Avdija Hasanović

Tekstovi o baštini, arebičkoj štampi, identitetima, politici ...

22.05.2019.

OBDARENOST PRANGIJAMA

Biti obdaren svim i svačim u životu nije nimalo loše u potrošačkom društvu XXI stoljeća. Al biti obdaren ONIM... E to znači da si rođen pod sretnom zvijezdom (zapadno)balkanskom. Takav insan ima dobru podlogu za kofrčenje, ispredanje mitova, dobro je za samopouzdanje, krvnu sliku (etničku), izgradnju autoritativnosti, energičnosti, odlučnosti, izgradnju predispozicije budućeg vođe, lidera, predsjednika, kakva ministra...

Kada se ovi aršini o obdarenosti prenesu sa individualne na kolektivnu ili nacionalnu razinu, stvari mogu izmaći kontroli, društvene mreže se usijaju, prepirke otpočnu... Na Balkanu ratovi su se vodili i zbog sitnijih stvari, a ne kome je krupniji.

Ovo je područje teških riječi koje se kao nigdje lakše pretvaraju u metke.

Prije nekoliko godina neka njemačka kuća (navode ozbiljna, ali ne javna) bavila se istaraživanjima koji su narodi najobdareniji u Evropi i došla do interesantnih pokazatelja. U Evropi su najobdareniji Bosanci. Ni na svjetskoj razini ne stoje nimalo loše.

Svaki bogovetni dan neka svjetska protuha ili budaletina puni stupce štampe i skuplja na hiljade lajkova. „Ozbiljne“ medijske institucije su u potrazi za senzacijama. Ko još mari o krizi u Perzijskom zalivu, izgladnjelima u Jemenu, problemima Zapadnog Balkana... Svijetu je dosta Srbije, Kosova, Bosne... Veći je interes i potraga javnosti za kućnim porn uratkom kakve folk pevaljke i obdarenošću prangijama nego o stanju svjetske ekonomije, problemima izbjeglica, Breksitu, Evropskim izborima, jačanju desnice...

Ova kolektivna obdarenost kosmičkim htijenjem i usudom u svijesti (Zapadno)Balkanaca tumači se i čita kao principijelnost, kurčevitost, osjećaj superiornosti, predispozicija za uspješno bavljenje politikom... Ta kvazi drčnost i kurčevitost su, u suštini, (ne)karakterne osobine. Pogledajmo samo ešalone (zapadno)balkanskih političara. I onih koji to nastoje da budu. Sve i jedan goli hohštapler, ublehaš i jebivjetar. Proizilazi da mi u ovom području (nemoj opet zapadnobalkanskom – please!) nemamo problema sa politikama i ideologijama nego kurčenjem, kofrčenjem i – prangijama.

Samo nek je hljeba i igara.

Srbija

Jedan od najmoćnijih tenkova na svijetu, ruski tenk T-72 MS, stigao je u Srbiju i nedavno je svečarski predstavljen na vojnoj paradi u Nišu. Komšije nisu pozvane na halvu ovim povodom. Bilo je puno cvijeća na tenkovima. Srbija je „bogatija“ za 30 ovih oklopnjaka. Ruski tenk T-72, u moderniziranoj varijanti, smatra se jednim od najboljih tenkova ikada napravljenih. Raspolaže aktivnim oklopom, kao i ubojitim naoružanjem čiji je osnov top kalibra 122 milimetra. Vučić se sprema. On je spreman. Kada govori o podjeli Kosova on misli i sprema se na podjelu Bosne i Hercegovine. I nije to samo Vučićev hir, to je srpski nacionalni program u čijem središtu je srpski nacionalizam koji je jedina stabilna ideologija i vlasti i opozicije u Srbiji. U takvoj situaciji tenkovi dobro dođu.

Najlakši način da se Bosna spasi tenkova je da pristupi - NATO-u.

Zato Dodik i pjeni.

Hrvatska

Hrvatska, s druge strane, preferira avione. Hrvatska Vlada tokom 2019. godine pokušat će definirati drugi pokušaj nabavke borbene eskadrile zrakoplova (aviona). Od toga plana, bez obzira na propast posla s Izraelom i nabavke F16 Baraka, u Hrvatskoj ne odustaju. Kada su razgovori sa Amerikancima malo zaškripali hrvatska vojna delegacija se okrenula prema Šveđanima, sa kojima je "reaktiviran" interes Hrvata za nabavku JAS-39 Gripen.

Hrvatska strana se iz SAD-a vratila vidno razočarana, a čak se moglo čuti da su Amerikanci bili u čudu kada su shvatili da Hrvatska i dalje ima čvrstu namjeru nabaviti borbenu eskadrilu.

Evropa

Evropa je zadeverana majskim izborima za Evropski parlament tako da nema vremena za (zapadno)balkanske igre bez granica i komplicirane zajebancije. Berlinski samit je bio samo izborni foto šuting i našminkavanje (političkih) mrtvaca. Izgleda da su evropske gazde najzad postali svjesni uspona desnice koja bi mogla već na ovim izborima svrgnuti sa trona Merkel i Macrona.

SAD

Tramp još uvijek nije ufrštuljio gdje je, uopće, Bosna. Trenutno je zaokupljen odlukom da li ući ili ne - u rat sa Iranom. Ipak je Matthew Palmer, zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD, malo oko Berlinskog samita navratio do Bosne. Gdje su „dobra-stara vremena“ kada su nam i američki predsjednici dolazili svako malo. Palmer je želio da se izravno uvjeri u odlučnost, zajedništvo i međusobnu ljubav novih članova Predsjedništva. Uslijedile su standardne i obostrano šuplje zvanične izjave: „Zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD-a Palmer je ponovio da SAD ostaju čvrst i posvećen partner Bosni i Hercegovini u provedbi reformi i ispunjavanju uvjeta za napredak ka euroatlantskim integracijama. Naglasio je da Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ima lidersku poziciju u budućim koracima koje treba poduzeti na putu ka EU, a također i u bržoj provedbi paketa socio-ekonomskih reformi koje trebaju da omoguće bolјi život građanima BiH.“

Ni članovi Predsjedništva BiH nisu ostali gluhi na slatkorječivost pa su ponovili: „da je evropska budućnost BiH neupitna i da ekonomske reforme, privredni rast, kao i borba protiv korupcije u svim sferama društva, trebaju biti u fokusu djelovanja vlasti u BiH u narednom periodu“.

Ono važnije, rečeno je između redova (a i u redovima): Da je politika SAD-a i EU istovjetna kada je u pitanju region Zapadnog Balkana; put ka evroatlantskim integracijama je neosporni prioritet što, naravno, podrazumijeva učlanjivanje u NATO.

Usput je postojeću garnituru bosanskih političara uporedio sa sjenama ibreteći se koliko su već na političkoj pozornici. Američka politika mrkve i štapa ovaj put, čini se, svela se samo na šćap.

Ma šae Allahu!

BOSNA

U bosanskoj politici (nažalost „bosanska politika“ ne postoji u Bosni; ali to je stara priča i ne na današnju temu; sintagma u ovom tekstu podrazumijeva troetničke politike) nema dosade. Koplja se lome oko rezervnih sastava policije, evropskih integracija i najvažnijeg – šta ćemo i kako ćemo s NATOM. Naduravanja će, očigledno, potrajati. Bosna bi, ipak, morala imati i svoju bosansku politiku. Ne želeći da šire otvaram (nije mjesto ni vrijeme) ovu kontroverznu i tabu (ili tabut) temu, logično bi bilo zaključiti da je „najbosanskija“ bosanska politika – bošnjačka. Navedena teza nije naš stav, nego je iznosimo hipotetički (nekad ćemo se vratiti na ovu temu posebnim tekstom). Helem, vidjesmo čime se bave ozbiljne politike Srba i Hrvata. Dodik se bavi svečanim plavim uniformama „srpske vojne komponente“ koju želi preobući u plave mundire. Usput je poručio „visokom predstavniku Valentinu Inzku da može mačku o rep okačiti svoje bonske ovlasti“ i da ga „provocira da to uradi“. Neko bi Inzku trebao prevesti da je gornja rečenica eufemizam za „ko te jebe“!

Čime je zaokupljena bošnjačka politika? Međusobnim unutarpartijskim trvenjima, osipanjima i diskvalifikacijama, osnivanjem Socijaldemokratskog pokreta, kongresnim inžinjerinzima u nekoliko partija...

Šta će nama strategije i pogled u budućnost? Bošnjaci se razmeću prangijama. Bošnjake nije dobro potcijeniti! Jesu li Bošnjaci u opasnosti zbog ovog nesumnjivog prenaoružavanja susjeda? Nisu? Mi imamo prangije! Imaju Bošnjani adekvatne odgovore na ova naoružavanja tenkovima i avionima sa vanjske i rezervnom milicijom iz unutrašnje perspektive. Imamo! Namjensku industriju! Bošnjački odgovor je promptan i nadasve adekvatan. Oni (tj. mi) raspoređuju(mo) topove širom nam lijepe BiH. Od Velike Kladuše, Zvornika, Hadžića, Fojnice, Visokog, Kiseljaka, Stoca... Ali one ramazanske, tzv. – prangije. Znamo gdje se skladište topovi, ko tegli kanafu, od čega je sastavljeno punjenje i sijaset sličnih suvišnosti i budalešćina... Darovatelj, kreator i mozak ovog projekta pokrivanja svih bosanskih čuka prangijama je sarajevski gradonačelnik koji je ovu akciju izbrusio do nivoa ozbiljnog nacionalnog ideološkog koncepta: "Nastavljamo sa oživljavanjem lijepe tradicije i jedinstvene turističke atrakcije u bosanskohercegovačkim čaršijama. Ovakav način označavanja početka iftara postao je neodvojivi dio našeg identiteta i razamanskog ugođaja u glavnom gradu BiH, a već sada tu praksu oživjeli smo u velikom broju bh. gradova. Važno je da se naša tradicija, naš ramazan, ali i Bošnjaci i naša Bosna čuju, vide i osjete što snažnije i što više na svakom pedlju ove zemlje".

Bošnjaci su majstori pucanja - ćorcima. I u prazno. Kako je krenuo do Berlina će(mo) doći. Ovaj put Beč će svakako morati pasti. Je li strateški nacionalni cilj prangije zamijeniti haubicama?

Dok Bošnjaci pucaju iz prangija ni nakon 24 poslijeratne godine ne postoje utvrđeni temeljni principi i načela kojima se obezbjeđuje i trasira put društveno-političkog djelovanja probosanskih snaga na opstojnosti Bosne i Hercegovine. Bosanska intelektualna elita je ravnodušni posmatrač društvenog stanja destrukcije. Podijeljenost, konfrontacija i usitnjenost bošnjačkih snaga na stranke, frakcije i interesne grupe ne ostavlja mnogo prostora za strateška djelovanja i hod u svijetlu budućnost. Glavna preokupacija je borba za vlast, pravljenje smutnje, diskvalifikacije, tenderi i samo, i samo lični interesi. Budućnost naše djece ovisi od toga kome si prijatelj i ko je tebi prijatelj, rođak, koga ćeš zakititi plavom kovertom...

Vjera/religija

Ubijeđenost vjernika ne mjeri se jačinom prangijske grmljavine, jačinom ezana ili decibelima džamijskog razglasa. Naprotiv. Kao da narodu nije dosta topova i pucanja. Barem četvrtini sarajevskih vjernika i postača na topovski udar stomak se zgrči i omakne se psovka zbog podsvjesne reakcije i asocijacija na ratni period. Izvjesno je - procenat psovki i kelime-eš-šehadeta približan je kad se prangija oglasi.

Znatna je razlika između religije i vjere i ovo nije semantička zavrzlama nego suštinski problem. Islam podrazumijeva sveobuhvatan način života koji implicira posvećenost rasterećenju od halabuke i samoreklamiranja. Religija je institucionalizirana vjera i (realno) je u suprotnosti sa istinskim učenjem islama. Kako bismo spriječili konfuziju u upotrebi ova dva pojma definirajmo ovaj negativan proces kao birokratiziranje vjere. Vjernik je smjeran, odmjeren, tih, dostojanstven, odan i posvećen Milostivom i ne trebaju mu topovi, zvučnici, zvona i prangije da bi to posvjedočio.

