Avdija Hasanović

Tekstovi o baštini, arebičkoj štampi, identitetima, politici ...

22.02.2021.

VJERA I NACIONALNI IDENTITET

U Bosni su odavno sržni identiteti vjera i nacija. Vjera je oduvijek bila važan, ako ne i presudan faktor društva, dok je nacionalizam, kao ideološki pokret, prodro u svaki kut planete u posljednja 2-3 stoljeća. U Bosni se (pre)dobro primio i uhvatio preduboke korijene. Savremeni svijet je, ionako i nažalost, podijeljen na "nacionalne države", a nacionalni identitet svugdje je izvorište grlatih kampanja za narodnu suverenost i demokratiju, kao i podloga ekskluzivne tiranije koju ona često rađa. Druge vrste kolektivnih identiteta dobro se miješaju, preklapaju i kombinuju s nacionalnim identitetom, ali primat i liderstvo u osvajačkim pohodima identiteta mu uzeti ne mogu. Pogotovo u Bosni i (Zapadnom) Balkanu.

Svaki identitet (bilo individualni ili kolektivni) polazi od ustanovljenja razlike „onoga/nečega“ što je „moje“ i „onoga drugog“. „Ono drugo“ uvijek postoji, ali se uvijek iznova, svakodnevno i snažno borimo za „ono svoje“. Ali, bez onog drugog, nema ni našeg, nema svijesti o sopstvenom identitetu, odnosno, proizilazi da upravo „ono drugo“ i određuje naš identitet. I tako dolazimo do čuvenog bosanskog paradoksa – ljubavi i mržnje, spoja i antagonizma bosanskih nacionalnih identiteta. Političko apsolutiziranje svojim (nacionalnim) identitetom vodi, kao što vidimo u Bosni, u ideološke i, naročito, političke sukobe.

Uloga medija, koji neosporno imaju svoju pozitivnu stranu, u procesu apsolutiziranja nacije ispoljavaju svoje naličje jer šire dezinformacije, klevete, govor mržnje, podjele i laži koje učvršćuju autokratiju, vladajuće elite i partitokratiju. Mediji šire pesimizam. Pesimizam, sam po sebi, i nije nužno loš jer čula drži otvorena i na oprezu, pojačava senzibilitet za društvena događanja i tjera na svjesnost o društvenim procesima. Doduše, previše pesimizma opterećuje srce, oduzima nam energiju i motivaciju za promjenama i akcijom.

Kada je nacionalni identitet ugrožen on nastoji da se osnaži vjerom, koja nudi dodatnu strukturu i svrhu kroz koju narod gradi društvenu strukturu. Islam, s te strane, nudi jasan smisao društvene pravde i senzibiliteta, osjećaj lične dužnosti da se pojedinac suoči sa onima koji uzrokuju nepravdu. Uloga vjere, dakle, vrlo je poticajna i progresivna. Istovremeno, vjera se koristi u cilju ojačavanja nacionalnih identiteta, legitimiranja vlada, određenih stranaka i mobiliziranja narodne podrške. Naravno, vjera se može i zloupotrijebiti čak i za opravdavanje postupaka koji su doveli do etničkog čišćenja ili genocida.

Bosansko društvo je višenacionalno, time i „složeno“. Ta činjenica može predstavljati (i) prednost, a ne (samo) problem, izvorište sukoba i konflikata. Pravi kulturni i društveni dinamizam odvija se upravo u složenim, „rubnim“ i dodirnim područjima susretanja različitih identiteta koji dinamiziraju i kreiraju suživot i toleranciju. Predstava nemuslimana o islamu i muslimanima uvijek i iznova upada u jednu „zamku“ koja potpuno „zamagljuje“ sagledavanje srži vjerskog identiteta muslimana. Naime, „u samom temelju islamskoga socijalno-političkog učenja nalazi se koncept islamskoga bratstva (el-uhuvve el-islamijje), po kojem religijski/islamski faktor dominantno određuje identitet muslimana. Na tom konceptu formira se pojam ummeta, kao svjetske zajednice muslimana, povezanih duhovnim i emocionalnim nitima, koje nadilaze, ali ne negiraju, druge identitete. Krvna veza, odnosno etnički i nacionalni okvir, kod muslimana imaju svoje mjesto, ali nisu suštinska determinacija njihova identiteta, tj. etnicitet i nacionalitet nisu primarni i najvažniji kriteriji koji određuju i usmjeravaju ljudske odnose“.

Kako u iskazanim okolnostima izgraditi jedinstven bosanski državni identitet koji će biti prihvatljiv svima, korespondirati identitetu EU prema kojem, barem deklarativno, svi težimo, a koji se temelji na univerzalnim vrijednostima: jednakosti, pravdi, ljudskim pravima, socijalnoj koheziji, produktivnom konsenzusu, zaštiti okoline, međureligijskom i međukulturnom dijalogu?

Bosanska multikonfesionalnost i multikulturalnost čine BiH rijetkom i izuzetnom u duhovnoj domeni i ona nije predisponirana za konflikte. Naprotiv, ona je upravo pogodna za poticajan duhovni i međukulturalni dijalog gdje se kulture prepliću, a istovremeno svaka čuva svoj identitet i odašilje drugima svoje utjecaje. „Samo interakcija između tih kultura može stvoriti ne neku jedinstvenu kultu¬ru, ali ipak kulturu s tri (uvjetno govorim) osebujna kulturna identiteta koja su prava rijetkost u mnogim drugim država¬ma. Možda je dovoljno lakonski odgovoriti na pitanje: imam li simpatije za čovjeka s više kulturnih identiteta? Više kul¬turnih identiteta ne dovodi u pitanje sržni kulturni identitet, nego ga obogaćuje novim dimenzijama.“

Istovremeno, svako prenaglašavanje nacionalnih identiteta i isključivost prema drugom odličan je pokazatelj ozbiljne krize vlastitog identiteta. Posebno opasnim se pokazalo prenaglašavanje tih identiteta u rubnim nacionalnim područjima (bez obzira koliko neki nastojali rubni prostor pretvoriti u središnji nacionalni prostor). Povijest nam je pokazala kako su ekstremni nacionalizmi svoje središte imali upravo u rubnim nacionalnim prostorima.

„Bošnjaci, oni srednjovjekovni i ovi današnji, unutar svog zasebnog nacionalnog bića sažimaju zajednička ishodišta vlastite otvorenosti. Otvorenost za drugo i drugačije čini samu srž, osnovnu karakteristiku bošnjačkog identiteta. Ta otvorenost prisutna je u svim strukturalnim sadržajnostima bosanskog društva: kulturi, arhitekturi, umjetnosti, pismenosti, religioznosti, običajnosti, tradiciji i sl. Srednjovjekovna bosanska duhovnost, kršćanstvo, islam i autentična bosanska narodna običajnost kroz nerazdvojivu sendimentiranu isprepletenost tvore jedinstveno biće bosanskog identiteta. Biće bosanskog identiteta, kao rezultat bošnjačke otvorenosti, u sebi sažima jedinstvo različja. Bošnjaci, s obzirom na posebnosti, pripadaju istodobno evropskom kulturno-historijskom krugu i političkom okviru, mediteranskom krugu uzajamnosti kultura i vjerskih predanja, svijetu kršćanstva i svijetu islama.“

16.02.2021.

NACIONALNI IDENTITET

Fenomenom individualnih i kolektivnih identiteta bave se intenzivno gotovo sve društvene i humanističke nauke posljednjih tridesetak godina. S posebnom pažnjom preispituju se i problematiziraju pojmovi identiteta u postmodernom društvu u rasponu od mita i iluzije do osnovnog pokretača društvenih i političkih procesa u svijetu. Osnovna karakteristika svakog identiteta, bilo pojedinačnog ili kolektivnog, jeste njegova neprestana podložnost promjeni. Identitet je fluidan i neuhvatljiv. Ima relativno značenje i čovjek ga ne dobija isključivo rođenjem, već ga stječe u svom životu, u kojem zadobija smisao kroz čitav spektar identiteta, kao što su religija, nacija, teritorija, jezik, te razni kulturni identiteti. Čovjekova pripadnost religiji, kulturi, naciji, teritoriji ili jeziku je traganje za smislom čovjeka, kao i ono što ga određuje po rođenju.

Brojni su autori (književnici, političari, intelektualci, lingvisti, vjerski autoriteti...) koji fenomen individualnih i kolektivnih identiteta tretiraju u političkim i društvenim odnosima savremenog svijeta: Džon Esposito, Amin Maluf, Elif Šafak, Semjuel Huntington, Henri Kisindžer, Noam Čomski...

Čini mi se posebno važnim istaknuti stavove onih autora koji govore o identitetima u Bosni, Balkanu, zemljama okruženja ili kulturama i zemljama koje se nalaze u „rubnim identitetskim područjima“ u kojima možemo pratiti izvjesne analogije s našom društvenom kompleksnošću.

Čemu tolike rasprave o identitetima?

Bezbroj je fenomena i odrednica koje utječu na kolektivne identitete: vjera, zajednički prostor, presudni historijski događaji, jezik... Taj kompleksni, višeznačni i „pihtijasti“ pojam identiteta izložen je stalnim promjenama, drastičnim zloupotrebama i obmanama u kriznim vremenima i područjima. S druge strane, u vremenu kriza, napetostima i sukobima identiteti izazivaju sukobe, ratove, zločine i krvoprolića u ime odbrane nacionalnog, vjerskog, kulturnog, jezičkog ili nekog drugog identiteta.

Polazimo od tvrdnje da je kršćanski identitet Evrope nesporan: to su naučne i historijske činjenice, a to je, ujedno, i faktičko trenutno stanje. Diskusija o tome je bespredmetna i nju je nemoguće prenebregavati, zaobilaziti ili skrivati u „rasvjetljavanju“ bosanskog kompliciranog političkog čvora. Obzirom na složeni bosanski komunikacijski, kulturološki, politički i ideološki spektar međusobna komunikacija između različitih identitetskih skupina uvijek je u „krizi“ i u stalnoj opasnosti da se pretvori u sukob i konflikt. Oni koji najglasnije viču, obično imaju najviše moći i najveće aspiracije ka potiranju identiteta drugih.

Međutim, ako se čitav niz tih međusobnih pojedinačnih ili grupnih komunikacija prekidaju dolazi do lančane reakcije prekida komunikacije, suspendiran je dijalog u javnom prostoru, nestala je kritika, što dalje vodi ka otežanom suživotu, odsustvu inkluzije, harmonije i narušavanju centrifugalnih sila na kojima opstoji neko društvo ili država. Onog trenutka kada prestanemo slušati i uvažavati drugačija mišljenja, kada prekidamo komunikaciju, tada prestajemo učiti, izlazimo iz kruga tolerancije i ulazimo u vrtlog konflikata. Nema interakcije, istina je da ne naučimo mnogo toga iz jednosmjernosti i unificiranosti. Obično učimo iz razlika, od drugih, iz različitog, kroz raspravu, sučeljavanje, razmjenu stavova, jednostavno kroz razgovor i razumijevanje.

Šta je najčešči razlog prekida komunikacije? Narcisoidnost. Ona ne mora biti isključivo individualna, nego može biti i kolektivna osobina. Zajednička fatamorgana, iluzija ili opsjena da je „naša“ politika, „naša“ nacija, „naša“ vjera jedini „centar svijeta“ i jedini mogući i pravi izbor. Ovakav stav neminovno ima za posljedicu isključivost i odbojnost naspram drugog (i različitog). Moje pleme, narod, vjera, partija su (daleko) bolji i vredniji od drugih. Zato se zatvaram u „svoje“ i „naše“ i pravim mentalni i funkcionalni zid nepovjerenja naspram drugog i drugačijeg. Ta „kolektivna narcisoidnost“ postala je kompenzacija za lične frustracije, nedostatke i neuspjehe. Ali, prije svega, pruža protutežu razočarenju, frustriranosti, bijesu i zbunjenosti.

Povjerenje je rijetka i zahtjevna biljka, mora se stalno njegovati i kultivisati. Povjerenje je u stalnoj opasnosti od atrofije. Svakodnevno smo sa svih strana zapljusnuti „velikim“ obećanjima, „snažnim“ izjavama i grlatim proglasima, a tako malo se ispunjava. Gledamo emisije, rasprave i debate samo kako bismo vidjeli krv i kako „naš“ tip pobjeđuje „njihovog“ tipa. Laže se stalno, maštovito i beskrupulozno. Političke partije su fabrike vijesti, informacija, slogana, parola, tvitova i obećanja kako spasiti planetu, naciju/e i državu. Ispod visokih decibela i blještave glazure nalazi se – ispraznost, malo znanja, nimalo mudrosti, frazeologija, i u konačnici - obmana i laž.

Tako postajemo zbunjeni. I još više zbunjeni. I apatični. I još više apatični. Zbunjenost i apatija su postale naš način života. A naše vođe, naši „mudri“ predstavnici i naše dike nam svakodnevno dodaju novi sloj kolektivne nacionalne, vjerske ili partijske narcisoidnosti. Taman zasoljena i servirana porcija po našoj želji: više nacionalnog, srednje vjerskog i sasvim malo političkog. U pola somuna. S lukom, naravno.

Naš život, a svakako, i suživot je/su toliko oštećeni, isključivi i polarizirani da sa krajnjim oprezom, izoštrenim čulima i zakrvavljenim očima gledamo prema „njima“ i „drugoj strani“, vagamo i mjerkamo njihove namjere, nakane i prevare. Politika, društvo i demokratija se sastoje od komunikacije, kompromisa, uvažavanja, poštivanja, pregovora, rješavanja problema, smanjenja antagonizama. Mi smo raskopali i uništili DRUŠTVO. Navikli smo se na sukob, neravnotežu, tenzije, bijes, strah, nezadovoljstvo, sumnjičavost, strepnje, tjeskobe, nepravdu, antagonizme, laž, afere, krađu...

U upropaštenim i atrofiranim društvima, poput bosanskog, koja su izgubila razumijevanje za različitost i pluralizam, politički rivali i protivnici će se doživljavati kao dušmani, politika će postati prepuna isključivih „ratnih“ metafora i svako ko misli i misli drugačije bit će označen kao „izdajnik“ svoje partije, nacije i vjere. Živimo u društvu patnje, nemorala, ugnjetavanja, diskriminacije i nepravde na svakom koraku. Nemamo pravo potiskivati svoj bijes, moramo imati empatiju prema bližnjima i onima koji pate.

Dospjeli smo u opasnu fazu pesimizma, apatije, zarazne tjeskobe i došli gotovo do dna – da smo danas ubijeđeni da će nam sutra biti samo gore.

11.02.2021.

UKIDANJE (BIJELOG) HLJEBA I UHLJEBA

SDA ne prestaje da priređuje prvoaprilske šale tokom čitave godine. Ovaj put se svom svojom žestinom okomila na „neprihvatljivu praksu“ konzumacije „bijelog hljeba“ i prelazak na crni (koji je inače mnogo zdraviji), te „zahtijeva od svojih zastupnika i vijećnika da pokrenu inicijative“ za ukidanje ove namirnice. Korištenje „pomenute naknade SDA smatra neprihvatljivim, pogotovo u vremenu u kojem je naša ekonomija suočena s recesijom uzrokovanom pandemijom“, i poziva „svoje članove koji na to imaju pravo da do usvajanja inicijativa odustanu od korištenja ove zakonske mogućnosti".

Jednostavno, SDA poziva svoje funkcionere da prestanu sa aferama, kriminalom, korupcijom i pljačkom drzave.

Istorijski gledano, SDA-ovska inicijativa i nije pretjerano originalna. U okolnostima sličnim današnjim bosanskim, nekada davno najomraženija kraljica apsolutističke Francuske Marija Antoaneta (1755-1793), poznata po: stajlingu, rasipništvu, voznom parku, oholosti, prepotenciji, čvrstoj ruci, političkom angažmanu, nesebičnoj brizi za svoje „u karuce pregnute čilaše“, humanitarnom radu i skandalima svih vrsta, na konstataciju da narod gotovo umire od gladi i da nema hljeba, navodno preporučila: „ako nemaju hljeba, neka jedu kolače“. Kao i u brojnim drugim slučajevima istorija u pogledu Marije još nije načisto sravnila račune, za jedne je heroina i mučenica a za druge opajdara.

Vratimo se inicijativi SDA koja je najviše uznemirila njene dojučerašnje načelnike sarajevskih općina i „dosutrašnje“ povjerenike općinskih odbora, kojima je veoma teško palo što će službena vozila morati zamijeniti privatnim, Agenciji neprijavljenim skuterima.

Njihove žalopojke uznemirile su merhametli stanovništvo prijestolnice koje kani da se samoorganizuje i uspostavi humanitarni broj za pomoć socijalnoj kategoriji pogođenih ovim društvenim belajem za koji se mislilo da se nikad neće desiti.

