Avdija Hasanović

Tekstovi o baštini, arebičkoj štampi, identitetima, politici ...

12.11.2018.

Memorandum (2) SANU i bosanskohercegovački izbori

Top tema svih političkih rasprava u BiH, nakon izbora, je kakvo ponašanje se očekuje od Milorada Dodika u Predsjedništvu BiH? Nasuprot mnogima smatram da je ponašanje budućeg člana Predsjedništva potpuno predvidivo. Zašto? Jer je Milorad Dodik najučinkovitiji i najrevnosniji graditelj i operativac u poslijeratnoj političkoj obnovi velikosrpskog projekta kreiranog u SANU.

Kontinuitet velikosrpskih projekata

Radomir Konstantinović, srpski filozof, je 1981. godine, analizirajući srpsku nacionalnu svijest i kolektivno pamćenje, upotrijebio čuvenu metaforu o „svijetu palanke“ u kojoj je zarobljena Srbija. Srpska politika je kolektivni duh kontinuiteta kojemu je krivac uvijek „izvanjski“ a „mi smo uvijek upravu“. Srbija je područje u kojem su oni koji razotkrivaju zablude i promašaje svoga naroda uvijek nadjačani od onih koji zagovaraju agresivnost, hegemonizam i silu.

Srpska hegemonija ima dugu i „bogatu“ historiju. Podsjećamo zaboravne i ukazujemo (nije naodmet nama Bosancima slabo pamtljivo gradivo uvijek iznova i iznova ponavljati) taksativno, na osnovne političke mitove i programe na kojima počiva srpska „učiteljica života“.

Mitsko izvorište srpskog hegemonizma i agresije na „druge“ je u Kosovskom boju, po kojem je jedna tragična nacionalna epizoda pretvorena obrnutom (u osnovi lažnom) projekcijom u stav po kojem su se „drugi“ (Bošnjaci, muslimani, Turci, Hrvati, Crnogorci, Albanci, Makedonci – broj i redoslijed ovisi o trenutnim potrebama) teško „ogriješili“ o Srbe, jer su se „poturčili“, izdali sopstvenu vjeru i srpske interese, što će Srbima, docnije, donijeti brojne patnje, „oni“ su zauzeli „srpska“ područja..., i zbog toga „(anamo)oni“ su manje vrijedni od Srba i trebaju da imaju osjećaj krivice. Ova ideja je naširoko tretirana u srpskoj književnosti i historiografiji, a simplificirana i mitom zaokružena pretvara se u „pravo“ – „oni“ su to nekad nama učinili, sada i ubuduće mi imamo pravo da uništimo „njih“. S druge strane „istorijska nepravda“ legitimira Srbe da osvajaju teritorij na kojem žive „prevjereni“ Srbi s ciljem nacionalne i teritorijalne kohezije, jer „gdje je Srba – tu je Srbija“.

Ilija Garašanin je istaknuti pregaoc velikosrpskog projekta - programom Načertanije iz 1844. godine zahtijeva obnovu srednjovjekovnog Dušanova carstva i ujedinjenje Srba ma gdje oni živjeli. Poslije njega slijedi čitav niz historijskih događaja u kojima se Srbi iznova „obespravljuju“: Balkanski ratovi, Prvi svjetski rat, S. Moljević, Drugi svjetski rat, Rat 90-tih...

Važno je istaći da je u poticanju velikosrpske nacionalističke ideologije Srpska pravoslavna crkva imala, i još uvijek ima, veliku, ako ne presudnu, ulogu.

Kako se mit i sa kakvim zanosom pretvara u teške zločine i genocid možemo vidjeti u ushićenoj izjavi Ratka Mladića, po zauzimanju Srebrenice, da je „konačno osvećena srpska patnja“ (?!), a istim povodom vladika Vasilije Kačavenda kliče kako su „naši Obilići oslobodili Srebrenicu od nekrsta“.

Drugi memorandum SANU

Opće poznato je da je Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti iz septembra 1986. godine strateški dokument srpske inteligencije i putokaz za srpsku politiku u budućnosti. On je bio platforma za razbuktavanje srpskog nacionalizma, organsko poimanje nacije i velikodržavni projekat koji je doveo do ratova i velikih zločina na Balkanu. Presudan je utjecaj sadržaja Memoranduma na politiku Srbije i uobličenje nacionalističkog narativa neposredno pred raspad Jugoslavije. Memorandum(i) su ideološka inspiracija velikosrpskog nacionalizma sa svojim vrlo konkretnim realizacijskim učinkom – krvoprolića, progoni, egzodusi, genocid(i)...

Na ovom mjestu nas više interesuje drugi dokument, u ovom nizu velikosrpskih programa SANU-a, koji ima izuzetnu važnost, prvenstveno, za bosanskohercegovačku politiku i međunacionalne odnose.

Drugi memorandum SANU je dokument nastao početkom 2011. godine, autora Dobrice Ćosića, srpskog književnika i nekadašnjeg predsjednika SR Jugoslavije, Ljubomira Tadića, srpskog političara i pravnika (otac Borisa Tadića, predsjednika Srbije 2004-2012.), drugih članova Srpske akademije znanosti i umjetnosti i određenog broja književnika. Upućen je članovima tadašnje vlade Mirka Cvetkovića. Zbog izuzetnog značaja i dalekosežnih posljedica ovaj dokument zaslužuje kritički osvrt.

Živući otac srpstva i njegov glavni ideolog Dobrica Ćosić je rezimirajući srpsku politiku XX stoljeća konstatirao da su Srbi „izgubili četiri rata (Slovenija, Hrvatska, BiH i Kosovo)“, ali da u XXI stoljeću „trebaju gledati kako se u miru dobivaju izgubljeni ratovi”. Drugi stožer srpstva Ljuba Tadić, uspostavljajući analogiju sa Njemačkom, i ne mireći se sa ovim političkim realitetom, izjavljuje da „Srbi nikada ne smiju prihvatiti vojni gubitak zemalja, gdje su Srbi bili većina, kao definitivan i konačan, jer ni Nijemci nisu Istočnu Njemačku smatrali definitivno izgubljenom. Čak ni u ustavu”.

Memorandum 2 je „interni“ dokument, nacionalistički narativ, nastavak teorijskih doprinosa velikosrpske politike, odgovor na poraznu srpsku politiku devedesetih i ideološka platforma kako prevladati teškoće sa kojima se suočava srpska politika nakon završetka izgubljenih ratova. On je unaprijeđen, prilagođen novom vremenu i okolnostima i osavremenjen ideološki model iz one iste, „dobre“, stare kuhinje velikosrpstva (SANU).

Memorandum 2 u svom sadržaju nimalo ne odstupa od već poznatih velikosrpskih programa (“Načertanije”, Srbi svi i svuda, Moljević, Garašanin, Homogena Srbija..) samo je moderniziran za svoje vrijeme. Usmjeren je na saniranju štete koje je velikosrpskom projektu i ugledu Srbije nanijela neuspješna agresija na BiH i Hrvatsku, neuspješno dekonstituiranje Kosova. Za izvršenje ovog memoranduma naglašena je misija Srpske pravoslavne crkve.

Osnovne smjernice Memoranduma 2:

- Srbiju, nakon međunarodne izolacije u koju je dospjela zbog agresije, je nužno postaviti u ravnopravan diplomatski položaj sa državama regiona i državama protiv kojih je Srbija pokrenula ratove;

- Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju;

- Navode se osnovni pravci kako se Srbija treba i može spašavati pred međunarodnim sudskim instancama;

- Kako minimizirati posljedice i odgovornost za počinjene zločine i razaranja;

- U vanjskoj politici strateški interes Srbije je oslonac na NR Kinu (?!), jer pomoć Rusije nije kao što je nekad bila i u očekivanoj mjeri;

- Poticanje građanskog nezadovoljstva i nemira u susjednim zemljama radi njihovog slabljenja i lakšeg ostvarenja „srpskih interesa“ na njihovom području;

- Koordiniranje institucija Republike Srbije i Republike Srpske radi onemogućavanja konsolidacije stanja u Bosni i Hercegovini;

- Odcjepljenje Republike Srpske i pripajanje Srbiji mirnim putem (kad već nije uspjelo ratnim sredstvima);

- Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunalu;

- Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima;

- Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja;

- Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratku Mladiću pred domaćim pravosuđem;

- Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu;

- Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku.

Dalje se navodi čitav niz praktičnih naputaka i programskih smjernica kako ubrzati i olakšati ujedinjenje „srpskih zemalja“, posebno Srbije i Republike Srpske:

- Koristiti sva sredstva i mehanizme za onemogućavanje, obezvređivanje i obesmišljavanje rada oba doma Parlamenta BiH;

- Spriječiti donošenje zakona koje pridonose jačanju državnih institucija, a podržavati samo one koji idu u prilog Republici Srpskoj;

- Kontinuirano dokazivati tezu o nemogućnosti funkcionisanja zajedničkih institucija BiH;

- Uporno insistirati i raditi na dokazivanju da je državna vlast i institucije na nivou BiH nepotrebne, suvišne, neodržive, nemoguće, skupe i antisrpske;

- Ne dozvoliti formiranje bilo kakvih saveza, udruženja i asocijacija na nivou BiH („opasno“ je čak i udruženje pčelara);

- Izbjegavati povezivanje saveza iz RS-a sa istima na nivou BiH (sportski savezi, reprezentativne selekcije);

- Ustrojiti „svoja“ takmičenja u svim sportovima na nivou RS-a i pokušati formirati reprezentativne selekcije;

- „Uvezivati“ sportska društva iz RS-a i Srbije i vremenom ih ujedinjavati u jedan sportski savez (Srbima iz RS-a koji budu prihvatili učešće u zajedničkim ligama na nivou BiH i reprezentacijama BiH jasno staviti do znanja da tim postupcima izdaju srpstvo i da su srpski izdajnici. Ako su ustrajni u učešću „primeniti druge mere kako bi se obeshrabrili“?!);

- Maksimalno izbjegavati uopšte upotrebu termina – Bosna i Hercegovina, a favorizirati naziv Republika Srpska (Republika Srpska i ostatak BiH);

- Političari iz RS-a treba da jasno stave do znanja javnosti i međunarodnoj zajednici da BiH ne smatraju jedinstvenom državom, već zajednicu dvije teritorije koje trenutno čine cjelinu. Tu cjelinu stalno nazivati neprirodnom, nametnutom, nemogućom...;

- Koristiti termin Srpska, kako bi se na taj način RS definisala isključivo kao srpska teritorija;

- Pridjev ‘srpski’ koristiti u svim mogućim situacijama, od naziva institucija, službi, ustanova, praznika, gradova, medija, banaka, sportskih klubova, književnika i njihovih djela, sela, zaseoka, rijeka, mostova i svega drugog, „ma koliko to u pojedinim situacijama zvučalo neobično, čak i smešno”.

Milorad od Laktaša

Glavni jahač balkanskih ratnih sukoba i Memoranduma 1 bio je Slobodan Milošević, a nekrunisani kralj Memoranduma 2 je, bez sumnje, Milorad Dodik.

Milorad Dodik je predsjednik republike Srpske od 2010. godine i predsjednik najjače srpske političke stranke SNSD od njenog osnivanja 1996. U vrijeme rata bio opozicioni političar, a nakon rata favorit, „umjereni političar“ i miljenik međunarodne zajednice koji je trebao iznijeti na svojim plećima implementaciju Daytonskog sporazuma kod srpskog naroda u Republici Srpskoj. Odmah na početku predsjedničkog mandata zastupa stav i tretira Republiku Srpsku kao federalni dio BiH i izaziva sukob sa bošnjačkim političarima. „Umijeće“ bavljenja politikom stekao je već u ratnom periodu kada je na Skupštini RS-a nakon raketiranja Zagreba izjavio da se „slaže da Zagreb treba tući, ali ne smijemo to reći“. Dodik uporno negira genocid nad bošnjačkim narodom u Srebrenici. Da je prevrtljivost kratkog daha potvrđuje i isključenje Dodika iz Socijalističke internacionale „i pored brojnih upozorenja svjetskih socijaldemokrata“, imenovani je „pokazao izostanak bilo kakvog napretka u njegovom djelovanju, retorici, nacionalizmu i ekstremizmu kako osobno tako u djelovanju stranke kojoj pripada“.

Njegov lakrdijaški „humor“ kojim nas „zabavlja“ godinama je impresivan. Da se ne bavi politikom, i da svi ne snosimo posljedice njegovih pošalica još bi ga okitili posjednikom „bosanskog duha“, od uporedbi Sarajeva sa Teheranom do navijanja za reprezentaciju BiH – jedino kada ista igra sa Turskom.

Nema potrebe citirati Dodikove „državotvorne“ izjave tokom „bogate“ i duge političke karijere, dovoljan je i prvi, „leteći“ uzorak (dva zadnja obraćanja medijima) koji će jasno potvrditi teoriju koju iznosimo u ovom članku – o Dodiku kao trenutno najefikasnijem operativcu srpskih memoranduma.

Na pitanje Srne da prokomentira Komšićevu izjavu da je "Srbiji granica na Drini i da to poštuju da ne bi bilo kakvih problema", Dodik je rekao da Republika Srpska poštuje Ustav i Daytonski sporazum i dobro zna gdje su granice, pa i granica na Drini, na koju Komšić upozorava Srbiju. Dakle, jedna sasvim uobičajena izjava koja ne izlazi iz okvira uljudne diplomatske komunikacije je povod Dodiku da „poruku“ navede „na sopstveni mlin“ i izjavljuje, shodno naputcima Memoranduma 2: "Ta granica je tužna činjenica za sve Srbe, pa i mene. Zato volimo kazati da Drina za Srbe nije granica koja razdvaja, ona je samo jedna rijeka koja spaja naš narod, i to Komšić odlično zna, kao što zna da on protiv toga ne može ništa uraditi".

Tezu teksta o Dodiku kao realizatoru memoranduma 2 posebno potvrđuje jučerašnji Dodikov intervju Alternativnoj televiziji. Potkrijepimo iznesene tvrdnje samo najznačajnijim njegovim izjavama u ovom intervjuu:

- Mi predlažemo (na funkcije pri konstituisanju nove vlasti) ljude koji su u kontinuitetu politike koju smo vodili.

- Tegeltiju će na poziciji ministra finansija Republike Srpske zamjeniti profesionalni ljudi koji su lojalni politikama SNSD-a (lojalni politikama memoranduma).

- Važno je da vladajuća koalicija u Narodnoj skupštini Republike Srpske ima podršku što većeg broja narodnih poslanika, jer on (Dodik) kao član Predsjedništva BiH ima pravo da pokrene mehanizam zaštite vitalnog nacionalnog interesa na svako pitanje gdje bude preglasan u Predsjedništvu BiH i da ga vrati u parlament RS-a koji treba da ima dvotrećinsku većinu da odluči u konačnoj instanci.

- Nema potrebe da razgovara sa ljudima koji su bili članovi Savjeta ministara BiH iz SDS-a i činili loše prema Republici Srpskoj.

- RS mora da ima snažan odraz u institucijama BiH da bi sanirala gubitke koje je imala u posljednje četiri godine.

- Iz tog razloga (da ispravi dosadašnje „nepravde“) idem u Predsjedništvo BiH, a ne da bih vodio politiku „tuk na utuk“ ili da bih se bavio revanšizmom.

- Nisam spreman da identite RS-a i srpskog naroda podredim bilo kom drugom identitetu, ni državnom ni kvazinacionalnom, u smislu da je važnija BiH od RS-a, ili da se promoviše neka priča o Bosancima, a da se izgube Srbi pa da izgubimo pismo, jezik...To se neće dešavati.

- Najavio je kompletnu smjenu ambasadora jer se ne vidi nikakav njihov doprinos bilo čemu. To se pretvorilo u socijalu i uhljebljenje. Ambasadori koje ja budem imenovao moraće godišnje podnositi izvještaje i ako oni ne budu usvojeni, sami će morati da odu. Naprosto moramo da promijenimo način rada.

- Neki ambasadori se samo premještaju sa jedne na drugu destinaciju, neki nisu ni zaslužili da budu na ambasadorskim mjestima i to je nedopustivo. Imamo svoje kvote i one moraju da budu popunjene ljudima od integriteta, nesumnjivog patriotizma i sposobnosti da reprezentuju Srpsku, a ne da to sakriju sa pričom o BiH. Ako to možemo da uradimo, oni će biti moji saradnici, u suprotnom, moraće da podnesu ostavke ili da budu razriješeni.

- Ako mi je kao Srbinu iz RS-a, koja čini teritoriju BiH, nešto važno u odnosima sa Srbijom, a ne smeta Bošnjacima, onda to ne može da bude zaustavljeno. U protivnom, sve što njima bude važno biće zaustavljeno na isti način.

- (Mora) da se konačno vidi da li živimo u imaginarnoj situaciji u kojoj se stalno priča o nakavoj međunarodno priznatoj zemlji BiH. - To (BiH) je zemlja koja uopšte nema svoju suverenost, jer nema zemlje koja ima suverenost, a ima neizabrane strance koji njome upravljaju.

- Predsjedništvo ne može ukinuti visokog predstavnika, ali da je veoma važno da ima zajedničku ocjenu o tome da on više nije potreban, kao ni strane sudije u Ustavnom sudu BiH.

- Stranci su u BiH formirali nepodnošljivo lošu strukturu i podanički politički mentalitet, koji je posmatrao ambasadore ili međunarodne zvaničnike kao najvažnije ličnosti naših sudbina i funkcionisanja ovog prostora.

- Ne želim da prihvatim nametnuto, a nametnuli su nam - od Sipe, Obavještajno-bezbjednosne službe, do Tužilaštva i Suda. Pokazalo se da te institucije rade protiv RS-a.

- BiH nikada nije imala zajedničku politiku, niti konsenzus, a i ako je bilo nečega to su kreirali stranci, pa je nešto napravljeno i uvijek su neki nezadovoljni - Hrvati i Srbi zbog ukidanja stečenih prava, a Bošnjaci što ne mogu uspostaviti unitarnu BiH.

- I jedni i drugi (RS i FBiH) smo u nekom „moranju", oni da prihvate puni kapacitet RS-a, a mi da kažemo da živimo ovdje i da želimo da se sa njima dogovaramo...

Odnos bosanske politike prema Memorandumu 2

Očigledno je da probosanska politika, nažalost, nema ispravnu i dosljednu politiku naspram Memoranduma 2 (naravno i onog prvog – „utemeljiteljskog“). Pitanje je koliko državni bosanskohercegovački organi uopće mogu pružiti institucionalni odgovor zbog opstrukcije srpskih predstvavnika iznutra, ali se postavlja, istovremeno, pitanje zašto ni bošnjačka politika ne djeluje energičnije. Bošnjačka politika je po ovom pitanju podređena, u potpunoj defanzivi i kalkulantska kao da je ovo/ova pitanja uopće ne interesuju. Sjetimo se samo nemuštih poteza bošnjačke politike za tužbu BiH pred Međunarodnim sudom za ratne zločine, agresiju i genocid. Ovakav nivo popustljivosti samo olakšava učvršćivanje teze da je karakter rata u bivšoj Jugoslaviji bio građanski i vjerski.

Srpska aktuelna politika, kao što smo uočili iz riječi budućeg srpskog člana Predsjedništva, na zasadima memoranduma vrši uspješan transfer konstrukta krivice po kojem nisu krivi Srbi za raspad Jugoslavije, ratove, sadašnju situaciju i stanje u BiH - nego ostali (Bošnjaci).

Koliko su memorandum(i) živi i koliko se srpska politika kreće u njima omeđenim okvirima pokazuje i promotivna besjeda predsjednika SANU Kostića 2015. godine o famoznom „srpskom pitanju“. On, sa žaljenjem, konstatira da je Kosovo nepovratno izgubljeno i „de fakto i de jure“, i da svesrpsku energiju treba usmjeriti na Republiku Srpsku „jer tamo postoji jedan ozbiljan aktivni, delujući, kulturni, naučni deo ovoga naroda“.

S druge strane Srbija i Republika Srpska su, kao ratni gubitnici, dosljedno provodile politiku zacrtanu u Memorandumu 2 Srpske akademije nauka i umjetnosti. Memorandum(i) otkrivaju model primarnosti srpskog hegemonizma i srpskih zločina u širokom historijskom luku.

Efekte, da Memorandum 2 funkcioniše, možemo uočiti i u samoj činjenici da je Beograd trenutno kudikamo bliže Evropskoj uniji, evropskom putu i integracijama nego Bosna i Hercegovina.

Za potvrdu ovih nastojanja ne moramo potrošiti puno truda tragajući za faktografijom iz prošlosti. Dovoljni su i koraci i dešavanja u posljednjih nekoliko dana.

Srpski politički blok, okupljen oko Dodika, je ostvario potpunu prevagu i ujedinjenje, te potpuno marginalizirao opoziciju. Hrvatski politički blok okupljen oko HNS-a, također, ima potpuno jedinstven stav i viziju oko budućih kretanja i procesa u BiH. Funkcionisanje i suradnja ova dva bloka je besprjekorna, i već duži period sučeljena sa bošnjačkim političkim blokom.

Dakle, jedino je bošnjački politički spektar potpuno bezidejan, sa blijedim političkim liderstvom, razbijen, fermentiran i konfrontiran na brojne pravne subjekte koji se međusobno gladijatorski iscrpljuju oko konstituisanja nove vlasti dok strateški vozovi prolaze. Na kraju, pokušajmo u svjetlu ideologije memoranduma, političkog razvoja događaja na terenu i postizborne retorike izvući zaključke, koji se nameću sami po sebi, bez obzira koliko oni bili zloslutni i pesimistični:

- Ne vodi li postojeća politička situacija u BiH realizaciji projekta „Srpska BiH“?!

- Ne ide li Bosna i Hercegovina u disoluciju udruženim koracima srpskog i hrvatskog bloka?!

Zbog svega navedenog samo naivni mogu biti znatiželjni i u nedoumici kako će se Milorad Dodik ponašati u Predsjedništvu BiH.

Sarajevo, 09. 11. 2018.



05.11.2018.

BOSANSKI NACIONALNI INTERESI

1. Univerzalni principi i politički moral

U današnjoj Bosni i Herecegovini, raspolućenoj po (najmanje) tronacionalnim i etničkim separacijama, postavlja se logično pitanje da li postoje i mogu li postojati univerzalni, općeprihvatljivi principi vođenja bosanske politike. Može li, uopće, postojati realna i funkcionalna bosanska politika?

U kakafoniji sučeljenih partijskih interesa, etničkih ideologija i interesnih lobija, te konfrontacija i rasprava o svemu i svačemu, koje se vode u izbornim kampanjama (a one nikad u Bosni ne prestaju), kao i nemogućnosti da se ostvari i najmanji politički i etnički konsenzus oko najbanalnijih pitanja, nužno bi bilo potaknuti široku raspravu o bitnim bosanskim društvenim i političkim pitanjima, kako u akademskoj javnosti, političkim nosiocima (partijama), tako i državnim institucijama.

Na netom okončanim izborima učestvovalo je oko 150 političkih subjekata i oko 30.000 kandidata. Moglo bi se reći da su Bosanci, kao nigdje u svijetu, opako zaraženi virusom politike. Brojčano ovaj podatak bi morao značiti da je ogroman broj ljudi uključen u iznalaženje rješenja za probleme ove zemlje. Međutim, većina njihova angažmana svodi se na parolašku frazeologiju, međusobne konflikte i isključivosti.

Kada utihnu izborne jerihonske trube, vrijeme je da se na miru i po istilahu počnemo baviti ozbiljnim političkim pitanjima, a ne međupartijskim šaketanjem, uvredama i diskvalifikacijama. Kada stranački adrenalin popusti trebalo bi doći u racionalnu fazu političkog promišljanja i prihvatiti sasvim normalnu stvar, da biti član ili pripadnik neke stranke ne znači biti izdajnik sopstvenog naroda.

Naciju sačinjava i identificira čitav niz odrednica. Nijedna nacija nije apsolutno homogena, jer svako društvo i svaka nacija je skup partikularnih i različitih interesa, ali postoje neki bazni – opći interesi. Nacionalni.

Ili, obrnimo teze. Zar nije normalno i logično da svaka stranka, barem deklarativno, bude državotvorna (ionako su nam puna usta tog pojma) i da ne koči procese za boljitak naroda i Države? Dakle, šta je to bosanski nacionalni (što bi političari rekli - vitalni) interes/interesi? Pa zar se sve političke partije ne zalažu za nacionalne interese? Koji su to, ustvari, nacionalni interesi Bosne?

Kada veliki broj ljudi unutar određenog sistema igraju prema pravilima tog sistema i kada je konačni rezultat loš, a on u Bosni jeste loš, to znači da je sistem loš. Možemo zagnjuriti glave u pijesak i rezignirano konstatirati da je međunarodna zajednica svoju ulogu u sređivanju „bosanskog lonca“, izgleda, okončala Daytonskim sporazumom. Postavlja se pitanje – možemo li mi sami učiniti korake kako bi nam svima bilo bolje?

Ovaj rad je pokušaj i prilog poticaju i otvaranju rasprava u javnosti o važnim društvenim pitanjima čije rješavanje bi trebalo doprinjeti jačanju državotvornosti Bosne i boljem funkcionisanju njenih institucija. Tekst je i poziv politikantima da samokritički (u skladu sa najsvjetlijim napucima marksizma) pogledaju u ogledalo, ali i oko sebe – u svijet realnosti, i siđu sa oblaka privida i politikantskih fatamozgorija.

Naravno, nacionalni interesi su u sferi i „radnom opisu“ politika, stranaka i političkih elita. Međutim, i opća, a posebno intelektualna javnost, moraju ispoljiti aktivitet u izgradnji društva i države na principima jednakosti i ravnopravnosti.

Također, svako ljudsko biće, svaki građanin mora ispoljiti ideje i trud ka ostvarenju općeg dobra, a ne isključivo partikularnih interesa, političkog statusa, moći i pripadajućih privilegija. Na takvoj sinergiji politike, javnosti, vjerskih institucija, akademske zajednice i pojedinaca može doći do pomaka ka funkcionalnijoj i modernijoj državi i društvu. Bez obzira što izneseno zvuči kao ideal i utopija, to je jedini način da ova zemlja krene naprijed i da svi „guramo“ procese u istom pravcu.

2. Stanje i vrijeme političke letargije

Trenutni politički ambijent u Bosni nužno je promatrati kroz prizmu objektivnosti i pojavnih manifestacija. U višestranačnom okruženju i svakodnevnici skloni smo, bez imalo sumnje, ustvrditi da je realitet višestranačja, sam po sebi, dokaz naše opće tolerancije, demokratije i ljudskih sloboda. Istovremeno, skloni smo upoređivati sadašnju „demokraciju“ sa nekadašnjim „jednoumljem“ i partijskom ideologijom. S druge strane, iskustveno smo svjedoci da u toj toliko kritiziranoj nekadašnjoj državi i sistemu partijska pripadnost jeste bila vjetar u leđa statusnom usponu, ali današnja manifestacija višestranačja je demonstracija osionosti i bahatosti.

Ranije bez partijske knjižice niste mogli napredovati u rukovodnoj društvenoj strukturi, sada bez partijske pripadnosti ne možete uopće ni raditi. U čitavoj Bosni brižljivo je odavno kreiran sistem u kojem je partijska pripadnost početak i kraj bilo kakvog radnog statusa. U šumi propisa, odluka, konkursa i uslova je napravljen takav labirint u kojem se apsolutno ne vrednuju kompetencije i stručnost, nego isključivo stranačka lojalnost. Budimo eksplicitni. Ne govorimo ovdje o pristupu pozicije ili opozicije. Radi se o „sistemu“ koji je podjednako imanentan i jednima i drugima.

Ovakva logika i „sistem“ vode strahu da Bosna u budućnosti postane država privatnih vlasnika, tajkuna i „strančarskih“ elita. Prvi korak na ovom putu je stvaranje partijskih feuda kroz sistem javnih preduzeća, javnih ustanova, fondova, zavoda... Nažalost, niti teorija politologije nema problema sa ovim aksiomom, jer višepartijski sistem (pogotovo u Bosni) funkcionira na principu „borbe partija za vlast“. Samo formalno se promovira „vladavina prava“, dok je posrijedi bestijalno čerupanje državnih resursa iza fasade zagarantovanih prava i sloboda, što vodi surovoj eksploataciji, servilnosti, nezaposlenosti, siromaštvu...

Svejedno, uprkos ovakvim okolnostima i principima na kojima počiva trenutna narodna svijest ne možemo da ne budemo mnogo aktivniji zarad općih ciljeva. Svako od nas mora doprinjeti da živimo humanijim životom. Ukoliko želimo da promijenimo odnose među ljudima, društvo, političke odnose - moramo krenuti od sebe.

3. Položaj Bošnjaka

Njihov položaj u svijetu, regionu, čak i u granicama BiH je pasivan, gotovo servilan. Kao da se osjećaju dužni nekome, snebivaju se i sve bi nešto da se izvinjavaju, biva da ne smetaju, da ne bihuzure. Oni, i svojom zaslugom, nisu iznašli pravi način za građenje odnosa sa Srbima i Hrvatima.

Historijske, međunarodnopravne i realne premise su: nema Bosne i Hercegovine bez Bošnjaka, Srba, Hrvata i, naravno, Ostalih. Ma koliko ovo izgleda izlizana i milijardu puta ponovljena fraza - treba je ponavljati. I sebi i svima ostalima. Svi je naglas ponavljamo, ali smo, istodobno, skloni diskvalifikaciji „drugog“ i snatrenju nekih „kosmičkih“ usuda koji će „počistiti druge ili treće“ i ostaviti „nas“ da živimo u „rahatluku“. Jedini ispravni i jedini mogući put je izgradnja Bosne po mjeri SVIH, u kojoj ćemo svi osjećati ovu zemlju svojom. Po onoj arapskoj poslovici: „Prije nego bacimo kost pogledajmo u ogledalo“. Pođimo pojedinačno – od sebe. Da li smo istinski spremni i tolerantni da i „drugima“ damo pravo da ovu zemlju osjećaju svojom? I šta činimo u ime tog cilja. Bosna nije zemlja Bošnjaka. Naravno, nije ni Srba i Hrvata. Ona je naša ZAJEDNIČKA zemlja. Bošnjaci, kao uostalom, ni jedan narod, ne bivaju po dekretu, niti su nastali ukazom, nego jesu i bivaju svojom sopstvenom neporecivošću. Naravno, isto „pravilo“ vrijedi za Srbe i Hrvate (nemojmo zaboravljati Ostale).

Svi se mi nalazimo na istom brodu. I plima nas sve diže, ili oseka spušta, po nekom zakonu bosanskog usuda. U naletima destrukcije gubitnici smo svi. Čak i političke partije koje ne mogu da se izdignu iznad uskopartijskih interesa, vrlo često zbog enormne sujete svojih lidera.

Tek okončani izbori neće ništa promijeniti. Ma kako se konstruisala vlast. Jer, bosanski problemi nisu od jučer. Bosnu destruiraju, u velikoj mjeri, same političke partije zbog svoje samoživosti i odsustva sluha za interese države i građana. I sami vidimo da se u konstrukciji vlasti prave nevjerovatni koalicijski dogovori „ljutih“ neprijatelja. I to je tako u Bosni. Već godinama i već izborima. Pa čemu onda predizborna isključiva retorika ko sa kim može, a ko ne u koaliciju. Barem su ovdje probane sve moguće varijante. I ne treba ih ni skrivati. Postoje samo poželjni i nužni partneri.

4. Prostor državotvornog djelovanja

Koji su to osnovni problemi koji su kamen spoticanja u Bosni i Hercegovini? Šta su to osnovna pitanja i stavovi o Bosni na koja bi trebalo naći potpuno jasne odgovore i izjašnjenja svih političkih stranaka i međunacionalni konsenzus?

- Struktura države

Struktura države definisana je Daytonskim sporazumom. Sastoji se od Federacije BiH, Republike Srpske i Distrikta Brčko. Ustavna struktura Države može se mijenjati samo na dva načina: a) novom međunarodnom konferencijom i b) unutarnjom zakonskom procedurom koja podrazumijeva konsenzus tri etničke zajednice. Silni naboji, energija i rasprave vođene su i vode se oko pokušaja izmjena i negiranja postojećih rješenja. Budimo okrutno pragmatični i realni. Nerealan je bilo kakav Dayton dva. Međunarodna zajednica nema volje ni konsenzusa za njegovo održavanje. Jednostavno, nismo više u fokusu svjetske politike.

S druge strane, disharmonija etničkih zajednica u BiH je izražena u tolikoj mjeri da se preko nišana gleda na bilo kakvo „čeprkanje“ po ustavnim odrednicama. Stepen nepovjerenja između etničkih zajednica doveden je do usijanja. Ovi odnosi, koji su na najnižoj razini od Daytona, bi se morali dobrano relaksirati. Svako društvo i država imaju svoj normalni hod i rast: rođenje, sazrijevanje, atrofija... Da ne slutimo... Društvo i država nisu okamenjene i statične forme. One moraju biti dinamične i promjenljive - u skladu sa vremenom i potrebama. Potrebama SVIH nas! Za opće, univerzalno dobro. Neobojeno nacionalnim, vjerskim ili političkim odrednicama.

- Struktura političkih stranaka u Bosni

„Partijske bolesti“ u Bosni nemaju svoju boju. Bile one zelene, crvene, plave, narandžaste... One svojom strukturom i unutarnjim personalnim odnosima u brojnim aspektima liče jedna na drugu. Čak ni etničke odrednice partija ne igraju bitniju ulogu u unutrašnjoj strukturi.

Sistem je tako dobro napravljen, toliko je stabilan, devijantan i u tolikoj mjeri dovršen da ga pojedinac ili manje neovisne grupe nikako i ničim ne mogu uzdrmati ili dovesti u pitanje. Partije su postale družine interesnih istomišljenika koji su oko sebe izgradili zidove i duboke odbrambene rovove. Radi se o skupinama umreženih pojedinaca, sa jakim međusobnim i institucionalnim vezama i interesima.

Partijski sistem u Bosni je dobrano obesmišljen zbog njenog političkog konstrukta, gdje su se, zbog naglašeno etničke ustavne strukture BiH, partije pretvorile u bošnjačke, srpske i hrvatske. Bilo kakav bijeg i pokučaj prevladavanja ovog ograničenja je ili hibridan ili osuđen na propast. Zbog toga su partije izgubile svoj primarni ideološki, programski i demokratski potencijal. Partije su se zatvorile u etničke krugove. Na političkoj sceni vlada nedoraslost, neznanje i nekompetencija. Otuda nezainteresovanost i nemotiviranost velikog broja kompetentnih, sposobnih i moralnih ljudi da se uopće bave politikom.

Političke stranke se dobrovoljno samoizoliraju; one se doslovno pretvaraju u udruženja građana; nazivaju po osnivačima ili liderima; članovi bez problema prave transfere od lijevice, centra, desnice – i u suprotnim smjerovima, naravno. Sam pojam političkog centra, ljevice i desnice je potpuno obesmišljen u Bosni, jer svako u Bosni može se svakim u sporazum i koalciju i niko ni sa kim. Primarni motiv za politički angažman je lični interes, ako se on ne može ostvariti predviđenom i očekivanom brzinom – nije problem, osnovat ćemo novu partiju u krugu rodbine, prijatelja, u mahali, uvezat ćemo se interesno, vjerski, esnafski... Lična lojalnost i bezuslovna poslušnost liderima je cijena napretka i prolasku unutra u sistem... Zato i imamo preko 150 partija.

Poželjne osobine za politički angažman nisu kompetencije, znanje, sposobnost, stav, mišljenje nego agresivnost, lojalnost, servilnost, sluganstvo... Erozija morala nužno se odražava i na ideološko osiromašenje stranaka, odstupa se od proklamatorskih stavova, ne ispunjava se obećano, retorika i praksa nisu usaglašeni, širi se politički korupcionizam...

Tipologiju bosanskog partijskog spektra možemo sagledavati i iz etničkog profila politika:

Bošnjačka je prenaglašeno defanzivna i uvijek pod pritiskom šta drugi misle o njoj i njenim potezima. U njoj (bošnjačkoj politici) nema samokritike, prepuna je moralno posrnulih i nekompetentnih likova, ona nema dugoročne vizije i koncepte Bosne i naroda kojim rukovodi u, barem, nekoj doglednoj budućnosti.

Bošnjaci, čini mi se, gledaju skrštenih ruku kako se negira njihov identitet, osporava njihova nacionalnost, oduzima im se pravo na jezik, Bošnjaka je iz godine u godinu sve manje u republici Srpskoj...

Najveća poratna bošnjačka partija SDA trenutno živi od simboličkog kapitala prve nacionalne stranke Bošnjaka i prvog perioda višestranačja gdje je u svijesti ljudi etablirana kao pokret i stožerna stranka, a ne na konkretnim trenutnim rezultatima. Neprincipijelnom kadrovskom politikom sama je sebi stavila kamen oko vrata i uspjela sebi obezbijediti ozbiljnu opoziciju od niza partija koje su formirale njene doskorašnje vedete iz prvih safova. Što više gubi na rejtingu to glasnije negira drugim partijama pravo na ratne zasluge, patriotizam, dosljednost... Vrlo osiono i netaktično pokušava iz nedavne historije sebi priskrbiti zasluge i ono što valja, a drugima i opoziciji fakturisati promašaje.

Srpska politika mora jasno i glasno da se odredi da li budućnost Republike Srpske vidi u Bosni ili Srbiji. Čemu inicijative o uvezivanju „srpskih“ općina u Federaciji... Očigledno rat za teritorije nije okončan. Multietničnost bosanskog teritorija se nepovratno gubi. Čemu stalna zalaganja i retorika o Republici Srpskoj kao državi?! Zašto srpska politika stalno opstruira i atrofira probosansku politiku?!

Srpska politika se mora jasno izjasniti o odnosu prema Državi Bosni i Hercegovini. Za sada ona vodi istu nacionalnu politiku naspram partija u Federaciji bez obzira na partijski spektar. Pokazuje to i spremnost nekih zvaničnika, izabranika i odbora SDS-a da će podržati politiku koju vodi njihov doskorašnji „ljuti neprijatelj“ Dodik na svim nivoima.

Odnosi bošnjačke i hrvatske politike su imali svoje uspone i padove od samog formiranja političkih partija od prije 110 godina. Čini se da ti odnosi u historiji nikada nisu bili u dužem periodu isključiviji i neprihvatljiviji nego je to trenutna situacija. Trenutno se nacionalna koplja između Bošnjaka i Hrvata lome oko izbora Željka Komšića u Predsjedništvo BiH, kao posljedica neusvajanja izmjena Izbornog zakona. Postavlja se pitanje u kolikoj mjeri su i sami Bošnjaci svojim (ne)činjenjem doprinjeli narastanju ovih tenzija. Hrvatska politika je godinama potpuno zatvorena u okvire nacionalnog HNS-a, čime se , pod plaštom mimikrije, amortiziraju pred javnošću tvrdi stavovi HDZ-a i daje im se jače „nacionalno jedinstveno uporište“.

