Avdija Hasanović

Tekstovi o baštini, arebičkoj štampi, identitetima, politici ...

16.06.2019.

MEGA PROJEKTI I MINI RAZBORITOST

Uobičajeno je da historiju, međunarodne odnose, pojave u društvu i svakodnevnicu posmatramo i živimo na naslagama međunarodnih historijskih prijateljstava, ideoloških naklonosti, vjerskih identiteta ili političkih pripadnosti. Takvi postupci nas vremenom dovode do emotivnog, personalnog i iracionalnog sagledavanja historije ili političke i društvene realnosti. Naša ubjeđenja su, u velikoj mjeri, bazirana na nasadima stereotipa. Je li bijeg od ovakvog načina čitanja historije prihvatanje bezbrojnih teorija zavjere o svemu i svačemu? Naravno, ne! Rješenje je u stalnom propitivanju i neprihvatanju pojava „zdravo za gotovo“. U slijedu teksta nudimo dio „priča“ i „slika“ koje su decenijama taložene u našoj memoriji, a koje možemo iščitavati na sasvim drugi način. Sopstvenom glavom i izvlačenjem vlastitih zaključaka.

Od kako je čovjeka, vlasti i vjera uvijek se nastojalo kroz gradnju, arhitekturu i (mega)projekte konkretizirati državu, učvrstiti vladajuću elitu, dojmiti (prepasti) narod, nametnuti se masama, „drugoga“ pobijediti nekim objektom, fascinirati posmatrača, zadržati vlast, opet osvojiti izbore... Svako carstvo u povijesti, koje je željelo držati do sebe, željelo je ostati upamćeno po velikim infrastrukturnim projektima poput gradova (makar bili i Potemkinovi), cesta, arena, amfiteatara i drugih arhitektonskih građevina. Od pamtivjeka, od istočnjačkih carstava, grčke, rimske, osmanske imperije pa do ideoloških sistema u „usponu“ iz prošlog stoljeća: Sovjetskog Saveza, Nacističke Njemačke... Svi oni su željeli stvoriti novi izgled, novo društvo, novu državu, novog čovjeka, raskinuti sa tamnom prošlošću i uvesti nas u svijetlu utopijsku budućnost.

Današnji građevinski bijeg u nebeske visine ili izgradnja „mega“ projekata (pa makar se radilo i o izgradnji „luke“ usred „Nedođije“) javnosti se predstavlja kao izbor između prošlosti i budućnosti. Čemu iznenađenje? Svijet je, najzad, uspješno – globaliziran. Ta globalizirana caklina planete je u izvanrednom stanju. Sve prašti od demokratije, sloboda, tv sapunica, slobodnog tržišta... Drugu predapokaliptičnu stranu niko ne vidi pred očima: moralnu krizu, nove ratove, ekološku prijetnju, zagrijavanje planete, milione gladnih, rijeke izbjeglica. Niko ne vjeruje u bilo što – ali se, zato, nemilosrdno ubijamo zbog vjere(a). Istina kad-tad izađe na vidjelo, iako često boli i uznemirava. Insistiranje na stvarnosti i istini, često, nije politički profitabilno i nije pobjednička strategija.

Naša slika historije i realnosti je „ucelofanjena“ i stvorena pažljivim medijskim postupcima. Mnoge svjetske metropole prije 400-500 godina bile su mnogo tolerantnije i više multikulturalne i živjele su u većem skladu u odnosu na današnje prijestolnice multikulturalnosti. Osmanlijsko carstvo je bilo liberalni Eldorado u odnosu na današnje centre moći. Istina je često kroz historiju, ali i danas, prva žrtva u odnosu na „nacionalno jedinstvo i interes“.

Mega projekti kroz historiju – Zapad

Hramovi su objekti za bogosluženje, moljenje bogu (bilo kojem) – bogomolje. Simboli su božanske prisutnosti, mjesto prinošenja žrtve, okupljanje zajednice, obavljanje obreda... Bezbroj je primjera kroz historiju otimanja, prenamjene i ideoloških i vjerskih svojatanja objekata; od Jerusalema, Rima, Kaira, Istanbula... Ta aktivnost otimanja i prisvajanja je bezvremenska i traje i danas. Najsvježiji primjer je turska „trakavica“ oko statusa Aja Sofije i „dilema“ da li je ostaviti kao muzejski objekat, vratiti je (ponovo) Carigradskoj (Istanbulskoj) patrjaršiji ili je (ponovo) pretvoriti u džamiju. Izbor je „težak“: podilaziti vlastitoj javnosti i „novom talasu“ ili učiniti „historijski korak koegzistencije“ i zatvoriti višestoljetne antagonizme pravoslavnog/hrišćanskog i muslimanskog svijeta i time od Turske i Istanbula napraviti most Istoka i Zapada.