Poslušajmo Mark Twaina: „Političari i pelene moraju se često mijenjati i iz istog razloga.“

Twain je neoprostivo zaboravio religijske velikodostojnike.

18.05.2019.

JEZIK I PISMO BOŠNJAKA/MUSLIMANA U AUSTROUGARSKOM PERIODU KROZ PRIZMU AREBIČKE ŠTAMPE

Sažetak

U ovom radu razmatra se problem nominacije jezika i upotrebe pisma u Bosni i Hercegovini u periodu austrougarske uprave kroz prizmu arebičke štampe. Priznanje bosanskohercegovačkim muslimanima/Bošnjacima prava na narodnost i osobenost uvijek se poklapalo sa statusom i nominacijom jezika i upotrebom pisma. Ove dvije odlike kolektivnih identiteta historijski su uvijek išle „pod ruku“. Negacija jezika (u manjoj mjeri i pisma) implicirala je i negaciju naroda – i obrnuto. Logičan slijed – historijsko „nepriznavanje“ Bošnjaka sprječavalo je odgovarajuću nominaciju jezika. I po ovom pitanju Bosna je „posebna“. Gotovo da je nemoguće, u koordinatama historije i geografije, susresti narod kojem (ni)je bilo dozvoljeno da se nominira imenom zemlje na (u) kojoj živi, i da svoj jezik imenuje onako kako želi, tj. po imenu svoje domovine. Da apsurd bude veći, historija nas, nažalost, pouči da je bilo čak moguće oduzeti narodu ime jezika – ime koje je on upotrebljavao stoljećima. Ključne riječi: arebička štampa, Tarik, Muallim, Misbah, Jeni misbah, jezik, pismo, Islamska zajednica, Bosna i Hercegovina, Bošnjaci, Srbi, Hrvati.

Uvod

Jezik je osnovno sredstvo komuniciranja. Sam po sebi on je nezaobilazan fenomen života i nauke. Kako bi rekli strukturalisti - sve je jezik, i sve je u jeziku. On je istovremeno i sredstvo sporazumijevanja među ljudima i izraz njihovog bića, njihove duhovnosti. Kultura jednog naroda naznačena je u jeziku, s druge strane, jezik u velikoj mjeri čini suštinu određenog naroda i nacije. Konfliktne društvene situacije izazivaju naročito žestoku borbu za supremaciju „svog“ jezika, gdje jezik služi kao instrument pomoću koga se homogeniziraju članovi te zajednice. Jezik je neodvojiv od društva, ta veza je uzajamna, jednoga bez drugog ne može biti. Jezik, istovremeno, ima čudesnu karakteristiku i osobenost da bude i sredstvo komunikacije i činilac identiteta. On ne samo da opisuje političku i društvenu stvarnost jedne epohe, naroda i države nego je i izgrađuje. Zbog toga nas ne treba da iznenađuje, u čitavom periodu austrougarske vladavine, a i danas, insistiranje svakog bosanskohercegovačkog naroda na „svom“ jeziku i „svom“ pismu, jer se ovim sredstvima gradio nacionalni identitet, kao pretpostavka kolektivnog identiteta, ali i samoidentiteta. Jezičko zajedništvo ne osigurava danas, kao što nije osiguravalo ni u prošlosti, u Bosni i Hercegovini koegzistenciju između muslimana, pravoslavnih i katolika. Svuda u svijetu, mnogo država izgrađenih oko jednog zajedničkog jezika bijaše razrušeno vjerskim svađama, a mnogo drugih država, izgrađenih oko jedne zajedničke religije, također, rasparčano jezičkim konfrontacijama. Dakle, uloga jezika u državotvornom smislu ovisi o njegovoj društvenoj (zlo)upotrebi i politikantskim uvjetovanjima.

Značaj jezika i pisma u višenacionalnim zajednicama

U evropskoj kulturnohistorijskoj tradiciji, počevši od poznog XVIII stoljeća – jezik nije posmatran samo kao jedno od obilježja identiteta, ravnopravno sa drugima, „nego mu je od vremena Herdera, Rusoa i Francuske revolucije pridavano počasno mesto, kao emanaciji i ogledalu narodnog duha, te garantu samobitnosti i prosperiteta nacija u formiranju. Otuda potiče rasprostranjeno popularno verovanje u 'sveto trojstvo' jezika, nacije i države, koje između ostalog podrazumeva da je narod bez svog izvornog jezika i sopstvene države osuđen na propast, a da pojedinac može uistinu da živi i stvara samo u svom neprikosnovenom maternjem jeziku, kao jedinom pravom čuvaru etnonacionalnog bića. Ova mitologizovana predstava, koja svekoliki identitet u osnovi svodi na etničko poreklo ovaploćeno u maternjem jeziku, toliko je ukorenjena da u laičkoj svesti preživljava do danas“. (Bugarski 2010: 21) Nema naroda bez jezika; svaki narod je i „zajednica jezi¬ka“, ali svaki narod nije svoj jezik institucionalizirao, što znači da svoj jezik nije imenovao nacionalnim imenom. Jezik je naročito senzibilni barometar društvenih promjena na nekom prostoru (državi) i može biti (dez)integrativni - ovisno o naumu, metodima i pristupu - faktor političkih procesa. U teorijskom definiranju jezik je dominantno određujući stub nacije i temeljni označitelj državotvornih prerogativa. U Bosni i Hercegovini jezik je, već odavno, postao sredstvo i predmet legitimacije i dokazivanja nacionalnog, ali i vjerskog, identiteta. Na bosanski jezik, gotovo kao i na teritorij, vršeni su, kroz historiju, brutalni nasrtaji s ciljem njihovog (teritorija i jezika) uništenja i negiranja samosvojnosti. Kroz historiju, Bošnjaci, stiješnjeni i svojatani sa svih strana, prihvatali su – nekad milom, nekad silom – leksiku koja im je bila na raspolaganju i doticaju. Korpus arebičke štampe nam nudi bezbroj primjera ovakve prakse, kojom se, birajući orijentalnu leksiku, nastojalo „zaštiti“, razlikovati i izgraditi sopstveni jezik.

Dakle, neosporna je međusobna povezanost i ovisnost jezika, nacije, države i politike. Jezik se realizira u društvu, „dakle kao skup(u) pojedinaca koji služeći se jednim jezikom međusobno ostvaruju komunikaciju“. S druge strane, „iz korelacije jezik –politika može se zaključiti da jeziku politika nije potrebna, dok politika jezik dvostruko iskorištava: kao sredstvo propagande (u komunikaciji s javnostima) i kao objekt djelovanja (u manipulaciji javnostima)“. (Vajzović 2006: 366-367) I nigdje, izgleda, ova veza jezika i politike nije bila (i biva) čvršće povezana i uzrokovana kao u Bosni i Hercegovini. Počevši od početka - od imena.

Nominacije bosanskog jezika u austrougarskom periodu

Jezik u Bosni i Hercegovini se stoljećima smatrao najljepšim na ovom govornom području, od Dalmacije, Dubrovnika, sa obje strane Drine, kao i Save. Leksikograf Jakov Mikalja ga je uzeo za osnovu svog latinsko-srpskohrvatskog rječnika, a Vuk Karadžić ga je izabrao za osnovu srpskohrvatskog jezika. Turci na prostorima današnje Bosne i Hercegovine zatekli su slavenski jezik. Jezička situacija, po svojoj prirodi, nije statična, i ona se tokom višestoljetnog turskog perioda (1463-1878) mijenjala. Jezik je prolazio kroz više razvojnih faza u ovom periodu, ali nije bio osporavan i ugrožavan, kako od strane turske uprave tako i od susjeda.

Pitanje bosanskog jezika je, kao što smo istakli, osnovno za formiranje kako bosanskog tako i svakog drugog nacionalnog identiteta. Pri određenju etničkih, narodnih, narodnosnih i nacionalnodruštvenih zajednica jezik komuniciranja zauzima, vjerojatno, prvo mjesto. Ni bosanski jezik u ovome smislu nije izuzetak. Naprotiv. Počevši od same njegove nominacije. I Austro-Ugarska se odmah po dolasku u Bosnu i Hercegovinu suočila sa kompliciranošću ovog problema. „Proglašavanje, odmah u početku, nastavnog jezika hrvatskim prije bi se moglo nazvati brzopletim, a možda i nedovoljno odgovornim potezom, nego smišljenom politikom okupatora, koji nije došao da ode, nego da ostane, i koji je veoma dobro, znao nacionalnu konstelaciju i njena stremljenja. Stoga je, kao što smo naveli ta stvar brzo ispravljena, a nešto kasnije, 27. novembra 1879. godine, i ćirilica je priznata kao pismo u školama; 10. maja 1880. godine priznata je ravnopravnost i obaveznost oba pisma.“ (Papić 1987: 341)

Jezička situacija se može posmatrati u tri etape na osnovu odnosa prema jezičkoj politici austrougarskih vlasti u BiH. Prva etapa predstavlja period traženja odgovarajuće jezičke politike i traje do dolaska Benjamina Kallaya, odnosno do 1883. god. Druga etapa podudara se sa vladinim projektom „bosanskog jezika“, koji je lansirao Kallay, a koji je povučen 1907. god. Treća etapa predstavlja period poslije 1907. pa do kraja austrougarske okupacije. Za nas je najinteresantniji tzv. Kallayev period. «Kallayev dolazak na čelo Zajedničkog ministarstva predstavlja početak jedne osmišljene jezičke politike, politike koja je bila u saglasnosti sa njegovom politikom stvaranja jedinstvene nacije u BiH, 'bosanske nacije'. On je htio da na taj način izoluje Bosnu i Hercegovinu od susjednih krajeva gdje su živjeli Srbi i Hrvati. U skladu sa tom težnjom želio je stvoriti poseban, 'bosanski' jezik kao izraz te nacije.» (Tanasić 2005: 351)

Kao što smo vidjeli, zbog narastajućeg procesa nacionaliziranja, time i svojatanja jezika i njegovim nominiranjem srpskim/hrvatskim od strane Srba/Hrvata, okupaciona vlast ne mogavši se oduprijeti ovim pritiscima, biva 1907. godine prisiljena ukinuti u Bosni i Hercegovini ime bosanski jezik kao zvanični jezik zemlje. Od tada ovu nominaciju upotrebljavaju dosljedno samo samo bošnjačke institucije. Bošnjaci su, s razlogom, rezignirani, a njihovo raspoloženje nudi nam vladin komesar Zarzycki u izvještaju Zemaljskoj vladi od 7. 11. 1907. godine: "Među muslimanima vlada strašno ogorčenje zbog toga što je vlada naredila da se ovozemaljski jezik zvanično zove 'srpsko-hrvatski'. Oni kažu da je kroz tu naredbu vlada dokazala da ona samo sa Srbima i Hrvatima u Bosni računa vodi a da njojzi do muslimana i njihovih vjerskih i narodnih osjećaja baš ništa stalo nije. Jedan odličniji musliman izrazio se među više muslimana koji su o tome vodili na sijelu razgovor: Baš vidimo da vlada do nas muslimana ne drži baš ništa, te nas silom goni da budemo jali Srbi jali Hrvati - baš ako to mora biti - ondak već hoćemo kazati da smo Srbi, ne zato da nam su ti naši dušmani dragi, već samo za to da se time vladi osvetimo, jer znamo da joj nije drago da se sa Srbima združimo. Srbi su naši najžešći dušmani, ali ako njima vlada već toliko voli i njiha tako miluje i njima 'srpske sabore' među nama držati dozvoljava - onda hoćemo i mi, pa se samo za inad vladi hoćemo sprijateljiti i sjediniti sa Srbima.“ (Juzbašić 2002: 326)

Bosanskom jeziku su za njegovo priznanje nedostajala upravo ona sredstva koja ističe Habermas tvrdeći „da je književni jezik, pomoću kojeg se pripadnici nacije identificiraju, kreiran i proširen administrativnim putem, uz pomoć upravne države i njezinih aparata“. Bilo je iluzorno očekivati da okupaciona austrougarska vlast na duže staze ima tako blagonaklon stav prema bosanskom jeziku. Izmjenom zvanične nominacije za narodni jezik konačno je bio pot-vrđen neuspjeh Kallayeve nacionalne politike u Bosni i Hercegovini. Međutim, time nije u međupartijskim i međunacionalnim odnosima skinuto s dnevnog reda pitanje zvaničnog naziva jezika kao i pitanje upotrebe njegovih pisma. Naprotiv, o tome je u stranačkoj štampi i alhamijado periodici i dalje vođena politička borba i rasprave, iako je austrougarska uprava ostala dosljedna pri izboru naziva "srpskohrvatski jezik".

