Avdija Hasanović

Tekstovi o baštini, arebičkoj štampi, identitetima, politici ...

08.11.2019.

EVROPSKI IZVJEŠTAJ O ISLAMOFOBIJI I NJEGOV UTJECAJ NA BIH (II)

1. SETA – Evropski izvještaj o islamofobiji za 2018. godinu

Povodom Dana borbe protiv islamofobije i religijske netolerancije, koji se u Evropskoj uniji obilježava 21.9, SETA je objavila godišnji Izvještaj o islamofobiji, finansiran od strane EU. Fondacija SETA za politička, ekonomska i društvena istraživanja, neprofitni je istraživački institut posvećen inovativnim studijama o nacionalnim, regionalnim i međunarodnim pitanjima. Cilj SETA-e je pružiti savremena i tačna znanja i analize iz područja politike, privrede i društva te informisati kreatore politika i javnost o promjenama političkih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih uslova. SETA ocjenjuje nacionalna i međunarodna pitanja u historijskom i kulturnom kontekstu. SETA provodi istraživačke projekte o aktuelnim političkim, ekonomskim i socijalnim pitanjima s ciljem davanja preporuka politike. Primjenjujući interdisciplinarni pristup, SETA uzima u obzir rastuću međuovisnost političkih, ekonomskih i socio-kulturnih pitanja na nacionalnoj, regionalnoj i međunarodnoj razini te nastoji stvoriti znanje pogodno za socijalnu viziju utemeljenu na miru, pravdi, jednakosti i vladavini Zakona.

Evropski izvještaj o islamofobiji za 2018. godinu opširan je dokument od 848 strana i obrađuje stanje u 34 evropske zemlje.

Bitno je naglasiti, da je SETA sarađivala sa brojnim partnerima na izradi izdanja svog izvještaja (Institut Leopold Weiss, austrijska nevladina organizacija sa sjedištem u Beču, posvećena istraživanju muslimana u Europi...). Evropska unija, dijalogom civilnog društva između EU-a i Republike Turske, finansirala je cijeli taj projekt. SETA istražuje političke odnose i fenomene egzaktnom naučnom metodologijom, uvažavajući različita stajališta, stvarajući pretpostavke za međunarodni dijalog i, na taj način, olakšava donošenje zajedničkih odluka u institucijama EU. Istraživanja SETA su interdisciplinarna i uvažavaju različite stavove čime se doprinosi da institucije i pojedinci koji donose odluke u institucijama EU donose ispravne, zakonite i usaglašene odluke.

Okupljajući 39 stručnjaka i aktivista civilnog društva specijaliziranih za rasizam i ljudska prava, Evropski islamofobijski izvještaj za 2018. pokazuje kako je banaliziranje islamofobnog diskursa u evropskoj javnoj sferi, kao i stalna antimuslimanska diskriminacija na radnom mjestu i u obrazovanju otvorilo put za nasilne akcije protiv muslimana i njihovih institucija. Tako je nastao ovaj Izvještaj kao rezultat zajedničkog rada između fondacije SETA, Instituta Leopold Weiss i Evropske unije koja je finansirala cijeli projekt.

Ovaj izvještaj detaljno istražuje temeljnu dinamiku koja direktno ili indirektno podupire porast antimuslimanskog rasizma u Evropi u 2018. godini. Ono što je signifikantno, sam proces nastanka ovog Izvještaja, praćen je martovskim terorističkim napadom na Novom Zelandu, koji je rezultirao 51 mrtvom i 49 povrijeđenih osoba te ostavio bez riječi cijeli svijet.

Cilj Izvještaja je registriranje, upoznavanje i informiranje o slučajevima islamofobije, diskriminacije i netolerancije na osnovu vjere, ohrabrivanje žrtava netolerancije i diskriminacije da ispričaju svoja iskustva, podizanje svijesti da se slučajevi islamofobije, netolerancije i diskriminacije trebaju ozbiljno uzeti i da je potreban zajednički odgovor društva.

Izvještaj se oslanja na općeprihvaćene međunarodne instrumente zaštite ljudskih prava i borbe protiv diskriminacije i netolerancije: Opća deklaracija o ljudskim pravima UN, 1948.; Deklaracija o eliminaciji svih oblika netolerancije i diskriminacije na temelju religije ili uvjerenja, UN, 1981.; Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda; Povelja Evropske unije o temeljnim pravima...

Ipak, iako se evropska društva progresivno oblikuju rasističkim i islamofobnim diskursima, većina evropskih medijskih tijela ne pokriva antimuslimanske napade u mjeri u kojoj zaslužuju. Naprimjer, incidenti koji bi se u drugim slučajevima prikazali kao teroristički napadi, kada su muslimani na meti, opisani su kao nenamjenski zločin iz mržnje "usamljenog vuka". To je razlog zbog kojeg su u SETA-i prepoznali hitnu potrebu za akademske studije o islamofobiji koja će predstavljati ključno sredstvo za razumijevanje trenutnih društvenih transformacija koje se događaju na evropskom kontinentu. Evropski izvještaj o islamofobiji rješava nedostatak komparativnih istraživanja o islamofobiji na evropskom nivou. Sva 34 izvještaja zemalja uključena u ovu knjigu slijede jedinstvenu strukturu koja je, na prvom mjestu, za komparaciju izvještaja o zemljama, a drugo, za odabrana čitanja o određenoj temi, poput politike, zapošljavanja ili obrazovanja.

Ohrabruje postojanje koraka u borbi protiv islamofobije. Istraživanja islamofobije na bazi činjenica i naučne metodologije su sve ozbiljnija. U Velikoj Britaniji, Nacionalna unija studenata (NUS) objavila je izvještaj kako bi potaknula bolje razumijevanje niza problema s kojima se muslimanski studenti suočavaju u visokom obrazovanju i kako bi pridonijela borbi protiv normalizacije islamofobije; u Francuskoj su aktivisti proveli istraživanje u Francuskoj („Savjetovanje s muslimanima“) o položaju muslimana u Francuskoj, što je dovelo do rasprava u 57 džamija i prikupljalo odgovore od 24.029 pojedinaca. Vrijedno je spomenuti pokušaj svestranačke parlamentarne grupe (APPG) o britanskim muslimanima, koja je predstavila istragu radne definicije islamofobije koju bi usvojio Britanski parlament kako bi se institucionalizirala borba protiv islamofobije. Iako APPG nije uspio uvjeriti većinu parlamenta, a posebno ne Konzervativnu stranku, neke prve korake učinila je Laburistička stranka, a drugi, poput gradonačelnika Londona, koji je usvojio definiciju islamofobije. Konzervativna stranka zasad je definiciju prihvatila samo u Škotskoj, iako su mnogi pozvali na službeno istraživanje o islamofobiji unutar Konzervativne stranke.

Ured OESS-a za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR) organizirao je sastanak u Frankfurtu u Njemačkoj u saradnji s Akademijom Islama za znanost i društvo Sveučilišta Goethe. Sastanak je imao svrhu rada o nacrtu praktičnog vodiča koji je izradio ODIHR o razumijevanju zločina iz mržnje protiv muslimana i rješavanju sigurnosnih potreba muslimanskih zajednica. Organizacija islamske suradnje (OIC) objavila je svoj Izvještaj o islamofobiji u kojem su navedeni antimuslimanski događaji u 2018. Izvještaj pruža opću analizu islamofobije u evropskim zemljama.

Terorizam se gotovo isključivo vezuje za islam i muslimane. U medijskom diskursu se, uglavnom, upotrebljava sintagma „islamski terorizam“ iako je nedopušteno terorizam vezivati za bilo koju vjeru. U desničarskim evropskim krugovima sama debata o terorizmu nad muslimanima izaziva podsmijeh i sarkazam, jer teror, po njima, jedino može biti muslimanski i jedino muslimani mogu biti odgovorni za terorističke napade u svijetu. Istraživanja pokazuju da napadi „muslimanskih počinitelja nasilja“ imaju 357% veću medijsku pokrivenost od ostalih napada. S druge strane, javnost neće da prihvati činjenicu i realnost antimuslimanskog terorizma. Čak ni drastični i očigledni primjeri, poput terorističkog napada u Christchurcu (Novi Zeland), ne mijenjaju uvriježen stav. Globalni indeks terorizma 2018., koji je objavio Institut za ekonomiju i mir, naglašava da su „većinu (nedžihadističkih terora) napada izvršili usamljeni akteri s krajnje desničarskim, bijelim nacionalističkim i/ili antimuslimanskim uvjerenjima. Prikupljeni podaci za 2018. godinu jasno pokazuju rast islamofobnih ekstremističkih skupina i mreža koje pozivaju i planiraju terorističke napade na muslimane.

Autori Izvještaja o europskoj islamofobiji za 2018. godinu također navode brojne islamofobne terorističke napade koji su se dogodili 2018. širom Evrope. Navodimo samo nekoliko primjera: U Italiji je muškarac pucao i ubio senegalsku uličnu prodavačicu. Ubica je Talijan, Roberto Pirrone, penzioner, star 65 godina. Pucnjava na šest migranata iz Nigerije u Macerati. Napadač je bio mladi talijanski državljanin, Luca Traini, bivši kandidat na administrativnim izborima sa ligom Sjever i blizak neofašističkim skupinama.

U Grčkoj su desničarske skupine napale afganistanske izbjeglice, uključujući žene i djecu. Tokom napada čule su se rasističke parole poput „spali ih sve“. Ukupno je 28 ljudi povrijeđeno i hospitalizirano tokom ovog napada. U Finskoj su tri finska mladića brutalno napala pakistanskog migranta u Vantai, nožem ga izboli 20-30 puta i više puta ga ranili sjekirom. U Ukrajini, nacionalističke skupine napale su muslimane u Kijevu. U Poljskoj je preko deset muškaraca napalo troje arapskih učenika na željezničkoj stanici u Katowicama. Udarali su glave učenika i gurnuli ih na željezničke pruge. Prisutni zaštitari nisu intervenirali. Istraga je prekinuta. U Francuskoj su tri člana desne grupe Generation Identity fizički napala ženu. U Španiji su neofašisti napali dvojicu marokanskih muškaraca. U Belgiji je devetnaestogodišnja muslimanka napadnuta i suočena s pokušajem silovanja u Anderluesu, u blizini Bruxellesa. Napadači su žrtvi dali rasističke i islamofobne komentare. U Poljskoj je poljsko-egipatski bračni par napadnut u njihovom restoranu u Krasnystawu. Napadači su im više puta prijetili smrću, pljuvali u njih i udarali ih šakama. U Italiji je muškarac vrijeđao i gurnuo mladu marokansku djevojku u metro jer je nosila islamski veo. Mnogi nasilni napadi protiv muslimana dogodili su se i u Velikoj Britaniji. U oktobru 2018. na internetu se pojavio video koji prikazuje ritual mučenja koji je izveo 16-godišnji dječak protiv Džamala, školarca starog 15 godina, čija je porodica stigla u Veliku Britaniju, bježeći od progona iz sirijskog režima još 2010. godine. Kako se pokazalo, Jamal je pretrpio hronično zlostavljanje od dolaska u Veliku Britaniju...

Sva ova islamofobna djela pokazuju kako nasilje nad muslimanima postaje sve više banalizirano u Evropi. Ovakvi incidenti pokazuju koliko je tanka granica između ozljede i smrti, između mržnje, rasističkog napada i islamofobnog terorizma.

Evropski dan djelovanja protiv islamofobije i vjerske netrpeljivosti prilika je da se prisjetimo kako su muslimani među prvim žrtvama porasta krajnje desnog ekstremizma u Evropi. U Austriji je Ured za dokumentiranje islamofobije i antimuslimanskog rasizma u svom izvještaju za 2018. godinu zabilježio porast od 74% dokumentiranih antimuslimanskih rasističkih djela. U Francuskoj je Collectif contre l'islamophobie en France zabilježio povećanje od 52% , U Velikoj Britaniji, vladina tijela zabilježila su porast broja slučajeva povezanih s religijom u 2017. za nevjerovatnih 40% (dvostruko više nego u 2015/16.). Primjeri vandalizma usmjerenih na mjesta gdje se obavlja molitva također su u istom razdoblju zabilježili značajan porast (50%). U Nizozemskoj, Agencije za borbu protiv diskriminacije (ADV) objavile su da se 91% od ukupno 151 incidenta vjerske diskriminacije, prijavljenih policiji, odnosi na muslimane. Agencije za borbu protiv diskriminacije zaprimile su 304 izvještaja o vjerskoj diskriminaciji, od kojih su dvije trećine bile usmjerene protiv muslimana.

Žene čine većinu žrtava islamofobije, pogotovo kad nose marame. Na primjer, Collectif contre l’islamophobie en France (CCIF) primjećuje da su 70% žrtava islamofobnih djela u Francuskoj žene. Napadi na muslimanske žene kreću se od verbalne agresije, uskraćivanja pristupa uslugama, muslimanske žene prisiljavaju da skidaju maramu, a zabilježeni su i slučajevi pokušaja silovanja i fizičkih napada. U protekloj godini direktni napadi na muslimane doveli su do smrti i ozbiljnih ozljeda. Naprimjer, u Francuskoj je nekoliko skupina planiralo ili zatražilo planiranje terorističkih napada na muslimanski narod poput AFO-a (Akcija operativnih snaga) koja je trebalo u ljeto 2018. fizički napasti stotine imama, muslimanskih žena i džamija. Vrhunac je bio stravični teroristički napad 15. marta ove godine, na Novom Zelandu, koji je šokirao međunarodnu zajednicu velikim brojem žrtava, morbidnim korištenjem društvenih medija i svirepim izlaganjem svetoga mjesta za molitvu. Osim gorke tuge, ovaj napad ističe u kojoj mjeri islamofobni terorizam predstavlja konkretnu prijetnju civilima bilo gdje u svijetu - čak i u mirnim i relativno udaljenim zemljama poput Novog Zelanda. Do toga trenutka, mnogi od nas su upravo Novi Zeland zamišljali kao neku utopijsku zemlju iz snova u kojoj se ne može ništa loše dogoditi.

Godina 2018. bila je godina nemira unutar i na granicama Evrope. Bili smo svjedoci populističkog pokreta žutih prsluka (Mouvement des gilets jaunes) u Francuskoj, koji je protestvovao zbog ekonomske nepravde i protiv autoritarnih struktura, neizvjesnosti oko Brexita i pogoršanja situacije na granicama Evrope s utapanjem mnogih odraslih i djece - imigranata u Sredozemnom moru.

Islamofobični jezik visokih političara, uglavnom krajnje desnice, normalizira dehumanizirajući i rasistički jezik kada je u pitanju prikaz muslimana. Na taj se način smanjuje prag onoga što se u javnom diskursu smatra općeprihvatljivim i legitimira diskriminacija muslimana kao ljudi i kao građana. Nekoliko izjava političara iz bh. okruženja koje su obilježile 2018 god: Milorad Dodik: „Imami u Bosni zavijaju“; Ivan Pernar optužio je feminističke organizacije u Hrvatskoj da šute pred odlukom UN-a da je nošenje burke ljudsko pravo; Viktor Orban: „Moramo izjaviti da ne želimo biti raznoliki i da se ne želimo miješati: ne želimo da se naša boja, tradicija i nacionalna kultura miješaju s onima drugih. Ne želimo ovo. To uopće ne želimo. Ne želimo biti raznolika zemlja“; Ramush Haradinaj: „Ja sam Albanac. Nisam musliman“; Aleksandar Vučić: „Milošević je bio sjajan srpski vođa, njegove namjere su sigurno bile najbolje, ali rezultati su bili loši“; Ana Brnabić o Srebrenici: „[to] je bio strašan, strašan zločin, ali ... genocid je kada ubijate čitavo stanovništvo, žene, djecu i to nije bio slučaj“; Zmago Jelinčič o migrantima: „Režu glave, siluju malu djecu svih spolova, klanjaju na ulicama - i to će učiniti još više. Sjajno.“...

Osjećaj nekažnjivosti koji nude anonimne platforme ne dopušta samo islamofobima da lično napadaju muslimane i da daju opće rasističke komentare o islamu i muslimanskom narodu, već i da organizuju veće ksenofobične proteste poput marša protiv EU migracijskog pakta - koji je u decembru 2018. okupio 5.500 pojedinaca na ulicama Bruxellesa. S druge strane, ne bismo trebali zaboraviti da je i Internet siguran način da se žrtve islamofobnih napada prijave i podijele svoja iskustva. Amina Easat-Daas naglašava činjenicu da "Internet dopušta ogromno dijeljenje vijesti s detaljnim detaljima o islamofobiji u naciji, dijeleći tako razumijevanje da je islamofobija u Belgiji stvarni fenomen koji pogađa stvarne pojedince."

Godine 2018. Odbor za ljudska prava pri Ujedinjenim narodima, koji prati poštivanje državnih stranaka Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima, utvrdio je da je Francuska kršila ljudska prava dvije žene kaznivši ih zbog nošenja nikaba. Ova je intervencija važna jer daje težinu pravima marginalizovanih žena u Francuskoj i šire. U Njemačkoj, Austriji i Švajcarskoj od 2015. godine mreža Hannibal regrutira bivše agente sigurnosnih službi, vojnike i policajce zajedno s desničarskim pojedincima da ih pripreme za "Dan X", kada se organizirano društvo u postojećim organizacionim formama navodno urušava. Izvještaj EU-a o stanju terorizma i trendova za 2019. godinu (TE-SAT), koje je objavio EUROOL, detaljno otkriva uspon desničarskog terorizma. Studija eksplicitno ne navodi antimuslimanski ideološki okvir koji očigledno stoji iza ovog trenda.

Desne ekstremičke stranke nakon osvajanja vlasti atakuju na temeljna prava manjina čime ignoriraju temeljne postulate ustavnih sistema sopstvenih zemalja i evropskog prava, a posebno muslimana. Nakon što su ÖVP i FPÖ 2017. u Austriji formirali koaliciju, uvedeno je nekoliko antimuslimanskih zakona i provedbi islamofobne politike. Vlada je primijenila zabranu hidžaba za djeca u vrtiću. Taj je čin ozakonjen predstavljajući ga mjerom protiv takozvanog političkog islama. Taj simbolički čin predstavljen je i kao mjera za borbu protiv „političkog islama“. Vlada je, također, pokušala zatvoriti džamije i Arapsku islamsku zajednicu Islamske vjerske vlasti (IGGÖ). Generalni sekretar vladajućeg ÖVP-a čak je zatražio da se učenicima zabrani post u školi...