Pretpostavlja se kako je Babilon bio najveći grad na svijetu od oko 1770 - 1670. pr. Kr., te ponovno oko 612 - 320. pr Kr. Vjerojatno je također bio prvi grad koji je imao preko 200.000 stanovnika. Danas je ovo veliko područje nepregledna gomila svjetlosmeđih krhotina, pijeska i opeka. Viseći vrtovi Babilona smatrani su za jedno od sedam svjetskih čuda, i navodno ih je oko 600. pr. Kr. dao sagraditi Nabukodonosor II. za svoju ženu Amitis od Medije koja je čeznula za svojom domovinom. Druga teorija pak kaže kako su sagrađeni za mitološku kraljicu Semiramidu.

Egipatske piramide se smatraju najspektakularnijim dostignućem te civilizacije, a i danas se ubrajaju u jedno od najvećih svjetskih graditeljskih čuda. Služile su kao grobnice egipatskim faraonima i kao „lansirna rampa“ (simbolizira sunčevu zraku) za uzdignuće faraonskih duša na nebo u prebivalište bogova.

Rimljani su gradili impresivne građevine tzv. koloseume (preteče današnjih stadiona) koje su mogle primiti i po 50.000 gledalaca, a služile su za održavanje gladijatorskih borbi, borbi sa žvotinjama i rijetko borbi sa brodovima. Rimske ceste su, ipak, bile ponos drevnog rimskog graditeljstva, kojima su, osim vojske, putovale razne ideje, te filozofska i vjerska učenja. Tokom više stoljeća Rimljani su sagradili izvrsnu mrežu cesta dugačku više od 80 000 kilometara koja se protezala područjem na kojem se sada nalazi više od 30 zemalja. Ceste su podrazumijevale izuzetne graditeljske vještine izgradnje mostova, vijadukata, tunela i čitavog niza pratećih objekata. Cilj izgradnje je povezanost ogromnog Carstva („svi putevi vode u Rim“).

I nacističko rukovodstvo, na čelu sa svojim vođom, bilo je opsjednuto dimenzijama. Željeli su u svemu biti rekorderi. Adolf Hitler je smatrao da je nešto kvalitetno onoliko koliko je veliko, glomazno i pompezno. Zato je želio visoke i široke zgrade, dugačke avenije ulica, spektakularne dvorane i kupole, Berlin kao prijestolnicu svijeta, najljepšu i najuređeniju mrežu gradova na svijetu, prsten naselja na Istoku... Nacističke građevine trebale su postojati stotinama i tisućama godina kao podsjetnik budućim generacijama o snazi njemačkog carstva. Hitlerov graditeljski simbol trebao je biti Narodni dom s golemom dvoranom za 200 000 ljudi, najvećim zatvorenim okupljalištem na svijetu. S promjerom od 250 metara i visinom od 74 metra kupola je trebala biti veća od kupole Sv. Petra u Rimu. Zgrada je trebala biti visoka 290 metara. Hitlerove građevine je trebalo graditi, kako je Hitler izjavio na kongresu stranke 1937., ne samo za 1940., pa ni za 2000. godinu, "već tako da traju poput katedrala iz naše prošlosti, tisuće godina u budućnosti". Spomenik nacističkoj diktaturi, srećom, nije nikada dovršen. Mega arhitektura će „psihološki ispuniti naš narod trajnom samosviješću o tome da su Nijemci!" Pretpostavljate, glavna radna snaga za izgradnju „svijetle budućnosti“ trebali su biti – logoraši.

Marshallov plan (službeno - Plan europske obnove) bio je službeni plan SAD-a o obnovi poslijeratne Evrope i suzbijanju utjecaja komunizma nakon Drugog svjetskog rata. Plan obnove napravljen je jula 1947. godine na sastanku između država sudionica. Program je „velikodušno nuđen“ i Sovjetskom Savezu i njegovim saveznicima uz uslov „političkih reformi“ i „vanjskog nadzora“ davaoca sredstava (SAD-a). Plan je podrazumijevao četvorogodišnji period obnove i sredstva u iznosu (iz današnje percepcije „smiješnih“) 13 milijardi američkih dolara. U predviđenom periodu ekonomija svake države sudionice porasla je iznad predratne (izuzev Njemačke). Marshallov plan se i danas predstavlja kao jedno od najvećih ekonomskih pregnuća suvremenog svijeta i začetkom procesa evropskih integracija pa i nastanka Evropske unije. Aspekt koji se prešućuje je „amerikanizacija“ evropske ekonomije. Korisnice pomoći su bile zemlje (uključujući iznose u milionima američkih dolara): Austrija (488), Belgija i Luksemburg (777), Danska(385), Francuska (2.296), Grčka (366), Island (43), Irska (133), Italija (1.204), Nizozemska (1.128), Norveška (372), Njemačka (1.448), Portugal (70), Švedska (347), Švicarska (250), Turska (137) i Ujedinjeno Kraljevstvo (3.297). Iznosi pomoći jasno govore o lojalnostima, planovima, „ljubavima“ i geopolitičkim interesima u budućem razvoju političkih odnosa u Evropi. Iz današnje percepcije jasno se vidi da visina izdvajanja nije bila po stepenu ratnih razaranja nego po kriteriju interesa, lojalnosti i dugoročnoj geopolitici.