Za našu daljnju analizu odnosa tri naroda u Bosni i Hercegovini naspram nominacije jezika i izbora pisama, interesantni su podaci koje navodi Dževad Juzbašić o pismenosti bh stanovništva, koji će nam pomoći da razumijemo gorljivost zalaganja za „svoje“ pismo i „svoj“ jezik. „U svjetlu poda¬taka da je još 1910. godine bilo nepismeno 87,84% stanovnika Bosne i Hercegovine starijih od 7 godina, i da je taj procenat iznosio među pri¬padnicima muslimanske vjere 94,65%, pravoslavne 89,92%, katolicima 77,45% i među ostalim konfesijama 38,27%. Pri tome nije uzeto u ob¬zir da se izvjestan broj Muslimana služio arapskim pismom za pisanje na narodnom jeziku. Čak i među muslimanskim poslanicima u Saboru bilo je pojedinaca koji su se mogli služiti samo arapskim pismom, koje se učilo u muslimanskim vjerskim školama.“ (Juzbašić 2002: 337)

Upotreba arebice

Već je vođstvo pokreta za vakufsko-mearifsku autonomiju prepoznalo značaj jezika i pisma u procesu nacionaliziranja Bošnjaka, tako da je u nacrtu statuta za Hercegovinu iz 1899. godine predviđeno da se za¬pisnici sjednica muslimanskih autonomnih institucija i koresponden¬cija sa zemaljskim vlastima i inovjernim tijelima vodi na "slaven¬skom jeziku, a objave, knjige, pozivi i časopisi tursko-arapskim pismom". Znakovito je da je na sastanku muslimanskih opozicionera u Sarajevu u septembru 1900. zatraženo da se vlastima postavi zahtjev i u pogledu priznanja "turske jazije" kao zvaničnog pisma u Bosni i Hercegovini. Zahtijevano je da se turski više uči u šerijatskoj školi i na drugim mjestima. Međutim, bošnjačke političke i vjerske elite nisu uspjele postići konsenzus oko ovih pitanja, tako da je muslimanski autonomni pokret u svojim metodima djelovanja slijedio već isprobane obrasce borbe srpskog faktora.

Sve do izbijanja saborske krize oko natpisa na putevima Bosanskom saboru nije postavljan zahtjev u vezi priznavanja upotrebe arapskog kao zvaničnog pisma. Ovo obraćanje je prouzročilo brojne rasprave i izazvalo određenu političku krizu. Borba za arapsko pismo postaje sredstvo kojim se Bošnjaci, u odnosu na druga dva naroda, bore na području upotrebe pisama, što u ovom slučaju postaje sredstvo nacionalnog prepoznavanja. Osnovna ideja je učiniti arebicu sredstvom integracije Bošnjaka, odnosno izolacije u odnosu na druga dva naroda, kao i želja da se eliminira opasnost da se upotrebom la¬tinice i ćirilice Bošnjaci cijepaju u dva nacionalno-politička tab¬ora, hrvatski i srpski. „U tom smislu je Dervišbeg Miralem objašnjavao civilnom adlatusu baronu Benku zašto će Muslimani u Saboru tražiti uvođenje arapskog kao trećeg zvaničnog pisma u Bosni i Herce¬govini. Dervišbeg je uvjeravao Benka da taj muslimanski zahtjev nije izraz neke tendencije koja bi bila uperena protiv aneksije ili Vlade, već da je u njegovoj osnovi čvrst zaključak Muslimana da 'na¬cionalno ne postanu ni Srbi niti Hrvati, jer je njihova deviza: Bosna Bosancima'. Smatrao je da će se Bosanski Muslimani moći održati između Srba i Hrvata samo ako, kao i oni, budu imali svoje vlastito pismo.“ (Juzbašić 1999: 104)

Jasno je da je Zemaljska vlada bila protiv ravnopravnosti arap¬skog pisma sa latinicom i ćirilicom. Ona je, u svojoj argumentaciji, nastojala ponuditi pragmatske i racionalne razloge, a ne ideološke. Isticala je finansijsku neodrživost ovog prijedloga, jer bi nužno bilo povećati administraciju koja vlada arapskim pismom radi komunikacije sa strankama; svi slu¬žbeni akti, u tom slučaju, bi se morali pisati i arapskim pismom; nastavni proces bi bio usložnjen i morao bi doživjeti drastičnu prilagodbu koja bi iziskivala znatna sredstva i sl. Međutim, odnosi na relaciji Vlada-Srbi-Hrvati oko jezičkog pitanja su se zakomplicirali u tolikoj mjeri da je dolazilo u pitanje i raspuštanje Sabora. U ovakvoj političkoj situaciji ni srpski ni hrvatski predstavnici nisu imali ništa protiv ozakonjenja arebice kao pisma.

Sukob na relaciji Srbi-Hrvati oko jezičkog pitanja je riješen nagodbom tj. nominacijom srpsko-hrvatski jezik čime je politička pozicija i zahtjev Bošnjaka za uvođenjem arebice postao irelevantan. Zemaljska vlada je, ostajući pri svom negativnom stanovištu u pogledu upotrebe arapskog pisma u natpisima na cestama bila spre¬mna da i dalje toleriše njegovu upotrebu na uličnim tablama u grad¬skim opštinama. „Tako su u Sarajevu natpisi na ulicama bili postavl¬jeni na sva tri pisma. Na starijim tablama na prvom mjestu bila je ćirilica, u sredini arapsko pismo, a potom latinica. U prvoj deceniji 20. vijeka, posebnin zaključkom Općinskog vijeća grada Sarajeva, taj redoslijed je bio izmijenjen, pa je na novopostavljenim uličnim tablama na prvo mjesto došla latinica, u sredini je ostalo arapsko pismo a treće mjesto je pripalo ćirilici. Takođe, i na proizvodima duhanske režije tre¬balo je da i dalje ostanu oznake na turskom, dok su natpisi na turskom jeziku na prelazima preko željezničkih pruga trebali da iščeznu.“ (Juzbašić 1999: 104)

Jezik i pismo kao sredstva nacionalnog identiteta

Bošnjaci od kraja XIX stoljeća za svoju temeljnu identifikaciju uzimaju vjeru, doživljavajući je i zaštitnikom svih ostalih kolektivnih identiteta. Obzirom da u to vrijeme nacionalni osjećaj kod Bošnjaka nije bio ni izdaleka „zaokružen“ kao kod Srba i Hrvata, vjera postaje ključni faktor kroz kojeg se prelama i rad svih drugih društvenih organizacija i institucija u sferi kulture, prosvjete, privrede i političkih organi¬zacija. Međutim, kada je riječ o problemu imenovanja jezika i upotrebi pisama, treba imati u vidu da je ovaj problem u izravnoj vezi sa pita¬njem nacionalne afirmacije i priznavanja nacionalne osobenosti. Moramo imati u vidu da je ovo period u kojem se na području Bosne i Hercegovine na¬cionalizmi međusobno žestoko sukobljavaju. Tome naročito doprinosi neravnomjernost u nacionalnom razvitku i njegova ne-dovršenost kod pojedinih dijelova stanovništva. Posebna specifičnost ovog razvitka bila je da je vjerska podjela i vjerska pripadnost vre¬menom determinisala i nacionalnu pripadnost bosanskohercegovačkog stanovništva, koje je istog etničkog porijekla i govori istim je¬zikom.

Politička borba i rasprave o jeziku i pismu u Bosanskom Saboru i stranicama štampe je nastojanje političke i vjerske bošnjačke elite da jezik i pismo iskoriste kao sredstvo kojim će voditi borbu za ravnopravnost sa Srbima i Hrvatima. Očigledno je da su protagonisti svjesni važnosti jezika i pisma kao kohezionog sredstva nacionaliziranja Bošnjaka, i na ovaj način jačanja njihova specifičnog nacionalnog identiteta. Upotreba arapskog pisma, i kasnije modificirane arebice, služi kao integrativni faktor i brana upotrebi latinice i ćirilice, odnosno izboru jednog od ova dva pisma, čime se Bošnjaci automatski dijele, odnosno svrstavaju u dva politička i nacionalna bloka – srpski i hrvatski.

Tako je, ovim povodom, u Saboru Derviš-beg Miralem uvjeravao civilnog adlatusa barona Benka da bošnjački zahtjev za uvođenje trećeg zvaničnog pisma nije izraz separatizma ili akt usmjeren protiv aneksije ili vlade, već da je u njegovoj osnovi uvjerenje Bošnjaka da "nacionalno ne postanu ni Srbi ni Hrvati, jer je njihova deviza: Bosna Bosancima". Vladalo je opće uvjerenje kod Bošnjaka da će se oni moći lakše i uspješnije održati među Srbima i Hrvatima samo ako, kao i oni, budu imali svoje vlastito pismo.

Pitanje nominacije jezika bilo je jedno od najznačajnijih pitanja kojim su se bavile političke partije nakon njihova osnivanja; brojne rasprave su vođene ovim povodom u Bosanskom Saboru, a i znatan broj tekstova u arebičkoj štampi je vezan za ovu problematiku. Sve ove rasprave imale su nacionalne i kulturne motive, i naravno, po običaju, ovaj problem je često bio poslastica politikantskih i političkih rasprava. Imajući u vidu sve ove rasprave slobodno možemo ustvrditi da se uvijek u pozadini konflikata oko jezičke nominacije „bosanskog“ jezika krila suštinska historijska, kulturna, vjerska i politička dimenzija ovog problema. Nepobitno je da je jezik dijelio sudbinu stanovnika Bosne i Hercegovine. Često osporavan, negiran, u zvijezde zakivan, svojatan – ali postojan. Kao i narod(i). Nazivan je: slovinski, bosanski, bošnjački, ilirski, srpskohrvatski, hrvatskosrpski – dakle, brojne nominacije, i što je posebno bitno - ne jednonacionalne.

Historijski dometi jednog naroda određeni su kulturnim modelom kojim taj narod raspolaže, a nivo, modaliteti i forma nacionalne kulture usko je povezana s bogatstvom i mogućnostima jezika. Jezik je, s druge strane, toliko „vazdušast“ da ga je teško zarobiti u geografske, ili neke druge granice. Iz ovog razloga uvijek se javlja poteškoća kako razgraničiti ono što se smatra „našim“ u jeziku i kulturi, od onoga što se kvalifikuje kao „strano“. Ovo je veoma stara tema, uz to tradicionalno opterećena sterotipnim uprošćenjima i jakim emocionalnim nabojem, pogodna za izazivanje brojnih nesporazuma i sukoba. I ratnih. Barem smo mi na ovim prostorima u to uvjereni. Ona se javlja kao ključni povod manifestiranja ideoloških i kvazinaučnih konstrukcija i sučeljavanja na relaciji „MI“ – „ONI“.

Jezik i pismo u arebičkoj štampi

U korpusu arebičke štampe, u sferi jezika, odnosno iskazivanja i definiranja naprijed navedenih napetih društvenih stanja i odnosa, mogu se pratiti različite jezičke formulacije i terminološke sintagme kojima se ukazivalo ili se njima izražavala ta jezička različitost i drugost. Isticanje te različitosti nije imalo svrhu negacije srpske ili hrvatske jezičke osobenosti, nego afirmiranje svoje, bošnjačke boje jezika i njegove leksike. Takve pojave najupečatljivije su iskazivane zamjenicama „mi“ i „oni“, „naše“ i „njihovo“, što, opet, proizlazi iz svijesti po kojoj su Bošnjaci/muslimani „sebe uzimali za mjeru stvari“ i svoje standarde, kriterije i svoj svjetopogled nametali kao uobičajenu i univerzalnu normu, dok je ono „drugo“ suprotnost, a samim tim što je različito od „nas“ i „našeg“ ono je inferiorno u svakom smislu: kulturnom i vjerskom.