Dok SDA podnosi inicijative glad ozbiljno potresa ovu zemlju. Ogroman broj građana nalazi se na ivici bijede. Vlasti uopšte nemaju strategiju za borbu protiv ovog problema. U redovima oko kontejnera i u redu za hranu u brojnim javnim kuhinjama su stari, bolesni, nemoćni, ljudi svih starosnih grupa, svih obrazovnih profila, penzioneri, zanatlije, prosvjetari, inženjeri...

Jedna smo od rijetkih država u svijetu u kojoj je broj penzionera veći od broja uposlenih, 40 posto ukupno svih zaposlenih starije je od 50 godina. Da bi penzioni sistem u nekoj zemlji bio održiv, smatra se da omjer broja radnika i penzionera treba biti najmanje 2:1 (optimum je 3:1).

U BiH je prisutan realitet koji se ne može negirati; spirala (samo)uništenja – neka vrsta društvenog kanibalizma, u kojoj horde političkih kanibala tamane resurse ove države i mrvice tog plijena daju svom biračkom tijelu kako bi i ono pomislilo da „ravnopravno“ participira u tom „sistemu“. Ovaj kanibalizam razdire temelje BiH, pretvara građane u nijeme i pasivne promatrače stvarajući opću apatiju i agoniju u kojoj se nalazimo. Ali, svaka agonija i nezadovoljstvo generira društveni pritisak koji ne može opstati. On mora uništiti sam sebe u određenom trenutku.

Razmjere siromaštva u BiH nisu rezultat isključivo nezasite kapitalističke gramzljivosti, neuređene države, nego i sračunata kreacija etno-politika i nebiranja sredstava kako bi se sačuvale „osvojene“ pozicije, bogatstvo i vlast. Stepen decibela nacionalne zapjenušanosti, kreiranje straha i nesigurnosti u direktnoj je ovisnosti i dijametralno suprotan s (ne)izgrađenim kilometrima puta, visinom penzija, investicijama. Propast društva i države je očigledna. Propadamo temeljito u svim oblastima: saobraćaju, infrastrukturi, društvu, urbanizmu, moralno, društveno, politički, intelektualno...

Opća nesigurnost, neizvjesnost, besperspektivnost i nasilje koje prožimaju sve segmente društva otvaraju jednu vrstu lova i žrtve na ljude (čak i „svoje“), kanibalizma kojeg političke elite, zarad svog opstanka, kreiraju i potiču. Političko-ekonomski sistem Bosne dizajniran je na principu kleptokratizma, znači krađe društvenih dobara i na osiguravanju vlastitih stranačkih pozicija moći pomoću propagandnih tehnika zastrašivanja drugim i drugačijim. Taj sistem postao je osnovna formula političko-stranačkog života u BiH.

„Normalna“ Bosna i Hercegovina u našoj sadašnjosti izgleda kao društveno-politička utopija. Zalaganje, angažman i potraga za realnim alternativama postojećem stanju u svim društvenim sferama (javnosti, nauci, obrazovanju, politici...) mora biti temeljna obaveza svih građana BiH.

Ah da, umalo zaboravih. Marija Antoaneta je okončala svoj život pod giljotinom.

07.02.2021.

DOBRI I LOŠI NARODI

Nedavno Bakir Izetbegović reče: "Kažu da nema loših naroda, a da postoje samo loša rukovodstva. Nisam siguran. Jer on (Dodik) se dodvorava jednom velikom broju ljudi koji želi balkansku politiku, koji želi sirovu politiku".

Da pokušamo shvatiti Izetbegovićevu političku ideologiju i doktrinu o politici i narodima. Bit će teško iz izrečenog, al ehet! Sam Bakir veli da nije siguran. Biti nesiguran, kolebljiv i nejasan u političkoj retorici je put u anarhiju. Čitava izrečena rečenica je malo poduga za njegov adet i, kao što znamo, mnogo bolje mu leže kratke, jasne, precizne i jezgrovite rečenice tipa - Ja, i?, kojih bi se i trebao držati prilikom javnih istupa, jer proizvode manje nesporazuma i nejasnoća.

Vulin i Srbija odmah su, nakon Bakirovih riječi, ustali na noge kako bi se spremili na invaziju, proglašeno je stanje neposredne ratne opasnosti, u pripravnost je stavljeno slavno srpsko vazduhoplovstvo i još slavnija mornarica, dinamiziraju se radovi na autoputu iz Beograda prema Sarajevu, aerodromu u Trebinju, planira se izgradnja još nekoliko hidrocentrala na Drini, iz skloništa se izvlače i glanjcaju najnoviji sistemi S-300, članovi SANU prestali su da se briju, a SPC tajno i iz nepoznatih razloga lageruje enormne količine svete vodice.

Svi oni koji nas gledaju sa strane s pravom imaju sliku o nama kao o divljacima!

Pa, dobro drugovi i braćo, dokle ćemo 'vako, ima li ovome kraja?

Koje su karakteristike i šta to rade loši narodi:

- Pljuju i gaze po svojoj domovini;

- Čine genocid, urbicid, kulturocid, zločine, torture, ubistva civila, progone, silovanja...;

- Tretiraju masovne i planirane zločine incidentima;

- Formiraju koncentracione logore;

- Propagiraju navodnu ugroženost vjere, nacije i države;

- Unište, poruše i zapale 1024 islamska vjerska objekta u BiH;

- Učestvuju u izdaji sopstvene države;

- Ruše institucije sopstvene države;

- Štite, veličaju i odlikuju ratne zločince;

- Organizuju četničke smotre i ravnogorske svetkovine;

- Oduzimaju drugom (ili trećem) narodu pravo na sopstveni jezik;

- Žele nesreću drugom;

- Negiraju da se u Srebrenici dogodio genocid;

- Nagrađuju odlikovanjima osuđene ratne zločince;

- Ne poštuju institucije i zakone svoje države;

- Osporavaju postojanje drugih naroda i zamjeraju im na njihovu porijeklu;

- Polažu pravo na cijeli prostor multietničke države;

- Hrle ka osamostaljenju, nezavisnosti i priključenju drugoj državi ne osvrćući se na volju i interese drugih naroda;

- Tretiraju manjince, strance, migrante i kosmopolite kao izdajnike i neprijatelje;

- ...

Koje su karakteristike i šta to rade dobri narodi:

- Protiv su ubijanja, segregacije i majorizacije drugih naroda po nacionalnoj, vjerskoj i političkoj osnovi;

- Ne mrze druge i drugačije;

- Ne diskreditiraju iz čista pasjaluka intelektualne, vjerske i političke elite i autoritete drugih naroda;

- Dignu glavu i pruže ruku nakon nepravde;

- Trajno i iskreno su opredjeljeni protiv fašizma;

- Streme emapatiji, miru, suživotu, kosmopolitizmu, slozi, toleranciji;

- Nisu šovinisti;

- Zalažu se za jednaka prava svih bez razlike na vjeru, naciju i političku orijentaciju (hm, i još neke orijentacije);

- Imaju osjećaj zajedničke budućnosti i zajedničkih vrijednosti;

- Imaju poštovanje prema ispoljavanju i prakticiranju drugačije religioznosti;

- Biraju politiku mira, a ne podjela;

- ...

Milorad Dodik, koji je poslije Lavrova i ikone naskroz prolupao i koji inače "ne misli da je bošnjački narod loš, naprotiv, dobar je i pomalo nesrećan narod (koli ga unesreći)“, jedva je dočekao Bakirovu oratorsku lucidnost, pozivajući ga da se izvini srpskom narodu, podučio ga/nas je, usput, izvjesnim „istorijskim istinama“ da „Bakir i neki njegovi prethodnici (ne pojasnivši koji?) su zarobljeni u viševjekovnoj mržnji prema Srbima i svemu što je srpsko“?!

Bože, u kolikoj smo samo mjeri zaglavljeni u prošlosti, prostakluku i neukosti!

Nacionalna pripadnost je sloboda izbora svakog insana. To je savremena i demokratska praksa širom dunjaluka; ne mijenja se kako vjetar puhne ili za potrebe ulaska u općinska vijeća i parlamente. Krvna zrnca nemaju veze sa nacionalnom pripadnošću - ma šta govorila Biljana Plavšić, koja je svoju grešku miješanja osnovnih pojmova nacije, politike, genetike i genocida imala vremena da raspetlja u zatvorskoj samoći i kontemplaciji.

U srdačnim susretima sa svojim ljubimcem Dodikom mogla ga je, barem zarad dobrobiti srpskog naroda, upozoriti na svoje političke previde i loše životno iskustvo računajući i njega samog. Svojstveno svojoj prepotenciji i loše ili nikako naučenim osnovnim pojmovima, Mile nastoji dodatno podgrijati svakodnevne međunacionalne rasprave prvih u naroda, novim „naučnim“ promišljanjima. On, naime, tvrdi da je Bakirova semantička polisemija odraz „konvertitstva i izdaje koju su Izetbegovići počinili napuštajući pravoslavlje da bi sačuvali imovinu“?“ Posle ovakve izjave čovjek prosto osjeti bijes što su savremena demokratska praksa i pozitivni zakoni EU ukinuli smrtnu kaznu ili vječito progonstvo na Elbu, naprimjer, ako ne zbog zločina ono barem zbog gluposti.

Ako ste mislili da je Dodikovim glupostima kraj prevarili ste se. Sabura, evo još nekoliko „bisera“ ovim povodom:

- Članica CIK-a Vanja Bjelica - Prutina je „izdajica srpskog naroda jer je udata, ili je bila udata, za Bošnjaka“?!?!?! Dodik ne vidi problem u izrečenom jer je „izjava politička, a ne lična“?!?!?!

- „Zadržati prezime nakon rastave, to nisam nikada čuo. To ima političku dimenziju i mi imamo pravo sumnjati." ?!?!?!

- „Srbi su dobar narod, nikada nismo izlazili iz granica i osvajali tuđe zemlje i nismo bili na strani okupatora i fašista". Mile ima golemih problema s istorijom i njenim interpretacijama. Predlažem hitno obnavljanje gradiva barem od perioda balkanskih ratova do ovog posljednjeg rata. Sugerišem isključivo srpske izvore i autore kako ne bi dangubio zbog genetskog i nacionalnog nepovjerenja. Nije naodmet konsultacija haške literature i odluka UN-a.

- „Nakon ovakvih izjava Izetbegovića razgovori o građanskoj BiH u potpunosti neprihvatljivi“. Mile, Mile, vragolane mali!

Jeste li očekivali da će Bakir pustiti Dodika da se valja u blatu svojih gluposti? Ako jeste bezbeli ste se grdno prevarili. Međunacionalna retorika visokog rizika i pritiska uvijek je poželjna i mora biti na gotovs kako bi centifugalne nacionalne sile djelovale snagom nuklearnih centrifuga.

Helem, Bake sitni vez brzog odgovora u eter šalje umujući krupno i golemo – da on nije neprijatelj srpskom narodu, da je odrastao sa Srbima i da su neki od njegovih najboljih prijatelja i bliskih saradnika Srbi?! Ja, i?!

Teze o lošim i dobrim narodima su naučno odbačene, politički anahrone, racionalno apsurdne i vjerski neprihvatljive. I nisu nimalo zabavne i duhovite. Pa otkuda u javnom prostoru? Samo iz jednog razloga – što vladajuće nacionalne oligarhije dobacuju jedne drugima pojas za spasavanje na vlasti! Imaju li učinak? Itekako, zato i jesu opasne. Godinama narod(i) se zatupljuje(u) i obeshrabruju što porađa društvenu apatiju ili nacionalni i politički radikalizam koji idu u prilog političkim garniturama. Narod se miri, dura, trpi, ne protestvuje, ne zahtijeva, ne pada u safru, ne buni se zbog nacionalne isključivosti i sluđenosti, jer je umoran i zna – nacionalizam uvijek pobjeđuje a „dobro“ je biti na pobjedničkoj strani. I još jedna zamjena teza koja je godinama, sada već i decenijama, uklesavana u našu (pod)svijest – nacionalizam nas štiti od novih potoka krvi.

Ne podcjenjujmo politički pragmatizam! Birvaktile je, sjećate se, Dragan Čavić skuckao nekakav izvještaj o Srebrenici i priznao počinjenje genocida. Nakon toga jedva prelazi izborni prag. Glasači su kaznili njegovo priznanje. Dodik je povukao svoje priznanje o genocidu i počeo mahati otcjepljenjem i pobjedjuje ubjedljivo. Nažalost, većina glasača RS-a podržava njegovu retoriku.

04.02.2021.

DOM MLADIH

Optimizam o stanju u SDA u direktnoj je vezi sa količinom alkohola koju ste popili.

Na posljednjoj sjednici Predsjedništva SDA raspuštene su neke općinske organizacije i usvojeno čak 18 zaključaka. Puno je to posla čak i za SDA. Šta ću prvo, monolog ili recitaciju – „državotvorne“ zaključke sa ove sjednice ili povjereništva? Haj'mo prvo povjereništva! Tri debela mjeseca trebalo je SDA da skonta šta će sama sa sobom nakon izbora. SDA je u Domu mladih propustila priliku da idejno i dobno podmladi oronule redove. Očekivanja naroda bijahu golema. Očekivali smo barem povrat iz penzije legendarnog Mirsada Kebe ili kraj neizvjesnosti oko slučaja Zvizdić. Nekad su se za ovo vrijeme u Latinskoj Americi i Africi mogla organizirati 2-3 solidna puča. Pokazalo se da su sve naše nade i računice bile pogrešne. Nokautirana SDA u šoku uopće ne primjećuje (i ne želi da primijeti) da problemi postoje. Takvo ponašanje implicira da se radi o medicinskom, a ne društvenom i političkom fenomenu, što, opet, ne bi trebalo predstavljati neki poseban problem za izlječenje, da ima dobre volje, jer, SDA u sopstvenim redovima ima najbolju doktoricu, što, u slijedu, podrazumijeva i najbolju dijagnozu. Međutim, bosanska politika i stvarni život ne odvijaju se po egzaktnim dijagnozama ili holivudskim principima predvidivosti.

Taman smo počeli sa pripremama za izbore 2022-e, SDA je povukla ozbiljan (kakav drugo može biti) korak ka konsolidaciji unutarnjih stranačkih redova. Ukratko, strategija je jednostavna pa samim tim gotovo i genijalna. Iz prvih redova su ranjeni, umorni, izofirani, nepodobni... prebačeni u druge borbene redove, a iz drugih (redova) u prve oni koji glasnije laju i vještije ujedaju. Brnjice su ovima drugima što su sad u prvim (redovima) stavljene i – to je to!

U Bosni se, obično, stvari rade naopako. Šta se radi u svijetu kada se doživi poraz na izborima? Predsjednik stranke namjesti osmijeh na lice ma kako se osjećao, čestita rivalima na rezultatima, naredi lokalnim šefovima svoje stranke koji su izgubili izbore da prvim telegrafom, golubom jal brzim poštarom ponude ostavke na svoje stranačke funkcije... Ovaj prvi korak je čak i Dodik pokušao prenijeti u bosanski politički prostor poslije prošlogodišnjih izbora – doduše previše kabadahijski, al et' navikli smo od njega na kabadahštinu.

Drugi stranački korak nakon izbornog poraza je pridizanje na noge junačke, otresanje prašine sa kaputa, vađenje dupelizaca iz analnih otvora, kutarisavanje od ublehaša, lopuža, pregrupisavanje i pokret u pospremanje za naredne izbore. Al' ono pravo pospremanje, bez celofana, šlaga, vazelina, botoksa, botova i transferisanja krivice na sve i svakog osim pronalaženja slabosti u svojim potezima i redovima.

Kako reaguje SDA i kako vida postizborne rane? Prije odgovora, treba istaći da čudnim historijskim determinizmom, proviđenjem, usudom, kosmičkom sudbinom i nekadašnjim sevapima SDA i nije zadobila rane koje je, realno, zaslužila.

Valjda radi berićeta u Domu mladih, izgrađenog na temeljima nekadašnje džamije, Predsjedništvo SDA je temeljito razmotrilo izborne rezultate i raspustilo organe u nekoliko općinskih i gradskih organizacija stranke, a formirana su povjereništva. Povjereništva će, po riječima predsjednika, opet analizirati stanje i predložiti i „de franko i de jure potrebite mjere“ – „pa šta bidne da bidne i sa nama i sa njiha“. U roku od mjesec dana očekujem odluke prijedlog o rekonstrukciji izvršnog odbora u Sarajevu i Unsko-sanskom kantonu", rekao je Izetbegović. Povjereništva će voditi poslove raspuštenih organa te u roku od mjesec izvršiti reevidenciju članstva, a do 31. marta provesti izbore za sve organe u općinskim/gradskim organizacijama...