Migrantska kriza podijelila je političku pozornicu Europe i određenim političkim figurama dala materijala da razvijaju antiislamsku i antimuslimansku retoriku kako bi na taj način potakli islamofobiju i time stjecali određene političke bodove i osvajali vlast. Postoji realna opasnost da bi se takvo nešto moglo dogoditi i u Hrvatskoj. Hrvatski nacionalizam je muslimane svojevremeno zvao “cvijećem hrvatskog naroda”. Za razliku od nekih drugih zemalja, u Hrvatskoj nije lahko predstaviti muslimanke i muslimane kao neko strano, neprijateljsko tijelo. Upotreba korektnog i ispravnog govora u medijima i javnom prostoru hrvatskog društva i dalje izostaje. Pojedinci, kada smatraju da su diskriminirani temeljem vjere, nerado o tome progovaraju, zbog ranjivosti kojoj su izloženi prilikom javnog očitovanja religijskih uvjerenja i poštivanja vjerskih običaja, a to je razlog zašto izostaje pravi uvid u kvantitet ove diskriminacije u Hrvatskoj. O dolasku i kratkoročnom zbrinjavanju izbjeglica u Hrvatskoj u političkom spektru se u početku uglavnom govorilo kao o humanitarnoj krizi.

Naglasak se s vremenom prebacuje ka bezbjedonosnom problemu i sve se češće naglašavaju razlike zbog kojih bi građani trebali biti oprezni, pa i u strahu od izbjeglica. Prema Europskom sudu za ljudska prava politički govor uživa najveći stupanj zaštite, ali nije apsolutno zaštićen, niti je sloboda političkog izražavanja opravdanje za govor mržnje. Društvene mreže i prostor na internetu prostori su koji još uvijek najviše trpe govor mržnje. Širenje lažnih vijesti kojima se potiče na mržnju i kojima se sije strah gotovo je postalo predizborna strategija za nadolazeće izbore u 2019., izbore za Europski parlament i predsjedničke izbore u RH. U svijetu, sukobi koji uz sebe vežu i nasilje svake vrste neizostavno se povezuju s islamom, odnosno islam se prikazuje kao religija u čijoj osnovi je netrpeljivost prema svemu što nije islamsko.

U poređenju sa ostalim državama koje su bile dio SFRJ, Crna Gora ima manje nasilnu prošlost kada su ratovi i konflikti 90-tih u pitanju. Posljedice su svakako vidljive u današnjoj slaboj ekonomiji koju prati duboka politička kriza. Crna Gora je 2017-te godine postala članica NATO-a, sto je pozitivno uticalo na proces evrointegracija. Položaj Muslimana se znatno poboljšao u poslednjih 10 godina, uglavnom zbog procesa evropskih integracija koji zahtevaju regulisanje legalnih okvira kada su manjinske zajednice u pitanju. Sporazum koji je Islamska zajednica potpisala sa Vladom Crne Gore 2012-te godine je svakako jedan od najznačajnijih jer je dizajniran da oformi platformu gde će se dalji zakoni razvijati i implementirati, te riješiti pitanje kao sto je legalni status vjerskih zajednica i zakon o restituciji prava o vlasništvu. Najveći problem muslimana u Crnoj Gori je taj što se dobro definisan pravni okvir i zakoni ne poštuju i rijetko implementiraju. Slaba vladavina prava se može primjetiti u činjenici da se nijedan islamofobični incident nije procesuirao niti osudio. Nijedna nevladina organizacija ili oficijalna insistucija se ne bavi ovim problemom, kao ni sakupljanjem podataka. Prekršajni sud i policija imaju arhivu podataka o zločinima iz mržnje ali su isti nedostupni za javnost. Međutim, u društvu postoje islamofobični osjećaji i narativi prema muslimanskoj zajednici koji su itekako vidljivi kada muslimani zatraže određene promjene ili zahtjevaju ispunjavanje svojih prava. Islamofobija u Crnoj Gori ima klerikalno-nacionalističke korijene, gde su muslimani inače nazivani „poturicama“ te tretirani kao izdajice svoje države.

Aleksandar Vučić je jedan od najznačajnijih protagonista velikosprske nacionalističke politike koja je dovela do zločina tokom devedesetih godina. Od njegova dolaska na vlast, tj. od 2012. pa do danas odvija se sveobuhvatna rehabilitacija ličnosti koje su imale najmračniju ulogu u dešavanjima tokom devedesetih, kao i ponovna reafirmacija veliko-srpske nacionalističke ideologije. U takvoj atmosferi dolazi i do izuzetnog porasta antimuslimanskog narativa koji se prije svega ogleda u radu prorežimskih medija, kao i jačanju ultra-desničarskih organizacija. Naravno, osim govora mržnje u medijima došlo je i do potpunog povratka na javnu scenu najostrašćenijih srbijanskih islamofoba iz devedesetih godina u najrazličitijim segmentima društva. Osim toga, Evropska komisija je u izvještaju za 2018. godinu ocijenila saradnju Srbije sa Haškim sudom, kao i procesuiranje osumnjičenih za ratne zločine tokom devedesetih godina pred domaćim sudovima, veoma niskom ocjenom. Također u julu 2018. godine Apelacioni sud u Beogradu potvrdio je oslobađajuću presudu protiv pripadnika jedinice “Simini četnici” za rušenje džamije i za ubistvo 27 Roma muslimana u selu Skočić, u Bosni i Hercegovini, u julu 1992. godine. Isto tako, odgovorni za zločine počinjene na samoj teritoriji Srbije – konkretno u Sandžačkoj regiji tokom devedesetih godina – takođe nisu još uvek procesuirani.

Također, jedan od krucijalnih problema s kojim se Srbija suočava kada je riječ o islamofobiji i borbi protiv nje, jeste nepostojanje dostupnih podataka koji se tiču zločina počinjenih iz mržnje. U svojim zaključnim zapažanjima iz decembra 2017. godine Komitet za eliminaciju rasne diskriminacije pri Ujedinjenim nacijama izrazio je zabrinutost jer Srbija ne raspolaže statističkim, niti bilo kakvim drugim podacima, o pritužbama, istragama i ishodima za slučajeve koji su počinjeni iz vjerske, rasne ili nacionalno-etničke mržnje. Zaključci se odnose na nepostojanje statističkih podataka ne samo u slučajevima konkretnih fizičkih napada, već i na govor mržnje u javnom i medijskom prostoru. Posljedicom toga nemoguće je dati tačne podatke koji se odnose na fizičke i verbalne napada na muslimane, kao i na pripadnike etničkih zajednica koje su predominantno islamske veroispovesti poput Bošnjaka, Albanaca, Roma, Aškalija i Egipćana.

03.11.2019.

EVROPSKI IZVJEŠTAJ O ISLAMOFOBIJI I NJEGOV UTJECAJ NA BIH (I)

1. Uvod

Veliki dio Evrope, uprkos stalnim proklamacijama o ljudskim pravima, još nije sposoban da prevlada stereotipe, rasizam, neprijateljstvo i strah od imigranata (prije svega muslimana) koji „slabe“ socijalnu evropsku sigurnost. Sva istraživanja javnog mnijenja u Evropi ukazuju na porast islamofobije u gotovo svim zapadnoevropskim zemljama. Rješenja koja nude političari, posebno oni desne orijentacije, kreću se u okvirima prinudne integracije koja podrazumijeva uključivanje useljenika (muslimana) u prostor omeđen zapadnom kulturom i kršćanskom tradicijom i rješavanje njihovih kulturnih i religijskih problema u duhu tradicije te kulture.

Islamofobija nije prijetnja samo muslimanskim zajednicama uspostavljenim na starom kontinentu, već i sigurnosti i stabilnosti evropskih država. Antimuslimanski rasizam promovisan u krajnje desničarskim i nacionalističkim krugovima predstavlja konkretnu opasnost za ljudska prava, nacionalnu sigurnost i evropski model suživota.

Postojeća ratna žarišta u svijetu nalaze se, uglavnom, u muslimanskim zemljama. Većina ljudi u ovim ratovima ili napetostima pogođenim zemljama osjećaju da su ljudi bez domovine i u uvjetima nemogućim za normalan život. Biti bez domovine i bez egzistencijalnog minimuma stvara degradirajući osjećaj koji izbjeglice nose sa sobom u Evropu i koji uslovljava njihovo ponašanje u suočavanju sa evropskom kulturom i segregacijskim odnosom koji im se nameće u novoj sredini. Sam osjećaj da vam je nužna pomoć, također, slama ljudsko dostojanstvo i stvara osjećaj neprihvatanja i rezignacije.

Segregacijski odnos evropskih društava prema izbjeglicama i islamofobni postupci prema ljudima koji su ostali bez domovine, kao i nerješavanje problema na adekvatan način u njihovim matičnim zemljama, predstavlja prijetnju i opasnost da i evropske države izgube svoje države. Barem u obliku kako smo do sada doživljavali razinu društvene i političke kohezije pojedinih evropskih država.

2. Islamofobija – pojam i nastanak

Islamofobija je pojam nastao u Velikoj Britaniji kasnih 80-ih godina prošlog stoljeća. Doslovno znači neosnovan i bezrazložan strah od islama i muslimana. Stalnom upotrebom izraz doživljava semantički pomak tako da ova riječ postaje jedna od ključnih sastojnica uopćenih i konstruisanih emocija i predstava o islamu i muslimanima. Pojmovna leksika i jezičke konstrukcije proširuju se u novim negativnim značenjima: „islamizam“, „islamski terorizam“, „islamski fundamentalizam“, „militantni politički islam“, „radikalni islam“, „džihad“... Navedena leksika, nakon 11. septembra 2001, dostiže široku lingvističku, političku, kulturološku i medijsku upotrebu.

Dakle, islamofobija postoji, ona je stvarna i realna. Pitanje je, samo, da li predstavlja konstrukt zapadnog političkog koncepta koji služi u hegemonističke svrhe i opravdanje za demoniziranje islama i muslimana, „argument“ za vojne intervencije na muslimanske zemlje i njihovo stavljanje pod ekonomsku, političku i kulturnu kontrolu, kao i uzurpaciju prirodnih resursa, ili je islamofobija društvena i „spontana“ devijacija.

Ideološki islamofobija počiva na sljedećim općeprihvaćenim premisama:

- islam je društveno konzervativan i neosjetljiv na savremene promjene;

- islam nema zajedničke vrijednosti sa zapadnom kulturom;

- islam je inferioran u odnosu na Zapad, on je barbarski, iracionalan, primitivan i seksistički;

- islam je nasilan i podržava terorizam;

- islam je politička ideologija koja se koristi za ostvarivanje političkih ciljeva;

- neprijateljstvo prema muslimanima je „prirodno“ i „normalno“...

Islamofobni teroristički napadi ilustriraju u kojoj mjeri antimuslimanski rasizam koji se promoviše u krajnje desničarskim i nacionalističkim krugovima predstavlja konkretnu opasnost za ljudska prava, nacionalnu sigurnost i evropski model suživota. Pojam islamofobija zbirna je imenica koja korijene vuče iz rasizma: vrsta je ciljanog rasizma spram izraza „muslimanstva“ ili „percipiranog muslimanstva“. Predložena definicija islamofobije može biti ilustrirana nizom primjera, a ne popisom bitnih karakteristika. Ovi primjeri ne crpe pojave, ali pokazuju raspon načina na koji se islamofobija doživljava - od fizičkog do verbalnog nasilja i zastrašivanja, od socijalno-ekonomske diskriminacije i isključenja, do uvrštavanja rasizma u širi građanski život. Dodatna definicija, po Merriam-Websterovom rječniku, islamofobiju definiše kao „iracionalni strah, averziju ili diskriminaciju protiv islama i osoba koje prakticiraju islam“.

Islamofobija je iskazivanje netolerancije, mržnje i neprijateljstva prema islamu i muslimanima te vršenje diskriminacije protiv osoba, pojedinačno ili kolektivno, zato što su muslimani, ili ih se takvima doživljava, bez obzira u kojoj se formi i sa kojim intenzitetom mržnja, netolerancija i diskriminacija iskazivali i vršili. Islamofobija, također, znači „neracionalan ili vrlo jak strah ili nenaklonost prema islamu“, te se dodaje da „islamofobija ide mnogo iznad toga i uključuje rasnu mržnju, netoleranciju, predrasude, diskriminaciju i stereotipe“, zatim, da je njeno širenje u suprotnosti s temeljnim vrijednostima ĉovječanstva, jer ljudska prava i temeljne slobode trebaju biti prepoznati kao bitna garancija tolerancije i nediskriminacije te neophodni elementi stabilnosti, sigurnosti i saradnje.

Nadalje, određeni društveni, politički, ideološki, medijski procesi i tendencije odvijaju se u Bosni i Hercegovini pod utjecajem islamofobičnog zapadnog diskursa što ostavlja određene posljedice po društveni život bosanskih muslimana i percepciju islama. Radi se o prelijevanju islamofobičnog diskursa. Pojedinci koji, pozivajući se na „iskustva“ iz prošlosti ili postupke pojedinaca u BiH i regionu, islamu i muslimanima odriču pravo na autohtonost, smatrajući ga stranim i došljačkim elementom, nasilnom vjerom nesposobnom za bilo kakvu adaptaciju unutar evropskog okruženja, vrlo sračunato u političke svrhe koriste islamofobnu atmosferu u evropskim zemljama i političkim krugovima.

3. Uspon evropske desnice

U cijeloj Evropi desne stranke su u porastu. Očigledan je bio strah od pobjede desnice na posljednjim evropskim izborima. Desnica je na vlasti u mnogim zemljama: Italiji, Austriji, Mađarskoj... Mnogi režimi u evropskim zemljama izbjegavaju da se nominiraju desnicom, iako mjere koje poduzimaju, retorika i brojna ograničenja za koja se zalažu su tipično desničarska. Najočiglednija „razdjelnica“ desne orijentacije u savremenosti odnos je prema izbjeglicama. Desnica se zalaže za strogu politiku prema izbjeglicama i njihovo neprihvatanje na evropskom tlu. U izbornim kampanjama stvara se novi zajednički front za izolaciju Evrope („Tvrđava Evropa“, „Evropa koja štiti“).

Naročito zabrinjava činjenica da vladine mjere i donošenje zakona protiv muslimana u mnogim evropskim zemljama praktično podržavaju brojne opozicione partije. Retorika koja promovira politike evropskih zemalja kao nespojivu sa „domaćim“ vrijednostima postaje vladajući, „normalni“ i uobičajeni diskurs u javnosti. Dodatno zabrinjava što se islamofobija ne povezuje sa nekim ili određenim partijama i političarima; islamofobiju nalazimo i u lijevim strankama i strankama centra. Može se zaključiti, nažalost, da je situacija dospjela do tačke da je gotovo nemoguće graditi individualnu političku karijeru ili imati ozbiljne vladajuće partijske planove i strategije i imati pozitivan stav prema manjinama, a posebno muslimanima. Čak i Macron ponavlja da država u Francuskoj mora reorganizirati islam kako bi se spriječila radikalizacija. Macron i predsjednička stranka donijeli su odluke koje jačaju isključivo sigurnosno utemeljen odnos prema muslimanskom narodu. Zakon protiv terorizma iz oktobra 2017. široko se provodi, iako su Ujedinjeni narodi, Liga za ljudska prava i francuski Vrhovni sud (Conseil Ustavnel) izrazili zabrinutost zbog posljedica ovog zakona na muslimane.

Ono što je interesantno, mnoga istraživanja poput Izvještaja o stanju u terorizmu i trendu EU-a, koja je objavio EUROPOL, ukazuju na rastuću opasnost desničarskog terorizma. Ipak, oni nikada ne spominju antimuslimanski ideološki okvir koji stoji iza ovog trenda.

Evropska društva odbijaju i dovode u pitanje porast nasilnih krajnje desničarskih skupina koje ne samo da propovijedaju mržnju prema muslimanima, već učestvuju u organizaciji krvavih terorističkih napada. Činjenice potvrđuju temeljnu dinamiku koja direktno ili indirektno podržava porast antimuslimanskog rasizma u Evropi. To se proteže od islamofobnih izjava koje se u nacionalnim medijima šire te do zakona i politika koje ograničavaju osnovna prava evropskih muslimanskih građana.

Tokom posljednje decenije, nacionalistički, populistički i krajnje desni pokret povećali su svoj uticaj u Evropi. Koristeći zabrinutosti oko imigracije, globalizacije i vjerskog terorizma, krajnje desne ekstremističke političke stranke osvojile su vlast u Austriji (oktobar 2017.) i Italiji (mart 2018.) zajedno s ranije izabranim nacionalističkim vladama u Poljskoj, Mađarskoj i Srbiji. U zemljama u kojima nacionalisti još ne vladaju, rastu desničarski pokreti. U septembru 2017. populistička desničarska ekstremistička stranka Alternativa za Njemačku (AfD) prvi je put ušla u njemački parlament i postala treća stranka u Bundestagu s 12,6% glasova. Slično tome, prvi put od kraja frankoističke diktature (1975.) španjolski su birači u aprilu 2019. u parlament poslali nekoliko političara krajnje desne ekstremističke stranke VOX.

Krajnje desne ekstremističke stranke također imaju koristi od socijalnog bijesa prema mainstream politici. U njemačkom gradu Chemnitzu protesti protiv imigracijske politike Merkelove doveli su do uličnog nasilja. Isto tako, u Francuskoj i Belgiji dogodilo se mnogo protesta protiv Marakeškog pakta o migracijama u decembru 2018. godine, miješajući antimigracijsku i antimuslimansku osudu. Evropske liberalne i centrističke stranke izgledaju nesposobne suprotstaviti se nacionalističkom diskursu. Suprotno tome, neki od njih čak koriste krajnje desne argumente u izborne svrhe, poput Norveške sa strankom Napredak, treće po veličini stranke u parlamentu i dijela vladine koalicije, u Danskoj sa strankom Venstre, a u Francuskoj sa Lesom Republikanci (republikanci). Pa ipak, širenjem ideja i izraza koji su prethodno bili vezani za krajnje desne ekstremističke stranke, te glavne stranke zapravo legitimiraju mržnju prema drugima, tj. svima onima koji izgledaju kao imigrant, Rom, musliman, itd.