U ovom smislu alhamijado literatura, u širokom historijskom i kvalitativnom smislu, uključujući, naravno, i alhamijado periodiku, predstavlja neiscrpan rezervoar leksike (orijentalizmi) po kojoj je bosanski jezik tako osoben i specifičan. „Alhamijado tekstovi nude i sociolingvistički zanimljivu jezičku građu, korisnu osobito za pitanja naših savremenih standardnih (nacionalnih) jezika, bosanskog prije svega. Doduše, govoriti o jeziku alhamijado literature u smislu objedinjenog korpusa, zapravo i nije moguće, jer bi jedina njegova zajednička značajka mogla biti činjenica da su (a) napisani arebicom i okolnost da su (b) svi autori muslimani/Bošnjaci, a to bi onda bilo jednako, primjerice, istraživanju jezika sabranih tekstova napisanih na glagoljici, možda i jezika ukupnog korpusa tekstova katolika / Hrvata, napisanih tokom nekoliko stoljeća na latinici ili pravoslavnih / Srba, na ćirilici. Jer, sve drugo što bi jednu višestoljetnu pisanu ostavštinu (alhamijado) objedinilo u istraživanju jezika tih tekstova, izostaje. Oni se međusobno razlikuju ne samo prema vremenu nastajanja u rasponu od nekoliko stoljeća već i na druge načine: ima rukopisnih i štampanih djela, pojedinačnih tekstova, knjiga, periodike, čak i rječnika; originalnih i onih što su ko zna koji po redu prijepis; obimom dužih i vrlo kratkih tekstova, raznovrsnih tematski, funkcionalno, prema namjeni, odnosno, ima literarno manje ili više vrijednih, ima autora znanih i neznanih, sa ovog ili onog dijalekatskog područja ili sa neutvrđenog terena, ima tekstova proznih i pjesničkih, različitih po svojim motivima, sadržini, formi, izrazu: vjersko-didaktički, popularno-poučni, lingvistički, administrativni, politički; u poeziji ima: ilahija, kasida, poslanica, pjesama društveno-političke sadržine, pjesama nastalih po uzoru na narodnu poeziju...“ (Vajzović 2008: 307-308)

Polazeći od činjenice da je leksički fond najbolje polazno mjesto za proučavanje odnosa jezika i kulture, dolazimo do zaključka da leksičko-semantičko bogatstvo orijentalizama, koje je posebno naglašeno u govorima Bošnjaka, bosanskom jeziku daje upravo ono specifično obilježje u porodici slavenskih jezika. A ovaj nepresušni izvor orijentalizama upravo se nalazi u alhamijado periodici. Ne možemo se otrgnuti utisku da su uredništva arebičkih časopisa bila itekako svjesna činjenice da se lingvistička kodifikacija, osobenost i izgradnja zasebnog jezika sprovodi sasvim sračunato, i da to obično čini neka mala grupa. Svjesno su na svoja pleća prihvatili ovaj zadatak kako bi, posredstvom arebičke štampe, širim muslimanskim narodnim slojevima „nametnuli“ i „standardizirali“ posebnost bosanskog jezika.

Uredništva arebičkih časopisa uspjela su se nametnuti velikom dijelu bošnjačke javnosti, pridobijeni su gotovo svi imami jer su se uredništva etablirala kao zaštitnici njihovih egzistencijalnih interesa. I zvanična austrougarska uprava će sa respektom cijeniti stavove iznešene u arebičkoj štampi, znajući da oni u velikoj mjeri imaju podršku najširih slojeva bošnjačke javnosti. Štam¬panje Tarika, Muallima, Misbaha i Jeni misbaha na narodnom, bosanskom jeziku i to arebicom, uz izvjesno početno protivljenje, izuzetno je dobro prihvaćeno u širokim narodnim slojevima, obzirom da je to bio i jedini vid štampe koji su oni mogli čitati. Pokretači arebičke štampe su nastojali zadržati veze sa posrnulom Osmanlijskom državom, ali su istovremeno nastojali da afirmiraju pozitivne vrijednosti Zapada. Naročito je potencirana mogućnost spone između Istoka i Zapada posredstvom bosanskih muslimana.

Jedan od ciljeva pokretanja časopisa je afirmacija arapskog pisma (odnosno arebice) i bosanskog jezika. „U Tariku će biti samo muslimansko pismo, a ko hoće more pisati i drugim pismom, samo će članak biti kod uredništva prepisat i onda će tekar u list doći. Jezik će biti čisti jezik bo¬sanskih muslimana.“ (Tarik, I/1908, br. 1, 4) Očigledno je da je izbor pisama već cementirao nacionalnu diobu na području Bosne i Hercegovine. Stoga će pokretači arebičke štampe tako dosljedno i snažno insistirati na upotrebi arebice jer je smatraju čuvarom nacionalnog identiteta. „Mi i dan danas smatramo latinicu i ćirilicu stranim pismom iako nijesmo proti tih pisama, samo upadno je, što rišćani ćirilicu a katolici latinicu svom silom zagovaraju, a mi musli¬mani stojimo savijenih ruku, čas se prevalimo na jednu stranu, a do časa opet vratimo se natrag.“ (Tarik, I/1908, br. 3, 35)

Govoreći o imenovanju jezika jedan dopisnik Muallima, zalažući se za dosljednju nominaciju jezika kao bosanski jezik, tumači previranja, sukobe i izbore Bošnjaka između srpskog i hrvatskog kao ukočenost Bošnjaka. Zalaže se za dosljednu i nedvojbenu nominaciju jezika kao bosanski jezik. „Pod ukočenosti u nazivu jezika, mislim nazivanje istog 'našim' i 'maternjim'. Islamska masa bez oklijevanja naziva ovaj jezik 'bošnjački'. Da li će se ovaj jezik u našoj domovini zvati: bošnjački, hrvatski, srpski, ili onom nakaradom srpsko-hrvatski (dva adžaiba na jednom dušeku) to će vrijeme riješiti. Izbjegavanje iz svih ovih naziva u naziv 'naš' i 'materin' je dosadno, i iz iskustva znadem da se na to sa nekim nepovjerenjem gleda. Ovo nepovjerenje umanjuje naklonost mase za list, a to smeta cilju i svrhi lista. Stoga ovu ukočenost treba odstraniti, da list još više korijena u islamskoj kući uhvati.“ (Muallim, I/1911, br. 10, 168-169)

Dugoročno gledano i bitka za pismo (arebicu) je bila unaprijed izgubljena bitka. U okruženju istog jezika, ne samo na prostoru Bosne i Hercegovine, na relativno maloj površini već postoje dva pisma (latinica i ćirilica), gdje je stanovništvo etnički izmješano, gdje je prodor i utjecaj drugih pisama svakodnevan, gdje sistem školstva ne obuhvata ovo pismo, gdje je štamparska produkcija knjiga i časopisa kudikamo brojnija od one koja se štampa arebicom (tek nekoliko listova, dva kalendara i tridesetak knjižica - gotovo isključivo sa vjerskom tematikom), arebica se nije mogla nositi u ovoj borbi pisama. Već sredinom 1912. godine i pokretači arebičkih časopisa postaju svjesni da se ovaj vid štampe ne može hermenautizirati od prodora latinice i ćirilice, tako da onaj početni čvrsti i isključivi stav počinje da popušta: „U pretprošlom broju donesosmo izvješće s ovogodišnje društvene Skupštine u kojem smo nehotice izostavili zaključak Skupštine da se odsele u društvenom organu donose neke stvari i latinicom, i to naročito one koje koje se budu ticale vakufske uprave, Ulema medžlisa ili eventualno i Zemalj. Vlade.“ (Muallim, III/1912, br. 1, 15-16)

Rasprave i dalje traju, postupno ulaze u političko polje gdje se pismo shvata kao posljednja linija odbrane nacionalnog identiteta, ali pragmatski razlozi preovladavaju: „S. Korkut se protivi ovom predlogu g. Bajrića i ističe da naš džemijjet stoji na potpuno ispravnom stanovištu nacionalne indiferentnosti, i kao takav ne smije biti tjesnogrudan i pristran, tim prije što već postoji struja koja bi htjela latinicu proglasiti muslimanskim pismom. Za nas su i latinica i ćirilica strana pisma, koja uvodimo u 'Misbah' radi praktičnih, a ne nacionalnih motiva. Mi time hoćemo da postignemo pristupačnost našeg organa široj javnosti i našem đaštvu, a nipošto nam nije svrha time dati kakvo drugo obilježje. Izbacivši ćirilicu došli bismo, ne samo u sukob sa ovim svojim stajalištem, nego bismo počinili i jednu drugu pogriješku, jer bi smo time od sebe odbili onaj dio naše omladine, koja se osjeća 'Srbima' i sami bismo bili krivi, da se naš organ ne raširi među ovom strujom naše mladeži. Mi ćirilice i latinice ne preporučujemo zato što ih volimo , nego zato što nam je to u današnjim prilikama potrebno, a paralelnim uvodenjem obaju ovih, nama stranih, pisama moramo baš naglasiti, kako svoju indiferentnost prema ovim znacima dviju, za prestiž sejrućih naših narodnosnih struja, tako naročito i svoj otpor proti struji koja ima tendenciju da nam latinicu nametne kao muslimansko pismo (općenito odobravanje). Ja stoga molim Skupštinu da ovaj predlog Glavnog odbora usvoji i primi na znanje, te zaključi u ovom smislu izmjenu Društvenih pravila. Povici: 'Usvajamo'! Predsjednik stavlja gornji predlog na glasanje, na što ga Skupština jednoglasno usvaja i zaključuje da se u Članu 39. Društvenih pravila dodaju riječi: 'latinskim i ćirilskim pismenima'.“ (Misbah, I/1913, br. 22-24, 194)

Ostaje samo žal, nostalgija i rezigniranost zbog činjenice da se definitivno gubi nešto „svoje“ - pismo koje je smatrano korijenskim identitetom Bošnjaka/muslimana. Ovakav stav možemo uočiti u jednom mini pismu-kriku anonimnog čitaoca koji taksativno nabraja najvažnije identitetske odrednice muslimana koje se urušavaju gotovo iz dana u dan, objavljenom u Misbahu pod naslovom Naše nade: „Jezično je pitanje gotova stvar, a o našem vjerskom (arapskom) pismu, koje je po mom skromnom mišljenju vrednije od agrara, i koje bi naš život dalje produžilo nego agrar, nije se ni jedna riječ progovorila u našem 'blaženom' parlamentu. U ibtidaijjama je predavanje nesregjeno i nejednako, a u medresama još gore i opasnije. Vazovi se kazuju različito, a hutbe su nesavremene. Ženske čame u tmini neznanja; osnovne škole oskudijevaju sa vjeronaučnim gradivom, a srednje ga i nemaju. Naše iptidaijje nemaju niti jednog uregjena ilmihala.“ (Misbah, II/1914, br. 22, 6)

I novi list Jeni misbah, pokrenut pred sam početak Prvog svjetskog rata, pokušava da animira muslimansku javnost, osobito institucije Islamske vjerske zajednice, na korištenje arebice. Međutim, nije to više isključivi stav, nego prije nada, molba i posljednji pokušaj da se arebica koristi dosljedno barem u institucijama Islamske zajednice. Tako se uredništvo obraća Ulema medžlisu sa slijedećom porukom-molbom: „Ovih smo dana imali priliku vidjeti jednu rješidbu Ulema medžlisa, kojom se jednom ovdašnjom softi podjeljuje dopust. Rješenje je to pisano našim jezikom i – latinskim slovima! Mi nijesmo proti uporabi našeg jezika, nu držimo da latinici nema nikakva mjesta u riješenjima našeg vrhovnog tijela. Dosta što ju je Halilbašić proglasio muslimanskim pismom! Po našem mišljenju treba da Ulema medžlis upotrebljuje ili tursko pismo i jezik, ili pako da neke rješidbe izdaje i na našem jeziku – ali da ih piše samo arebicom. Nadamo se da će se ova primjedba uvažiti.“ (Jeni misbah, 1914, br. 10, 1)

Zaključak

Iz današnje bosanskohercegovačke percepcije svjesni smo neminovnosti da je kroz historiju osvajač(i) obično uspijevao nametnuti svoj jezik kao službeni i jezik administracije u zvaničnoj korespodenciji, ali svrgavanjem zavojevača, ma koliko vremenski trajala njegova vlast, narod bi se opet vraćao svom jeziku. I za divno čudo ti «zapretani jezici» su pokazivali izvanrednu vitalnost i sposobnost preživljavanja tokom godina, a ponekad i stoljeća. U državama u kojima postoji jedan jezik, on i nije bitna odrednica identiteta. Sasvim je drugačija situacija sa višejezičnim zajednicama, poput naše, bez obzira na nivo njihove demokracije i jezičke tolerancije, gdje je jezik simbol identiteta. Takav slučaj je i sa bosanskim jezikom.