- Sistem obrazovanja

Postojeći sistem obrazovanja u BiH potpuno je komercijaliziran i atrofirao, čime se obrazovanje zatvara za siromašne, a dolazi do hiperprodukcije visokoobrazovanih ljudi bez kvalitetnog i pravog obrazovanja. Nije u pitanju samo logika neoliberalizma nego i, bojimo se ustvrditi, sračunat koncept domaćih političkih elita koje svoju cijenu, šansu i uspon vide u u ovakvoj „baruštini“ kadrova koji su pogonsko gorivo stranačkih junoša koji na prečac dolaze do fakultetskih diploma. Vlada opća neprosvjećenost u kojoj je životni kredo pojedinca da ono što nije izričito zabranjeno to je dozvoljeno; stimuliše se agresivnost prema drugom; poltronstvo predstavlja kao recept uspjeha; mladi naraštaji se etnički, nacionalno, vjerski i politički discipliniraju i indoktriniraju sasvim legalno kroz školski sistem. Mladi naraštaji se školuju bez bilo kakvih izgleda za buduće zapošljavanje u zemlji. Zemlja koja nema jedinstven obrazovni sistem ima male mogućnosti da ikada bude jedinstvena.

- Bosanski jezik

Odriče se pravo nominacije Bošnjacima da svoj jezik imenuju onako kako žele – bosanskim. Problem je posebno izražen u Republici Srpskoj koja kroz školski sistem i u XXI vijeku insistira na negaciji ovog osnovnog demokratskog i zakonskog prava. Slična situacija je i sa etničkom odrednicom Bošnjak. U nešto manjoj mjeri. Negira se etnička osobenost Bošnjaka i pravo samoizjašnjavanja. Još uvijek srbijanska kvazinauka stoji na viševjekovnoj tezi o Bošnjacima kao Srbima islamske vjeroispovijesti.

- Evropski put BiH

Za evropski put BiH deklarativno su svi. Međutim, da li ga zaista želimo? Evropski put nije jelovnik sa kojeg se biraju želje i pravi izbor. Evropski put nisu bespovratni krediti i evropske plaće. On znači i sijaset detalja koji će u Bosni izazvati neosporno niz međupartijskih rasprava i ideoloških sukoba, istospolni brakovi, parade ponosa...

Učešće stranaca u domaćim institucijama je, također, kamen spoticanja. Srbi i Hrvati su za njihov odlazak, a Bošnjaci, u njihovom prisustvu, osjećaju sigurnost i zaštitu evropskih standarda i nemogućnost preglasavanja od strane Srba i Hrvata.

- Sekularizam

Odnos prema vjerskim zajednicama i promoviranje sekularizma bit će jedna od zapreka našem priključenju Evropi. U Bosni je gotovo okončan proces potpune sakralizacije politike i politizacije vjere, u tolikoj mjeri da nam je ponekad teško procijeniti da li politički problem revnosnije i strastvenije brane političari ili vjerski predstavnici, i obrnuto. Dodatni „problem“ je potpuno oprečan pristup tumačenju pojma „sekularizma“ teoretičara na Zapadu i uleme. Po ovom pitanju napisani su tomovi knjiga i raprava, a suština problema je što je islam, po aršinima Zapada, nemoguće lišiti društvenosti.

- Odnos prema ratnim zločinima, genocidu, presudama...

Međuetničko neslaganje po pitanju odnosa prema ratnim zločinima, genocidu, sudskim presudama i presuđenim licima nije umanjeno ni za djelić u poratnom periodu. Zločini pripadnika sopstvenog naroda se ne prihvataju, a osuđenici se tretiraju kao ratni heroji i zaslužni građani. Likuje se nad presudama pojedincima iz drugih etničkih skupina, a iz sopstvenog naroda se ne prihvataju i negiraju. Posebice je neprihvatljivo negiranje teških ratnih zločina i presuda genocida po već okončanim sudskim presudama.

- Pravna država, njeni zakoni i državni upravljački instrumentarij mora se sprovoditi, shodno zakonskim nadležnostima, na čitavom teritoriju Bosne i Hercegovine;

- Zakoni moraju biti iznad svakog pojedinca, bez obzira na njegovo etničko porijeklo, pripadnost ili socijalni status. Svjedoci smo privilegija i nodesljednosti sankcija ili povlaštenog tretmana prema predstavnicima političkih elita ili osobama iz kriminogenih sfera;

- Socijalne razlike se uvećavaju iz dana u dan i na razini su odnosa u predkapitalističko doba u Evropi. Stepen nezaposlenosti i siromaštva je izražen u tolikoj mjeri da prijeti širokim narodnim buntom.

- Državna administracija i birokracija prosto isisavaju kurentnost privrede, posebno na međunarodnom tržištu, što, uz političku nesigurnost, odvraća ozbiljan interes investora iz inostranstva za bh privredu.

- Odliv stanovništva zbog neperspektive, siromaštva i političke nesigurnosti prijeti da demografski isprazni Bosnu i Hercegovinu. S druge strane, broj „Bosanaca“ širom planete (prvom, drugom ili već nekom „kloljenu“) je veći od broja stanovnika u BiH. To je ogroman i ekonomski potencijal za prevladavanje naših brojnih problema. Al ne kroz sistem „sadake“ rođacima u domovini.

- Zaduženost BiH kod međunarodnih finansijskih institucija je velika, ali kudikamo manja od svih zemalja u okruženju. To je, uz ogromne prirodne neiskorištene resurse, izuzetan resurs za brz i učinkovit razvoj i spas od siromaštva. S druge strane, još uvijek političke elite potiču i razvijaju svoje „nacionalne privrede i ekonomije“.

- Evropski put BiH mora biti istinski a ne verbalno demagoški. Također priključenje NATO savezu, gdje opstrukciju prave predstavnici srpskih stranaka.

- Kultura je najbitnije obilježje kolektivnih identiteta. Multikulturalne zajednice su dinamičnije i vitalnije. U njihovom međusobnom prožimanju i interakciji svi dobijaju. Samo odsustvo kolektivnog duha sprečava interakciju „drugog“ i „drugačijeg“. Sopstvena kultura atrofira ako se zatvara izolacionizmom. Zbog svojih razlika i kulturološkog širokog spektra Bosna i Hercegovina je izuzetno vrijedno područje i to je njena izuzetna prednost u svjetskim okvirima. U BiH kultura se nacionalizira, regionalizira, ona se zatvara umjesto otvara, što je njena suština; vlada provincijalna kultura, festivalska i folkloristička za jednokratnu pojavnu upotrebu.

- Sport je društvena i privredna oblast sa najbržim i najvećim potencijalom u savremenom svijetu. U BiH je potpuno sapleten i u raljama etničkih i političkih antagonizama unutar saveza, što drastično limitira njegovu društvenu i finansijsku korist po čitavom nizu aspekata;

- Reprezentativni sportski objekti su, jednostavno, legitimacija svake države i nužnost svake države. Postojeća sportska objekatska infrastruktura ni izdaleka ne omogućava kandidovanje za bilo kakva ozbiljnija i zahtjevnija međunarodna takmičenja. Koliko smo samo puta u poratnom periodu bili u situaciji da ne možemo održati ni međunarodne susrete u određenim sportovima jer naši sportski objekti nisu zadovoljavali ni minimalne standarde za održavanje međunarodnih takmičenja. Dešavalo se vrlo često da i ne prisustvujemo nekim međunarodnim smotrama zbog bizarnih razloga – nedostatku sredstava za putovanja i smještaj;

- Snažnu državu čini snaga i povjerenje u njene institucije. Umjesto da iz dana u dan jačamo institucije, mi smo izmjestili donošenje najvažnijih političkih i državnih odluka iz institucija države u političke stranke i njihove lidere.

- U narodu vlada potpuna apatija i pasivnost. Sav politički dinamizam odvija se kroz stranačke vojske. Za ilustraciju može poslužiti i procenat izlaska birača na izbore koji se smanjuje iz godine u godinu. Na zadnjim izborima je tek nešto iznad 50%, dok je u uređenim i stabilnim zemljama, npr. nordijskim, iznad 80%?!

- Osnovni aksiom demokratske vlasti je njena podjela na zakonodavnu, izvršnu i sudsku i međusobna neovisnost ovog tronošca. Sudska vlast U BiH je pod velikim i presudnim utjecajem političke i izvršne vlasti što je diskvalificira kao ovisnu i neprofesionalnu.

- Bosanskohercegovačko kritičko javno mnijenje i inetelektualna javnost koja bi bila moralna savjest i korektiv društva, gotovo da ne postoje. Izgubljeni su u apatiji, samoizolaciji ili su se „prodali“ pojedinim centrima moći. Mi, dakle, nemamo javnost, mi imamo podijeljene javnosti.

Sarajevo, 04. 11. 2018.

29.10.2018.

Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti iz percepcije suvremenosti

Kada su, navodno, skoro dva vijeka nakon Francuske revolucije pitali kineskog premijera Ču Enlaja da prokomentariše taj događaj on je, tvrde, odgovorio: “Prerano je o tome govoriti”. Za pravilno razumijevanje historije, historijskih događaja i dokumenata, nužno je da na njih „padne historijska patina“, da se procesi, događaji i dokumenti „slegnu“ kako bi se „hladnih glava“ i potpuno racionalno, argumentirano i nepristrasno o njima donijela historijska valorizacija i sud.

Za političke prilike na Balkanu, posebice na području bivše SFR Jugoslavije, osobito je važan i u javnosti dobro poznat (iako su ga rijetki pročitali, a još rjeđi prostudirali) dokument pod nazivom Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti. Njegovo čitanje, razmatranje i kritički osvrt je ponovo nužan i aktuelan iz percepcije naše suvremenosti, kako zbog aktuelnih političkih zbivanja, tako i zbog budućih političkih odnosa na području Balkana. Korisno je novo iščitavanje teksta Memoranduma i zbog trenutnih nacionalnih i političkih odnosa u postizbornoj Bosni.

Slovo, duh i bauk Memoranduma lebdi i širi se nad područjem ex Jugoslavije od njegova nastanka do naše suvremenosti. Bez sumnje on (Memorandum) će biti i u budućnosti obavezno štivo i bukvar svih političkih srpskih elita. On je bio i ostao ideološka potka i nauk srpskoj politici za praktično djelovanje.

Dakle, Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti je dokument na tridesetak strana koji je nastao u septembru 1986. godine kao strateški dokument srpske inteligencije i odgovor na aktuelna politička pitanja. Dokument sadrži i, očigledno, ima pretenziju da nizom prijedloga i smjernica definira magistralne pravce (sve)srpske politike u budućnosti. Od tada odnos prema sadržaju Memoranduma je dvojak: unutarnja (sve)srpska percepcija - svjetionik i hodogram srpske politike i vanjska percepcija – po kojoj je dokument u svjetskoj javnosti i kasnije – sudskim instancama (haškim) i od ostalih naroda u Jugoslaviji tretiran, s pravom, kao hegemonistički i velikosrpski.

S vremena na vrijeme Memorandum treba „osavremeniti“ i „obogatiti“ detaljima aktuelne političke zbilje. Stoga, odnedavno i zalaganja Aleksandra Vučića i Milorada Dodika za donošenjem „Deklaracije o zaštiti i očuvanju srpskog naroda“ nisu ništa drugo do izrada novog provedbenog dokumenta i nacionalnog programa na osovinskoj platformi Memoranduma.

Na istoj ideološkoj matrici Memoranduma su i skorašnji „zahtjevi“ i „analize“ srpskih „intelektualaca“ i „analitičara“ (npr. Fuštića, Vasića...) o Srbima „kao nejekstremnije ugroženoj etničkoj zajednici u Evropi“ i „o lažnim državama: Kosovu, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini“, i njihovom umovanju da bi prvi zadatak novoizabranih srpskih političara (Dodika) trebao da bude zahtjev za samostalnošću Republike Srpske na „dejtonskim proceduralnim kolosijecima“?! Zatim, neophodnost da se svi Srbi „uključe u Nacionalni Program Republike Srpske, u njegovu kreaciju i njegovo formulisanje kao cilja“. Rajko Vasić ne dangubi, on predlaže hitno „postavljanje Nacionalnih Standarda“ (što li velikim slovima), zagovarajući „eliminaciju Poturica, Kolaboracionista, Interešdžija i sumnjivih Integracionista“. Cilj se zna – „Država Republika Srpska“, jer „sve države, i velike i male, nastaju najprije u glavama njenih ljudi“.

Vratimo se, ipak, tekstu Memoranduma. Šta su najvažnije odrednice ovog dokumenta, koje su imale i još uvijek imaju svoje posljedice u historijskim raspletima na Balkanu nakon njegova nastanka?

Memorandum je dokument koji je u najvećoj mjeri bio konsenzualna ideološka potka srpskih političkih elita i čiji je zadatak da markira ključne probleme „srpskog pitanja“ u SFR Jugoslaviji, diskretno sugerišući poželjnost i nužnost političkog (sve)srpskog djelovanja u budućnosti. Bez uvijanja se nagovještava raspad SFR Jugoslavije i priprema srbijanska javnost za nastupajući razvoj situacije. Na početku dokumenta se konstatira da je kriza zahvatila sve segmente društva i da je ugrožen cjelokupni poredak zemlje (nerad, neodgovornost, korupcija, nepotizam, odsustvo pravne sigurnosti, birokratska samovolja, nepoštivanje zakona, inflacija, raspad moralnih vrijednosti, ogorčenje naroda, apatija...). Konstatira se da je postojeći nivo devijacija izražen u tolikoj mjeri da je izvjestan raspad jugoslovenske zajednice. Jedini izlaz, po Memorandumu, je u temeljnim promjenama u privredi i političkom sistemu.

Slijedi opširna analiza i nabrajanje negativnih pojava u sferi: ekonomskih pokazatelja o privrednim teškoćama, zaduženosti zemlje, lutanjima u pronalaženju rješenja, nezaposlenosti, centralizaciji, decentralizaciji, strategiji razvoja, „dogovornoj ekonomiji“, promašajima privrednog razvoja, socijalnoj demagogijj, programu ekonomske stabilizacije, kritici funkcionisanja političkog sistema, preispitivanju „dogovorne ekonomije“, dominaciji politike nad ekonomijom, nedemokratskom izbornom sistemu, SKJ-u koji je srastao sa državom, kršenju građanskih prava, sudskoj vlasti i njenoj ovisnosti od izvršne, radničkoj klasi koja nema „nikakav stvarni uticaj na političko odlučivanje“, sukobu nacionalnih ekonomija...

Međutim, fokus ove mini-analize Memoranduma nije na ekonomskim nego na političkim aspektima. Ono što je, iz naše vizure, veoma intresantno je kritika političkog sistema, za kojeg se otvoreno navodi da: nije konzistentan, da je bez plana, tržišta, bez prave države i samoupravljanja. Težište kritike je u postupcima pretvaranja „federacije u konfederaciju“, što je omogućeno izmjenama Ustava iz 1874. godine. Takva ocjena potkrepljuje se argumentom historijskih zakonitosti da je „moguće prerastanje konfederacije u federaciju a nikako u obrnutom smjeru“.

Ovakva situacija je, po Memorandumu, proizvela „afirmaciju republičke i pokrajinske državnosti“, nacionalno je „nadvladalo klasno što neminovno vodi ka separatizmu“. Opći je zaključak da se društveno uređenje očigledno „nalazi u stanju paralize“ u kojem je stvorena klima da svi žele „da što prije i što dalje pobegnu iz kuće koja se ruši“, a najočigledniji znaci su: „Kosovo, neregulisani državno-pravni odnosi sa Jugoslavijom i pokrajinama, kao i genocid na Kosovu“.

Po Memorandumu nacije nisu ravnopravne: „srpska nacija, na primer, nije dobila pravo na vlastitu državu. Delovi srpskog naroda, koji u znatnom broju žive u drugim republikama, nemaju prava, za razliku od nacionalnih manjina, da se služe svojim jezikom i pismom, da se politički i kulturno organizuju, da zajednički razvijaju jedinstvenu kulturu svog naroda. S obzirom na postojeće oblike nacionalne diskriminacije današnja Jugoslavija se ne može smatrati modernom i demokratskom državom.“?!

Iznosi se, ničim potvrđena tvrdnja da se srbijanska privreda sračunato urušava na uštrb razvoja „Crne Gore i Bosne i Hercegovine, dveju republika koje imaju status nerazvijenih“. Nastoji se predočiti kao istinita slika u kojoj je Srbija eksploatisana od drugih republika, da se druge republike razvijaju na štetu Srbije. Za većinu nedaća kriva je Komunistička partija Jugoslavije i Kominterna, koja je u naporima da ostvari svoje strateške i taktičke zamisli na međunarodnom planu težila razbijanju Jugoslavije.

Ideolozi i kreatori ove srpske „segregacije“ su Tito i Kardelj, čiji duhovi i autoriteti su vladali Jugoslavijom i nakon njihove smrti; koji su omogućili Sloveniji i Hrvatskoj političku i ekonomsku dominaciju u Jugoslaviji. Tadašnji političari Srbije su se pokazali nespremnim za istorijski zadatak koji im je nametnula izuzetno teška konstelacija odnosa u jugoslavenskoj zajednici. Zato je bilo potrebno preodgojiti novu generaciju političara koja će biti u stanju, shodno instrukcijama Memoranduma, kočiti, opstruirati proces i stvarati konflikte ako je to potrebno. Sve pripreme su izvršene da se dogodi – Slobodan Milošević.

Status Srbije kao „neravnopravan“ potkrepljuje se tvrdnjama da se Srbija „sama izborila i za građansku demokratiju, i koja je u poslednja dva rata izgubila 2,5 miliona sunarodnika“, s druge strane doživljava „da posle četiri decenije u novoj Jugoslaviji jedino ona nema svoju državu“. Ono što Srbija dobija u „ratovima gubi u miru“. Drugi su nezahvalni i vraćaju Srbiji „fizičkim, pravnim i kulturnim genocidom nad srpskim stanovništvom Kosova i Metohije“. Srbiji se čini „nasilje koje podseća na najmračnija vremena turskog nabijanja na kolac.“?!

Tekst Memoranduma je skup epskih narativa, selektivnih podataka i mitova o srpskim „zaslugama“ (naravno mnogo većih od zasluga drugih) koje su ugrađene u temelje Jugoslavije. Srbija je u temelje Jugoslavije ranijim seobama stanovništva položila „preko 500.000 Srba“, i još 200.000 Srba na Kosovu „napušta svoju zemlju gonjeni zulumom i fizičkim, moralnim i psihološkim terorom“, jer se „priprema konačan egzodus“. Predviđa se da za „manje od desetak sledećih godina Srba na Kosovu više neće biti“. Sudbina Kosova ostaje životno pitanje čitavog srpskog naroda u golemoj historijskoj vertikali. Od historijskog nastanka Srpske države do daleke budućnosti. „Ako ono ne bude rešeno jednim pravim ishodom nametnutog rata, ako se ne stvore objektivni i trajni uslovi za povratak iseljenog naroda - taj deo Republike Srbije i Jugoslavije postaće i evropsko pitanje, sa najtežim, nedoglednim posledicama. Kosovo predstavlja jednu od najvažnijih tačaka unutrašnjeg Balkana.“ Ostavimo srpskim historičarima i političarima ocjenu u kolikoj mjeri je ovo istinito predskazanje Memoranduma rezultat secesionističke albanske politike, a koliko svih dosadašnjih srbijanskih politika.

Tjeskobu Srbima u Jugoslaviji nije pravilo samo Kosovo. Pravili su je, uglavnom, više manje – svi. Od Vardara do Đevđelije. Naravno u širokim društvenim aspektima. Memorandum će posegnuti i za personalnim slučajevima, koje će modelirati, uviti u „nacionalističko ruho“ kako bi potkrijepio tu „iskonsku netrpeljivost, nerazumijevanje i nepoštivanje (svih) drugih“ prema Srbima. Tako Memorandum tvrdi kako „koliko juče Meši Selimoviću nije bilo dopušteno da se izjasni kao srpski pisac, a ni sada se ne poštuje njegova volja da se vodi u srpskoj književnosti“?!

Autori Memoranduma „upozoravaju“ da je Jugoslavija „sa Ustavom iz 1974. godine postala veoma labava državna zajednica u kojoj se razmišlja i o drugim alternativama, a ne samo jugoslavenskoj, kao što pokazuju skorašnje izjave slovenačkih javnih poslanika i raniji stavovi makedonskih političara“. Ovakvi stavovi i pojave ukazuju „da Jugoslaviji preti opasnost od daljeg rastočavanja“, a „srpski narod ne može spokojno očekivati budućnost u takvoj neizvesnosti“. Šta preostaje Srbiji u ovakvoj situaciji nego da se „sama opredeli i definiše svoj nacionalni interes“; „izoštri osećaj za nacionalnu nezavisnost“ i krene svojim (ratnim) putem jer se „jedna razvojna epoha jugoslovenske zajednice i Srbije očigledno okončava sa historijski istrošenom ideologijom“.

Šta je, uopće, svrha ovog podsjećanja na Memorandum SANU-a? Svakako ne podsjećanje na neke stare i nostalgičarske rane i žal za ex Jugoslavijom, nego u svjetlu najnovijih srpskih ideja i poteza sa obje strane Drine pokazati da je osnovni koncept i dokument velikosrpske ideologije još uvijek itekako živ i prisutan u našoj svakodnevnici.

27. okt. 2018.

25.10.2018.

KONCEPT POLITIČKOG INDIFERENTIZMA SAKIBA KORKUTA

Sažetak

U ovom radu razmatra se politički koncept koji je u više članaka u arebičkoj štampi u austrougarskom periodu izlagao poznati alim i urednik časopisa Misbah Sakib Korkut . Obzirom na kompleksnost političkih odnosa tog perioda, tematiku koju je tretirao, burno doba unutar bosanskih i unutar bošnjačkih političkih rasprava, te nivo ovih političkih ogleda, izložene ideje slobodno možemo tretirati zasebnim i osebujnim političkim konceptom, kojeg u ovom radu nominiramo kao politički indiferentizam. Rad odslikava i političke prilike u Bosni i Hercegovini, iz vizure arebičke štampe, neposredno pred Prvi svjetski rat, kao i najizraženije probleme u ovom periodu: neprosvijećenost, konzervativizam, bošnjačku nacionalnu raspolućenost u nacionalnom smislu, srpsku i hrvatsku nacionalnu hegemoniju, ekonomske probleme i dr.

Ključne riječi: arebička štampa, Misbah, Sakib Korkut, indiferentizam, nacionalizam, suverenitet, Islamska zajednica, Bosna i Hercegovina, Bošnjaci, Srbi, Hrvati.

Uvod – pojam alhamijado periodike

Ovaj rad svoje izvorište ima samo u jednom dijelu alhamijado stvaralaštva u Bosni i Hercegovini. Dakle, jasno se akcentira austrougarski period, a u okviru njega printani mediji štampani arebičkim pismom i to listovi: Tarik, Muallim, Misbah i Jeni Misbah. Većina uleme smatra da je uobičajeni oblik komunikacije sa vjernicima (vazovi, hutbe, predavanja, javna obraćanja...) jedina i sasvim dovoljna sredstva za poduku i prenos informacija. Prema štampi se odnosi sa prezirom i nipodaštavanjem; smatra da se vjerska pitanja moraju raspravljati i riješavati isključivo u okviru vjerskih institucija, a ne javno – kroz štampu. Nova sredstva i novi oblici komunikacije neminovno dolaze. Prihvatanje štampe kao komunikacionog sredstva od strane konzervativne uleme je znak prihvatanja modernizacije i demokratizacije bosanskohercegovačkog društva.

Dva su primarna faktora koja su usko determinirala istraživanje alhamijado periodike. Prvi je vrsta pisma, u ovom slučaju arebica (adaptirani i bosanskom jeziku prilagođen slovni fundus arapskog jezika), a drugi podrazumijeva štamparsku tehniku izdavanja i umnožavanja. Ako imamo u vidu dva navedena faktora, onda naš predmet istraživanja možemo sasvim precizno situirati u vremenski period od 1. juna 1908. do 24. jula 1914. godine. To je period u kojem je štampan prvi takav časopis (Tarik), odnosno posljednji brojevi časopisa štampanih arebicom (Jeni Misbah). Na prvi pogled, kratak period i sa historijske distance zanemarljiv; s druge strane, period (pred Prvi svjetski rat) najburnijih raspleta u historiji Bosne i Hercegovine.

Pojam arebičke štampe obuhvata listove: Tarik, Muallim, Misbah i Jeni Misbah. Upravo su ovi listovi, s obzirom na to da su štampani arebicom, a samim tim i namijenjeni isključivo bošnjačkom stanovništvu, najbolji reprezent stavova, mišljenja i rješenja koja su nudili Bošnjaci u datom periodu (1878-1914.).

Bošnjačko traganje za vlastitim identitetom

Pojam indiferentizma , autora Sakiba Korkuta, mogli bismo ustvrditi, centralni je bošnjački politički koncept i najzaokruženija bošnjačka politička ideja, kojeg je autor izložio, u nekoliko brojeva Misbaha, neposredno pred Prvi svjetski rat. Ova politička teorija je originalna i neuobičajena u političkim raspravama i u onovremenoj štampi. Mogli bismo reći da je okrutno politički pragmatična; iz naše percepcije možemo je ocijeniti nedovršenom, naivnom, ali s distance više od sto godina, izuzetno realnom. Koncept je izuzetno važan i iz današnje perspektive, naročito ako imamo u vidu da se dileme, pojmovi i teze nisu mnogo promijenili u posljednjih sto godina. Ovo je bolan politički manifest, jer bez bilo kakvih uvijanja odslikava tragičnu političku poziciju Bošnjaka i njihovu kolektivnu zbunjenost i nesnalažljivost pred Prvi svjetski rat.

Sakib Korkut je „problematizirao i dijagnosticirao supstancijalne dimenzije onodobnog poimanja fenomena nacionalizma srpskog i hrvatskog, i to posebno u njegovu doktrinarno-ideologijskom odnosu prema Bosni i Bošnjacima. Svaka rekonstruktivna historija bošnjačke i bosanske sociološke i politološke misli koja tematizira ovaj fenomen nacionalističkog poricanja Bošnjaka i povijesnog, teritorijalnog, kulturno-običajnog, političkog i državno-pravnog bosanskog individualiteta, ne može zaobići njegove spoznajne domete“. (Zgodić 2003: 695)

Ako pojam suvereniteta promišljamo i tretiramo u sferi politike, suverenitet označava potpunu vlast vladara, države ili naroda na vlastitu teritoriju; suverenost se manifestira u odnosu prema političkoj zajednici unutar države - odnosno unutarnji suverenitet, te nezavisnost takve vlasti u odnosu na bilo kakvu izvanjsku, tuđu vlast - vanjski suverenitet. Najviši oblik suverenosti jest donošenje ustava i zakona, te ostalih državnih akata, zatim vojna služba, carine te nekih simboličkih akata koji su empirijski izraz državne vlasti kao znakovlje, himna, zastava, grbovi, isl.

Osmanlijska vlast 1912. godine na Balkanu doživljava svoj definitivni slom. Austrougarska vlast, u sferi nacionalnih odnosa, povlači izvjesne poteze u korist muslimana kako bi ih iskoristila kao protutežu Srbima i njihovom rasplamsanom nacionalnom zanosu, tj. i u austrijskoj publicistici se javlja ideja o muslimanskoj naciji na Balkanu. Uporište je u višestoljetnoj muslimanskoj praksi po kojoj se nacija i religija poistovjećuju. „Pomenuta ideja mogla je biti potaknuta i jačanjem panislamskih tendencija u dijelu bosanskohercegovačke muslimanske inteligencije. Te tendencije došle su do izražaja u časopisu 'Biser', osobito od 1913. i bile su još više prisutne u izdavačkoj djelatnosti Muslimanske biblioteke.“ (Juzbašić 2002: 341)

Proces nacionaliziranja Bošnjaka je u svom nastanku. Postoji čitav niz dijametralno suprotnih tendencija i viđenja procesa nacionaliziranja. Ako uzmemo primjer „Bisera“ uočit ćemo jaku osnovu religioznog duhovnog naboja, dok njegova nacionalno-politička orijentacija nije bila jedinstvena - uostalom kao i čitalačka publika. Grupa saradnika okupljenih oko uredništva dominantno ispoljava osjećaje muslimanske narodno-vjerske posebnosti na Balkanu, a veoma je izražena i panislamistička ideja povezanosti s drugim islamskim narodima. „Pri tome je u 'Biseru' bilo ispoljeno i shvatanje da bosanskohercegovački Muslimani, koji se imenuju Bošnjacima, po jeziku pri¬padaju onoj slavenskoj grupi od desetak milijuna duša, kojoj pripadaju i Srbi i Hrvati; da svi oni zajedno predstavljaju jedan narod, 'samo sa tri imena i tri vjere'.“ (Juzbašić 2002: 341)

Međutim, deklarativno svi časopisi nastoje promovirati ekvidistancu između srpskog i hrvatskog nacionalizma. Iz današnje percepcije i analizom sadržaja tekstova možemo ustvrditi da je Biser, nasuprot Gajretu, blizak stavovima Hrvata, da se u potpunosti opredijelio za latinicu i da više prostora daje suradnicima prohrvatskog stajališta. Novi vakat, kao glasilo Ujedinjene muslimanske organizacije i patronatom Šerifa Arnautovića, piše u ljeto 1913. da „Muslimani moraju da iz¬vuku konsekvence iz sloma Turske i da se u njima mora razviti svijest da su jedno sa narodom s kojim žive. List se izjasnio i za 'narodno jedinstvo Srba i Hrvata', uz obrazloženje da bi se u protivnom Mus¬limani morali pocijepati u dva nacionalno-politička tabora.“ (Juzbašić 2002: 341) Istovremeno, Novi vakat je rezerviran prema idejama o srpskohrvatskom jedinstvu koje su dolazile iz srpskih redova, videći u njima prikrivenu ten-denciju da se srbiziraju Muslimani.

Jasno je da Bosna i Hercegovina, već tada, nema naciju u političkom smislu, već tri politički i vjerski podijeljena naroda. Ključne prepreke koje od samog početka koče razvoj nacije po evropskim principima su vjerski rascjepi koji su bili glavni uzrok podjela i ogorčenog antagonizma između pojedinih staleških dijelova bosanskohercegovačkog društva. Vjerska isključivost srpskog i hrvatskog nacionalizma vodi ka cilju potpune negacije prava Bošnjacima da imaju svoju nacionalnost. Bošnjaci se, s ciljem pridobijanja ili negiranja – zavisno od dnevno-političkih potreba, nazivaju pežorativno Turcima, dok ih neki drugi nazivaju i „cvijećem hrvatskog naroda, ili starim dobrim Srbima koje treba ponovo preobratiti na veru pradedovsku“. (Fejzić 2006: 211)

I sami Bošnjaci gotovo se mire, prećutno prihvataju tada rašireno i od Srba i Hrvata nametnuto im shvatanje, da oni nisu i u budućnosti ne mogu biti državotvorni niti nacionalnotvorni elemenat u Bosni i Hercegovini. Njih treba držati u okvirima vjerskog identiteta. I iz njihovog ugla stvara se ovakva pozicioniranost. U ovakvim okolnostima i nije se mogao naći iole prihvatljiviji način kako vjerski opstati s bremenom „turske krivice“, a pogotovo artikulirati političke i nacionalne planove. Njihovo ostvarenje nije se moglo nazrijeti ni u dalekoj budućnosti. Šta preostaje? Surovi pragmatizam nastao iz straha za egzistenciju zbog sudbine muslimana na Balkanu, i pokušaj (pri)dobijanja barem minimalnih koncesija kako od strane austrougarske administracije, tako i od Srba i Hrvata. „Ondašnji muslimani na Balkanu životno su ugroženi, jer novonastale kršćanske države (Srbija, Crna Gora, Bugarska, Grčka...) 'garantiraju' slobodu islamske vjere, a pritom su same te države smatrale muslimane 'recidivom prošlosti', 'ostatkom turskog jarma', te nastoje zamesti svaki trag osmanskog prisustva na Balkanu.“ (Karić 2002: 162)

Temeljni faktori nacionalnog osvješćivanja

Institucije Bošnjaka još su u povoju, tek osnovane, krhke i opterećene personalnim animozitetima. U buduće burne političke procese osvajanja demokratskih vrijednosti, sloboda i prava; u osiguravanje institucionalno realne i održive političke, nacionalne i državne budućnosti; u borbi za svoje mjesto pod političkim suncem, Bošnjaci ulaze bez efikasnih nacionalnih institucija. Koji su njihovi institucionalni mehanizmi? Islamska zajednica – ona je u osnivanju; dugo su se muslimani borili sa okupacionom vlašću oko izbora reis-ul-uleme i njenog institucionalnog zaokruženja. Ipak, iako novoformirana, Islamska zajednica, zajedno sa ulemom okupljenom oko arebičkih časopisa, predstavlja ako ne jedino, a ono važno institucionalno uporište za očuvanje vlastite, ne samo vjerske nego i nacionalne samosvijesti koja je kod Bošnjaka tek u fazi stvaranja. Primarnu ulogu nacionalnog osvješćenja, uz bošnjačke političke partije, imaju arebički časopisi. Njihova pretenzija je da vode i predstavljaju vjerski, politički, nacionalni, kulturni i prosvjetiteljski pokret i budu njegovo jezgro.

Kritika uredništava arebičkih časopisa, koju možemo slobodno i istovremeno svrstati i u vjersku elitu, prema negativnim društvenim pojavama počinje od sopstvenih redova. Arebička štampa se ne libi da oštro kritizira i sebe samu, tj ulemu, jer smatra da je ona krivac za kulturno zaostajanje i zakržljalost naroda. Umjesto da ulema bude elita Bošnjaka, njihovo svjetlo i predvodnica, da ih predvodi, ona (ulema) je nesavremena, udaljena od stvarnog života i realnosti i živi u samozavaravanju tražeći selamet u kojekakvim mitskim narativima i organizirajući folklorističke manifestacije poput „Ajvatovica koje sa islamom nemaju ništa zajedničko“.

Ulemi se zamjera što nemaju istinski autoritet i utjecaj na bosanske muslimane, njihovi vazovi nisu u skladu sa aktuelnim problemima i potrebama; ulema je, ustvari, nekvalificirana, nedovoljno obrazovana i nepripremljena da udovolji narodnim potrebama u duhu vremena i potreba; ona je uplašena, isprepadana, nema hrabrosti za borbu i odlučnu akciju – ulema je upravo onakva kakva ne bi trebala da bude. A da bi ulema bila istinski predvodnik naroda ona mora biti obrazovana u duhu vremena i lišena mitskih srednjovjekovnih narativa i predrasuda. Prvo ulema mora biti obrazovana da bi odgajala i obrazovala druge; njeno obrazovanje treba da obuhvata i „svjetsku naobrazbu“, a ne samo da izučavaju vjerske znanosti; ona (ulema) jednostavno mora ispunjavati intelektualne i moralne pretpostavke kako bi mogla osposobiti novu generaciju i bošnjačku elitu koja će biti branič islama i muslimana u ovoj zemlji.

Uredništva arebičkih časopisa ne mogu da budu indiferentna prema političkoj stvarnosti, prema propustima političkih stranaka, njihovim programskim orijentacijama, učincima i naročito, prema njihovim stalnim personalnim sukobima i neslaganjima. Na razini ustavnopravnih i zakonskih odredbi prihvataju i zalažu se za načelo odvojenosti države i vjerskih zajednica i crkava, odnosno institucionalnu odvojenost politike i religije kao značajne tekovine evropskog političkog moderniteta; ali s druge strane upadaju u klopku sopstvenih proklamacija i vrlo aktivno i hrabro iznose političke sudove, određujući se eksplicitno za poteze političkih partija i iznoseći svoj sud prema brojnim političkim problemima u oblastima ekonomije, nacionalnih odnosa, školstva i sl. Iznenađujuće oštro često kritiziraju brojne deformacije unutar muslimanske i Islamske zajednice kao što su: sklonost ka autokratiji, aristokratizmu, vaninstitucionalnom djelovanju, protežiranju privatnog u odnosu na opće dobro, otuđenosti političkih i vjerskih elita od naroda, i sl.

Tako su u uvodnom članku Misbaha (Misbah, II/1914, br. 19, 1) pod naslovom Nešto o šeriatu, autora A. F. (vjerovatno urednički stav), koji je izlazio u dvadesetak nastavaka i vrlo često iznosio smjele političke stavove, sadržani osnovni postulati i stavovi o najvažnijim društvenim bošnjačkim dilemama u austrougarskom periodu. Tekst je jedna vrsta bošnjačkog političkog onovremenog političkog manifesta i u njemu se problematiziraju pitanja nacionalnih odnosa u Bosni i Hercegovini; odnos prema procesu nacionaliziranja, stav islama o nacionalnom određenju, međubošnjačka raslojavanja na pristalice Zapada i Istoka i sl. U uvodu članka se konstatira da je „Srpstvo i Hrvatstvo više štetilo muslimanima Bosne i Hercegovine nego išta drugo“, da „ove dvije ideje“ unose razdor i konfuziju među Bošnjake i da za „nas muslimane može to značiti samo nezrelost i izdajstvo, nepojmanje vjere i dina“.

Iznosi se stav da bi vjera trebala da bude osnovni identifikacioni marker za svakog muslimana u Bosni i Hercegovini u sferi njegova društvenog „javnog djelovanja“. Postavlja se upit da li je, uopće, moguće muslimanu biti „moderan Srbin ili Hrvat“ a istovremeno se „ne ogriješiti o interese islama“; primarni interes muslimana u Bosni i Hercegovini je „očuvanje islamske vjere, imovine ili čega bilo islamskoga“.

Iz ove percepcije nacija je sekundarni pojam, ona obuhvata užu društvenu grupu „s jednakim običajima, tradicijama i jezikom“ a islam je krovni pojam koji je po važnosti daleko iznad nacije. Autor je pod snažnim dojmom manifestiranja nacionalizma u svakodnevnom životu gdje „svaki pripadnik nacije mora raditi za njenu sreću i dobro, mora žrtvovati život i imetak za interese svojih sunarodnjaka, mora udariti i protiv svojih istovjernika, samo ako to budu narodnosni interesi iziskavali. Koji nije takav privrženik nacije, on je samo licemjer i intereščija, koji trguje sa svojom savjesti“. (Misbah, II/1914, br. 19, 1)

U nastavku se kritizira odnos omladine koja se školuje na Zapadu tzv „Akademičara“ koji insistiraju na jačanju nacionalnog identiteta Bošnjaka tako što bi se izjašnjavali Srbima ili Hrvatima i prigovara im se da bi izjašnjavanje Bošnjaka na taj način značilo istovremeno i bošnjačko priključivanje korpusu jednih ili drugih, njihovo jačanje, odnosno podilaženje „interesima Srpstva, odnosno Hrvatstva, pa makar pri tom radili na štetu muslimana i islama“. Ovakva politika se tretira licemjernom, kratkovidom i na štetu muslimana-Bošnjaka. Uredništvo „Akademičarima“ postavlja upit da li Srbi i Hrvati istinski žele uključiti Bošnjake u svoje nacionalne korpuse ili to rade isključivo zbog međusobnih brojčanih akvizicija i da „će nas i dalje zvati balijama kao i do sad“; odnosno iznosi se stav da „nacionalizam vodi separisanju, cijepanju i međusobnoj borbi, koje islam najstrožije zabranjuje, jer tijem se islamu silno škodi“. (Misbah, II/1914, br. 19, 1) Stavovi izneseni u navedenom uredničkom tekstu očigledno imaju „rukopis“ Sakiba Korkuta.