Iako krajnja desnica ne vlada većinom evropskih zemalja, političke figure i pokreti vezani za nacionalističku ideologiju i dalje nameću svoju islamofobnu agendu evropskoj politici. Većina opozicionih stranaka krajnje desnice uspijeva izvršiti pritisak na liberalne vlade zbog svoje sposobnosti da iskoriste bilo kakav diskurs. Oni tvrde da brane nacionalni suverenitet protiv Evropske komisije, države protiv globalizacije, nacionalne kulture protiv imigracije i nacionalne vjerske, kulturne i sekularističke baštine protiv islama.

Nasilni akti su rezultat nasilne ideologije rasističke dehumanizacije. Muslimani sve više postaju žrtve samo zbog svoje vjere. Ovaj ideološki „uspjeh“ potaknuo je i pojavu novih krajnje desnih političkih ličnosti posljednjih godina. Naprimjer, u Holandiji, činilo se da je Thierry Baudet koji je stvorio stranku Forum voor Democratie 2016. godine stekao popularnost svojim stavom o antiislamu. Austrijski kancelar Sebastian Kurz ili novoosnovana španjolska stranka VOX (stvorena 2013) također su dobri primjeri ove nove krajnje desne generacije.

Kao što je spomenuto, centrističke stranke ne uspijevaju suzbiti krajnje desničarski diskurs i često padaju u svoje zamke usvajajući svoje ksenofobične pristupe pitanjima sigurnosti, imigracije i raznolikosti. Već nekoliko godina „lepenizacija umova“ (lepenisation des esprits) preuzela je evropske političare i medije bez obzira na njihov položaj u političkom spektru. Kao rezultat toga, islamofobija je postala nova norma u Evropi među političarima bilo koje ideologije. Islamofobični diskurs postaje izbor jednog dijela evropskih medija na način da se islamofobija tretira kao standard u javnom i političkom prostoru, a posebno je povezana sa aktivnostima desničarskih političkih pokreta i stranaka koje na islamofobičnom diskursu nastoje dobiti glasove naroda, pri čemu se svjesno implicira ideja da je islam prijetnja, da svi trebaju biti protiv i iskorijeniti tu prijetnju. Globalni slučajevi poput Breivika ili Novog Zelanda ukazuju na širenje islamofobije i ekstremističkog nadahnuća iz jednog u drugo geografsko područje i širokog „nadahnuća“ i motivacijskog dometa ekstremnih akata i izjava.

Mnogi autori izvještavaju o porastu desnih islamofobnih naoružanih terorističkih grupa u Evropi. Ilustrativan je primjer iz Holandije – slučaj Vincenta T-a, kojeg je sud u Zutphenu osudio na 40 mjeseci zatvora. On je osumnjičen da je pripremao teroristički napad na muslimane. Bio je aktivan u Facebook grupi ATB Specijalne snage. Njegov izraženi cilj bio je uspostaviti civilni sat "kako bi zaštitio holandski narod od muslimana". U Francuskoj terorističke krajnje desne grupe u 2018. godini planirale su terorističke napade na muslimane, poput AFO-a (Akcija operativnih snaga) koja je trebalo u ljeto 2018. fizički napasti stotine imama, muslimanskih žena i džamija. Uhapšeno je deset osoba, svi lovci ili sportski strijelci. Na različitim lokacijama policija je pronašla i oružje poput laboratorija za eksplozive. Zaplijenili su 15 pištolja, od kojih su neki u legalnom vlasništvu njihovih vlasnika. Prema policiji, AFO je mreža od oko 100 članova koja je planirala terorističke napade i osposobila se da se "odupru islamu". AFO je bio povezan s volonterima za Francusku (VPF) koji također pozivaju na "odbranu francuskog identiteta" i "borbu protiv islamizacije u Francuskoj. "Grupa registrira između 200 i 800 članova, uključujući mnoge penzionisane vojnike i francuske generale i oficire. Mreža Remora otvoreno pokušava organizirati „građanski otpor“ i paravojne operacije protiv muslimana u Francuskoj. Grupa je podijelila kartu Francuske na 15 područja, a sve su nadzirali "bivši eksperimentirani vojni oficiri". Internetski medij Mediapart otkrio je da francuska obavještajna služba prati oko 350 radikaliziranih krajnje desnih pripadnika koji imaju jedno ili nekoliko primjeraka vatrenog oružja.

Druga transnacionalna oružana desničarska ekstremistička skupina je mreža Hannibal koja djeluje u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Mreža je osnovana 2015. godine i zapošljava bivše agente sigurnosnih službi, vojnike i policajce zajedno s pripadnicima desnice kako bi ih pripremila za "Dan X", tj. vojni puč. U Sloveniji su javne i političke osobe osudile formiranje paravojnih skupina pod vodstvom Andreja Šiška, koje su se okupljale i izvodile vježbe u šumi štajerske regije. Andrej Šiško bio je kandidat na predsjedničkim izborima 2017. godine, dok je u prošlosti osuđivan na zatvorsku kaznu zbog pokušaja ubistva. U Češkoj je Jaromír Balda (72) u dva je navrata sjekao stabla tako da su pali preko željezničke pruge kako bi lažirali džihadističke napade i muslimansku infiltraciju...

4. Oblici i manifestacije islamofobije u Evropi

Evropska komisija protiv rasizma i netolerancije i Izvještaj Vijeća Evrope za 2018. godinu naglašavaju da je „islamofobija i dalje prisutna na evropskom tlu“. U javnom diskursu islam i muslimani i dalje su povezani sa radikalizacijom, nasiljem i terorizmom. Generalno, vrlo je malo pozitivnog medijskog izvještavanja o muslimanskim zajednicama u Evropi. Islamofobna mržnja često se širi putem interneta. Antimuslimanski osjećaji se, također, redovno ispoljavaju u peticijama i protestnim skupovima protiv izgradnje džamija. U mnogim državama članicama može se primijetiti opasna „normalizacija“ islamofobnih predrasuda. Evropska komisija protiv rasizma i netolerancije posebno naglašava da crni muslimani i žene muslimanke trpe višestruku diskriminaciju. Generalna preporuka Komisije koja se bavi borbom protiv netolerancije i diskriminacije prema muslimanima još uvijek je važno zakonodavstvo koje bi - ako se slijedi - omogućilo muslimanima da žive u mnogo sigurnijem prostoru.

Evropske vlade često donose i sprovode zakone koji direktno „legaliziraju islamofobiju“ ograničavajući građanska prava muslimana. Tendencija unošenja u zakone brojnih građanskih ograničenja na izvjestan način „legalizira islamofobiju“. Navodimo neke od primjera: austrijska vlada zabranjuje nošenje hidžaba u vrtićima; pokušaj zatvaranja džamija i zabrane rada Arapske islamske zajednice; agitacija o zabrani posta u školama; borba protiv „političkog islama“ što je eufemizam borbe protiv muslimanskog civilnog društva; nastojanja Austrijskog integracijskog fonda da kreira i ustanovi „znanja“ koja bi osigurala politiku borbe protiv „političkog islama“. U Danskoj je raširen diskurs po kojem je islam nespojiv sa „bijelim kršćanima“ i „danskim narodom“; Reformom zakona o dnevnoj njezi zabranjuje se slobodan izbor roditeljima gdje će njihova djeca ići u dnevni boravak; zakonom je zabranjeno nošenje burke a prekršaj se sankcioniše kaznom od 134 EUR i koja se povećava ako se zabrana ponavlja. Procjena je da samo 100-200 žena nosi nikab i burku u Danskoj.

Danska vlada donijela je set zakona, tzv „geto paket“ kojim se regulira život u „muslimanskim enklavama“. Neki od prijedloga su da bi „djeca geta“ trebala imati policijski sat nakon 20 sati; da budu opremljena elektronskim narukvicama na potkoljenicama, a sve pod izlikom bolje integracije i smanjenje učinaka „paralelnog društva“. "Rukovanje sa lokalnim gradonačelnikom“ obvezni je detalj na ceremoniji građanstva ako neko želi biti danski državljanin. U zakonu se misli da je usmjeren na muslimane, jer se dio muslimana (muslimanki) odbija rukovati sa suprotnim spolom. Zabranjena je marama na fotografiji za vozačke dozvole, kao i upotreba vjerskih simbola učenicima i nastavnicima u osnovnoj i nižoj srednjoj školi.

Norveški parlament usvojio je prijedlog zakona o zabrani pokrivanja lica tkaninom za vrijeme nastave u obrazovnim ustanovama i dnevnim centrima. U Mađarskoj je Temeljni zakon mijenjan sedam puta, a odredbe zakona uključuju zabranu doseljavanja stranaca i da sva državna tijela moraju „štititi mađarski identitet i kršćansku kulturu“...

Školski evropski sistem je, u najmanju ruku, pristrasan u pristupu prema islamu i muslimanima. Brojne istorijske ličnosti se afirmiraju u udžbenicima kao „branitelji kršćanstva u Evropi“ ili „veličanstvene patriotske i evropske figure“. Očigledan je nedostatak odgovarajućeg i objektivnog obrazovanja o islamu i bilo kojoj vjeri osim rimokatoličke. Nedostatak obrazovanja o svjetskim religijama i niska kvalifikacija nastavnika za podučavanje religije i građanskog ili političkog obrazovanja mogu se smatrati izvorom problema tj. širenje islamofobije. Takav primjer je albanski projekat obuke 22 000 učitelja za borbu protiv ekstremizma. Program je ksenofobičan i islam predstavlja „kao jedini izvor nasilnog ekstremizma“.

U Bugarskoj se, naprimjer, vodi široka rasprava o uključivanju asimilacijske politike bivšeg komunističkog režima nad muslimanima i Turcima; u Grčkoj desne skupine u suglasju sa Crkvom žestoko se protive reformi udžbenika koja uključuje više informacija o drugim religijama i islamu. U Italiji, gdje obrazovanje daje veliki prostor multikulturalizmu, odvijaju se brojne polemike u vezi sa udžbenicima povijesti koji navodno "promiču islam". U Danskoj su privatne muslimanske škole usmjerene i stavljene pod snažan nadzor zbog navodnih "veza s ekstremizmom"...

Nastava i javne škole predstavljaju neke od glavnih alata u rukama nacionalnih država za prenošenje općih ideologija velikom broju svojih građana. Stoga oni igraju ulogu u strukturalnom rasizmu i prožimajućoj islamofobiji u Evropi. Mnogi nezavisni izvještaji naglašavaju ulogu sadržaja kurseva i udžbenika u porastu islamofobije na nacionalnoj razini. Vlade su ponekad još aktivnije u širenju negativnih pristupa prema islamu u nacionalnom obrazovanju.

Evropska komisija imenovala je svog koordinatora za antimuslimansku mržnju, instituciju koja je formirana u decembru 2015. Glavni mandat koordinatora je rješavanje antimuslimanskog govora mržnje, zločina mržnje i diskriminacija. Ključni sudionici su organizacije koje se bave antirasizmom i nediskriminacijskom politikom na evropskoj i nacionalnoj razini. Novoformirana platforma, Evropska koalicija protiv islamofobije, pokrenula je svoje strukturalne probleme prije nego što je nova osoba imenovana. Kritikovali su da ovom položaju nedostaje jasna svrha u vezi s "onim što uloga koordinatora podrazumijeva u pogledu zastupljenosti, službene komunikacije i radnji koje se mogu poduzeti, također definišući nadležnost pitanja koja trebaju biti obuhvaćena".

Krajem prošle godine održan je sastanak koji je dao konkretne preporuke i opredjeljenje predstavnika Nizozemske i Španije da osiguraju i nadograde zaostavštinu prethodne komisije nakon evropskih izbora 2019. u cilju razvijanja konkretnih mjera protiv islamofobije. Mnogi su se opredijelili za namjeru da razviju zajedničku radnu definiciju islamofobije za podršku politici i zastupanju. Ovo su važni koraci koordinatora, zajedno sa državama članicama i nevladinim organizacijama, kako bi se dodatno institucionalizirala borba protiv islamofobije. Iako različite nevladine organizacije sve više koordiniraju svoje napore, kao što pokazuje i Evropska koalicija protiv islamofobije, ključno je učešće međunarodnih i nadnacionalnih institucija kao što su EU, Vijeće Evrope, OESS i UN.

Zapravo, muslimani su među prvim žrtvama porasta krajnje desnog ekstremizma u Evropi. U Austriji je Dokustelle Islamfeindlichkeit und antimuslimischer Rassismus (Ured za dokumentiranje islamofobije i antimuslimanski rasizam) u svom izvještaju za 2018. godinu zabilježio porast od približno 74% dokumentiranih antimuslimanskih rasističkih djela: u 2018. godini zabilježeno je 540 slučajeva islamofobije u odnosu na 309 slučajeva u 2017. U Francuskoj je Collectif contre l'islamophobie en France zabilježio 676 islamofobnih incidenata u 2018. u odnosu na 446 u 2017. (povećanje od 52%). U Velikoj Britaniji, trend porasta islamofobnih incidenata nastavljen je u razdoblju 2017 – ''18. Primjeri vandalizama usmjerenih na mjesta gdje se obavlja molitva također su u istom razdoblju zabilježili značajan porast (50%). Konačno, u Holandiji, Agencija za borbu protiv diskriminacije (ADV) objavila je da se 91% od ukupno 151 incidenta vjerske diskriminacije, prijavljenih policiji, odnosi na muslimane. Agencija je zaprimila 304 izvještaja o vjerskoj diskriminaciji, od kojih su dvije trećine bile usmjerene protiv muslimana. Žene čine većinu žrtava islamofobije, pogotovo kad nose marame. Na primjer, Collectif contre l’islamophobie en France primjećuje da su 70% žrtava islamofobnih djela u Francuskoj žene. U svom izvještaju o islamofobiji u Belgiji, Amina Easat-Daas pokazuje kako se „napadi na muslimanske žene kreću od verbalne agresije, uskraćivanja pristupa uslugama, muslimankama koje su prisilno skinule maramu i otišle do pokušaja silovanja“ i fizičkih napada.

Konačno, ksenofobična i antislamska klima, koju njeguju krajnje desne vlade, otvara put fizičkim i terorističkim napadima na muslimane ili ljude koji se smatraju muslimanima. U Italiji, Alfredo Alietti i Dario Padovanski izvještavaju o porastu fizičkih i verbalnih napada na imigrante, azilante, izbjeglice i muslimanske građane od formiranja krajnje desne koalicije 2018, što dovodi do dramatičnih događaja kao što je ranjavanje hicima iz vatrenog oružja šest migranata iz Nigerije u Macerati i ubistvo senegalske ulične prodavačice Idy Diene (54) u Firenci.

Islamofobija se najbrže i najlakše širi internetom, jer mreže omogućuju ljudima anonimnost korisničkih računa, slobodno izražavanje i odsustvo učinkovitih kaznenih odredbi. Takvi primjeri zabilježeni su u Albaniji gdje postoje rasistički računi sa stotinama hiljada pratilaca, a na kojima se islam i muslimani predstavljaju kao „zaostali“, „agresivni“ ili „neracionalni“. Određeni političari lihvare u potrazi za sljedbenicima prenoseći retoriku sa mreža u javni i politički prostor. Naprimjer, u Austriji, dok je vlada najavila nove propise za izazivanje mržnje na mreži, partija FPÖ je putem interneta objavila islamofobni video. Reklama, koja je iste večeri uklonjena s interneta zbog kritika, muslimanske muškarce predstavila je kao socijalne parazite. Video sadrži i izjavu ministrice za socijalna pitanja Beate Hartinger-Klein (FPÖ). Čak je i kancelar Kurz video nazvao "neprihvatljivim".

11.10.2019.

SAVEZ VJERA I POLITIKA U BOSNI I HERCEGOVINI

Veoma lukavo političke i vjerske elite i vođe u Bosni su od sebe načinili junake na ubistvima, pljačkama, lažima, obmanama, zločinima..., i to „u naše ime“ i „u našu korist“. Od nas se traži još i više, da posvjedočimo da je to mudra i pametna politika, boguugodno djelo i visoki patriotizam. Ubistvo, laž, krađa i obmana nemaju svoje pravo značenje ako se realizuju u korist i uz naredbu ili mig onoga kome se služi.

E nije!

Onaj koji krade, laže, obmanjuje, ubija, mešetari, petlja, koji je nesposoban, sklon nepotizmu... nije „moj“.

Veze koristoljublja i podlosti različitih vrsta su sveprisutne, suptilne i gotovo nevidljive. Počivaju na jasnom cilju da kod određene grupe (kaste, vjerske skupine, političke partije, mafijaške bratije...) stvore pihtijastu masu i čvrst bedem u kojem se pojedinci dobrovoljno odriču svoje individualnosti zarad većih i važnijih nacionalnih, vjerskih ili partijskih ciljeva. Pojedinci izvan ovog kruga i falangi su na čistini, oni su prepušteni nemilosti i strahu od izoliranosti. Stvari su postavljene tako da se onaj izvan krda mora osjećati kao da vozi cestom u suprotnom smjeru. Kompletno društvo počiva na strahu, nesigurnosti i vladavini straha, a pojedinac je potpuno izoliran i podređen nametnutim „zakonitostima“.

Javni diskurs je postao mješavina kvazi religijskih, politikantskih, mitskih, epskih, pseudohistorijskih i folklorističkih narativa o ugroženosti Države, nacije, vjere, partije... Mi smo ugroženi – ako nismo u toru. Ako ne želiš u tor bit ćeš ubijen ljubavlju i „zagrljajem“ nacije, vjere, politike... Ta „slijepljenost“ kolektivnih identiteta da nije imala, i još uvijek nema, tragične posljedice bila bi komična. Sjećamo se Karadžićevih umovanja da je „u ovom mandatu i Bog – Srbin“; Tuđmanove „božanske misije stvaranja neovisne Hrvatske“; Ćosićevog „nebeskog naroda“; „Jasenovca kao nebeske srpske prestonice“... Sve je, odjednom postalo nacionalno i vjersko: biologija, historija (posebno), meteorologija - sve do matematike. Srpski sneg, srpska zemlja, srpska krv, srpski jezik, srpske žrtve... sve do Republike Srpske.