Živi bili pa vidjeli?! SDA-ovski rasklimani sivi kamion zelene boje pokrpljen je do sljedeće krivine. Prevljak je ponovo poslan u penziju, a na njegovo mjesto postavljen Sedin Kahriman, uvedena povjereništva u: Centru, Novom Sarajevu, Ilidži, Bihaću, Cazinu, Zavidovićima... Za povjerenike su imenovani: Nedžad Ajnadžić, Almir Ahmetspahić, Damir Laličić, Šemsudin Dedić, Nijaz Husić; Fahrudin Čolaković...

Smrtnicima i sa djelićem logike ostaje nedokučiva metodologija i kriteriji odabira općina za uvođenje povjereništava i izbor novih (?!) lica (starih i nezasitih korisnika budžeta i „ljubitelja knjige“) u liku i djelu povjerenika, što nas, ako upotrijebimo malo logike, vodi izvjesnom broju čudnih činjenica, kao i postavljanju slijedećih zaumnih dilema, hipoteza, konkluzija i pitanja koja se sama po sebi nameću:

- Zašto, naprimjer, povjereništvo u Centru, a ne i u Starom Gradu koji je imao lošije rezultate od Centra?!

- Zašto se prenebregava savremeni teorijski politički princip: „Tamo gdje se uvodi dinastija prestaje demokratija“?!

- Zašto se potiče međusobno valjanje u blatu kandidata oko borbe za paušale i bolju pozicioniranost na listi (primjer Mostara ali i svih drugih općina)?!

- Zašto je najveći debakl SDA doživjela u onim mjestima gdje su neupitne političke pozicije najvećih i nedodirljivih SDA vedeta: Zenica, Goražde, Tuzla, Gradačac...?!

- Zašto je povjerenik u Centru kandidat koji je naprosto potopljen pri izboru za načelnika?!

- Zašto je Novi Grad ostao neokrnjen od bilo kakvih sankcija kada je godinama „srce tame“ i izvorište svih separatističkih tendencija?!

- Zašto je pošteđen poznati anti-antifašista Abdulah Skaka koji se do posljednjeg daha nastoji ponovo ugurati u stolicu gradonačelnika ne prezajući ni od ismijavanja, omalovažavanja i pokušaja diskreditacije Bogića Bogičevića?!

- ...

Očigledno je da se ništa neće pokrenuti na dobro dok se društvo ali i SDA dubinski ne pročisti, dok se organizacija i subordinacija iz korijena ne promijene i dok „sistem“ ne bude demontiran i resetovan. Svaka liposukcija i botoksiranje samo problem odgađa i stvara privid koji se ubrzo pretvara u realnost - u nakazu. Grozničava potraga za rukama kako bi se kako-tako sklepala neka općinska većina i bujuci disidenata i preletača stvara takvu koncentraciju političkog smoga koji ukazuje da je stanje vrlo ozbiljno i da nikakvi kozmetički zahvati neće donijeti nikakvo poboljšanje. Naprotiv.

Na istom (sigurnom) kursu površnosti su i ostali zaključci Predsjedništva. Zahtijeva se „odlučnije rješavanje migrantske krize i da se teret migrantske krize rasporedi na cijelu teritoriju BiH“; angažman Vijeća ministara u „borbi protiv pandemije koronavirusa mora biti znatno intenzivniji“, ali se „Vlada Federacije i većina kantonalnih vlada za sada uspješno nose sa zdravstvenim aspektom pandemije korona virusa“?!

Od Bajdena se „očekuje intenzivno provođenje reformi kojima će otkloniti blokade u funkcioniranju državnih institucija BiH, ubrzanjem euroatlanskih integracija i uspostavi vladavine prava", a od OHR-a „odlučnije i konkretnije ispunjavanje svojih obaveza koje ima po Dejtonskom mirovnom sporazumu“. Dodikovo djelovanje je usmjereno protiv države BiH; SDA nikada neće pristati na izmjene Izbornog zakona BiH koje bi značile dodatne etničke podjele; pozdravlja se odluka Centralne izborne komisije o poništavanju izbora u Srebrenici i Doboju; pozdravlja odstupanje Milana Tegeltije sa čela VSTV-a i izražava očekivanje da je to prvi korak u temeljitoj reformi pravosuđa, kako bi se ono oslobodilo očiglednih političkih utjecaja... i u džuboks želja ubačeno je, dakle, 18 poruka, pozdrava i želja...

Tužno je zapomaganje SDA i njeno pisanje pisama i želja nosiocima vlasti tamo gdje upravo ona sudjeluje u vlasti ili ju je napravila upravo po onakvom obrascu kakvom ga sada kritikuje. Samo SDA može ustoličiti Vijeće ministara, kritikovati ga, prijetiti smjenom a onda, na koncu, na glasanju spasiti i Dodika i Vijeće ministara.

Šta je novo nakon sjednice Predsjedništva SDA?

Ništa!

Zidovi naše države su i dalje lohotni od krova do temelja; nemamo ni obrise onoga što želimo i hoćemo da izgradimo; više ništa ne funkcioniše kako treba. Sve političke institucije i nivoi vlasti su toliko uzdrmani da je pitanje vremena kada će se čitav konstrukt urušiti; ekonomija je u raspadu; stanovništvo upolovljeno; bankrot je iznad glava; medicinske usluge i ne postoje i jedino što cvjeta su – korupcija i glupost! Šta je rješenje?

Izgradnja društvenog i partijskog međusobnog povjerenja, više poštenja i ostavke – mnogo ostavki, posebno onih zbog kojih bi se Predsjedništvo SDA trebalo zvati Dom đuturuma ili političkih mrtvaca!

01.02.2021.

JACKASS POLITIČARI

Drugovi i drugarice, braćo i sestre, narodi i narodnosti - u velikom smo sranju! I usran plan je bolji od nikakvoga plana! A naša politika, očigledno, nema nikakvoga plana niti želje da rješava probleme. Živimo u vremenu beznađa kojeg nije lahko obuzdati, ono se širi svuda, pritiska sa svih strana gore od sarajevskog smoga, rasprostire se preko sedam mora, sedam gora, naših glava, zidova i mentalnih granica.

Manju zemlju a „veće“ političare od ovih bosanskih, historija teško da je upamtila. To je čitava armija „mesija“ koji hodaju po vodi i oblacima i koji misle da su u svojim glavama skupili čitavu pamet svijeta. U stvarnosti su to imbecili, zločinci, gubitnici, nasilnici, zloće, lažovi, manipulatori, fašisti, prevaranti, lopovi, drkadžije, voajeri, „šamani“, „evlije“, mali autokrati, veliki poltroni, marginalni autsajderi i primitivci koji žive u zabludama, virtualnom svijetu, koji sve znaju, daleko vide, a istovremeno su agresivni, osvetoljubivi, lični, neiskreni, destruktivni, moralno poremećeni, nevaspitani, beskrupulozni, bahati, isključivi, neodgojeni, potkupljivi, samoljubivi, primitivni, zatucani... Uh, umorih se, a nisam ni počeo opisivat' njihov psiho-profil. Hiljade je takvih imbecila za psihijatrijske klinike na državnim jaslama. To su lutajuće pljačkaške horde bez bilo kakvih skrupula.

Presumpcija nevinosti u Bosni u okolnostima truhlog pravnog sistema i nagriženog društva, koje počiva na praksi međusobno umreženih nasilja, njima je zaštitni bunker, šarena laža kvazi demokratije, fatamorgana truhloga Zapada i neprijatelja islama, kršćanstva i pravoslavlja.

Dobro de, kontamo - ljudski je biti tolerantan za ljudske slabosti i greške, jer, što bi rekao Dostojevski - „sve što je ljudsko nije mi strano“, ali srž politike u Bosni čine oni koji bi je podijelili, nekome pripojili, napravili treći entitet ili nasljedne porodično-stranačke latifundije. U lopovluku je naša snaga.

Bilo bi zabavno, edukativno i pošteno najreprezentativnije primjerke ove sorte naopačke posaditi na magarce, posuti katranom i perjem, k'o u stara dobra vremena, provozati ih sarajevskom, banjalučkom i mostarskom čaršijom radi ibreta i nauka. Da bi se smanjila populacija ovih društvenih nesreća bilo bi dobro sterilizirati ih i okačiti za ono što im ostane od jaja; njihove vile sravniti sa zemljom, uzorati placeve, vodotoke ispraviti i u fontane im se dobro pomokriti.

Nikako ne potcjenjujte ovu urokljivu bratiju koja je istovremeno i „ponos“ nacije ali, nesumnjivo, i njeni budući grobari; njihove jaransko-stranačke strukture su armirane „inteligencijom“, doktorima nauka, akademicima, uglednim domaćinima, privrednicima koji su osvojili prestižne nagrade za najuspješnije menadžere, estradnjacima, sportistima, ratnim zločincima, ratnim „herojima“, kriminalcima svih fela i vjerskim autoritetima. Oni iz sveg glasa trube o patriotizmu, jedinstvu, razdorima, podjelama, izdajnicima, nevjernicima (ćafirima) unutarnjem i vanjskom neprijatelju. (K)on(j)i čekaju Bajdena da ujaše na bijelom konju i pohapsi, obezglavi i obeščasti sve one druge koji nam čitavo vrijeme nanose duševnu i tjelesnu bol. Svi pogrešnu politiku vode i svi su krivi osim nas. Svi su lopovi samo mi nismo. Mi nikoga ne diramo, a nas napadaju gdje god i čime god stignu.

Stvari se neće promijeniti i popraviti u ovoj zemlji dok se potpuno fragmentirano, unakaženo i bolesno društvo (koje su „oni“ zatrovali) ne suoči sa svojim slabostima, dok njihov koruptivni koncept vlasti i ćorava politika ne budu okončani i demontirani. Društvo je izgriženo nepovjerenjem, nepostojanjem ljudskosti i karaktera vjerskih i političkih lidera; vlada opća nesigurnost, besperspektivnost; narod ne smije izlaziti iz kuća; zatvoreni smo i fizički i mentalno; stari ne šetaju; djeca se ne igraju; vlada opća ishalovještenost. A političari igraju li se igraju; umislili su se; potpuno osiromašili narod; glože se; kruže sa svilenim gajtanima potrebnim za međusobne obračune; razbijaju i grade nacionalne mitove; tumače kosmičke zakone; odmakli su se od vjere; izgubili moral; osilili su se... Rukovode se isključivo ogoljelim pragmatizmom i interesom, oni ljude, po Makijavelijevoj doktrini, moraju „pridobiti ili uništiti, jer se (ljudi) svete za male uvrede, dok za velike ne mogu“. Ne može to na dobro!

Ali, nisu samo „oni“ krivi. Krivi smo i mi, naš mentalitet, linija nezamjeranja, konformizam, loš karakter, euforija da komšiji crkne krava, stav da je sevap i viteštvo kada mi njima otmemo krave, a teški zulum kada oni to isto učine nama. Krivi smo, jer vodimo neprekidne ratove protiv realnosti i logike, jer živimo u iluzijama i bulaznimo da samo mi volimo ovu zemlju, da je ona isključivo naša i da (zemlje) „ima da ne bidne“ ako ne bude po našem. Oni stalno nešto poduzimaju i uvijek nam je bilo bolje prije nego su nešto poduzeli. Najbolje bi bilo da ne diraju ništa i tapšu rukama.

Intelektualna elita sa moralnim i modernističkim shvatanjima sasvim sračunato je, s druge strane, eutanazirana kako bi na sceni ostala korumpirana vojska uhljeba, političkih konvertita i poltrona.

Vlastodršci nikako da shvate da su davno prošla vremena kada su ljudi godinama čamili po zatvorima samo zato što su mislili drugačije. Polahko, ali sigurno stvara se nova klima individualne kritike, obaveze da se govori i upozorava na poštivanje zakona, krađu i nesposobnost. Do sada su učitelji i vjeroučitelji obavljali loš posao. Dobra strana rasprostranjenih društvenih mreža je što se svakome može reći da je lud i da je vrijeme da stignu normalni. Krajnje je vrijeme da na političku scenu dođu oni koji će raditi za Državu i narod(e), a ne za sebe i partiju(e).

29.01.2021.

PRIKAZ CARIGRADSKOG MIROVNOG UGOVORA U AREBIČKOM ČASOPISU MISBAH

1. Sažetak

Historiografija nije samo rekonstrukcija prošlosti nego i njena interpretacija. Dramatični tokovi historije XIX i XX stoljeća na Balkanu, čija je politička geografija bila izložena radikalnim prekrajanjima, ne mogu se svestranije sagledati odvojeno od šireg evropskog i svjetskog konteksta, geopolitičkih interesa, uticaja i posljedica kolonijalizma velikih sila i modela „balkanizacije“ koji traju od balkanskih ratova do danas.

Savremeni politički potresi i balkanski „nesporazumi“ uvijek i iznova nas tjeraju na preispitivanje i promišljanje značajnih događaja iz prošlosti koji su utjecali i još uvijek utječu na savremenost. Događaji na Balkanu krajem XIX i tokom čitavog XX stoljeća (Berlinski kongres, Aneksija BiH, Balkanski ratovi, Prvi i Drugi svjetski rat pa sve do ratova 90-tih godina prošlog stoljeća) gotovo beskrajni je niz sukoba i ratova prekrajanja granica, borbi za teritorij i nacionalno konstituisanje balkanskih etničkih skupina.

Balkanski ratovi (1912-1913) i danas imaju izuzetan značaj za evropsku, a posebno historiju Zapadnog Balkana. Posljedice Balkanskih ratova osjećaju se u našoj savremenosti u sferama politike, ekonomije, kulture i religije. Nacionalne historigrafije zemalja učesnica ratova do danas daju potpuno različita tumačenja ovih događaja na političkom, ekonomskom i kulturnom planu. Neprincipijelne politike učesnika Balkanskih ratova i njihovih globalnih „zaštitnika“ su uvod u politički haotični XX vijek, prouzrokovale su Prvi svjetski rat, te kalemile ratne sukobe i konflikte, ne samo na ovom području nego i šire, sve do naše sadašnjosti.

Ovaj rad čitaocima nudi prikaz mirovnog ugovora između Turske i Bugarske nakon Drugog balkanskog rata iz ugla arebičkog časopisa Misbah.

Ključne riječi: Balkanski ratovi, arebička štampa, Osmansko carstvo, Balkan, muslimani, balkanizacija, Bošnjaci, Srbi, Bosna i Hercegovina, Misbah...

2. Uvod

Procesi na Balkanu ne mogu se sagledavati bez šireg svjetskog konteksta i odnosa najvećih evropskih sila oko rješavanja „istočnog pitanja“. Polazni „nesporazum“ mnogih balkanskih historiografa je, nažalost, teza da su muslimani tuđinci na tlu Evrope. Ova ideja se kombinira sa političkom pragmom, hegemonizmom, interesima i „dužnošću“ da Evropljani pomognu “primitivnim” narodima da usvoje blagodeti civilizacije. Ova doktrina nazivana je “civilizatorskom misijom” (la mission civilisatrice). Na balkansku politiku Habsburške monarhije gledalo se kao na takvu misiju.

Historija nas precizno, i gotovo bez naučnih mimoilaženja, uči da su bila dva Balkanska rata i da su vođeni 1912. i 1913. godine. Kada detaljnije izvršimo uvid u razloge, povode, aktere i epiloge Balkanskih ratova nemamo naučnih razloga da ni ratna dešavanja 90-tih prošlog stoljeća ne ubrojimo u Balkanski rat. Slijedom navedene premise s razlogom postavljamo pitanje da li su Balkanski ratovi odista okončani i da li prijetnja novih sukoba lebdi i dalje nad Balkanom. Gledano iz savremene vremenske perspektive stiče se dojam da je kod velikih sila (Međunarodne zajednice) postojao, i još uvijek postoji, veći interes za produžavanje nego za rješavanje problema Balkana.

Sa znanstvenog stajališta, neprihvatljiva je nihilistička teorija shvatanja historiografije kao pobjedničke ideološke naracije koja podređuje slike i događaje prošlosti osmišljenom i zacrtanom ideološkom cilju. To se postiže manipulirajući nizovima historijskih fakata i dokumenata, prelazeći iz sfere znanstvenog u narativni, gotovo epski diskurs. Ovakvim „naučnim“ metodima se na lažnom predočavanju prošlosti gradi nerealna i utopijska projekcija budućnosti. Otuda i imamo tvrdnju da se nalazimo u stalnom ratu za prošlost, nastojeći je promijeniti, uljepšati i ideologizirati. Historijsko naslijeđe, isprepleteno sa religijom i tradicijom, ima snažan utjecaj na savremene pojave i fenomene i odražava se u, već stoljećima duboko podijeljenom bosanskohercegovačkom društvu, čije su podjele u najvećoj mjeri i generirane upravo u ideološkoj, političkoj, kulturološkoj i nacionalnoj podređenosti i funkcionaliziranju historiografije.

Cilj ovoga rada je sagledavanje balkanskih ratova do posljednjeg rata na području bivše Jugoslavije, i to kroz prizmu suvremenosti, i iz percepcije – arebičkog časopisa Misbah, te utjecaj ovih događaja do naših dana.