Korelacija konfesionalnog i nacionalnog identiteta

Bez obzira na žestinu kritike Korkutove sveobuhvatne opservacije su u okvirima postojećeg režimskog poretka, ali s ciljem demistifikacije predstavnika političkih i vjerskih elita bez frazeologije i, izgleda, uobičajene note politikanstva i povlađivanja. „Unutar takvog poimanja kritike, Korkut će kritizirati i režimsku, vladinu politiku, političko djelovanje i kompetencije prorežimskih muslimanskih vladinovaca, uređivačke koncepcije i promašaje muslimanskih i vanmuslimanskih novina i listova, ali i islamske autoritete i islamske institucije toga doba.“ (Zgodić 2003: 295-296)

U trenutku kada je nacionalna propaganda Srba i Hrvata sve agresivnija, kada se muslimanska omladina, koja se uglavnom školuje na Zapadu, ponesena nacionalističkim zanosom počinje da se opredjeljuje za Srpstvo ili Hrvatstvo, vjerska muslimanska elita žestoko ustaje protiv ovih pojava. Brojni su članci u kojem uredništva žestoko polemiziraju sa „Akademičarima“. U jednoj od tih polemika, Korkut citira dva stava njihove proklamacije: „Akademska omladina izjavljuje da islam ne stoji u opreci sa nacionalizmom, nego ga – šta više – zahtijeva.“ i: „U propasti Turske treba da svi muslimanski narodi vide jedan energičan 'memento', da je skrajnje vrijeme da svoje društvo, politiku i prosvjetu urede prema današnjem duhu vremena i da islam očiste od onih natruna ušljed kojih se on faktično akulturnim prikazuje.“ (Misbah, I/1913, br. 10-11, 73-74)

Korkutov odgovor na iznesene stavove je usmjeren na moralnu, vjersku i znanstvenu diskreditaciju „Akademičara“ dijeleći ih na „Bečane“ koji se opredjeljuju za Srpstvo i Hrvatstvo i „Zagrepčane“ koji su, naravno, za Hrvatstvo. „Bečani“ su za postupni proces nacionaliziranja i „kultiviranja“, a „Zagrepčani“ za ubrzani proces izjašnjenja Hrvatima i temeljite reforme, te smatraju proces nacionaliziranja pretpostavkom bilo kakvog društvenog napretka. Korkut smatra da Bošnjaci ne smiju nasijedati „njihovim bombastičnim frazama“ i da oni nisu intelektualni potencijal koji će ponuditi prihvatljiva rješenja za sudbinu bosanskohercegovačkih muslimana. „Ko ih bolje prati i promatra ne može se oteti tuzi radi gotovo uzaludno uloženog silnog narodnog kapitala, budući se cijela njihova akcija i djelovanje sastoje samo u - izuvanju prije vode i kopanju jaza između našeg naroda i evropske kulture.“ (Misbah, I/1913, br. 10-11, 74)

Korkut uzroke dekadence muslimana širom svijeta i njihovu propast i zaostalost, kolonijalnu podjarmljenost islamskih zemalja, a naročito odnos novonastalih balkanskih država prema muslimanima, vidi u procesu nacionaliziranja i nacionalizmu, objašnjavajući aktuelnu globalnu situaciju borbom „krsta proti polumjesecu“. Ističe da „danas kad cio islamski svijet sa zebnjom iščekuje vidanje rana, što ih islamskoj zajednici otvoriše stranim dušmanskim novcima podmićeni sijači nacionalizma i cijepanja muslimana po krvi i jeziku, danas istrčava naša omladina da dadne još i daljnjih dokaza za štetnost ovakog pojmanja islamske zajednice“. Korkut „Akademičare“ smatra potpuno vjerski pa i nacionalno nedoraslim jer ne vide, ili neće da vide, niti imaju „islamske svijesti i saučešća nad žrtvama nasilnog i divljačkog nasrtaja neobuzdanih i zvjerskih ljudoždera na Balkanu, u doba kad i kršćanski Pariz daje muža koji ne može da mirno gleda ona silna ubojstva, zvjerstva i otimačine divljih i razbojničkih Bugara i njihovih saveznika... Ja ne pojmim da može biti veće i sramotnije nezahvalnosti, ja ne znam da li ima veće apsurdnosti i neuviđavnosti.“ (Misbah, I/1913, br. 10-11, 74)

U nastavku teksta iznosi se čitav niz, prije svega vjerskih, razloga protiv simpatija „Akademičara“ prema Srpstvu ili Hrvatstvu, te se njihovi stavovi tretiraju upravo kao odsustvo dugoročne strategije i nacionalnog sluha i osjećaja pripadnosti prema Bosni i Bošnjacima. Korkut polazi od kur'anskog stava „mumini su samo braća“, te je time vjerski identitet iznad nacionalnog i stoga bosanski muslimani ne mogu „iskazivati (veću) simpatiju ubojici svoga brata“ jer na ovim prostorima konfrontiran je nacionalni i vjerski osjećaj. Citirajući drugi ajet „jehudije i kršćani neće biti s tobom zadovoljni sve dotle dok se ne pokloniš njihovoj vjeri i miletu“ Korkut izražava zebnju da je nacionaliziranje bosanskih muslimana, ustvari, prvi korak prema njihovoj konverziji.

Ovaj stav se potkrepljuje praksom da je „Alejhiselam bio Arap, i time se je dapače i ponosio, nu to mu ipak nije ni malo smetalo da sa Arapima nemuslimanima, vodi ljutu borbu na smrt i život i da ratuje sa svojom najbližom rodbinom. Eto kako je on shvaćao 'nacionalno jedinstvo' i kako ga se je držao“. Svoje opservacije Korkut sa podsmjehom završava stavom da „Akademičari“ imaju pogrešan pristup ovom pitanju i da imaju „dugački jezik“, prigovara im da u situaciji rasplamsanih balkanskih sukoba umjesto da se „mole za pobjedu islamskog oružja i spremamo se na potrebnu pomoć, naši 'mladci' zvrndaju o slavenskim osjećajima i simpatijama, i još se ljute na naše predstavnike što i naš narod ne dižu na borbu za nacionalne ideale, fesubhanellah...!“ (Misbah, I/1913, br. 10-11, 74-75)

Ako „Akademičare“ shvatamo kao gorljive nosioce prozapadnih ideja i ideja nacionalizma, osnovna primjedba arebičkih časopisa, odnosno uredništava, usmjerena prema njima je neznanje da u islamu otkriju rješenja za društvene procese; stoga ih optužuju da slijepo preuzimaju zapadna rješenja koja nisu primjerena društvenim okolnostima i specifičnostima Bosne i Hercegovine. I laički i vjerski obrazovani Bošnjaci treba da rješenje političkih problema nalaze u okvirima islama. Na ovaj način potrebno je formirati muslimansko javno mnijenje, a bošnjačka inteligencija i institucije Islamske zajednice moraju mu omogućiti prilike da se može nesmetano artikulirati. Obzirom da se ovim nacionalnim tendencijama izjašnjavanja kao Srbi i Hrvati sve češće priklanjaju i političke elite u strankama, Sakib Korkut u članku pod nazivom Na raspuću, u dva nastavka Misbaha, (Misbah, I/1913, br. 14-15, 105-111) iznosi vrlo ozbiljne primjedbe i žestoko kritizira ovu pojavu. On svoje političke stavove promatra u sklopu cjelovitih odnosa Srba, Hrvata i muslimana/Bošnjaka, iznoseći, slobodni smo ustvrditi, cjelovit politički koncept, koji bismo mogli nominirati kao „indiferentizam“.

Korkutov koncept nacionalnog indiferentizma

Korkut na početku članka parafrazira dijelove rezolucije „Akademičara“ o potrebi nacionalnog izjašnjavanja i njihovom brigom da bosanski muslimani ne ostanu bez „ideala i oslona“ i time postanu „Cigani, lišeni sredstava za život i obranu“. Korkut ironizira njihova stajališta jer njima „Akademičari“ preporučuju bosanskim muslimanima „duševnu revoluciju i odricanje od samih sebe“ i time Bošnjake vode na „stazu još nimalo neutrtu, punu poledice i drugih opasnosti po naš samostalni život i opstanak. Ideal narodnosni!... Oh koliko li optimizma u ovim mlagjahnim srcima i mozgovima!... Koliko li dobrodušnosti u ovim mladićima bez iskustva i istinskog poimanja svoje okoline!“

U nastavku Korkut obrazlaže odnos pravoslavaca i katolika prema njihovom procesu nacionaliziranja (koji je već okončan) i međusobni odnos ova dva nacionalna tabora, kao i kontradiktornost “koncepta Akademičara“ koji smatraju mogućim dogovor između Srba i Hrvata. Dogovor između Srba i Hrvata je nemoguć zbog teritorijalnih pretenzija prema Bosni i Hercegovini jer „pravaški program bosanskih 'Narodovaca' teži ka 'Starčevićevoj Ujedinjenoj Hrvatskoj'“ koja zahvata i dijelove Crne Gore i teritorijalne aspiracije „Umjerenjaka okupljenih oko Srpske riječi“ koji imaju teritorijalne pretenzije sve do Dalmacije. Korkut, stoga, smatra da je zalaganje „Akademičara“ apsurdno i pita se „kako braća sa 'jednim' idealom vole biti – pocijepani nego li ujedinjeni, o tome će nam valjda govoriti posebna rezolucija naših „Akademičara“, u kojoj će nam preporučiti revoluciju u – logici...“ (Misbah, I/1913, br. 14-15, 105-111)

U nastavku se rasvjetljava međusobni odnos, odnosno isključivost Srba i Hrvata, iznosi teza o nemogućnosti bilo kakvog zajedničkog nacionalnog izjašnjavanja ova dva međusobno konfrontirana nacionalna korpusa. Stajalište svih Srba po pitanju teritorijalnog obuhvata te buduće zajedničke ili odvojenih država je potpuno jasan: „Kako vidimo, Srbi neće pripojenja sa Hrvatskom, niti na primjer, u Bosni ima i jedne srpske stranke ili strančice, koja bi primila, a kamo li tražila ujedinjenje sa 'braćom' preko Save. Neću se upuštati u dublje raščinjanje razloga ovakom držanju ovdašnjih Srba, nu mogu i bez tog raščinjanja utvrditi fakat, da ideal ovdašnjih Srba nije u ujedinjenju sa Hrvatskom.“

S druge strane, općepoznato je da među Hrvatima „nema ni jedne stranke, čiji bi program, rad i držanje mirisao na kakvo gravitiranje izvan okvira 'Ujedinjene'“ Hrvatske; Hrvati su pobornici „zapadnog Slavenstva, koje sa 'istočnim' nema i ne može imati jake veze iz prostog razloga, što ih jedne od drugih dijeli – kultura i tradicija“. Dakle, cilj – formiranje neovisnih država Srbije i Hrvatske u svom konstruktu ima konflikt zbog teritorijalnih pretenzija. Korkut hipotetički razvija situaciju cilja zajedničke države i procesa koji se odvija u zadnje vrijeme u Hrvatskoj gdje se „pojavilo 'srbo-hrvatstvo', 'političko hrvatstvo' i kako se već zovu sve te krilatice bez dubljeg značenja, nije to zasluga svijesti o zajedničkom idealu, nego prirodni nagon samoobrane od zajedničkog neprijatelja, koji je prirogjen i životinji, a kamo li ne kulturnu čovjeku“.

Slijedi razrada kompleksnosti odnosa i (veliko)nacionalnih koncepata Srba i Hrvata i njihova odnosa prema Bosni i Hercegovini koji se može svesti na tvrdnju da „megju njima nema ni 2% slavosrba; a nema ni 1/5% takovih, koji biše pristali na samostalnost Bosne“. Iz ovih činjenica proizlazi „da su nam naši Akademičari preporučili jedan skroz naskroz vazdušast ideal, koji ne postoji ni megju ovdašnjim Srbima ni megju ovdašnjim Hrvatima“. Korkut dalje razvija hipotetički stav da čak i kad bi postojao taj zajednički stav i ideal među Srbima i Hrvatima on je, opet, „za nas muslimane apsurdan i neprimjenjiv, budući je u svojoj suštini – račvast, i kao takav nema uvjeta za okupljanje“.

Kada bi bila i ostvariva ideja za ujedinjenjem Srba i Hrvata u Monarhiji, ona bi bila „trialistička“, odnosno to bi bila „Ujedinjena Hrvatska“ čijim ostvarenjem bi Bošnjaci neminovno bili „izlaženi nepotrebnoj borbi sa Srbima“ koji su protiv takvog ujedinjenja. Na ovaj način Bošnjaci bi bili „klin razdora“ u međusobnim odnosima Srba i Hrvata. Korkut dalje na vrlo „provokativan“ način, polemizirajući sa „Akademičarima“, hipotetički vizuelizira razvoj političkih i međuetničkih odnosa i postavlja cilj „samostalnosti Bosne“. On, naravno, ne razvija mogućnost ostvarenja ove ideje računajući je kao nemoguću i neostvarivu jer bi, opet, Bošnjaci „bili klin razdora, mjesto posrednik zbliženja“ i da „ne bi bio moguć bez krvave borbe sa Hrvatima“. Proizlazi da „slijediti oba pravca, t.j. biti za 'Ujedinjenu Hrvatsku' i proti njoj, nije moguće bez revolucije u prirodi i logici i prema tomu ne preostaje nam ništa drugo, nego ili napustiti oba gornja pravca, pa biti nacionalno indiferentni ili se pak pocijepati u dva tabora, pa jedni biti srpski, a drugi hrvatski – prirepci. Koji je pravac bolji?“

Dalje, Korkut iznosi činjenice o okončanju procesa nacionaliziranja kod Srba i Hrvata i njegove nedovršenosti kod Bošnjaka, i pokušava vizuelizirati moguće političke rasplete u budućnosti. Njegov stav baziran je na stavu, u to vrijeme gotovo konvencionalnom, da su Srbi i Hrvati jedan narod sa dva imena. I muslimani u Bosni i Hercegovini su treći dio tog naroda. Zbog toga Korkut stalno govori o „islamskom dijelu našeg naroda“. Uprkos ovoj činjenici riječ je, ipak, o „tri svijeta, tri različita naziranja na cilj i svrhu života i bivstvovanja-tri oprečne narodne duše sa posebnim osjećajima i posebnim običajima i pretenzijama“.

Korkut „Akademičarima“ prigovara da o ovom „škakljivom pitanju“ nisu u stanju da prodru u njegovu suštinu, jer u „kom duhu“ će se odgajati sadašnji naraštaji te tri srodne duše? Logično je da bi odmah „izbile i načelne oprečnosti izmegju zagovaratelja pojedinih struja: 'Hrvati' ne biše mogli pristati na 'srbiziranje', niti 'Srbi' na 'hrvatiziranje' i rezultat bi morao biti – razlaz kao i do sada. Da se to ne 'zbude' i da se omogući ispoljenje njihove naprednosti, oni jednostavno – zažmiriše i izvališe frazu o narodnosnom idealu, ne shvaćajući ni sami u čemu se sastoji taj ideal, i na koji će se način postignuti.“

Onovremena aktuelna politika je uzavrela od nasilne, izvanbosanske etničke srbizacije i agresivne kroatizacije muslimana u Bosni i Hercegovini. U situaciji okončanog procesa nacionaliziranja kod Srba i Hrvata, a nedovršenosti kod Bošnjaka, jedino rješenje za njih (Bošnjake) je očuvanje najvažnijeg identitetskog markera – vjerskog osjećaja. Korkut kritizira „Zagrepčane“ kojima je ideal ideja jedinstva Srba i Hrvata, a njihovo ujedinjenje je krajnji cilj, što znači da oni trenutno i nemaju koncept nego čekaju da „evoluira taj narodonosni ideal“, prema tome „logički izražena, ova preporuka Zagrepčana glasi: 'Ha Srb, ha Hrvat: t.j. narodnosno indiferentan“. Ključna razlika stava Korkuta i „Akademičara“ je što Korkut zagovara „nacionaliziranje u pravcu bugjenja islamske svijesti i spoznaje o pripadnosti jednoj velikoj i jakom vezom spojenoj zajednici islamskoj“, a „Akademičari“ u njenom slabljenju.

Korkut je ubijeđen u nemogućnost bilo kakvog zajedničkog političkog ili državnog rješenja Srba i Hrvata, i plaši se da su u takvoj situaciji najveći gubitnici upravo – Bošnjaci. Korkut se snažno protivi identifikaciji Bošnjaka sa etničkonacionalnim hrvatstvom ili srpstvom, i stoji na stanovištu da Bošnjaci moraju da se ponašaju „neutralno“, tj. da budu nacionalno indiferentni. Ideje „Akademičara“ su „utopija i fantazija“ koja je konstruisana pritiskom „tugjinaca neslavena“, ona nema nikakvo uporište u Bosni i Hercegovini a podsjeća „da srpsko-hrvatska koalicija u Banovini stoji pred problemom takozvanog 'srpskog pitanja', jasno će biti i malom djetetu, 'da srbohrvatstvo' nije nacionalni problem, nego samo političko pitanje, koje bi u danim prilikama moglo uroditi žestokim i jakim antagonizmom“.

Ako bosanskohercegovački muslimani budu slijedili ideje „Akademičara“ bit će „opet narod bez narodnosti“, izgubit će svoj identitet i obilježja i neminovno se podijeliti u „dva narodnosna tabora i radeći jedni za srpski, a drugi za hrvatski ideal bićemo ne samo sijači razdora i antagonizma izmegju Srba i Hrvata“ nego i moneta njihova potkusurivanja bez ikakvih izgleda na životnu sigurnost. Korkut, u daljnjem tekstu članka, izlaže osnovne odrednice koncepta nacionalne uzdržanosti, neopredijeljenosti, pasiviteta, „indiferentizma“: „Ako hoćemo svoj selamet, ništa drugo nego pasivitet u ovom pitanju ili drugim riječima: narodnosni indiferentizam.“ Korkut sa rezignacijom odbacuje ideje „Akademičara“ ističući da Bošnjaci moraju biti oprezni i mudri u vođenju naroda i da „narodu nije do 'srpstva' i 'hrvatstva'; njemu nije do apstraktnih pojmova, nego do kore hljeba i mirna življenja u svom na svom: ko mu želi pomoći, taj se mora prilagoditi njegovu stanju i njegovim osjećajima i ne smije ga dražiti ispadima proti njegovim svetinjama, nego mu ih zaštititi i obraniti“.

I na kraju, Korkut ponovo ismijava „Akademičare“ tvrdeći da njihove ideje o nacionaliziranju upravo imaju suprotan efekat za Bošnjake, da ih one samo denacionaliziraju, razjedinjuju i zbunjuju. Nacionaliziranje muslimana na način kako zagovaraju „Akademičari“ samo nanosi štetu samim Bošnjacima, takvo zalaganje ih je razdijelilo u dva konfrontirana tabora „čiji se sav rad sastoji u megjusobnom gloženju i pobijanju: mjesto da zajednički djeluju i rade na prosvjećivanju i kultiviranju svog zapuštenog naroda“, a jedino u čemu su se složili ta dva tabora je nakana „da oboji zajedno učine atentat na nositeljicu Hilafeti islamijje... Eto kuda vodi naš nacionalizam!“ (Misbah, II/1914, br. 21, 5-6)

Ono što dominantno karakterizira bosanski nacionalni identitet je izrazita vjerskonarodnosna odvojenost i vjerskonacionalistička hegemonizacija. Ova dva procesa, koji se manifestiraju u Bosni i Hercegovini kao nigdje u svijetu, su se već tako razmahala pred Prvi svjetski rat (nažalost iz savremene percepcije vidjećemo – ne zadnji put), da se Bosna i Hercegovina gotovo ne pokazuje kao društvena zajednica u uobičajenom civilizacijskom smislu tog termina, nego teritorij latentnih i inportiranih sukoba, konfrontacija, isključivosti i ratova. Sakib Korkut kao da predviđa ovakvo stanje Bosne i Hercegovine, stoga u drugom nastavku članka „Na raspuću“, glasno ustaje protiv bošnjačke učmalosti i ekonomske ovisnosti, te sa iznimnom preciznošću, vizionarstvom, osjećajem za buduća dešavanja, pronicljivo, hrabro imenujući stvari njihovim imenima, pokušava probuditi svijest Bošnjaka. Uvodni moto u članak mu je izvod iz Bečke rezolucije „Akademičara“: „Napredak i budućnost bos. herc. muslimana ovisi jedino o kulturnom i ekonomskom napredovanju njihovu.“

Naglašavanje vjerskih, kulturnih i ekonomskih pitanja

Korkut kao da, ipak, pruža ruku pomirenja „Akademičarima“, ispoljava za njega netipičnu toleranciju, i kao da želi da omladinu skrene sa, za njega nevažnih - ili barem ne prioritetnih, pitanja o nacionalnom izjašnjavanju, tako što društveni fokus pokušava da usmjeri prema ekonomskim pitanjima. Korkut kao da pokušava da mladalačku energiju Bošnjaka na Zapadu upravo usmjeri ka ekonomskom uzdizanju Bosne i Hercegovine i da ih odvrati od rasipanja stečenog znanja i energije prema „za sad još maglovitih ideala budućnosti, možda daleke budućnosti naše...“ (Misbah, II/1914, br. 22, 7-8)

Poslije ekonomskih problema i apeliranja na njihovo popravljanje, Korkut u polemiku uvodi vjerski identitet, čini se, nastojeći da njime omladinu „odvuče“ što dalje od, za njega, beskorisnih rasprava i trošenja energije na nacionaliziranje; „ekonomski i financijalno slabi muslimani nijesu pristali nikud; na njih neće računati ni Srbi ni Hrvati i njihov će se glas moći čuti samo onda, kada bude poduprt jakom zvekom na žuljevima stečenog pokretača svijeta i naroda: 'Kokuzima' je mjesto i za srpskim i za hrvatskim vratima'...“.

Korkut se zalaže da fokus nacionalnog angažmana bude u kulturnom prosvjećivanju i preporodu, bošnjačkom ekonomskom jačanju i kao da zadnjim dijelom navedenog citata: „da se islamski dio našeg naroda uzmogne održati na površini i dobiti političku važnost“, želi poručiti mlađim generacijama da naciju mogu dobiti i izgraditi isključivo pomoću najjačeg identitetskog obilježja – vjere. „Islam je, razumljivo, i za Sakiba Korkuta neupitljivo središte vrijedonosnog orijentiranja, sveobuhvatni medij socijalne percepcije, političke i kulturne kritike, apsolutno izvorište normativnih imperativa i povijesnih anticipacija.“ (Zgodić 2003: 298)

Čini se da u ovom slučaju iz njega progovara taktika i pragma: „Preskočiti ovaj rad i baciti se na rezonovanje o nacionalizmu i njegovim nejasnim idealima znači oponašati ulogu smiješnog izuvača prije vode; znači nezrelo zanovetanje i zvrndanje o ljepoti i solidarnosti kuće, gragjene na pijesku. Nije reva, da vas ja upozorujem na izvore, iz kojih ćete iscrpiti ova neoboriva fakta i naći pouku, da se političko znamenovanje pojedinaca i skupine mjeri prema njihovu kulturnom i gospodarskom napretku, nu obzirom na neke ispade proti ulemi osjećam potrebu upozoriti vas, da su ova načela propovijedali i provodili muslimanski Arapi u doba, kad je Evropa bila u totalnoj tmini i zapuštenosti. Mudru dosta...“

Korkut je itekako svjestan bosanskih protivurječnosti: iz pozicije vlastitog samoorganiziranja, Bošnjaci ne smiju prihvatiti politiku anacionalnog izražavanja nacionalnog identiteta, sve dok je u Evropi prevlađujuća formula političkog mišljenja, a još jeste, ideologija nacija-država. Istovremeno Bošnjaci ne smiju, i nikada nisu, prihvatiti koncept organiziranja Bosne i Hercegovine po formuli nacija-država, jer je ona suprotna društveno-povijesnom biću Bosne i Bošnjaka. Iz tih razloga on ostaje pomalo nedorečen jer proces nacionaliziranja on imenuje „idealom“.

Njegova glavna kritika „Akademičarima“ odnosi se na njihovo shvatanje politike prosrpskog i prohrvatskog nacionaliziranja Bošnjaka. On kao da se plaši, iako bi se to između redova dalo naslutiti da priziva državno-pravnu samostalnost i neki vid autonomije Bosne i Hercegovine, da obznani neki politički program zasebnog identificiranja Bošnjaka, te da nagovijesti određeniji oblik državnog ustrojstva sa Srbima i Hrvatima. Može se zaključiti da Korkut kao neku daleku perspektivu vidi oblik zasebnog državnog ustrojstva Bosne i Hercegovine i „ujedinjenje“ sa Srbima i Hrvatima, podrazumijeva se, tek nakon postizanja njihovog međusobnog sporazuma.

Korkuta kao da je strah da dalje razvija koncept samostalnosti Bosne i Hercegovine, on ga sugerira i priziva, ali odstupnicu i pribježište ponovo nalazi u vjerskom i ekonomskom napretku. Svojim tekstovima u Misbahu, Sakib Korkut, na temu nacionaliz(a)ma, nastojao je potaknuti bošnjački dijalog i kritičku polemiku u tadašnjem javnom prostoru kako bi se postigao svebošnjački konsenzus oko fizionomije bošnjačkog etnokulturnog identiteta. U fokusu njegovih napisa su složena prirodna, društvena i psihička kretanja, te refleksije odnosa, pojava, ponašanja, stavova, mišljenja i interesa Bošnjaka u periodu neposredno pred Prvi svjetski rat. Ovo je period naglog bujanja nacionalizama nastalih na području Balkana nakon povlačenja Osmanlijskog carstva koje je na izdisaju; što je dalo poticaj za romantičarske ideale za samoopredjeljenjem brojnih država na bivšim osmanlijskim područjima. Već u devetnaestom stoljeću na području Bosne i Hercegovine su otpočeli nacionalni pokreti u kojima su bosanski katolici nacionalizirani kao Hrvati, pravoslavci kao Srbi, a muslimani ostali kao religijska skupina bez nacionalne nominacije.

U polemici sa „Akademičarima“ oko potrebe za nacionaliziranjem Bošnjaka Korkut je itekako svjestan da Bošnjaci/muslimani zajedno sa Srbima i Hrvatima dijele isti jezik, ne spori zajedničko porijeklo, ali insistira na činjenici o osobenosti Bošnjaka u odnosu prema Srbima i Hrvatima zbog muslimanskog kulturnog naslijeđa. Po Korkutu prve dvije zajedničke indentifikacijske odrednice (jezik i porijeklo) nisu dovoljne za nacionaliziranje muslimana Srbima ili Hrvatima jer bi takvo nacionaliziranje muslimana automatski podrazumijevalo njihovo bivanje i postajanje pravoslavnim i katoličkim, s druge strane hrliti ka nekom još maglovitom Jugoslovenstvu je preuranjeno, apstraktno i nepotrebno prije dogovora Srba i Hrvata. Odnosno, sve agitacije za prosrpsku ili prohrvatsku identifikaciju Bošnjaka uvijek su bile motivirane pragmatičnim a manje etničkim razlozima i to s ciljem njihovih teritorijalnih aspiracija ili brojčanog uvećanja „sopstvene“ nacije.

Ključni problem nesuglasja Korkuta i „Akademičara“ je u Korkutovu stavu, koji proizlazi iz izvorne islamske doktrine po kojoj islam nije samo vjerovanje i obredoslovlje, nego je to sistem koji uređuje i sve aspekte društvenog, porodičnog i ličnog života sa jasno definiranim normama. Zbog toga se Korkut tako zdušno zalaže za privrženost bosanskohercegovačkih muslimana njihovoj vlastitoj vjeri, prošlosti, jeziku, kulturi i identitetu. On je svjestan da vjera posjeduje izuzetan simbolički potencijal i moć i da je izuzetno efikasno „sredstvo“ za mobilizaciju, poticaj i afirmaciju dugoročnih političkih koncepata.

Zaključak Iz naše savremene percepcije možemo bolje razumjeti stavove Sakiba Korkuta jer nas savremena dešavanja i kretanja na političkom, društvenom, ekonomskom, kulturnom i vjerskom planu neumitno podsjećajuu da je kompleksni i višeznačni pojam identiteta podložan drastičnim zloupotrebama u konfliktnim situacijama kada intelektualne rasprave oko identiteta mogu da potaknu oružane sukobe i zlodjela i dovedu do tragičnih posljedica, a odbrana ili sporenje identiteta može rezultirati čak i ratnim zločinima.

Literatura:

1. Časopisi: Tarik, Mualim, Misbah i Jeni misbah. 2. Fejzić, Elvis (2006): Fatamorganska negiranja bosanske i bošnjačke egzistencije, u: Znakovi vremena, Časopis za filozofiju, religiju, znanost i društvenu praksu, Vol. 9, broj 33, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“ Sarajevo. 3. Juzbašić, Dževad (2002): Politika i privreda u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom upravom, Akademija nauka i umjetnosti BiH, posebna izdanja, knjiga CXVI, odjeljenje društvenih nauka, knjiga 35. 4. Karić, Enes; Demirović, Mujo (2002): Reis Džemaludin Čaušević prosvjetitelj i reformator, Ljiljan, Sarajevo. 5. Zgodić, Esad (2003): Sakib Korkut – socijalna i politička misao u austrougarsko doba, Glasnik Rijaseta IZ u BiH, VOL. LXV, 3-4, Sarajevo.

24.10.2018.

Rasprave o vjerskom i nacionalnom identitetu u arebičkoj štampi

REZIME

Od primitka islama Bošnjacima je vjera bila glavno identitetsko izvorište. Okupacijom Austro Ugarske na području Bosne i Hercegovine se ubrzano odvija proces nacionaliziranja Srba i Hrvata, prema kome su, do tada, Bošnjaci, uglavnom, bili gotovo ravnodušni. Ovaj agresivni nacionalizam Srba i Hrvata prema Bošnjacima prouzročio je njihovu polarizaciju, isključivosti i otvorio niz sukoba i konflikta na političkoj razini. Posljedice ovih konfrontacija osjećamo do današnjih dana na tlu Bosne i Hercegovine.

U ovom radu se kroz prizmu korpusa arebičke štampe (listovi Tarik, Mualim, Misbah, Yenji Misbah) sagledava korelacija konfesionalnog i nacionalnog identiteta Bošnjaka.

Ključne riječi: arebička štampa, Sakib Korkut, nacionalizam, identitet, Tarik, Mualim, Misbah, Yenji Misbah.

• Izvorište bosanskog identiteta nužno je tražiti u dalekoj prošlosti – u srednjem vijeku, tj. u periodu njegova historijskog nastanka po podacima koji su nam dostupni. Već tada na tlu Bosne i Hercegovine dominiraju tri religijske grupacije: Crkva bosanska, pravoslavlje i katoličanstvo. Osnovno izvorište pri formiranju bosanskog identiteta, koje će u historijskom slijedu dešavanja imati veoma važne posljedice, je Crkva bosanska, koja je imala centaralnu religijsku ulogu, i u to vrijeme bila preovlađujuća religija. Odnos ove tri vjerske zajednice mogli bi pojednostavljeno okarakterizirati sa dva stava. Prvi – po kojem je unutarnja vjerska tolerancija bila izrazita; i drugi – da su konfrontacije, sučeljavanja i sukobi, još u ono vrijeme, bili importirani izvan tadašnjih granica Bosne.

Ovu konstataciju mogu nam potvrditi i činjenice o vjerskoj pripadnosti srednjovjekovnih bosanskih vladara. „Odnos između bosanske crkve i katoličanstva ilustrira podatak da je od šesnaest srednjovjekovnih bosanskih vladara bilo šest koji su bili odani Crkvi bosanskoj, pet katoličanstvu, četiri su prelazili iz jedne vjere u drugu, a kod jednog vjersku pripadnost nije moguće utvrditi. Iz tih podataka moguće je zaključiti da je bogumilstvo, odnosno Crkva bosanska, bilo središnja, preovladavajuća religija, vremenski, prve polovine postojanja bosanske države. Mnogo govori i činjenica da ni jedan bosanski srednjovjekovni ban ili kralj nije bio pravoslavne vjere. (Kržišnik-Bukić 1997: 19)

Srednjovjekovna bosanska država, franjevci, bosanski kraljevi i vlastela, Crkva bosanska, Bosna srebrena, Bošnjani, bosančica..., sve su to duhovna i identitetska izvorišta, iz današnje percepcije mogli bismo reći – nacionalna, koja će modelirati i učestvovati u stvaranju dinamične i zajedničke bosanske svijesti i identiteta. Svijesti koja će u turbulentnom slijedu bosanskohercegovačke historije imati svoje uspone i padove, afirmaciju i negiranje, osporavanje i glorifikaciju, ali nikada neće izumrijeti i do danas će ostati utkana u samo biće Bosne i Hercegovine i svih Bosanaca, uprkos jednom dijelu njenih stanovnika koji to, ni danas, ne žele prihvatiti kao činjenicu. Ideja bosanske državnosti, samostalnosti i identitetske osobenosti je imala i imat će svoje uspone i padove, ali nikada nije izumrla i imala je itekakvog utjecaja na međusobne odnose naroda i vjera na njenom području.

Dolaskom Osmanlija, jasno je, Bosna i Hercegovina gubi svoju srednjovjekovnu državnu samostalnost i nezavisnost, ali uključenje Bosne i Hercegovine u narastajuće Osmansko carstvo nije značilo istovremeno i potpuni gubitak svih ostalih karakteristika njene teritorijalne osobenosti i, u izvjesnoj mjeri, posebnog položaja u Osmanskom imperiju sve do njegovog sloma. Bosansko stanovništvo se ubrzano islamizira tako da muslimani vrlo brzo postaju dominantna vjerska skupina. Kako bi smo u novim društvenim, političkim i vjerskim okolnostima razmotrili korelaciju konfesionalnog i nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini, nužno je ukratko predočiti osnovne stavove muslimana, odnosno pravnih škola u islamu (koje se ne razilaze po pitanju interpretacije ovog fenomena), po pitanju odnosa prema nacionalnom izjašnjavanju, a pogotovo u odnosu na evropsko(centrično) shvatanje nacionalizma.

Do dolaska Austro-Ugarske naziv Bosanac ili Bošnjak koristio se za sve tri vjerske pripadnosti, kao oznaka prostorne, odnosno domovinske pripad¬nosti. Međutim, bošnjaštvo kao narodnosna kategorija i ideologija bilo je u doba otomanske vladavine u najvećoj mjeri vezano za muslimansku populaciju i njenu vodeću begovsku strukturu, koja je bila pred kraj osmanske uprave nosilac ideje o autonomiji Bosne u ok¬viru Osmanskog carstva. Pomenute autonomističke težnje nisu mogle računati na podršku nemuslimanskog stanovništva, koje se nalazilo u podređenom društvenom i političkom položaju. Katoličko, fratarsko bošnjaštvo ostalo je nerazvijeno i potom konačno nestalo u hrvatstvu, dok kod srpsko-pravoslavnog elementa nisu zabilježeni ni pokušaji afir¬macije bošnjaštva. Sticajem historijskih okolnosti nacionalni razvitak kod bosanskih Srba odvijao se bržim tempom nego kod ostalog bosanskog stanovništva, pa su se oni u Bosni prvi nacionalno konstituisali.

Dakle, u svjetlu promatranja odnosa konfesionalnog i nacionalnog, centralni kolektivno-identifikacijski pojam u islamu i kod muslimana je umet. Za razradu postavljenog suodnosa ova dva društevena fenomena, o ovoj temi navodimo promišljanje Johna Esposita, koji na upečatljiv način, sa historijskog i doktrinarnog stanovišta, elaborira ovaj suodnos. „Pojmom umet često se upućuje na bitno jedinstvo svih muslimana, unatoč raznolikim zemljopisnim i kulturološkim uvjetovanostima. Po¬slanikova predaja (hadis) ne govori o umetu kao prostornom jedinstvu muslimana, nego o duhovnom jedinstvu, jedinstvu koje u sebi objedi-njuje različitost vjerovanja svojih članova. Taj je pojam bio posebice važan u devetnaestom stoljeću, u doba europskoga kolonijalizma i vre¬menu nastanka nacionalizma. Islamski su pokreti otpora zahtijevali obranu umeta naspram europskih uplitanja diljem islamskoga svijeta. I Otomansko se carstvo pozivalo na umet i u njegovu jedinstvu gledalo mogućnost vraćanja islamske solidarnosti. Ni nacionalisti, koji su po¬kušavali svoje zemlje ujediniti na temelju nacionalne pripadnosti, nisu ugrozili nacrt umeta, iako su ga zapravo koristili kao osnovu za poziva¬nje na političko jedinstvo. Iako su nacionalisti još od 1960-ih zahtijevali odvajanje nacionalne pripadnosti od vjerske, islamisti su nastavili po¬dupirati pojam pripadništva umetu kao temeljnu prepoznatljivost svih muslimana, čak i prije narodnosne, jezične ili krajevne pripadnosti. Su¬vremeni muslimani još uvijek vjeruju u umet kao društveno jedinstvo, unatoč posvjetovljenju (sekularizaciji) javnoga života i suvremenom is¬ticanju nacionalne političke pripadnosti. Muslimani nisu zahtijevali da zaštite jedni druge i da smatraju svoju muslimansku prepoznatljivost važnijima od bilo kojih drugih svojih prepoznatljivosti. Oni su upućivali na svoje pripadništvo musliman¬skom umetu kao razlog svoga zanimanja za muslimane diljem svijeta. Veliku pozornost svjetske muslimanske zajednice izazvale su afganistanske borbe protiv sovjetske okupacije od 1979. do 1989. godine, etničko čišćenje bosanskih muslimana 1994. godine i kosovskih alban¬skih muslimana 1997. godine.“ (Esposito 2003: 34-35)

Ako imamo u vidu da je, kao što je naglašeno, za muslimane širom svijeta, tokom historije, vjerska odrednica mnogo važnija od nacionalne, koja je, uostalom, historijski nastala mnogo kasnije, bit će nam razumljivije kako je proces nacionaliziranja kod bosanskih muslimana tekao tako sporo, gotovo bezuspješno - jer je njihova glavna indentifikacijska odrednica bila vjera – a iz historijske perspektive gledano, išao i nekim čudnim putevima i zakonitostima. Kako vidimo, pred dolazak Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu stanovništvo je svoju diferencijaciju gradilo na vjerskim, a ne nacionalnim razlikama. Doduše, proces nacionaliziranja Srba i Hrvata, prouzročen vanjskim utjecajima, je već bio prisutan i na tlu Bosne i Hercegovine. Ni dolaskom Austro-Ugarske po pitanju izgradnje nacionalne posebnosti ništa se drastično neće promijeniti. U procesima koji slijede i dalje će vjerska podjela i pripadnost, postupno, determinirati i nacionalnu pripadnost bosanskohercegovačkog stanovništva, uprkos tome što je ono istog etničkog porijekla i govori istim jezikom.

