Avdija Hasanović

Tekstovi o baštini, arebičkoj štampi, identitetima, politici ...

01.12.2019.

BOSANSKI POLITIČKI KANIBALIZAM

Kanibalizam je konzumacija mesa pripadnika iste vrste. Ima ga kod hajvana i insana. Povijesno je ukodiran i umotan u misteriju, simbolizam, metafore, strah, mučenje i špekulacije. Kanibalizam u većini kultura do dana današnjeg ostaje jedna od krajnjih metafora za svirepost i bezobzirnost - zadnja tačka „ljudske neljudskosti“. Pristalice teorija zavjera i pesimisti u opstojnost ljudske civilizacije kažu da će ista završiti u kanibalizmu.

Kanibalizam nije osnov ishrane niti hajvanima niti insanima, nego služi kao „dodatak“ jelu u „posebnim“ prilikama. Raširen je širom dunjaluka i prisutan u svim historijskim epohama. Razlog kanibalizmu je, obično, vjerske, ideološke i političke prirode, a vezan je za ubjeđenje da se iz žrtve „isisava“ i crpi snaga, moć i hrabrost neprijatelja, oponenta ili protivnika. Nas u ovom tekstu interesuje priroda i zakonitosti „ljudskog“ kanibalizma. Onaj hajvanski mnogo je jednostavniji i lakše svarljiv.

I kanibalizam ima pravila. Bezbroj je varijacija kanibalizma, ali istaknimo samo one najvažnije karakteristike, forme, vrste i oblike. Ne zaskače se onaj koji je gladan na sunarodnjaka kad god mu prahne ljudskog mesa ili zakrče crijeva. Većinom kanibalizam akteri i konzumenti tretiraju kao „tradicionalno iskazivanje poštovanja“ cijenjenim i uvažavanim članovima skupine. Kada se upražnjava unutar jedne etničke zajednice spaljuje se leš, usitnjava i služi kao dodatak jelu ili piću. Jelovnik, način pripremanja i tretman izvan etničke zajednice i plemena mnogo je okrutniji. Uglavnom se ne čeka da žrtva ispusti dušu sama. Postoji čitav „kreativni“ spektar načina spravljanja i posluženja takvog obroka koji ima „delicijski“ tretman i svečarske detalje: odvajanje mozga kao najznačajnije delicije, sakaćenje lica, spaljivanje kostiju, komadanje, rezanje pojedinih udova, lomljenje kostiju, pečenje na različite načine i različitim temperaturama, pa sve do posluženja friške i još živuće žrtve.

Kanibalizam se vrlo rijetko prakticira(o) zbog preživljavanja i procentualno spada u „statističku deformaciju“.

Seksualne varijante kanibalizma nećemo tretirati u ovom tekstu jer se, još uvijek, smatraju „nenormalnim“, a za našu temu neinteresantnim.

Napomena: Izloženi pokazatelji su naučni dokazi i činjenice.Sve dosadašnje asocijacije sa bosanskom politikom su preuranjene. One tek slijede. Građani ove zemlje umorni su od problema i ne vide svrhu borbe protiv sveobuhvatnog pesimizma. Bosansko društvo ide korak naprijed, a nekoliko koraka nazad. Cinici ipak trljaju ruke, jer – ipak se krećemo.

Bosansko opće stanje očaja je dobar osnov za upražnjavanje kanibalizma u kojem se oni u stolicama zarad zadržavanja svojih, na silu osvojenih društvenih statusa, spremni na kanibalske rituale okretanja na tihoj ili jačoj vatri oponenata i političkih protivnika.

Fenomenologija trača, podmetanja, diskvalifikacije i objeda nije u savremenom društvu postavljena na pravi način. Ove društvene karakteristike ne samo da se ne sankcionišu zakonom nego postaju „normalne“ i prihvatljive i u sferi moralnosti. Od pamtivjeka moralni kredibilitet jedinke se cijenio i uvažavao, a moralni sunovrati diskvalificirali su čovjeka do njegova groba. Ono što je pregnuće suvremenosti je celofanski obrat u kojem je zlo upakovano u masku dobra. Međusobna komunikacija između ljudi počiva na obmani i samoobmani u kojoj, kao takva, više liči na blud nego na razgovor. Sve društvene institucije su moralno atrofirale i postale mračnjačke. Uče nas i učimo druge da do ciljeva treba i možemo gaziti preko ljudi, a ako se opiru dozvoljena je upotreba svih sredstava da se dosegne do cilja. I preko leševa ako treba. Tako dobismo (i izabrasmo) vlast prepunu razbojnika, pokvarenjaka, hulja i razvratnika svih fela.

Aktuelna politika i društveni odnosi počivaju na licemjerju, trgovini i „kanibalizmu“ do te mjere da nam preostaju jedino prezir i gađenje.

„Uspješan“ bošnjački političar svoj legitimitet i rejting mora potvrditi vjerskim praksama, derviškim halkama, vjerskim manifestacijama i narativima, te folklorističkim slikama u, npr, ihramima, prvim džamijskim safovima, na prijemima kod vjerskih vjerodostojnika, ispred ili unutar nekog čuvenog historijskog vjerskog zdanja ili poznate džamije. Oni bez problema mogu izravno sa hutbe na kojoj se citira ajet: „O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga - a vama je to odvratno - zato se bojte Allaha...“ (49: 12), krenuti osnaženi vjerskim plamom krenuti u novu rundu trača, obmane, podmetanja, diskvalifikacija... i u tome biti čvrsto ubijeđeni da čine boguugodno djelo i da će, u skidanju glava drugima, zaraditi sevap?! Oni se plaho ne sikiraju što njihove laži proizvode smutnju i zabunu u cijelom društvu. Oni ogovaraju jer žele omalovažiti i poniziti druge, ojačati odnos potčinjenosti, relativizirati čast drugih, ismijati ih pred drugima, učiniti ih ovisnima, okrnjiti njihov ugled... Ukratko – potčiniti ih! Itekako su „oni“ svjesni da je veliki grijeh bespravno napadanje i dovođenje u pitanje tuđe časti. Trenutna želja za vlašću i moći nadvladava onaj odgođeni strah od nedozvoljenog.