Jezik je realnost koja se razvija stoljećima, a imenovanje tog jezika, kao i bilo kog drugog jezika, stvar je konvencije, historijskih procesa i političkih odnosa, naročito u ovom podneblju. Prirodno je da se kroz historiju mijenja jezik pa i njegov naziv; takva praksa je vrlo česta i uobičajena. To što Bošnjaci/muslimani svoje ime nisu unijeli u svoj jezik u kontinuitetu nikako ne umanjuje njihovo nacionalno određenje, nego je, kao što smo vidjeli, više splet složenih historijskih i političkih okolnosti.

U bezbrojnim raspravama i žestokim konfliktima oko «formalnog» imenovanja, određenja i zvanične nominacije jezika koji se govori na području Bosne i Hercegovine, uvijek kroz historiju se provlačila i krila dublja i značajnija kulturnohistorijska, nacionalna, vjerska i politička pozadina. Gledano iz današnje perspektive, jasno je da savremena jezička situacija djeluje dezintegrativno kako na sam jezik, tako i na društvene i nacionalne odnose.

Literatura:

1. Bugarski, Ranko (2010): Jezik i identitet, XX vek, Beograd.

2. Časopisi: Tarik, Muallim, Misbah i Jeni misbah.

3. Juzbašić, Dževad (2002): Politika i privreda u Bosni i Hercegovini pod Austrougarskom upravom, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo.

4. Juzbašić, Dževad (1999): Nacionalno-politički odnosi u Bosanskohercegovačkom saboru i jezičko pitanje (1910-1914), ANUBiH, djela knj. LXXIII, Odjeljenje društvenih nauka knj. 42, Sarajevo.

5. Papić, Mitar (1987): Školstvo u Bosni i Hercegovini (1878-1918), u: Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine II, posebna izdanja, knjiga LXXIX, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 18.

6. Tanasić, Sreto (2005): Jezik štampe do 1918. godine u: Jezik u Bosni i Hercegovini, Institut za jezik u Sarajevu, Institut za istočnoevropske i orijentalne studije Oslo.

7. Vajzović, Hanka (2006): Jezik i nacionalni odnosi – identitet jezika i determinante jezičkih identiteta, u: Godišnjak Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, Sarajevo.

8. Vajzović, Hanka (2008): Jezik i nacionalni identiteti, Fakultet političkih nauka Sarajevo, Sarajevo.

09.05.2019.

OD BERLINSKOG KONGRESA DO BERLINSKOG SAMITA

U Berlinu je, u organizaciji njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, 29.04.2019. godine održan Samit uz učešće predstavnika zemalja Zapadnog Balkana i predstavnika EU.

Historija nas uči da berlinske utakmice koje igra evropska politička premijer-liga obično završe ispadanjem Bošnjaka u niži rang takmičenja. Nekako me obuzima zebnja i na sam pomen Berlina jer mislim da se nismo (svi Bosanci) oporavili ni od onog prvog iz 1878. godine. Isto mjesto; ista postavka igre; isti (uglavnom) igrači oko stola i isti meni na jelovniku (ne računajući Vučićeva jaja).

Dodik je nekoliko dana pred Samit dodatno pokušao da dramatizira situaciju pred Samit problematizirajući učešće Zvizdića, sporeći mu legalitet i legitimitet predstavljanja. Također pokušao je dobiti na sopstvenoj važnosti obraćajući se u ime Predsjedništva BiH Macronu u povodu požara katedrale Notre Dame, patetično poredeći ovaj čin sa „stradanjem srpskih bogomolja na Kosovu“. Dodik (uprkos radosti nekih od njegovih najbližih saradnika iz SNSD-a – Vasić) žali za ovim simbolom „evropske kulture i našeg hrišćanskog naslijeđa koje je temelj našeg identiteta“. Nije precizirao šta tačno podrazumijeva i obuhvata „naše naslijeđe“. Ako ko može razumjeti razmjere tragičnog događaja to je "Srpski narod koji se u svojoj historiji mnogo puta suočio sa strašnim razaranjima svojih svetinja, kada je tokom užasnog pogroma postradalo više naših crkava i manastira na Kosovu i Metohiji, ali je i izgorio biser naše duhovnosti manastir Hilandar na Svetoj gori... Naš zajednički evropski dom, jedinstven i utemelјen na hrišćanskim vrijednostima, kako u prošlosti, tako i u budućnosti, moraju da obilјežavaju monumentalni simboli kakvi su Notre Dame i Hilandar. Dok je njih, bit će i nas". Postoji li išta apsurdnije od patetike u tragičnim situacijama koje se ne mogu porediti po bilo kojem osnovu?

Ali, podsjetimo se kako je to bilo još davne 1878. godine.

Berlinski kongres

Berlinski kongres održan je od 13.06. do 13.07.1878. godine u Berlinu pod palicom Otta von Bismarcka, a uz učešće najznačajnijih političkih reprezentacija Njemačke, Austro-Ugarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije i Osmanlijske države. Predstavnici malih zemalja mogli su šaptati i došaptavati glavnim pregovaračima i kočoperiti se po hodnicima i balkonima gdje su vođene glavne rasprave. Glavni cilj je bio pokušaj eliminacije i suspenzije Osmanlijske države iz svih političkih utakmica u budućnosti. Reorganizacijom sistema budućeg takmičenja Crna Gora, Srbija i Rumunija priznate su kao nezavisne države (Bosna i Hercegovina naravno nije), koje više nisu ni formalno bile dijelom Osmanlijske države, dok je na sjeveru današnje Bugarske uspostavljena Kneževina Bugarska pod ruskom zaštitom. Kipar je dodijeljen Velikoj Britaniji, a Austro-Ugarska dobija Bosnu i Hercegovinu, k'o biva privremeno, da je kultivira, uvede malo reda, bla, bla.

Sultanov suverenitet nad BiH ostaje. Kontradikcija suvereniteta (isto će se desiti kasnije sa Daytonskim sporazumom). Organizatori takmičenja (kongresa) mislili su kratkovidno i bili ubijeđeni da su ostvarili dva cilja: zaustavljen je prodor Rusije prema Sredozemlju i Osmanlijska država je prebačena u niži rang takmičenja – Azijsku ligu. Dobru ocjenu Berlinskog kongresa dao je Carlton J.H. Hayes: "Prije 1878 imalo smo Istočno pitanje o jednom bolesniku (Turska), a nakon 1878 imamo nekoliko manijaka pošto je Berlinski kongres odveo Balkance u ludilo." Dakle, Berlinskim mirom nije riješen niti jedan ozbiljniji međudržavni problem tog vakta: Osmanlijska država smanjena drastično; ruski utjecaj preliven u korist Austro-Ugarske..., tako da će nove napetosti ovo područje odvući u Balkanske ratove i Prvi svjetski rat. Posljedice se i dan-danas osjećaju. Pojedinci, kao, uostalom, i narodi i države, „nisu kreirani da pri punoj brzini mijenjaju smjer kretanja u dijametralno suprotnom pravcu“.

Bošnjacima se upravo to dogodilo. Kongres je nepovratno destabilizirao Balkan, suprotstavljajući interese etničkih grupa koje su ga naseljavale sijući među njima trajan razdor. Sedamdesetih godina XIX stoljeća muslimani su sačinjavali polovinu ukupnog stanovništva Balkanskog poluotoka. U vremenu od 1870. do 1890. na tom području poubijano je preko 300.000 muslimana, a preko pet miliona ih je prognano u Anadoliju do kraja tog stoljeća. Nastanak svake nove balkanske kršćanske nacionalne države bio je praćen masovnim progonima muslimana i uništavanjem tragova njihovog postojanja.

Proces protjerivanja muslimana prisutan je u cijeloj historiji balkanskih nacionalnih država u XIX stoljeću. Očigledno je da sukob Evrope sa Osmanlijskom državom nije imao samo obilježja rata sa drugom državom/državama, već je djelovao i kao ideološki sukob kršćanstva i islama. U Berlinu su evropske sile našle samo niz kratkoročnih rješenja i time dugoročno doprinjele saplitanju balkanskih aktera te ih dovele u čvorište nemira i novih međunarodnih konfrontacija.

Berlinski samit

Slična priča u drugom vremenu. Berlinskom kongresu, po ludilu i komplikacijama koje je proizveo, jedino može parirati Daytonski sporazum. Glavni razlog sazivanja je pokušaj rješavanja kosovskog problema (direktno) i bosanskih muka (indirektno). „Veliki“ su Daytonske krpaže Bosne i njene greške u konstruktu probali popraviti Berlinskim samitom. Susret u Berlinu dolazi pet godina nakon početka „Berlinskog procesa", diplomatske inicijative koja je imala za cilj da oživi proces proširenja Evropske unije.

Angela Merkel i Emanuel Makron preuzimaju inicijativu na Zapadnom Balkanu u trenutku kada se Evropi u drugoj polovini maja spremaju izbori, dakle u trenutku kada nikome ne pada na pamet da radikalizira odnose i ispoljava nemoć. Sastanak radi sastanka. Predizborna retorika (barem mi na Balkanu znamo kako to izgleda). Domaćini su se na početku Samita (znajući sa kim imaju posla) diplomatski ogradili navodeći da je sastanak „korak na dugom putu i ne mora sve odmah da bude orijentisano na rezultat", te da samo „žele otvoreno razgovarati o pitanjima koja su važna za region, jer i evropska stabilnost zavisi od stabilnosti na Zapadnom Balkanu“. Cilj Samita političkom retorikom izraženo je „smirivanje uzavrelih strasti u nastupima balkanskih političara i da rješenja ne mogu biti na štetu ostalih u regionu“, po narodski - implikacije odnosa između Kosova i Srbije na prilike u regionu.

Džaba izjave Vučića međunarodnim predstavnicima i domaćoj javnosti da pregovora nema dok Priština ne ukine takse na robu iz Srbije. Pregovori se ipak dogodiše bez tog preduvjeta skidanja taksi. Prisutni i pozvani jednostavno nisu mogli odoljeti šarmu Angele Merkel i Emmanuela Macrona. Vrijeme je bilo promjenljivo. Kada bi pozvanima postalo tjeskobno, teško ili bi se počeli znojiti mogli su koristiti balkone. Kosovski premijer Ramuš Haradinaj je američku ambasadu koristio za ovu relaksirajuću namjenu.

Šta su radili „naši“ u Berlinu?

Zvizdić je, uglavnom, zviždao stare mantre o nepovredivosti granica i time proizvodio bijes kod Vučića. Dodik je sve vrijeme Samita iz Bosne bijesnio kako to da je u Berlinu Zvizdić, a ne Njegova Visost od Laktaša. Nekoliko dana ranije pisao je Merkel i Macronu pismo u kojem je izrazio svoje “duboko razočarenje činjenicom da je gospodin Zvizdić pozvan na ovaj skup u ime BiH, jer gospodin Zvizdić nema ovlaštenja Predsjedništva BiH da predstavlja zemlju na ovako važnom skupu“. Niko se nije unezgodio zbog ovoga, portparolka njemačke vlade je kratko (ali slatko) izjavila: „Bosna i Hercegovina je pozvana na susret po predviđenoj proceduri“. Zvizdić je pred put, tek da zagrije atmosferu pred Samit, izjavio: „Počinju se ponovo crtati neke nove granice, govori se o razmjeni teritorija na bazi etničkog principa, a mi znamo iz naše prošlosti do čega su dovele takve ideje, jer one nisu nove. Nekada su o tim idejama govorili Šešelj, Milošević, a pokušaj provedbe tih ideja u djelo je rezultirao stotinama hiljada ubijenih, genocidom i iseljavanjem“. I dobro, ko fol, isprovocirao srpske predstavnike.