Kao što rekosmo, u Bosni i Hercegovini, kao uostalom i na cijelom tzv. srpskohrvatskom jezičkom prostoru, nije se zbog navedenih istorijskih okolnosti mogla ostvariti na¬cionalna integracija na osnovu zajednice jezika, kako se to uz određene izuzetke desilo u Evropi, iako su i na pomenutom prostoru postojale tendencije usmjerene u tom pravcu. „U doba austrougarske okupacije u Bosni i Hercegovini proces formiranja srpske nacionalne svijesti bio je kod srpskog pravoslavnog stanovništva uglavnom završen. Kod hrvat¬skog katoličkog stanovništva proces formiranja hrvatske nacionalne svi¬jesti bio je tek u toku i odvijao se sa znatnim zakašnjenjem u poređenju sa susjednim zemljama u kojima žive Hrvati. Razvitak bosanskih Mus¬limana, koji su se postepeno u toku osmanlijske vladavine formirali kao poseban južnoslovenski etnički individualitet sa sopstvenom feudalnom klasom, imao je opet svoje naročite osobenosti i specifičnosti. Muslimani su se etnički identificirali kao Bošnjaci ili Bosanci prvens¬tveno u odnosu na Turke i druge muslimanske narode.“ (Juzbašić 2002: 320)

Austro-Ugarska se, pri rješavanju nacionalnog pitanja u Bosni i Hercegovini, suočila sa dva velika problema: kako tretirati muslimane i šta učiniti u pogledu (nad)narodnog opredjeljenja njenih stanovnika, dakle, šta učiniti sa problemom bosanstva. Jedan od deklarativnih razloga okupacije Bosne i Hercegovine je bilo privođenje njenog stanovništva tokovima evropske kulture i civilizacije. U tom smislu uvažavanje bosanskih muslimana kao naroda bilo je nužno, pa Austro-Ugarska, shodno evropskoj tradiciji i praksi, teži formiranju zasebne bosanske nacije, nominirajući ih Bošnjacima. Ovom namjerom Austro-Ugarska smatra da ispunjava i svoju „civilizacijsku“ zadaću i posljednji, veoma zakasnjeli doseg evropskog „proljeća naroda“, koje je otpočelo još stoljeće i pol prije. Okupator je svjestan činjenice da su bosanski muslimani, uprkos izvornoj azijskoj konotaciji imena svog etničkonarodnosnog identiteta i vjerske osobenosti, ipak evropski narod, kao takav i nastao usred Evrope.

Najbolju ilustraciju stupnja nacionalne samosvijesti Bošnjaka na početku okupacije nudi nam Antun Hangi u svom putopisu: „Domovinska je ćud u naših Muslimana i danas slabo razvijena jer kod njih prevlađuje vjerska strana. Tako npr. nijesu oni sve do najnovijeg doba, do okupacije, pravo znali koje su narodnosti. Bezi, uglednije age i učeniji ljudi govorili su da su Bošnjaci i da govore hrvatski, ali masa naroda niti je znala, niti još danas znade što je.“ Glavno obilježje narodne osobenosti je i dalje vjera: „malo ima naroda u svijetu koji onako iskreno, onako odano i sa uvjerenjem ljube svoju vjeru kao što je ljubi bosanski Musliman. On živi i umire za svoju vjeru i ničim ga ne možeš toliko uvrijediti koliko povredom njegove vjere i vjerskih osjećaja.“ (Hangi 2009: 17-19)

Htjeli ne htjeli bosanski muslimani, živeći na istom bosanskom tlu sa pripadnicima drugih vjera, osjećaju u kolikoj mjeri je odmakao proces nacionaliziranja kod katolika i pravoslavnih. Živeći stoljećima zajedno na istom tlu ove tri vjeroispovijesti su gradile odvojene, ali i zajedničku kulturu, koja je, također, jedan od bitnih izvorišta u postupku nacionaliziranja. Ponukani kompleksnom političkom situacijom, okupacijom, trovjerskom realnošću itd., i oni počinju graditi svoje nacionalne vizije. Prirodno, u tu svrhu se koriste već u Zapadnoj Evropi isprobana sredstva. Zajednički jezik, ili jezičke osobenosti, zatim tradicija, kao i specifičan način života su materijali koji se lahko i učinkovito koriste u procesu stvaranja nacije. Ove osobenosti i sredstva će se izdašno koristiti i u arebičkoj štampi kao materijal i tematika za ostvarenje određenih političkih stremljenja i ideala.

Koliki je stepen neprosvjećenosti bošnjačkog stanovništva po pitanju osnovnih političkih pojmova bio u ono vrijeme može nam ilustrirati jedan članak iz Tarika (1908. godine) u kojem uredništvo predstavlja novopokrenuti politički list Muslimanska svijest. Članak vremenski korespondira sa periodom aneksije i osnivanjem političkih partija u Bosni i Hercegovini. „I Bosna hoće ustav: mahom se govori, a i u našim novinama stoji, da je nekolicina naših prvaka u slozi sa našim gazdama rišćanske vjere zatražilo od ministra Ustav za Bosnu i Hercegovinu. Prije se govorilo, da bi trebala naša zemlja autonomiju biva da sami sebi sudimo, a sad se govori, da bi trebali sami sebi usude krojiti, koje bi drugi potvrđivao, što će reći, da se malo osamostalimo za samoupravu. Šta li je autonomija, šta li je Ustav, to nije našem svijetu najbolje poznato. Čulo se, da je u Turskoj ustav od velike koristi, pa se misli, da bi i nama tako bilo. Stoga opominjemo naše političke listove, neka potanko rastumače svijetu, šta je ustav, pa neka i svijet zna, zašto se koplja lome. 'Muslimanska svijest' pod ovim naslovom počela je izlaziti u Sarajevu prije mjesec dana jedna muslimanska novina u sedmici jedan put. Ovo je novina, koju je pokrenula 'Muslimanska napredna stranka' u dobroj namjeri: da pokaže našem svijetu, kojim će putem u javnosti poći, a obećaje nam u svom programu, da će se za puno koješta zauzimati, pa ako ovaj list ostane vjeran svom programu i mi ćemo – ako Bog da – imati od njega korist. Ova nova novina dopada nam se ponajviše, što iskreno govori, ne obećaje nam zlatne kule u zraku i što se ne nameće nikom tutorom, niti svoje protivnike grdi, već veli: 'Kome se dopada naš rad, neka ide u naše kolo, a ko nas ne razumi, džaba mu nek i na dalje luta, a to je baš pošteno... Ona nosi ime 'Muslimanska svijest', a u programu često dolazi 'narodni' rad, 'narodna' stvar itd. da čovjek mora gledati gore ili stoji: 'Muslimanska svijest', ili 'Narodna svijest'. Nadalje u programu stoji, da će se zauzimati za arapsko pismo, ali ne donese do danas ni najkraće bilješke arapskim pismom.“ (Tarik, I/1908, br. 5, 94)

Prazan prostor odsustva čvrste spoznaje Bošnjaka o svojoj nacionalnoj posebnosti, iskoristili su Srbi i Hrvati koji svojom agresivnom propagandom nastoje, još uvijek, neizdiferencirane Bošnjake nacionalizirati kao Srbe i Hrvate. Čvrsto vezivanje Bošnjaka isključivo za vjersku identifikaciju otupilo je njihovu političku prodornost i pasiviziralo ih u brojnim društvenim segmentima. Ne shvatajući prave razloge uredništvo Tarika se pita gdje su razlozi bošnjačke/muslimanske „indiferentnosti“ i zaostajanja za druga dva naroda: „Pa zar more biti čovjek, efen dragi da ne porumeni u licu, kad čuje, da strani svijet računa u Bosni i Hercegovini da su rišćani i katolici ili kako se to još drukčije zove Srbi i Hrvati, koji sačinja-vaju narod, premda nas ima brojno dosta i premda je većina imetka u našim rukama. Što su drugi tako prevladali i dobili u svijetu glas, tome je pomagao naš nemar. Mi smo bili u snu, a su¬građani drugih vjera radili su svom silom i gledali su kako bi i od nas podobar dio u to uvukao. To nepromišljeno stupanje naše u njihove tabore, pomoglo im je da dobiju glas u svijetu, a da se mi izgubimo.“ (Tarik, I/1909, br. 9, 156-157)

Na razmeđu prihvatanja dva identitetska određenja: vjere i nacije, muslimanska inteligencija okupljena oko arebičkih časopisa, za razliku od inteligencije Srba i Hrvata, prednost daje vjerskom: „Čast i Srbima i Hrvatima to jest i rišćanima i katolicima. Gdje bude trebalo, radićemo zajedno, ali da se zovemo za njihovu korist Srbima i Hrvatima, to nam nije od potrebe. Nama treba da rečemo da smo muslimani i više ništa, jer kako nije čudnovato? Katolička inteligencija zove nas sa jedne strane u Hrvatstvo i u slogu, a njihovi popovi u katolicizam mame naše malodobne i sulude, a popovi to su baš glave toga Hrvatstva, iz čega se more sumnjati da je popovstvo i inteligencija u sporazumu i da proračunato rade. Islam ne priznaje narodnosti, a kamoli da je nalaže, nego nalaže slogu i požrtvovnost, pa pošto je za opstanak i napredak jednog naroda dosta sloga i požrtvovnost tako ćemo se i mi sačuvati od vatre pomoću sloge i požrtvovnosti.“ (Tarik, I/1909, br. 12, 196)

Vjera je, iz percepcije arebičke štampe, jedino utočište koja će držati kompaktnim cjelokupan bošnjački korpus. Čak i formiranje političkih stranaka i njihove aktivnosti se ne smatraju potrebnim i neminovnim procesom. Česti su članci u kojima se, s razlogom, apostrofira međustranačka isključivost i personalni animoziteti političkih elita. Ta kritika ne vodi ka moralnom uzdignuću osoba koje se bave politikom, nego je svojevrsno zatvaranje očiju pred neminovnom i nužnom realnošću organiziranja političkog života Bošnjaka, stoga je možemo ocjeniti preoštrom i, donekle, kontraproduktivnom - imajući u vidu budućnost Bosne i Hercegovine. „Tri su ljudska svojstva pogubna, donose propast onome, pri kome se nalaze, a ta su: 1. škrtost, kojoj se čovjek pokorava; 2. strast i požuda, za čim on pristaje i 3. samoljublje, samodopadanje tj. da se čovjek sam sebi dopane, da se u se zaljubi zbog nekakva vlastitog svojstva, što ga on veoma dobro cijeni. Ovo je evo prevod gornjeg kratkog, ali veoma jezgrovitog hadisi šerifa, koji za socijalni (društveni, zajednički) život pojedinih naroda više vrijedi nego ikakvo blago. To je hadis, kojeg kad bi se ljudi držali, ne bi bilo onih takozvanih socijalnih bijeda i nevolja, koje rađaju time, da svaki dan viđamo kako niču nekakva razna društva i stranke, što se zovu: socijaliste, socijaldemokrati, komuniste, anarhiste, nihiliste i ne znam kako se zovu - sve stranke koje prijete ljudskome društvu, a naročito bogatašima veliko (su) zlo i opasnost.“ (Tarik, II/1910, br. 10, 145)

Centralna ličnost i najproduktivniji saradnik arebičkih časopisa Misbaha i Jeni Misbaha je njihov urednik Sakib Korkut. On je autor većine priloga koje tretiraju društvenu tematiku, te niza političkih tada aktuelnih problema, i njihovo sagledavanje sa aspekta vjere. Njegove članke možemo smatrati mini komparativnim analizama odnosa konfesionalnog i nacionalnog identiteta Bošnjaka/muslimana. Iz današnje perspektive njegove teze i stavove možemo smatrati naglašeno teološki obojenim, ali ako imamo uvidu konzervativnost tadašnje uleme, začetak političkog organiziranja Bošnjaka, budno oko cenzre okupacinih vlasti i agresivno nacionaliziranje muslimana od strane Srba i Hrvata, moramo ustvrditi, imajući u vidu sve njegove članke u pomenutim časopisima, da je ispoljio nevjerovatnu hrabrost u tretiranju gorućih problema i izuzetan osjećaj za pragmatičnost gledano i iz današnje perspektive.

Tako će, odmah nakon osnivanja Udruženja bosanskohercegovačke ilmije, Sakib Korkut u Misbahu, promovirajući ciljeve ovog udruženja, nakon deklaritivne uzdržanosti i neutralnosti, nagovijstiti i djelovanje i Udruženja i Časopisa u sferi političke edukacije Bošnjaka i međustranačkog, odnosno nadstranačkog korektora. „Organizacija ova biće čisto vjerska i staleška, biće neutralna prema srpskoj i hrvatskoj nacionalnoj misli i prema pojedinim političkim strankama bh muslimana. Mi se nadamo da će se organizacija naše uleme brzo ostvariti i da će donijeti dosta hajra, ne samo članovima, nego i cijelom islamskom elementu. U to ime mi je pozdravljamo u njenu začetku i kličemo joj – bilo sretno!“ (Misbah, I/1912, br. 1-2, 9)

Arebička štampa i Sakib Korkut će nastojati javnosti i političkim faktorima Bošnjaka sugerirati magistralne političke pravce djelovanja. U ovoj mini anlizi njegovih tekstova, ponudit ćemo osnovna stajališta suodnosa vjerskog i nacionalnog identiteta Bošnjaka/muslimana. Ovi stavovi su iznešeni u Korkutovim člancima: Nacionalizam bosanskohercegovačkih kršćana (objavljen u tri nastavka) i Na raspuću ili dvije preuzete rezolucije (četiri nastavka), objavljeni u Misbahu uz odobrenje Glavnog upravnog odbora (vjerovatno kako bi im se dala dodatna težina i legitimitet cjelokupnog „ulemanskog staleža“ okupljenog oko Misbaha). Povod Korkutova reagovanja su rezolucije akademičra (studenata Bošnjaka na Zapadu) i njihovi pozivi muslimanima da se trebaju izjasniti kao Srbi ili Hrvati (zavisno od njihove političke orijentacije).

Na početku teksta Korkut opužuje akademičare za radikalizam uz optužbu da „se osposobljuju za pokorno služenje svakom, pa i protunarodnom sistemu“ i ironizira njihov poziv muslimanima „da svim silama rade u pravcu i da ne dopuste da od muslimana u Bosni i Hercegovini postane narod bez narodnosti, bez ideala i bez ikakva oslona“. Stoji na stanovištu da „omladina koja vrijeđa najsvetiji osjećaj našeg naroda, može biti sve – osim – narodna“, tj. smatra da vjera mora biti iznad nacionalnih osjećaja. Patriotizam akademičara se dovodi u pitanje, jer stradanja muslimana u Balkanskim ratovima oni vide kao pozitivan proces u pravcu nacionaliziranja balkanskih naroda: „Našim omladincima nije bilo dosta što su bili i ostali slijepi i gluhi za sve događaje koji se odigraše od početka križarskog rata na Balkanu, nijesu se zadovoljili bezobzirnom ignorancijom najtanjih osjećaja svog mileta i preporukom 'džahilijetskog' mensuh naziranja o ljudima i ljudskoj zajednici, nego su pošli još jedan korak dalje i nabacili se blatom i na drugu svetinju našu.“

Pod druga „svetinja naša“ se podrazumijeva Osmansko carstvo. Korkutu smeta stav akademičara: „da sa neuspjehom Turske carevine u Balkanskom ratu, nije spojen neuspjeh islama, a pogotov ne bosansko-hercegovačkih muslimana“, kao i: „Muslimanska akademska omladina drži da nade i ideali bosansko-hercegovačkih muslimana ne smiju biti izvan granica njihova naroda“. Rezigniran Korkut odgovara: „Gornji citati ne znače ni više ni manje, nego li 'mudru' pouku da naš milet treba da napusti vezu sa hilafet islamijom, i poprimivši ideal nacionalizma svrati pogled samo na se i svoje saplemenike. Poraz, pa i (me'azellah) nosilice hilafeta, istrebljenje muslimana sa Balkanskog poluostrva, klanje islamske nejačadi, žena i staraca, pljačkanje njihova imetka i rušenje džamija, nasilno prekrštavanje i ostali belaji naše braće u Rumeliji – sve se to nas ne treba ticati, sve to treba da za nas budu trice i kučine i – tako rezonuju naši omladinci, naša samozvana 'uzdanica' – dovoljno je i potrebno da pobjeđuju 'junački' balkanski 'Slaveni', sa krstom u jednoj, a glavnjom u drugoj ruci... Držim da nam ni grčki patrijarh ne bi preporučio drukčijih osjećaja...!“

Korkut smatra apsurdnim zalaganje akdemičara iz Beča za približavanje bosanskih muslimana Srbima i Hrvatima u trenutku kada se vrši pogrom balkanskih muslimana, kao i njihovo iskazivanje nacionalnih simpatija iznad vjerskih. „Islam veli 'da džahilijetskom smrću umire onaj musliman, koji ne zna i ne priznaje halife svog vremena' (...), naši nam 'Bečani', poručuju da ne ideališemo izvan granica svoga naroda. Čudnovato! Dok se cijeli 'pravoslavni' dio našeg naroda veseli pobjedi kršćanskih oslobodioca 'potlačene' raje na Balkanu, i dok se sva srpska, i gotovo sva hrvatska presa naslađuje divljaštvom 'osvetnika' i patnjama naše braće, izvrgnute svakovrsnim zločinstvima i šikanama 'naši akademski građani' iz Beča nalaze jedva jedvica riječ prijekora i iscjeđuju kroz svoje mubarek zubiće samo kljastu i sakatu izreku: 'Zato osuđujemo svaki pokušaj o separisanju muslimana iz narodne zajednice, kao što i svako nebratsko susretanje od strane pravoslavnih i katolika... Eto tako se odvraća na ciku, vrisku i hihot nebratske i neljudske štampe ovdašnjih Srba i prekosavskih Hrvata. Ni slovca simpatije prema braći, ogrezloj u nevinoj krvi, proljevenoj za svoju domovinu i svoju uzvišenu vjeru, ni truna islamskog osjećaja, žalosno, tri puta žalosno...!“

U nastavku teksta Korkut citira stavove akademičara iz Zagreba: „Dok 'Bečani' šute o događajima na Balkanu i govore samo o našem odnosu prema narodnosti i sunarodnjacima, dotle su 'Zagrepčani' otvoreni protivnici neslavenskih muslimana i otvoreno izjavljuju simpatije njihovim pobjednicima. Citiraću nekoliko stavaka njihove izjave da temeljito upozorim na opasnost koja nam prijeti ako se ne pobrinemo za budućnost svoje još neotuđene djece. Evo šta vele naši 'umnici': 'Balkanski događaji koji danas interesiraju cijeli svijet nijesu od male važnosti ni (!) za muslimane u Bosni i Hercegovini. Oni su ovim događajima dvojako tangirani – u vjerskom i nacionalnom pogledu. Oni u isto vrijeme gube i dobivaju (!!!). Gube kao muslimani, koji u slomljenoj (?) Turskoj vide slomljen svoj vjerski oslon, a dobivaju kao Slaveni čija moć poraste na Balkanu. Između ove dvije protivštine neka se odredi koja je veća pa ćemo znati da li bosansko-hercegovački muslimani dijele s pobjediteljem, ili pak s pobjeđenikom. Širi slojevi naroda su na čistu, oni gube – oni to kao gubitak osjećaju. Stoga će svi pokušaji koji budu išli za tim da im pobjedu balkanskih saveznika predoče kao dobit ostati bezuspješni sve dotle dok sam narod tijekom vremena ne uvidi da se je u svojim nazorima (meazellah!, op. ured.) varao.“

I žestoko im odgovara: „Je li nužno dalje se upuštati u pobijanje ovih izrodskih nazora, ima li smisla polemisati sa ovako slijepim 'Slavenima' koji među balkanskim saveznicima ne vide čak ni bizantijskih Grka, općepoznatih podlaca i kukavica, za kojima mnogo ne zaostaju ni 'viteški' Crnogorci, na glasu po pljački i rezanju ljudskih nosova... Ne, ne, na ovake se ispade ne odgovara riječima, nego se upotrebljuju jači i djelotvorniji lijekovi, ili se preko tog prijeđe sa osmjehom što ga podražuju svi siromašni duhom.“ (Misbah, I/1913, br. 10-11, 75-77)

Kako bi podrobnije elaborirao neprihvatljivost stavova akademičara, Korkut u slijedećem broju Misbaha detaljno prikazuje praktične manifestacije nacionalizma Srba i Hrvata prema muslimanima u gotovo svim društenim segmentima (politici, ekonomiji, kulturi), želeći na taj način dokazati pogrešnost stava akademičara da je nacionalno pitanje iznad vjerskog. Korkut i nije protiv procesa nacionaliziranja, ali jeste protiv njegove „balkanske“ varijante koja neminovno vodi ka sukobima, isključivostima i antagonizmu umjesto harmonizaciji života na prostoru Bosne i Hercegovine. Za moto članka Korkut uzima citat iz časopisa Narod: „Jedinstvo Srba i Hrvata mogli smo samo shvatiti kao izjednačenje duša narodnih, a prema tome i njihovih ideala u budućnosti. Bez toga, jedinstvo - izgledalo nam je samo kao jedna zvučna politička kratkovremena fraza.“ (Narod, god. 4. broj 265.) Gornje riječi, što ih izvadismo iz Narodova uvodnika Nacionalizam u Dalmaciji, najbolje nam pokazuju šta je uvjet – a po tom i pošljedica – ideje, što nam je preporučiše naši akademičari iz Beča i Zagreba. Sam Narod u nastavku svog članka konstatuje da 'tako shvatanje nalazi na teškoće kod Srba i Hrvata, i to iz mnogobrojnih razloga, koje bi bilo dugo nabrajati'. Time nam je pružen kompetentan i neoboriv dokaz za istinitost tvrdnje o neuračunljivosti naših mladića, što onako olimpijski zažmiriše pred ovim 'mnogobrojnim razlozima' i zaprijekama. Lahko je ispuknuti riječi o poklapanju ideala naših i srpsko-hrvatskih, lahko se je nabaciti blatom na ulemu i reći da je ona uzrok propadanju muslimana, nu time nije dokazano da ne postoje mnoge i silne zaprijeke ostvarenju ove fantazije usijanih mozćana, time nije još oboren fakat, da između tri elementa naše narodne zajednice – zijevaju široki jazovi, koji će progutati još mnogo žrtava i oznojiti još mnogog i mnogog narodnog borca i prijatelja. Zavirimo malo u ovu našu narodnu vreću, sa stotinu krpotina! Šta vidimo? Između mnogih stvari, o kojima ovdje nećemo govoriti, osobito upadaju u oči: islam, katolicizam, ortodoksija...! Ljudi se, doduše, znoje i naprežu da to prikažu i svedu na Srpstvo, Hrvatstvo i nacionalnu neosviješćenost. Nu, koja fajda od dana praviti noć, bolesnu govoriti da je zdrav, kljastu da je lijep i savršen...? Tu ne koristi nojevska metoda zaklapanja očiju pred činjenicama, nema smisla nijekati fakat, da su to tri svijeta, tri različita naziranja na cilj i svrhu života i bivstvovanja – tri oprečne narodne duše sa posebnim osjećajima i posebnim običajima i pretenzijama, tu ne koristi prenemaganje i prevrtanje očima: samo duševni slijepac ili šovinistički ignorant može mimoići ove činjenice i pripovijedati ludu priču o srodstvu vuka i janjeta... Evo promotrimo malo te 'Srbe' i 'Hrvate' i pogledajmo njihov nacionalizam, kakav je u naravi i kako se primjenjuje u praksi. Srbi su naš najkulturniji elemenat, oni imaju najveći broj nezavisne domaće inteligencije, oni su – kako vole govoriti – ljudi liberalni, pa šta vidimo...? 'Prosvjeta', potporno društvo Srba – đaka, u Bosni i Hercegovini podupire gotovo samo – 'pravoslavne': ne mogu ni u svrhu širenja srpske misli da pregore znatniju svotu za kultiviranje 'neosvještene braće' muslimana...! 'Privreda' se 'brine za sve Srbe, nu podupire samo' – 'pravoslavne' i ne pade joj ni na pamet da među muslimanima osnuje koju zadrugu... Gdje je taj Srbin koji se diže nad osjećaj pravoslavlja, pa zađe među svoje saplemenike muslimane, da im dadne savjet i uputu; gdje je taj Srbin što se brine za osvješćenje Srba-katolika, a kamo li muslimana...? Pa srpske trgovine i zanati: koliko primiše naše djece i siročadi, gdje li je ta toliko izvikana bratska ljubav i susretljivost...? Neću da razglabam držanja Srba u agrarnom pitanju, niti ću ponavljati onog ciničnog pisanja o životnom pitanju jedna znatnog dijela našeg naroda, rađe ću se osvrnuti na jedno drugo, još ciničnije i žalosnije držanje Srba, iz kojeg jasno izbija sva golotinja nebratskog i nehumanog njihova držanja, naročito prema nama muslimanima. Kraljevina Srbija navijesti Turskoj rat pod lozinkom 'oslobođenja' i srpskog ujedinjenja i u tu svrhu sklopi savez sa – Grcima, zakletim dušmanima svega što je slavensko. Pošljedica je ovog saveza da su planule mnoge kuće i zaglavila čitava sela nesretnih tamošnjih 'Srba muslimana', među tim 'Srbima' bilo ih je i takih kojima je pošlo za rukom spasiti život i uteći ispod srpsko-grčkog noža i kuršuma. Jadni, čemerni, goli, bosi, gladni i žedni vraćaju se oni u svoju staru domovinu i traže zaklona u njenu krilu i njenu toplu zagrljaju. I dočekuju ih 'braća'. Čovjek bi očekivao doček raskriljenih ruku i sa bratskim pozdravom. Nu, evo kako im tepa organ srpske mlađe generacije, koja je sebi postavila načelo nacionalno-političkog vaspitanja i kulturno-gospodarskog pridizanja naroda. Narod veli: 'Kod nas je previđena jedna sistematska invazija jednog nazadnog, nekulturnog elementa, zadojenog mržnjom na Srbe, mislimo na invaziju muhadžira.' Vlast prema Narodu – 'dovlači pune parobrode tih problematičnih tipova i sanskilota (kao da su oni, sirote, krivi što bratska ljubav srbaljskih bojovnika prelazi i na njihove – gaće, pa im ih 'braća' otimaju sigurno ne za vječnu bratsku uspomenu!), sumnjivih građana i nomadskih podanika!' Treba se samo malo bolje zadubiti u ove – što rekla 'Srpska riječ' – sifilistične misli, pa da čovjek mogne shvatiti dokle sežu granice ponora, što zija između nas i 'pravoslavljem' prožetih ljutih pobornika jedinstva Srba i Hrvata. 'Inteligentnim' Srbima, kiti i cvijetu 'liberalnih' predstavnika našeg najkulturnijeg elementa, toliko je zazoran porast našeg muslimanskog stanovništva, da su u stanju radi njega pobenaviti, i od ljutih Srba ('Narod' bi izbio oči i 'bratu' Hrvatu, ako bi se usudio posumnjati u srpstvo Bosne!) praviti čak i bezgaće nomade, nesposobne i za život i za kulturni razvitak...! Mržnja, dakle, pravoslavne duše našeg naroda na islam i njegove šljedbenike tako je jaka da je nijesu u stanju utažiti ni evropska moćna kultura, o kojoj se vole toliko razmetati, ni plemenska i krvna zajednica, za koju toliko vojuju i toliko ju, lažno, uzvisuju, pa čak ni ljudsko smilovanje, prirođeno i najokorjelijim tiranima i barbarima...! Nastavljajući veli 'Narod': 'ne krijemo da nemamo nikakvih simpatija za te muhadžire, ali smatramo za dužnost, da još jednom razgolitimo politiku naših vlasti sa devizom: protiv Srba!' Zagonetna je ova pravoslavna duša našeg naroda. Dok u jednom uvodniku i sam 'Narod' priznaje, da za probuđenje nacionalne svijesti treba godina, dotle bi mirno gledao da skapaju njegova braća po krvi i jeziku, i to samo radi toga što im Bog momentano ne dosudi svijesti gg. Grčića, Radulovića i drugih 'narodovaca'...! Ko da su mi srpski seljaci ravni diplomiranim i rafiniranim evropskim nacionalistima, i ko da mi je srpski ćifta za dučanskog čefenka, ili katolički zelot pod jezuitskom ili drugom mantijom svjestan ideala ujedinjenih Srba i Hrvata... Da su 'narodovci' Srbi, a ne 'srpsko-pravoslavni', oni biše se veselili pojačanju svog elementa, da im je do rada oko prosvjećivanja naroda, a ne samo pravoslavnih, oni biše se obradovali novom polju za taj rad i sa ushitom biše se bacili na 'nacionalno vaspitanje' ovih Slavena izloženih dvjema vatrama: germanskoj i talmi slavenskoj...! Da, ali ko bi se onda brinuo za osnutak 'ruskih kružoka?' Talmi – Slaveni, talmi – Srbi...! Vidjesmo, eto, kakvi su 'vaspitani' Srbi, pa je li onda čudo, što seoske općine, gdje su kršćani u većini, ne daju ni probijeliti o naseljavanju domaćih muslimana u području njihovih općina? Držim, da ne treba daljnjih dokaza za tvrdnju da je bosansko-hercegovačko 'Srpstvo' prilično izmješano sa 'Pravoslavljem' i da se muslimani ne mogu i ne smiju za njeg zagrijavati sve dotle, dok se ne očisti od svih drugih surogata i predrasuda. A Hrvati? Kod nas je, doduše, od nekog vremena unišlo u modu praviti nekakvu razliku između Srba i Hrvata, i govoriti o bratskom susretanju Hrvata, katolika; nu, ja držim da je ovaj sud isto toliko neosnovan, koliko je neprirodna i neosnovana ona nagla promjena pravca naše političke igle, što je nastala ušljed rehabilitacije g. Hadžića, Mešića, et tuti kvanti, i njihova pristupa, ili pravilnije, pripuštenja u redove narodnog vođstva. Zaboravan i ograničen na istoj su deredži, pa ne bi ništa falilo, kad bi smo i mi malo podignuli veo, što nam ga hoće da namaknu gore spomenuti novi spasitelji, i spomenuli se slijedećih 'stvarčica': 'Nije bilo davno, kada je 'Hrvatski dnevnik' donosio uvodnike 'iz londonskih kloaka' i tomu slične bljezgarije proti islamu i muslimanima; nije daleko od afera Sale, Dude i drugih nezakonitih prekrštenja i raznih političkih podvala proti tadanjim našim predstavnicima i vođama, i tako dalje. Nu, da se vratimo na našu temu. Kao što su naši Srbi u praksi najprije pravoslavni, pa tek onda Srbi, tako su isto i Hrvati izbrisali i zameli granicu između Hrvatstva i Katolicizma i čovjeku se je teško snaći gdje počinje to njihovo 'Hrvatstvo', gdje li svršava Katolicizam. Uzmite 'Napredak'. To je hrvatsko potporno društvo za đake – katolike. Ne samo to. Ti Hrvati zidaju 'Napretkov dom' i mjesto nacionalnog slavlja pri metanju temeljnog kamena toga 'doma', obavlja se jedna obična katolička crkvena ceremonija. Valjda s toga, da se i tvorno zasvjedoči saglasnost katoličkog laikata i inteligencije sa javno oglašenom teorijom g. nadbiskupa Štadlera: 'Samo dobar katolik može biti dobar Hrvat.' Pa 'hrvatska' društva i njihove zastave, ja držim da nema ni jedne te zastave kojoj nije kumovao pop ili fratar. Negdje su i zlatni čavlići Muslimana – Hrvata morali doći nakon 'osveštenja' i 'okrštenja'... U trgovini i obrtu vrijedi kod Hrvata isto pravilo kao i kod Srba: 'Muslimanu treba ostaviti hamalsko uže ili irgetski trnokop...' U politici se svi oni prikazuju kao 'Hrvati', nu uza sve to 'Hrvatska narodna zajednica', koja se – iako pod vođstvom fratara – bijaše stavila na čelo nacionalizma, morade sageti šiju i pokloniti se diktatu g. nadbiskupa Štadlera, te primiti katolički značaj i u tom pravcu izmjeniti čak i Društvena pravila... Hilasetul-kelam: Bosanski domaći katolici nemaju ni jedne ustanove u kojoj je narodnost razlučena od Katoličanstva, oni to sada, dapače, ne umiju ni razlučiti. Što se tiče držanja Hrvata u agrarnom pitanju, mora se konstatovati da je i među njima bilo više zastupnika koji su glasali za obligatorni otkup kmetova, a za njihova tadanjeg glavnog predstavnika pisani su u našim novinama uvodnici u kojima je dokazano da je vodio propagandu za hidžret muslimana, samo zato da može napraviti 'geschaft' sa njihovim jeftino kupljenim imanjem, i niko mu od društva ne reče ni 'crno ti oko u glavi'... Talmi Slaveni, talmi hir'ati...! Trebali još kakvih dokaza, da u bosansko-hercegovačkom 'Hrvatstvu' ima po nas štetnih i opasnih primjesa i surogata, treba li naročito naglasiti da će proći još dosta vremena, dok se katolička duša naših Hrvata osposobi za prilagođenje principu čistog nacionalizma...? U uskoj je vezi sa predmetom našeg članka i držanje dalmatinskih 'Hrvata', na koje se poziva 'Narod' u svome uvodniku, iz kojeg je izvađen naš moto-citat. Stoga ću ovdje donijeti jedan izvadak iz splitske, hrvatske 'Slobode' da se vidi radi čega se 'Narodu' čini da je moguće 'izjednačenje narodne duše' hrvatske i srpske. Osuđujući držanje pape u stvari pripadnosti Skadra, donijela je 'Sloboda' i ove, po nas muslimane značajne retke: 'Da nije bilo Hrvata i Srba i njihovih junačkih mišića, i u istom Rimu sa munare bi hodža zvao vjernike na molitvu. Srpska i hrvatska su prsa ustavljala tursku bujicu da ne provali u Evropu, a za ta naša junaštva isti Vatikan prozvao nas je 'bedemom kršćanstva'. Dok mi svi želimo, svi slaveni katolici, da naša braća Srbi dobiju što više turskog zemljišta, da povrate svoju starinu, koju su krvlju svojih sinova otkupili, dotle iz katoličkog Rima, radi se proti slavenskim i kršćanskim interesima, vole nekrstu, nego krstu.' I 'liberalni' katolici – Hrvati iz Dalmacije govore, dakle, o krstu i nekrstu, i oni ističu svoj katolicizam...!; oni koji pukoše od liberalizma...! Imamo li uši da čujemo, imamo li oči da vidimo? (Misbah, I/1913, br. 10-11, 89-92)