Oni ne žele da poduzmu odlučne korake u „zatrpavanju“ društva lažnim diplomama, gdje nosioci istih postaju „nosioci pozitivnih društvenih promjena“. Ne žele jer su njihovi politički komesarijati dozvolili da se „zaslužni“ iz istih tih komiteta za sluganstvo partiji i narodu nagrade „diplomama“ i jer su poslušni kerberi na lancima. Praksa pokazuje, međutim, da se ovi nikad dovoljno nahranjeni psi vlasti, često otrgnu sa lanaca. Obično prvi nastradaju njihovi vlasnici. Ima u ovim „zakonitostima“ neke „kosmičke“ pravde.

Nikome od vlastodržaca ne pada na pamet da s lanca otrgnute stranačke pse ponovo vezuje (obično oni naprave novu političku stranku), ali će vezivati za krevete i radijatore djecu u Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine u Pazariću?! Samo osviješteni partijski dušebrižnici i ljudski uhljupi u stanju su da „neodmjerenu i ishitrenu“ reakciju bespomoćnog roditelja teško oboljelog djeteta pretvore u organiziranu terorističku i protunacionalnu aktivnost i prijetnju usmjerenu na vođstvo jedne stranke i glavne porodice.

Gotovo svakodnevno susrećemo se sa primjerima manipulacije masama zarad vlasti, profita i koristoljublja političkih kvazi elita. Vladaoci ne žele zemlju i društvo zakona, jer kako bi zadržali vlast i vladali. Anarhija je zlatni rudnik njihova vlastoljublja i ona sprječava njihov boravak na mjestu gdje treba da budu – u zatvorima.

S bosanskim društvom, državom, partijama i pravosuđem nešto debelo ne štima, jer kažnjavaju se dede i nane na pijaci bez fiskalnih računa, a tajkuni svojim skorojevićkim svadbama i prijemima pune stranice tabloida; društvo u kojem bivši branitelj zemlje i otac višečlane porodice ide u zatvor zbog sječe drva u državnoj šumi a političari i ministri ljetuju u egzotičnim destinacijama nakon silnih finansijskih utaja i malverzacija ne može izdobriti.

Samo povjerenjem u državu i pravdu može se zaustaviti bogznakoji izbjeglički val u ovoj zemlji koji svako malo upolovi stanovništvo ove zemlje i ovog naroda. Narod odlazi jer je ubijeđen da su političke strukture ogrezle u kriminalu, da je ovo zemlja ološa, pokvarenjaka, demagoga, poltrona, frustriranih, nerealiziranih i iskompleksiranih ljudi.

Bosna je zemlja velikog procenta stanovništva koje sklapa navečer oči praznog stomaka, a ujutro otvara oči praznih glava ne uviđajući nužnost da se stvari i ljudi pod hitno moraju mijenjati. Oko nas je anarhija, pokvarenjaci, privatizovane institucije, ubistva, kriminal, izbjeglice, nepotizam, siromaštvo, partitokratija, korupcija... Oko nas je postavljena šahovska ploča nametnutih pravila po kojima je međunacionalna svađa norma, tenzije uslov opstanka i konflikt način kako dočekati novi dan.

Narod šuti, šuti i najveći broj onih koji su došli na liste i ušli u parlamente da bi (nešto) pričali i (još ponešto) uradili za ovu državu i ovaj/ove narod/e. Narod, istovremeno, zna (i vidi) da se uz malo love, stranačkog utjecaja i angažmana i minimuma umijeća komuniciranja može kupiti fakultetska diploma, zdravlje, ljepota, pamet, prijatelji, stanovi, auta...

U takvom okruženju ne može postojati život, što bi Marks rekao, dostojan čovjeka. Niko ne prželjkuje život u kojem će se mahanjem repa zaslužiti komad hljeba. Prosječan čovjek želi prosječnu plaću, siguran posao, sigurnu sutrašnjicu, normalnu penziju, normalno zdravstvo, normalan – život!

Historija nas uči da u sudaru dvije vojske, sistema, države jedan od najjačih strateških udara koji se mogu nanijeti neprijatelju je lišiti ga njegove elite. U Bosni se to desilo nekoliko puta. Najčuveniji događaj je Latasova egzekucija oko 2000 bosanskih prvaka ili masovno iseljavanje bošnjačke političke elite u Osmanlijsku državu nakon dolaska Austro-Ugarske. Po nekoliko generacija je trebalo proći da se bošnjački korpus davraniše, oporavi, preboli, zaliječi rane i preživi od ovakvih brutalnih pokolja.

U današnjoj Bosni mnogi priželjkuju da neki novi Latas uleti i spasi nas aktuelnih političkih „elita“. Ovaj put, mislim, da bi Bosna bila na dobitku.

Avdija Hasanović
<< 12/2019 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
13833

Powered by Blogger.ba