Muslimanski mega projekti

Kaba je centralni i glavni objekat sačinjen ljudskom rukom u islamu. To je jednostavan građevinski objekat u obliku kocke, skromnih dimenzija: dužine oko 12 m, širine 10,5 m, i visine oko 15 m. Nalazi se u sredini Velike džamije u Mekki i prema njoj se, u molitvi, okreću svi muslimani. Po islamskom vjerovanju, iznad zemaljske Kabe nalazi se još 7 nebeskih kaba na 7 nebesa i sve one stoje upravo ispod Allahovog, dž.š., prijestolja, koje obilaze meleci, pa i ljudi na isti način kruže oko Kabe. Kabu je podigao Ibrahim, a.s., sa sinom Ismailom, a.s. Kaba od 2012. godine nije centralna tačka Mekke. Arhitektonska neman i grdosija na čijem vrhu je sahat većih dimenzija od same Kabe zove se Abradž al-Bait (poznat kao Mecca Royal Hotel Clock Tower). Objekat je progutao oko 400 lokacija kulturnog i historijskog značaja. Buldožeri su bili najzaposleniji u gluho doba noći iseljavajući porodice koje su tu živjele vjekovima. Podaci koji bi trebali da ovoj arhitektonskoj rugobi donesu slavu su: visok 601 m; 96 spratova; vrijednost 15 milijardi dolara; u vlasništvu je kanadskog Fairmont Hotels and Resorts; najviši hotel na svijetu, najviši toranj sa satom na svijetu, najveći svjetski sat i zgrada s najvećom površinom na svijetu; hotelski toranj postao je druga najviša građevina na svijetu 2012. godine s visinom od 601 metra...

Današnja Mekka, očigledno, ne nudi, niti asocira na ljepotu muslimanskog duhovnog simbola, jer iz godine u godinu novopodignutim zgradama, tržnim centrima i kičastim hotelima sve više liči na Nju York, Disnexland ili Las Vegas. I sama geografija je doživjela znatne izmjene. Okolne planine su doslovno – izravnate, prekopane, izbušene... Nemojte džaba dangubiti tražeči njenu historiju i materijalne ostatke. Nema starih osmanlijskih kuća, Bilalove džamije, kuća h. Hatidže pretvorena je u toalete, a novosagrađeni Hilton je smješten upravo preko puta nekadašnje kuće h. Ebu Bekra... Dakle, graditeljski primitivizam je i samu Kabu okružio sa svih strana. I one nebeske. Paralelno sa „arhitektonskim čišćenjem“ u Mekki se odvijalo i ono „ideološko“, nakon kojeg je Mekka postala megafon samo jedne interpretacije islama – saudijskog selefizma.

Nisu Mekka i Saudijska Arabija izuzeci. Arapska, odnosno muslimanska društva liče kao jaje-jajetu. To su, gotovo po definiciji, nedemokratska autoritarna društva koja ako ne sprovode, onda barem tolerišu nasilje. To su porodični režimi ili umrežene firme za osvajanje i održavanje vlasti koja harči, krade, otima i gomila ogromna narodna sredstva i resurse države i kreiraju kompletan sistem vrijednosti u skladu sa svojom enormnom moću, razmećući se sa originalnim vrstama bahanalija i rasipništava. Ta neograničena doza oholosti, prepotencije, nadmenosti i primitivizma ogleda se u svim društvenim segmentima, a posebno „graditeljskim poduhvatima“ i takmičenjima u „mega projektima“ i ko će „u raji“ i „među braćom“ snažnije pocijepati arapsko nebo osionijim i visočijim neboderom. Treba stremiti prema orlovskim visinama! Kao gljive poslije kiše širom arapskih pustinja niču nakazne grdosije koje vrše nasilje nad okolinom, tradicijom i - logikom.

Zemaljska kugla počinje opasno da se deformira. S koje god strane je posmatramo viđamo „gradove na vodi“, „gradove u pustinji“, gradove – s onu stranu pameti, sastavljenih od, uglavnom, u visinu poredanih nakaznih mega napolitanki.