Korkut u dvobroju 14/15 Misbaha, u nastavku članka Na raspuću, dalje elaborira međuvjerske i međunacionalne odnose stanovništva Bosne i Hercegovine. „U velikoj brizi da muslimanski dio našeg naroda nebi ostao bez ideala i oslona; u bojazni da ne bi smo postali – kako reče jedan istaknutiji omladinac iz 'Bečke grupe' – cigani, lišeni sredstava za život i obranu – naši nam akademičari preporučiše duševnu revoluciju i odricanje od samih sebe: pokazaše nam stazu još nimalo neutrtu, punu poledice i drugih opasnosti po naš samostalni život i opstanak. Ideal narodnosni...! Uh koliko li optimizma u ovim mlađahnim srcima i mozgovima...! Koliko li dobrodušnosti u ovim mladićima bez iskustva i istinskog pojmanja svoje okoline...! Zagledajmo se malo u taj njihov ideal. U prošlom sam članku faktima upozorio na nepravilno primjenjeni princip nacionalizma kod pravoslavnog i katoličkog dijela našeg naroda. A sad ću se osvrnuti na oprečnost ideala ovih dvaju elemenata, da i tim dokumentiram nemogućnost programa što nam ga predložiše naši akademičari. Ja ovdje neću praviti usporedbe između pravaškog programa i programa bosanskih 'Narodovaca' jer bi bilo i previše smiješno tražiti dodirne tačke između Starčevićeve ujedinjene Hrvatske, kojoj, po nekim kavlovima pripada i Crna gora, te Narodovačke' Bosne, kojoj nije priznata ni aneksija. Dovoljno je samo istaknuti da ni 'Umjerenjaci' oko 'Srbske riječi' ne daju prosloviti o pripojenju Bosne Dalmaciji, a kamo li Hrvatskoj. Kako se, pak, može zamisliti jedinstvo bez ujedinjenja, kako braća sa 'jednim' idealom vole biti pocijepani nego li ujedinjeni, o tome će nam valjda govoriti posebna rezolucija naših Akademičara, u kojoj će nam preporučiti revoluciju u – logici...! Kako vidimo, Srbi neće pripojenja sa Hrvatskom, niti na primjer u Bosni ima i jedne srpske stranke, ili strančice, koja bi primila, a kamo li tražila ujedinjenje sa 'braćom' preko Save. Neću se upuštati u dublje raščinjanje razloga ovakom držanju ovdašnjih Srba, nu mogu i bez tog raščinjanja utvrditi fakat da ideal ovdašnjih Srba nije u ujedinjenju sa Hrvatskom. Za potkrijepu neka mi posluži samo okolnost, da je 'Narod' ponudio 1.000 K., onome ko nađe i alamet da je koji 'Narodovac' priznao aneksiju, te da je 'Srpska riječ' žestoko pisala proti komediji o 'Salkinu mučeništvu', i odlučno odbila i pomisao o trialističkoj fantaziji. Što se tiče Hrvata poznato je cijelom svijetu da među njima nema ni jedne stranke čiji bi program, rad i držanje mirisao na kakvo gravitiranje izvan 'okvira'; oni su bili, jesu i ostaće pobornici 'zapadnog' slavenstva, koje sa 'istočnim' nema i ne može imati jake veze iz prostog razloga što ih jedne od drugih dijeli – kultura i traddicija; što se je u zadnje vrijeme u Hrvatskoj pojavilo 'Srbo-hrvatstvo', 'političko Hrvatstvo' i kako se već zovu sve te krilatice bez dubljeg značenja, nije to zasluga svijesti o zajedničkom idealu, nego prirodni nagon samoobrane od zajedničkog neprijatelja, koji je prirođen i životinji, a kamo li nekulturnu čovjeku. Nek Mađari promjene pravac svoje šovenske politike prema Hrvatskoj, i nek prestanu zapostavljanjem domaćeg elementa pa bi ste vrlo brzo vidjeli drugo izdanje nekadašnje 'Narodne stranke' i 'Srpskog kluba', samo naravno pod drugim imenima i naslovima. To vrijedi za Hrvate iz prijeka, dočim su ovdašnji skoro svi 'Pravaši', i među njima nema ni 2% 'Slavosrba' a nema ni 1/5% takovih, koji biše pristali na samostalnost Bosne. Iz svega toga proizlazi da su nam naši akademičari preporučili jedan skroz naskroz vazdušast ideal, koji ne postoji ni među ovdašnjim Srbima ni među ovdašnjim Hrvatima. A sve kad bi taj ideal među njima i postojao, on je za nas muslimane apsurdan i neprimjenjiv, budući je u svojoj suštini – račvast, i kao takav nema uvjeta za okupljanje, jer šta je taj maglom obastrti ideal što nam se preporučuje? Ako je to želja za ujedinjenjem Srba i Hrvata u Monarkiji, dakle želja za trialističkom tvorbom 'Ujedinjene Hrvatske', onda se izlažemo nepotrebnoj borbi sa Srbima, koji su odlučni protivnici takvog ujedinjenja. I umjesto da svojim 'idealom' sijemo slogu, bili bismo samo klin razdora, a to ne želimo ni mi, niti nam to preporučuju naši akademičari. Ako se pak taj 'ideal' ima sastojati u gravitiranju izvan granica i okvira 'Ujedinjene Hrvatske', došli bi smo radi njega u sukob sa Hrvatima, pa bismo opet bili klin razdora mjesto posrednik zbliženja. Treba se samo sjetiti Aneksione krize i odmah ćemo biti na čistu, da ovaki pravac nebi bio moguć bez krvave borbe sa Hrvatima. A ne treba zaboraviti da bi se pri tom naišlo i na druge jake protivnike. Slijediti oba pravca, tj. biti za 'Ujedinjenu Hrvatsku' i proti njoj, nije moguće bez revolucije u prirodi i logici, i prema tome ne preostaje nam ništa drugo nego, ili napustiti oba gornja pravca, pa biti nacionalno indiferentni, ili se pak pocijepati u dva tabora, pa jedni biti srpski, a drugi hrvatski – prirepci. Koji je pravac bolji? Prije nego li dadnem odgovor na gornje pitanje, osvrnuću se malo na stanovište naših akademičara. Bečani su preko ovog škakljivog pitanja prešli opipom i nijesu se usudili dublje zagledati u njegovu suštinu. Drukčije nijesu mogli ni učiniti, jer da su kao 'osvjedočeni' nacionalisti postavili sebi pitanje: 'U kom se duhu ima odgajati naša sadanja generacija?', odmah biše izbile i načelne oprečnosti između zagovaratelja pojedinih struja: 'Hrvati' ne biše mogli pristati na 'srbiziranje', niti 'Srbi' na 'hrvatiziranje' i rezolutan bi morao biti – razlaz, kao i do sada. Da se to ne 'zbude' i da se omogući ispoljenje njihove naprednosti – oni jednostavno zažmiriše, i izvališe frazu o narodonosnom idealu, ne shvaćajući ni sami u čemu se sastoji taj ideal, i na koji će se način postignuti. Zagrepčani su pošli dalje. Oni nam preporučuju služenje ideji jedinstva Srba i Hrvata, i to ujedinjivanje indirektno postavljaju našim idealom. Drugim riječima oni su pristaše evolucije i sad za sad nemaju nikakva narodnog ideala, budući će se isti moći postaviti i slijediti tek nakon postignuća jedinstva. Logički izražena ova preporuka Zagrepčana glasi: 'Ha Srb, ha Hrvat, tj. narodonosno indiferentan'. Nu, oni to tumače kao 'nacionalizovan u zdravom pojmanju te riječi' i u tom leži razlika između njih i nas, koji u nacionaliziranju bh muslimana u sadanjim prilikama vidimo pogodovanje njihovoj zakržljalosti u pravcu buđenja islamske svijesti i spoznaje o pripadnosti jednoj velikoj i jakom vezom spojenoj zajednici islamskoj. Već na početku ovog članka istakao sam da je ovako shvaćeni nacionalizam jedna prosta utopija i fantazija, i da mu je izvor samo u pritisku tuđinaca neslovena. Istakao sam i to da ovaj pravac nema nikakva korijena u Bosni i Hercegovini, a dodam li još da i srpsko-hrvatska koalicija u Banovini, stoji pred problemom takozvanog 'srpskog pitanja', jasno će biti i malom djetetu da 'srbohrvatstvo' nije nacionalni problem, nego samo političko pitanje, koje bi u danim prilikama moglo uroditi žestokim sukobom i jakim antagonizmom. Prihvatimo li se dakle ovog načela, bićemo opet narod bez narodnosti jer nećemo imati narodnog ideala: bićemo u dvoumici glede državne pripadnosti i nećemo imati jedinstvenih vanjskih obilježja jednog naroda. Podijelivši se u dva narodonosna tabora i radeći jedni za srpski, a drugi za hrvatski ideal, bićemo ne samo sijači razdora i antagonizma između Srba i Hrvata, nego i zgodno oružje trećih proti svojim zemljacima i saplemenicima: sačinjavaćemo, hoćeš nećeš, redove prvih, boraca-donkihota, izloženih dvjema-trima vatrama, a bez ikakva izgleda na obezbjeđenost i životnu sigurnost. Šta nam dakle preostaje? Ako hoćemo svoj selamet, ništa drugo nego pasivitet u ovom pitanju, ili drugim riječima: narodonosni indiferentizam. To nam u ovim prilikama nalaže naša vjera, to nam nalaže zdravi razum i naš zasebni položaj, to nam nalažu nesređeni odnosi između naših saplemenika drugih vjera. Mi smo kulturno najzaostaliji, mi smo gospodarski najugroženiji, mi smo najpotrebitiji opreznom i pametnom vodstvu i sudjelovanju inteligencije u narodnom vođstvu i radu oko pridignuća narodnog. Našem narodu nije do 'Srbstva' i 'Hrvatstva', njemu nije do apstraktnih pojmova, nego do kore hljeba i mirna življenja u svom na svom; ko mu želi pomoći, taj se mora prilagoditi njegovom stanju i njegovim osjećajima, i ne smije ga dražiti ispadima proti njegovim svetinjama, nego mu ih zaštititi i obraniti. Da se naši akademičari ne pripremaju za taki rad najbolje će nam posvjedočiti njihova potpuna neupućenost u naše prilike koju ću dokumentirati slijedećom okolnošću: Mladi nam teoretičari poručuju da se ne separišemo iz narodne zajednice i vele da naš napredak i budućnost leži u sporazumnu i zajedničkom radu sa ostalim saplemenicima. Da ti 'učitelji' nijesu ovdje rođeni, mislio bih da nam tu poruku šalju Japanci sa Dalekog Istoka, da nijesu školovani i akademski građani, mislio bih da ništa ne čitaju i da nikako ne prate ovdašnjih prilika. Ovako sam u neprilici... i nukta...! Sporazuman rad sa ostalima. Subhanellahi! Ili ja ništa ne vidim i ne shvaćam, ili su možda naši akademičari obnevidjeli? Zajednički i sporazuman rad... je li taj sporazum u pisanju 'turkofilskog Hrvatskog dnevnika' i turkofobskom pisanju srpskih listova; ili možda u paktiranju muslimanskog ujedinjenog kluba sa Hrvatima, i udaranju Srba na to paktiranje; ili možda u držanju saborskih stranaka u jezičnom pitanju; ili možda u pisanju 'Hrvatskog dnevnika' o raskolnim grčko-istočnjacima; ili možda o navalama Srba na bivšeg odjelnog predstojnika g. Šeka i njegovoj obrani od strane 'Hrvatskog dnevnika'; ili možda u navali Srba na pravaštvo 'Hrvatskog dnevnika' na Srpstvo i njihovo 'prazno radikalstvo', ili... Ah, čemu daljnje nabrajanje? Bilo bi od mlade gospode vrlo lijepo kad bi sebi pokadkad rastrli oči i obazrli se malo oko sebe... Kako se vidi, naš bečki, ovaj, zagrebački ashabi kehf, gleda samo oko sebe, pa ćemo se i mi zaustaviti na njihovim prilikama i – min gajri hadd – upozoriti ih na jednu okolnost. Preporučujete sporazum i dijelite savjete o zajedničkom radu i djelovanju. Vrlo lijepo od vas i šteta samo što to ne umjedoste reći – najprije sebi. Grozno je što ne vidite, da vas je nacionalizam, što ga preporučujete kao narodni spas, da vas je – velim – baš taj nesretni nacionalizam razdijelio u dva oprečna tabora, čiji se sav rad sastoji u međusobnom gloženju i pobijanju, mjesto da zajednički djelujete i radite na prosvjećivanju i kultiviranju svog zapuštenog naroda. I mjesto da vaša 'Zvijezda' bude pojačana 'Sviješću' odgovornosti i obveze prema narodu i domovini, vi sipate jedni na druge drvlje i kamenje i sastadoste se i služiste samo u žalosnoj nakani da oboji zajedno učinite atentat na nositeljicu hilafet-islamijje... Predpostavljam da ćete imati bar toliko moralne snage, da uvidite svoju pogriješku i činom okajete svoju mladenačku ludoriju i zabludu. Predpostavljam da će te imati bar malo smilovanja nad svojom braćom i očevima, i da ćete se odužiti svojoj obvezi i dužnosti prema hraniteljima i brižnim svojim starateljima, predpostavljam da ćete uza svu mjestimičnu oštrinu, kojoj se ne mogoh ugeti pišući ovaj osvrt na vaše 'zaključke' i rezoluciju, malo bolje promisliti o našem položaju i našoj okolici, i s toga vam upravljam donji bratski apel sa iskrenom željom da nađe bratskog odziva i razumijevanja. 'Napredak i budućnost bosansko-hercegovačkih muslimana ovisi jedino o kulturnom i ekonomskom napredovanju njihovu.' Tačka druga Bečke deklaracije Da, istinu ste, zlatnu ste istinu rekli, gospodo akademičari, i ja bih želio samo to da se ovoj istini uzmognete i prilagoditi; jer budete li ostali pri gornjoj zlatnoj točki svoje rezolucije, i htjednete li, i umjednete li ju privesti u djelo, bićete zadovoljni i vi i mi, i sigurno će za dugo vrijeme nestati povoda za naše trvenje i nesuglasice. Budete li se držali ovih svojih zlatnih riječi i budete li istinski nastojali da sa riječi pređete i na djelo, pružiće vam se tako široko, tako zahvalno polje rada i djelovanja, da ćete se pri tom i sami začuditi, kako ste prije sređenja ovih zanemarenih dužnosti mogli i pomišljati na preporuku za sad još maglovitih ideala budućnosti, možda daleke budućnosti naše... Narod veli: 'Mršava mesa, čorba za plot', a to današnjim, gospodarskim, ili bolje životnim jezikom znači apsolutnu istinu: 'ekonomski i financijalno slabi muslimani nijesu pristali nikud, na njih neće računati ni Srbi ni Hrvati, i njihov će se glas moći čuti samo onda kada bude poduprt jakom zvekom na žuljevima stečenog pokretača svijeta i naroda: 'kokuzima' je mjesto i za srpskim i za hrvatskim vratima...', to znači – ni manje ni više – nego da su smiješni svi oni koji neobrazovanu, gladnu i bosu narodu govore o nacionalnim težnjama i idealima; to znači ni manje ni više nego da su gotovo zločinci svi oni, koji tom i takom narodu donose novi, pa još neodređeni i protuslovni pojam bratstva po krvi i jeziku i nemilosrdno i grubo ruše još jedini oslon i jazu za njegovo osvješćenje i kultiviranju, trgajući pri tom njegove intimne, s njim usko srasle slatke i čvrste veze bratstva po njegovoj uzvišenoj vjeri... Gospodarski napredak, to je pošljedica slijeđenja uzvišenih riječi našeg Devletlije, a.s., - 'Fukaraluk istom što nije kufur'; – 'Ko pošteno stječe i zarađuje, Božiji je ljubimac' i mase drugih hadisa, koji govore u istom smislu; a kulturno pridizanje pošljedica je uzvišenih zapovijedi Boga i Njegova Poslanika, kojima naređuju nauku kao nužnu pošljedicu slijeđenja islama i njegova šerijata. Raditi u gornjem pravcu i iršad činiti svoju zapuštenu braću, da se drže ovih zapovijedi, to je blagosloveni rad 'fi sebili-llah', ali ujedno i glavni uvjet za obezbjeđenje budućnosti svog naroda; to je ujedno i jedini način da se islamski dio našeg naroda uzmogne održati na površini i dobiti političku važnost i značenje. Preskočiti ovaj rad i baciti se na rezonovanje o nacionalizmu i njegovim nejasnim idealima znači oponašati ulogu smiješnog izuvača prije vode; znači nezrelo zanovjetanje i zvrndanje o ljepoti i solidnosti kuće, građene na pijesku. Nije reva da vas ja upozorujem na izvore iz kojih ćete iscrpiti ova neoboriva fakta i naći pouku, da se političko znamenovanje pojedinca i skupine mjeri prema njihovu kulturnom i gospodarskom napretku, nu obzirom na neke ispade proti ulemi, osjećam potrebu upozoriti vas da su ova načela propovijedali i provodili muslimanski Arapi u doba kad je Evropa bila u totalnoj tmini i zapuštenosti. Mudru dosta... Da se udovolji i vašoj tvrdnji o apsolutnoj potrebi narodonosnog ideala dodajem još nekoliko riječi. Ideal se postavlja prema volji i ne mora biti u savezu sa prošlošću. Za to imamo sijaset primjera. Nu, ja ću uprijeti u najbliži. Bosna je u prošlosti bila samostalna isto tako kao i Hrvatska i Srbija. Nu, sadanji Bošnjaci ne postaviše sebi ideala samostalnosti Bosne, nego jedni žele biti sastavni dio 'Ujedinjene Hrvatske', a drugi žele drugo: neoboriv dokaz da stanovnici jedne te iste zemlje mogu – prema svojoj slobodnoj volji – imati oprječne ideale. Analogno tome mogli bismo i mi sebi postaviti treći ideal – recimo ideal samostalnosti Bosne ili njene autonomije pod čijim pokroviteljstvom, nu ja ne idem tako daleko i postavljajući se na potpuno ispravno stanovište jedinstva Srba i Hrvata velim: Srbi i Hrvati jedan su narod, sa dva plemenska naziva. Prema tome treba da im i budućnost bude jedna. Mi smo sastavni dio tog naroda i treba da se prilagodimo zajednički sa njima. Budući među Srbima i Hrvatima, koji su od nas 'kulturniji' i zreliji za ovake stvari 'momentano' vlada nesporazum u pitanju izbora zajedničkog 'ideala' – budimo u toj stvari za sada neutralni i prepustimo njegovo rješenje njima samima, a sebi postavimo dva ideala: daljnji i bliži. Daljnji – ujedinjenje sa Srbima i Hrvatima (nakon njihova sporazuma) i bliži – obezbjeđenje svoje trajne i časne egzistencije i opstanka u ovim zemljama. Služeći ovom idealu bićemo i 'narodni', jer ćemo osposobiti jedan zapušten dio naroda za život i opstanak, a radićemo i islamski, jer ćemo pomagati svoju najbližu braću i učiti ih da ljubeć domovinu prema islamskoj zapovijedi postanu vrijedni stupovi i branioci te domovine. Radeći ovako nećemo imati uzroka ni povoda za međusobno gloženje i trvenje; radeći na kulturnom i ekonomskom pridignuću muslimana moći ćemo biti svi u jednom kolu i falanzi; ukratko – bićemo vrijedni i svjesni sinovi svog naroda i dostojni da se nazovemo njegovim prosvjetiteljima i preporoditeljima... Ponavljam još jednom: 'samo gospodarski i kulturno jaki i svjesni muslimani imaju budućnost u Bosni i Hercegovini', a pravo na naziv 'Narodna uzdanica' ima samo ona omladina koja bude slijedila gornji pravac i služila idealu našeg časnog i trajnog opstanka u ovim krajevima, zaljevenim potocima krvi naših časnih i slavnih islamskih djedova i pradjedova... Samo se po sebi razumije da pod prosvjetnim pridizanjem podrazumijevam narodno pridignuće u pravcu islamske kulture, koja kao zdrava i savremena, nije niukoliko u opreci sa zahtjevima istinske svjetske kulture i civilizacije. (Misbah, I/1913, br. 14-15, 105-110)

Odmah nakon izbora za reis-ul-ulemu, Čaušević je dao intervju, čiji dio prenosi uredništvo Misbaha na naslovnoj strani, u kojem novoizabrani reis podcrtava svoju nestranačku ulogu, i istovremeno naglašava kako Islamsku zajednicu i instituciju reis-ul-uleme vidi kao nadstranačku instituciju koja bi u budućnosti u ključnim problemima Bošnjaka/muslimana imala presudnu ulogu. „Ni do sad nijesam pripadao kojoj našoj stranci, a kamo li od sad, kad ću nositi zvanje, koje isključuje partaičnost. Meni će biti vrlo milo, ako ne moradnem ići u dva kluba muslimanskih narodnih zastupnika.“ Slijedi poruka uredništva: „O jednom treba po našem mnijenju biti na čistu: rijaset ima biti – nad strankama, t.j. sve stranke moraju uvažavati Reisov nasihat i svak treba da izbije iz glave maniju, da se poredi ili nadvisi Poglavicu nas svih muslimana. Ovo bi naročito trebala dobro zapamtiti naša zemaljska vlada...“ (Misbah, II/1914, br. 22, 1)

U kolikoj mjeri se prepliću etničke i religijske komponente u rastu i izrastanju bosanskohercegovačkog stanovništva u tri „naroda“ pred Prvi svjetski rat, i u kolikoj mjeri je agresivni srpski i hrvatski nacionalizam zahvatio sve bošnjačke društvene institucije, pokazuje nam i preplitanje ovih nacionalizama kroz rad Gajreta. Yenji Misbah u članku Tužni naš „Gajret“ izvještava čitaoce o prijetnji vladinog povjerenika za grad Sarajevo o mogućnosti raspuštanja Društva zbog nemogućnosti konstituisanja njegovih organa radi stalnih političkih, odnosno nacionalnih trvenja frakcija u njegovim tijelima. „Društvo 'Gajret' od 29. jula 1913. nema nikakova pravovaljana odbora, pošto na glavnoj skupštini, koja je održana dne 29. jula 1913. nije došlo do izbora odbora, jer se je ta skupština radi velikih nereda morala raspustiti. Upravu društva vodio je do sada stari društveni odbor, koji je dne 5. septembra 1912. konstituisan. Budući da je za normalno funkcionisanje društva potrebno, da isto imade valjano izabranu upravu, a za 18. o. mj. zakazana glavna skupština odgogjena je na neizvjesno vrijeme i ako se ista po čl. 44. društvenih pravila u mjesecu julu mora održati, to ovim pozivam sl. n. da u roku od osam dana sazove i održi glavnu skupštinu, jer bi u protivnom slučaju bio prisiljen da zemaljskoj vladi predložim raspust društva radi protupravilnog rada društvene uprave“.

U komentaru uredništvo prenosi dopis iz Tešnja, „u kojem se veli, da narod ne može više dozvoliti da se njegovim novcem 'odgajaju srbijanski propagatori i anarhiste, ubojice svojih naroda i napokon neprijatelji svega što je islamsko'. Ima još 'kićenosti' i – neislamskih sumnjičenja u ovom tešanjskom dopisu, nu mi ne ćemo dalje, jer je i gornji citat potpuno dostatan za prikaz strahovitih pošljedica nacionaističkog šljepila, koje je zavladalo u jednom (hrvatskom) dijelu 'Gajretovih' članova. Lanjska je skupština dokaz, da ni srpski nacionalisti nijesu zaostali za ovim tešanjskim. Šta znače ove prijetnje tešanjskih Hrvata-muslimana i kuda bismo došli, ako bi ta zaslijepljena grupa dobila prevlast u 'Gajretu'? To bi značilo ni manje ni više, nego propast i 'Gajreta' i njegove kulturne misije. I kad smo već došli tako daleko, da nacionalističko šljepilo potpuno zastire vid i zdravo poimanje prilika, u kojima se nalazimo, onda nema ništa shodnije, nego da se 'Gajret' raspusti i njegova uprava preda u ruke vakufa, da on nastavi 'Gajretov' prosvjetni cilj i do zgodnijih vremena rukovodi njegovom imovinom“.

Uredništvo se snažno obrušava na ove nacionalističke i stranačke isključivosti pozivajući na slogu i jedinstvo, potencirajući humanističke i socijalne ciljeve radi kojih je osnovan Gajret. „U 'Gajretu' ne mogu i ne smiju odlučivati ekstremni nacionalistički elementi i njegov je pravilan rad i razvitak moguć samo onda, kada se općenito uvidi, da je 'Gajretova' svrha omogućiti školovanje, a da nije, niti može biti njegova zadaća, da širi naciju, pa bilo to srpsku ili hrvatsku. 'Gajret' mora podupirati prosvjećivanje i biti čisto islamska institucija, koja će na prilike našeg gjaštva gledati objektivno, očinski i starateljski. Toliko, prilikom sadanjeg žalosnog stanja našeg 'Gajreta'.“ (Yenji Misbah, 1914, br. 16, 3)

U metežu koji nastao nakon Sarajevskog atentata reis-ul-ulema je preko stranica Yenji Misbaha muslimanima Bosne i Hercegovine uputio Proglas u kojem ih poziva na smirenost i lojalnost austrougarskoj okupacionoj administraciji. Ako izuzmemo pragmatične motive za pretjeranu protokolarnu servilnost prema austrougarskim vlastima, možemo ustvrditi da postoje dva razloga za ovakav sadržaj Proglasa. Prvi: u kojem je stepen međunacionalnih odnosa bio u tolikoj mjeri komplekasan, pun isključivosti i napetosti, što logično vodi ka krvavim međudržavnim ali i vjerskim i nacionalnim sukobima unutar Bosne i Hercegovine. Drugi: imajući u vidu položaj muslimana na Balkanu, koji su ili protjerani, ili uništeni ili getoizirani i kojima su oduzeta sva vjerska prava, reis-ul-ulema se pozitivno izjašnjava o položaju bosanskohercegovačkih muslimana u Austro-Ugarskoj Monarhiji. „Muslimani! U ovim ozbiljnim časovima nalazim se pobuđenim pozvati sve muslimane Bosne i Hercegovine, da budu spremni u svakoj prigodi na sve usluge i žrtve pretpostavljenim uredima i organima bilo vojnih ili civilnih oblasti. Pokaže li se potreba kakve bilo naravi, iziskivale se žrtve tjelesne, materijalne ili moralne, nemojte ništa zažaliti. Što god biste bili pripravni žrtvovati za svoju vjeru, svoj obraz, svoju domovinu, to ste pozvani po uzvišenom islamu da žrtvujete i za svog cara i državu, u kojoj uživate sve podaničke pogodnosti, u kojoj su zaštićene sve vjerske svetinje, u kojoj se poštuju propisi svetoga islama, odnoseći se na vjeru i vjerske obrede, na familijarne odnošaje, kao i na sve što je jednom muslimanu kao vjerska svetinja po islamu označeno. Mi muslimani Bosne i Hercegovine živimo pod moćnom zaštitom Austrougarske Monarhije, koja je jedina od svih nemuslimanskih država svoju kulturnu misiju dolično i dostojno izvršila. Time smo naravno postali daleko zaduženiji po Božijem i ljudskom zakonu, da s njom zajedno dijelimo tugu i radost, da s njom zajedno živimo i umiremo. Držim da je svakom jasno kao sunce, da još ni u jednoj nemuslimanskoj državi na svijetu ne može musliman naći one zaštite, ni onih prava, koje mi u našoj moćnoj i pravednoj državi uživamo.“ (Yenji Misbah, 1914, br. 18, 1)

Više od četiri vijeka, pa sve do austrougarske okupacije Bošnjacima je vjera bila glavno identitetsko izvorište. Okupacijom Austro Ugarske na području Bosne i Hercegovine se ubrzano odvija proces nacionaliziranja Srba i Hrvata, prema kome su, do tada, Bošnjaci, uglavnom, bili gotovo ravnodušni. Ovaj agresivni nacionalizam Srba i Hrvata prema Bošnjacima prouzročio je njihovu polarizaciju, isključivosti i otvorio niz sukoba i konflikta na političkoj razini. Posljedice ovih konfrontacija osjećamo do današnjih dana na tlu Bosne i Hercegovine. Kada kroz prizmu arebičke štampe sagledavamo, u gornjem svjetlu, korelaciju konfesionalnog i nacionalnog identiteta Bošnjaka, lahko možemo ustvrditi da je ona (arebička štampa) u preferiranju ova dva identiteta dominantno birala vjerski.

Dva su logična razloga za to. Prvi: Arebička štampa je glasilo ulemanskih udruženja, njeni saradnici i urednici su bili iz „ulemanskog staleža“, prema tome vjerska preferencija se podrazumijeva sama po sebi. Drugi razlog je kolektivna spoznaja Bošnjaka da je među faktorima koji su doveli do stradanja Bošnjaka, kroz njihovu historiju, najvažnija činjenica to što su oni većinom muslimani. Iz tih razloga se kod njih razvijao mehanizam snaženja upravo te komponente njihova identiteta. Međutim, i danas se često njihov identitet nastoji svesti samo na religioznu dimenziju, nastoji se do kraja poistovjetiti nacionalno s vjerskim, da se nacionalno, čak i državno, predstavlja samo ili dominantno vjerskim, što je gledano iz današnje recepcije pogrešno, čak je kontraproduktivno.

Gledano iz savremenosti, uz potpuno uvažavanje religije i tradicionalnih islamskih vrijednosti, Bošnjaci i muslimani treba da optimalno razvijaju bosanstvo i elemente multinacionalne državnosti, jer je to jedini okvir u kome mogu opstati. Analogija političkih procesa u periodu izlaženja arebičke štampe i nedavne agresije uvjerava nas da je jedan od osnovnih razloga sukoba na tlu Bosne i Hercegovine, onda i sada, je nastojanje da se muslimani/Bošnjaci svedu u okvire vjerske zajednice. Nužno je, stoga, da Bošnjaci prevaziđu nastojanja i akcije koje apsolutiziraju vjersko tako što ga p

23.10.2018.

Politički diskurs alhamijado časopisa Jeni Misbah

Period austrougarske vladavine u BiH, posmatrano kroz prizmu periodike, predstavlja razdoblje u kojem se društveni i duhovni život Bošnjaka gradio mukotrpno kroz proces preobražaja, jačanja i zrenja unutar bosansko-slavenskog korpusa. Upravo u ovom periodu dolazi do postupnog otvaranja Bošnjaka prema Zapadu, ali i jačanja i uobličavanja njegovog vlastitog narodnog, političkog i nacionalnog identiteta.

Pojava nacionalne i vjerske šarolikosti Bosne i Hercegovine najjasnije će se ispoljiti za vrijeme austrougarske okupacije, a opoziciona aktivnost Bošnjaka da se ovaj težak položaj popravi u literaturi se naziva Pokret za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju. Činjenica je da je onovremena muslimanska inteligencija, još nedovoljno brojna, izrasla, i bez većeg društvenog utjecaja, bila poprilično uzdržana i sa društvenih margina nijemo posmatrala ovaj proces, a dobar njen dio se i negativno odnosio prema borbi za autonomno uređenje vjersko-školskih pitanja Bošnjaka.

Bošnjački narod je za vrijeme austrougarske vladavine morao vješto kormilariti u granicama realnog i ostvarivog. Često između dva zla mora birati ono manje, te postupno se uči političkom pragmatizmu i taktiziranju. Podozrenje i nepovjerenje prema novoj vlasti bilo je preveliko, a odnosilo se, prije svega, na vjerski osjećaj. Jer, muslimanima, uopšte, „vjera nije samo „summa theologiae“, već i sumarijum svih životnih pravila i društvenih zakona. Otuda svaki korak na putu raskida s tradicijom njima izgleda opasno i pada im iznimno teško, jer preti da pokida vitalne spone njihovog društvenog bića i poništi ukorenjenu svest o sopstvenom osobenom identitetu.» (Tajib 2005: 155)

S druge strane, tradicionalizam, pasivnost, i od strane poluobrazovanog ilmijanskog staleža, uporno neprihvatanje novog i drugačijeg, predstavlja ozbiljnu prepreku napretku i prosvjeti. Vidljiv je generacijski jaz i sukobi između reformatora i tradicionalista. Ova pojava će se naročito osjetiti i tokom osnivačke skupštine ulemanskog staleža: „Dok se god ne stane na kraj današnjem komešanju koje biva između starije i mlađe uleme, ne more se ni misliti o napretku. Okani li se starija ulema misliti da su mlađi naobraženi ljudi izrod koji je tu da zabaci šerijat i njegove propise, i okane li se mlađi naobraženi ljudi misliti da je ulema džinski zid preko kojega se ne more preći i napredovati dok se iz temelja ne sruši, onda se tek moremo nadati boljoj budućnosti. To su sve današnji alimi uočili, te ih je i to na ovu skupštinu ponukalo.“ (Tarik, I/1908, br. 5, 95) Istodobno, njega žalosti realnost polariziranja Bošnjaka na prosrpski i prohrvatski orijentirane. Iz današnje percepcije zalaganje za „indiferentnost“ nije bježanje od problema, guranje glave u pijesak, nego, naprotiv, odraz pragmatike i realnog sagledavanja odnosa, snaga i situacije. Neophodno je ovom prilikom istaći jednu vrlo važnu činjenicu kada se razumijeva politička kategorija bosanskohercegovačke suverenosti u političkoj djelatnosti Bošnjaka, ne samo u prvoj polovini XX stoljeća, već sve do 1992. godine. Ta činjenica se izražava u stavu da se uvijek tražila ograničena suverenost kroz političku autonomiju u okviru složene državne zajednice. Nije to slučajno ili, pak, nedostatak želje za potpunom samostalnošću. Naprosto radilo se o egzistenciji Bosne i Bošnjaka u uvjetima historijske i političke nužde. Uvjeti življenja Bošnjaka, još od srednjovjekovlja pa sve do danas, jesu uvjeti u kojima se politička borba vodi istovremeno sa borbom za biološki opstanak.

Glasoviti francuski filozof Louis Althusser je «velike društvene ustanove informiranja, kulture i obrazovanja» nazvao «ideološkom državnom aparaturom». Istovremeno on zastupa i teoriju «obmane» u vrlo širokom rasponu, podvodeći pod ovaj pojam niz ustanova, škole, koledže, novine i sl. Sve su to dijelovi mehanizama i aparature kojima se služi država, u našem slučaju Austro-Ugarska, kako bi postigla «slaganje», ili drugim riječima, indoktrinaciju jednog društva.

Slijedeći ovaj način promišljanja, što činjenice i potvrđuju, proizilazi da je štampa aminovana od zvanične vlasti, bila sredstvo ideologiziranja i sredstvo ideološkog državnog aparata, ali je istovremeno ona koja je nastajala u krilima vjerskih zajednica i različitih udruženja, bila oružje kojim se borilo protiv ovakvih nastojanja i stremljenja ideologizirane zvanične štampe. „Pojava alhamijado listova i insistiranje muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine na široj upotrebi arapskog pisma, te njegovoj ravnopravnosti sa latinicom i ćirilicom u javnoj upotrebi, dolazi u vrijeme kad nacionalne strasti i međunacionalne suprotnosti dostižu svoj vrhunac i kad se, u okviru jezičkog pitanja, izbor pisama sve žešće ispoljava kao vodeći faktor u borbi za nacionalni identitet i međunacionalni prestiž. ... Na arapskom pismu najviše je insistirala ona muslimanska struja koja se još uvijek držala već tradicionalne ideje o bošnjaštvu i svoje vjerske pripadnosti islamu. Arapsko je pismo, dakle, nasuprot latinici i ćirilici, trebalo da ih vjerski, ali i nacionalno distancira od pravoslavnih i katoličkih, odnosno srpskih i hrvatskih elemenata“. (Vajzović 2008: 287)

Časopisi i listovi nicali su kao sredstvo postepenog buđenja nacionalne svijesti u vrijeme kada nacionalni prvaci, vjerske zajednice i njihove vođe nastoje da svim sredstvima otpor prema okupatoru prenesu na plan vjersko-prosvjetne i političke borbe. Stoga su i časopisi i ostala glasila svoju slobodarsku misiju nastojali da ostvare potvrđivanjem nacionalnog identiteta i veličanjem nacionalnih kulturnih vrijednosti.

Muslimansko mualimsko i imamsko društvo bilo je aktivno sve do 1913. godine kada je došlo do njegovog fuzioniranja sa drugim udruženjem muslimanske vjerske inteligencije, a to je Organizacija bosanskohercegovačke ilmije koja je osnovana 1912. godine. Spajanje dva udruženja obavljeno je 27. marta 1914. godine, samo dan nakon inauguracije reis-ul-uleme Čauševića. Jedan od zaključaka je da se osnuje novi list Jeni Misbah, koji će zamjeniti dotadašnje listove Mualim i Misbah.

Časopis Jeni Misbah se pojavio u predvečerje Prvog svjetskog rata, u periodu zaoštrenih nacionalnih, vjerskih i političkih odnosa na Balkanu. Glavni urednik i autor najvećeg broja tekstova je Sakib Korkut, osoba sa naglašenim osjećajem za politička i društvena kretanja, te njihovu interpretaciju u svjetlu vjerskih propisa. On svojim tekstovima potiče otvorenost ulemanskog kruga za raspravu o nužnosti reinterpretacije bitnih pitanja u islamskoj tradiciji, odnosno zainteresiranost da se bave životnim pitanjima vlastite suvremenosti. Njegov polazni stav je neodvojivost islama i politike, da je oduvijek - od pojave islama bilo tako, da je to zapisano u svetim spisima, i da bi bilo beskorisno i pokušati promijeniti tu činjenicu. To ne sprečava individualni i organizirani društveni aktivitet i nuđenje rješenja društvenih i političkih problema u skladu sa novim vremenom i okolnostima. Važno je podsjećati se na greške iz nacionalne prošlosti, na njima učiti kako ih ne bismo ponavljali. Upravo sa tom pozicijom i usmjerenjem u svojoj pozadini časopis Jeni Misbah postaće najmoćnija ideološka institucija i sredstvo u oblikovanju bošnjačkog etnoidentiteta.

U Jeni Misbahu na arebici izašlo je neko¬liko kritičkih članaka iz pera njegovog urednika Sakiba Korkuta. Prvi od njih je Jedna užasna sramota, koji govori o prisilnim fizičkim metodama mučenja đaka u jednom sarajevskom mektebu. „U prošli sam petak imao priliku prisustvovati pregledbi jedne mektebske zgrade u svrhu smještenja ruždije. Na zidovima dvaju sunufa visile su - falake. 'Šta je ono, efendija' pitao me je jedan inžinjer. Napravih se nevješt, nu pitanje je ponovljeno. I tako sam morao objašnjavati šta su to falake i kao se s njima barata. Izjavivši, da moj mualim nije upotrebljavao ovog 'odgojnog' sredstava, skinuo sam ovu sramotu sa naših mekteba općenito, nu sa jedne sarajevske ibtidaijje to se nije moglo skinuti, jer su sindžiri na sohi, koja je visila u dvama razredima, govorili i odviše jasno, da se sarajevski mektebi nalaze u - sredovječnom stanju. Šta da se rekne na ovu sramnu pojavu? Zar su naši mektebi uistinu tako sramno nazadni, da u njima mjesto mualima govore - sindžiri? Žalosno i sramotno; sramotno i žalosno! Tri puta, sto puta žalosno“. (Jeni Misbah, I/1914, br. 17, 2)

Kritika ove pojave je nastavljena i u 19. broju Jeni Misbaha, gdje anonimni dopisnik oštro kritizira kompletan mektepski obrazovni sistem. „Naši mektebi nijesu ni blizu, ono što bi trebali da budu, i mi kao da uopće ne pojmimo njihove svrhe. Današnji su naši mektebi u svemu tako udešeni, da se mirne duše može reći, da su sposobni samo za odgajanje trutova i danguba, a nikako radnih sila. Tamo su za nastavnike namješteni ljudi srednjovječni, neuzgojeni, nepraktični, lijeni i što je najgore jedan drugom zavidni i nepokorni. Nekakvi hadži ahmedi, sejfullahi, i šta ti ja sve znam“. (Jeni Misbah, I/1914, br. 19, 2)

Arebicom su pisani tekstovi na prvoj i drugoj stranici, a pretežno su vjerskog karaktera, ili se odnose na povijest islama i Arapa. Tako je u prva tri broja u nastavcima izlazio članak Muhameda Seida Serdarevića o halifi Ebu Bekru-Sidiku.