U ovakvim okolnostima, diskursu, retorici, vjerskim, nacionalnim i političkim odnosima uništen je i svaki preduslov izgradnje zajedničkog bosanskog društva, jer „društvo je zajednica ljudi koji se razumiju i govore jednim jezikom“. Bosna, dakle, nije društvo, ona je haos u kojem je sve moguće; ona je eldorado u kojem su politička i vjerska elita mjera svih stvari; Bosna je međunarodni i unutarnji eksperiment i konstrukt gdje pojedinac ne može, na bilo koji način, naći svoje mjesto i udio u javnim poslovima koji mu pripada po prirodi stvari.

Vjere u Bosni su nepovratno zakoračile i uključile se u društveni život na nimalo duhovni, nego na potpuno, i u kontradikciji sa načelima istinske vjere, u „ovozemaljski“ život sve do nivoa partikularija. One to rade religijskim slikama, simbolima, manifestacijama, ritualima, folklorom, ali i otvorenom retorikom. Religioznost se javno manifestira, njome se kiti, ona postaje lični imidž političara i potvrda njegove moralnosti, poštenja, političke ispravnosti, istinoljubivosti i svih onih karakteristika koje upravo istinski nedostaju prototipu bosanskih političara. Paradoks je da su ovi gorljivi vjerski konvertiti vrlo često bili zdušni zagovornici ateizma u nekim ranijim vremenima sa istim žarom kojeg danas ispoljavaju. Matematika je vrlo jednostavna, jasna i vrlo „ovosvjetska“: vjerske zajednice „rentaju“ svojim političkim partijama retoriku, simbole, manifestacije, „ponajbolje“ kadrove i oratore, a zauzvrat dobijaju apanaže, status, moć i naravno – novac. Toliko o uklonu od marksističke ideologije i vjerskoj skrušenosti i skromnosti.

Politička stranka brakom sa vjerskom zajednicom obezbjeđuje „božansku legitimnost“ u formi i na način kako su to radili srednjovjekovni kraljevi. Ta legitimnost se dodatno ovjerava izbornim procesom. Ako rezultat postane neizvjestan ne preza se niti od izbornih prevara. Ako stvari i procesi prijete da izmaknu kontroli uvijek preostaje rezervna varijanta političkih transfera i omekšavanja nekoga ko sjedi u skupštinskim klupama u makazicama vjerskih zajednica i političkih partija. Bastion vlasti izgrađen na ovim osnovama je gotovo „božanskog“ legitimiteta i niko ne smije da se usudi ni da ga spori, a kamoli da ga dekonstruiše. Jedino nas Azrail može spasiti ovakvih vlastodržaca i konstanti u institucijama vjere i politike. Ovakva politika je politika privida i vrlo kratkovida politika. Ali, ko još mari za to? Ako vlast počiva na kvazivjerskim temeljima onda narod nije (politički) narod nego zajednica vjernika, a vjernici su, u tom slučaju, glasačka mašinerija.

Iole potentan i perspektivan političar mora biti sin, čedo i sluga nacije; on se mora približiti puku; on mora imati umiljat nadimak kojim ćemo mu tepati; on mora imati u potomstvu nekoga od „Mladih muslimana“; neko u familiji mora imati ulemansku lozu; retuširat će se neugode i porodično stradanje u vaktu omraženog komunizma... Struktura bosanske politike zasniva se na porodičnim i interesnim načelima gdje vlada „prećutni“ sporazum o „partijskom srodstvu“ koji bi trebao biti moralno nespojiv i koji je sam po sebi kontradikcija društva. Takva je bosanska politika od samog njenog nastanka. Uostalom, politika uopće. Još je arebička štampa u samom nastanku političkih partija locirala osobenosti političara: „Naši su političari zaboravili svetu dužnost rada na islamskoj slozi i bratstvu, pa je naša ćorava i kratkovidna 'politika' zavadila brata sa bratom, ženu sa mužem, rođaka sa rođakom itd.“

Rezultat ovog procesa je srastanje porodica i institucija radi mafijaškog pregalaštva i poduhvata. Ovakvom „politikom“ državni resursi su potpuno „odnarođeni“ i tajkunski privatizirani, a finansijski onemoćala i iscrpljena država, i mimo komplicirane ustavne dejtonske strukture, ne posjeduje državni niti narodni suverenitet. Svim političarima usta su puna Evrope iako su itekako svjesni da je njihovo ponašanje i razvijeni odnosi i prakse potpuno neuskladive sa evropskim normama i zakonima.

Dakle, zalaganje za Evropu je potpuno retoričko i demagoško i njime se kupuje samo vrijeme kako bi se klapilo i ono malo preostalih resursa. Govor i djela bosanskih političara su u očitoj kontradikciji, a rezultat ovog fenomena je nepodnošljiva stvarnost u kojoj nam je i Domovina postala porodično-klanovska organizacija sa ciljem raspodjele moći i para. Pogledajmo oko nas ko su najbogatiji ljudi u Bosni. Očigledno je da su generali, poslanici, ministri, direktori, odnosno ekstremno bogati ljudi, iz neimaštine postajali bogataši zahvaljujući bliskim porodičnim, jaranskim i prijateljskim vezama sa političkim nacionalnim elitama. Ova anomalija polako prelazi na višu funkcionalnu razinu jer stvoreni mutant-bogataši počinju kontrolirati državu – medije, javnost, privredu, politike, državni aparat... Budućnosti nema bez nade. Bez svijesti o prošlosti i bez nade u budućnost nema Države. Nijednu državu nisu odbranili tajkuni nego sirotinja.

Pojam sekularizma je istovremeno izuzetno kompleksan i jednostavan. Za našu temu pokušajmo afirmirati njihove (vjere i politike) potencijale koji bi kompletno društvo, zajednicu i Državu vukli napretku, a ne sputavati je. Za svakog muslimana islam je „cjelovit način života“ i ne može biti odvojen od društvenog i političkog aspekta, jer upravo vjera potiče svakog pojedinca aktivitetu u odnosu na opće dobro, pa i državi i društvu. Islam nije samo vjerovanje i obredoslovlje, nego je sistem koji uređuje čitav spektar aspekata ličnog, porodičnog i društvenog života sa preciznim normama šta se potiče a šta osuđuje. Svaka vjera „nudi jasan smisao društvene pravde, osjećaj osnaženja i lične dužnosti da se suoči sa onima koji uzrokuju nepravdu“. Istinski vjernik crpi svoju energiju „iz“ vjere i njena načela bi trebala da ga vode kako u privatnom tako i u društvenom životu.

Vjerske institucije i lica potpuno nepotrebno eksploatiraju nacionalističke teme. Islam tolerira i ne sprečava nacionalnu identifikaciju, ali ona ne može biti primarna identifikacija muslimana. Islam je, uostalom kao i svaka religija i vjera, kosmopolitski, internacionalan, nadnacionalni. Nije bitna rasa, jezik, nacija... Osnovna vjerska razdjelnica u „konačnom obračunu“ je da li je jedinka dobra ili loša, korisna ili destruktivna, osiona ili susretljiva; kreativna ili je smutljivac... Nacija je, s druge strane integrisana, ona je konstruisana, ona je historijska kategorija, ona hermenautizira tlo, jezik, ljude, tradiciju... Stoga vjeru i politiku nužno treba odvojiti. Politika hrani nacionalizam koji je u osnovi netolerantan i segregacijski što i nije baš „vjerski“. Politike i nacije imaju u historijskoj vertikali svoje uspone i padove tako da u slučaju njihove „sraslosti“ vjera je itekako na gubitku.

Problem u shvatanju i tretiranju sekularizma, odnosno uloge vjere u društvu, je što je sekularizam na Zapadu postao ideologija u kojoj se vjera svodi isključivo na privatnu sferu. Istinska demokratija i ispravna politika ne zloupotrebljavaju vjeru. Država i politika morale bi da budu pluralistične, da poštuju pravo SVIH svojih građana da žive slobodno i bez straha sa svojim vjerskim uvjerenjima. Vjerske zajednice, također, moraju imati svoju autonomiju od uplitanja države.

Država se ne treba miješati u vjersku praksu. Politika i vjera niti trebaju biti u zagrljaju, niti u konfliktu; one moraju biti u harmoničnom odnosu. Jasno je da, na taj način, vjera ne može biti isključivo privatna sfera. Vjerski nacionalizmi, mi u Bosni smo toga itekako svjesni, demonstriraju mnoštvo načina na koje se vjera koristi u cilju ojačavanja nacionalnih identiteta, legitimiranja vlada, mobiliziranja narodne podrške, pa čak i za opravdavanje postupaka etničkog čišćenja i genocida.

03.10.2019.

BOGATAŠKE MUKE

Idealizam Zapada

Sve nacije, države i imperije kroz historiju su u svoje temelje ugrađivale naslage idealizma. Platon u djelu „Država“ gradi idealan oblik vlasti koristeći mitove i nerealne predstave koje nemaju uporište u stvarnosti. Filozofi na Zapadu šire i nadograđuju ovu ideju tvrdeći da je moguće materijalizovati ideje. Hana Arendt ovaj postupak naziva „oblikovanje“. Kada „zagrebemo“ po „idealima“, manifestacijama i pojavnostima suvremenosti i XXI vijeka naći ćemo čitav niz „ideala“ koji nisu ništa drugo do fino upakovana hipokrizija, laž, (samo)obmana, olakšavanje savjesti i licemjerje bogatih i „jakih“.

Sve religije, također, promoviraju poniznost, skromnost, poštovanje, razboritost, slogu, ljubav, mir, pravdu..., a kritiziraju aroganciju, oholost, nadmenost, osionost, umišljenost, grubost...

Otkuda i zašto je, onda, u svijetu toliko nepravde, gramzivosti i hipokrizije?

Biti slavan po svaku cijenu

Planeta je postala vrlo neozbiljno mjesto. Na zadnjem zasjedanju Skupštine UN-a novi predsjednik El Salvadora, Nayib Bukele prije svog obraćanja prisutnima za govornicom iz džepa vadi mobitel i pravi selfi. Pomama, želja da budeš viđen i opsesija za selfijem i prikazom svoje glave, pameti, krpica, „pejzaža“, prizora iz kupatila, snimanja raznih rekreacija dronovima i sličnih budalešćina ide od govornice Ujedinjenih naroda pa sve do – Osnovne škole Čengić Vila I iz koje je učiteljica Dijana Pelidija pustila u eter sliku sa – šajkačom?! Selfi je izazvao traženu pažnju pa nam je sarajevska javnost danima zabavljena ovom trakavicom. Do tada anonimna Dijana stekla je takvu popularnost da bi je (po kriteriju popularnosti) serbez mogli birati za sljedeću ministricu. Ko joj je kriv? Da je natakarila fes, neko bi je, možda, predložio i za 6. aprilsku nagradu.

Slavne ličnosti spadaju u klasu nadljudi. Biti političar, glumac, pjevač, igrač... hm, znači nužnost da si svaki dan u medijima, instagramu, tviteru, vazduhu kojeg dišemo... i da te oponaša, slijedi, kopira desetine, stotine, hiljade, milioni pratilaca, lajkača i hajkača. Malog čovjeka interesuju životi i pikanterije poznatih faca, to je dnevna doza naših nužnih dnevnih informacija koje se gutaju otvorenih očiju sa nijetom i željom kako postati dio tog „imaginarnog“ svijeta. Bogatima nije dovoljno izležavati se u svojim vilama, kontemplirati u zamkovima, priređivati partije i bahanalije... Pošteno je dio matrijalnih blagodeti koje posjeduje slavna faca vratiti osiromašenima i ugnjetavanima.

U ovako postavljenom svijetu političari kao lešinari vrebaju i koriste „poznate“ za svoje ciljeve i potrebe. Ali i Holivud se umije reklamirati. Zabiti planete valja na vrijeme istražiti i stvoriti tržište u perspektivi. Pomoć i aktivizam slavnih nevoljnicima postali su, već odavno, pitanje lične etike, altruizma i časti. Najvažniji rezultat je interes domaće javnosti za ovakve hepeninge.

„Humanizam“ slavnih

Mnoge velike svjetske zvijezde osnovale su humanitarne organizacije: Džordž Lukas, Vil Smit, Džada Pinket Smit, Metju Mekonahi, Ledi Gaga, Leonardo Dikaprio, Elton Džon...

Humanitarni aktivizam postao je način manifestiranja altruizma svjetskog džet-seta, selfiji se „krase“ sa crnoputom i izgladnjelom djecom, oboljelima od side, ratnom siročadi, izbjeglicama, zlostavljanim ženama... I svi su zadovoljni u rješavanju teških svjetskih problema. Altruizam za „velike ciljeve“ frca i kipti na sve strane. Pitanje je koliki je stvarni efekat ovakvih, moralno nespornih, individualnih angažmana?! Gužve oko kamera, predstavljanja, nedovoljna upućenost u stanje i probleme izrodi i komične situacije poput onih da se šalju kompjuteri u afrička sela i škole koje nemaju, ne samo olovki i papira, nego, naravno, ni – struju?!

Neosporno je da je humanitarni rad postao vrlo unosan biznis na kojem profitiraju mnogi prije nego pomoć dođe i istopi se do onih kojima je istinski potrebna. Čak su se i Ujedinjene nacije i Crveni križ okrenuli xafsinškim aspektima u svom nastupu i djelovanju. Ustanovljeni su brojni tipovi „ambasadora dobre volje“, od Odri Hepbern, Anđeline Džoli, Bred Pita, Opre Vinfri, Džordž Klunia, Nikol Kidman, Lindzi Lohan, Paris Hilton... Ko nije čuo za Bonov ili Geldofov angažman i borbu protiv siromaštva u Africi? Puno svirke, puno galame, puno medijske halabuke od njihovih i njima sličnih projekata, a malo stvarne pomoći i učinka.

Odlasci slavnih iz svjetskih metropola širom „egzotičnih“ mjesta, „čudnim“ zemljama uz ispoljavanje puno „zabrinutosti“, selfija i kamera često su prilika za sopstveni xafsing i dokaz altruizma. Najveći profit imaju političari koji ovakve postupke tumače kao iznimnu altruističku gestu Zapada i zapadnih politika. Stvarnost je suprotna. Bono spašava Afriku krstarenjem. Za ostvarena postignuća Nobelova nagrada mu je izmakla za dlaku. Istovremeno, svoju pozamašnu imovinu prebacio je u Holandiju jer su poreske dažbine kudikamo povoljnije od onih u Velikoj Britaniji. Bred Pit je veliki zagovornik spasa planete i upotrebe ekoloških vozila. Naravno, i reklamira ih. Ali dok je sa Anđelinom Džoli špartao Namibijom u privatnom avionu, iznalazeći načine kako pomoći siromašnima, potrošio je 40.000 litara goriva?! Taman dovoljno da bi sa ekološkom vozilicom mogao dobaciti do Mjeseca...

Mnoge slavne osobe posvojile su djecu, najčešće iz siromašnih dijelova Svijeta: Angelina Jolie i Brad Pitt (iz Kambodže, Etiopije i Vijetnama), Charlize Theron (SAD-a, dvoje), Katherine Heigl (Južna Koreja i SAD), Sandra Bullock (SAD), Madonna (Malawi – četvoro djece), Kejt Blanšet, Mišel Fajfer, Nikol Kidman i Tom Kruz (dvoje djece) i mnogi drugi.

Istraživanja, ipak, pokazuju da slavne ličnosti nemaju gotovo nikakav uticaj na to da li će "običan" građanin podržati neku humanitarnu akciju. Više uticaja imaju, recimo, članovi porodice ili prijatelji. Uz sve izrečeno postoji jedan važan motiv slavnih za uključenje u humanitarne kampanje i finansijska izdvajanja – novac uložen u humanitarne aktivnosti obezbjeđuje brojne poreske olakšice, dobar je vid reklame, gradi brend i obezbjeđuje kudikamo bolji društveni rejting.

Činjenica je da u „žarištima“ još uvijek vlada glad, neimaština, bolesti..., da se ljudska prava na terenu i dalje ne poštuju i da se, bez obzira na uloženi trud dobronamjernika, i dalje ignorišu u gotovo podjednakoj mjeri. Problemi, dakle, nisu nestali bez obzira na uloženi trud i novce. Problem je u korupciji i odsustvu prave želje lokalnih i svjetskih politika da sistemski riješavaju probleme.

Suvremenost jednostavno kipti od licemjerja. Ilustrirajmo tvrdnju jednim detaljem. Nedavno je Google organizovao okupljanje bogatih i slavnih u Verduri na Siciliji na temu klimatskih promjena i nadvijajućih tamnih oblaka. Ti bogati i slavni su na poziv žurno dojezdili sa 144 privatna aviona, flotom jahti, a ostvom su špartali superautima. Zlobnici bi, s pravom, ustvrdili da su bogati ljudi gotovo po definiciji odgovorni za ekocid. Privatne letjelice tipa Boeing 737, koji prima 174 putnika, gotovo svakodnevno lete za Ameriku sa putnikom dva radi kafice i potroše oko 25.000 litara kerozina što je godišnja potreba za energijom osrednjeg mjesta u Africi?! Bogataška jahta u leru i bez turiranja potroši oko 500 litara dizela po satu?!

Svaka vjera i nauka svjedoče da se s rastom bogatstva smanjuje spremnost povezivanja i empatija. Do primjera koje svi primjećujemo: prije će na pješačkom stati vozač krntije nego tajkun ili njegovo skorojevičko potomstvo u terencu. Nažalost, bogati će manje trpjeti i biti posljednji koji će osjetiti udar planetarnih katastrofa. Bogatstva i resursa u svijetu ima sasvim dovoljno, ali je ono veoma loše raspoređeno i to je osnovni razlog neimaštine i siromaštva u svijetu. Međutim, u suvremenom svijetu sam zahtjev i pomisao za pravednijom raspodjelom resursa i bogatstva smatra se neoprostivom uvredom i blasfemijom. Zašto? Jer puno novca daje moć nad drugima, u politici, stvaranju ovisnosti, eksploataciji, iskorištavanju, ugnjetavanju... Bogati i žive raskošno zato što su drugi siromašni. Pogotovo u Bosni. Zemlja je pretijesna da u njoj svi živimo u luksuzu. Rješenje je u umjerenosti, poštenju i pravičnosti. Suvremenost promovira materijalnu nezajažljivost i potrošnju. Svako hoće imetak. I to - imetak za početak. Gdje je kraj? U vjećitoj gladi za imetkom. A to se se završi kao sa pijenjem morske vode. Sve više si žedan. I beskrupulozniji - za početak.