3. Balkanski ratovi

Balkan je stoljećima kotao naroda, uzavrelih nastojanja i pokušaja, često idealiziranih i bezuspješnih, formiranja nacionalnih država i nerealnih teritorijalnih aspiracija u „velikim“ i „historijskim“ granicama. S druge strane, evropskim silama Engleskoj, Francuskoj i Rusiji ne odgovara snaženje Njemačke koja stupa na „pozornicu velikih“ i njen prodor prema istoku. Početkom XX stoljeća Rusija potiče pravoslavno stanovništvo Balkana na teritorijalna proširenja kako bi oslabila Osmanlijsku državu i zaustavila prodor Austro-Ugarske na istok. Berlinski kongres i Aneksija BiH su događaji koji su nagovijestili nastupajući kraj Osmanlijske države i njen kraj u Evropi. Ni Mladoturska revolucija uvođenjem parlamentarizma nije uspjela da stabilizira posrnulu Osmanlijsku državu. Krizna žarišta se otvaraju na svim stranama: stalni ratovi; unutarnja previranja; pobuna u Jemenu i na Kritu; nemiri u Albaniji; gubitak Libije koju okupiraju Italijani; gubljenje prevlasti u Sredozemnom moru; rast unutarnje netrpeljivosti prema neturskim narodima...

Balkanske države se međusobno pozicioniraju, sklapaju saveze i vode pregovore kako u budućim ratovima osvojiti što više teritorija. Početak šireg balkanskog saveza prvo uspostvavljaju Srbija i Bugarska (13. 03. 1912.) koje su se dogovorile da Makedonija dobije samostalnost i time prestane njihov vječiti sukob oko teritorije Makedonije. Dogovorili su preuzimanje osmanlijskih teritorija i uzdržanost prema Austro-Ugarskoj, precizne linije razgraničenja i rusku arbitražu tamo gdje se ne budu mogle složiti. Potom slijedi grčko-bugarski savez (29.05.1912) kojim se prešutno dijeli Makedonija, a na koncu Crna Gora postiže sporazum sa Bugarskom (27.09) i Srbijom (06.10). Dogovorena je podjela Makedonije, Kosova, Metohije, Sandžaka i Albanije, te izlazak Srbije na more, kao i grčko preuzimanje otoka (Imamović, 1997: 457). Dvadeset i osmog novembra 1912. u Valoni se održava Nacionalno zasjedanje muslimana i kršćana na kojem se obznanjuje potpuna neovisnost Albanije. Italija podržava odluku o samostalnosti jer buduću državu gleda kao svoju bazu na Jadranskom moru, kao i Austro-Ugarska, koja u ovom aktu vidi način za suzbijanje širenja Srbije i njen izlazak na more. Srbija i Grčka su nezadovoljne jer smatraju da su nepravedno isključene iz Albanije i nastoje da se teritorijalno obeštete u Makedoniji.

3.1. Povod balkanskih ratova

Balkanski ratovi samo su ilustrirali protivrječnosti odluka u Berlinu. Berlinski kongres je, da podsjetimo, proglasio nezavisnost Crne Gore, Rumunije i Srbije i formirao Kneževinu Bugarsku. Osmanlijska država bila je primorana na reforme u Albaniji, Makedoniji, Epiru, Kipar je prepušten Engleskoj, a Austro-Ugarska je okupirala Bosnu i Hercegovinu i dio Sandžaka. Sve ove države željele su nacionalno ujedinjenje i etnički „čiste“ države iako su sve imale etnički izmiješano stanovništvo. Sve države se ubrzano naoružavaju, a ratni budžeti iznose i trećinu državnih budžeta. Raspad Osmanlijske države ubrzan je poslije Mladoturske revolucije 1908. godine.

Habsburške vlasti predosjećele su sukobe sa Srbijom i Crnom Gorom i prije balkanskih ratova. Oskaru Poćoreku proširene su vojne funkcije, prvo je unaprijeđen u vojnog inspektora i glavnokomandujućeg generala a potom je postao vojnim guvernerom Bosne i Hercegovine, s ciljem da se pripremi za rat protiv Srbije i Crne Gore. U Bosni i Hercegovini se uvode posebne mjere, počinje mobilizacija regruta, već 3. maja 1913. plakati s obavještenjem o posebnim mjerama bili su istaknuti po cijeloj Bosni i Hercegovini. U okviru posebnih mjera ograničene su ili ukinute neke slobode građana, suspendirani neki članovi Bosanskog Ustava, ograničene slobode kretanja i sloboda štampe (Madžar, 1984: 64-65). Povod za restrikcije je bio pokušaj sprječavanja i ograničavanja dobrovoljačkog pokreta u Bosni i Hercegovini. Naime, odlaženje Srba u srpsku, kao i ispraćaj Bošnjaka u tursku vojsku do tada je bila uobičajena praksa koja se odvijala uz okupljanja, proslave i „mitinge“ podrške sa svečarskim govorima. Zajedničko ministarstvo je protestovalo protiv ovakvog vida javne podrške jednoj od strana u ratu. Regionalnim institucijama je odmah poslato naređenje, pa je već 14. oktobra zabranjeno svako okupljanje dobrovoljaca. Od tog vremena dobrovoljci su prelazili granicu samo ilegalno (Ekmečić, 1997: 416).

3.2. Prvi balkanski rat

Upadom u Albaniju i Sandžak Crna Gora započinje rat (8. oktobra 1912), a nakon toga njeni saveznici upućuju ultimatume Osmanlijskoj državi zahtijevajući samostalnost svih evropskih pokrajina po etničkim linijama, kršćanske upravljače, besplatno školovanje, nacionalne vojske, policiju, nove reforme, demobilizaciju čitave osmanlijske vojske... Ultimatum je odbijen i uslijedile su objave rata sa svih strana u narednih nekoliko dana. Grčka flota osvaja niz otoka u Egejskom moru i žuri da zauzme što više teritorija Makedonije i Albanije; Bugari upadaju u Makedoniju i Trakiju; Srbi u Makedoniju, Kosovo i Albaniju; Crna Gora na Kosovo i Sandžak... Dok je Bugarska svoje snage usmjeravala prema Carigradu Srbija za to vrijeme u balkanskom zaleđu pravi prodor prema jugu sve do Skadra... Turci za dva mjeseca gube čitavo evropsko područje izuzev četiri opkoljena grada (Ihsanoglu, 2004: 524-525).

Osmanlije se suočavaju sa nizom problema: porazima, rijekama izbjeglica, nestašicom hrane, političkim nesuglasicama, pučevima, državna blagajna je prazna što pokreće niz demonstracija koje se šire i izvan Carigrada; uprava doživljava rasulo, vojska je razjedinjena, velikim evropskim silama obećava se participacija u novim vladama, pada vlada...

Novoformirana vlada pokušava dopremiti flote velikih sila i odbraniti Carigrad istovremeno vodeći unutarnja politička trvenja i sukobe. Političke konfrontacije i nepovjerenje u patriotski osjećaj raznih političkih frakcija unutar Turske potpuno se zaoštravaju i prerastaju u oružane sukobe, ubistva, teror i atentate.

Mirovni pregovori počinju u Londonu (16. decembra 1912) gdje članice Balkanskog saveza zahtijevaju komadanje Osmanlijske države koja pokušava očuvati barem dijelove evropskog teritorija, ali sa slabim šansama zbog nenaklonosti evropskih sila. Bugari započinju masakre i progon muslimanskog stanovništva kako bi stvorili dodatni pritisak na Osmanlije i poboljšali svoju pregovaračku poziciju. Londonskim ugovorom (30. maja 1913) okončan je Prvi balkanski rat. Porta je izgubila sva evropska područja, „Kretu, a rješenje pitanja egejskih otoka i albanske granice prepušteno je velikim silama“ (Ihsanoglu, 2004: 528).

3.3. Drugi balkanski rat

Bez obzira na sklopljeni Londonski sporazum Prvi balkanski rat, u suštini, nije ni okončan. Dojučerašnji saveznici postaju krvni neprijatelji zbog podijele plijena i „narušavanja ravnoteže“ interesa evropskih sila. Dogovori balkanskih zemalja postignuti prije rata narušeni su zbog albanskog pitanja. Rusija se nameće kao novi medijator i poziva sučeljene strane u Petrograd na pregovore. Bugari bojkotuju konferenciju sluteći da će morati praviti dodatne teritorijalne ustupke. Bugari na teritoriju Makedonije 29. juna 1913. napadaju Srbiju i Grčku, a odmah potom u rat se uključuju Rumunija i Crna Gora. Okružena i potpuno izolirana Bugarska je na koljenima. Akteri potpisuju Bukureštanski ugovor 10. avgusta 1913, kojim je Grčka proširila svoj teritorij u Makedoniji sjeverno od Soluna, zauzela cijeli Epir; Srbija je dobila veći dio Sjeverne Makedonije i „staru Srbiju“ te na taj način udvostručila svoju veličinu; sa Crnom Gorom je podijelila Novi Pazar... Novoosnovane granice ratificirane su nizom posebnih ugovora: sa Bugarskom u Istanbulu (29. septembra 1913), Srbijom u Istanbulu (14. novembra 1913) i Grčkom u Atini (14. marta 1914).

3.4. Posljedice balkanskih ratova

Epilog balkanskih ratova je bugarsko teritorijalno proširenje za 30% i izlazak na more; područje Srbije je bilo povećano za 82%, a stanovništvo za više od polovice; Grčka i Makedonija su dobile, također, nove teritorije. Samo su Osmanlije pretrpjeli gubitke izgubivši 83% zemalja i 69% stanovništva u Evropi.

Bošnjaci u BiH, a posebno Sandžaku, vrlo teško su doživjeli poraz Turske nakon čega je Sandžak podijeljen između Srbije i Crne Gore. Dio Sandžaka koji je pripao Crnoj Gori doživio je brojna ubistva, pljačke i paljevine. Od Bošnjaka je „na podmukao način oduzeto oružje, a zatim se prišlo klanju i ubijanju golorukih ljudi. Kakve su razmjere imali zločini i nasilje najbolje potvrđuje činjenica da je radi smirivanja naroda u ljeto 1913. morala biti osnovana komisija Kraljevske crnogorske vlade sa zadatkom da izvidi i ispita zloupotrebu i zločine državnih činovnika u 'novooslobođenim' krajevima. Posebno dramatičnu sudbinu doživjeli su Bošnjaci Plava i Gusinja.“ Računa se da je bez ikakvog razloga ubijeno između 550 i 800 osoba, nakon čega se pristupilo nasilnom pokrštavanju preostalog stanovništva. „U toj situaciji gusinjski muftija je savjetovao stanovništvu da privremeno i formalno, radi spasa golog života, primi pravoslavlje, a da se kasnije vrati islamu.“ Na ovaj način pokršteno je preko 12.000 Bošnjaka. Početkom maja 1913. „jedna delegacija uglednih plavsko-gusinjskih Bošnjaka uspjela je stići na Cetinje, gdje je kralja Nikolu upoznala sa žalosnim događajima u njihovom kraju“. Kraljevom intervencijom otvorene su džamije, a nasilno pokrštenim dozvoljen povratak u islam (Imamović, 1997: 459). Epilog balkanskih ratova je grabež za teritorijima. Zaboravljene su ideje etniciteta, autonomije, zaokruženja nacionalnih država i politička ravnoteža. Politička situacija se dodatno zakomplicirala što će, u suštini, dovesti do Prvog svjetskog rata, jer problemi koji su bili prije Prvog balkanskog rata samo su odgođeni nakon njihova završetka. Balkanski ratovi izazvali su nove traume kod Bošnjaka, ranija izbjeglička sjećanja nisu izblijedjela a pokrenut je novi izbjeglički val prema osmanlijskim teritorijima. Osjećaj tolerancije, međuvjerskog i međunacionalnog identiteta ubrzano slabi, a jača ideja nacionalne solidarnosti i zajedničke sudbine.

The Carnegie Endowment, fondacija osnovana 1910. u Americi s ciljem da podstiče na mir i razumijevanje među ljudima, poslala je 1913. godine istražnu komisiju na Balkan u namjeri da istraži uzroke i način vođenja balkanskih ratova. Nakon osam sedmica boravka na Balkanu, komisija je sačinila izvještaj koji je objavljen u izdanju The Carnegie Endowment u Washingtonu DC 1914. godine. U opsežnim dodacima komisija je publikovala brojne dokumente i svjedočanstva o uzrocima i načinu vođenja prvog i drugog balkanskog rata. Fascinantne sličnosti između događaja 1912-1913. i 1992-1993. na istom prostoru otkrivaju njihovu unutrašnju dimenziju i stavljaju ih u odgovarajuću historijsku perspektivu (Karčić, 2014: 151-152).

Ono što je specifikum balkanskih ratova u većini historiografskih radova je nabrajanje događaja o ishodima ratova. Ono što se prešućuje jesu podaci o genocidu i prisilnom progonstvu muslimana iz ovog dijela Evrope i drastično promijenjenoj strukturi stanovništva. Takvi podaci su dostupni ali se sračunato kriju. Prije svega mislimo na podatke britanskog konzula Lamba, potom ruskog književnika i novinara Lava Trockog i, svakako, pomenuti podaci Istražne komisije Carnegie fondacije iz SAD-a. Ovi podaci nedvojbeno pokazuju da je procenat muslimanskog stanovništva u periodu od Balkanskih ratova do 1926. godine smanjen sa 55% na 27% (dr. Ahmet Alibašić, Zbornik radova „Muslimani Balkana – Istočno pitanje“ u XX vijeku).

4. Balkanski ratovi u arebičkoj štampi

Period izlaska arebičke štampe možemo precizno situirati u vremenski period od 1. juna 1908. do 24. jula 1914. godine. To je period u kojem je štampan prvi takav časopis (Tarik), odnosno posljednji brojevi časopisa štampanih arebicom (Jeni misbah).

Arebička štampa kroz tekstove o balkanskim ratovima izražava duboku sopstvenu vezanost za svijest o naciji, kolektivnim problemima i pronalaženje načina i sredstava za očuvanje vlastitog identiteta. Duboko se proživljava drama kolektiva, naroda i muslimana na ratištima. Ovakav odnos arebičkih listova je razumljiv imajući u vidu dugotrajan proces nacionaliziranja muslimana/Bošnjaka i prisvajanje njihove kulture, te nijekanje njene posebnosti i samosvojnosti, kao i svjesnost o teškim nastupajućim vremenima za bosanske muslimane.

Kneževina Bugarska je proglasila neovisnost od Osmanlijske države 5. oktobra 1908. godine. Uredništvo Tarika, u tekstu Bugarski napadaji (Tarik, I/1908, br. 8, str. 143-144), zabrinuto je ovakvim razvojem situacije, predočava slike progona muslimana kroz natpise dva bugarska lista - Dnevnika (bugarski) i Balkana (muslimanski) i kao da nagovještava početak i neminovnost krvavih sukoba u budućim balkanskim ratovima. „Od kako se je Bugarska proglasila nezavisnom državom od tada su Bugari uzeli posvema obraz, te počinju napadati na muslimane na svaki način, samo ne bi li ih otjerali iz Bugarske da se tako na lahku ruku dočepaju muslimanskog dobra. Kako se doznaje bijesni Bugari vrijeđaju muslimane i njihove svetinje, otimaju im imetak i tjelesno ih ozljeđuju, a bugarska uprava načinja se da ona ništa o tom ne zna...“. Uredništvo citira pisanje Balkana sa konkretnim događajima i incidentima nasrtaja Bugara na muslimane, otimanju imovine, progonu, inertnosti i odsustvu zaštite policije i vojske, odnosno o njihovom učešću u progonima i maltretiranjima. Podvlači se da je cilj maltretiranja poticaj na iseljavanje i stvaranje etnički „čistih“ područja.

Misbah je arebički časopis koji je štampan u vrijeme Balkanskih ratova. U okviru časopisa postojala je stalna rubrika Islamski svijet u kojem su objavljivane kratke vijesti i događanja širom „islamskog svijeta“. Vijesti u ovoj rubrici bile su veoma kratke, nekoliko rečenica, činjenice, šture vijesti bez širih pojašnjenja. Neuobičajeno za orijentaciju časopisa i dotadašnju praksu veliki prostor dat je događajima koji se odnose na Balkanske ratove. Počevši od prvog broja drugog godišta u čak pet nastavaka, na naslovnoj ili drugoj stranici, objavljivan je tekst „Carigradski mirovni sporazum“ – mirovni sporazum između Turske i Bugarske nakon Drugog balkanskog rata (29. septembar 1913). Tekst je obrada cjelovitog izvornika Ugovora koji je objavljen u istanbulskom časopisu Sebilu-rrešad. Čitaocima je predočena detaljna obrada svih tačaka, kao i pet aneksa Ugovora, kroz prikaz urednika Sakiba Korkuta koji je, učigledno, nastojao svojim komentarima i interpretacijama domaću javnost nacionalno i vjerski homogenizirati, očigledno svjestan da će se budući balkanski sukobi prenijeti i na tlo Bosne i Hercegovine.