Po običaju, po riječima Vučića, svi su bili protiv Srbije (opet ceo svet protiv Srbije i Srba); kasnije je malo reterirao i izjavio da ovi iz Hrvatske, Slovenije i Crne Gore i nisu bili tako loši. Ana Brnabić je, poput dobro istreniranog kućnog ljubimca, smjerno i zabrinutog izgleda lica stajala uz Vučića i potvrdno i „mudro“ klimala glavom na sve njegove (šuplje) tvrdnje. Vučić je ozbiljne razgovore na Samitu pokušao relaksirati donoseći korpicu farbanih jaja i tucajući se (jajima) sa Frederikom Mogerini. Ostali smo uskraćeni za informaciju rezultata ovog – tucanja. Konstruisan je mit da Vučić uvijek dobija u ovom tradicionalnom sportu jer su njegova jaja – drvena.

Jadi za Vučića nastaju tek po povratku u Srbiju. Morao je objašnjavati srpskoj javnosti, koju ionako niko ništa ne pita i ne ferma (uostalom kao i svaku drugu javnost – pogotovo na Zapadnom Balkanu), kako će „Kosovo dobiti nezavisnost i suverenost na cijeloj teritoriji, ali ne zato što će on da ga prizna nego zato što nije prošlo rješenje koje on nudi". A „rješenje“ nije moglo proći zbog "strahovitog pritiska pojedinih zemalja i njihovih obavještajnih službi koje su pokrenule kompletne agenture po različitim zemljama političke, medijske i druge“. Ko je kome šta nudio i prijetio bezbeli ćemo otkriti kada se otvore tajni arhivi nakon pedeset godina. Kad su mu novinari prigovorili da nije ni iznio svoj prijedlog ne trepnuvši je odgovorio: „kad niste čuli šta sadrži taj prijedlog, a što ste ga napadali“?!

Javnost treba dodatno sluđivati sistemom toplo-hladno pa Vučić istovremeno narodu obećava sasvim suprotno – da su „Srbi mogli da dobiju nešto poput očuvanja obraza i nečeg što bi moglo mnogo da znači za srpski narod na Kosovu, ali da dok je on predsjednik neće priznati nezavisnost Kosova“. I baš se zainatio: "Možete samo da me ubijete, ali to se neće desiti. Evo, kažem svima i Englezima i Nijemcima - neću. Srušite me, ali neću. Za petnaest godina može da bude neko drugi predsjednik, ali Vučić neće priznati Kosovo". Momak sa drvenim jajima!

Kosovski predsednik Hašim Tači je kulirao i diplomatski podjebavao (nekoga više nekoga manje) govoreći „nema razgovora o Kosovu bez SAD“ i do kraja samita zagonetno se smješkao. Novinare je okupio ispred Brandenburške kapije (inventivno i simbolično), rekavši im da je suočavanje delegacija Srbije i Kosova bilo „teško"; da „neće biti razmjene teritorija“; da će lično raditi na „pripajanju Preševske doline Kosovu“ i da je „podjela Kosova mrtva ideja, kao što je mrtva ideja o Zajednici srpskih opština sa izvršnim nadležnostima“. Tači je oštru retoriku o nesposobnosti Evropske unije donekle ublažio, navodeći da „vjeruje da postoji mogućnost da se postigne sporazum ove godine, ali uz odlučujuću ulogu SAD-a". Premijer Ramuš Haradinaj se nije ni udostojio pojaviti pred novinarima.

Odmah nakon samita zapadnobalkanski učesnici su „svoje“ javnosti obavijestili o svojim zastupanim principijelnim stavovima; nepokolebljivoj borbi za „svoje“ narode; kako su svi bili protiv nas; ali mi smo se hrabro i dostojanstveno sa puno dostojanstva i mudrosti borili za naše stavove; neminovnoj svijetloj budućnosti koja će morati „našim“ narodima doći kad-tad, bla, bla, bla.

Ostali (normalni, zapadnoevropski) svijet domete Samita vidi ipak malo drugačije: - Samit je neuspješan jer nije riješio „ćorsokak“ između Beograda i Prištine; - Spoljna politika EU je neučinkovita, neefikasna, čak je pogoršala stvari i pokazala je brojne propuste; - Na djelu je pokazana disfunkcionalnost evropske diplomatije koja ukazuje ne samo na podjele između Beograda i Prištine, nego i pukotine između Berlina i Pariza; - Makron, nenaviknut na zapadnobalkanske ublehe, pokušao je zavrnuti ruku Ramušu Haradinaju ne bi li isposlovao neki ustupak, pošto to nije uspjelo posegnuo je za nediplomatskim manirima i galamom, rekavši mu da "nije u poziciji da išta traži". Haradinaji se nije plaho nasikirao, uprijevši mu kažiprstom u Vašington. Nije poznato da li je i kome pokazivao srednjak. - Konstatirano je da se sem Ruskog područje Zapadnog Balkana počinje uvlačiti i u sferu Kineskog utjecaja što dodatno komplicira ionako kofuznu situaciju; - Apsolutno jedini zaključak kojeg su svi učesnici podržali je da će -„konstruktivno raditi na normalizaciji svojih odnosa“.

Šta je zaključeno i šta smo dobili u Berlinu? - Dogovoren je novi susret za dva meseca u Parizu, i još jedan u poljskom Poznanju u okviru sada već starog „Berlinskog procesa"; - Hašim Tači otvoreno je rekao da neće biti dogovora dok se u pregovore ne uključe Sjedinjene Države jer je Evropska unija - „nesposobna";

Zapadni Balkan / implikacije na BiH

Pravilna nominacija društvenih pojava izuzetno je važna, a upotreba termina ima simboličko značenje. Pogotovo u ozbiljnoj politici. Nemamo razloga da ne vjerujemo da su njemačka i francuska diplomacija, bez obzira na izvjesne probleme, ipak ozbiljne. Očigledno je da su sve varijante Jugoslavije (kraljeve, komunističke) definitivno poslane u historiju. I samo pominjanje Jugoslavije postaje apokrifno. Kao supstitucija Jugoslaviji u političkoj komunikaciji uvodi se pojam Zapadni Balkan. Sumnjamo ne radi li se o nekom novom eufemizmu za Treću Jugoslaviju.

Geografski "zapadni Balkan" označava zapadni dio, ni po čemu bitne, planine Balkan na granici Srbije i Bugarske. Međutim, to nikada nije bio geografski pojam. Enciklopedije, s druge strane, kažu da je sintagma Zapadni Balkan prije svega politička kategorija i označava države jugoistočne Europe koje nisu članice Evropske Unije. Helem, nalik na Jugoslaviju bez Slovenije i sa Albanijom. Postoje i neke druge teorije. Upravo se krhamo posljednjih godina zbog njih.

Dobro, kad svi iz bivše Jugoslavije neće u neku Treću Jugoslaviju, ko to, onda, zagovara koncept Zapadnog Balkana. Logično bi bilo pomisliti da su zemlje koje su podupirale stvaranje Jugoslavije, stvaraju i Zapadni Balkan. E tu nam već može pomoći historija i dokumenti. Bijahu to Francuska i Engleska. Slijedeći logiku... Englesaka se malo umorila Bregzitom pa joj je dirigentsku palicu preuzela Njemačka.

Loše posljedice na vidiku

Historiju pišu pobjednici. Ona je često pretrpana predrasudama, stereotipima, neutemeljenim i lažnim zaključcima i planiranim konstruktima. Čitavih 14 stoljeća na Orijentu, u moru islama, održale su se kršćanske i jevrejske zajednice; također, u Španiji su muslimani vladali sedam stoljeća, a danas ih uopće nema. Španjolska inkvizicija je trajala 116 godina, ona balkanska dva stoljeća kasnije - ni 16.

Dok vajni nam političari kipte od adrenalina kako pomoći svojim narodima (i drugima – onako čisto iz altruizma) ne primjećuju, nažalost, činjenicu da im narod(i) nepovratno bježe glavom bez obzira samo sa jednim ciljem: što dalje od Zapadnog Balkana. Najnovije analize EBRD-a pokazuju da skoro šest miliona ljudi iz ove regije trenutno živi u inozemstvu, što predstavlja trećinu stanovništva zapadnog Balkana?!?!

Emigracija, posebno mladih obučenih kadrova, ozbiljan je problem za Zapadni Balkan u budućnosti. Ova činjenica imat će negativan efekt na produktivnost cjelokupnog regiona. Ono što je rezultat i u čemu su uspjeli zapadnobalkanski političari je da su uspjeli kod lidera EU Zapadni Balkan staviti na čekanje, jer niko u novoj deklaraciji ni ne spominje proširenje EU.

Posljednji samit lidera Zapadnog Balkana u Berlinu pokazao je dosta slabosti lidera Evropske unije i njihovu neodlučnost da konkretnije djeluju u cilju rješavanja problema u zemljama regije. A da EU ne planira dodatno proširenje u narednim godinama pokazuje i draft posljednje deklaracije Evropske unije koja će biti usvojena u rumunskom Sibiu. Umjesto Velike Britanije sada se Francuska uz Njemačku aktivnije uključila u politiku i problematiku Zapadnog Balkana. Ipak, Francuska nije blagonaklona kada je u pitanju novo proširenje Unije, iako je Emmanuel Macron poručio da će se ta zemlja aktivnije uključiti u problematiku Zapadnog Balkana. Sada se nameće pitanje koliko EU svojim nedjelovanjem ostavlja prostora za intenzivniji utjecaj Rusije, a u posljednje vrijeme i Kine na Zapadnom Balkanu.

Da EU ne planira konkretnije poteze u procesu pozivanja zemalja Zapadnog Balkana u Uniju pokazuje i primjer Sjeverne Makedonije, koja uprkos dogovoru sa Grčkom još uvijek nije dobila zvaničan datum za početak pregovora o pridruživanju.

S obzirom na već poznati skepticizam Francuske i Holandije prema proširenju Unije, koje se plaše narušavanja kohezije Unije i jačanja dodatnog jačanja desničarskih pokreta, zemljama Zapadnog Balkana preostaje da preko članica EU iz jugoistočne Evrope pokušaju uvjeriti na konkretnije korake i podsticaj ka putu u EU u narednim godinama.

Oni koji su očekivali da će Angela Merkel i Emmanuel Macron bacati „bukete od usijanog gvožđa“ na glave zapadnobalkanskih liderčića prije svega na Vučićevu i ... izgleda da su se previše i nerealno nadali. Oni su ih (za sada) očinski (Macron) i majčinski (zna se – Merkel) lagano i što bismo rekli disciplinski „povukli za uši“.

Helem, glavna dilema koja se nameće poslije Berlinskog samita je - ko će u budućem preslaganju karte Zapadnog Balkana imati veća jaja: Merkel ili Vučić?

01.05.2019.

IDEOLOGIJA VUKOVA

Balkanska politička bespuća puna su vukova-političara. Od najstarijeg – Vuka Brankovića, kojem su sljedbenici negativni imidž izdajnika potpuno retuširali gurnuvši ga, i kriva i dužna, u srpski mit i na pijedestal jednog od najvažnijih Srba u historiji, slijedi, potom, čitava plejada vukova: Karadžića, Raškovića, Draškovića, Jeremića (čije su političke aktivnosti, čini se, već okončane – ako izuzmemo recikliranje njihovih ličnosti i zasluga od strane njihovih ideoloških sljedbenika) do mlađahnog barjaktara velikosrpstva u Bosni - Bačanovića, koji u posljednje vrijeme „puca“ iz svih kalibara – neselektivno. I nisu vukovi samo u srpskoj politici. Ni drugim(a) balkanskim nacijama vukova ne nedostaje. Ni vučića. A kakvu retoriku vukovi mogu imati osim vučije?! Retorika sukoba, isključivosti, mržnje, tla, teritorija, krvi... Instinkt svakog vuka je da omeđi (zapiša) svoj teritorij i iskezi zube na svakoga ko i pogled upre prema „njegovu“ teritoriju. Posebno ako je neki drugi vuk u pitanju.