Prilog A. F. pod naslovom Nešto o šerijatu govori o potrebi prosvjećivanja Bošnjaka/muslimana i njihovom otporu ne samo prema evropskim nego i prema vjerskim znanostima: „Kao i svi ostali, tako i mi bosanskohercegovački muslimani tonemo u blato džehaleta. To, uostalom, nije nikakvo čudo, kad se još i danas među našim svijetom raspravlja pitanje, je li džaiz ići u školu ili nije. Ostavimo svjetske znanosti, jer se za njih može reći da je i nas zahvatila opća struja pokvarenog mišljenja o evropskim znanostima, ali smo mi vrlo slabo stali i sa vjerskim znanostima“. (Jeni Misbah, I/1914, br. 3, 1)

Kritikuju se ustaljeni običaji koji imaju vrlo malo uporišta u vjerskim propisima, uvriježeni folklor koji samo odvlači interes naroda u efemerne oblasti, lakovjerna i neobrazovana ulema, preokupacija i jalova opetovanja društvenih marginalija: „Kakvu školu imati? Kakvu odjeću nositi? Kakvu kapu na glavu stavljati? Smije li musliman nositi šešir? Da li žena muslimanka može otkriti svoje lice i odbaciti feredžu i zar? Da li imati savremene škole? Da li žensku djecu slati u savremene škole? Smije li muslimanka biti društveno angažirana? Smiju li se muslimani iseljavati u Tursku i da li se to može tumačiti hidžrom. Šta sa starim muslimanskim grobljima u Bosni i da li se mogu iskorištavati za stanogradnju, parkove, puteve? Kako urediti sistem vakufa? Da li je bankovna kamata isto što i al-riba o kojoj Kur'an govori, i smije li musliman poslovati preko banke? Da li je hilafet ukinut zastalno i trebaju li muslimani imati halifu?“ Primjera za ilustraciju je bezbroj: „Rijetko je naći koju pokrajinu, dapače i malo veću varoš, a da nema svoga 'dobroga čovjeka', čijoj se turiji obraća i kojem se moli kad ga kakva nesreća snađe. Eto i mi čak imamo svoje 'meldže'eh', kojim se utječemo, kad nas kakva nesreća snađe: Podostrog i Ajvatovicu. Prosti svijet tamo hrli kao na Ka'bu, a naša ulema prelazi preko toga bez ikakva interesovanja, makar da se tu radi o opasnosti akide mnogoga čovjeka. Nekakve hadži bektašije, pamuk dede, mevlanati itd. postali su među muslimanima poput onih nebrojenih svetaca kod kršćana i prosta ih masa drži kao kakve nadarene stvorove... Bog bi znao kako se je ovaj trulež uvukao među islamski narod, mada je islamska vjera poštivanje ikoga u gore rečenom načinu najstrožije zabranila... Prema tomu, širk ne znači samo vjerovanje u dvojicu ili više bogova, nego i vjerovanje da još neko osim Boga može pomoći, ili da će Bog za nečiji hator uslišati dovu... Prama ovom sudu i muslimani koji pripisuju kakvom čovjeku ili njegovom pepelu, turbi gdje je on ukopan, drvetu gdje je sjedio ili potoku iz kojeg je vodu pio, kakvu nadnaravnu moć, ili silu, mogu neuzubillahi vrlo lahko unići u red mušrika i zbog toga zaslužiti vječni azab... Masi se nije čuditi, jer u njenoj psihi leži da teži praznovjerju i čuditi se je samo ulemi, koja preko svega toga hladnokrvno prelazi, a ima ih dapače i takih, koji sami utiru put takom vjerovanju“. (Jeni Misbah, I/1914, br. 8, 1)

Iz oblasti obrazovanja i odgoja zanimljiv je članak Ibrahima Begića Uzgoj u kojem se raspravlja o pitanju iz pedagoške sfere: značaj, mjesto i uloga roditeljskog doma kao subjekta u formiranju mladog bića. „Odmah na početku pi¬sac ističe jednu veliku istinu, davno već poznatu, ali često zaboravlje¬nu, da su 'u kući više nego igdje zastupana dva najsilnija uzgojna momenta - ljubav i ugled'. Pisac naglašava da ova dva postulata treba da zamijene strah, toliko prisutan u tadašnjoj pedagoškoj praksi kao pokretački motiv ponašanja. Isto tako autor ove male pedagoške ra¬sprave naglašava da je preduvjet uspješnosti pedagoškog utjecaja ro¬ditelja njihov visok stepen odgojenosti. U nastavku on piše o nera¬zumnim postupcima nekih roditelja koji se suprotstavljaju mjerama koje su imale cilj da učenike navikavaju na disciplinu, red, tačnost i odgovornost. Ističe primat 'duševnog odgoja' pred tjelesnim, fizič¬kim odgojem i upozorava da se ne smije zanemariti ni jedna strana ak¬tivnosti duha: 'spoznavanje ili um, čuvstvovanje ili srce i težnja ili volja'. Prema ovako shvaćenoj duhovnoj djelatnosti pisac ovaj odgoj dijeli na 'uzgoj uma (intelektualni uzgoj), uzgoj srca (estetički uzgoj) i uzgoj volje (moralni uzgoj)'“. (Huković 1986: 294)

Drugi članak, istog autora, Sufara početnica, nudi savremenu metodologiju učenja arapskih harfova: „Dakle pri obučavanju u prvom razredu treba kod djece razviti jasan pojam o pojedinom harfu. Da bi se to postiglo, treba se držati pedagoškog pravila: 'Pri obučavanju polazi od poznata k nepoznatu.' Djeca znaju govoriti makar nepravilno, ali ne znaju da se njihov govor sastoji od rečenica, riječi, slogova i glasova. Stoga ih treba najprvo upoznati sa djelovima govora i pri tom postupati analitično, tj. govor im ispraviti i svrstati u rečenice, zatim pojedine rečenice rastavljati na riječi, riječi na slogove, a slogove na glasove“. (Jeni Misbah, I/1914, br. 4, 1)

Iako se radi o listu u kojem dominiraju vjerski sadržaji, Jeni Misbah često ne propušta priliku da se osvrne na značajnije društveno-političke događaje i putem javne riječi pokuša dati svoj doprinos u rješavanju određenih problema. Posebno je na tom planu bio agilan urednik Sakib Korkut. On je uredno pratio sve pojave i događaje u bosanskohercegovačkom društvu, posebno one koji se na bilo koji način odnose na muslimane, reagirao na njih otvoreno i oštro kad se za tim ukazala potreba, a to je uglavnom bilo u slučajevima kad bi se pojavljivale nepravilnosti i netačnosti u odnosu prema muslimanskom narodu i njihovoj vjeri, ali i u slučajevima kada je bilo važno zaštititi čast i dostojanstvo Bošnjaka i islama. Njemu smeta pasivnost i samoizoliranost bošnjačke inteligencije, kako svjetovne, tako i vjerske; dok se intelektualci kršćanskih naroda na Balkanu (Hrvati, Srbi, Slovenci, Makedonci...) bave dominantno pitanjima države, političkih partija, pitanjima jezika, nacije, nacionalnih institucija, itd., vjerska ulema energiju ulaže u rasprave o nošenju kape, da li musliman može sijati kukuruz i čitavim nizom potpuno efemernih problema. Smeta mu i nedostatak nacionalne vizije, ali istovremeno je svjestan i sredstava i načina kako šire narodne slojeve otrgnuti iz letargije. Zajednički jezik i pismo i njihova afirmacija, ili zajedničke tradicije i način života, jesu materijal koji je najlakše iskoristiti za stvaranje nacije. Taj materijal je, u nekim slučajevima, korišten za ostvarivanje nekih osnovnih političkih ideala, ali suštinski važne cigle u zdanju nacionalnog identiteta nesumnjivo dolaze iz oblasti kulture i vjere. Iz ovih razloga i izvire briga za osnivanje „svoje štampe“ i „svojih listova“, njome se intenzivira briga za vlastiti jezik, narodnu tradiciju i općenito kulturu i obrazovanje, listovima i časopisima se namjenjuje posebna misionarska uloga i oni se zasnivaju na oponentskoj formuli svoj/tuđi, ista formula važi za jezik, književnost, ali i historiju.

Arebicom je u Jeni Misbahu štampana također i Uredba o osposobljavanju islamskih vje-roučitelja u srednjim školama, kao i više vijesti iz raznih krajeva, te skupštinski materijali.

Početak izlaženja Jeni Misbaha je period neposredno pred početak Prvog svjetskog rata. Već prvih dana izbijanja rata nastupila su u cijeloj zemlji teška vremena. Došlo je do sudskih progona i interniranja srpskog stanovništva, posebno onog sa granice prema Crnoj Gori i Srbiji. Protiv takve politike i takvih postupaka među prvima se javno oglasio reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević. On je još 4. VII 1914. uputio apel Bošnjacima, savjetujući „svakom bratu muslimanu, da se kani zadirkivanja i izazivanja, a naročito da se prođe Bogu mrskog djela, uništavanja imovine“.

Dvadesetak dana kasnije, Čaušević je u Proglasu muslimanima, objavljenom u listu Jeni Misbah, 24. VII 1914. ponovno odlučno pozvao sve Bošnjake da budu „obazrivi i promišljeni“ i da „svakom dobrim zajme“, te da ne čine „nikakvih besposlica“ zbog kojih bi se „poslije mogli kajati“. „Mi živimo sa drugim nemuslimanskim građanima u našoj domovini, s kojima smo se izrodili i s kojima ćemo živjeti i umrijeti. Zato ne treba nikada smetnuti s uma da bi svaki naš hrđav postupak prema njima mogao donijeti za sobom vrlo ružne posljedice.“

Posebna je važnost ove poruke muslimanima koja je objavljena nakon atentata, a u kojoj Čaušević, ispred bosanskohercegovačke uleme, jasno i otvoreno diže svoj glas protiv pljačkanja imovine i dućana pravoslavnih stanovnika što je tih dana bilo izraženo u Sarajevu. On apelira na muslimane da u teškim vremenima koja su ih zadesila sačuvaju dostojanstvo, moral i poštenje. Od njih traži da budu «obazrivi i promišljeni», da ulože maksimalan trud da svom komšiji «bez razlike vjere» priskoče u pomoć i da se klone svega što bi bilo u stanju «pomutiti dobre odnošaje među nama i našim sugrađanima drugih vjera». Upozorava ih da po vjeri «nanositi drugom štetu spada među najteže gjunahe (grijehe)».

Nema nikakve sumnje da su ovakvi istupi reis-ul-uleme Čauševića, s obzirom na način kako je poruka upućena i na ozbiljnost situacije u zemlji, imali mnogo više političku nego vjersku dimenziju. Proglas ima i snishodljiv ton prema austrougarskoj upravi, njenoj uspjeloj „kulturnoj misiji“ i, na izvjestan način, ironizira ulogu Austro-Ugarske prema bosanskohercegovačkim muslimanima. „Mi muslimani Bosne i Hercegovine živimo pod moćnom zaštitom Austrougarske Monarhije, koja je jedina od svih nemuslimanskih država svoju kulturnu misiju dolično i dostojno izvršila. Time smo naravno postali daleko zaduženiji po Božijem i ljudskom zakonu, da s njom zajedno dijelimo tugu i radost, da s njom zajedno živimo i umiremo. Držim da je svakom jasno kao sunce, da još ni u jednoj nemuslimanskoj državi na svijetu ne može musliman naći one zaštite, ni onih prava, koje mi u našoj moćnoj i pravednoj državi uživamo“. (Jeni Misbah, I/1914, br. 18, 1) Osjetna je nota ironije u ovom proglasu, ali i duboka svjesnost ozbiljnosti situacije i politički pragmatizam. Svi Bošnjaci su u ovo nemirno predratovsko doba itekako svjesni da novi dani dolaze sa Zapada, a da su stari odavno otišli na Istok. Šta preostaje sem ironije i pragmatizma. Ostaje još iluzorna nada da stogodišnje predrasude ojačanih nacionalizama umiru jednostavno od istrošenosti i starosti, te potreba misliti i osjećati u etničkoj kategoriji, a to ne znači ništa drugo nego privrženost pojedinaca i grupa (Bošnjaka/muslimana) njihovoj vlastitoj prošlosti, kulturi i identitetu, što je inače trajna i neukloniva značajka ljudskog društvenog života.

22.10.2018.

Hegemonija Zapada ili renesansa muslimana

Otkuda suvremeni globalni strah od islama i muslimana? Je li taj antagonizam iskonski i oduvijek? Duga povijest odnosa između islama i Evrope ne svodi se samo na ratove i suprotstavljenosti. Analitičari koji ove odnose promatraju samo u okvirima suvremenosti ili naslijeđa vjerskih netrpeljivosti, krstaških ratova i evropskog imperijalizma, suprostavljenost između islama i Evrope vide kao nepromjenljivu i nerješivu konstantu. Previđa se kulturninterakcija i prožimanje koje se odvijalo stoljećima; previđa se i ne afirmira transfer grčke nauke posredstvom islama; trgovačka i kulturna otvorenost; zaboravlja se evropski period mraka i progona kada su jevreji utočište nalazili u muslimanskim zemljama.

Nema sumnje u to da su u dva protekla stoljeća odnosi islama i Evrope ušli u novu fazu. Evropski imperijalizam, hegemonija, kolonijalizam i nezajažljiva otimačina prirodnih resursa, u znatnoj mjeri pokušali su da koristeći se modernitetom, sekularizmom i duhom moderne civilizacije, nove odnose definiraju kao vlastitu dominaciju Evrope i Zapada. No, uzevši čak u obzir i najnovija dešavanja, ne može se, opet, donijeti isključiv zaključak o stalnoj i korjenitoj sukobljenosti islama i Evrope. Dobar odgovor na iznešenu dilemu ponudio nam je Ronald Steel, ozbiljni lijevo orijentirani liberalni intelektualac, u New York Timesu, pitajući se: „Zašto nas mrze?“ On odgovara: „Oni nas mrze jer mi promoviramo novi svjetski poredak kapitalizma, individualizma, sekularizma i demokratije, koja bi trebala biti normom svuda u svijetu.“

Umjesto otvorenosti Zapad se uvijek iznova iščuđava i pita šta to nije u redu s muslimaskim svijetom, ili s islamom, pa je Zapad doživio nasilni napad iz muslimanskog svijeta. Ne priznati bilo kakav utjecaj ili ulogu vlastite izrabljivačke politike duge dva stoljeća ili više, u doprinošenju brojnim današnjim agresivnim odgovorima iz muslimanskog svijeta graniči s potpunom zatupljenošću ili svjesnom naivnošću. Nužno je da Zapad bolje razumije historiju i stvarnost muslimanskog svijeta i da shvati raznolikost i mnogostranost pojavnosti islama. Tada će shvatiti da su aspiracije mnogih muslimana usmjerene u njihovom traganju za novim putevima u budućnost kako bi prevladali brojne teškoće sa kojima se suočavaju muslimanska društva. S druge strane, supremacija Zapada u muslimanskim zemljama koja traje stoljećima gotovo je formirala opći defetizam muslimana u svoje sposobnosti. Oni su gotovo poprimili kolektivni kompleks niže vrijednosti. Otuda zbunjenost muslimana činjenicom kako su to nekada u historiji islam i muslimani mogli upravljati i dinamizirati svjetske političke procese; i s druge strane, otužne stvarnosti u kojoj se već odavno izgubio taj elitizam.

Istorija ima dva lica. Ovisno sa koje strane je posmatramo. Pobjednika ili pobijeđenog. Za Evropu je, na primjer, renesansa bila kulturološki preokret i uspon i munjeviti razvoj u svim društvenim aspektima. Muslimani, s druge strane, još uvijek traže svjetlo u tunelu, sanjaju svoju renesansu koja bi im omogućila priključak modernom svijetu. Za Evropu i orijentalizam renesansa nastaje Napoleonovim pohodom u Egipat 1798 godine. Za Arape i muslimane taj pohod ne može biti renesansa nego imperijalni, osvajački i kolonijalni pohod druge kulture. Tokom kolonijalne vlasti (za Evropljane renesanse), muslimanska društva doživjela su transformaciju, i to posredstvom zamjene njihovih temeljnih institucija, modela, ideologije i, u mnogo slučajeva, jezika podučavanja. Nakon osvajanja, asimilacije ili aneksije, kolonizirana društva bila su predmetom vladavine terora.

Nakon ovog renesansnog ili kolonijalističkog (ovisno da li se promatra iz percepcije osvajača ili osvojenog) perioda, koji je različito trajao u različitim muslimanskim društvima, nove institucije bile su uspostavljene, oformljen je novi administrativni sistem i, za to vrijeme, formirana je nova društvena elita. Ova elitna grupa bila je spremna sarađivati sa kolonijalnim vlastima. Obrazovani u novom obrazovnom sistemu, ovi ljudi poznavali su malo ili nikako svoju historiju i naslijeđe. Opijeni čarima svojih upravljača, ljudi i žene ove elitne grupe smatrali su bezgraničnom čašću da govore jezikom njihovih kolonijalnih učitelja i da misle i djeluju poput njih. Oni su prihvatili ideje koje su im predstavili njihovi zapadni mentori bez bilo kakvih kritičkih analiza. Njihov identitet i pogled na svijet oblikovan je učenjima zapadnjačkih filozofa, a religija je za njih imala malu važnost. Članovi ove elitne grupe polahko su postajali vodeće ličnosti u kolonijaliziranim društvima, a mase su počele da se ugledaju na njih kao na svoje modele. Ovu historijsku fazu, sa izvjesnim manifestacionim nijansama, Bosna i Hercegovina prošla je za vrijeme Austro-Ugarske.

Široki slojevi muslimana evropsku modernost, demokratiju i zapadnu kulturu su preuzimali preko novoformirane društvene elite koja je bila itekako servilna prema osvajačima. Na ovaj način se muslimanima postupno otkriva moderno i globalističko lice svijeta. Muslimanska društva polariziraju se po osnovu prihvatanja/odbijanja modernosti. Modernost zapljuskuje muslimane u svim životnim segmentima. Urbana područja gube obrise kasaba, orijentalnih sukova i kolorita čaršija; gradovi doživljavaju arhitektonske i institucionalne promjene. Nivo modernosti počinje se mjeriti fasadama. Biti moderan značilo je biti zapadnjački nastrojen u odijevanju, govoru, idejama, obrazovanju, ponašanju (od držanja za stolom do pozdravljanja), arhitekturi i kućnom namještaju. Urbana područja su postala primarne lokacije za rad i život. Moderne vlade i kompanije, kao i strani savjetodavci i investitori, usredsredili su se na urbane zone, tako da su rezultati modernizacije samo dotakli ruralna područja. Brza urbanizacija je značila migraciju mnogih stanovnika udaljenih sela i gradova.

Nade siromašnih u bolji život često su bile pokrivene realnostima siromaštva u bijednim gradskim mahalama i hudžericama. Došlo je do psihološkog i fizičkog izbjeglištva. Gubitak seoskih, gradskih i porodičnih veza i tradicionalnih vrijednosti praćen je šokom od modernog urbanog života i njegove pozapadnjačene kulture i običaja. Mnogi su se, otuđeni i marginalizirani, ukotvili u religiji. Islam je ovim slojevima ponudio osjećanje identiteta, bratstva i kulturnih vrijednosti, koje je nadomjestilo psihološku iščašenost i kulturnu prijetnju nove sredine. Armije siromašnih, koji skoro da su živjeli u tradicionalnim getima usred modernih gradova, i oni iz niže srednje klase, koji su iskoristili nove prilike da steknu obrazovanje i nadu, su odlično gorivo za izrastanje raznih agresivnih pokreta i veoma su podložni manipulacijama i upotrebi različitih fela manipulatora, od „vjerskih“ pokreta, politikanata, sve do tajnih službi, kako onih unutar muslimanskih zemalja, tako i raznih centara moći sa Zapada.

I nastade haos. A kokice i ključevi ovog haosa su, očigledno, u rukama Zapada.

19.10.2018.

Vjersko-prosvjetni aspekti alhamijado časopisa Misbah

Svo znanje o ljudskom društvu i društvenim pojavama povijesno je znanje i stoga počiva na mišljenju, interpretaciji i tumačenju autora, pojedinca sa određene vremenske distance i uslovljeno je ideološkom, vjerskom ili nekom drugom odrednicom i pristrasnošću. Apsolutni objektivizam ne postoji. To ne znači da činjenice ili podaci ne postoje, nego da činjenice svoje značenje dobivaju iz onoga kako ih se protumači. Tumačenje velikim dijelom ovisi o tome ko tumači, kome se on obraća, koja je svrha tumačenja i u kojem povijesnom trenutku se tumačenje odvija. U tom smislu, društvene fenomene iz prošlosti treba sagledavati i interpretirati sa vremenske distance, u svjetlu novih činjenica i aktuelne društvene zbilje.

Štampa je bila jedino javno sredstvo komuniciranja i informiranja u XIX stoljeću, te je njeno proučavanje višestruko značajno sa različitih aspekata. Periodična štampa u austrougarskom periodu pisana arebicom pruža vanredno značajno svjedočanstvo u rasvjetljavanju ideološke i političke geneze u samom začetku političkog organiziranja u Bosni i Hercegovini i ilustrira stav bosansko-muslimanskog stanovništva naspram najkrupnijih problema sa kojima se suočavalo ondašnje bh društvo. Štampa, naročito imajući u vidu izneseni sud, najbolje oslikava potragu za pronalaženjem i uobličavanjem pojedinačnih i kolektivnih identiteta, i to u onom obliku i načinu kako to objašnjava Amin Maluf (2003: 12), da su identiteti satkani od niza i mnoštva „sitnih“ elemenata.

Gotovo dva desetljeća nakon dolaska Austro-Ugarske Bošnjaci/muslimani, pojedinačno i kolektivno, nisu imali, ili nisu smjeli imati, nikakve političke interese ili uloge, nikakvu literaturu izuzev religijske literature, nikakve svetkovine niti društveni život osim onog vezanog za religiju, malo toga ili nimalo su vidjeli od izvanjskog svijeta, izuzev kroz religijska sočiva. Njemu, posljedično tome, religija je značila sve. Tek početkom XX stoljeća njegovi interesi se počinju širiti, Bošnjaci počinju promišljati o političkim i društvenim pitanjima, javlja se grupa intelektualaca vjerske provenijencije koja kroz vjersku štampu sagledava društvene fenomene, pokušava da da odgovore na aktuelna društvena pitanja i otrgne se od krutog vjerskog tradicionalizma ogrezlog u samoizolaciji.

U ovakvim okolnostima i društvenim prilikama pojavljuje se Misbah – časopis printan arebicom. U oktobru — novembru 1912. godine izašao je prvi dvobroj lista Misbah u kome Uredništvo obavještava javnost da će dužnost odgovornog urednika preuzeti član Glavnog odbora Sakib Korkut. U prvom broju, u članku Uredništva Naša prva riječ, iznesen je pro-gram i naznačena fizionomija lista, kao i podrobnije objašnjenje svake predviđene rubrike. Iako udruženje, njegovo glasilo i njegovi članovi ne pripadaju ni jednoj političkoj stranci, ipak Uredništvo smatra da aktivnost i udruženja i lista treba "da podu¬pire one misli i poduzeća koja su korisna po ehli islam u Bosni i Herce¬govini, pa potjecala ona odakle bilo". Malo dalje ističe se da će se Misbah baviti politikom, "no samo utoliko ukoliko se radi o propagiranju jednog zdravog i po muslimane korisnog pravca ili suzbijanja nezdravih i po muslimane štetnih pravaca, donosiće i takve radove u kojima se objektivno ističe kakva manjkavost ili neshodnost u progra¬mima i radu postojećih naših političkih stranaka, nastojeći pri tom da po mogućnosti spaja a ne razdvaja". (Misbah, I/1912, br. 1-2, 3-4)

Navodi se da će list donositi priloge iz oblasti tefsira (tumačenja Kur'ana), hadisa (izreka Muhammeda a. s.), odlomke iz kulturne historije, prerade kraćih radova starijih i novijih islamskih učenjaka i pisaca. U nastavku članka kaže se da će Misbah "u is¬lamskom svijetu pratiti kulturno i ino podizanje svih muslimana na zemlji a baviće se i događajima u našoj domovini i njenu bližem sus¬jedstvu i o tom donositi potrebne obavijesti". Predviđena je i šira saradnja čitalaca u rubrici Dopisi kao i rubrika u kojoj će se donosi¬ti prikazi knjiga, listova i časopisa koji budu slani redakciji kao razm¬jena. Uredništvo obećava na kraju da će nastojati da list bude "objek¬tivan, a u stilu otmjen, a naročito će u političkom svom djelovanju na¬stojati da po mogućnosti izbjegava svaku osobnost, a takne li se pri potrebi i koje ličnosti, neće nikada prijeći dozvoljenih granica islams¬kog adaba".

Činjenica da je glavni urednik za čitavo vrijeme izlaženja bio poznati novinar, mualim i društveno-politički radnik, Sakib Korkut, svakako je obilježila koncepciju lista. Najviše priloga bilo je iz područja vjerskih, prosvjetiteljskih, društvenih i političkih pitanja koja su tada zaokupljala malobrojne muslimanske intelektualce: reforma školstva, podizanje zaostalih narodnih masa i sl. Časopis je imao stalne rubrike: Mekalat – Članci; Mekatib – Naši dopisi; Društveni glasnik; Islam dunyasi - Islamski svijet; Bilješke; Kutub, Resail ve ceraid - Knjige, časopisi i novine. Već prema rubrikama se vidi da je ovo bilo društveno glasilo čija je osnovna uloga bila vaspitna, u smislu vaspitanja cijelog jednog naroda.

Većinu autora koji su svoje priloge objavljivali u Misbahu vodile su zajedničke vrijednosti i ciljevi. Prva od tih vrednosti je vjerska univerzalnost propisa i njihova interpretacija u lokalnoj bosanskoj svakodnevnici, što znači da je vjera jedna i ista za sve muslimane, da je čovečanstvo jedno, raznoliko, ali jedno, samo su historijske i geografske okolnosti drugačije. Stoga oni smatraju da nema nagađanja i pogodbi sa fundamentalnim vjerskim i društvenim principima pod vječitim izgovorom da drugi nisu spremni da ih usvoje zbog njihove „kulturne zaostalosti i neprosvijećenosti“. Nema odvojenih prava čovjeka za Evropu, i drugih prava čovjeka za Afriku, Aziju, ili za muslimanski svijet. Nijedan narod na Zemlji nije rođen za ropstvo, eksploataciju, za tiraniju, za kolonijalizam, za neznanje, za mračnjaštvo, niti za, naprimjer, podjarmljivanje žena.

Bez sumnje najplodniji i najvažniji autor Misbaha kroz cijelo vrijeme njegova izlaženja bio je Sakib Korkut, glavni urednik. Svaki osvrt na historiju bošnjačke i bosanske vjerske, sociološke i politološke misli koja preispituje fenomen poricanja Bošnjaka i povijesnog, političkog i državno-pravnog bosanskog ustrojstva ne može zaobići njegovu ulogu. Sakib Korkut je «beskompromisni kritičar deformacija unutar muslimanske zajednice i njenih organa, odnosno njenog pasiviteta spram općeg dobra Bošnjaka, otuđenosti vođstva od naroda i drugih negativnih društvenih pojava. Kritizirajući takav indolentan odnos muslimanske vjerske, političke i «akademske» elite spram autonomije, Korkut će pisati: 'Oživotvorenjem vjersko-prosvjetne autonomije otvoreno je nama muslimanima široko polje rada i dana prilika da pokažemo šta možemo i umijemo. Da, cijeni narode, svoju vjersko-prosvjetnu autonomiju, jer bez nje ne možeš naprijed; cijeni je i budi svjestan njene važnosti, jer ćeš inače biti izgubljen i pregažen (...) Vjersko-prosvjetna autonomija zadnji je naš bedem. Učvršćujmo taj bedem, bdijmo nad njegovim nedostacima! Da, nehaj za našu vjersko-prosvjetnu autonomiju spremiće nam kobnu budućnost, sigurnu propast...» (Zgodić 2003: 294-295)

Primjer argumentirane kritike prema društvu, ali i prema pojedincu, nalazimo u njegovoj kritici Osmana Nurija Hadžića: suprotstavlja se njegovom postavljenju za upravitelja Šerijatske sudačke škole, diskreditira ga kao „drzovitog plagijatora“ Ljubibratićevog „manjkavog, nepotpunog i iskrivljenog“ prijevoda Kur'ana, kao „čuvenog arabista Bosanske vlade, nadrihistoričara koji je podupiran od strane vlade“, nestručnog profesora islamske kulturne historije i nesposobnog u „vjersko-orijentalnim predmetima, književnog 'prvaka' hrvatskih muslimana“, osobom koja govori „čistom hrvatskom govedarštinom“ i sl. (Misbah, I/1913, br. 16-17, 132)

Kao što smo vidjeli, Korkut se ne ustručava otvoreno kritizirati domaću ulemu i „inteligenciju“, njenu zatvorenost prema zapadnim tekovinama; istovremeno se zalaže i za racionalno, odmjereno i plansko integriranje ovih tekovina na području Bosne i Hercegovine: «Vrlo se je lijepo oduševljavati za Evropu i unositi njezine korisne tekovine, nu treba ujedno odbaciti kojekakve uticaje i pažnju posvetiti načinu, kojim će se te tekovine kod nas ukalemiti». (Misbah, I/1913, br. 16-17, 132)

Odnos prema Zapadu je racionalan, pun preispitivanja, kritički. On ne može, i ne želi, da prešuti masovne zločine protiv muslimanskog civilnog stanovništva u balkanskim ratovima, jasno ih nominira kao ratove „krsta protu mjeseca“, dakle, kao vjersko-krstaške ratove protiv islama. Fraze i predstave o kulturno-civilizacijskoj misiji balkanskih država, u njegovom radu, nisu ništa drugo do „...uzaludno prikazivanje borbe i mržnje kršćanstva proti islamu i muslimanima...“.

Također, pojavu prozelitizma tretira kao manifestaciju državne austrougarske politike. Ne libi se da javno publicira svoju kritiku vladine politike uopće, i u pogledu njene tolerancije katoličkog prozelitizma posebno. Po njemu, široko rasprostranjeni Štadlerov prozelitizam demonstrira suverenitet papinstva nad državnim suverenitetom, što i teorijski i politički Korkut kritizira i odbacuje. Zato istupa protiv teza o „...neobaveznosti zemaljskih zakona, koje ne blagoslovi rimski papa...“, i politike, koja dosljedno tom stanovištu, ne priznaje i ignorira „...naredbe glede prelaza iz jedne vjere u drugu...“. On iznosi sud da štadlerovski prozelitizam ima i vanvjersku, državno-političku dimenziju. Potpuno u duhu savremenih, a civilno-demokratskih svjetonazora, Korkut stoji na stanovištu da ideja državnog suvereniteta treba biti preferirana spram zastarjelog i prevaziđenog, srednjovjekovnog katoličko-papinskog univerzalizma. Otuda podržava politiku suprotstavljanja „...tutorstvu pape i njegova namjesnika na stolici Vrhbosanske nadbiskupije“.

Posebno su značajna, i iz današnje perspektive tako aktuelna, Korkutova stajališta o političkim i nacionalnim problemima onog doba. On polazi od stava da su Srbi i Hrvati jedan narod sa dva imena. I muslimani u Bosni i Hercegovini su treći dio tog naroda. Otuda, Korkut stalno govori o „...islamskom dijelu našeg naroda“. Neovisno od ovog identiteta, u Korkutovim tekstovima, riječ je, ipak, o „...tri svijeta, tri različita naziranja na cilj i svrhu života i bivstvovanja, tri oprečne narodne duše sa posebnim osjećajima i posebnim običajima i pretenzijama“. Muslimani su zajedno sa Srbima i Hrvatima dio jednog naroda, ali još uvijek ne nominira taj narod. Uz svu argumentiranu kritiku srpsko-hrvatskih konfrontacija i hrvatsko-srpskog nacionalizma spram Bošnjaka, „njegova politička misao, sa pozicija muslimanskih povijesnih interesa, ipak, pledira politiku i običajnost prilagođavanja, koegzistencije, konvergencije i tolerancije između bosanskih subidentiteta pa i ove normativne ideje tretiramo važnom dimenzijom njegove političke aksiologije». (Zgodić 2003: 699)

Kraj austrougarske vladavine je doba agresivnih komšijskih politika i nasilne, izvanbosanske etničke srbizacije i agresivne kroatizacije muslimana u Bosni i Hercegovini. Korkut dosljedno odbija ove politike i stoji na stanovištu da Bošnjaci u odnosu na pansrbizam i u odnosu na pankroatizam treba da stoje na „neutralnom terenu“. A to znači da trebaju biti, kako u prosrpskom tako i u prohrvatskom smislu, narodnosno, nacionalno „indiferentni“. U tom smislu je eksplicitan: „Šta nam dakle preostaje? Ako hoćemo svoj selamet ništa drugo nego pasivitet u ovom pitanju, ili drugim riječima: narodnosni indiferentizam“. Ova ideja, donekle, ostaje nedovršena, jer ne nudi alternativu i političko zaokruženje. Ma koliko nastojao biti realan i pragmatičan, ipak Korkut podliježe onim nabojima emocija, protiv kojih se tako često i sam borio, i političku budućnost vidi u maglovitoj povezanosti sa Turskom: «Naše (su) simpatije na strani Turske, zato što je nepravedno napadnuta, jer, čuva svoje, jer je nositeljica hilafeta i jer je to pravi osjećaj islamskog naroda u ovim zemljama».

Već u prvom broju, iza obraćanja čitaocima slijedi članak Jedna krvava uvreda u kojem je uredništvo već iznevjerilo obećanje dato čitateljima da će se čuvati od pristrasnosti i neobjektivnosti i izbjegavati osobnosti. Sam naslov u kojem je akcenat na pridjevu "krvava", kao i sadržaj ovog podužeg članka, izljev su gnjeva i revolta zbog imenovanja novog upravitelja Mektebi nuvaba. Članak vrvi od uvreda, nipodaštavanja i diskvalifici¬ranja novoizabranog direktora Osmana Nuri Hadžića. Imenovanju Osmana Nuri Hadžića za upravitelja Mektebi nuvaba dato je u listu relativno mnogo prostora. U istom broju u kojem je štampana Rezolucija pojavio se i članak Kako je imenovan g. Hadžić, u kome se traži od bivšeg reis-ul-uleme Sulejmana Šarca raz¬jašnjenje kakav je stav zauzeo prilikom imenovanja Hadžića za upra¬vitelja ovog prosvjetnog zavoda, jer je to imenovanje uslijedilo dok je Šarac obavljao ovu najvišu vjersku funkciju.

U slijedećem broju list donosi u cijelosti odgovor Zemaljske vlade na podnesenu Rezoluciju. Vlada smatra da nema osnova da ona zauzima o tome stav, jer je to pitanje prvenstveno administrativno. Uredništvo lista u osvrtu na ovaj odgo¬vor više zamjera Ulema medžlisu što nije ništa poduzeo u svrhu "zašti¬te povrijeđenog ponosa i nama cijelog ulemanskog staleža nego sa¬moj Vladi. List će se još nekoliko puta osvrnuti na život i djelovanje Osmana Nuri Hadžića, nastojeći ga prikazati kao prodanu dušu, dod¬voricu osobito prohrvatskim i katoličkim krugovima“. (Huković 1986: 278-279)

List je vrlo pomno pratio sve što se dešavalo u društveno--političkom životu Bosne i Hercegovine i vrlo žustro reagirao na sve događaje koje je uredništvo ocijenilo kao nepovoljne za život Musli¬mana. Tako glavni urednik Sakib Korkut u članku Savremene fraze napada balkanske zemlje koje, u vjerskoj egzaltiranosti u vrijeme na¬cionalnog oslobođenja od turske vlasti, čine djela koja su u suprotno¬sti ne samo sa međunarodnim pravom nego prelaze osnovne norme ponašanja i tolerantnosti.

Domaća društveno-politička dešavanja su bila naširoko elaborirana sa jasno izraženim redakcijskim stavom. Tako Sakib Korkut, u članku Naša vjersko-prosvjetna autonomija, oštro kritizira anemičnost ondašnjeg političkog i vjerskog vođstva i njihovu nesposobnost da u okvirima samouprave ostvare bilo kakve obećane rezultate. „Govoriti o rezultatu takozvane 'Desetogodišnje narodne borbe' koja je progutala tolike silne moralne i materijalne žrtve najodabranijih sinova našeg naroda, koja je mnogo njih – na žalost, danas već zaboravljenih – zavila u tugu i stjerala na prosjački štap, a neke lišila i jednog od najvećih dobara ovog svijeta: domovine i življenja na svom i među svojima, govoriti o rezultatu te divovske borbe, vođene protivtiranskim ugnjetačima svakog slobodnijeg pokreta i narodne misli i ne sjetiti se silnog nerazmjera između cilja i postignutih rezultata ove borbe, nemoguće je i nepatriotično...“. (Misbah, I/1912, br. 1-2, 13)

Jedino što preostaje, nakon opisa ovakvog stanja, je očaj i rezignacija koja je morala da ima svoj cilj, a to je okupatorska uprava. „Kud biste groznije slike potištenosti jednog mileta, kud biste sjajniji primjer bezdušnosti jedne apsolutističke, pa još katolički-ratoborno raspoložene inovjerne vlade...? Je li onda čudo da su vakufi za kratko vrijeme postali plijenom ove Vlade, je li čudo da su zaglavila mnoga vakufska imanja, otete nekoje džamije, razrušeni mnogi hajrati i oskvrnute mnoge svetinje? Je li, onda, čudo da se je uz mlitavost i nesposobnost, te silnu podređenost članova Ulema medžlisa i Vakufske centralne uprave uzjogunio i onako favorizirani i maženi katolički kler i laikat, je li čudo da je i onako prezreni i prignječeni 'Mujo' postao predmetom općenitog nasrtaja i navale, i da su se počela otvoreno izvoditi nasilja nad pojedincima i skupinama, te udarati na slobodu savjesti i vjerskog obreda?“ (Misbah, I/1913, br. 18-19, 142)

Sa velikim jedom propratio je list, opet kroz osvrt glavnog urednika Korkuta, u članku Šta smo ućarili izborom autonomnog Ulema-medžlisa i šta nas čeka ako se ovo stanje produži?, i izbor članova autonomnog Ulema medžlisa u članku u kome se ne biraju riječi kako bi se diskvalificirale ličnosti izabrane u ovo vjersko tijelo.

Reakcija na ovaj članak pojavila se iz pera Abdul-Latifa Polića, koji u prilogu pod naslovom Malo razgovora zamjera Korkutu na ovako oštroj ocjeni rada najvišeg vjerskog tijela - Ulema medžlisa i Rijaseta i čudi se kako je članak mogao uopće biti štampan. Pisac na kraju apelira na Glavni upravni odbor da članak kao što je Korkutov više ne uvrštava u list. U istom broju Korkut odgovara svom kritičaru u osvrtu pod naslovom Nekolike na odgovor. Osnovna primjedba Korkutova je da je Polićev članak polemika sa autorom, a ne s pred¬metom, odnosno sadržajem.

List nije ostajao ravnodušan ni na pisanje ostale štampe koja je izlazila u krajevima pod vladavinom Austro-Ugarske. Osobito je oštro reagirao na priloge koji su se odnosili na društveno-politički život Bošnjaka, njihov nacionalni identitet. Tako u dvanaestom broju Sa¬kib Korkut, u članku Srpskoj riječi i Hrvatskom dnevniku, sa saglasnošću Glavnog upravnog odbora, napada pisanje i jednog i drugog lista o životu bosanskohercegovačkih muslimana i njihovoj prošlosti. Poseb¬no je bio izazovan članak objavljen u 14. broju Srpske riječi povo¬dom godišnjice smrti Osmana Đikića pod naslovom O. Đikić i omla¬dina, koji je potpisao neidentificirani autor pod imenom Muhamed. Korkut ne zamjera samo piscu članka nego posebno prigovara redak¬ciji Srpske riječi koja je, kako on kaže, donijela ovaj "galimatijas i tako prekoračila granice svake pristojnosti, i mi se ne možemo do¬voljno načuditi ovom organu odgovornih Srba kako je mogao onaku bljezgariju propustiti u svoje stupce, pa još na prvoj stranici". (Misbah, I/1913, br. 12-13, 94-96)

Da je ovakva reakcija od strane Korkuta imala svoje puno opravdanje svjedoči samo nekoliko citata iz „prikaza“ Srpske riječi: „Osman je prekino sa starim 'muslimanskim elementom, tim nestalnim, prevrtljivim elementom neizrađenog karaktera, strasne duše ali slabe, ili bolje nikakve kulture i inteligencije... Njegova (Osmanova) iskrena duša i previše je bila poštena i vruća, a da se ne bi stidila svih onih osobina koje terete muslimansku rasu (!), a osobito onih koje ju čine lakomom i požudnom, rase, koja uvijek teži i traži, a najmanje daje i želi dati". (Misbah, I/1913, br. 12-13, 94)

I ostala sadržina ovog lista bila je kritički i polemički intonirana. Tako u rubrici Šala i satira Uredništvo najprije obavještava čitaoca zašto je uvelo ovu rubriku koju nije u svojoj uvodnoj riječi prilikom pokretanja lista najavilo niti predviđalo, pa u fusnoti piše: "Misbahu nije do šale jer ima i odviše ozbiljnih tema, pa s toga u Prvoj riječi ne govorismo o ovoj rubrici, no prilike su jače od ljudi, s toga se i mi moradosmo odlučiti na uvođenje ove rubrike jer nam bez nje ne bi bilo moguće pratiti neke pojave novijeg datuma". (Misbah, I/1913, br. 18-19, 151)

Osvrćući se na aktualna društveno-politička zbivanja Sakib Korkut u članku Dvije preuzetne rezolucije, koji je izašao u tri nastavka, napada muslimanske sveučilištarce iz Beča i Zagreba zbog njihovih dviju rezolucija koje se odnose na nacionalno osvješćivanje Bošnjaka, a isto tako oštro reagira na pojave ispoljavanja nacionalizma drugih dvaju naroda u Bosni i Hercegovini. Korkut najviše zamjera muslimanskim studentima što su, po njegovom mišljenju, prerano istakli potrebu nacionalnog opredjeljenja musli¬mana, kada će to neminovno dovesti do njihovog cijepanja na mnoge strane, jer nije postojalo jedinstvo mišljenja o njihovom nacionalnom identitetu. Osim toga, ističe Korkut, u doba kada se na Balkanu još nisu stišale strasti osvete, kada je dolazilo do pravog masakra musli¬manskog stanovništva u Bugarskoj, ne bi bilo moguće kod muslimana Bosne i Hercegovine stvoriti psihološke pretpostavke za njihovu integraciju u južnoslavensku zajednicu.

