju nikako ne žele i ne mogu da prihvate. Njima su red, disciplina, rad i hijerarhija strani.

Nego da demistificiram „stvar“. Znam mjeru i imam recept.

S razlogom reagujem burno ali neosporno je da neurotičari i besposličari sami stvaraju svoje neuroze, niko ih spasiti ne može od njih samih. Njima ne pomaže ni šaka lijekova koja bi im ušminkala lica srama. Bilo kako bilo, oni u svakoj prilici, politici i guzici vide dušmanina na uzici koji pregalački radi protiv općeg morala, Bosne, Bošnjaka i dina.

Ništa, ama baš ništa njima (Sindikalistima) nije nelegitimno i nemoralno – pod uslovom da je efikasno. Istoriju, izvještaje i analize, ionako, pišu pobjednici.

Čudna je to skupina: olinjalih Čaršijanera, okorjelih ljevičara, naturaliziranih Amerikanaca, nedojebanih, neukih, neraliziranih, a prije svega glupih i nepismenih i nadasve pokvarenih.

Hajdemo mi  dalje. Njihove namjere su ozbiljne, žele ostvariti nemoguće i odmah – za početak, a posle pobjede u svom preduzetju, oni će, namah, uspostaviti vlast na „našem“ dijelu Federacije, a kasnije – hm, ko zna. Ova pomno razvijena strategija ima samo jedan konstruktivan nedostatak – ko sa šejtanom tikve sadi o glavu mu se razbijaju.

Radikalizam, ipak, nije na cijeni tako da njihova ključna ratna doktrina – međusobno eliminiranje i etiketiranje do posljednjeg daha, što, logično, u konačnici vodi, protokom vremena i sabura, konačnom rješenju. Nešto nalik kao kod Hitlera.

Spoj Sindikalaca, drotova, ilegalaca i pravnika iz Travnika opasna je kombinacija.

Ali znaš šta jarane?

Nije ovo mačije jebalište!

PS: Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je namjerna.