Bosanski mega projekti kroz historiju

Čak i osvajači poduzimaju impresivne razvojne projekte u osvojenim zemljama. Prevashodni motiv je, naravno, profit, ali nije zgoreg podsjetiti i lokalno stanovništvo na misiju kultivisanja. Naravno, riječ je o austrougarskim projektima izgradnje u okupiranoj Bosni i Hercegovini. Za 36 godina au vladavine (ne računamo one ratne) ulagalo se u urbanizaciju gradova; gradile su se fabrike; formirale institucije... Posebnu pažnju au monarhija posvetila je izgradnji putnih komunikacija – cesta i željezničkih pruga.

Izgradnja sistema komunikacija pred¬stavlja najkrupniji investicioni poduhvat a okupacione uprave. Glavna željeznička linija presijecala je zem¬lju od sjevera prema jugu, idući najvećim dijelom dolinama rijeke Bosne i Neretve. U prve dvije godine izgrađena je željeznička pruga od hrvatske granice do Zenice (190 kilometara). Nakon tri godine produžena je pruga do Sarajeva (još 80 kilometara). Do 1907. godine vlada je izgradila 111 kilometara širokotračne želje¬zničke pruga, 911 kilometara uskotračne i više od 1000 kilometara glavnih cesta i isto toliko lokalnih putova s ukupno 121 mostom. Dakako da su neke od tih cesta i željezničkih pruga imale pr¬venstveno vojni značaj, ali su istodobno bile snažan poticaj industrijskom napretku...

Bosanski poslijeratni mega projekti

Najveći poratni bosanski mega projekti su - obećanja političara. Ustvari, bosanski mega projekti su – puževi projekti. Korak naprijed, nazad dva. Sjetimo se samo nekih: BUROJ OZON u Trnovu se pretvorio od najveće, stoljetne arapske investicije u BiH u stoljetni debakl. Investicija firme iz Emirata „pokrenuta“ 2015. je po slatkorječivosti bosanskih političara trebala iznositi oko 4,5 milijarde KM. Kako je krenulo prije ćemo na predviđenom mjestu ugledati katklizmički ili emiratski pijesak nego predviđena turistička naselja za arapsku elitističku klijentelu. Umjesto hiljada arapskih turista u Bosni imamo hiljade arapskih – izbjeglica. Zlobnici i pristalice teorija zavjera bi rekle da – ništa nije slučajno.

Sljedeći primjer bi mogao biti bosanske auto ceste. BiH gradi 13 kilometara autoputa godišnje (nije štamparska greška)?! Pošto se sve stvari i pojave porede regionalno („zapadnobalkanski“) kažu da ćemo trenutnom dinamikom stići komšije - Srbiju za 46, a Hrvatsku za 84 godine. I komšije su svoje autoputove gradili otprilike prvom brzinom u odnosu na evropske i svjetske prakse. Bez sumnje, Bosna i Hercegovina je debelo na začelju regionalne utrke u izgradnji autoputeva.

Bosanska arhitektura vjerskih objekata u poratnom periodu je „posebna priča“ i ogledalo društva, često izaziva međureligijsku netoleranciju i umjesto da (vjerski objekti) služe svojoj svrsi oni su simboli inata, malograđanštine, manjka estetike, instrumentalizacije i opće nekulture. Nekada su vjerski objekti odslikavala ljepotu vjere(a) - mnogi današnji su ružni i demonstriraju kičeraj. Često samim svojim gabaritima, koji nadilaze stvarne potrebe, vjerski objekti žele „opredmetiti“ trijumfalizam vjerskih zajednica i omeđiti vlastiti duhovni, vjerski, etnički i politički prostor. Gradnja bosanskih vjerskih objekta, često, nije odraz istinskih vjerskih potreba i osjećaja, nego instrument ideološke borbe i razračunavanja sa „drugima“ u najbanalnije političke svrhe. Brojni su slučajevi „rušenja, izgradnje i obnove“ vjerskih objekata kojima vjerski i politički lideri manipuliraju u političke svrhe (Livno, Konjević polje, Divič, Zvornik, Trebinje, Banja Luka – doslovno cijela Bosna i Hercegovina.

Suvremeni svijet je potpuno okrenut naopačke; nikada se nije više gradilo, lakše dospijevalo na nebo i u nebo; nikada više gladnih, unesrećenih i ratom pogođenih; nikada više informacija i manje pameti; nikada više mega projekata, a većih izbjegličkih rijeka u potrazi za golim preživljavanjem...

Avdija Hasanović
<< 06/2019 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
11794