4.1. Ugovor

Osnovni ugovor ima dvadeset članova.

Prvim se člankom tačno ustanovljuje nova tursko-bugarska granica. Drugim člankom obavezuju se stranke, da će u roku od deset dana nakon potpisivanja ugovora, povući vojsku sa zemljišta, koje je pripalo drugoj strani, i u roku od 15 dana ta zemljišta uručiti njihovim novim oblastima. Dalje se stranke obavezuju, da će u roku od tri hefte provesti demobilizaciju svojih četa.

Trećim člankom određuje se da će se odmah nakon potpisa ugovora uspostaviti diplomatski odnosi i uvesti poštanski, telegrafski i željeznički saobraćaj. Utanačenja glede muftijskog pitanja, koja čine drugi prilog ovog Ugovora, protezaće se na sve dijelove Kraljevine Bugarske.

Četvrtim člankom stavlja se na jednogodišnju krijepost trgovačo-plovidbeni ugovor od 6. (19) februara 1911. i ugovarajuće stranke obavezuju da će na obrtnim, gospodarskim i drugim produktima jedna drugoj dati sve carinarske pogodnosti, koje nijesu na uštrb ugovorima sa drugim državama.

Ugovor o konzularnom zastupanju od 18. novembra (2. decembra) 1909. staje na jednogodišnju snagu, i ugovarajuće se stranke ovlašćuju da imenuju svoje generalne konzule i potkonzule u svjema mjestima, u kojima se nalaze konzuli drugih država. Ujedno se stranke obavezuju da će u što kraćem roku imenovati članove za mješovitu komisiju, koja će raditi na trgovačkom i konzularnom ugovoru.

Peti članak određuje, da će se vojni i ratni zarobljenici otpustiti što prije, a najkašnje do mjesec dana iza potpisivanja ugovora. Do otpusta ovih zarobljenika ima ih izdržavati ona država koja koja ih je i zarobila. Nu, isplaćene oficirske plaće nadoknadiće ona država kojoj dotični oficiri pripadaju.

Šestim se člankom uglavljuje opća amnestija za sve osobe koje su sudjelovale u neprijateljstvima ili političkim poduzećima, koja su s tim u savezu. Ovo pomilovanje vrijedi i za sve stanovnike međusobno ustupljenih dijelova prijeporne zemlje. U pokrajinama koje se ustupaju Bugarskoj, ima ista prilikom zauzeća oglasiti ovu opću amnestiju i stanovništvu objaviti da rok u kojem se može koristiti ovom amnestijom, i bez bojazni povratiti svojim domovima, traje četrnaest dana iza proglašenja amnestije.

Sedmi članak određuje da urođenici onih osmanlijskih krajeva koji se tek čine Bugarskoj Kraljevini, postaju bugarski podanici. Nu, u roku od četiri godine ovi starosjedioci imaju pravo da se, ostavši u svom boravištu, odluče i za tursko podaništvo, koje će bugarskim vlastima prijaviti običnom prijavnicom (bejannama), zakajtivši se istodobno u Osmanlijskom konzulatu kao osmanlijski podanici. Bejannama će se predati kojem Bugarskom konzulatu u inozemstvu, a izdavaće ju i sprovađati turski konzulati.

Pravo odluke za tursko pripadništvo stvar je lične prirode dotičnih starosjedioca, i Turska nije time niukoliko vezana u svojoj odluci. Za osobe koje su sada malodobne, trajaće ovo pravo odluke četiri godine iza proglašenja punodobnosti. Islamsko stanovništvo u ustupljenim pokrajinama, koje sada prelazi u bugarsko podaništvo, za četiri godine dana nije dužno davati nikakvog ratnog nameta, niti će se uzimati u bugarski asker.

Muslimani koji se posluže gornjim pravom imaju najkašnje u roku od četiri godine napustiti svoju „eradi mebruku“, a pokretnu imovinu moći će prenijeti bez đumruka. Oni međutim imaju pravo da zadrže svoj emlak u gradovima i izvan varoši, ili da njime upravljaju preko trećih osoba. (Misbah, II/1913, br. 1, str. 2)

Osmi, vrlo značajni članak određuje slijedeće: „Na bugarskom teritoriju nalazeći se bugarski podanici – muslimani, uživaće sva građanska i politička prava kao i bugarski starosjedioci. Ti će muslimani imati potpunu slobodu savjesti, vjere i vjerskih obreda, i islamski će se običaji potpuno poštivati. Prigodom ibadeta spominjaće se kao i do sad, sultan kao islamski halifa.

Postojeći islamski džemati, kao i oni koji će se ubuduće ustrojiti, njihova konštrukcija i nutarnja uredba, kao i stečena muslimanska privilegija biće priznata i potvrđena, i ovi će džemati bez ikakva miješanja i uplitanja Oblasti biti pod upravom vjerskih poglavara i odličnika.

Devetim člankom priznaje se Bugarima pod osmanlijskim podaništvom pravo da se koriste svjema pravima ostalih kršćanskih skupina u Turskoj carevini. Bugari pod osmanlijskim podaništvom zadržaće svoj pokretni i nepokretni imetak i neće biti izvrgnuti neprilikama prigodom vršenja svojih građanskih i ličnih prava. Bugari koji su prigodom zadnjih događaja napustili svoju postojbinu, mogu se povratiti natrag kroz dvije godine.

Deseti članak uglavljuje valjanost svih prava koja su se stekla prije aneksije zaposjednutih zemalja i određuje da se bez pozitivnog zakonskog temelja ne mogu poništiti osude i ovrhe osmanlijskih činovnika, kao ni ugovori i civilno-pravna utanačenja, koja su učinjena pred turskim oblastima.

Jedanaesti članak određuje, da će u pitanju uporabe emlača u ustupljenim pokrajinama bez ikakva ograničenja i nadalje vrijediti turski kanuni o uporabi nekretnina. Vlasnici pokretnina i nepokretnina u ustupljenim krajevima i nakon trajnog ili privremenog iseljenja iz Bugarske, mogu se koristiti svojim pravom vlasništva. Oni taj emlak mogu dati pod najam ili zakup, ili ga upravljati putem trećih osoba.

Dvanaestim člankom zajamčuje se vakufsko pravo idžarei vahide, idžaretejna, mukate, evkaf mulahaka, kao i vakufske desetine, koje će vrijediti prema propisima turskih kanuna i biti upravljano po nadležnim faktorima. Ovi se vakufi ne mogu izlučiti ispod svoje uprave sve dotle, dok se za njih ne isplati odgovarajuća faktična vrijednost. Vjerske i dobrotvorne osmanlijske institucije, koje imaju svoj prihod od nekretnina u ustupljenim pokrajinama iz naslova idžarei vahide, mukate, mislen vakufske desetine i drugih pravnih naslova, kao i prihod od vakufskih koristonosnih nekretnina zadržaju to svoje pravo i nadalje i ono ostaje netaknuto.

Trinaestim člankom zajamčuje se nesmetano pravo vlasništva sultana i carske porodice na njihovim privatnim posjedima u ustupljenim pokrajinama. Oni će tim svojim posjedom moći upravljati preko svojih većila, dati ga pod najam ili zakup, a mogu ga i prodati. To vrijedi i za privatna dobra Osmanlijske države. Kod prodaje ovakih nekretnina pri jednakim uslovima imaju prednost kupnje bugarski podanici.

Četrnaestim člankom obvezuju se stranke, da će uzajamno izdati potčinjenim oblastima naloge u svrhu čuvanja kaburistana uopće, a naročito mezareva onih boraca koji su pali u ovom ratu. Oblasti neće smetati roditeljima i akrebi palih vojnika da zemne ostatke svojih bližnjih iskopaju i prenesu u njihovu postojbinu.

Petnaestim člankom priznaje se podanicima ugovarajućih država, da mogu prelaziti i kao i prije stanovati u pokrajinama obiju država.

Šesnaestim člankom preuzima Kraljevina Bugarska sve obveze, prava i dužnosti Turske za onaj dio Rumelijske željezničke pruge, koji je na teritoriju što se ustupa Bugarskoj. Bugarska se obvezuje odmah povratiti kompaniji sva prevozna sredstva i ostale stvari, koje je zaplijenila u minulom ratu.

Sedamnaesti članak određuje da će u stvari eventualnog prijepora glede tumačenja i primjene članka jedanaestog, dvanaestog, trinaestog i šesnaestog ovog Ugovora, suditi mirovno sudište u Hagu prema utanačenju, koje je sadržano u trećem prilogu ovog mirovnog Ugovora.

Osamnaesti članak određuje da Protokol o granici, muftijskom pitanju, ugovor o mirovnom sudištu, rijeci Marici i željeznicama, te bejannama, koja se odnosi na desetu tačku ovog Ugovora i čini peti prilog ovog Ugovora – čine sastavni i nerazlučivi dio ovog Ugovora.

Devetnaestim člankom uglavljuje se da ostaju u krijeposti sve točke Londonskog protokola, koje se tiču bugarsko-turskih odnosa, ukoliko nijesu ovim Ugovorom izmijenjene ili posve dokinute. (Misbah, II/1913, br. 2, str. 1-2)

Dvadeseti članak određuje da Ugovor stupa na snagu od dana potpisa i da će se ratificirati u roku od petnaest dana iza potpisa. (Misbah, II/1913, br. 3, str. 1-2)

4.2. Aneks I

Ugovor ima u svemu pet priloga, od kojih prvi sadrži neka utanačenja stručne naravi glede oznake i uređenja nove granice. Pitanje pripadnosti nekih otočića u Marici prepustiće se mješovitom povjerenstvu, a glede plovkosti Marice, stranke se obvezuju da će u stanovitom vremenu sklopiti sporazum.

Stranke se dalje obavezuju da će olakšati dobrovoljnu zamjenu zemljišta koje pripada muslimanima i Bugarima na protivnoj strani nove granice. Ova se zamjena posjeda ima tako urediti, da se trampe čitava sela koja su od granice udaljena najviše 15 kilometara. Ova zamjena sela i pripadajućeg im posjeda stajaće pod zaštitom obiju država, a obaviće se preko biranih općinskih zastupstva.

Mješovita komisija koju će imenovati ugovarajuće vlade, baviće se posredovanjem u ovoj zamjeni i ustanovljenju razlike, koju pojedinci imaju nadomiriti jedni drugima.

4.3. Aneks II

Ugovor o muftijama, koji sadrži ovih devet maddi: Prvi članak: U Sofiji će se postaviti glavni muftija (baš mufti), koji će u religiozno-pravnim šerijatskim pitanjima biti posrednik između ostalih muftija i Visokog Mešihata, te Bugarskog Ministarstva za nastavu i bogoštovlje.

Glavnog muftiju biraju između sebe ostale muftije u jednoj posebnoj sjednici. Muftijski zamjenici imaju u toj sjednici samo aktivno pravo izbora tj. oni mogu samo birati, nu izabrani ne mogu biti. Bugarsko Ministarstvo bogoštovlja priopćiće izbor glavnog muftije Visokom Mešihatu putem Turskog poslanstva u Sofiji u svrhu izdanja „menšure“. Glavnom muftiji izdaće Mešihat i „muraselu“ kojom će ga ovlastiti na vršenje njegovih dužnosti i ovlastiti, da može drugim muftijama izdavati ovlast na vršenje istih dužnosti.

Glavni muftija ima pravo nadzora i kontrole nad radom i djelovanjem muftija u granicama šerijata, te nadzor svih vjersko-dobrotvornih ustanova, mutevelija i ostalih službenika ovih institucija.

Drugi članak: Muftije se biraju (o načinu izbora nema pobliže odredbe, nego se veli samo to da ih biraju muslimanski birači Bugarske). Glavni će muftija ispitati valjanost izbora pojedinog muftije i ako ustanovi da dotični posjeduje sve uvjete, što ih propisuje šerijat, zatražiće mu od Mešihata „menšuru“ i nakon isposlovanja dotične menšure izdaće mu „muraselu“, kojom ga ovlašćuje na izvšivanje šerijatskog ahkama među muslimanima.

Muftije mogu predložiti da se u njihovom službenom okrugu imenuju muftijski pomoćnici, sa istim djelokrugom. O ispostavljanju ovih pomoćnika odlučuje glavni muftija, a pomoćnici su direktno potčinjeni muftiji dotičnog područja.

Treći članak: plaće glavnog muftije, muftija, muftijskih pomoćnika i njihova sveg pomoćnog i poslužničkog osoblja podmirivaće se iz državnih sredstava prema važnosti njihova položaja i dostojanstva. Položaj glavnog muftije ustanoviće se posebnim Štatutom, što će ga on sam izraditi.

Glavni muftija, muftije, pomoćne muftije i njihov personal uživaće sva prava, što ih uživaju državni činovnici bugarski.

Četvrti članak: svrgnuće muftija i njihovih pomoćnika obavlja se prema disciplinarnim propisima, koji vrijede za državne činovnike. Na raspravu se ima pozvati glavni muftija ili njegov ovlašteni zastupnik, u svrhu ustanovljenja čisto vjerske strane pritužbe. U presudi o svrgnuću muftije ili njegova pomoćnika, ima se uvijek označiti i dan izbora novog muftije ili njegova pomoćnika. (Misbah, II/1913, br. 3, str. 1-2) Peti članak: Hudždžete i „i'lame“ pojedinih muftija ispituje glavni muftija i ako on nađe da se dotični i'lami i hudžeti u skladu sa šerijatskim propisima, potvrdiće ih i predati nadležnoj oblasti na provedbu. Hudždžete i i'lame, koji ne budu u suglasju sa propisima šerijata – povratiće glavni muftija na ponovni pretres. Ovake će hudždžete glavni muftija ustupiti i mešihatu.

Mešihatu se imaju ustupiti i'lami i onda ako to zahtijevaju stranke. I'lami i hudždžeti, koje potvrdi glavni muftija ili visoki mešihat, predaće se na izvršenje nadležnim zemaljskim oblastima, te će se u tu svrhu priložiti i bugarski prevod dotičnih isprava. Šesti članak: U slučaju potrebe izdaće glavni muftija odredbe i upute ostalim muftijama glede niđaha, talaka, vasijeta, našljednog prava, skrbništva, nafake, uprave malodobničkog imetka i ostalih šerijatskih propisa. Glavni će muftija osim toga ispitivati i rješavati pritužbe i podneske stranaka u gore nabrojenim predmetima i u tom pravcu izdavati nužne odredbe. Pošto u dužnost muftija spada i uprava i nadgledanje vakufa – jedna je od najvažnijih dužnosti glavnog muftije, da od muftija traži obračun o ovoj upravi. Vakufski računi i računarske knjige mogu se voditi na turskom jeziku.

Sedmi članak: Glavni muftija i muftije mogu pri potrebi nadzirati me'arifske organe, islamske mektebe i medrese i poduzimati korake za otvorenje novih mekteba. Glavni muftija ima pravo nadležnim oblastima podnositi predstavke u pitanju islamske prosvjete uopće. Bugarska vlada ima prema ključu, što ga određuje školski zakon, o svom trošku podignuti muslimanske ibtidaijje i ruždije. Nastavni jezik u ovim mektebima biće turski, a program će se urediti prema službenom programu drugih škola. Bugarski jezik biće u ovim mektebima obligatan predmet. Propisi općeg školskog zakona o obveznosti obuke, te pravima i broju nastavnika, protezaće se i dalje na ove islamske mektebe i njihove nastavnike. Troškove oko uzdržavanja ovih islamskih zavoda, njihova nastavničkog i drugog osoblja snosiće državna blagajna, kao i u općim narodnim zavodima bugarskim. Za odgoj kadija osnovaće se posebni zavod.

Osmi članak: U svjema mjestima i gradovima, koja su napučena većim brojem muslimana, biraće se islamski džemat, koji će se brinuti vakufsko-mearifskim poslovima, i sve će oblasti priznati ovaj džemat kao jurističku osobu.

Budući će vakufima pojedinih mjesta upravljati dotična islamska ehalija prema propisima šerijata, vlasnikom dotičnih vakufa smatraće se džemat, kao juristička osoba. Svi islamski mezaristani, kao i kaburistani uz džamije, upisaće se kao vlasništvo dotičnih džema'ata, koji će s njima gospodariti po svojoj uviđavnosti i u skladu sa higijenskim propisima. Nikakav vakufski objekat ne može se otuđiti dok se dotičnom džematu ne dadne primjerena odšteta.

Posvetiće se osobita briga očuvanju vakufskog emlača u Bugarskoj, i ni jedan vakufski objekat – vjerski ili prosvjetno-dobrotvorni, neće se moći oboriti, dok se ne dokaže faktična potreba i ne udovolji svjema zakonskim propisima. Isto se tako neće moći izvlastiti ni jedan vakufski objekat, dok se ne zamijeni sa drugim objektom iste vrijednosti ili dok se ne isplati njegova prava vrijednost. Novčana odšteta za izvlaštene vakufske objekte ima se dati islamskom džema'atu u svrhu upotrebe za gradnju ili popravak drugih vakufskih objekata.