Google svašta znade. Ima i žestokih polemika. Poput one da li 26 ili 42 milijardera na Dunjaluku posjeduje koliko polovina siromašnih na svijetu (3,8 milijardi ljudi). Iz dana u dan bogataši su sve bogatiji, a siromašniji sve siromašniji. Same brojke dovoljne su da uzmeš abdest, obuhvatiš glavu rukama i uputiš se - prema Jagomiru. Bez svađa je utvrđeno da je najbogatiji čovjek na svijetu Džef Bezos, „težak“ mizernih 112 milijardi dolara. Ovogodišnji istorijski budžet Sarajevskog Kantona je dobacio do milijarde. Ali maraka.

Ako neko pomišlja da bogataši u trošenju i investiranju love nisu kreativni grdno se vara. Neka rješenja zaslužuju znatan misaoni napor, hrabrost, srčanost, a bogme i trud. Navodimo nekoliko „interesantnih“ primjera koje uglavnom prakticiraju osiona orijentalna despotska klijentela: u zadnje vrijeme grozničavo kupuju namjenske kuće za slučaj nuklearnih katastrofa; smucaju se svijetom; igraju tenis na zgradi visokoj 300 metara; tvitaju na pozlaćenim mobitelima; svoje poršee i lambordžinije s destinacije na destinaciju premještaju helikopterima; na bankomatima podižu zlatne poluge; kao zaštitno sredstvo protiv korozije na automobilima koriste pozlatu; za svadbe naručuju tortu od milion dolara; između obroka časte sa desertima preko 1000 eura; vikenduju u resortima gdje noć košta 100.000 eura...

24.09.2019.

HOUSE OD KARATA NA BOSANSKI NAČIN

House of Cards (Kuća od karata) je američka serija koja se pojavila 2013, munjevito je izazvala pomamu gledalaca širom planete, dobila sijaset bjelosvjetskih i ovosvjetskih nagrada, izuzetnih ocjena kritike i postavila čitav niz rekorda u američkoj kinematografiji. Radi se o šest sezona serijala. Prvih pet sezona po trinaest epizoda, a zadnja 6 sezona ima 8 epizoda. Dakle, da biste pregledali seriju u dahu treba vam manje-više 73 sata, brdo sendviča, energetskih pića, toalet u blizini i dobar dio godišnjeg odmora. Vrijedi li dobar dio godišnjeg odmora iskoristiti u ovu svrhu? Vjerovatno. Jeftinije je, a i zanimljivije od većine odmora koje mogu sebi priuštiti prosječni Bosanci.

Serija nije puštana preko TV mreža, već preko internerneta na Netflix streaming mreži. Radnja je smještena u Vašington DC; glavni akteri serije su neobičan i brutalan predsjednički par Underwood (predsjednik Francis /Kevin Spacey i njegova hanuma Claire /Robin Wright). Njihov brak je brak iz koristi, oboje su hladne psihopate bez srca. Oni su političari po zanimanju, htijenju i genetici. Od malih nogu samoprojektovani za velike političke uzlete u tandemu; vični su političkim umijećima, tehnikama i štite obostrane, ali prije svega lične, interese komunicirajući međusobno gotovo telepatijom. Oni (političari) su dominantni, šarmantni, bolesno ambiciozni, karizmatični i nemilosrdni u ostvarenju svojih ciljeva. Oni uništavaju etiku na svom putu do apsolutne moći. Informacije kojima raspolažu koriste za manipulaciju, sramoćenje i uništenje bilo koga ko stoji između njih i moći. Sprovode brižljivo kreiran, izuzetno kompleksan i opasan plan političkog nezajažljivog uspona, koji uključuje sve što može da uradi jedan političar. Ako treba (a uvijek treba) – ama baš sve. Paradoks je da u svom ponašanju gotovo imaju našu podršku.

Kuća od karata je omiljena serija američkih predsjednika. Sam Clinton je priznao da se 99% postupaka lika Franka Underwooda događaju i u stvarnom životu i politici. Ovo priznanje je jednostavno poražavajuće.

Serija nas vodi, baš kao u Bosni, iza kulisa moći, nezajažljivih ambicija, ljubavi, seksa, korupcije, osvetoljubivosti, gramzljivosti i pohlepe. Gledalac se u određenom momentu jednostavno nađe u situaciji da uhvati sebe kako gorljivo navija da likovi uspiju u svojim beskrupuloznim namjerama u satiranju, povređivanju, degradaciji i diskvalifikacijama likova koji predstavljaju prijetnju njihovim interesima. Fikcija i stvarnost su za gledaoca pretvoreni u isto. Serija se gleda kao dokumentarac.

Savremena politika gubi svoju autonomiju i sve više je ovisna o masovnim medijima koji je oblikuju. Nema politike bez medija koji počinju „kolonijalizirati“ politiku i nametati joj komunikacijska pravila. Politika postaje izopačena, trivijalna i komercijalizirana, a političari se počinju „prodavati“ poput svake potrošne robe – automobila, sapuna, toalet papira...

Građani i biračko tijelo se ovakvim serijama uljuljkuju i pretvaraju u pasivne gledaoce realnosti sa kojima se suočavaju i, u konačnici, kojima se otupljuje njihov društveni aktivizam. Prosječan građanin, gledajući seriju, postaje nihilista, sumnjičav i odvaja se od realne politike; on donosi sud, s pravom, o političarima kao nepouzdanim varalicama i čemu, onda, uopće izlaziti na izbore i biti društveno aktivan. Upravo je takvo ponašanje suprotno od onoga što nam svima treba.

Analogije događanja u seriji sa svijetom globalne politike su, jednostavno, neminovne. Bračni par iz serije uveliko podsjeća na američku politiku; hodnicima Bijele kuće kroz seriju se šetaju duhovi Klintonovih, Obame, a Trump je u nju ušao upravo po njenim recepturama. Da bi se globalna slika politike upotpunila neminovno je prisustvo ruskog predsjednika (Viktor Petrov); svjetska žarišta su preslik savremenih problema: terorizma, Sirije... Uporedba porodice Underwood sa prvom bošnjačkom porodicom je gotovo vizionarska, s tim da je Claire preskočila funkciju direktorice Kliničkog centra.

Naše domaće političke i nacionalne elite, baš kao u seriji, dovoljne su same sebi. Narod i javnost treba držati što je moguće dalje od istinskog mjesta odlučivanja, a prava vlast nije smještena u institucije sistema i države nego u političke partije, odnosno njihove elite ili, još preciznije, u ruke nacionalnih vođa. Pitanje narodne volje je u njihovim rukama i narod samo na izborima treba da potvrdi njihovu volju. Ako neće i ne mora. Uvijek se može naći dovoljno savjesnih partijskih brojača glasova.

Bosna i Hercegovina je doslovno Kuća od karata (uostalom, koja to zemlja na Dunjaluku nije - ako to posmatramo iz percepcije serije). Danas, 24 godine poslije rata, strah od novih sukoba u BiH podgrijava se gotovo svakodnevno i veći je nego neposredno iza rata. Opća frustriranost, neizvjesnost, strah i nesigurnost svih građana (izuzev onih na čelu prehrambenog političkog lanca) vlada u BiH i javnim mnijenjem. Situacija je, dodatno, zabrinjavajuća kada svjedočimo da se vrhunac političkog bosanskog pragmatizma i ideološke i programske energije sasvim izvjesno crpi iz pomenute holivudske serije i njenih obrazaca.

Trenutna situacija u Bosni, opterećena podjelama, mržnjom i isključivostima, odgovara samo onima koji su na vlasti i uživaju materijalne i društvene prinadležnosti. Ovo je zemlja korupcije, straha, krize, provincijalizma, nezaposlenosti, odliva stanovništva, nepotrebne javne potrošnje u kojoj se ratni zločinci proglašavaju herojima i gdje prijetnje ratovima svakodnevno vise nad glavama njenih stanovnika. Struktura moći u državi ne daje potporu mladim, poštenim, pametnim i kreativnim ljudima, nego partijskim lojalistima i interesnim grupama. Vladajuća ćepenačka vrhuška u svom neznanju i osionosti čvrsto je zauzela pozicije zadobijene mešetarenjem i partijskom poslušnošću.

Budućnost Bosne u rukama postojećih političkih aktera je, odista, veoma neizvjesna. Karte na pregovaračkom stolu su postavljene na potpuno pogrešnim premisama kod sva tri naroda. Osnovna dilema i rubikon je za i protiv Bosne i Hercegovine. Fizionomija BiH, koju je proteklih dana naivno modelira SDA na Kongresu, je, iz dana u dan, sve neprihvatljivija Srbima i Hrvatima. Dakle, takva bošnjačka retorika i politika je u „savezništvu“ sa srpskim i hrvatskim nacionalizmom i konačni epilog je da se pola BiH (pardon 49%) uopće ne želi poistovijetiti i smatrati BiH. Pa zašto SDA, onda, radi to što radi? Želi li SDA BiH bez Srba i RS-a, ako želi onda je to 51% Bosne; ako ne želi SDA ne može imati BiH cijelu uz ovakvu isključivu politiku. I da razjasnimo eventualnu zlonamjernu „nedoumicu“. U vaganju nacionalnih isključivosti u trouglu SNSD, HDZ i SDA uzmimo da je tu SDA „najnevinija“, ali problem je što Bosne nema ako nam je pregovarački i funkcionalni osnov – isključivost i ako nemamo bilo kakav minimum zajedničkih osnova na kojima bismo mogli graditi ZAJEDNIČKU BiH. Agresivna i isključiva međusobna retorika je samo daljnje discipliniranje sopstvenog stada, jer, navikli smo i dobro to znamo, obećanja bosanskih političara imaju upotrebnu vrijednost do sljedećeg dana.

Jedina perspektiva Bosne je proces pomirenja i dijaloga; ali temelj za pomirenje i dijalog se gradi kroz priznavanje zločina koji su se desili. Nužno je suočiti se sa etničkim čišćenjem i uništavanjem historijskih, vjerskih i kulturnih objekata na cijeloj teritoriji BiH. Ovim procesima i priznanjima, skinut će se teški okovi koji su nametnuti narodima. Ne može se graditi „svijetla“ budućnost Bosne kada i nakon presude od 40 godina Karadžiću on postaje nacionalni heroj; po njegovom imenu se nazivaju škole, studentski domovi, ulice... Ista je stvar i sa Ratkom Mladićem; društvo koje promovira ratne zločince i u kojem institucije sve do sportskih klubova navlače majice sa njihovim likovima; sve dok djeca iz osnovnih škola na displejima svojih mobitela nose slike ratnih osuđenika – takvo društvo nema perspektivu i budućnost.

Ista je stvar i sa statusom „šestorke“ u „hrvatskim“ dijelovima gdje se od njih prave nacionalni heroji, pa sve do zazivanja Republike BiH od strane bošnjačkih predstavnika.

Šta nam preostaje? Ako institucionalni mehanizmi nisu dovoljni niti učinkoviti za promjenu stanja (a nisu), preostaje nam individualni angažman i spoznaja da imamo pravo na izbor i nadu; izbor između dobra i zla; između rata i mira; između prošlosti i budućnosti... Možemo se, slijedom Kenedijevih riječi, zapitati šta mi osobno možemo uraditi za domovinu, a ne samo čekati kritikujući šta će domovina uraditi za nas. Moramo se odreći „uloge žrtve“ i paćeničkog sindroma na čijim se nasadima političke elite održavaju na vlasti ne radeći ništa; moramo birati poštene, sposobne i moralne ljude, a ne poltrone i ulizice bez stava koji su puni mržnje prema svemu što nije „naše“.

Zajednički osnov svim Bosancima treba da bude pluralizam, tolerancija, demokratija i ljudska i nacionalna prava.

Svakom od nas preostaje čekati revoluciju koja nikada neće doći, Dayton II... ili stvari ubrzati ma koliko se to činilo nemogućim, sporim i teškim. Stoga – hajdemo svi u politiku!

Čemu nas može naučiti Kuća od karata?

Da nije mudro zamjeriti se ljudima na vlasti i od moći koji su jedini na vidiku i koji vas jedino mogu odvesti tamo gdje je ugodno i toplo – u plavetnila i dubine svojih guzica.

I da svaki oblik politike shvatimo kao normalan.

Pogotovo u Bosni.

18.09.2019.

(ANAMO)ONO

„ONO“ je lična zamjenica za srednji rod trećeg lica jednine. U množini ima razne varijacije. Da se ne bismo nepotrebno opterećivali različitim varijacijama množine označimo i nju, za našu (internu) upotrebu (ne haberite jezikoslovcima) istom formom – „ONO“. Svaka gramatika nastoji da prirodni rod slijedi i gramatički rod. Stoga u gramatici i postoji srednji rod. Tamo gdje polna diferencijacija nije jasna, okončana i finalizirana u pomoć nam priskače srednji rod.

Nikad nećemo pomiješati lava i lavicu, ovna i ovcu, vola i kravu kad odrastu. Dok su mali hoćemo – osim ako ne izvršimo temeljit odokativni pregled. Seksualna orijentacija, radi ove pomame oko LGBT statusa i prava u BiH, u našoj temi nema bitniji utjecaj.

U pejorativu „ono“ označava pogrdan smisao, osobu dostojnu prezira, ruganja, grđenja, omalovažavanja.

Svi narodi i građani u ovoj zemlji su na gubitku zbog aktuelne/ih politike/a. Logično je da postavimo pitanje ko je, onda, na dobitku. „Ono“ – poltroni, mediokriteti, politikanti... Koja je tajna njihovog uspjeha?

„Ono“ su pragmatični, beskrupulozni, čvrsto na zemlji, bez dilema i bez kolektivnih snova. „Ono“, bez sumnje, znaju šta hoće i kako mogu do cilja. „Ono“ su predvodnica najpotentnijeg dijela „naših“ naroda. „Ono“ su politička konstanta, inventivni, kreativni, profesionalci, nezamjenjivi, vitalni, podobni, uvijek vjerni i odani pravim idejama i pravim ljudima, lijepo vaspitani, talentirani i sa dobrim vezama. „Ono“ nemaju stida i ne sklanjaju se nikome i ničemu. „Ono“ autoriziraju knjige i zasluge koje su drugi napisali i ostvarili. „Ono“ zaljubljeno i bez daha pregledaju svoje TV nastupe. „Ono“ je blefer koji stalno ima keca u rukavu ili rođaka na položaju koji će ga spasiti ako se oklizne i „moralno posrne“. U roku su završavali prestižne fakultete po čuvenim mjesnim zajednicama i planinskim kotama. „Ono“ su enciklopedijski nepismeni. „Ono“ su ponos svoje rodbine, komšija i plemena. „Ono“ su solidarni u beskrupuloznosti i nikad nisu nezaposleni – čak ni u pauzama između dva mandata. „Ono“ su moralno ograničeni i hendikepirani. „Ono“ je osoba ograničenih umnih sposobnosti. Uz to – pokvarena.

Glavna karakteristika „ono“ je poltronstvo. Poltronstvo je nosivi stub na kojem počiva i bosanska politika. Glavni šef pažljivo „odgaja“ svoje poltrone koji su zablenuti i impresionirani njegovim „likom i djelom“. „Ono“ se moraju uvijek i nepokolebljivo slagati sa Njegovim idejama i procjenama. Naravno, takvo ponašanje (poltrona, ali i Šefa) iritira druge (odnosno normalne) članove grupe ili društva. „Ono“ drugima pokazuje da im ne pripada, da je iznad njih, da su mu podređeni, da se ne solidariše sa njima. „Ono“ se ne libi da pokaže potčinjenima da „špijunira“ za Šefa... Između Šefa i „ono“ postoji prešutni sporazum. U zamjenu za umiljatost, lojalnost, poniznost, mahanje repom i iživljavanje nad drugim potčinjenim članovima grupe, „ono“ ima benefite, nagradu, komisije, kocku šećera na dlanu, halovijesanje, osionost, izležavanje na dušecima. „Ono“ je poltron zato što ne zna i ne želi da radi. Glavni nedostatak „ono“ je njegova „genetika“, jer kad Šef postane bivši obično mu za grkljan skoči prvo „ono“ i taj čin je ulaznica u guzicu novog šefa.

„Ono“ je hvalisavac, razmetljivac, dupelizac, junak jezika i „šuplje“ retorike i – moralno nedonošče i kukavica. „Ono“ strogo pazi da ne diskutuje prvi, osim onda kada je sasvim siguran u stav onoga kome služi. Šefovima su „ono“ roba koja im pripada po funkciji i položaju. „Ono“ Gazdin stol posipa biberom da bi mu nakon kihanja nazdravljao nizašto. Obaveza „ono“ je da naglas govori o šefovima kako su nezamjenjivi, jedini, najpametniji, dive se njihovim vizijama, neumornosti, i svi treba da se ugledamo na njih. Hvali Glavnog što glasnije, i ne brini za karijeru! Dobar „ono“ šepa kada šepa i Šef. „Ono“ je tužan po automatizmu kada se stisne šefovsko srce, „ono“ se grohotom smije na šale koje su smiješne samo „ono“ i njegovom vlasniku...

Meša Selimović je zapisao: „Poltroni su đubre na kojima rastu sva zla ovog svijeta”.

Dok direktor čita referat, šta radi „ono“ koji mu ga je napisao? Aplaudira? Ne, hvata bilješke! A kada direktor iznenada padne u nesvijest, šta radi „ono“? Nastavlja da čita umjesto direktora? Ne, i „ono“ pada u nesvijest! Direktor pada sa funkcije. Šta radi odani „ono“? Pretrčava na drugu stranu? Ne, „ono“ je već na drugoj strani! Paradoks bosanskog društva koje je ogrezlo u poltronstvu je da oni principijelni ostaju pri svom mišljenju – a oni drugi, „ono“ odoše dalje i više - putevima uspjeha i probitka.

„Ono“ sve zna najbolje, prezire druge i ne vjeruje im, svi drugi predstavljaju opasnost. „Ono“ smatra da mora dominirati i držati sve konce u rukama. „Ono“ očekuje neupitnu poslušnost od svih nad kojima ima bilo kakvu moć. „Ono“ voli represiju, osvetu, nasilje, laž, zastrašivanje, pa čak i mučenje. Represija i osveta nisu samo sredstva nego i cilj. „Ono“ je sadist.