U drugom članku Nacionalizam bosanskohercegovačkih kršćana Korkut iznosi kako se manifestuje i jedan i drugi nacionalizam, a sve s namjerom da pokaže kako se pod takve nacionalne kvalifikative ne mogu uklopiti muslimanske mase. To ilustruje ponašanjem mnogih političkih, kulturnih, i prosvjetnih institucija kod Srba i Hrvata. Navodi najprije društvo "Prosvjetu", koje isključivo potpomaže sa¬mo đake pravoslavne vjere, iako nosi naziv Potporno društvo Srba, i kao takvo, po njegovim riječima, treba da se brine za sve Srbe, a ne samo pravoslavne. Navodi u prilog svojoj tvrdnji pisanje Naroda, glasila srpske mlađe generacije, povodom dolaska muslimana izbje¬glica koji su bili prinuđeni napustiti svoje domove poslije Prvog bal¬kanskog rata. Osnovni zaključak koji Korkut izvodi iz takvog po¬našanja formulisao je ovako: "Držim da ne treba daljnih dokaza za tvrdnju da je bosansko-hercegovačko srpstvo prilično izmiješano sa pravoslavljem i da se muslimani ne mogu i ne smiju za njeg zagrijavati sve dotle dok se ne očisti od svih drugih surogata i predrasuda". (Misbah, I/1913, br. 10-11, 91)

U odnosu na hrvatski nacionalizam Korkut najprije želi razbiti uvjerenje koje se pomalo stvaralo kod pojedinaca da hrvatski nacio¬nalizam nije tako opasan po muslimane kao srpski i za potkrepu na¬vodi neke slučajeve iz bliže prošlosti. I kod ovog nacionalizma došlo je do njegove identifikacije sa katoličanstvom, veli Korkut, i dodaje: "Čovjeku se je teško snaći gdje počinje to njihovo hrvatstvo, gdje svršava katolicizam". (Misbah, I/1913, br. 10-11, 91) Citira uz to Štadlerovo geslo da samo dobar katolik može biti dobar Hrvat. Kod udaranja temelja nekom objektu akcenat je na katoličko-vjerskom ceremonijalu, a ne na nacionalnom, ističe Korkut.

Rješenje nije u pasivitetu, nego u hrabrom suočavanju sa istinom. „Tu ne koristi nojevska metoda zaklapanja očiju pred činjenicama, nema smisla nijekati fakat, da su to tri svijeta, tri različita naziranja na cilj i svrhu života i bivstvovanja – tri oprečne narodne duše sa posebnim osjećajima i posebnim običajima i pretenzijama, tu ne koristi prenemaganje i prevrtanje očima: samo duševni slijepac ili šovinistički ignorant može mimoići ove činjenice i pripovijedati ludu priču o srodstvu vuka i janjeta...“ (Misbah, I/1913, br. 12-13, 90) Kakvo rješenje i perspektivu za Bošnjake vidi Korkut u ovakvoj nacionalnoj konstalaciji: „U trgovini i obrtu vrijedi kod Hrvata isto pravilo kao i kod Srba: 'Muslimanu treba ostaviti hamalsko uže ili irgetski trnokop...'“

U četvrtom nastavku pod naslovom Na raspuću Korkut vrlo opšir¬no obrazlaže zašto je preuranjena peticija muslimanske akademske mladeži, i u njoj romantično viđenje ujedinjenja slavenskih naroda ko¬ji su se nalazili pod vlašću Austro-Ugarske. On posebno naglašava rasprave i nesaglasnost između hrvatskih i srpskih političkih stranaka u ve¬zi s državno-pravnim uređenjem jedne takve buduće zajednice, i sma¬tra da bi svako nacionalno opredjeljenje muslimana produbilo još više postojeći jaz i dovelo do polariziranja među narodima Bosne i Her¬cegovine.

U tom smislu Korkut piše: „Kako vidimo Srbi neće pripo¬jenja sa Hrvatskom niti na primjer u Bosni ima i jedne srpske stranke ili strančice koja „bi primila a kamo li tražila ujedinjenje sa 'braćom' preko Save. Neću se upuštati u dublje raščinjanje razloga ovakom držanju Srba, no mogu i bez tog raščinjanja utvrditi fakat da ideal ov¬dašnjih Srba nije u ujedinjenju sa Hrvatskom. Za potkrepu neka mi posluži samo okolnost da je Narod ponudio 1000 kruna onome ko nađe i alamet da je koji 'Narodovac' priznao aneksiju te da je Srpska riječ žestoko pisala proti komediji O Salkinu mučeništvu i odlučno odbila i pomisao o trijalističkoj fantaziji. Što se tiče Hrvata poznato je cijelom svijetu da među njima nema ni jedne stranke čiji bi pro-gram, rad i držanje mirisao na kakvo gravitiranje izvan 'okvira'. To vrijedi i za Hrvate iz prijeka, dočim od ovdašnjih nema ni 1,5% tak¬vih koji biše pristali na samostalnost Bosne". (Misbah, I/1913, br. 14-15, 106)

Ustajući i protiv jedne i protiv druge koncepcije Korkut na kraju članka piše: „Bosna je u prošlosti bila samostalna isto tako kao i Hrvatska i Srbija. Nu, sadanji Bošnjaci ne postaviše sebi ideala samostalnosti Bosne, nego jedni žele biti sastavni dio 'Ujedinjene Hrvatske', a drugi žele drugo: neoboriv dokaz da stanovnici jedne te iste zemlje mogu – prema svojoj slobodnoj volji – imati oprječne ideale. Analogno tome mogli bismo i mi sebi postaviti treći ideal – recimo ideal samostalnosti Bosne ili njene autonomije pod čijim pokroviteljstvom, nu ja ne idem tako daleko i postavljajući se na potpuno ispravno stanovište jedinstva Srba i Hrvata velim: Srbi i Hrvati jedan su narod, sa dva plemenska naziva. Prema tome treba da im i budućnost bude jedna. Mi smo sastavni dio tog naroda i treba da se prilagodimo zajednički sa njima. Budući među Srbima i Hrvatima, koji su od nas 'kulturniji' i zreliji za ovake stvari 'momentano' vlada nesporazum u pitanju izbora zajedničkog 'ideala' - budimo u toj stvari za sada neutralni i prepustimo njegovo rješenje njima samima, a sebi postavimo dva ideala: daljnji i bliži. Daljnji - ujedinjenje sa Srbima i Hrvatima (nakon njihova sporazuma) i bliži - obezbjeđenje svoje trajne i časne egzistencije i opstanka u ovim zemljama. Služeći ovom idealu bićemo i 'narodni', jer ćemo osposobiti jedan zapušten dio naroda za život i opstanak, a radićemo i islamski, jer ćemo pomagati svoju najbližu braću i učiti ih da ljubeć domovinu prema islamskoj zapovijedi postanu vrijedni stupovi i branioci te domovine“. (Misbah, I/1913, br. 14-15, 109)

U vrlo oštrom članku Štadlerovština na pomolu, objavljenom u trobroju 22-23-24 ovog lista, Korkut napada djelovanje sarajevs¬kog biskupa Štadlera, toga "bajonetama zaštićenog i favorizovanog izazivača" i njegovo djelovanje iznad zakona; apostrofira se uloga katoličke crkve; zalaže za jednakost svih građana i traži zaštita od katoličke hegemonije: „Ako Vlada ima načina da ukroti ovaj izazivački nastup doktora Štadlera, i omete njegovu želju podržavanja države u državi, dobro i jest: neka ga ukroti. Ako li sadanja Vlada ne zna tog načina, onda neka ustupi mjesto drugima i - mirna Bosna. Bez ravnopravnosti svih građana pred zakonom nema i ne može biti mira i poretka; hegemonija jednog dijela - ma bio on i oberkatolički - ne može se podržavati, i ne može se zaštititi ni sabljom ni bajonetama. Mi od Vlade i od saborskih zastupnika tražimo faktičnu zaštitu i obezbjeđenje slobode vjeroispovijesti, i odlučno tražimo jasan i pozitivan odgovor na pitanje, što ga na sramotu dvadesetog vijeka moramo postaviti: 'Ili su kod nas jače papinske bule, ili zemaljski pozitivni zakoni...?“ (Misbah, I/1913, br. 22-24, 190-191)

List u članku Poduprimo svoju siročad apelira na građane da svojim prilozima omoguće izgradnju muslimanskih sirotišta dajući konkretne primjere kako se najbrže i najlakše mogu skupiti potrebna sredstva.

Pa i kad je donosio osvrte na događaje izvan Bosne i Hercegovi¬ne, namjera lista bila je da se aludira i izvrši poređenje sa domaćim prilikama. Tako npr. u kraćoj bilješci o gospodarstvenom napretku ruskih muslimana glavni urednik Sakib Korkut kritizira nesnalažljivost i neambicioznost Bošnjaka koji su sredst¬va koja su primili na ime otkupa kmetova mogli investirati u izgradnju malih pogona, otvaranje zanatskih radnji i na taj način se uklopiti u nove oblike industrijske privrede. Bilješka se završava riječima: "Kad će se jednom otvoriti makar ta fabrika čarapa kad naši posjednici i trgovci neće da osnuju udruženja za sušenje šljiva ili pečenje pekmeza. Kad ćemo malo naprijed? Kada?" (Misbah, I/1913, br. 13, 101)

List je rado uvrštavao priloge svojih saradnika u kojima se apeli¬ra na privredno i ekonomsko podizanje Bošnjaka, te na prilagođavanje industrijskoj proizvodnji i modernom zanatstvu. Tako u naslo¬vu 6 osviještenih Brčana list donosi u rubrici Naši dopisi članak jednog Brčaka potpisanog inicijalom ,,J", u kome se odlučno i katego¬rički zahtijeva napuštanje tradicionalističkog odnosa prema životu i prilagođavanje novim oblicima, osobito kad se radi o prihvatanju savremenih vidova privređivanja. Autor ovog priloga ističe prednost pi¬sanja ekonomskih rasprava, a jalovost praznih kvazinaučnih polemi¬ka "jer bi bilo korisnije kad biše oni koji se razmeću bilo svojim mu¬drim poznavanjem ove ili one nauke, bilo svog naroda i današnjeg po¬ložaja zasukali rukave, pa razgovijetnim i popularnim stilom napisali po koji članak o zemljoradničkim zadrugama, o pismenosti, o zlim posljedicama nerada, o potrebi udruživanja, o podizanju škola i mekteba itd". (Misbah, I/1913, br. 13, 98)

Uredništvo će veliki dio prostora ustupiti člancima koji tretiraju pitanja reforme vjersko-prosvjetnih zavoda, i u tom smislu će žustro braniti svoja shvatanja. Pod naslovom Bistri se Uredništvo najprije prenosi u cijelosti saopćenje Ulema medžlisa objavljenog u listu Hrvatski dnevnik u ko¬jem se ovaj visoki vjersko-prosvjetni organ brani od optužbi da je krivac za odugovlačenje reforme medresa i Dar-ul-mualimina. Pravi je krivac, ističe se u članku, Vakufska uprava. Uredništvo Misbaha prihvata razloge Ulema medžlisa, ali mu zamjera što je saopćenje štampao u Štadlerovom Hrvatskom dnevniku.

Dono¬seći kratke vijesti iz ostalih muslimanskih zemalja koje se odnose na školstvo, Uredništvo je aludiralo na tadašnje stanje bosanskohercegovačkih vjersko-prosvjetnih zavoda. Tako u članku Bojkot nesavremenih medresa list donosi informaciju o obustavi pohađanja nastave đaka više medrese u Ufi zbog, kako se u notici ističe, "besmisle¬nosti nastavnog programa i nesposobnosti nastavnika koji ih kinje ko¬jekakvim srednjovjekovnim bajkama, ubijaju mozak". („Misbah“, I/1913, br. 13, 100)

U dvobroju 3-4 Korkut daje i prikaz Mualima organa imamsko-mualimskog društva, čijeg urednika hvali kao istaknutog vjersko-prosvjetnog radnika. O listu Biser, koji je izlazio u Mostaru, Korkut također govori pohvalno ističući posebno neke priloge. Značajnu ulogu u književnom životu muslimana imao je ovaj list u vrijeme kada je Behar prestao izlaziti i kada je i Gajret povremeno bio obustavljan. Korkut naro¬čito ističe činjenicu da je Biser u drugoj godini izlaženja proširio oblasti, uveo nove rubrike i tako na svojim stranicama omogućio za-dovoljenje interesiranja velikog broja čitalaca. Smatra da za to najveću zaslugu imaju njegovi saradnici Musa Ćazim Ćatić i Šemsudin Sarajlić.

Na kraju prve godine izlaženja Uredništvo obavještava čitaoce o promjenama koje se planiraju uvesti u drugom godištu: „Novim godištem Misbah će promijeniti svoj format, i izlaziće svake hefte. Mi ćemo dakle biti u stanju da udovoljimo općenitoj želji naših čitatelja, da se Misbah štampa češće i određenije. Novim godištem provešće se i zaključak Glavne Skupštine glede uvodenja latinice i ćirilice“. (Misbah, I/1913, br. 22-24, 200)

U rubrici Islamski svijet se najopširnije i sa najvećim interesovanjem prati situacija u Turskoj carevini. Tako se u članku Carigradski mirovni ugovor detaljno navode uslovi ovog ugovora, ne samo zbog interesa za političku situaciju u regionu, nego i zbog njegovih refleksija na situaciju u Bosni i Hercegovini i uporedbi u političkom uređenju Bosne i Hercegovine i načina rješavanja upravljanja bugarskim oblastima nakon povlačenja Turske.

U seriji članaka Nešto o šerijatu, autora A. F., iznose se vjerska stajališta o čitavom nizu društveno-političkih problema sa kojima se susreće bošnjačko stanovništvo. Prije svega, konstatira se težak ekonomski položaj i pokušava, u skladu sa zapadnoevropskim ekonomskim normama poslovanja, uskladiti ekonomsko oživljavanje Bosne i Hercegovine, a pri tom ne kršeći vjerske odrednice. Vrlo pronicljivo se uočavaju metodi kapitalizma, ekonomije, novca; apostrofira se značaj tehnološkog napretka, a jedini način za njegovo ostvarenje je prosvjeta: „Pa pogledajmo i na našu siromašnu Bosnu kako rapidno imovinski pada, a sve njeno blago ide u duboke džepove bečkih i peštanskih financijera. Bilance novčanih zavoda u Bosni i Hercegovini pokazuju da svake godine ode po nekoliko miliona iz naše siromašne zemlje. Sav novac kojeg mi podignemo iz banke ode nemoralnim putem, razaspe se po raznim bezumnim teferičima, na blud, pijanstvo, kola, konje itd. Ni jedna se desetina ne uloži u kakvo korisno poduzeće. Ne preostaje nam ništa drugo, nego da se poslužimo onom: 'Između dva zla, treba birati manje' i da osnujemo svoje novčane zavode sa čisto svojim kapitalom. Na taj bi smo način, ako ništa drugo, sačuvali bar neke muslimane od propasti, a imanje koje odlazi iz ruku nekih muslimana, došlo bi opet u muslimanske ruke i tako bi islamska zajednica imala isti kapital, samo bi njeni članovi siromašili ukoliko bi se drugi obogaćivali“. (Misbah, II/1914, br. 10, 1-2)

Rubrika Islamski svijet ima isti cilj - na primjerima iz zemalja u kojima žive muslimani uočiti opće pojave i zajedničke probleme, proniknuti u njihove razloge i ponuditi rješenja za izlazak iz teškog položaja: „Današnje vrijeme ne dozvoljava ni jednom narodu, da može živjeti, što neće imati svoj nezavisni i ekonomski život. Evropejci nijesu zavladali na Istoku svojom fizičkom snagom, nego svojom trgovinom, a tako isto nijesu osvojili naš imetak samo varkama, nego produktima raznih obrta i izuma. Zapadnjaci rade neprestano, dočim Istočnjaci provode svoj život u lijenosti i troše svoj kapital kupujući stranu robu. Istočni 'velikaši' samo se međusobno mrze i svađaju, pa ma to štetonosno bilo i za njihov milet. Užasna li ti je ova letargija!“ (Misbah, II/1914, br. 12, 1)

18.10.2018.

Ironija političkog komuniciranja

Finale izbornih kampanja političkih partija u Bosni i Hercegovini i meč za UFC šampiona između Habiba Nurmagomedova i Conora McGregora prošlog vikenda u Las Vegasu su se vremenski „preklopila“. Ne mogu se otrgnuti dojmu i analogijama između ova dva „spektakla“. Bili smo svjedoci (i učesnici): udaranja, preskakanja uobičajenih normi ponašanja, događajima „iza scene“, teorijama zavjera, identitetskim diskreditacijama, međusobnim uvredama na račun vjere, nacije...

Niti jednom od ova dva događaja nije nedostajalo brutalnosti, teatralnosti, isključivosti, „spektakla“ za javnost i široke narodne mase...

I raspleti nakon izbora i borbe čine mi se nekako predvidivi i izrežirani. Čivimo u XXI vijeku! Živio spektakl!

Pokušajmo u javnom prostoru u kojem živimo i medijskim „metežima“ pronaći dašak racija i pojave sagledati onako „Kantovski“ – shodno moralnom zakonu kojeg svi imamo zapretanog (ili ne) negdje u našim nutrinama.

Još od osnivanja političkih partija u BiH, od 1908. godine i suočavanja naroda sa karakterima i manirima politike i političara, stvari se nisu puno promijenile. Imamo pozitivističku i negativističku sliku političara, gruba podjela (Amerikanci odavno to reducirali) na „dobre“ i „loše“ momke.

Probajmo se othrvati stavu da je baš svaka politika i baš svi političari... loši. Gledajmo manifestacije u njihovoj pojavnosti: dobre, moralne, ispravne... i loše, manipulativne, nekulturne...

Pokušajmo, na osnovu viđenog, uočiti zakonitosti pojava i nastupa na način da utiske i dojmove udžbenički razvrstamo na:

a) one što bismo željeli, trebali i morali čuti u „normalnoj“ kampanji – sliku poželjnog političara (ako je takva slika moguća) – „dobrog momka“ i

b) pogrešne narative, gestove i retoriku učesnika u raspravama - slike „lošeg momka“...

Kriteriji kategorizacije su: bonton, kućni odgoj, moral, ahlak, uljudnost, pristojnost, kultura, maniri, sopstvena čula...

A) Dobri momci

- oni diskretno, argumentirano i dostojanstveno afirmiraju svoje personalne kvalitete, osobine, rezultate i referense koje su dotični kandidati (na listama ili stranački prvaci) postigli u svojim karijerama;

- utemeljeno afirmiraju dosadašnje rezultate stranačkih kandidata i stranke kojoj pripadaju;

- njihovi medijski nastupi imaju jasnu, jezgrovitu, pamtljivu i optimističnu parolu ili slogan;

- oni moraju da imaju realan i jasan program koji prepoznaje ključne probleme građana na određenom nivou vlasti i konkretan i ostvariv prijedlog kako namjeravaju riješiti naznačene probleme;

- oni ne podliježu žaru polemike, ne lažu i ne etketiraju na osobnoj razini (izuzev ako nije potpuno činjenično argumentirano), jer to je posao istražnih organa, tužilaštava, sudstva... Uostalom, građanska je dužnost svake osobe da devijacije prijavi nadležnim organima...

- dobri momci ne diskreditiraju sugovornika i oponenta, jer je takav postupak nekorektan...

- oni u studiju sjede „normalno“, bez okretanja, cupkanja, ne prave grimase, ne klate se na stolicama, ne upadaju u riječ sugovornicima...

- gestikulacijama potkrjepljuju određeni stav, daju mu na važnosti, i ne mlataraju rukama kao da su u ringu...

- ne viču i ne upadaju u riječ sugovornicima...

- javnosti šalju pozitivne, ohrabrujuće i realne poruke;

- nude prijedloge i rješenja;

- upotrebljavaju prvo lice množine čime podsvjesno utječu i uvjeravaju gledaoce da se radi o tolerantnoj i učtivoj osobi koja rukovodi timom i koja je spremna na saradnju sa drugima;

- njihovo držanje i stav tijela su korektni, nisu „zavaljeni“ u foteljama, ne ukrštaju noge (ako se ne radi o damama),

- nisu „preležerni“, ne „zabavljaju“ publiku i gledaoce;

- oni neverbalno komuniciraju, ne krevelje se, ne prave grimase, ne cerekaju se, ne mlataraju rukama...;

- oni nude ideje i prijedloge, zrače vizionarstvom, odlučnošću, riješenošću, samouvjerenošću...;

- trude se da ne devalviraju i diskreditiraju političku konkurenciju kako na personalnoj razini, tako i na razini stranaka;

- pokušavaju zatomiti i prevazići nagon za samopromocijom i „japajizmom“;

- oni se ne naslađuju omalovažavanjem i diskreditacijom ličnosti i ugleda (ako ga sugovornik imalo ima);

- ne posežu za privatnostima u javnom prostoru;

- oni ne banaliziraju niti intimiziraju u obraćanju jer je to neprihvatljivo (poput obraćanja u deminutivu, skraćenim imenima, bez persiranja, naglašena upotreba i govor u drugom licu)

- ne zastupa stav da su jedino on i njegova partija moralni, pravdoljubivi, iskreni, dobri i sl., a ostali lopovi, negativci i sl.;

- raspravljaju argumentima i idejama, a ne isključivostima i agresivnošću;

- ne dramatizira u javnom prostoru...

B) Loši momci

Loši momci se svojski trude da se ponašaju potpuno drugačije od Dobrih momaka. U većini slučajeva to im polazi od ruke, usta, glave i ostalih ekstremiteta.

Ambijent za manifestaciju politike

Manifestacije politike na Balkanu stvaraju težak oblik pijanstva koje sprječava trezveno promišljanje o društvenoj realnosti, posebice ako se fenomeni sagledavaju iznutra - sa funkcije, kožne fotelje, sa plakata, iz nekog partijskog tijela, upravnog ili nadzornog odbora... Društveni problemi moraju se sagledavati racionalno, trezveno, argumentirano, mudro i tolerantno. U skladu sa svijetlim dostignućima prosvjetiteljstva (kojeg su/smo mnogi preskočili), kulture i bontona. Na sceni su nevjerovatna politička savezništva koja se kupuju prijetnjama i novcem, a raskidaju diskreditacijama i optužbama do genetskog češljanja.

Društvena i intelektualna elita

U normalnim društvenim i političkim okolnostima i ambijentu naučna i akademska javnost i stručna zajednica bi se morale uhvatiti na mnogo ozbiljniji način sa rješavanjem nagomilanih problema u Bosni. Naša intelektualna i stručna javnost uglavnom ćuti, ako izuzmemo rijetke primjere, čime se otvara širok prostor nekompetencijama i voluntarizmu političkih aparatčika i politikantskim kvazistručnjacima da „rješavaju“ ozbiljne društvene probleme na potpuno diletantski način. Intelektualna elita se povukla i samoizolirala, predajući se komformizmu, što samo dalje pogoršava opće stanje začaranog kruga frustracija, mržnje i straha za budućnost.

Akademska javnost je samozadovoljna, ušuškana i pasivna u artikuliranju javnosti i iznalaženja rješenja. Rješenja, uglavnom, nalaze oni koji su potpuno nekompetentni, ali svoj „legitimitet“ pronalaze u strukturi političkog i partijskog konstrukta.

S razlogom se postavlja pitanje - da li uopće postoji vlastita bosanka politika? Ona koja istinski brani teritorijalni suverenitet i nacionalni identitet. Svaka zemlja mora posjedovati političku, intelektualnu i idejnu infrastrukturu koja pokazuje odgovornost prema tlu, javnim i prirodnim resursima, državi, narodu/ima, pa i članovima i simpatizerima određene partije (raspored prioriteta po sopstvenom nahođenju). Ipak su političke partije interesne grupacije, a Država i narod/i trebali bi biti iznad njih.

17.10.2018.

Uloga časopisa „Tarik“ u vjersko-prosvjetnom i kulturnom životu Bošnjaka/muslimana

Glavni izvori za proučavanje kulturnog razvitka i kompleksnih društvenih odnosa Bosne i Hercegovine pod austrougarskom upravom su arhivska građa, nastala 1878-1918, i štampa, dnevna i periodična, iz toga vremenskog razdoblja. Cilj rasvjetljavanja ovih složenih odnosa ne sastoji se samo u preciznom opisu događaja, nego u razumijevanju i elaboraciji zašto su pojave bile onakve kakve jesu i kakvu ulogu imaju u aktuelnoj društvenoj percepciji i realnosti. Iznimno važnu ulogu na uobličavanju stavova, po čitavom nizu društvenih fenomena, onovremene bošnjačke vjerske i političke elite, imala je, svakako, štampa printana arebicom. Njena pojava slijedi pred kraj austrougarske vladavine, na prvi pogled, kratak period i sa historijske distance zanemarljiv; s druge strane, period (pred Prvi svjetski rat) i najburnijih raspleta u historiji Bosne i Hercegovine.

Dva su primarna faktora koja usko determiniraju istraživanje alhamijado periodike. Prvi je vrsta pisma, u ovom slučaju arebica (adaptirani i bosanskom jeziku prilagođen slovni fundus arapskog jezika), a drugi podrazumijeva štamparsku tehniku izdavanja i umnožavanja. Ako imamo u vidu dva navedena faktora, onda naše istraživanje možemo sasvim precizno situirati u vremenski period od 1. juna 1908. do 24. jula 1914. godine. To je period u kojem je štampan prvi takav časopis (Tarik), odnosno posljednji brojevi časopisa štampanih arebicom (Jeni Misbah).

Tarik je prvi list printan arebicom. Razlozi i programska orijentacija njegova pokretanja su apostrofirani u prvom broju lista: „U Tariku će biti samo muslimansko pismo, a ko hoće more pisati i drugim pismom, samo će članak biti kod uredništva prepisat i onda će tekar u list ući. Jezik će biti čisti jezik bo¬sanskih muslimana...“ (Tarik, I/1908, br. 1, 4-5) Bez imalo uvijanja, što je raširena novinarska pojava ovog perioda, osnovni programski pravac lista se opetuje u trećem broju: „Trebali smo mi list arapskim pismom, ali na našem jeziku, mi i dan danas smatramo latinicu i ćirilicu stranim pismom iako nijesmo proti tih pisama, samo upadno je što rišćani ćirilicu, a katolici latinicu svom silom zagovaraju, a mi musli¬mani stojimo savijenih ruku, čas se prevalimo na jednu stranu, a do časa opet vratimo se natrag. (Tarik, I/1908, br. 3, 35)

Vlasnik Tarika bio je hadži Fehim-efendija Kučukalić, sarajevski trgovac; dok je inicijator, glavni urednik i, može se reći, glavni saradnik bio je Mehmed Džemaludin Čaušević (1870-1938), istaknuti teolog i pedagog i kasniji reis-ul-ulema, koji je Tarik pokrenuo sa sasvim određenom namjerom. Naime, smatrajući da je dotadašnji način edukacije djece na tuđem jeziku (turskom) glavni krivac za tešku kulturnu situaciju muslimanske djece i omladine, a time i Bošnjaka /muslimana uopšte, on se silno zalagao da se školsko-mektebsko poučavanje vrši na maternjem jeziku. To je zahtijevalo obnovu zastarjelih udžbenika i oživljavanje njihovog sadržaja, to se jednako odnosi i na «vjersku i na svjetsku nauku». Čaušević je smatrao da će se to najbolje provesti na našem jeziku pisanim arapskim pismom, jer je arapsko pismo za muslimane vjersko pismo, te ga oni poštuju i najvećim dijelom se i služe njime. Upravo zbog mnogobrojnih prigovora ovoj njegovoj ideji i zbog neslaganja, on je spomenuti list i pokrenuo da bi protivnike te misli uvjerio u mogućnost njenog ostvarenja.

U članku Poštovanim čitateljima i prijateljima, u kojem je najavio privremenu obustavu časopisa, i koji istovremeno predstavlja i rezime sadržine Tarika u dvije godine izlaženja, on kaže: «Mirne duše more se reći, da je 'Tarik' izvršio svoju glavnu zadaću, da je naše pismo oživio koje je bilo - kako je svakom poznato - na teneširu (sto na kome se kupa mrtvac). 'Tarikova' je jedna zadaća bila, da nas uvjeri sa živim primjerom, da se naš jezik more pisati sa arapskim pismom».

Što se tiče književne građe, nju je bitno obilježila činjenica da je ovaj list imao prvenstveno edukativnu ulogu, pa tek onda zabavnu. Samim tim je broj originalnih književnih tvorevina sveden na minimum: nekoliko pjesama i pripovijedaka, opet u funkciji poticaja na učenje i sticanje obrazovanja. Narodna književnost, zastupljena sa dvadesetak narodnih priča, ima također poučnu ulogu. U zabavnom dijelu lista donošene su i brojne mudre izreke, crtice i anegdote. Ima i prevoda, uglavnom sa turskog i manje sa arapskog jezika, najviše iz carigradskog časopisa Sirati Mustekim (Pravi put). Najbrojniji tekstovi objavljeni u Tariku su oni koji se odnose na religiju. Odatle čak devetnaest priloga pod zajedničkim naslovom Islamski velikani, koji predstavljaju vrstu poučne biografske proze, kao i čitav niz priloga o svetim mjesecima hidžretskog muslimanskog kalendara i svetim noćima u njima. Brojni su i prilozi o društvenim i političkim pitanjima. U njima je naglašavana zaostalost muslimanskih masa i isticana potreba za pronalaženjem izlaza za narodni razvoj i napredak. Pisano je o neophodnosti obrazovanja na maternjem jeziku, o potrebi obrazovanja i školovanja ženske djece, o teškom materijalnom položaju učitelja, o problemu iseljavanja bosanskohercegovačkih i sandžačkih muslimana i sl.

Časopis Tarik („Put“) izlazio je u Sarajevu od 1. juna 1908. do 11. aprila 1910. godine, bez prekidanja, svakog prvog u mjesecu, i to prema mjesecima hidžretske godine. Kad je obustavljen, saopšteno je da je to privremeno, ali njegovo izlaženje nije nastavljeno. Štampan je većim dijelom na bosanskom jeziku, arapskim pismom - arebicom. Pojedini prilozi štampani su i na turskom jeziku – arapskim slovima, a vrlo rijetki su prilozi na arapskom jeziku. U završnom članku u drugom godištu Čaušević se oprašta sa svojim čitateljima i iznosi da Tarik na neizvjesno vrijeme prestaje izlaziti radi privatnih poslova urednika. U tom članku on ističe: „Nijesam mogao gledati da se naši znaci gube, a taki je jedan naš znak arapsko pismo. Sve islamske narode od Kine do Maroka veže zajedničko pismo, arapsko pismo, premda govore u raznim jezicima“.

Glavni saradnik i autor je Mehmed Čaušević, a pored njega u listu surađuju Mehmed Seid ef. Serdarević, Murad ef. Hajrović, Ahmed ef. Mahinić i drugi mladi mualimi. U listu se najviše raspravlja o reformi mektepske nastave, praktičnosti arebice i potrebi vjeronaučnih knjiga na bosanskom. Čaušević u uvodnoj riječi svojom prirođenom pripovjedničkom toplinom izlaže motive koji su ga naveli da pokrene ovaj list za širenje vjerske prosvjete među muslimanima na maternjem jeziku, kao i njeno jačanje. Treba dati narodu knjigu u ruke, a naročito našem seljaku. „Latinica i ćirilica su narodu još odvratne“ i narod od tih pisama zazire, zato ga treba naučiti arapsko pismo, da bi se mogao prosvjećivati, pa da kasnije prihvati i ova druga pisma, te da se tako islamska nauka svakome učini pristupačnom. Tarik donosi razno poučno gradivo propagirajući vjersko-prosvjetni napredak. Naročito se zalaže za čuvanje bratstva i sloge među svim muslimanima, kao i za ekonomski napredak i ekonomsku saradnju. Posvećuje veliku pažnju mektebima i zauzima se za poboljšanje materijalnog stanja siromašnih muallima.

Osnovne tematske odrednice i programska opredijeljenost Tarika naznačene su odmah u redakcijskom uvodu prvog broja, u kojem se apostrofira potreba za prosvjetom uopće, a posebno učenje maternjeg jezika i žestoko kritizira formaliziran i zastario način učenja u mektebima: „Kod nas dijete od 5-6 godina, koje ne zna čestito ni dvajestak materinskih riječi, mora da uči prve vjerske propise preko nepoznatog mu jezi¬ka i za to imamo od toga nenaravnog rada ove pošljedice: dijete uči u mektebu tri-četiri godine, a za to vrijeme ne more svladati tur¬skog jezika ni toliko da bi mogao sam bez tuđe pomoći iz najlakšeg kitaba razumjeti: to niti je kada u nas bilo, niti će kada biti. Dok polazi u mekteb, razumije riječi prevoditi, ali više površno i napamet. Kad izađe iz mekteba, zaboravi prevod riječi, a zaboravi i sadržaj što je držao u pameti i više naš mladić ne uzima kitaba u ruke ni onaj koji je u gradu, a kamoli onaj na selu“. (Tarik, I/1908, br. 1, 3)

Osnovno prosvjetiteljsko sredstvo, kako to vidi uredništvo Tarika, je uvođenje arapskog hurufata u naš jezik, a time je olakšan prodor literature, osobito vjerske, u široke narodne slojeve. Čaušević, čovjek neobične energije na putu prosvjećenja Bošnjaka susretao se sa nizom prepreka. Jedna od njih je i nedostatak institucija kojima bi se olakšao ovaj mukotrpni posao. Stoga je inicirao osnivanje društva koje bi zastupalo interese imamskog i mualimskog staleža, a poslije njegovog putovanja po Bosni i Hercegovini i upoznavanja prilika u oblasti poduke. Nakon što je Inicijativni odbor, na čijem čelu je stajao hfz. Mehmed Ali ef. Dukatar, izradio Pravila muslimanskog mualimskog i imamskog društva za Bosnu i Hercegovinu i predao ih nadležnim vlastima na odobrenje, Zemaljska vlada je 26. avgusta 1909. godine pozitivno odgovorila i odobrila rad ovog društva. O ciljevima osnivanja društva govori se u članu 2. Pravila društva u kojem stoji da je zadaća društva da sve muallime, vjeroučitelje narodnih osnovnih škola i imame u Bosni i Hercegovini udruži u jednu cjelinu te da udruženim snagama rade na razvijanju njihove staleške svijesti, na unapređenju mekteba i nastave, kao i na valjanom uzgajanju podmlatka. Zatim, da rade na stvaranju i potpomaganju mirovinskog fonda za muallime, vjeroučitelje osnovnih škola i imame, na pružanju pomoći njihovim udovicama i siročadima, i na kraju, posebno se založiti zajedničkim snagama da se položaj i materijalno stanje muallima, vjeroučitelja u osnovnim školama i imama poboljša.