Deveti paragraf: U roku od šest mjeseci iza potpisa ovog ugovora, Bugarska će Vlada imenovati jednu naročito povjerenstvo, u kojemu će imati pravo sudjelovanja i baš muftija. Ovo će povjerenstvo imati dužnost, da u roku od tri godine iza svog konstituisanja, ispita zahtjeve mutevelija i njihovih zastupnika.

Strankama koje se ne zadovolje rješenjem ovog povjerenstva, pristoji pravo tužbe na redovite sudove. (Misbah, II/1913, br. 4, str. 1-2)

4.4. Aneks III

U trećem prilogu, koji sadrži dvanaest paragrafa objašnjuje se član 17. Glavnog ugovora glede izbora delegata za Haško mirovno sudište. Pošto je ovaj prilog stručne naravi, ne donosimo njegova prijevoda.

4.5. Aneks IV

„Pošto nova granica presijeca rijeku Maricu i željezničku prugu Mustafa paša – Edrena – Dede Agač, zaključuje se da će se obje stranke u svrhu zaštite trgovinskih i drugih odnosa, pridržavati propisa, koji vrijede za rijeku Maricu i spomenutu željezničku prugu. Obje će stranke dati u tom pravcu sve pogodnosti, koje se mogu dovesti u sklad sa običajima i postojećim ustanovama.

Dok se ugovarajuće stranke ne sporazume glede novog ugovora sa upravom spomenute pruge i plovidbene uprave, neće se moći izmjeniti postojeći ugovori.

Gornji će ugovor vrijediti sve dotle, dok Bugarska i Turska na svojim zemljištima ne naprave željezničke pruge do Egejskog mora, koje se pruge imaju istodobno napraviti. Razumije se, da do sagrađenja dotične željezničke pruge, koja se ima dovršiti najdalje do deset godina, Bugarska ima na postojećoj pruzi, kao i na rijeci Marici, pravo prijevoza vojnika, oružja, naboja, hrane i ostalog. Turska ima pravo da poduzme nužne nadzorne mjere.

Pravo gornjeg prevoza stupa na snagu tek do tri mjeseca dana iza sastavljenja ovog ugovora.

4.6. Aneks V

Turska Vlada izjavljuje da nije nikako sporazumna sa zahtjevom ostavljanja kakvih prava pojedincima, kojima se kani ograničiti suverenitet Bugarske Vlade, nakon vojne okupacije onih pokrajina, koje se prema 10. članku Ugovora ustupaju Bugarskoj.

Ugovor, kao i svi njegovi prilozi, nose datum 16. (29) septembar 1913, a potpisani su slijedećim redom i načinom:

U ime Turske: Tale'at, Mahmud, Halil

U ime Bugarske: Savov, Načović, Tušev

(Misbah, II/1913, br. 5, str. 2)

5. Utjecaj balkanskih ratova na aktuelne političke odnose

Stoljećima predodžba većine hrišćana o islamu svodila se na krstaške ratove, dezinformacije i metaforičnu sliku kuge koju je Bog poslao na zemlju, na sliku vražije tvorevine, znak za skori dolazak Antihrista i približavanje kraja svijeta. Ideju "opasnih muslimana" hrišćanski je Zapad dugo promicao u svrhu ojačavanja vlastitog identiteta te postizanja ideološkog i religijskog jedinstva (Bandžović, 2020: 31). Kada je 1912.-1913. Osmansko Carstvo izbačeno s Balkana, mnogi su na Zapadu to vidjeli kao konačan izgon „azijske" sile iz Europe te pobjedu vjerske i rasne snage kršćanstva. Prema američkom novinaru Fredericku Mooreu u časopisu National Geographic, azijski su Turci tlačili svoje europske podanike nametnuvši im islamska pravila. Pokušali su svoju rasu ojača¬ti preobraćenjem, no na kraju nisu mogli prevladati biološki nadmoćne čistokrvne Europljane kojima su vladali. Sada će "Turčin otići natrag u Aziju odakle je i došao prije mnogo stoljeća jedva promijenjen svojim druženjem s europskim na¬rodima koje je držao na stupnju na kojem ih je i našao - u srednjovjekovnim uvjetima, sa svim barbarizmom srednjovje¬kovne Europe, sa svom njezinom živopisnošću, njezinom bojom, prljavštinom i nepromišljenom vjerom". Za buduć¬nost Moore predviđa slabu promjenu među onima koji su prije vladali carstvom, jer je "Turčin musliman, a duša je pra¬vog muslimana ravnodušna na promjene" (Mazower, 2003: 30).

Historiografija balkanske ratove i komadanje Osmanlijske države uglavnom tretira kroz prizmu međunarodnih interesa velikih kolonijalnih sila, unutarnjih slabosti Osmanlijske države, nacionalnih pokreta i unutarnjih konflikta, zanemarujući finansijski okvir, uzroke i materijalni slom Osmanlijske države kojeg su prouzrokovale zapadne kolonijalne sile. „Sultana Abdula Hamida II, duhovnog i političkog vođu Osmanskog Carstva, islamskoga vjerskog kalifata, izmanipulirale su 1881. godine britanske i francuske kreditne banke i vlade da prihvati inozemnu bankarsku kontrolu nacionalnog duga kroz nešto što se zove upravljanje javnim dugom. Smještena u Istanbulu, nova je uprava doslovce kontrolirala osmanske državne prihode kroz upravni odbor koji je predstavljao britanske, nizozemske, njemačke, austro-ugarske, talijanske i ostale posjednike obveznica. Uprava je bila neovisna o osmanskoj vladi i imala ovlast uzimati izravno od poreznih prihoda za otplatu duga osmanske države stranim kreditnim bankama“ (Engdahl, 2015: 52). Britanci su okupirali Egipat nakon pobune iz 1882. godine. Iskoristili su egipatski ogromni inozemni dug da zadobiju kontrolu nad Sueckim kanalom i pretvore zemlju u britanski „protektorat“ – eufemizam za koloniju. Protektorat je, u suštini, podrazumijevao vazalski položaj prema Britaniji, omogućavao je stacioniranje britanskih vojnih snaga, kao i britansku kontrolu državnih finansija zbog „osiguranja“ otplate državnoga duga britanskim bankama.

Otplaćivanje duga evropskim povjeriocima iscrpljivalo je finansijsku sposobnost Istanbula koje sve teže kontrolira periferne dijelove carstva što kolonijalnim silama daje priliku za otimanje njegovih teritorija. Početkom XX stoljeća Britanci preuzimaju teritorije oko Perzijskog zaljeva, a nešto kasnije Osmanlijska država gubi teritorije na Bliskom istoku, Arabiji, Kavkazu, Krimu, Mediteranu i Balkanu.

Historija Balkanskih ratova pokazuje nam kontinuitet u realizaciji ideologije i politiku državnog projekta „Velike Srbije“, odnosno njenu krilaticu “svi Srbi u jednoj državi”, ideju koja će teorijski biti „nadograđena“, pred rat 90-tih, sintagmom „samoodređenja naroda“, a ne na principu „samoodređenja republika“ kako su zagovarale sve republike izuzev Srbije. Nameće se logično pitanje – šta je pravi uzrok brutalnih pokolja u balkanskim ratovima? Jasno je da je stvaranje srpske države u etničkim granicama moguće isključivo uz masovno nasilje i zločinačke namjere, jer ta država mora obuhvatiti i teritorij na kojem Srbi nisu većina.

Međutim, događaji u savremenoj historiji na području, kojeg u političke ili politikantske svrhe sve češće nominiramo kao (Zapadni) Balkan, imaju čitav niz uzročnosti i pojavnosti sa događajima iz bliže ili daljnje prošlosti. Stoga događaje treba kritički procjenjivati i tumačiti sistemom analogija i komparacija u svjetlu novih činjenica i suvremene političke i društvene realnosti. Historija je kompleksan proces tumačenja događaja iz prošlosti i očekivanja od budućnosti iz percepcije sadašnjosti. Upravo se na primjeru balkanskih ratova može vidjeti kako sve balkanske države grade svoj nacionalni i državni identitet na negaciji identiteta drugih. Nacionalne historiografije zemalja teritorijalnu rasprostranjenost i nacionalnu pripadnost drugih gotovo potpuno negiraju sračunato uveličavajući „svoj“ teritorij i broj stanovnika.

Bosna i Hercegovina je nakon posljednjeg rata konstruisana kao potpuno nefunkcionalna država; etničke podjele nakon posljednjeg rata nisu ništa manje od onih u doba balkanskih ratova; sukob u BiH se, zapravo, nikad nije ni završio; Srbi i Hrvati, očigledno, ne odustaju od svojega cilja – otcjepljenja; prijeti se referendumima o otcjepljenju; odnosi Bošnjaka i Srba se svode na dva pojma - jedni za centralizaciju, drugi za secesionizam...

Rusija u posljednje vrijeme zauzima mnogo aktivniji stav na Balkanu, a posebno u pravoslavnim zemljama: Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Bugarskoj i Grčkoj. Najočigledniji njen pojačan angažman je, međutim, u Bosni i Hercegovini. Očigledno je da Rusija svjesno manipuliše rukovodstvom Srba u Republici Srpskoj koje se potiče na konfrontaciju sa Zapadom, zahtjevima za samostalnošću, onemogućavanje širenja NATO-a i destrukcijom državnih institucija. Tanka je linija oko otpočinjanja novih konflikata na Balkanu. Neodmjerenom politikom rukovodstva Republike Srpske izazvao bi se opet domino efekat otvaranja „balkanske pandorine kutije“: Srbi na sjeveru Kosova bi tražili otcjepljenje od Kosova i priključenje Srbiji, preostali Albanci u granicama Srbije bi htjeli u obrnutom smjeru; makedonski Albanci bi krenuli putem „Velike Albanije“; bosanski Hrvati nastojali iskoristiti „povoljnu“ priliku i integrisati se u Hrvatsku; Srbi iz Crne Gore još osjećaju nostalgiju za Srbijom; Grčka i Bugarska imaju svoje „historijske“ interese za sudbinu Makedonije...

Novi krug nesporazuma, konflikata, ne usuđujemo se reći, ratova...

6. Zaključci

Burna bosanskohercegovačka prošlost i njene različite interpretacije nagriza sadašnjost i podriva budućnost. Nastojanja i teze o ideološkoj, vjerskoj i političkoj funkcionalizaciji historiografije i kulturnog naslijeđa vrlo često imaju za cilj da se priskrbi ili ojača povijesni legitimitet određenoj naciji, politici, vjerskoj zajednici. To bi, suprotno naučnoj metodologiji, neminovno vodilo ka stvaranju, u bosanskohercegovačkoj realnosti, najmanje tri historiografije, odnosno – tri različita narativa o istovjetnim historijskim činjenicama. Svi narodi svijeta imaju „svoje“ posebne priče i značajne datume u svojoj kolektivnoj memoriji. Nacionalna verzija prošlosti se vremenom uobličava, zaokružuje, mitologizira i, obično je, različita u odnosu na historijsku predstavu susjednih naroda o istim događajima i koji su doživjeli isto historijsko iskustvo, ali iz svoje perspektive. Balkanski ratovi su najočigledniji primjer ovakvog ponašanja i „naučnih“ postupaka.

Osnovno polazište nacionalnih histografija je nacionalna pripadnost koja minimizira ili potpuno ignoriše dostignuća drugih etničkih grupa i pozitivne aspekte multietničkih društava. Posebno negativan odnos ispoljava se prema Osmanlijskoj državi i muslimanima. Principi evropskog identiteta zasnivaju se na kvazi doktrini da Osmanlijska država, muslimani i islam nisu dio evropske civilizacije i kulture. Osmanlije, i njihovi nasljednici Bošnjaci, su po tom shvatanju onomad otrgnule Balkan od Evrope i nametnule mu doba tame koja, zbog tog postupka, još uvijek traje i prijeti u budućnosti.

Balkanski ratovi su svijetu „podarili“ ideju i praksu etničkog čišćenja, oni su u memoriji balkanskih naroda ne samo zbir historijskih činjenica nego i usmeno „mitsko“ predanje koje je mješavina gotovo epske fantastike, kolektivnih lirskih naracija, neostvarenih želja i „glasina“ po kojima su „naši“ narodi lutke u rukama velikih sila, ali i „naše“ žrtve ili „naši“ heroji (u ovisnosti na kojoj strani historije se nalazimo), koje se neprestano uljepšavaju s koljena na koljeno, ali koje se ukoričene u udžbenike i danas predaju u školskom i obrazovnom sistemu zemalja Zapadnog Balkana. Nakon njih Srbija se teritorijalno proširila daleko izvan svojih granica, samo na korak do, u epskim pjesmama egzistirajućeg, Dušanovog carstva („Stare Srbije“).

Uvidom u historijske činjenice u posljednjih stotinjak godina na području Balkana i uvidom u arebičku štampu nameće se nekoliko zaključaka:

- Sve balkanske vlade nastojale su balkanskim ratovima kreirati monolitne nacije što je ostavilo malo prostora za postojanje etničkih, jezičkih i religijskih manjina.

- Sve vlade novoformiranih država muslimane su smatrale stranim i suvišnim elementom, prije svega zbog vjerskih ili jezičkih razlika, ili zbog historijskih veza sa Turskom.

- Zapad nije obraćao dovoljnu pažnju na postupanje sa balkanskim muslimanima uprkos često ponavljanim obećanjima o poštovanju ljudskih prava, kao i nalazima međunarodnih komisija i neovisnih izvještača.

Negativan odnos Zapada prema balkanskim muslimanima nije se znatnije promijenio do naše suvremenosti.

7. Literatura

1. Alibašić, Ahmet (2001). Zbornik radova „Muslimani Balkana – Istočno pitanje“, Tuzla: Behram-begova medresa.

2. Bandžović, Safet (2020). Krize i ratovi: „Istočno pitanje“ i deosmanizacijski procesi na Balkanu (1878-1923) u Islamska pravna kultura u tranziciji – eseji u čast Fikreta Karčića, Sarajevo: Centar za napredne studije.

3. Ekmečić, Milorad (1997). Uticaj balkanskih ratova 1912–1913. na društvo u Bosni i Hercegovini, Sarajevo u: Radovi iz istorije Bosne i Hercegovine XIX veka.

4. Engdahl, F. William (2015). Izgubljeni hegemon, Zagreb: Profil.

5. Ihsanoglu, Ekmeleddin (2004). Historija Osmanske države i civilizacije, Sarajevo: Orijentalni institut u Sarajevu.

6. Imamović, Mustafa (1997). Historija Bošnjaka, Sarajevo: BZK Preporod.

7. Jeni misbah, Organ udruženja bosansko-hercegovačke ilmijje, 1914-1914.

8. Karčić, Fikret (2014). Muslimani Balkana „Istočno pitanje“ u XX vijeku, Sarajevo: Centar za napredne studije.

9. Madžar, Božo (1984). Balkanski ratovi i iznimne mjere u Bosni i Hercegovini 1912–1913. godine, Sarajevo u: Godišnjak društva istoričara Bosne i Hercegovine XXXV

10. Mazower, Mark (2003). Balkan: Kratka povijest, Zagreb: Srednja Europa.

11. Misbah, Organ udruženja bosansko-hercegovačke ilmijje, Sarajevo, 1912-1914. 17.

12. Muallim, List za pouku i za staleške interese muallima i imama u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1910-1913.

13. Tarik, List za pouku i zabavu, Sarajevo, 1908-1910.

23.01.2021.

S(V)EMIR BOND SA ALIPAŠINOG POLJA

Bosna je mala zemlja poznata u Svijetu, uglavnom, po početku Prvog svjetskog rata, Sarajevskoj olimpijadi i ratu '92-95. Mimo ovoga, poznati smo po rikverc političarima i svjetski priznatim filmadžijama: Šibi Krvavcu, Nemanji Kusturici, Danisu Tanoviću, Ahmedu Imamoviću... Nije lahko ući u ovaj bosanski planetarni krug „onih koji nešto znače“ u svijetu filma. Pažljivijim pratiocima aktuelnih zbivanja u Bosni nije iznenađenje da se u posljednje vrijeme nekako potiho, stidljivo, skromno (kako samo on to zna) ovom društvu filmskih velikana prikrada osoba već ispoljenih velikih filmskih, režiserskih i glumačkih potencijala, koja namjerava da se istinski realizira u svijetu filma tek u budućnosti. Zasad mu dobro ide. Govorimo o – Semiru Efendiću!

Ovaj mladi čovjek, pun entuzijazma i pameti, koji je greškom zalutao u politiku, u relativno kratkom periodu ima tri uspješna filmska ostvarenja koja su sa ushićenjem odgledale stotine hiljada gledalaca na domaćem tržištu.