„Ono“ želi vlast i dominaciju u svakoj prilici. Nasilje, teror i sila su njemu mile. „Ono“ sa merakom ponižava druge u javnosti i s ciljem da bi poniženje bilo nauk drugima ako se usude krenuti putem oponiranja ili neposluha. „Ono“ gaji duboki prezir prema neposlušnicima i neistomišljenicima. O nedostatku saosjećanja i empatije da i ne govorimo. „Ono“ ima svoj red, disciplinu i sklad.

„Ono“ u školi nije imalo neki zapaženiji uspjeh; društvenu poziciju koju zauzima osvojilo je poltronstvom, školama, diplomama i kvalifikacijama koje su osvojene na univerzitetima koji su načičkani po planinskim prevojima između entiteta, fakultetima po mjesnim zajednicama na periferiji i kafanama uz glavne magistralne pravce.

„Ono“ osniva firme na bližu rodbinu i mešetari dionicama. „Ono“ se do detalja razumije u proces privatizacije i dokapitalizacije. „Ono“ se odmara na jahtama i privatnim bazenima. „Ono“ selfira po etno selima širom BiH, jedino i samo ne – u svom selu iz kojeg potiče. „Ono“ rekreativno igra tenis i golf. „Ono“ jede janjetinu za doručak u popodnevnim satima zbog zauzetosti i premorenosti.

„Ono“ i za najsloženije političke probleme ima uvijek spremna najjednostavnija rješenja. „Ono“ razmišlja tako glasno i učinkovito tako da prašti na sve strane. „Ono“ nikada nije naivno i uvijek ima rezervnu varijantu za uspjeh. Po njegovom, zakon često govori jedno, a moral drugo.

„Ono“ uvijek razmišlja i ima stav. Stavovi su po definiciji nerelevantni. Njemu su svi krivi dok se ne dokaže suprotno. Njemu se nikada ne suši grlo od stalnog blebetanja. „Ono“ stalno i nevješto laže. I samo ponekad pogriješi. Njemu su omiljene i jedine teme za razgovor ideologija, politika, nacija i religija.

Sve dok postoji društvena hijerarhija postojat će i „ono“. Uzajamna je potreba između šefova i „ono“. Kada poltronstvo postane društveno pravilo, norma i raširi se u svim porama društva tako da za napredovanje i prosperit uslov postane poltronstvo, a ne kvalitet i stručnost, društvo je u ozbiljnoj krizi, belaju i ... A mi smo do guše.

PS: „Ono“ je svuda oko nas. Poželjno je da zamjenicu „ono“ u tekstu, radi lakšeg razumijevanja, zamjenite željenom osobom iz okruženja ili likom izvorom vaših frustracija.

23.08.2019.

POLITIKA LAŽI

Zatvoreno društvo

Dejtonskim sporazumom i konstruktom Bosna je pretvorena u zatvoreno društvo i plemensku zajednicu što odgovara i nacionalnim vođama, jer je društvom na etničkim osnovama lakše upravljati i manipulisati. Pojedinci u zatvorenom društvu ne razmišljaju o ostatku čovječanstva, oni se „zatvaraju“ iznutra, jer iz vana uvijek prijeti opasnost. Ovakva situacija rađa strah od kosmopolitizma, društvo se sve više reducira, „uljuljkuje“, „steže“ u nacionalne, stranačke, jaranske ili porodične krugove moći što, neminovno, vodi ka društvenom autizmu. Razvija se „kult žrtve“ koja je temelj nacije i osnov politici i medijima da mitovima grade društvo u kojem je svako nečija žrtva, čime građani gube slobodu i širi se nasilje. Centralna vlast i centralni organi gube svoj utjecaj koji erodira prema nižim nivoima. Ovu zakonitost lahko je uočiti oko aktuelne situacije i problema u konstituisanju Vijeća ministara i Federalne vlade.

Naravno, plemensko društvo širi ekonomsku i društvenu nepravdu, a politika nam, bez obzira na njenu „zatvorenost“ ostaje jedino sredstvo i snaga za promjenu navedenih obrazaca ponašanja. Početak svih promjena mora biti u svijesti i spoznaji pojedinaca.

Kada govorimo o sprezi medija i vlasti i lažnih vijesti, bitno je ukazati da laž u medijima ne nastaje i ne pojavljuje „onako“, ontološki, zato što je laž u krvi novinara ili da bi se podigla gledanost ili prodao primjerak više..., laže se u javnom prostoru jer je to profitabilno, jer mediji dobijaju novce od države; direktno ili indirektno, na konkursima i pozivima.

Na ovaj način sama država potiče laž i pokazuje da se isplati lagati. Novac se dobija na razne načine: propagandom „turističkih potencijala“, izbornim kampanjama, promocijom gradova, „kulturnih“ sadržaja, sportskih dešavanja, festivala, EYOF-a i sl. Biračko tijelo je potrebno okupiti oko zajedničkog kulturnog, historijskog i plemenskog naslijeđa. Bosanski političari odavno su postali opsjenari koji pokušavaju masama objasniti da je njihova politika korisna za zemlju, narod, tlo, krv i partiju.

Vladajuće bosanske političke elite održavaju se na vlasti raznim oblicima isključivog populizma i polarizacije među narodima i građanima, plašeći javnost spinovima i postavljajući pred nju lažne dileme: izdajnici ili patriote, propast ili ne RS-a, treći entitet, Komšić itd. Poseban specijalitet bosanskog novinarstva je „nacionalna“ medijska infrastruktura koja je u najvećem procentu nacionalna. Prvi postulat nacionalnog informisanja je – zna se – glorifikacija sopstvene nacije, „moćnih“ mitova koji se recikliraju i nacionalnih vođa i diskvalifikacija „drugih“. Dovoljno je pogledati naslove i fotografije na naslovnicama.

Ovako koncipirano novinarstvo rezultira činjenicom da političari podilaze svojim narodima, glasačima, medijima i da govore samo ono što „pastva“ želi da čuje.

U navedenom kontekstu produkcija straha i laži itekako je djelotvorna i strah postaje politički instrument političara za stjecanje legitimiteta. Omiljeno sredstvo propagandne mašinerije je strah, koji je iracionalan; njime se lahko manipuliše; on je zarazan i veoma učinkovit. U tekst se tkaju strahovi, slike i simboli: islamski teroristi, fundamentalizam, izbjeglice, odlazak mladih, opasnost u opstanak države, naoružavanje, terorizam, ratni zločini, nacionalna ugroženost, lebdeća ratna opasnost...

Mediji i laži

Oko ne mora biti posebno uvježbano i stručno da primijeti ogromnu količinu laži i spinovanja koje kolaju u medijima i javnom diskursu. Jedan od najučinkovitijih instrumenata kritike vlasti bi trebali biti javnost i mediji. Osnovna obaveza medija je kontrola vlasti. Vlast vrlo dobro zna tu činjenicu. Trougao vlast-mediji-javnost itekako je važan temelj uređenosti nekog društva i države. Javnosti su potrebne činjenice i istinite informacije, s druge strane mediji, unatoč novinarskom kodeksu, opterećeni su senzacionalizmom, čitanošću/gledanošću i finansijskom održivošću, s treće strane nema te vlasti koja ne želi posredstvom i uz pomoć medija oblikovati i manipulirati javnim mnijenjem za svoje potrebe. Jako je „korisno“, s aspekta vlasti, „zagušiti“ javni prostor i novinare te medije javnosti predstaviti kao lažove. Na taj način vlast gubi ozbiljnog i kredibilnog kontrolora i pod svoje skute, finansijskom i egzistencijalnom ovisnošću, dovodi medije i novinare. Iz ugla vlasti izuzetno je važno da javnost ne vjeruje novinarima ili barem novinarima i medijima koji nisu „naši“.

Bavljenje politikom, održavanje na vlasti i put do moći, u najvećoj mjeri, popločan je licemjerjem, lažima i žrtvama.

U BiH svaka vlast, nacija, entitet i partija želi da ima svoju propagandnu mašineriju koja će joj biti posljednja linija odbrane nacionalnih, vjerskih, stranačkih, ali sektaških interesa. Režimsko, plaćeničko i neprofesionalno novinarstvo diskreditira i falsificira samu suštinu novinarstva i njegovu ulogu u društvu. U suštini ne postoje lažne vijesti – postoji samo vijest i – laž.

U društvu pasivnosti i guranja glava u pijesak lagati se može i kad se šuti i žmiri na pojave u društvu. U državi gdje novinarsko žutilo određuje političke procese, gdje je laž važnija od istine, gdje lažne vijesti prodaju sadržaj, upravo su ta politika i ti mediji krivci i odgovorni za postojeće loše stanje.

Ljudi pristaju na političke laži, jer im one pružaju površna zadovoljstva, a ne obavezuju ih, ili žele da budu prevareni i promišljeno idu u susret lažima, jer nisu spremni da se suoče sa istinom i vlastitom odgovornošću za istinu.

Međusobno nacionalno povjerenje u Bosni spalo je na najniže moguće grane. Svakodnevno se sve problematizira na gotovo simboličkoj razini. Jedini izlaz je podizanje nivoa međusobnog uvažavanja i tolerancije svih etnija u Bosni do nivoa simboličkih identiteta. Trenutni odnosi pokazuju da je međusobno „uvažavanje“ srpskih i hrvatskih političkih predstavnika na mnogo većoj razini od njihova odnosa prema Bošnjacima. Jasno je da takva situacija ne odgovara bošnjačkoj političkoj javnosti i da bi sami predstavnici bošnjačke politike morali da budu više samokritični i da proniknu u razloge ovakvog odnosa. Očigledno je da i oni sami nose veliki procenat krivice za ovakvo stanje. Postojeća situacija nam je svima donijela anarhičan obrazovni sistem, posrnulu privredu, opustošeno zdravstvo, korumpiranu vlast, neadekvatnu socijalnu zaštitu, neefikasno pravosuđe, opću nesigurnost, nedefinisanu spoljnu politiku itd. itd.

Individualni aktivizam

Stvari i pojave možete mijenjati „odozgo“ i „odozdo“; s „vanjske“ i „unutarnje“ strane... Bosna je razapeta nezainteresovanošću međunarodne zajednice da na efikasan način, uz njenu pomoć, riješi bosanske unutrašnje probleme. Prema tome, male su šanse da se stvari promijene „izvana“. Također, postojeće političke elite onemogućavaju da se krene sa promjenama „odozgo“ ili unutrašnjim političkim kapacitetima. Šta preostaje? Jedino medijski, javni, akademski, civilni i intelektualni aktivizam da se pomaže i čini dobro! Ovakve situacije i prakse već su viđene u svijetu. A i u Bosni postoji sijaset udruženja i organizacija koje su pogodne za izražavanje individualnog aktiviteta. To su te brojne „svijetle tačkice“ koje su najvidljivije kada se udružuju kada je „nebo najtamnije“.

Svako od nas mora imati određenu barem minimalnu količinu morala, savjesti i kodeksa koji će ga voditi ka preispitivanju svojih postupaka. Istovremeno, svaki čovjek je i „društveno biće“, dio zajednice samim tim ima i odgovornost prema civiliziranoj zajednici. Odgovorna individua ne znači i individualnu fanatičnu crtu srljanja i žrtvovanja golim prsima na kuršume, nego trezven angažman zarad općeg dobra kako bi nam svima bilo bolje. Pravi patriota uvijek je kritički nastrojen, uvijek iznova provjerava, preispituje i jasno rasuđuje lica i događaje. Događaji ga se tiču, što zbog odgovornosti prema državi i kolektivitetu, što zbog svijesti o vlastitoj sudbini. U tome je svrha građanskih prava.

Savjestan građanin nije ovca, pijun niti naivni konzument medijske mašinerije kiča, propagande i gutač kolektivne krivice. On nije kriv za korupciju, teško stanje, ubistva, nesigurnost, nečija tuđa zvjerstva i zločine koje je „neko“ uradio u ime naroda ili države, ali i ne pristaje da predaje svoj glas, ruke i glavu dokazanim kriminalcima, prevarantima, politikantima i ratnim profiterima. Ne dozvolite da vas slome i da manipulišu vama! Ne živite i ne bojte se zavjera, fundamentalista, ekstremista, komunista, kapitalista, NATO-a... Jer, upravo na vašem/našem strahu počiva „njihova“ moć i vlast. Ali, upravo „oni“ su naša/vaša odgovornost. Odgovornost prema: Bogu, državi, narodu, partiji, porodici, djeci, prijateljima... Zato, razmišljaj, propituj, pitaj, aktiviraj se, traži odgovore, budi odgovoran... To nije nemoć, populizam i frustracija, to je – krik savjesti.

Bosanci ne trebaju pokret, nego brz i efikasan zaokret, kako na individualnoj tako i na kolektivnoj/kolektivnim razinama. Gotovo svim. Moramo se baviti državom i svim onim što ona podrazumijeva kako bismo opstali. Podržimo sposobne - nesposobni nisu ničiji. „Nesposobni ne pripadaju ni jednoj stranci, narodu, ni vjeri. Nesposobni su nesvjesni, te ne mogu biti odani ni Bogu ni ljudima."

Dakle, pred svakom osobom dvije su dileme - živjeti u obmani, samoobmani i laži onako kako to opisuje Dobrica Ćosić: "Mi Srbi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno", ili pragmatičnom konformizmu i podilaženju politikama i vlasti kako to dobro opisuje Tarik Ali: „Kako vaši jezici provode mnogo vremena na sultanovoj stražnjici, pribojavam se da ćete ga zaraziti nekom opakom bolešću. Raspravljao sam o tom pitanju sa svojim ljekarom i on tvrdi da se svim dvorjanima vašeg visokog položaja neizostavno moraju odsjeći jezici, i to bez odlaganja.“

Kudikamo je bolje da sami sa sobom raščistimo dileme nego da nam jezike sijeku na CUM-u. Time ionako ništa nećemo postići, jer umjesto po jeziku mogu nam čeprkati po glavi.

17.08.2019.

NAJPAMETNIJI PATULJCI U GRADU

Počnimo tekst s kratkim pričama

a) Vikipedijska

Piero Manzoni, poznati avangardni italijanski „umjetnik“, proslavio se prodajući svoja „umjetnička djela“, tzv. „crijevne kolačiće“. „Djelo“ je njegov izmet upakovan u konzervu. Vrijednost ovih konzerviranih „umjetničkih“ govana težine 30 grama na tržištu se kreće od 30.000 do 300.000 (da, tri stotine hiljada) dolara. Cijena njegovih govana s godinama raste. I ne samo njegovih.

b) Historijsko-mitska

Rimsko carstvo imalo je svog cara sa ogromnom koncentriranom vlašću ali i Senat (parlament) koji je prije i poslije imperatora u suštini upravljao Carstvom. Konzul je „predsjedavao“ Senatom ali mu je stolica bila poprilično hafifna; „mandat“ mu je, obično, bivao na godinu dana. Često je smjenjivan uz pomoć kame ili nekog drugog oštrog ili tupog predmeta i prije „isteka mandata“. Za današnje prilike ne baš demokratski. Konzul je imao brojne protokolarne obaveze. Naravno, postojali su uobičajeni konflikti oko koncentracije moći između imperatora i Senata. Čuveni Kaligula problem ovlasti riješio je na originalan način. Svog omiljenog konja Incitatusa postavio je (za početak) za – senatora. Po Kaligulinim kadrovskim kriterijima Incitatus je posjedovao brojne moralne vrline od kojih je jedna da je poprilično ravnodušno primio svoje unapređenje. Posao je i za današnja mjerila učinka političara radio sjajno, odnosno - nikako. Uz funkciju idu i privilegije: Kaligulina kljusina imala je štalu-palatu od slonovače (funkcionerski stan); vodu je pio iz zlatnih pehara (u parlamentarnom restoranu); imao svoje brojne sluge koje su ga u hladnim noćima prekrivali skupocjenim ogrtačima; za vrijeme protokolarnih aktivnosti sluge su ga ukrašavali bisernim ogrlicama; često je objedovao zajedno sa carem; pred njim su rimski velikani, kao i pred carem, morali padati ničice i njegovim kopitom dodirivati svoje čelo. Ko bi se usudio da ignoriše konja-senatora bivao bi bičevan, a jedan hudnik sa viškom pameti i manjkom pragme i servilnosti glavom je platio što se usprotivio toj „normalnoj“ i uobičajenoj praksi.

c) Bregina

„Na omot ploče Tri pisma iz Sarajeva sam stavio jednu priču koju sam našao na internetu. Priča govori kako je neka novinarka CNN-a čula kako se neki stari Jevrej pred Zidom plača moli već 60 godina svaki dan i odluči napraviti mali dokumentrani film o tome. Tako ode u Jerusalem, naravno stari Jevrej je pred Zidom plača, čekala ga je 45 minuta da završi molitvu i kad je završio ona se predstavi: „Ja sam Rebeca Smith sa CNN-a, čula sam da ste ovdje ispred ovog zida dugo vremena“. „Već 60 godina“, odgovori Jevrej. „Šezdeset godina razgovarate s Bogom? Nevjerovatno. I?“ Jevrej kaže: „Pokušavam da govorim s Bogom, da mu kažem da treba da bude mir između Jevreja, muslimana i kršćana, da ta mržnja nestane, da se ratovi završe. Govorim mu da bi naša djeca trebala odrasti kao odgovorna ljudska bića koja vole jedna drugo.“ Novinarka kaže: „I?“ A stari joj odgovara: „Imam osjećaj da govorim zidu.“

d) „Sarajevska“ Sarajevo, uprkos iznimnim naporima naših vajnih političara da dodatno napreduje na top-listi turističkih destinacija, postaje mjesto za zapišavanje. Neki dan nam izvjesna budala umalo pišom ne ugasi „sarajevsku svetinju“ - „Vječnu vatru“ (iliti „Guma gori“). Onako usput zaintrigirani smo otkuda u „kulturi“ Sarajeva taj zoroastrovski recidiv vatre?! Obzirom da se radi o jednom od simbola Sarajeva koji iznad ima „antifašistički“ zapis (il' ono bijaše - „fašistički“) pozivam odgovorne da se, najzad, prihvate svog posla i reaguju promptno (kako samo oni to umiju) i da obave razgovor sa Pišonjom i objasne mu (sve fino, sa taktom) da se njegov čin može shvatiti kao, kako 'no, (anti)fašistički akt, neprijateljski i, naravno, zapišano područje dekontaminiraju prije Bajramskog koncerta na istom tom mjestu. Da ko ne nagrajiše - il' zbog piša il' zbog vatre.