Samo udruženim snagama balkanski vukovi svih genetskih vrsta i podvrsta i njihovi podanici čine balkansko, a posebno bosansko, ludilo bez premca. Savez, poveznicu i udarnički elan ovih vučijih čopora i njihovih podanika grade režimski novinari, vučije fele – poput Bačanovića. Postavlja se (stara koka-jaje) dilema da li servilni novinari sa upalom nacionalizma proizvode političare ili je proces obrnut. Lično smo bliže stavu da se radi o međusobnom procesu u oba smjera. Medijsko praćenje društvene zbilje u Bosni podjednako je kontaminirano isključivom i neodmjerenom nacionalističkom retorikom novinara (vukova) kao i retorikom (kvazi)političara. Sve je, ionako, podijeljeno u Bosni; u njoj nema sredine, sve se preuveličava, svaka izjava je historijska, svaka gesta je krvna uvreda ili nedopustivi kompromis drugome, sve je raj ili pakao. Tako je i medijska infrastruktura, nažalost, nepovratno podijeljena po nacionalnim šavovima i stavila se u funkciju propagatora nacionalizama u Bosni.

Unekoliko smo navikli na retoriku i oštar i isključiv govor političara, vojnika, ali kada se novinari ili ljudi koji pretendiraju da se nazivaju naučnicima ili analitičarima stave u službu ideologije to je još opasnije. Knjige, tekstovi i „analize“ mogu i znaju da siju klice mržnje koje svoje „plodove“ donose u dugom vremenskom rasponu. Istorijske procese i društvena zbivanja, stoga, nužno je opisivati sa naučnom tačnošću (na bazi istorijskih činjenica i nepristrasno), sa egzaktnošću i preciznošću zbog mogućnosti zloupotrebe i nacionalnog divljanja. Veliko zlo Bosni upravo nanose medijski „pregaoci“ nabijeni nacionalno (nacionalističko)-isključivim adrenalinom. Laž je potpuno ispunila prostor Zapadnog Balkana. (Bože, otkuda li se najednom pojavi ova sintagma? Šta obuhvata? Šta sugeriše? Šta priziva? Ako ima Zapadni Balkan – šta je Istočni, Sjeverni, Južni? E, ovdje nam više ni Bačanović ne može razmagliti stvari!) Ne laže se u Bosni zbog viška fantazije, nego iz ubijeđenosti da se govori istina. Ta gomila laži koja kola u javnom prostoru se gomila, skuplja, taloži i od nje vukovi-političari i vukovi-novinari pokušavaju oblikovati nacionalnu kulturu, historiju i društvo. Osnovno pravilo je: ispali i konstruiši stav, ustraj u tome (laži), prenesi s koljena na koljeno, ugradi u udžbenike, u knjige...

Kao ilustracija ovog propagandno-podaničkog i „medijsko-analitičkog“ pregalaštva može nam poslužiti „angažman“ Vuka Bačanovića koji, valjda, iz nekih svojih ličnih animoziteta i profesionalnih frustracija na Bošnjake (i Bosance) puca iz svih oružja. Vrlo revnosno gradi i otvara prostor za srpsko-hrvatski savez kojeg trenutno uspostavljaju Dodik i Čović. Nije nam namjera polemizirati niti analizirati Bačanovićeve tekstove nego samo naznačiti postupak i „stvaralačku“ tehniku obmane i zamjene teza, po naprijed iznesenom obrascu, iskazanih u njegovom posljednjem tekstu: „Gavrilo tifusar i princip sultana Erdogana“. Uostalom, svi njegovi tekstovi su u „pet deka“. Ista mantra, isti postupak, isti cilj..., pa gotovo i isti akteri. Bačanović u javni prostor uvodi pojmove i sintagme poput: „dominantna sarajevska ideologija“, „psihotičan“, „luđački“ i sl. (pojmovi vezani za Bošnjake, muslimane i bosansku politiku), kojima daje negativan naboj. Pojmovnik se svodi na klišeiziranu crno-bijelu ili dobro-loše sliku. Crni su, naravno, Bošnjaci, muslimani, Bosanci... Dobri su...? Pogađajte. Pogledajmo kako to izgleda u pomenutom tekstu.

Crna slika: Predstavnici „dominantne sarajevske ideologije“, po Vuku, su: Rasim Muminović, Mustafa Busuladžić, Mushin Rizvić, Rusmir Mahmutćehajić, Enver Imamović, Ibrahim Pašić, Nijaz Duraković, Smail Čekić i „drugi slični desni i lijevi eksperti za našu stvarnost“. Čudna skupina?! Šta je cilj svrstavanja u „grupu“ ljudi koji profesionalno nemaju nikakve zajedničke interese, poveznice, društvene pozicije? Jedini razlog može biti generalizacija i uopštavanje. Busuladžić je „neobrazovani rasista“ (vala, mogao bi biti i „svakakav“ al' neobrazovan teško); Muminović se „ponašao“ i što je još važnije „djelovao“ „psihotično“ i „luđački“, a najveća opasnost, po Bačanoviću, je što to nije individualni stav nego „kontinuitet ideologije“ itd., itd...

Bijela slika: Po Bačanoviću, Prvi svjetski rat i zvjerstva koja je srpska vojska činila (što je nepobitno, argumentirano i naučno dokazano) nije ništa drugo do „borba za dostojanstven položaj vlastitog naroda (Srba) na svijetu“. Pitamo se kako borbu i odbranu dostojanstva srpska vojska može da čini na područjima na kojima srpski borci (koji „čuvaju srpsko dostojanstvo“) nisu razumjeli ni jezik stanovništva gdje su se obreli? Otkuda, uopšte, srpska vojska i kako je branila dostojanstvo na jezičkom području: makedonskom, albanskom, bugarskom, grčkom?!

Vuk(ovi) u javni prostor uvodi(e) pojam „sarajevska ideologija“ i njene tipične predstavnike. Takvo što, uopće, nažalost, ne postoji. Pobrojana grupa Bošnjaka, doduše, ima jednu zajedničku nit: govor, mišljenje i pisanje o bosanskom društvu. E tu leži... ne vuk, nego zec. Njihov zajednički i „neoprostivi grijeh“ je što su „događaje iz posljednjeg rata proicirali na srednji vijek, te su isti samo potvrda kontinuiteta genocidne srpske politike od Stefana Nemanje i Svetog Save, koja se sa bogumila, prirodno, prenela na Bošnjake“.

Vuk izvali budalešćinu ubijeđen da je ona sama po sebi dovoljna i da su je čitaoci dužni prihvatiti „zdravo za gotovo“, kao da se radi o Mojsijevim pločama. Lukavo. Pobrojani „događaje iz posljednjeg rata proiciraju na srednji vijek“... Hm, Niti želim braniti niti kuditi imenovane (umiju to i sami – ovi živi), ali ovdje Vuk pravi opasnu i lažnu vratolomiju. Događaje posljednjeg rata karakterizira, izgleda najkompetentnije i najneutralnije - Haški tribunal. I on je dosta toga rekao. Vuk pravi sračunatu inverziju; rasisti su pobrojani (Bošnjaci) a nevini su vinovnici „događaja iz posljednjeg rata“. Dalje, Vuku(vukovima) smeta retorika: „kontinuitet genocidne srpske politike od Stefana Nemanje i Svetog Save“, kojeg on, naravno, negira i ne prihvata. Svi istorijski izvori, po svim elementima i klasifikacijama današnje moderne nauke i zakonodavstva, bi zločine nad Bošnjacima kroz historiju doista nominirali genocidima. Na radost Vuka(ova) pojam (Haški tribunal) nije u vrijeme ondašnjih „genocida“ imao upotrebu i nije postojao.

Ali, genocidi (Vuku/vukovima) nisu važni, Vuk nabrzinu ispali tezu i ode na „veće probleme“ po suvremeno bh. društvo: „svečane proslave Erdoganovih pristalica na ulicama Sarajeva i snimanje i emitovanje turske serije Alija Izetbegović“. Vuk(ovi) imaju jasan cilj: Bosnu i Bošnjake stigmatizirati, generalizirati (upravo po sistemu kako on to čini), uopće ne osvrćući se da bi trebao prije nego baci kost pogledati u ogledalo. Dalje, „sarajevska politika“ je „jedna kompletna autodestruktivna ideologija izolacije i hermetičkog zatvaranja onoga što bi trebao predstavljati glavni grad Bosne i Hercegovine“. Autor(i) se ruga(ju) multietničkom Sarajevu, upoređujući Principa (koji je za njega/njih istovremeno i princip) i Busuladžića i svodeći historijsku ulogu ove dvojice na bijelo – crno. Bijelo je, naravno, Princip (i princip) a crno, zna se, Busuladžić. Naravno, pobrojani Bošnjaci su „opasni“, ali „vučeva“ istina će pobijediti kad-tad jer „Princip je život i opet će se, na ovaj ili onaj način pojaviti“.

Ostavimo historičarima da na pravo mjesto stave i pozicioniraju i Principa i Busuladžića i ostale. Za prvog je historija okončala svoj posao. Preispitivanje o Busuladžiću, očigledno, tek predstoji.

Zašto nam je, uopšte, privukao pažnju navedeni tekst Vuka Bačanovića? Jer pokušava nazor, nasilu, konstrukcijama, imaginacijom da određene pojave, događanja sklopi u mozaik navodne „bošnjačke (muslimanske) ideologije“ radi koje se svakako treba i mora boriti. Na vrlo perfidan način Vuk uvodi pojam ideologije/ideologija. Ako postoji bošnjačka ideologija, logično postoji i srpska. Proizilazi zaključak: te nove ideologije Novog doba (XXI stoljeća) su sučeljene u ontološkoj borbi - s jedne strane je planetarna ljubav i mir (Srba) a s druge nasilna i politička unifikacija (Bošnjaka) Bosne. Da ne kažemo – unitarizam.

Pitanje etničkih identiteta predmet je stalnih sukoba u Bosni, kako političara, tako i teoretičara društva i države. U opštem smislu ideologija isključivog etniciteta jedan je od ključnih faktora koji oblikuju bosansko društvo i političku realnost.

Pitanje sudara ili koegzistencije etničkih ideologija je pitanje izbora bosanskih političara, intelektualaca i sveukupne javnosti. „Rubni“ (kako to definira Jurij Lotman) i ideološki isprepletani identiteti mogu predstavljati opasnost, nepovjerenje i prijetnju, ali, istovremeno, mogu biti i mjesto spajanja i razmjene koja to društvo čini vitalnijim u odnosu na monoetnička društva. Dakle, pitanje je našeg/naših izbora i opredjeljenja.

Vrlo sračunato, zbog sveprisutne islamofobije, bosanskim muslimanima se uporno nastoji prikačiti ekstremizam i terorizam. Ekstremizam i terorizam su pošast suvremenog svijeta i opravdavati ih islamom, kršćanstvom, judaizmom, komunizmom ili demokratijom je isprazna demagogija i retorika iza koje se kriju hegemonistički ciljevi. Stereotipi Arapa i islama, izraženi pojmovima beduin, pustinja, kamila, poligamija, harem i bogati šeici, zamijenjeni su stereotipima kao što su mule koje nose pištolje ili bradati, antizapadno usmjereni fundamentalisti. Vuk(ovi), navedenim tehnikama, islamofobiju Evropi pokušavaju reducirati na – Bošnjake!

Dakle, svjedoci smo da se islamofobija instalira kao politički konstrukt u Bosni, te da treba da posluži velikosrpskim i velikohrvatskim projektima na štetu Bošnjaka. Njome se želi opravdati slika islama kao religije i kulture koja ne dijeli zajedničke evropske vrijednosti sa drugim evropskim kršćanskim kulturama, ona doprinosi sukobu civilizacija i kao takvu je treba zaustaviti i eliminisati jer predstavlja prijetnju samoj Evropi.

Ono što je, međutim, daleko problematičnije jeste kritičarsko-lešinarsko vrebanje izmišljenih neprijatelja, i priviđanje nekih „handžar-građana“ u Bosni. S ciljem? Da Bosne nema!

24.04.2019.

DAYTON – OD BETONA DO KARTONA

Međunarodna zajednica uvijek je donosila po Bosnu i Hercegovinu i njene narode štetne sporazume i ugovore, od Berlinskog kongresa do Daytonskog sporazuma. Nakon svakog inetervencionizma „međunarodne zajednice“ slijedili su oružani sukobi i izbjeglički talasi koji su uvijek nanovo smanjivali broj i teritorij Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.