U istom članu je naglašeno da se iz društva isključuje svaka politika. Pravilima društva predviđeno je da Glavni odbor po mogućnosti pokrene jedan stručni list za imame i vjeroučitelje koji bi zastupao njihove interese. Odbor bi bio zadužen da daje pravac listu i postavlja glavnog urednika. Konstituirajuća skupština muslimanskog muallimskog i imamskog društva za Bosnu i Hercegovinu održana je u Sarajevu 11. septembra i na njoj je izabran Glavni i Nadzorni odbor društva. Za predsjednika Glavnog odbora izabran je Murad Hulusi ef. Hajrović, a za predsjednika Nadzornog odbora imenovan je hfz. Mehmed Ali ef. Dukatar. Vijest o osnivanju društva imala je veliki odjek i naišla je na odobravanje ne samo među imamima, muallimima i drugim članovima ilmijanskog staleža, već i u širim krugovima muslimanske javnosti. To se vidi i po brojnim pismima podrške koja su pristigla na adresu Glavnog odbora, a u kojima se toplo pozdravlja početak djelovanja ovog Društva. Tim povodom u listu Tarik objavljen je članak pod naslovom Pomozite muallimskom i imamskom društvu u kojem se ističe značaj i važnost muallimskog i imamskog staleža za muslimansko društvo jer oni poučavaju djecu o vjeri i vjerskim propisima, kao što su i njihovi predvodnici u vršenju ibadeta. Pozvani su svi muslimani da budu svjesni te činjenice i da se zbog toga sa posebnim poštovanjem odnose prema ovom staležu. Zbog činjenice da su oni vrlo slabo plaćeni, pozivaju se svi da pomognu ovom Društvu koje ima veliku zadaću, a to je da muslimansku djecu upute u dobro poznavanje islama. (Tarik, II/1909, br. 6, 91)

Reformu medresa, kao temeljnih obrazovnih institucija, Čaušević vidi kao veoma složen proces koji se sastoji iz pravnog uobličenja, koje je veoma sporo, i individualnog, odnosno društvenog pregalaštva koje bi moglo pojedinačnim i društvenim angažmanom ubrzati ovaj proces i prije uređenja zakonskih osnova. U kolikoj mjeri je uredništvo Tarika davalo prostora i značaja najaktualnijim društvenim problemima i tretiralo ih sa vjerskog, ali i nacionalnog aspekta, najbolje možemo uočiti u posebnom uvodnom redakcijskom članku Hidžret (Tarik, II/1910, br. 9, 129-133), koji tretira pošast iseljavanja Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine, počevši od semantičkog razjašnjavanja ovog pojma, njegovu elaboraciju kroz istorijsku praksu, pa sve do šerijatskih odredbi u pogledu „hidžre“: «Evo jedne riječi koja se često spominje među našim muslimanima, ali joj se pravo značenje dobro ne shvaća. Riječ 'hidžret' ima dosta značenja, od kojih je najglavnije: ostaviti grijeh, terk učiniti besposlicu, osjeći se od zlih običaja. Doduše 'hidžret' znači ostaviti svoj vatan, pa se izseliti u drugo mjesto. Naš je svijet ovo drugo značenje poprimio tako, da bez opravdanog razloga kaže: Ja ću hidžret učiniti i dapače neki i odsele. Pravi hidžret jest onaj hidžret, koji se čini u ime toga da čovjek očuva svoju svetu vjeru – din-islam i svoj namus. Dakle u hidžreta je šart, da čovjek u svojoj domovini bude zapriječen od izvršenja vjerskih propisa, da mu bude namus i džan izvrgnut opasnosti... A sada da vidimo kako to u nas ide: razljuti se Hasan ili Omer na svoga komšiju Ahmeda zbog kakve malenkosti, pa odmah viče: Mi ćemo njemu vlaha pod pendžer, a mi ćemo se seliti... Dakle, pokret za hidžretom ne proizlazi iz pravih razloga, nego iz velikog neznanja. Neznanje je krivo, pa mi svaku Božiju zapovijed krivo izvodimo. Tako na primjer din-islam kaže: Mudrost je izgubljena stvar, muslimani će je primiti i uzeti gdje je god nađu. Po tom bi trebalo, da mi muslimani postajemo najčuveniji ljudi, da između nas izlaze doktori, pravnici, mjernici, učeni ekonomi, gospodari, trgovci, tišleri, gvožđari, krojači itd. A jeli tako?“ Kao što smo vidjeli, ulema Društva vrlo aktivno se uključila u zaustavljanju iseljavanja. U tekstu se detaljno izlaže smisao hidžre općenito, zatim je ukazano na dalekosežne negativne posljedice hidžre muslimana iz Bosne i Hercegovine. Ponuđena su i rješenja na koji način svaki član Društva treba djelovati na obrazlaganju negativnih posljedica hidžre, kako za one koji sele, tako i za one koji ostaju u Bosni i Hercegovini. Istaknuto je da je seoba ubitačna, ne samo za one koji odsele, već je od velike štete i za sve koji ostaju. Rukovodstvo Društva upozoravalo je na važnost jedinstva i očuvanja brojnosti muslimanskog naroda jer jedino tako mogu osigurati zaštitu svojih interesa i isposlovati svoja prava, čime se osigurava bolji status za cjelokupnu bosanskohercegovačku muslimansku zajednicu. Naglašava se da je sveta islamska dužnost svakog muslimanskog rodoljuba da svim silama radi na suzbijanju seobe. Posebno je istaknuto da je to obaveza u prvom redu uleme, u koju se ubrajaju i oni, muallimi i imami.

Brojni su tekstovi prosvjetiteljskog i vjerskog sadržaja nakon štampanja u Tariku doživjeli svoja kasnija izdanja u zasebnim djelima. Tako je uredništvo Tarika izdalo prijevod sa turskog na naš jezik tadašnji znameniti udžbenik Bergiviju. I kako je pisac djela u uvodu rekao: „Napisao je ovo djelo Muhamed b. Pir Ali na turskom jeziku da bi korist bila općenita“, tako je i ovom prijevodu, koji je doživio nekoliko izdanja, na naslovnu stranicu stavljeno: „Prevelo na bosanski radi općenite koristi Uredništvo Tarika“. Prijevod je djelo Čauševića. Osim poučavanja u vjeri, prijevod ima i svrhu da se čitalac postepeno poučava u turskom jeziku. U notama ispod linije nalazimo čitav niz turskih riječi koje treba zapamtiti, a i nekih pravila turskog jezika.

U Tariku su štampani i tekstovi Islamski velikani, Vazovi, Kratak tarihi-islam i drugi. I naznačeni tekstovi su kasnije izdati kao separatna izdanja. Na jednom mjestu u Tariku je zabilježeno da je pisac radnje Islamski velikani Muhamed Seid, dakle Serdarević. U separatnom izdanju ove knjige na naslovnoj strani stoji: Sabrao i izdao H. Mehmed Džemaludin Čaušević, reis-ul-ulema. „Ovdje nam postaje nejasno da li je Čaušević samo izdavač, ili je sarađivao i kod pisanja knjige. Gledajući na način obrade, prvo mišljenje se čini vjerovatnijim. Vazovi su djelo Čauševića. Tu je prevodio iz Sirati-mustekima neke vazove i nasihate čuvenog carigradskog alima Ismail-Hakije Manastirlije. U knjizi ima i govora o mubarek-danima i večerima, o čemu obično vaizi u prigodnim prilikama govore. Na naslovnoj strani čitamo: „prvi svezak“, iz čega vidimo, da je Čaušević kanio s vazovima nastaviti, ali, osim tog prvog, nijedan svezak se nije više pojavio. Kratak tarihi-islam je također zasebno štampan“. (Karić, Demirović 2002: 191)

List je prihvaćen od relativno brojne tadašnje čitalačke publike, što se vidi iz priloga pod naslovom O potrebi Tarika, čitaoca iz Cazina. Autor piše o nespremnosti muslimana da se uhvate ukoštac s proble¬mima vremena koje je došlo sa okupacijom Bosne od strane Austro-Ugarske. Vrlo indikativan je moto ovog članka: "Prošlo je vrijeme s kojim smo se mogli igrati, ovo je vrijeme koje se igra s nama". Upoređujući obrazovni nivo i obaviještenost pripadnika dru¬gih naroda, autor konstatira da muslimani znatno zaostaju: "Vidimo starce drugih vjera, jednostavno savremenih misli, starce iskusne i vje¬šte sa kojima se ne mogu naši ihtijari mjeriti i počnu li štogod zajedni¬čki raditi, tad njihovi starci vode glavnu riječ a naši ihtijari samo slije-de”. (Tarik, I/1908, br.3, 35)

I osnovni pojmovi državotvornosti, ustava, autonomije, gotovo su nepoznati prosječnom čitaocu. Stoga je zadatak Tarika da šire narodne slojeve educira o njihovom značaju: „I Bosna hoće ustav, mahom se govori a i u našim novinama stoji da je nekolicina naših prvaka u slozi sa našim gazdama rišćanske vjere zatražilo od ministra ustav za Bosnu i Hercegovinu. Prije se govorilo da bi trebala naša zemlja autonomiju, biva da sami sebi sudimo, a sad se govori da bi trebali sami sebi usude krojiti koje bi drugi potvrđivao, što će reći da se malo osamostalimo za samoupravu. Šta li je autonomija, šta li je ustav, to nije našem svijetu najbolje poznato. Čulo se da je u Turskoj ustav od velike koristi, pa se misli da bi i nama tako bilo“. (Tarik, I/1908, br.5, 94)

U čitavoj seriji članaka pod naslovom Naši mektebi Redakcija lista Tarik problematizira mnoga aktuelna pitanja iz oblasti početne nastave – tada najizraženijeg vjerskoprosvjetnog problema, a osobito ističe dva problema: težak položaj mualima, te potrebu reforme cjelo¬kupnog školskog sistema. Ova tematika će biti okosnica natpisa u gotovo cjelokupnom korpusu arebičke štampe. Materijalni položaj vjeroučitelja bio je izu¬zetno težak, pa je riješenje ovog problema, kako se naglašava, preduvjet svakog ozbiljnog posla u pravcu unaprijeđenja i nastavno-obrazovnog procesa. Kao prvi korak treba osnovati društvo, odnosno staleško udruženje mualima kako bi se organiziranije i jednostavnije borilo za opće interese svojih članova. „Pomoću svog odbora svi će mualimi moći jednako misliti, osjećati i raditi i mi ćemo tekar tada vidjeti od kakve su nam potrebe mualimi i koliku korist od njih imamo, jer bez sloge i ujedinjenja nekog staleža ne more se ni misliti o uspješnom radu onog staleža, pa se tako isto ne more misliti ni o uspješnom uzgoju bez udruženja odgajatelja, naših mualima. Takim staležom koji bude jednom udružen mi ćemo se ponositi jer ćemo vidjeti da potpuno odgovara svom zvanju i položaju“. (Tarik, I/1908, br.4, 52)

U članku Vakufsko-mearifska samouprava i naši mektebi ističe se potreba da "sadašnje mektebe treba iz temelja reformisati". Autor nepotpisanog članka (sigurno redakcijski) stavlja u prvi plan pitanje nagrađivanja mualima, a zatim odmah kao glavne činioce nastave spominje jezik i pismo. Jezik nastave, kako naglašava pisac, mora biti narodni, jer je to već praksa u svim drugim islamskim zemljama, ali za pismo je malo teže naći pravo rješenje, iako se autor zalaže za arapsko pismo najviše zbog toga "što bi to mogao biti jedan vidljiv za¬jednički znak muslimana", pa sugerira mearifskoj upravi da o tome vodi računa.

Prilog pod naslovom Pošljednji govor, koji je izlazio u tri nastav¬ka, imao je za cilj da utiče na pokretanje muslimanskih masa, te da podstiče buđenje svijesti o potrebi transformacije cjelokupnog društ¬venog života. U spomenutom prilogu posebno se ističe zahtjev za reformom školskog siste¬ma i stvaranju jednog novog odnosa prema nauci i obrazovanju. Ia¬ko je autor Egipćanin, i tekst se odnosi na egipatske prilike, očita je sličnost sa prilikama u tadašnjoj Bosni i Hercegovini i položajem muslimana u njoj. Tako tvrdnja autora da "ako hoćemo da ko-ristimo svojoj domovini, prije svega trebamo pogledati u se, spoznati sebe i svoju vrijednost, izmjeriti svoju moć, ispitati uzroke nazatka i onda tekar raditi i trud ulagati oko poboljšanja svoga stanja", (Tarik, I/1908, br.2, 27) u ci¬jelosti je primjenljiva i na stanje muslimana u ovim krajevima, pa je Uredništvo smatralo da će objavljivanjem ovakvih napisa doprinijeti i poboljšanju domaćih prilika.

Od broja trećeg do broja devetog izlazila je u Tariku serija čla¬naka pod naslovom Dedini menakibi. Redakcija je popratila uvrštavanje prvog priloga riječima: „Dedini prijatelji! Primili smo vašu radnju i evo je od ovog broja počinjemo iznositi. Mahsuz selam! Ured¬ništvo". Pouzdano se zna da se pod nadimkom Dedo krije Džemaludin Čaušević i može se zaključiti da je uredništvo razgovor Dede i njegovih prijatelja iskoristilo kao priliku da aktualizira mnoga pitanja iz života bosanskohercegovačkih muslimana, da istakne potrebu mijenjanja shvatanja o per¬spektivama života u uvjetima austrougarske okupacije Bosne i Herce¬govine. Zato Dedo u razgovoru poručuje svojim mladim prijateljima: "Nama starim ovaj vakat neobičan je, a vi ste se porodili u ovom vaktu, vi dotjerajte svoj život i postupak prema današnjim prilikama, jer mi, regbi, jedva čekamo hajirli halas. Nama nije moglo u pamet ići da se čovjek unaprijed mora spremati kako bi mogao dočekati i ono vri¬jeme koje iz temelja mijenja dojakošnji način života i rada". Kao imperativan zahtjev ističe se osnivanje dioničke štam¬parije u kojoj bi se štampao jedan muslimanski dnevnik i, prema au¬toru ovog napisa, svi drugi listovi bili bi suvišni. Interesantna je ideja da bi u takve novine trebalo uvrštavati priloge na nekoliko jezika jer, kako pisac kaže: "Šta treba Austrija da zna neka bude na njemačkom jeziku. Sama riječ „muslimanski" bio bi program toga lista. Ovaj list ne bi smio napadati druge vjere". Dakle, u pogledu odnosa prema pripadnicima drugih konfesija izražava se tolerantnost, ali ne i pasivan odnos na agresivne postupke pojedinaca.

Iz Dedinog kazivanja vidi se početak otrežnjavanja bosanskohercegovačkih muslimana koji su gajili iluzije da će okupacija potrajati kratko vrijeme. Posli¬je tridesetgodišnje zbilje trebalo je biti jasno da su sve nade o povrat¬ku na staro vrijeme propale. Iseljavanje je najgori izlaz, jer je ono ne samo nanijelo i nanosi ogromne štete materijalne prirode, već isto tako unosi još veću dezorijentiranost i onemogućava zauzimanje real¬nog stava. Ovaj apel značio je mnogo budući da se iseljavanje poslije trideset godina okupacije smatralo još uvijek kao moralna obaveza i upoređivalo sa hidžrom. Nije ovo hidžra, upozorava u svom članaku jedan alim, jer hidžra je samo onda oprav¬dana ako se čini u situaciji kada je ugrožen fizički opstanak, ili ako se ne može živjeti u skladu s temeljnim principima vjere. Međutim, u članku se veli dalje: "Danas ja ne vidim da nam brane podizati džami¬je i mektebe, ići u džamiju i slati djecu u mekteb", a zatim se nastavlja tvrdnjom da je veća i preča dužnost "ako se hidžret učini od svojih nevaljaština i prifati se za dobre poslove". (Tarik, I/1908, br.7, 123)

Prilikom izlaska prvog broja Uredništvo je obećalo da će list do¬nositi i zabavno gradivo Naše poučne pripovijetke. Međutim, nije imalo velikog uspjeha, jer osim tri pjesme nema drugih literarnih sa¬stava ako u to ne ubrojimo anegdote, dosjetke, misli i izreke, te basne, sve sa do¬sta naglašenom poukom. Anegdote su standardne, mi¬saono nisu duboke, a humor u njima je popraćen blagom ironijom, te satirom na ljudske mahane i poroke. Među njima ističu se anegdota o liječniku siromahu, o ahmaku i ogledalu, te o agi i sluzi. U posljednja četiri broja nema uopće ove rubrike.

U rubrici „Vijesti iz svijeta“ donose se informacije o najvažnijim političkim događajima sa Balkana, Bliskog istoka i teritorija koje su bile pod osmanskom upravom. Izbor i selekcija informacija su logični, s obzirom da se želi podcrtavati, uvijek i iznova, veza Bosne i Hercegovine sa Turskom, te uspostaviti paralela društvenih procesa između ove dvije zemlje. List daje poseban publicitet događajima u Turs¬koj u vezi s pokretom Mladoturaka, donošenju prvog Ustava od stra¬ne Abdul-Hamida, koji pod pritiskom javnog mnijenja i događaja u Makedoniji mora početi uvoditi parlamentarne karakteristike vladavi¬ne. Neosporno je da se, i na ovaj način, želi na indirektan način skrenuti pažnja na potrebu parlamentarnog jačanja u samoj Bosni i Hercegovini. Najzanimljivije vijesti iz ove rubrike su Muslimani za arapsko pismo i O arapskom pismu. Prva informacija odnosi se na pri¬jedlog za uvođenje arapskog pisma u albanski jezik i iznosi se stav Al¬banaca s obzirom na njihovu vjersku pripadnost: muslimani se zalažu za arapsko pismo, katolici (Miriditi) za latinicu, a Albanci pravoslav¬ne vjere za ferašrimicu-pismo slično grčkom koje je izumio Šemsudin Sami, iz Ferašrima, za potrebe albanskog jezika. O jeziku u drugoj in¬formaciji raspravlja i jedan liječnik, dr. Milasli Ismail Haki efendija, direktor civilnog liječničkog zavoda u Šamu.

Na početku drugog godišta Uredništvo se obraća čitaocima uvodnim člankom u kome izražava radost zbog uspješnog jedno¬godišnjeg redovnog izlaženja lista i poziva čitaoce da i dalje pružaju li¬stu svoju podršku. U članku se ističe da je najveća zasluga lista afir¬macija arebice, bez koje se, po mišljenju Redakcije, ne može izvršiti re¬forma vjerskih zavoda. Uredništvo posebno obećava da će u listu značajnu pažnju posvetiti pitanjima dalje primjene arapskog pisma na naš jezik kao i pitanju reforme vjerske nastave.

U drugom godištu Tarika ima nekoliko napisa na temu odgoja. Tako je u prvom broju štampan članak Muhame¬da Hamdija O potrebi uzgoja (u stvari Hamdija Mulić). Autor ističe nužnost da list mnogo više nego do sada piše o odgojnoj problematici, osobito da do¬nosi članke namijenjene mladeži. Žali se na jadno stanje Bošnjaka/muslimana, te na zanemarivanje kućnog odgoja. Mulić predlaže da se odmah s turskog jezika prevede i štampa arebicom jedna knjiga iz te oblasti ko¬ja bi služila i djeci i odraslim.

O presudnoj ulozi obitelji u odgoju mla¬dog čovjeka govori i članak Domaći uzgoj potpisan sa "Svršena ruždijanka". Članak je interesantan po mnogo čemu, prije svega kao poticaj afirmacije angažmana žena, na što Uredništvo gleda sa simpatijama. Autorica posebno ističe ličnost odgojitelja, njegov osobni primjer koji je često presudan faktor u pedagoškom djelovanju. Da bi to potkrijepila, veli: "Ko je neuzgojen, taj ne može uzgajati". (Tarik, II/1910, br. 9, 139)

U članku Piše otac sinu iznose se upute koje otac daje sinu, od¬nosno autor svojoj djeci, kako se vrše osnovni vjerski obredi. To je prijevod s turskog iz jedne početnice od Saliha Ihsana. Kad savjetuje sinu kako da se odnosi prema starijima, a kako prema mladima, ovaj autor kaže: "Poštuj stare ljude, jer misli da su oni više dobrote učinili ljudima nego ti, a mlađe također drži boljim od sebe, jer misli da su oni manje grijeha od tebe učinili". (Tarik, II/1909, br. 2, 26)

Problem hidžre je jedna od najučestalijih tema, tako se u članku „Baš je hodža i po“ ponovo obrađuje ova tema. To je, u stvari, pismo nekog Livnjaka u kojem se iznosi slučaj jednog carigradskog hodže koji poziva kolegu iz Livna da seli u Tursku, jer je, navodno, živjeti u nemuslimanskoj državi pokuđeno djelo. Uredništvo se odlučno suprotstavlja takvim mišljenjima i pobija "argumente" takvih hodža kao što je ovaj iz Carigrada. Članak je značajan i po tome što se izruguje stepenu naobrazbe ulemanskog staleža i posljedicama koje oni svojom neukošću imaju u širem društvenom kontekstu. „Skoro je jedan hodža iz Carigrada pisao ovamo svom jednom rođaku pismo u kojem veli - Ili se odreci Livna ili dina - a onda je te riječi potkrijepio sa ovim hadisom (ako je hadis): 'Ko je mumin iz Dari harba more izaći a neće, nego hoće bez šerijatskog uzroka da pod vlahom ostane, on od moga umeta nije.' Vidi se da taj hodža efendija ne zna ni gdje se nalazi, a razumije se da on ne vidi dalje od svoga nosa... Kad bi tako sva ulema mislila kao on, onda bi smo kroz kratko vrijeme skučili islam na samu Medinu i Meku, gdje onda ne bi mogli opstojati niti dvije godine dana... Da nam hodža sam znade koliki hijanetluk čini svome dinu ušljed svoga džehaleta, on bi na svoja usta pečat udario, pa ne bi govorio dok je god živ. E baš si hodža i po!“ (Tarik, II/1910, br. 9, 133-134)

Muhamed Seid Serdarević piše u broju desetom o ljudskim svojstvima koja donose propast onome pri kome se nalaze, a to su: škrtost kojoj se čovjek pokorava, strast i požuda za kojima se prista¬je, te samoljublje i samodopadanje. Autor smatra da kada bi se čovjek oslobodio ovih svojstava, ne bi bilo socijalne bijede i nevolje. Škrtost objašnjava kao nasljednu sklonost pa naglašava da treba nadvladavati tu osobinu i navodi hadis po kojem je "najplodonosnije dijeljenje onda kada dijeliš kad si zdrav, škrt i pohlepan, kad se bojiš siromaštva i kad si rad da se obogatiš". Na kraju autor apelira na vjernike da pomognu izgradnju jednog sirotišta jer, kako ističe, siromaštvo je veliko iskušenje. On se zalaže za intelektualno i općekulturno podizanje Bošnjaka/muslimana, jer samo tak¬vim pojedincima državna vlast može povjeravati značajnije funkcije i samo tako obrazovani mogu zauzimati i dominantne pozicije u priv-rednom životu jedne zemlje.

Rubrika Pogled po svijetu će se vrlo često pojavljivati u Tariku, vjerojatno onda kada je Uredništvo uspjevalo prikupiti informacije o događajima društveno-političkog karaktera, o utjecaju tih događanja na bosanskohercegovačke prilike, ili kad želi da predmetni događaj posluži kao ilustracija rješavanja nekog aktuelnog problema u Bosni i Hercegovini. List izvještava o promjeni na turs¬kom prijestolju s očitim simpatijama za mladotursku revoluciju. Podržava napore za demokratizaciju Afganistana i informira o po¬ložaju muslimana u Kini. Izražava žaljenje zbog nesloge i nesporazu¬ma oko izbora za funkcionere u Vakufsko-mearifskoj upravi.

Jedno od najvažnijih pitanja koja se tretiraju u Tariku jeste i konstituisanje vjerskih institucija. To se posebno odnosi na proceduru izbora reis-ul-uleme zbog poznatih razloga da okupatorska vlast indirektno nastoji njegovo imenovanje otrgnuti od carigradske vlasti. „Ima već nekoliko godina kako ovaj odbor pregovara sa bosanskom vladom i na koncu došlo je do sporazuma između vlade i odbora u prošloj godini u svim tačkama, jedino je bilo ostalo to kako će se dobavljati «menšura». Ovo je pitanje «Eksekutivni odbor» sa vladom ustupio visokom mešihatu u Carigradu na riješenje i odlučenje te smo prije mjesec dana i visoko riješenje dobili. Ta će stvar teći ovim redom: Izabraćemo u cijeloj Bosni i Hercegovini dvadeset i četiri alima i šest muftija, a to je svega trideset alima – dakle, iz svakog sandžaka biće po pet alima. Ima će pravo glasa svaki punodoban musliman. Selo će izabrati jednog od sebe i spremiti u kotarsko mjesto, pa će ovaj sa svijetom iz kotarskog mjesta izabrati svoje zastupnike koji će se u okružnom mjestu sastati i tude izabrati četvericu alima i okružnog muftiju kao petog alima. U svakom će se okružju taki izbor provesti, a taj džemijjet koji će brojiti trideset alima zove se Džemijjeti ilmijje – Izborna kurija. Ova Izborna kurija izabraće između sebe ili od onih koji nijesu među njima tri najučevnije i najrazboritije osobe za reis –ul- ulemu i predložiti ih Vladi kao svoje kandidate, a Vlada će onda podastrijeti njegovu veličanstvu caru i kralju da jednog imenuje. Koji bude od njegova veličanstva imenovan za toga će moliti «Izborna kurija» preko Vlade njegovu visost i presvjetlost carigradskog šejhul-islama koji u vjerskim stvarima zastupa njegovo veličanstvo halifu svih muslimana da ovome podijeli menšuru – dozvolu da more sa vjerskog gledišta postavljati vjerske službenike i kao takvim dozvoljavati obavljanje vjerskih službi“. (Tarik, I/1908, br. 6, 107)

Tek nakon niza pregovora i pokušaja okupatorske vlasti da imenovanje reis-ul-uleme ispolitizira i nametne osobu lojalnu režimu, te upornosti izborne kurije i zahtijevanja konsenzusa po ovom pitanju cjelokupnog muslimanskog stanovništva, koja je ovo pitanje tretirala kao jedno od glavnih u borbi za vjersko-mearifsku autonomiju, car je bio prisiljen na ustupak: „Službeno se javlja da je njegovo veličanstvo premilostivi car i kralj Franjo Josip Prvi blagoizvolio podijeliti previšnju sankciju Štatutu za autonomnu upravu naših vjersko-vakufsko-mearifskih poslova“. (Tarik, I/1909, br. 12, 208)

Dramatična zbivanja u Turskoj i Mladoturska revolucija imali su značajan odjek i u samoj Bosni i Hercegovini. Iz štampe se da uočiti nada da će ovi procesi u Turskoj potaknuti i domaće stanovništvo na energičniji društveni aktivitet i najzad Bošnjake otrgnuti iz višedecenijske letargije: „Dvadeset i treći dan džumadel-uhra ostaje u turskom tarihu vrlo znamenit dan. Toga je dana gospodar Osmanlijskog carstva i halifa sviju živućih muslimana, Njegovo veličanstvo sultan Abdul Hamid Drugi podijelio svojim podanicima ustav i to - kako novine pišu - pod pritiskom događaja u Makedoniji i na zahtjev jednog dijela svog naroda koji je svoje napredne misli prije toga rasijo u svim krajevima turske carevine pa (i) u samom vojništvu Ali Osmanove idare, a to su takozvani Žon turci ili Mladoturci“. (Tarik, I/1908, br. 5, 81) Članak je u cijelosti posvećen vijestima i refleksijama u svijetu povodom donošenja turskog Ustava. Autor s ushićenjem odobrava pobjedu Mladoturaka, ističući „oduševljenost“ muslimana širom svijeta proglašenjem Ustava u Turskoj. Iznosi se nada da je ovo prvi korak u formiranju parlamentarnih demokratija u muslimanskim zemljama.

U uvodnom članku drugog godišta Tarika pod naslovom: Na početku druge Tarikove godine urednik konstatira ispunjenje cilja pokretanja lista i prihvatanje arebičkog pisma čime je savladana osnovna i prva prepreka ka bržem prosvjećenju muslimanskog/bošnjačkog stanovništva. „Prije se je mislilo da arapsko pismo nije prikladno za naš jezik, te da ono ne more imati nikakve budućnosti obzirom na naš jezik, dočem se ali danas sasvim drukčije misli i sudi. Danas je općenita misao da se ne more vjerska nastava u našim mektebima reformirati što neće biti napisata arapskim pismom, a na našem jeziku“. (Tarik, II/1909, br. 1, 2) Ovladavanje ovim pismom što šireg sloja stanovništva je sredstvo prema osnovnom cilju – vjersko-prosvjetnoj autonomiji. „Ima oko desetak godina kako se radi na tom da i mi imadnemo svoju vjersko-prosvjetnu autonomiju koja će već i na skoro nastupiti svoju snagu. Ta nova tekovina vakufsko-mearifska samouprava mora obradovati svakog muslimana koji je god promatrao naš spori napredak, pa još ako je poznavao one silne čvorove preko kojih se nije moglo preći da se kroči naprijed a presjeći se nijesu mogli“. (Tarik, II/1909, br. 1, 3)

Borba za nacionalna, vjerska i politička prava ne odvija se na štetu drugih naroda u Bosni i Hercegovini, zagovara se tolerancija i univerzalni principi. „Najpravije će biti da se poštuje svačije pravo, pa ma kojoj vjeri pri¬padao, jer hazreti šeriat veli: "Lehum ma lena ve 'alejhim ma 'alejna" i druge vjere imaju pravo kao i mi, kad se oni okoriste, okoristićemo se i mi, a ako se oni oštete, oštetićemo se i mi, za¬to se može reći, treba čovjek čovjeka da čuva ne gledajući na vje¬ru. Dakle, ne treba ni na takoga napadati“. (Tarik, II/1909, br. 2, 19)

U trećem broju drugog godišta ovog lista iz današnje perspektive pažnju privlače dva članka. Prvi je Mektebski red koji navodi 35 pravila ponašanja djece u mektebu i izvan njega. Pravila počivaju na čitavom nizu autokratskih i prisilnih metoda i zagovara se niz mjera fizičkog kažnjavanja učenika. Drugi članak je Koristi od nepušenja prije ručka, koji zagovara zanimljiv pristup postupnog odvikavanja od tada raširene pojave - pušenja. „Nećemo govoriti proti duhanu, uopće, jer bi to bio vrlo težak posao, pošto je duhan već postao jedan općeniti belaj. Puše stari, puše mladi, puše žene, puše djeca i to se je pušenje toliko ukorijenilo da niko ne zna načina kako bi proti duhanu ustao. Svak puši, a niko se ne more pohvaliti da to koristi, nego naprotiv svi smo u neprilici šta da počinjemo. Otac, ni mualim nejmaju obraza djecu odvraćati od pušenja kada to i sami rade na dječije oči. Zaludu i učeni doktori pišu čitave knjige proti duhanu kad mi vidimo puno doktora sa cigarom u ustima“. (Tarik, II/1909, br. 3, 45)

Poseban prilog petom broju Tarika posvećen je konstituiranju Glavnog i Nadzornog odbora Muslimanskog, mualimskog i imamskog društva za Bosnu i Hercegovinu. Oštrim tonom se kritizira sve učestalija praksa politikanstva i politiziranje izbora članova mualimskih institucija i pokušaj novouspostavljenih političkih opcija da u njih „proguraju“ svoje ljude. Pozivaju se mualimi da animiraju široke narodne slojeve na udruživanje i jačanje ovih institucija. „Na 25. šabana tekuće godine obdržavala se je glavna Skupština gornjeg društva u prostorijama merhum Gazi Husrevbegova mekteba na kojoj je izabran Glavni odbor od šest lica za Sarajevo i od dvanest lica iz ostalih krajeva Bosne i Hercegovine i to iz svakog okružja po dva. Ovo društvo more nam donijeti veliku korist jer je cilj ovoga društva vrlo plemenit, ali da nam ovo društvo donese željeni cilj to ovisi o nama jer svako društvo potrebno je moralne i materijalne pomoći. Ako ovo društvo budemo cijenili to ćemo ga moralno pomoći a ako se upišemo u društvo kao članovi, pomagači, utemeljitelji ili dobrotvori, tim ćemo njegov opstanak osigurati i djelovanje pospiješiti“.

Osobito je značajan članak, odnosno pismo čitateljke - potpisano sa Svršena rušdijanka N., u povodu početka nove školske mektebske godine. Povod je obrazovanje žena, ali se vrlo otvoreno, i za te prilike izuzetno hrabro, iznosi čitav niz podataka o tadašnjem općem položaju žene muslimanke u društvu. „Treba da jedan put pokažemo da nismo stvorene da budemo robovi i puka naslada muškarčeva. Ta i mi imamo srce koje osjeća, ljubi i trpi za svoj bijedni narod, koje mu želi pomoći. Žene moraju biti prve svjetlonoše, zvijezde prethodnice koje stvaraju svojim životom nerazorive temelje kulture... Samo mi, muslimanke u Bosni još spavamo teškim zimskim snom. Kad će jedan put i nama sunce zasjati da nas probudi, da nam ugrije hladna i mrtva srca? Ta gdje je ta blažena muslimanka u cijeloj Bosni, koja napisa ma i najmanje djelce, lijepo, velim lijepo - spjeva pjesmicu, ili uopće uradi nešto na polju kulture. Pogledajmo malo sebe i oko sebe. Kad bi koja od nas došla u društvo naobraženih inovjerki, bilo bi joj tijesno u tom, makar i vrlo lijepom društvu. Stidjela bi se jer ne bi mogla ni govoriti pošto nije ni u što upućena. Šta mi znamo? Da li je dosta da znamo lijepo vesti i šiti? Ta hoćemo li učiti sinčića da veze i šije, ili ćemo s tim muža zabavljati? Koliko ima danas žena koje proklinju čas kad su se rodile i stupile u teški brak?

One ne misle da li može muž ljubiti svoju i lijepu tijelom ženu koja mu nije ni izdaleka duhom ravna. Oni dolaze u dodir i sa kulturnim ženama i vide duševne mane i nedostatke svoje žene. Dakle, i to je ta nama krivnja. Koliko ima po ostalim zemljama ženskih listova a mi ni ciglog. Zar ne bi bilo lijepo kad bismo uzele i mi naprimjer ovaj list Tarik - pošto ga znamo većina nas čitati – pa da iznosimo svoje jade i belaje i da se upoznajemo sa svijetom. Ako se mi ne pobrinemo za se, drugi neće. Ali trebamo rada i truda, jer u moći grozdovi vise, a iz znoja niče ponajbolji plod. Dakle, naprijed složno pod bajrak prosvjete“. (Tarik, II/1909, br. 7, 103)

Za ovo doba je neobično da Uredništvo potiče žensku populaciju na angažman u svim društvenim sferama i zalaže se poboljšanje statusa žena. Odmah nakon članka, gotovo sa nestrpljenjem, donosi i svoj sud: „Lijepo je to da i vi iznesete svoje želje na javnost. Drage volje mi ćemo donositi vaše radnje i mi želimo i od Boga išćemo da uzmognete na skoro osnovati svoj list kao vaše drugarice u Carigradu, Misiru i Tagistanu, i s tim probudite i one koji bi trebali da vam duševne hrane pribave“. (Tarik, II/1909, br. 7, 104)

Slijedi još jedan članak Ulema i narod u kojem se, na indirektan način, lociraju uzroci zaostalosti u sistemu obrazovanja i konzervativnosti uleme: „Ali na žalost mi take uleme nejmamo, koja bi bila u stanju dušu našeg naroda uzgajati, danas je nejmamo a ovakim postupkom nećemo je ni imati“. (Tarik, II/1909, br. 8, 121)

Već u narednom broju se javlja još jedna saradnica pod pseudonimom Posavka koja vrlo konkretno nudi vrste aktiviteta za poboljšanje položaja žena. „U sviju naroda ženski stalež pridonosi mnogo pomoći u javnom radu, a nas bosanskih muslimanki kao da nikako i nejma pod nebeskim kubetom. Ima doduše nekoliko hanuma, dobrotvorki koje su iz svog bogatstva ponešto pridonijele u dobrotvorne svrhe kao u Bos. Gradiškoj, D. Tuzli i Sarajevu i tako su pokazale da i nas ima živih, ali su to samo iznimke. Kamo naša ženska udruženja i dobrotvorna društva? Kamo naši ženski mektebi i uzgojilišta? Doduše, mi smo same nemoćne da sobom podižemo sebi zavode i mektebe, već su se za to dužni pobrinuti naši prvaci, ali mi smo u stanju za to dignuti svoj glas i zatražiti!“ (Tarik, II/1909, br. 8, 123-124)

Slabo stanje prosvjetnih ustanova kod Bošnjaka komparira jedan od saradnika lista (Seid Serdarević) sa situacijom u drugim konfesijama: „Naši sugrađani drugih vjeroispovijesti, koji su od nas daleko namireniji u svojim potrebama, rade neprestano dan i noć na svim poljima javnoga rada, jer znadu da onaj elemenat koji je najbolje kulturno podignut, koji je intelektualno (fikren, 'ilmen) i materijalno (madeten, serveten) najjači, preuzimlje hegemoniju (prevlast), sama državna vlast s njime najviše računa, a imade veći ugled i u domovini i na strani, u trgovačkom svijetu i inače“. (Tarik, II/1909, br. 12, 177)

U zadnjem broju drugog godišta Tarika afirmira se postupak mostarskog gradonačelnika i veleposjednika Mustafa-age Komadine koji je poklonio zemljište za izgradnju muslimanskog sirotišta kao i značajne donacije udruženjima različitih konfesija. „Za opskrbu toga sirotišta ustupa tri stotine svojih akcija u trgovačkom udruženju i svoju načelničku platu od 15 hiljada kruna kroz prve periode svoga načelnikovanja, a dividenda od tristo akcija za vazda. U slučaju da se trgovačko udruženje razaspe, da se imadu novci od onih akcija uložiti u koju sigurnu banku, te da se tim prihodom uzdržava sirotište. Nadalje, ne manje je važnosti ženski mekteb koji će napraviti, a koji je u nas od prijeke nužde, jer valja znati da u nas preko 300 ženske djece uče po prifatnim kućama kod koje pobožne hodže (bule). Zatim je 12 društava potpomogao. (Tarik, II/1910, br. 12, 195-196)

I na kraju, u članku Poštovanim čitateljima i prijateljima, navode se razlozi za „privremenu“ obustavu lista. „Nije mi milo ali moram ovim brojem obustaviti naš Tarik na izvjesno vrijeme. Tome je razlog moj privatni posao kojeg moram u ovo vrijeme srediti, pa – ako Bog da – kada sredim posao opet ću nastaviti izdavanje. Zato poručujem svima čitateljima i prijateljima da ne misle da Tarik zaklapa oči na uvijek ko druge novine, jer da mu je spao broj pretplatnika ili da su ga ostavili saradnici. Ne, to nije ništa. Tarik ima sada preko hiljadu sto i pedeset pretplatnika a gotove građe ima još za nekoliko brojeva. Tarik je redovito izlazio pune dvije godine i za to je vrijeme vrlo dobar uspjeh polučio. Mirne duše more se reći da je Tarik izvršio svoju glavnu zadaću, da je naše pismo oživio koje je bilo – kako je svakom poznato – na teneširu. Tarikova je jedna zadaća bila da nas uvjeri sa živim primjerom da se naš jezik more pisati sa arapskim pismom... Naime, svagdje na svijetu, gdje se svijet naučava da zna, počinje se početna i vjerska i svjetska nauka preko poznatog jezika, a mi, naprotiv, hoćemo da nam djeca počnu vjeroučiti na onom jeziku o kojem pojma nejmaju – fe subhanellahi el-'alel-'alim.

Pošto je ovo pitanje još davno sazrelo i samo se riješilo, da se ne more ni pomisliti da ima iko ko iole poznaje i razumi stvar, koji bi još zagovarao i odobravao sadašnji način nastave i tražio od naše nejake djece po mektebima da dangube i svoje skupocijeno vrijeme uzalud troše oko ono par turskih riječi i ona dva-tri dersa... Bilo je na to vike i halabuke da te Bog sačuva, ali ja znajući da radim nešto što barem mora svako u duši priznati, da je korisno, nijesam se ni malo plašio, nego sam i dalje nastavljao i upravo u toj najvećoj halabuci kad su me, dapače, budi usput rečeno, i vladi tužili sanke da je zločin što ja nastojim da se naša uzvišena vjera što veće i bolje u našem miletu razširi i što, da se bolje izrazim, vršim svoju dužnost kao član Medžlisi ilmije?

Ja sam u toj najvećoj halabuci umolio Ibrahim agu Kučukalića da bude dobar, te da položi tri hiljade kruna kaucije i da se pokrene jedan list, a to je Tarik što je dobri hadži Fehim aga i učinio. Namjera mi je bila sa Tarikom da uvjerim svakog da se naš jezik more pisati sa arapskim pismom i da pružim prilike da svaki musliman more čitati lijepe i poučne članke na našem jeziku. Ja druge namjere nijesam imao“. (Tarik, II/1910, br. 12, 203-204)

Hasanović, Avdija (2010): Uloga časopisa „Tarik“ u vjersko-prosvjetnom i kulturnom životu Bošnjaka/muslimana, u: Znakovi vremena, Časopis za filozofiju, religiju, znanost i društvenu praksu, Vol. 13, Broj 48/49, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“ Sarajevo, str. 208-227.


Stariji postovi

Avdija Hasanović
<< 11/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
1017

Powered by Blogger.ba