Neka pojmovna pojašnjenja

a) Čaršija

Čaršija je, vijekovima, arhitektonski, prepoznatljivi urbani i kulturološki fenomen muslimanskog orijenta. Ona je zanatsko, trgovačko i šeretsko središte koje odslikava muslimanski duh nekog grada. Grad je velik onoliko koliko je važna i poznata njegova čaršija. Čuvena je medinska, mekanska, kairska, damaska, istambulska i, naravno, sarajevska čaršija. Čuvene su njihove ideje ali i spletke. Oduvijek su čaršije bile mjesta trgovine ali i centri političkih procesa i alternativa. Sarajevska čaršija – Baščaršija je čuvar šarma i „duha Sarajeva“ u očima Sarajlija ali i komšija u „Zapadnobalkanu“, pa i šire – širom dunjaluka. Čaršija ima neku čudnu moć – da se nečujno ušunja u ljudske intime i postane izvorište standarda i kriterija individualnog prihvatanja ili odbijanja u raji, čaršiji, državi, planeti. Čaršija prihvata ili odbija ljude po svojim nevidljivim i nepisanim kriterijama ili standardima. Uglavnom odbija; a zna i išćerati ljude iz Sarajeva, zbog svoje opake i grube strane. Bregu svakako nije išćerala, ali jeste jednog, naprimjer, Mešu Selimovića. Najebo je u životu taj koji se sa Čaršijom zakači.

b) Papak, čaršijaner, jalijaš...

Čaršijaner je osoba, hablešina, papak, jalijaš, haver kojoj je jezik brži od pameti. Koja mora nešto „lanut“ ako ne na usta ono na - guzicu. On je posjednik mitoloških nadimaka. Lud je „k'o struja“. Ima svoj i kodeks raje koja uvažava individualnost. Trpi zajebanciju na svoj račun (do izvjesne mjere). Duša mu se posvađat, oponirat, tračat... Iskonski je provokator četvrtastih glava kojem je najvažnije pitanje: Za koga navijaš?

Ljenost je temeljni princip svakog čaršijanera koji drži do sebe. On ismijava sve i svakog. Nema nedodirljivih. Višak samopouzdanja rado podebljava pojačanom agresijom. I verbalnom i šakom. I to sa čačkalicom u ustima. Manjak elokvencije kompenzira jezičkom redukcijom fraza – ša je ba jarane; oko ba; jarane; paša moj solidni, brateee... Čaršijaner ne trči za vremenom. On zna sve. Voli kič. Ne konta ironiju. Njegov glavni adut koji okončava bilo kakvu raspravu je: To je vrh jarane. Ima ih svih profesionalnih orijentacija – od konobara do (posebno u zadnje vrijeme) magistara.

Šta zamjeram Goranu Bregoviću?

Šta imam protiv Gorana Bregovića?

Ništa učinkovito!

Šta zamjeram Njegovu veličanstvu, Uzvišenom, općeprihvaćenom muzičkom stvaraocu Nadzemlja i Podzemlja; Majstoru štimunga i na svadbama i na sahranama; glavnom feštadžiji i za đurđevdane i za ramazane... - Bregoviću? Svašta nešto.

Bregoviću, između ostalog, zamjeram:

- što je na početku NATO bombardovanja Beograda namah organizovao protestni „spektakularni“ koncert u Solunu, dok je Sarajevo, ionako, „čudo od selendre“;

- što je bosansku/“bošnjačku“ vlast tako umješno obenđijao da darežljivo razvezuje kesu poreskih obveznika utrkujući se ko će više potpomoći njegov historijski „državotvorni“ kulturni događaj Tri pisma iz Sarajeva. Više podataka i pojašnjenja koliko je ko odriješio kesu trebali bi da daju Kanton Sarajevo, Turistička zajednica KS, sarajevske općine, državna javna preduzeća...

- što Dodika „zna 100 godina“ i što ga je uvijek „cijenio i volio“, jer je on „fini čovjek“ i neko „koga biste voljeli da imate za druga“;

- što po njemu predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić "radi dobar posao" i „korisne stvari za Srbiju“; što je „dinamizirao neke stvari koje su vidljive: fabrike, putevi, Beograd koji se gradi...“;

- što ne nabroja šta su Srbija, Vučić i ostali uradili i rade za Bosnu, Bošnjake, Sarajevo...;

- što je za njega Bosna "skoro beznadežan slučaj" i što je u Srajevu „sve komplikovano“;

- što se kurči po Sarajevu;

- što nas baš on „uči kako da živimo zajedno“;

- što nas baš on uči „opštem dobru“;

- što je rat u Bosni BIO GRAĐANSKI RAT;

- što je „univerzalni patriota“ a ne bosanski;

- što je bosanski rat „VJERSKI RAT“;

- što je genije plagijarizma i Veliki meštar muzičkih mućkalica;

- što je čak i „našu“ muzičku baštinu „zaštitio“ autorstvom;

- „naše“ kod njega nema granice: bošnjačko, srpsko, hrvatsko, romsko..., već odavno prešao je i na „neke druge naše“: bugarske, turske, grčke, arapske...;

- Što se širi brže od kapitalizma. Ustvari, upravo k'o kapitalizam. On je zapadnobalkanski doajen kapitalizma;

- Zamjeram „Sarajlici“ (može i bez navoda) što se nije nasvirao u svom Sarajevu u ratu; što se u ratu bavio egzistencijalizmom;

- što je koketirao i dan danas koketira sa sanuovskom ideologijom;

- što ne reče niti jednu „tešku“ pa makar za bilo kojeg haškog osuđenika;

- što je Sarajevo odavno, po njemu „Alijino Sarajevo“;

- što Karadžića pita: „kako ide NAŠA stvar“, a haški osuđenik mu odgovara „100% ih dobijamo“ što uvijek Bregi izmami široki osmijeh;

- ...

Što se mene tiče – nek ide „sve u (NEKU) finu materinu“! On i još sijaset njih.

Bregini lik i djelo

Priznajem da me i dan-danas obuzmu srsi kad kad čujem Bijelo dugme ili Gorana Bregovića ili se sjetim „starih dobrih vremena“ i njegovih pjesama koje su „nop-stop“ išle u pozadini – moje mladosti. Nostalgija i srsi su, očigledno, zbog mladosti, a ne Dugmeta ili Brege.

Najnoviji album „Tri pisma iz Sarajeva“ Gorana Bregovića iz oktobra 2017. Treba najzad da bude promoviran u Sarajevu krajem avgusta. Brega nam poručuje da je ovaj album „poruka u boci koja je bačena u okean i koju treba neko da nađe“. Šta možemo naći u Bregovićevim porukama? Većina Bregovićevih poruka nam se razbila o glavu, ili hodamo, još uvijek, bosonogi po krhotinama (njegovih) staklenki. Brega se iz petnih žila trudi biti kosmopolita jer njegova muzika „spaja različite kulture (kršćansku, jevrejsku i orijentalnu) i na Bregoviću karakterističan način predstavlja zvukove naše zemlje na univerzalan, svjetski način“.

Bregović nas je decenijama razmazio zajebancijama. Neugodno je kad zajebanciju sipate narodu/ima koji su itekako propatili u ovoj (i njegovoj) Bosni. Priznat ćete da je malo morbidno ratnu bosansku tragediju svoditi na vic i zajebanciju.

Bregi polazi od ruke i ono što svim političarima zajedno (a nikad nisu zajedno) ne uspijeva! Svojom muzikom on uspostavlja „mir između Jevreja, muslimana i kršćana“, on ukida mržnju, završava ratove, potiče ljudsku odgovornost, širi ljubav; on nas uči da živimo zajedno, jer to je iskonsko „ljudsko moranje“ da nauči Bosance da žive međusobno... Za njega je Sarajevo metafora u kojem „danas možemo biti dobre komšije, a sutradan već pucati jedni u druge“; on „Sarajevo upotrebljava kao neku veliku muzičku inspiraciju, jer nema tu nešto posebno mnogo originalno u našoj muzici tamo...“

Jebe se Bregi za Sarajevom, jer ipak je to „malecki gradić“ - njemu je do inspiracije. Taj inspirativni poticaj već je viđen u historiji kada je Neron zapalio Rim kako bi u buktinji pronašao inspiraciju za novu pjesmu. Doduše, da dušu ne griješimo, nepobitno (činjenično) je utvrđeno da Brega nije potpalio Sarajevo, ali iz sve snage i inspirativnog kompozitorskog duha pokušava sada obuzdati ližuće plamenove koje nekada, neko, s nekom namjerom i ciljem zapali. Nama ne preostaje ništa drugo nego da mu, osim aplauza, zahvala i love, najzad, dodijelimo Šestoaprilsku nagradu. Bregoviću što je više požara u svijetu to je on veći altruista, a i šlajpek mu, onako usput, postaje sve teži i teži.

Sama brojka u nazivu albuma je matematički pogrešna. Ne mogu postojati tri pisma IZ Sarajeva, mogu postojati samo DVA pisma. Ono IZ Sarajeva i ono OKO ili izvan Sarajeva. Zbog svoje tragične nedavne historije Sarajevo je, zna to Brega odlično, dobra lansirna rampa za emitiranje kosmopolitskih ubleha. Sve je to samo šou, reklama, xafsing, promocija – bilo da se radi o Bregovićevom koncertu na Bijeloj tabiji (onako sa visoka gleda nas Brega odozgo, k'o - gluho bilo, birvaktile, Valter) ili (na nešto nižoj koti) Bajramski koncert pred „Guma gori“..

Rezltati izbora za najpametnijeg sarajevskog patuljka

Goran Bregović od početka svoje karijere vrlo uspješno prodaje svoje proizvode. Bezmalo da bi mu i gore pomenuti konceptualni umjetnik - Piero Manzoni pozavidio na xafsinškim umijećima.

Ukoliko bismo ustanovili kakvu nagradu, rangiranje i konkurenciju za top listu najuspješnijih sarajevskih papaka, smradova, šanera i jalijaša konkurencija bi bila izuzetno žestoka, brojna, zanimljiva i neizvjesna.

Sarajevo postaje, zahvaljujući borbi za turizam, eldorado za održavanje koncerata olinjalih estradnjaka, koje više ni u sopstvenim mahalama ne slušaju, iz bivše nam Juge, plaćenih novcima poreskih obveznika.

Neko bi našim politikantima morao objasniti drastičnu razliku između estrade i kulture i umjetnosti.

Brojne su i neopravdane osude Bregovićevog koncerta na Bijeloj tabiji koje za osnov imaju „koristoljublje“ i „Bregovićev damar za lovom“. Mislim da to jednostavno nije tačno. Veliki Meštar se, ipak, neće obogatiti prodajom 2000 karata na Bijeloj tabiji iako karta za koncert nije nimalo jeftina (70-100 KM). Suština je u simboličkom kapitalu i profitu u održavanju koncerta u Sarajevu. Jer kakav je to projekat kada Tri pisma iz Sarajeva ne organizujete jedino u – Sarajevu. Neke globalizacijske teorije često padaju u vodu. Jedna od njih je da su na Zapadu genijalci, a u ostatku svijeta, posebno na „Zapadnobalkanu“ glupaci. Brega dobro pokazuje da je obrnut proces itekako moguć.

Pobjednika u virtualnom takmičenju „Ko je najpametniji patuljak u gradu Sarajevu“, k'o i u svakoj utakmici, marisani, izboru misice ili izboru u parlament, određuje lični afinitet glasača, gledaoca, učesnika ili zakulisne mahinacije čaršijanera. Mislim da, ovog puta, Brega nema ozbiljnog protivnika.

08.08.2019.

IGMANSKI MARŠ OD SEKULARIZMA (II)

Islamska zajednica BiH

Ako poredimo historijske okolnosti za vrijeme Austro-Ugarske (vrijeme formiranja IZ) i BiH devedesetih godina prošlog stoljeća bio bi logičan slijed historijskog „sazrijevanja“ i pozicioniranja Islamske zajednice kao nadstranačke institucije ili „indiferentne“ kako je to nominirala ulema u au periodu. Postavlja se pitanje: Kako i zašto se taj neminovni proces sazrijevanja i „sekularizacije“ IZ nije odvijao nužnim, bržim i logičnim putem? Ilustrirajmo pojavu započetim „uzorkom“ i načinima reagovanja IZ na neke društvene pojave.

Institucije vjere (muslimana) često se bave nakim jednostavnim pitanjima i efemerijama na „ozbiljan“ način, iznoseći smjelo, hrabro i žurno stavove i fetve. S druge strane, neka istinski složena pitanja se tretiraju u celofanu, uopšteno, frazeološki i beskrajnim moralisanjem i dersovima bez jasna odgovora. Uzmimo, naprimjer, odista složen problem - status društva prema LGBT zajednici. Tretirajući ovaj problem Vijeće muftija IZ BiH donosi po ovom pitanju samo tri stava/zaključka:

- „Islam afirmira brak i porodicu, podstiče na formiranje braka i očuvanje vrijednosti braka, potomstva i porodice kao osnovne ćelije ljudskog društva. Prema učenju islama brak je ugovor o bračnom životu između muškarca i žene“...

- „Homoseksualizam se u izvorima islama (Kur'anu i Sunnetu) kvalificira velikim grijehom (el-fahiše) te da se vjernici pozivaju da mu se ne približavaju“...

- „Nije dopušteno nasilje prema bilo kojem čovjeku na osnovu njegovog ličnog uvjerenja i orijentacije“...

I to je to!?

Nema inputa, prijedloga, savjeta ili instrukcije Državi, politici ili stožernoj stranci za ponašanje i odnos prema NIZU MJERA i STAVOVA koji se MORAJU donijeti. Usvajanjem ili odbijanjem.

Brak iz računa između vjere i politike, toliko puta viđen širom muslimanskog svijeta, ima često karikaturalne forme i manifestacije koje možemo ilustrirati, na primjer, hiperprodukcijom „čudnih“ fetvi koje često „naručuje“ politika za jednokratnu upotrebu, kako bi legitimirala i u „vjerske okvire podvela“ svoje vrlo „zemaljske“ ciljeve. Radi ibreta (da ne kažemo zabave) navešćemo samo neke „fetve“ kao potvrdu „originalnosti“ duha (i slova) i servilnosti „kovača“ fetvi širom islamskog svijeta: „Muškarcu je dozvoljeno vidjeti ženu koju želi oženiti dok se kupa kako bi se uvjerio u ispravnost zdravlja buduće žene; Život na Marsu, s aspekta islama je zabranjen; Švedski stolovi isto tako (zabranjeni, jer ne možeš platiti fiksnu cijenu a krkati koliko hoćeš); Kad kreneš kući, kod svoje supruge, trebaš je pozvati telefonom i najaviti se - moraš pretpostaviti da se neko nalazi kod nje i da daš dovoljno vremena toj osobi da ode; Zabranjeno je fotografisanje u Haremu Kabe; Zabranjeno je proklinjanje Izraela; Zabranjeno je ženi u kući, pred svojom djecom i braćom koji su joj mahremi oblačiti trenirku; Zabrana slušanja određene vrste muzike i upotreba različitih muzičkih instrumenata... Itd. itd. Zabavno zar ne?

Ali ima i onih (fetvi) koje nisu nimalo zabavne. Nagone suze (tuge) na oči i izazivaju bijes. Jedna od takvih: „Sirijske žene koje nemaju nikoga i izbjeglice su, treba pretvoriti u robinje i na taj način ih zaštiti od eksploatacije. One imaju pravo tražiti od muškaraca da budu njihove robinje.“?!

Neke fetve tretiraju doista kompleksne i bolne teme i traže rješenja koja nije nimalo lahko naći. Jedna od tih tragičnih i složenih situacija u kojoj je IZ morala „presuditi“ je situacija-fetva o zabrani klanjanja dženaza abdićevcima nastala u ratnom periodu, te njeno ukidanje 2013. godine (nakon 20 godina)?! Zašto je potrebno 20 godina za reakciju?!

Hutba reis-ul-uleme u Igmanskoj džamiji – ogledni primjer

Ako Islamska zajednica prema politici uopće i prema svim partijama želi stvarati dobre i poštene odnose, onda mora paziti šta u javnom prostoru govori. Bez dvosmislenosti, isključivosti i pristrasnosti prema bilo kojoj partiji.

Reis-ul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović u okviru Manifestacije "Odbrana Bosne i Hercegovine - Igman 2019" održao je 02. 08. 2019. hutbu u Igmanskoj džamiji. Kako dolikuje mjestu i povodu reis je pozvao na zajedništvo i podsjetio na žrtve za domovinu, vjeru, dostojanstvo i narod. S osjećajem mjere uporedio je ratno vrijeme sa aktuelnim dešavanjima i politikama susjeda podsjećajući prisutne da „nasrtaji na našu Domovinu i naš narod ne jenjavaju“. Potencirao je vjerske principe milosrđa, međusobnog pomaganja, plemenitosti, ljubavi i pokuđenosti mržnje drugih „zbog jezika, vjere, boje kože, one drugačijih uvjerenja i pogleda na svijet“, jer „sudbina čovječanstva je u mnoštvu vjera i kultura“.