Plijeni žanrovska šarolikost njegovih uradaka. Najnoviji akciono-bondovski triler zove se kratko, ali maštovito „Džejms Bond sa Alipašina polja“. Kako je krenulo Semiru se, sasvim izvjesno, smiješi svijetla filmska, ali ne i politička budućnost. Bakir može najzad da odahne. Uz ovakvu omladinu, bošnjačku politiku ne treba ni mijenjati.

U svom najnovijem filmskom fejsbuk scenariju, novogradski Lav lavova koji ne uzmiče pred bilo kojim neprijateljem (bez obzira koliko on bio brojan i moćan) zbori, kukumače i demagoški morališe da je „Konstituirajuća sjednica Općinskog Vijeća NG bila historijska“. Od ranije znamo da je sve čega se Semir lati velikih gabarita i historijsko. Najčešće - njegove gluposti. Misli uticajnog člana SDA, čiji status (i status lokalnog partijskog šefa mu) počiva na kosturima brojnih stranačkih pregaoca, a kojeg niko ništa ne pita, a on na sve odgovara, vrijedi citirati doslovno zbog vizionarskog naboja i simboličkih poruka koje „će vrijeme pokazati“:

- Pale su u vodu sve iluzije o moralnoj čistoći stranaka Četvorke, kako radikalno lijevih tako i radikalno desnih.

• Ko o čemu, Semir o - moralu. Političke protivnike treba diskreditirati jasno, glasno, efikasno na samom početku, a kud ćeš učinkovitije nego iz sve snage etiketirati ih „radikalnim“. A šta u naše doba može biti efikasnije, gromoglasnije, strašnije i politički učinkovitije od radikalizma. Naravno, ostali smo uskraćeni i blaženi u neznanju da spoznamo šta je, barem u teorijskoj razradi, radikalizam, njegove lijeve i desne varijante, kvantifikaciju i kvalifikaciju...

- Ne postoji ponuda koju nisu uputili općinskim vijećnicima samo kako bi se napravila većina protiv načelnika i Općinsko vijeće pretvorilo u cirkus kakav odavno gledamo na višim nivoima vlasti.

• Nečasne, nemoralne i nezakonite rabote i ponude u javnom opticaju svaki građanin (a kamoli dušebrižnik i borac za pravdu poput Efendića) dužan je prijaviti nadležnim organima kako bi se tim nemanima stalo ukraj i iste eutanazirale za vjeke vjekov'. Ponosan sam na sebe, Efendić, kao što vidimo, cirkusom naziva vlasti na višim nivoima. Teorijski ti nivoi su: gradski, kantonalni, federalni i državni. Ako izuzmemo ovaj kantonalni nivo gdje se Četvorka ustoličila tek prije nekoliko dana, na svim ostalim nivoima vlast drže njegovi stranački ili osobni ahbabi: Izetbegović, Zvizdić (obuhvatajući i Čamparu), Novalić, Prevljak, Skaka..., tako da je njih, a ne Četvorku trebao pitati za cirkus. A da je cirkus u pogonu na sve četiri (odnosno tri) točka, što jest jest, istina je.

- Na kraju su na samoj sjednici, naočigled svih prisutnih, natjerali vijećnike Četvorke da glasaju istom olovkom koja na sebi ima kameru, što je samo po sebi neviđeni skandal i narušavanje principa tajnosti glasanja.

• Ja, i?!

- Ali oni čija riječ ne vrijedi ništa, ne mogu vjerovati ni drugima na riječ.

• Kompleksnost težine i „vrijednosti“ riječi od pamtivjeka rješavaju teologija, filozofija, kao i mnoge druge nauke, po meni, bez nekog većeg uspjeha jer lažova i petljanaca još uvijek ima na sve strane, tako da potezanje ovog teškog filozofsko-teološkog pitanja nije ništa drugo nego kreveljenje i zabavljanje dječurlije i odraslih imbecila.

- Sa sjednicom koja je održana u srijedu, nakon osam godina nestala je stranka SBB u Novom Gradu, jer je njihov jedini vijećnik, Azem Cviko, izbačen iz stranke zato što je postupio prema svojoj savjesti, a ne prema instrukcijama iz vrha stranke da ne podrži većinu koju formira načelnik iz SDA. U isto vrijeme dva vijećnika SBB-a u Ilijašu su učestvovali u formiranju većine sa SDA i nisu isključeni. Na dan kada je Cviko isključen iz SBB-a zbog podrške većini sa SDA u Novom Gradu, SBB-ov vijećnik u Vogošći učinio je isto bez ikakvih posljedica.

- Iz istih razloga raspala se i Platforma za progres u Novom Gradu.

- Naša stranka pokazala je svu svoju brutalnost mafijaškim porukama sa krvavom rukom preko lica svoje dojučerašnje članice Enise Spahić, koja je više bježala iz te stranke nego što je dozivao (znači, ipak ju je neko dozivao) neko sa naše strane. Napravila je vijećnički klub sa vijećnikom DF-a nezadovoljna načinom rada Naše stranke, a tek onda su zajednički odlučili biti dio političkog dogovora pri izboru rukovodstva Vijeća i kandidiranju vijećnika iz Novog Grada za Gradsko vijeće. Ne postoji slika koja bolje oslikava Našu stranku nego što je to lice njihove dojučerašnje članice Enise Spahić prekriveno crvenom rukom. Ovakve poruke ne šalju političke, nego mafijaške organizacije.

- Narod i pravda je organizator svega. Dobili su devet vijećnika u Općinskom vijeću, ali sramni čin tjeranja svojih partnera da specijalnim kamerama snimaju svoje glasačke listiće, već na prvoj sjednici kojoj prisustvuju kao stranka rekao je sve o njima. Zašto Narod i pravda ovakvim metodama rada od svojih i partnerskih vijećnika pravi slijepe poslušnike i robote za glasanje u predstavničkom organu u koji su ih građani izabrali?

• Meni lično je ovaj dio teksta, gdje Semir drži istovremeno ders na sve četiri (čak i više) strane, najdraži i najsimpatičniji. Takvu pronicljivost, inteligenciju, lucidnost, analitičnost, mudrost (itd. itd. itd.) ova planeta odavno nije vidjela. Koliko smo samo srećni što imamo Semira! Semira za predsjednika! Semir protiv svih! On je proniknuo i najbolje zna razloge „nestanka“ SBB-a u NG-u i „raspadu“ Platforme za progres. Naša stranka je brutalna u komunikaciji sa članstvom i više je mafijaška nego politička organizacija. Šlag dolazi na kraju. NiP je mozak svega i svačega – naravno negativnog. To je stranka jednoumlja, poslušnika i robota za (jednokratnu) upotrebu stranačkim interesima, potpuno gluha za probleme građana koji su ih izabrali. Kad se sve oduzme i sabere, višepartijski sistem, barem na općini NG, potpuno je suvišan i nepotreban. Politički ideal Semira Efendića je, ašićare, Sjeverna Koreja i Kim Jong-unov princip vladanja. Jedan je vođa! On je političar za 21, možda i za 22 vijek. Mlad, elokventan, ambiciozan, pametan, vizionar, izumitelj...

- Zašto je dio strukture SDA blizak Kantonalnom odboru i vrhu SDA još u predizbornoj kampanji otvoreno agitirao za kandidata Četvorke u Novom Gradu?

• Najopasniji je unutrašnji neprijatelj. On vreba, nikad ne spava, agitira i neprekidno rovari, mozak je u strukturama KO SDA i vrhu Stranke. Sav dunjaluk se okomio na hudog Semira. Svi su u zabludi, na krivom putu. Jedino Semir jaše pravo - u svijetlu budućnost. Još da mu je uzdurisati kakva ordenja i bijela konja. Dobro, konja možda i ima u okruženju. Umalo zaboravih, i mediji, naravno, vode brutalnu i bezrazložnu hajku na našeg Vođu i Vizionara.

Zašto su se svi, baš svi, čitav dunjaluk okomio na našega Semiragu? Zato što on radi, umije, zna, može, hoće..., a svi drugi spletkare i – valjda hlade jajca i teferiče njegovim jadima. Al' neće još dugo! Sredit će Semir stvari u cijeloj državi. Čuvajte se! Vrijeme je za Semira!

U principu, svi bismo trebali u životu nadrasti privatnosti, ali izgleda da je Semir imao teško djetinjstvo i da se nije dovoljno izigrao kao dijete bojicama i olovkama. Semirove olovke bez sumnje će postati globalno poznate. Puno je poznatih penkala i olovaka bilo u historiji; ona kojima su potpisivani međunarodni sporazumi, okončavani ratovi, potpisivani milionski ugovori, pisana literarna djela... i obično bi završila u kakvim muzejima i spomen sobama. Ipak najpoznatija dva penkala u bogatoj novijoj historiji penkala su Vučićevo penkalo koje je dobio na peškeš od Trampa i Semirovo penkalo koje će se vjerovatno popeti na prvo mjesto.

Međutim, Semir je u svojoj brzopletosti i samouvjerenosti napravio nekoliko krupnih previda u hronologiji događaja. Ne radi se o jednoj famoznoj olovci. Svaka politička partija unutar Trojke, Četvorke, Petorke, Šestorke... imala je, što se dobro vidi na Efendićevom snimku, svoju olovku. Sve te olovke su ustvari dijelovi jedinstvenog umreženog penkalno-bondovskog sofisticiranog nadzornog mega sistema i kompleta kojeg je Vučić dobio od Trampa prilikom njegove posjete Bijeloj kući. Vučić je isti poklonio Zukorliću kao kompenzaciju uspostavi zajedničke vlasti nakon izbora u Srbiji, a ovaj to tehnološko čudo nad čudima prodao Konakoviću poznatom transakcijom od 60.000,00 KM BANU-u; Konaković je, dalje, svaku članicu Četvorke zakitio sa jednom čarobnom olovkom i ostavio nekoliko u šteku – zlu ne trebalo, za novoočekivane pridošlice koaliciji koja raste... Semir tendenciozno i zlonamjerno potcjenjuje učinkovitost olovke (iako raspolaže svim potrebnim informacijama njene višenamjenske upotrebljivosti), kada se jednom nađe u ruci insana ona može zračiti i dotičnu osobu „natjerati“ da uradi bilo kakvu bedastoću. Sve je, naravno, softverski podešeno daljinskim upravljanjem iz podzemnog galaktičkog centra Četvorke koji se nalazi u Vučijoj jazbini na entitetskoj granici između Pala i Starog Grada. I SDA je u panici. Kruže glasine da su i neki njeni visoki funkcioneri ozračeni, čipovani, da odbijaju inpute sa vrha, da djeluju nestatutarno, postaju paranoični, ponašaju se autokratski, agresivno, da je sve manje demokratskog ozračja, da su međusobne eliminacije učestale, da nekim misterioznim tehnikama opozicioni vijećnici najednom progledaju iz višedecenijskog mraka (samo u Novom Gradu je za sada po nekima 4, a po drugima 6 takvih slučajeva). Sud časti SDA priprema platformu koja će obavezati sve osumnjičene i zaražene da moraju izvršiti obavezan pregled na KCUS-u.Trenutno je to najveća zebnja SDA-ovaca i mogućnost koja Semira dovodi do histerije.

Način formiranja Vijeća u NG i principijelni ideološki transferi vijećnika koji su se desili ovim povodom kako bi SDA napravila većinu, ulijevaju ozbiljnu nadu da će malkice narušeno povjerenje u narodu nakon posljednjih izbora i neznatno lošiji rezultati u odnosu na ranije, SDA-u vratiti zasluženi nekadašnji ugled i smjestiti je, ponovo, na njeno historijsko mjesto – vječitog kapitena bošnjačke političke reprezentacije.

18.01.2021.

BOSANSKI DOPRINOS BORBI PROTIV (ANTI)FAŠIZMA

Često smo isključivi i nepravedni u procjenama ljudi. Tretiramo ljude i njihov politički doprinos crno-bijelim tehnikama. Ili su dobri, pametni, učeni, sposobni, stručnjaci, dobri političari, vođe..., ili su nesposobni, koristoljubivi, otpadnici...

U neka davna vremena pametan čovjek se lahko raspoznavao. Ne nužno, ali bio bi poprilično izoliran od okoline, družio se sa knjigama, prepisivao ih, volio intelektualnu dokolicu, samovao, gledao svijet na poseban način, društvo posmatrao iz nekih uzdignutijih „ptičijih“ perspektiva, liječio okolinu, davao savjete... Vizuelno je, također, odudarao od okoline, buljio u knjige, skupljao ih pobožno, devamio, hodao zamišljeno mrmljajući sam sa sobom, smjeran, odmjeren, što bi se reklo i stasom i glasom bio - prepoznatljiv.

Ovisno o mudrosti, rejtingu, učinku, dojmu koji je ostavljao i koliko poštovanje je zadobijao, njegov glas se prostirao do susjednog sela, drugog, trećeg, preko toliko i toliko brda i dolina.

Znanost, mudrost, inteligencija i poštovanje se nije moglo sakriti i postojao je kakav-takav konsenzus o prihvatljivosti dotičnog u određenoj društvenoj oblasti. Oni su bili ukras svijeta, ponos mahale, grada, nahije. Uživali zasluženo poštovanje i respekt i bili uvaženi i cijenjeni članovi društva. Njima se išlo na noge. Mudrost, pamet, odmjerenost i „opći dojam“ bile su društveno cijenjene i respektovane, manje-više, i od nosilaca vlasti.

Šta se desilo da današnji vlastodršci ne podnose, preziru i bježe od pametnih i mudrih?

S jedne strane, politika je instalirala intelektualne i moralne patuljke u sve strukture i pore vlasti, s druge strane široka guglovska načitanost ili naobrazba u Širokom Brijegu, Kobiljači, Travniku ili nekom od drugih čuvenih univerzitetskih i naučnih centara, fabricira bujice „pametnjakovića“ koji se kasnije (samo)raspoređuju u državno-politički konstrukt čime dobijaju strateške puškarnice na isturenim kotama društva odakle nas neselektivno biju bez trunke srama.

Čuveni bosanski univerzalni znanstvenik opšte prakse, Abdulah Skaka tipični je i najbolji predstavnik odnosa prema najkompleksnijim dunjalučkim društvenim fenomenima, od kojih je, svakako, najznačajniji odnos prema – (anti)fašizmu. Kako je ovaj globalni i kompleksni pojam riješio pomenuti znanstvenik? Tako što pojma nema ni šta je fašizam niti šta je antifašizam. Ali, hudnik Skaka, nije usamljen. Vidjeli smo to prije nekoliko dana. Nema neke velike razlike u ilumu, patriotizmu, općem, historijskom i mektebskom znanju između čarobnjaka Skake i sljedećih imena koje treba neizostavno zapamtiti, naročito pred naredne izbore: Damir Arnaut, Denis Zvizdić, Alma Čolo, Šemsudin Dedić, Nermin Mandra, Šemsudin Mehmedović, Edin Mušić, Safet Softić i Adil Osmanović.

Megalomanijakalni političari siguran su recept za bosanski galop u katastrofu. Skidam kapu njihovu ublehaškom umijeću i površnosti. Većinom su to beskrupulozni šibicari, drkadžije i zečevi koji se množe k'o - zečevi. Sposobni su da svaki dan smisle novu respektabilnu budalešćinu i veliko sranje oko kojih ćemo se u daljnjem razvoju našeg nekomunističkog i nesamoupravnog društva gložiti mjesecima i godinama. Oni najjasnije vide ono što uopće ne vide. A od svoje sujete i ispraznosti ne vide ništa sem sopstvenih interesa. Izgleda da je sasvim svejedno da li govore na usta ili na dupe. Oni ne vide nesreće, jad, izbjeglice, prosjake, bijedu, nesigurnost, neizvjesnost i opći čemer. Zbog njih, kao takvih, živimo u jadu, bijedi, neprijateljstvima i regresiji...

Samo u Bosni vještina šibicarenja je preporuka za odličnog vatrogasca i uspješnog političara. Takvi maniri i prakse pozivaju svakog insana na maksimalan oprez. Stoga, neke od likova na političkoj sceni jednostavno moramo tretirati u skladu sa njihovim političkim učinkom - kao potpune kretene.

Zastupnički dom državnog parlamenta usvojio prije nekoliko dana Inicijativu zastupnika Naše stranke Damira Arnauta, kojom se od općina i gradova širom BiH traži da budu zamijenjeni nacistički i fašistički nazivi ulica, škola i drugih javnih površina. U inicijativi se navodi da je na sramotu cijele Bosne i Hercegovine, svih njenih građana, da su ulice i druge javne površine nazvane po ljudima poput: Mile Budaka, Draže Mihailovića, Osmana Rastodera, Rade Radića, Sulejmana Pačariza, Jure Francetića, Mustafe Busuladžića, Lorković-Vokića, Uroša Drenovića, Ive Zelenike Tovarnika, Dragiše Vasića, Avdage Hasića, Stevana Moljevića, Huseina Đoze, Đure Spuževića, Muhameda Panđe, Rafaela Bobana, Pavla Đurišića te mnogih drugih kolaboracionista...

Pomenuti Arnaut, koji je u svom dugogodišnjem političkom aktivizmu promijenio više partija nego gaća, ističe da je „Naša stranka ovim potezom Bosni i Hercegovini vratila njene antifašističke vrijednosti, i to kroz najviši zakonodavni organ u našoj zemlji".

Ja, i? Šta je sporno u Damiraginoj inicijativi? Sve, osim borbe protiv fašizma, a naročito imena kojima treba dohakati. Šta pomenuta inicijativa rješava? Ništa, inicijativa da bi imala svrhu mora biti pretočena u normativni akt, zakon, uredbu, rezoluciju..., a očigledno zbog atmosfere, odnosa i igrača na sceni, odnosno u Parlamentu, od inicijative nema ništa. Dakle, Arnaut inicijativu može okačiti mačku o rep i ona je njegov isprazni politikantski egzibicionizam, uvlačenje i podilaženje svim mrziocima fašizma (znači svima: javnosti, medijima, političkim strukturama/politikama, međunarodnom faktoru, ambasadorima i ambasadama...). Ali čemu frka i iščuđavanje? Zar Damir to ne palamudi i radi od kako je na političkoj sceni, a to je, bogme, predugo?! Decenijama je dvorski savjetnik, klovn ili dvorska luda čime privlači pažnju glasača, zarađuje unosne honorare i benefite.

Ima li išta zajedničko i oko čega se slažu svi u BiH? Ima! Fašizam je loš, zao i protiv(u) njega se trebamo boriti svi i svim sredstvima! Ali?! Šta ali?! Šta je fašizam, ko je fašista i na koji način se boriti protiv fašista i fašizma to je polemika oko koje je u stanju da izbije novi rat u BiH. Šta je „hinjsko“ u Damirovoj „historijskoj“ inicijativi? Imena „fašista“! Kao vrlo pragmatičan političar Damir je, u skladu sa najsvjetlijim tradicijama samoupravnog političkog sistema, sastavio multinacionalnu reprezentaciju fašista: red Srba, čokoladni namaz, red Hrvata, fil,a onda red Bošnjaka. Damir je na spisak stavio Đozu kojeg društveno diskvalificira, a preskočio, npr., Andrića i njegov politički promiskuitet.

Damir nas nije prosvijetlio ko je fašista, ko to utvrđuje, ko daje uvjerenja, potvrde... Također, Damir ne pomenu uopće genocid...?! Helem, od Damirove inicijative nema nikakve fajde nego samo novi povodi nacionalnim svađama, sukobima i konfrontacijama. Vragolan Damir nam ne reče kako su drugi riješili navedene probleme?! Zna se: Lustracijom!

Pa šta je, na koncu, smisao Damirove inicijative i gdje je fulio? Ništa, osim sijanja pometnje i smutnje! Bosanski sistem života je beskonačni i složeni skup kompromisa kojima se jedino može učvrstiti bh. društvo i pobjeći od podjela i svađa. Aktuelni odnosi nacionalnih isključivosti u Bosni pripadnike svoga plemena (ne)opravdano favoriziraju i u zvijezde ukivaju, dok su drugi zločinci i fašisti. Nema tu rasprave, činjenica, naučne i pravne prosudbe, nego je nacionalni dres jedini kriterij.

Vratimo se lustraciji. Šta je to?

Lustracija je provjera, preispitivanje i na kraju uklanjanje iz javnog i političkog života osoba koje su bile aktivne u službi totalitarnih režima (nacional-socijalističkih i komunističkih partija) i doušnici njihovih tajnih službi. Provedena je u poratnoj Njemačkoj i nekim zemljama nakon pada realsocijalizma (Poljska, Istočna Njemačka, Češka, Slovačka, Mađarska, Bugarska...). Dakle, ZAKONOM o lustraciji se sprječavaju bivši funkcioneri da budu nosioci vlasti i zauzimaju istaknuta politička mjesta u državi. Arhivi bivših tajnih službi se otvaraju i pravi se popis saradnika „službi“. Dokazuje se da se neko okoristio saradnjom sa tajnim službama, „ukaljao obraz“ i nakon toga se „uklanjaju“ iz javnog i političkog života. Tim osobama se ne zabranjuje raditi bilo koje poslove, samo ne mogu više obnašati nijednu javnu dužnost.

Zašto u BiH nije donesen Zakon o lustraciji? Zato što bi dobar dio današnjih političkih, nacionalnih i vjerskih elita morao na smeće historije! Bosansko društvo je, zahvaljujući prije svega njima, u velikoj mjeri profašističko jer su fašističke ideje dominantne i koketiraju sa državnim institucijama.

Islamska zajednica nam je, po svom starom običaju (a bezbeli i institucionalnoj navici), ponudila frazeološki vaz navodeći da je Damirova inicijativa „krupna prepreka obnavljanju povjerenja i moralnom oporavku bosanskohercegovačkog društva prisutna u pokušajima izjednačavanja krivice za zločine različite težine počinjene tokom agresije i rata u BiH... Pokušaji poravnanja zločina različitog stepena zla i nepravde pojavljuju se danas u BiH i u posezanju za zbivanjima u Drugom svjetskom ratu... Posljednji takav slučaj je zajedničko karakteriziranje Huseina Đoze, koji je osuđen na zatvorsku kaznu za kolaboraciju s nacističkim režimom, i ratnih zločinaca, koji su odgovorni za zločine genocida i brutalna umorstva desetaka hiljada nevinih ljudi. Đozo je odslužio zatvorsku kaznu i poslije toga je svojim radom u državnim institucijama i Islamskoj zajednici na najpotpuniji način potvrdio svoj status slobodnog građanina i svoje pravo na slobodno javno djelovanje... Osuđujemo svaki pokušaj dovođenja u istu ravan ličnosti Huseina Đoze i glavnog kreatora i izvršioca četničkog zločina genocida nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu.“

Saopćenje je mlako, frazeološko, nemušto, politikantsko, šuplje sa svake strane... – valjda na tradicionalnim principima ekumenizma i tolerancije?! I ne pitaše, naravno, kako je 8 (osam) SDA-ovaca, od kojih je jedan/jedno predsjednik Sabora IZ, glasalo za Damirovu inicijativu. IZ bi morala imati stav i bez Stava. Prozvati one što digoše ruku, izopćiti iz crkve, pardon IZ, one koji inicijativu usvojiše i sve ih đuture vratiti u mekteb radi obnavljanja izgleda nikad naučenog gradiva. Posebno Softića i Osmanovića čije diplome medrese bi trebalo provjeriti.

Nema svrhe prebirati po Damirovom spisku fašista (zahtijevalo bi mnogo više prostora i vremena) ali ilustrirajmo stepen budalešćine, kako izbora imena tako i nemuštost odgovora i reakcija, na primjeru Huseina Đoze. Brojni su članci koji govore o njegovom životu, radu, znanstvenom doprinosu pa i o političkoj ulozi. Ističem samo jedan detalj. Husein Đozo je 70-tih godina prošlog vijeka donio fetvu kojom je otvorena praksa prikupljanja zekata i sadekatul-fitra u zaseban fond Islamske zajednice. Da pojednostavimo, Islamska zajednica nije frontalni kokuz i nije se upokojila od gladi jedino zbog Đozine fetve.

Dođosmo do SDA: ona nas potcjenjivački zatrpava nemuštim izvinjenjima i opravdanjima, umjesto da se poklope po ušima od srama. Za SDA su, poslije burne parlamentarne noći, pardon dana, i visoko podignutih svih SDA ručica, Damirovi principi dobri, a imena sporna.

Pitanje „fašizma“ i „fašista“ u BiH je istovremeno i lahko i teško. Lahko zato što nije uopće sporno da bi bilo društveno korisno promijeniti brojne nazive škola, ulica, studentskih domova, mostova širom BiH, teško – zato što „kompleksnost“ problema definiranja fašizma mora sagledavati i vezivati istovremeno sa pojmovima i našim odnosom prema lustraciji i genocidu.

Parcijalan pristup i odvojene „inicijative“ čista su demagogija, politikanstvo, populizam i pokušaj izjednačavanja po nacionalnom ključu, jer će poteći novi potoci konfrontacija i nacionalnih ratova u prebiranju i nabrajanju fašista iz tuđih nacionalnih redova. Fašizam ne trpi i nema nikakve veze sa konstitutivnošću, a za njegovu kvalifikaciju potpuno je svejedno da li se neko zove Miorad, Dragan ili Bakir.

I još nešto, uz kompleksan problem „fašizma“ ide i bonus problem – zakonski, društveni, nacionalni i državni odnos prema nacionalnim partijama u ratnom periodu (92-95)?!

Prateći politička zbivanja, teme i „rad“ političara u BiH prosječan građanin bi nepovratno morao biti zaražen pesimizmom i sklonošću ka suicidu.

Postoje li u bh. pojavnosti lijepe, pozitivne, ohrabrujuće i optimistične vijesti? Naravno! Jedna od takvih je ostavština nedavno preminulog (11.01.2021.) Mahmut ef. Karalića, velikog alima i hadiskog učenjaka koji je sam, bez bilo čije pomoći i zaboravljen od institucija ove države, preveo svih šest temeljnih hadiskih zbirki sa preko 35.000 predaja na bosanski jezik – posao kojim se u uređenim društvima i državama bave brojni instituti?!

Živio je skromno, izolirano, nenametljivo, bez kamera, intervjua, tviter statusa... Iza sebe je ostavio prevode šest hadiskih zbirki i toga još. Ono što je preveo, izraženo čak i u metrima, kilogramima, stranicama i znanju potrebnim za prevođenje, obimom je zasigurno, po istim naprijed izraženim kriterijima, veće i obimnije od onog što su u čitavim svojim mizernim životima pročitali barem 90% članova najvećih stranačkih organa najznačajnijih bh. stranaka i većina onih koje pomenusmo u tekstu.

05.01.2021.

ULOGA IKONE U POLITIČKOM ŽIVOTU BOSNE I HERCEGOVINE

Auuu, ovo sa ikonom nije dobro za Bosnu i Hercegovinu. I mene je sram i stid iako nemam nikakve veze sa ukradenom i poklonjenom ikonom. Ali da odmah razjasnimo - ikona nije kriva. Ko bi rekao da se ovako mala zemlja smije šprdati sa velikom Rusijom. Široke narodne mase su ozbiljno zabrinute za zdravstveno stanje predsjednika Dodika. Izolacija po mudrim savjetima i preporukama odgovornih stručnjaka za Koronu traje 15-tak dana. Miletova izolacija, po svoj prilici, nakon incidenta sa ikonom, promjenom američkog predsjednika i postavljanjem višeg visokog predstavnika potrajat će mnogo duže.

Normalnom, pa i prosvijećenom, narodu na svijetu teško je pojasniti naše zbrčkane pojmove distrikta, kantona, entiteta, nacija, troglavih predsjednika, zaštite nacionalnih interesa i domova naroda po mjesnim zajednicama i sl., tako da oni (taj normalan svijet) Dodikovu blamažu sa ikonom reduciraju na informaciju da je - bosanski predsjednik poklonio Lavrovu ukradenu ikonu. Niko ne pominje složenu bosansku strukturu, entitete, nacije, vjere, a ponajmanje RS. Stoga bi najjednostavnije i najpoštenije bilo – ukinuti RS. Ili, barem promijeniti Dejtonski sporazum. Najzad smo se predstavili u pravom svjetlu - kao zemlja lopova.

Politika je oduvijek imala svoju tamnu stranu, svoje naličje i svoje teorije zavjere. Ni najveći Dodikomrsci teško da su mogli priželjkivati i sanjati jednostavniji potez, minijaturu i dribling kojim bi tako momački istovremeno podvalili i Dodiku i Lavrovu. Međunarodna javnost je samo jednom slikom i gestom „usmjerila pažnju na problem vladavine prava u Republici Srpskoj i Donbasu, kompromitovala odnos kanonskih pravoslavnih crkava i države, dodala vjetar u leđa obnovljenim apelima za reviziju Dejtona i dovela u izuzetno neprijatnu situaciju dodikovog saveznika“. Zaključak se nameće sam po sebi – dekrkanizacija RS-a i ostavka Dodika bi bila u nacionalnom interesu.

Ostanimo ipak u okvirima real politike. Šta je Bosna i Hercegovina Rusiji? Sredstvo i moneta za sprječavanje njene integracije u NATO, kao i način da se pokaže da Rusija nije toliko izolirana u međunarodnoj areni, te da je još uvijek značajan igrač na Balkanu.

Sam izbor poklona pokazuje neukost i bezobrazluk svih „pitalaca“ za odabir poklona. „Oni“ su bez imalo pristojnosti, osjećaja, kulture i diplomatskih manira. Ako su već željeli neku mahsuziju i originalan poklon za visokog gosta mogli su, naprimjer, otkupiti i pokloniti nekom ruskom muzeju, galeriji ili vladinoj instituciji neko od djela slikara Safeta Zeca iz njegova četiri velika ciklusa: Lica, Hljeb milosrđa, Zagrljaji i Exodus, da Ruse podsjeti na ratnu podršku onima koji su izvršili i koji još uvijek negiraju genocid koji se desio nad Bošnjacima Bosne i Hercegovine.

Bilo kako bilo, ovaj postupak dolaska Dodika na naslovne strane svjetskih medija dešava se u pravi čas i obradovao je mnoge: Bajdena, Evropsku uniju, opoziciju RS-a i, naravno, „političko Sarajevo“. Čovjek je jednostavno fulio vrijeme. Njegovo ponašanje podsjeća na jednu staru srednjovjekovnu priču i obrazac ponašanja. Neki italijanski seljak od svećenika traži oprost grijeha zbog svađa sa susjedima i sl., a na kraju u nedoumici ga pita: „Ubio sam i orobio jednog stranca – je li to grijeh“.

Šta drugo nam preostaje nego da ushićeno vrisnemo: Tooooo Mile, vidi kakvu si grudvu zakotrljao (što insan sam sebe može zafrkati – hehehehehe)!

Kakvu bi to lavinu mogla da pokrene Dodikova darovna galantnost? Mogućnosti i varijacija je bezbroj. Navedimo nekoliko predvidivih:

- Srbija ne može do Dana Sudnjega bazirati strategiju svoje međunarodne politike na odugovlačenju, tarlahanju, lelemudanju i doktrini sjedenja na (najmanje) četiri stolice (Amerikom, Rusijom, EU, Kinom);

- Neko će morati caru (srpskoj politici) reći da je gol. Da zalud zaziva projekat Malog Šengena pravdajući ga sa hiljadu razloga i vrlina, a skrivajući samo istinski razlog – velikosrpski projekat. Višestoljetni manir srpske politike je, kao što znamo, historijsko „ujedinjenje“ sa svima koji se prevare i prisile, a potom ratovi za razjedinjenje;

- Papagajsko ponavljanje i zahtjevi za odlazak Inzka mogli bi Dodiku, najzad, biti uslišani. Problem, za njega, bi mogao biti novi malo visočiji visoki predstavnik što otvara izvjesnu mogućnost da, post festum, Dodik počne žaliti za Inzkom;

- Dodik bi mogao posvađati i same Ruse. Ruska desnica, kako piše Pravda, zamjera Lavrovu na vraćanju poklona, njegovoj „popustljivosti“, slabosti i „faktičkim odbijanjem ruskih pretenzija na Donbas";

- Dodik je i domaćoj i inostranoj javnosti ovim činom pokazao nemoć. Oslabio je kao lider, vođa, Srbin... RS treba novo vođstvo, nove snage, nove politike i nove lidere tipa – hm – Draška Stanivukovića?! Mlad, ambiciozan, vjernik, Srbin po zanimanju, preškolovan, iskusan, salonski četnik... Ali, navikli smo mi u Bosni da gori zamjenjuju loše.

- ...

I za kraj da pozovemo Bošnjake i muslimane na uzdržanost i da se manu nerealnih očekivanja, euforije i likovanja da komšiji (Dodiku) krepa krava jer Evropa ima „čudan“ stav prema Bošnjacima/muslimanima kojeg je vrlo grubo i bez uvijanja, još davno, sažela Edith Durham: "Kada kršćanin ubije muslimana, to je pravedan čin; kada kršćanin ubije kršćanina to je kriva prosudba o kojoj je bolje i ne pričati; tek kada mu¬sliman ubije kršćana dolazimo do potpunog zločina."

A sve je moglo biti drugačije i bolje. Diplomatski odnosi između Rusije i Bosne i Hercegovine mogli su se podići u visine nebeske na vrlo jednostavan način –ne poklanjanjem ikone nego – povratom Povelje Kulina bana.


Stariji postovi

Avdija Hasanović
<< 02/2021 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
29529

Powered by Blogger.ba