Potom slijedi govor koji je, po našem mišljenju, sugestivan, ubjeđivački i konačno manipulativan u duhu višestoljetnih navika o kojima govorimo u tekstu, tj. kada zvaničnik/zvaničnici Islamske zajednice vrlo neodmjereno i netaktično iznose društvene i političke stavove iz dnevne politike koristeći i navijačke i igračke prakse. Reis dalje zbori: „Oni koji su pameću obdareni znaju da je snaga zajednice u njenom jedinstvu o najvažnijim pitanjima njena opstanka. Bog nas opominje i doziva da se Njegova užeta držimo skupa i da se ne dijelimo u vjeri i političkim ciljevima.“ Kakve zaključke izvodi pažljivi slušalac citirane rečenice, kako se razigrava njegova misao? „Dijelimo se na pametne i oni koji to nisu“, tj. budale. „Snaga zajednice je u jedinstvu o najvažnijim pitanjima!“ Kojim pitanjima? Postoji li u ovoj zemlji registar „najvažnijih pitanja opstanka“ koje je autorizirala Islamska zajednica ili politička partija/političke partije? „Bog nas opominje i doziva da se Njegova užeta držimo skupa i da se ne dijelimo u vjeri i političkim ciljevima“. Ako reis poziva da se ne dijelimo u vjeri to potpuno shvatam, ali da se ne dijelimo u – „političkim ciljevima“, to ne razumijem. Kojim ciljevima? Opet – registar „političkih ciljeva“?! Je li se to reis (Islamska zajednica) zalaže za jednopartijski sistem? Gluho bilo! Ne mučimo se dalje. Strpljenja. Sam reis će izvući konkluzije. Prvo stavovi. „Danas, nažalost, u Bosni ima više udruženja i političkih partija nego ljudi.“ E nema, tu već ima registar. I tvrdnja nije tačna. Ili možda jeste. Partija ima puno. Previše. Ali mnogo manje nego stanovnika, građana, persona, ljudi (hm)... „Ljudi“? Je li se trebamo vratiti na početak citata?! „Oni pametni i oni koji to nisu“ – tj. budale? Ali, ko su, onda „ljudi“ a ko budale - ne reče nam reis. Ili je možda i rekao?! Oni „koji prepričavaju ko je šta kome napisao ili rekao prije nekoliko godina i bavimo se drugim trivijalnostima i beskrajnim i nepotrebnim dokazivanjima ko je od koga veći“. Rebus je sada već lakše rješiv – aludira se na dvije ličnosti (političara i politačarku) koji se odavno „slikaju“ preko novina sa davnašnjim međusobnim porukama. Rais na kraju poentira: „Ne valja to!“ Šta? Ko (valjda) od njh dvoje jedno ne valja?! „Pozivamo vas da odustanete od te prazne rabote i da udružite snage da popravite stanje u društvu.“ KOGA?!

I ovako bi mogli guslati i karikirati do ezela.

Islamska zajednica nekad – Čaušević, Korkut

Prethodna „sličica“ je samo najfriškija ilustracija i „eksperiment“ (in)direktnog govora i moralisanja bez koristi. Islamska zajednica BIH mora o važnim društvenim događajima govoriti otvoreno, iskreno i bez eufemizama. Islamska zajednica treba da prihvata i zagovara POLITIČKI PLURALIZAM. Ona ne može i ne smije imati svog partijskog favorita. Ona mora biti, što bi rekao Sakib Korkut i reis Džemaludin Čaušević, „nadstranačka“ i „indiferentna“ naspram političkih partija. Definicija koju bi trebalo da slijedi Islamska zajednica i koja je stara koliko i višepartijski sistem – oko 110 godina. Upravo su ova dvojica istaknutih alima na samom početku političkog pluralizma uočili i javno obejanili da su „naši politički programi i ciljevi postali plijenom nekoliko strančara, koji ih izrabljuju u svoje sebične svrhe i privatne interese“; „naša ćorava i kratkovidna politika zavadila je brata sa bratom, ženu sa mužem, rođaka sa rođakom“...

Krhkost bosanskih (bošnjačkih) institucija, „upredenost“ nacije i vjere, kao i sračunate zloupotrebe vjere i vjernika ovu temu čine veoma složenom, ali i iznimno važnom. S druge strane, opća neprosvjećenost, zlonamjernost, spinovanje i dnevne političke zloupotrebe pokušavaju islam, muslimane i Bošnjake u Bosni diskvalificirati netačnim i zlonamjernim interpretacijama vjere.

Ovaj problem „preklapanja“ Islamske zajednice i političkih partija Bošnjaci/muslimani su uočili još u povojima organiziranja političkih partija. Jedinstven stav uleme bio je (za razliku od danas) da vjera i Islamska zajednica moraju biti „nadpartijske“ da imaju istovjetan odnos prema svim partijama i da Islamska zajednica ne može imati svog partijskog favorita.

08.08.2019.

IGMANSKI MARŠ OD SEKULARIZMA (I)

Bauk sekularizma

Pitanje sekularizma je jedna od najprijepornijih tačaka susretanja islama i Zapada. Ovaj iznimno važan i kompleksan pojam u suvremenosti, ipak, možemo reducirati na nekoliko osnovnih stavova. Zapad sekularizam shvata i tretira kao ideologiju, dogmu i doktrinu koja nije opcija i alternativa u društvu, nego norma i imperativ. Pojednostavljeno – svi oni koji žele utemeljiti državu i društvo na načelima vjere su fanatici i ekstremisti. Islam drugačije gleda na evopski pojam sekularizma. Muslimani islam i islamske norme doživljavaju i shvataju i kao dinamičan svjetonazor sa aktivnim odnosom prema društvenim i političkim pitanjima. Zbog toga što sekularizam nije uspio u muslimanskim društvima (iz razloga navedenog shvatanja) odvojiti vjeru od politike, već je vjeru podredio politici, on (sekularizam) je dodatno potaknuo politizaciju islama i borbu između sekularista i muslimana za kontrolu nad državom. Ovo „teorijsko“ pitanje ima svoje posljedice i veoma je bitno i u društvenom životu Bosne i Hercegovine.

Vjera i politika

Potpuno je jasno da vjera i politika, između ostalih, spadaju u veoma bitne individualne i grupne identitete svakog društva, naroda, pojedinca i države. Kako iznaći najoptimalnije i harmonizirajuće balanse ova dva ključna identiteta, predmet je rasprava koje traju stoljećima i rezultirale su tomovima i tovarima djela. Bošnjaci su svoje nacionalne i državne institucije konstituisali vrlo kasno. Islamska zajednica je starija tek nekoliko godina od prvih političkih partija. Obje (IZ i partije) nekako od početka se prepliću i sudaraju u svojim nadležnostima, interesima i poslovima. Zajedno ove institucije od svog osnivanja predstavljaju, ako ne jedina, a ono najvažnija institucionalna uporišta za očuvanje vlastite, ne samo vjerske nego i nacionalne samosvijesti koja je kod Bošnjaka, kako smo prethodno istakli, bila u fazi stvaranja.

Stranka demokratske akcije

SDA je formirana na krilima, nanosima i modelima pokreta, kao stranka „muslimanskog kulturnopovijesnog kruga“. Svoje idejno i ideološko uporište SDA je nalazila dobrim dijelom u islamskim moralnim vrijednostima i u muslimanskim bosanskim kulturnim, društvenim i historijskim iskustvima i tradicijama. U ondašnjoj jugoslovenskoj zajednici, gdje su vjerska prava bila svedena na folklorističku dimenziju, potreba za vjerskim buđenjem i preporodom bila je itekako potrebna i logična, tim prije što Bošnjaci, ako izuzmemo Islamsku zajednicu, gotovo da nisu ni imali svoje nacionalne institucije za očuvanje nacionalne svijesti. U ovakvom historijskom vakumu brzi uspon SDA bio je potpuno razumljiv i logičan. SDA od samog osnivanja naglo ulazi u historijski bosanski žrvanj dinamičnih dešavanja, uvođenja višestranačja, a odmah potom i ratnih dešavanja. Napadom na BiH ugrožena je država kao osnovni nacionalni stub (i) bošnjačkog naroda. Sve su to razlozi da je, po logici stvari i kolektivnog straha od opstanka, bošnjački narod svoj politički put pronalazio u jednoj, „osnovnoj matici“, „glavnoj struji“ i nacionalnoj političkoj partiji.

Islamska zajednica, s druge strane, „pretplaćena“ je na funkcionalni i organizacijski „monopol“ obzirom na njenu osnovnu duhovnu misiju. Funkcionalna veza i „ljubav“ Islamske zajednice i SDA je u devedesetim godinama, i u ispoljenim okolnostima, bila potpuno logičan slijed događaja.

U suvremenom svijetu Islamska zajednica bi, prevashodno, morala biti moralni korektiv vlasti i političkim akterima bez bilo kakve pristrasnosti u pogledu simpatija prema određenoj političkoj opciji. Vrijeme je da se otkopča vjera i politika koje su danas tako čvrsto srasle. Očigledno je da se IZ BiH postavlja „igrački“ a ne „navijački“ na bosanskoj političkoj pozornici. Dovoljno je izvršiti uvid na izborne liste i organe oba tijela, upravne odbore, direktore, ministre, ambasadore... Previše je kadrova i međusobnih rokada na transfer listama ove dvije institucije. Islamska zajednica mora utjecati na profiliranje „moralnog lika i djela“ političara, a ne da im kadrovska baza bude zajednička. U našoj svakodnevnici ne radi se o izuzecima nego o pravilima...

Odnos Islamske zajednice i SDA

Trenutno odnos Islamske zajednice i Stranke demokratske akcije (kao najbrojnije bošnjačke partije) ne počiva na ispravnim temeljima i dugoročno šteti i Islamskoj zajednici i Stranci demokratske akcije. Islamska zajednica je, po logici stvari, jedini institucionalni vjerski okvir bosanskih muslimana. Ako ste nezadovoljni procesima u Islamskoj zajednici prosto je nemoguće izabrati drugi oblik institucionalnog djelovanja. Ako ništa drugo, iz razloga tolerancije prema vjernicima Islamska zajednica bi morala šire (u odnosu na političke partije) otvoriti vrata drugačijem mišljenju i kritici.

Islamska zajednica bi, prevashodno, morala biti moralni korektiv vlasti i političkim akterima bez bilo kakve pristrasnosti u pogledu simpatija prema određenoj političkoj opciji. Vrijeme je da se otkopča vjera i politika. Očigledno je da se IZ postavlja „igrački“ a ne „navijački“ na bosanskoj političkoj pozornici. Ovakvo stanje je posljedica „pretpolitičkog“ doba političke i vjerske nedozrelosti i nerazlikovanja vjerskog i političkog, državnog i civilnog, institucionalnog i ličnog... Islamska zajednica mora i treba imati otvoren i kritički stav prema programskim orijentacijama, djelovanju i propustima svih stranaka. Bez pristrasnosti. S druge strane, SDA mora iskreno zagovarati i „živjeti“ načelo odvojenosti države i vjerskih zajednica i crkava jer je to temeljna odrednica moderniteta i savremene politike. Država vlast vrši na svjetonazorno neutralan način jer se time promovira i jača politički, kulturno i religijski pluralno društvo.

Očigledno je da je u BiH napravljena sprega i uzao između Islamske zajednice i SDA koji bi se lahko mogao pretvoriti u gajtan i jednoj i drugoj. Uopće nije sporno opredjeljivanje bilo kojeg pojedinca po ličnom izboru, afinitetu ili sklonosti u vjerskoj i političkoj sferi. Međutim, upredanje Islamske zajednice i jedne bošnjačke partije (bilo koje) nanosi štetu i partiji ali i islamskoj zajednici. Na ovaj način se zloupotrebljavaju institucije vjere jer njen (vjerski) potencijal postaje resurs (jedne) politike, a politika (stranka) „uslugu“ vraća afirmiranjem vjere kroz državni instrumentarij.

Pogledajmo kroz nekoliko primjera kako (ne)funkcioniše veza između Islamske zajednice i SDA.

Istanbulska konvencija

Međunarodna Konvencija o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznatija kao Istanbulska konvencija, donesena je 2011. godine, a na snagu je stupila 2014. godine. Turska je među prvima potpisala Konvenciju. Od članica Vijeća Europe nisu je potpisale samo Rusija, Armenija i Azerbejdžan. Zemlje EU i one koje žele da uđu u EU moraju je ratificirati u svojim parlamentima. Dobar dio evropske desnice, katolička crkva i većina konzervativaca žestoko se protive Konvenciji. U Hrvatskoj su polemike trajale godinama. Čemu žestoki politički ratovi i opiranja kada je naslov tako human i općeprihvatljiv? Zbog čega? Đavo se krije u detaljima i onom što ne piše ali se podrazumijeva. Konvencija sadrži i definiciju roda (rodna ideologija). Prema članku 3. Istanbulske konvencije rod označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce. To bi značilo da se svaka osoba može razvijati u skladu s vlastitim interesima, sposobnostima i osobinama ličnosti, bez podjela društvenih uloga na one za djevojčice i dječake, odnosno žene i muškarce. Kritičari ne prihvataju Konvenciju jer smatraju da ona „propagira iskorjenjivanje tradicije i obiteljskih vrijednosti“, i da, na određen način, predstavlja i na mala vrata uvodi „platformu za homoseksualizam, transvestitstvo ili pedofiliju“.

BiH je bila peta članica od svih članica Vijeća Europe koja je ratificirala Konvenciju. Ratificiranje Istanbulske konvencije u BiH prošlo je neprimjetno i to je jedna od rijetkih odluka za koju su jednoglasno glasali zastupnici, izaslanici i ministri iz stranaka “i lijevih i desnih i centra”. Dom naroda, Parlamentarne Skupštine BiH, na svojoj 31. sjednici, održanoj 23. jula 2013. godine, kao i prethodno Zastupnički dom Parlamenta BiH, ratificirali su Konvenciju. Islamska zajednica u BiH držala se “po strani” u procesu usvajanja Istanbulske konvencije, vjerovatno motivirana ponašanjem Turske u ovom procesu i pitanju. Bošnjaci su istrenirani da na pitanje o jabukama odgovaraju kruškama: „ako bi se Istanbulskom konvencijom od nasilja zaštitila samo jedna osoba, onda je ona dobrodošla jer je 'veća korist od štete'”, reče jedan od predstavnika IZ u Hrvatskoj. Predstavnici IZ u BiH ne rekoše ni toliko.

Odnos SDA prema Istanbulskoj konvenciji

Po pitanju stava prema Istanbulskoj konvenciji stožerna stranka postupa po svom starom običaju. Okruglo pa na ćoše. Šara nekoliko saopštenja, njeni zvaničnici daju (kontradiktorne) izjave i... SDA nema jasan stav. Jedni su za izolaciju, drugi za segregaciju, treći za separaciju, četvrti, mal'te ne, za likvidaciju; jedni vežu živopisne marame oko vrata, drugi bi pravili sabirne centre... Kamo puste sreće da su to složeno pitanje slobode i izbora „prebacili“ u domenu ličnog. To se zove nesnalaženje. Ili – razvodnjavanje. Problem je što su kadrovi SDA na vlasti, pa oni malo inteligentniji („kadrovi“) svjesni su da se LGBT populacija "mora akceptirati", a oni sa „svojim stavom“ kažu da ih "treba izolovati" iz društva. KO SDA, na primjer, „energično“ poziva organizatore povorki na odustajanje od parade. Samra Ćosović-Hajdarević bi pedere i svu LGBT populaciju „sklonila što dalje od naše djece i društva“, predlaže (bez preciznog određenja) da nađu (anamooni) sebi neđe drugdje meraju i naprave „grad, državu i tamo konzumiraju svoja prava“. Po hudoj Semri odmah je osuta baražna vatra od sijaset udruženja i mnogih (stranačkih) organa.

Semiha Borovac zbori, ipak, drugačije: "Sloboda okupljanja zagarantovana je Ustavom BiH i nije pitanje bilo čije lične podrške". Ups. Da li Borovac zbori jasnije u odnosu na druge zvaničnike SDA? Iskusno. Zaklonjeno iza bukvara fraza i pravnih formulacija. Eufemizmi. Okruglo pa na ćoše. Tipično – sdaovski: "Diskriminacijom se u Zakonu o zabrani diskriminacije smatra svako različito postupanje, uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojoj osobi ili grupi osoba na temelju seksualne orijentacije, rodnog identiteta i spolnih karakteristika, kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojoj osobi onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi prava i sloboda u svim područjima javnog života."

Ministricu je krenulo pa podsjeća „da se u normativnom dijelu, u članu 2. Ustava BiH navodi opći princip nediskriminacije koji podrazumijeva osiguranje uživanja prava navedenih u tekstu bez obzira na spol, rasu, jezik, vjeru, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovinom, rođenjem ili drugim statusom“. Lijepo, nema šta. Sreća pa je ONA predložila Vijeću ministara (kojem također predsjedava sdaovac Denis Zvizdić) prijedloge zakona i ona ih „po formaciji“ mora sprovesti tako da ih sada može do mile volje citirati: "Uživanje prava osigurano je na cijeloj teritoriji države, a sve vlade, administrativni organi i sudovi u BiH dužni su primjenjivati standarde o zaštiti ljudskih prava. Parlamentarna skupština BiH je 2003. donijela Zakon o ravnopravnosti spolova koji je prvi zakonski akt koji direktno navodi zabranu diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije i indirektno za rodni identitet. Diskriminacija se zabranjuje i u javnoj i u privatnoj sferi. Radi praćenja primjene ovog zakona formirana je Agencija za ravnopravnost spolova BiH“. Fadil Novalić je namah ogrnuo šarenu mahramu oko vrata i hladno i diplomatski (ali iskreno) odgovorio: "Na putu smo EU. Sve što na tom putu susretnemo mi akceptiramo kao potrebu". Bogme – pošteno (rečeno)!

Naravno, i ombudsmeni iz svog djelokruga i svojom retorikom podupiru prava LGBT građana, ali sem prava usput i morališu zabrinutošću kako je u BiH još uvijek živahan, jak i „prisutan utjecaj vjerskih zajednica“.

Ravnopravnost LGBT populacije je jedan od uvjeta međunarodne zajednice prema BiH, na njenom putu ka EU. Taj put podrazumijeva donošenje Zakona o istospolnim zajednicama i u Bosni i Hercegovini. I kreće cirkus viđen širom svijeta. Nevladine organizacije intenzivno rade na promociji LGBT populacije u BiH. U Sarajevu osviću plakati koji podržavaju istospolne zajednice. Najavljuju se javna okupljanja LGBT pristalica. Prvo u Sarajevu, a onda i drugim gradovima u zemlji. Mediji zabavljaju puk i podgrijavaju atmosferu. Ko je ZA a ko PROTIV? Intervjuišu se istaknute ličnosti, sportisti, javni radnici, političari, glumci, znanci i neznanci... Javnost je željna senzacije, provala, krvi, zabave, zahtijeva stranačke jasne stavove...

(nastavit će se)


Stariji postovi

Avdija Hasanović
<< 11/2019 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
11798

Powered by Blogger.ba