Daytonski sporazum ili, kako mu još tepamo, Opći okvirni sporazum za mir u BiH naziv je mirovnog dogovora iz vazduhoplovne američke baze Wright-Patterson u Daytonu. Konferencija je održana od 1. do 21. novembra 1995. uz učešće Alije Izetbegovića, Slobodana Miloševića, Franje Tuđmana, Richarda Holbrooka, generala Wesleya Clarka i prisustvo čitavih svita pomoćnika, ađutanata, eksperata, pozera i šaptača sa sve četiri strane svijeta.

Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu 14. decembra 1995., a njegov sastavni dio je Ustav po kojem BiH „funkcionira“ do danas. Garanti Sporazuma su: SAD, Francuska, Rusija, Velika Britanija, Njemačka i Evropska Unija.

Sve od Daytona do danas kontroverzno je i crno-bijelo vezano za Daytonski sporazum. Francuska nam je čuvar originala Daytonskog sporazuma koji će nam se tako čudno i misteriozno čas gubiti i čas (kad zatreba) nalaziti po ladicama bivših i sadašnjih političara, komitetima, državnim arhivima... Kako nestadoše bošnjački, srpski i hrvatski primjerci Daytona tako nestadoše i njihove ozbiljne politike.

Kažu – Dayton je zaustavio rat!? Ispravnije bi bilo reći – Dayton je zamrznuo sukob. Procesi se stalno lede-otkravljuju što prijeti da se stvari u Bosni poprilično usmrde. U Daytonu je uspostavljena jedna skaradna tvorevina koja liči na sve osim na državu. Ovakav državni konstrukt je neuporediv sa bilo kojom političkom tvorevinom u svijetu: 14 vlada, dva entiteta, tri konstitutivna naroda i maglovita slika budućnosti... Dodik ima potpuno pravo kada kaže: "Bosna danas nije ni na nebu ni na zemlji", tvrdeći da je BiH ovako "slijepljena Dejtonskim sporazumom“.

Sijaset je zanimljivosti i „misterioznih“ detalja vezanih za ovaj sporazum i dokument koji se mogu porediti samo sa onim biblijskim kontroverzama autentičnosti i ispravnosti jevanđelja: nikad nije službeno preveden; nikad ratificiran u Parlamentu; nikad objavljen u Službenom listu BiH; tadašnje Predsjedništvo nije donijelo odluku o potpisivanju; mnogi, čak, osporavaju njegovu međunarodnopravnu osnovanost i utemeljenost; njegov službeni tumač je Ured visokog predstavnika (OHR)...

Daytonski ustav natjerao je bosanske nacionalne politike da rješenje nacionalnog pitanja traže u podjeli teritorija. Organizacioni konstrukt stvorio je međunacionalno nepovjerenje, a bosansku postratnu politiku pretvorio u borbu da se u miru dovrše ratni ciljevi što je rezultiralo getoizacijom nacija i stvaranjem nacionalnih manjina i većina, pri čemu većine, u pravilu, nastoje diskriminirati manjine.

U Daytonu bili, vidjeli, potpisali – svi. Ali, odmah se nastavili „ćerati“ – drugim sredstvima. Dayton je riješio jedan problem – rat. Ili, možda, i nije?! A stvorio bezbroj drugih. Kočnica je napretku od potpisivanja; izvor nesporazuma tri nacionalna korpusa; i ostalih; tumačio se na bezbroj načina; u početku Srbi na njega bacali kamenje, Bošnjaci prihvatali uz stalno gunđanje a Hrvati bili gotovo pa ravnodušni; posljednjih godina stvari se potpuno preokrenule (kako se to u Bosni dešava već stoljećima – sve je u kretanju, determinizmu...): Srbi i Hrvati bi ga trenutno „okamenili“ i „ubetonirali“, a Bošnjaci bi da ga (Sporazum) „osavremene“, „nadograde“ i „unaprijede“. Najveći Daytonski domet je čuveni KONSENZUS. Tri (najmanje) ključa za svaka bosanska vrata. A bosanskih vrata je bezbroj. I hajdemo odmah na rezultat bosanske i daytonske jednačine: nema NIŠTA, ama BAŠ NIŠTA, u Bosni (i Hercegovini naravno) bez: KONSENZUSA i NOVE MEĐUNARODNE KONFERENCIJE. Pošto nema ništa ni od jednog ni od drugog preostaje nam, opet, dvoje: da se (i dalje) „ćeramo“ ili da se DOGOVARAMO. Daytonska luđačka košulja vremenom počinje svima da smeta. Slijede: „paketi“, tužbe u Strazburu, presude Ustavnog suda, intervencije visokog predstavnika, zaštita konstitutivnih naroda, zaštita entiteta, pokušaj pravljenja država od entiteta, parlamentarne krize, borba za majorizaciju, borba protiv majorizacije, Izborni zakon itd., itd...

Svi se u Bosni vrtimo ukrug od Daytona do danas. Ozbiljnih političkih rješenja ni na vidiku. Mislim da je posrijedi naša perspektiva. Naime, mi smo, iznutra, pristrasni, opterećeni našim upalnim identitetima, ne možemo procese tretirati objektivno u njihovom realnom obliku i manifestacijama. Mnogo lakše i ispravnije to čine objektivni i nepristrasni analitičari izvana. Jedna od takvih analiza je nedavna analiza pod naslovom „Kraj američkog stoljeća“ Georga Packera objavljena u čuvenom bostonskom časopisu The Atlantic, kojom Packer (koji nije nimalo Pacer) na vrlo jednostavan, hladno neutralan, utemeljen, objektivan i razumljiv način kroz historijsku projekciju objašnjava složenu bosansku situaciju i hrabro i neopterećeno donosi logične zaključke i prognoze vezane za Bosnu i Hercegovinu u budućnosti.

Packer, u svom tekstu, ističe najvažnije datume za koje se vezuju balkanski nacionalisti: kod Srba je to 1389. godina, kada su se Srbi borili protiv Osmanlija na Kosovu, a kod Hrvata raspad Rimskog carstva. Prelomni događaj novog doba je 1987. godina, „kada je Slobodan Milošević shvatio da može ojačati svoju vlast uz pomoć srpskog nacionalizma“. Srpski nacionalizam gradi mit na dvije osnovne teze: „Srbi su historijske žrtve“ i „ovo je naša zemlja“.

Sve do dolaska Clintona na mjesto predsjednika i uključivanje u problem Balkana Holbrookea „Bosna nije bila problem Amerike“, svi problemi na Balkanu svodili su se na „staru krvnu osvetu na drugom kontinentu“. Clintonu je njegova supruga Hillary poklonila knjigu "Balkanski duhovi" autora Roberta D. Kaplana, kojom je ova regija prikazana kao zemlja natopljena krvlju starih plemenskih sukoba, u kojoj su se ljudi oduvijek borili jedni protiv drugih. Kaplan je proputovao Balkan čitajući djelo Rebecce West "Crno jagnje i sivi soko", knjigu za koju Packer kaže da odiše jakom prosrpskom i antimulimanskom pristrasnošću.

Clintonova administracija konačno je odlučila iskoristiti američku diplomatiju i podršku NATO-ovih aviona za okončanje rata. Holbrooke je poslan na Balkan kako bi pokušao dogovoriti mirovni sporazum između tri zaraćene vođe – piše Packer. Holbrooke sa Miloševićem dogovara zajedničku delegaciju Jugoslavije i Republike Srpske za buduće pregovore. Tri člana bi bila iz Beograda, a tri sa Pala. Predvodio bi ih upravo Milošević. Sredinom septembra, nakon što su prve NATO bombe pale na srpske položaje, Holbrooke je primorao Karadžića i Mladića na prekid opsade Sarajeva. Do jeseni 1995. godine sve su strane znale da će se mirovnim sporazumom stvoriti država sa dva približno jednaka entiteta. Holbrookeova prva žal bila je pritisak na Bošnjake da prihvate ime Republika Srpska. Izetbegović je rekao da je to kao "nacističko ime" za srpski entitet. Republika Srpska postala je prokletstvo koje su pregovarači okačili oko vrata Bosne. Drugi žal bio je prisiljavanje hrvatske i bosanske vojske da se zaustave prije Banje Luke i prihvate prekid vatre početkom oktobra – piše Packer. Što bi bilo da je dopušteno da Banja Luka padne? To bi bio kraj Republike Srpske. Bosna bi danas bila multietnička država, neuredna, ali cjelovita. Rat bi imao pobjednika. I ne bi bilo Dayjtona – navodi se u tekstu.

Holbrooke je izabrao vojnu bazu Wright-Patterson u blizini Daytona kao mjesto za pregovore. Delegacije su stigle 31. oktobra, a smještene su u objekte sa uskim hodnicima i skučenim sobama te pokvarenim namještajem. U historiji međunarodne diplomatije ništa nije bilo manje elegantno od Wright-Pattersona – konstatira Packer. Packer navodi Holbrookov stav da su Srbi agresori, „a njihovi iredentistički ciljevi ugrožavaju cijelu regiju“. Britanci i Francuzi su se „jasno protivili“ bilo kakvoj američkoj vojnoj akciji i prijetili „povlačenjem iz mirovnih operacija kako bi zaštitili svoje vojnike“. Tuđman je u Dayton došao kao "pobjednik balkanskih ratova" a Milošević sa nužnošću da dobije izlaz iz ratova koje je sam prouzročio i popravi sopstveni imidž, jer ga je javnost na Zapadu tretirala kao zločinca a i na domaćem terenu lebdio mu je iznad glave državni udar. Karadžić i Mladić nisu ni otputovali u Dejton jer bi kao ratni zločinci bili uhapšeni na američkom tlu. Izetbegović je, pojašnjava Packer, mrzio pregovore jer bi svaka njegova odluka mogla ili vratiti narod u rat ili ratificirati srpske zločine.

Holbrook preuzima stvari u svoje ruke. Nakon silnog pregovaračkog prenemaganja i ćorsokaka pregovaračkih strana u subotu, 18. novembra, Holbrooke je zaprijetio Miloševiću da će zaustaviti pregovore i konferenciju proglasiti neuspjelom. Razgovori su trajali gotovo tri sedmice. Sarajevo mora biti riješeno u Dejtonu – rekao mu je. Malo kasnije, Milošević je došao u Holbrookeov apartman. Uredu, uredu. Ja ću riješiti Sarajevo – kazao je Milošević. Holbrooke je bio zapanjen. Milošević se namjeravao odreći glavnog grada BiH. Toliko je prezirao bosanske Srbe. „Vi zaslužujete Sarajevo jer ste iskopali tunel i ulazili ste i izlazili kao lisice. Borili ste se za to, a one su vas kukavice ubijale sa brda“ – rekao je Milošević Silajdžiću.

Dejton se svodio na rezanje dijelova zemlje. Silajdžić je u pregovorima došao na ideju: dati Srbima komad zemlje u zapadnoj Bosni koju su bosanske i hrvatske snage oduzele neposredno prije prekida vatre. Silajdžić je to smatrao bezvrijednim, a Milošević je samo htio doći do 49 posto i odjednom su se rukovali. Bilo je četiri ujutro. Warren Christopher je naručio bocu svog omiljenog kalifornijskog chardonnayja. Svi su nazdravili oko malog kružnog stola. Izetbegović je gledao u sjeveroistočni ugao karte. Brčko je zauzimalo prostor između dva dijela srpskog teritorija. Zbog toga su Srbi smatrali Brčko strateški vitalnim. Milošević je tražio koridor od deset milja kroz Brčko, dok ga je Silajdžić htio suziti na nivo podvožnjaka od 30 metara ispod željezničkog mosta. Ranije te noći, Izetbegović je pozvao Silajdžića da odmah zatraži Brčko. Premijer je odgovorio da će to prekinuti razgovore. Silajdžić je Brčko prepustio Srbima. Holbrooke je znao da nešto nije uredu. Ne mogu prihvatiti ovaj sporazum - rekao je Izetbegović. Narednog dana došlo je do svađe između Izetbegovića i Christophera. Izetbegoviću je dato sat vremena da se predomisli, inače će mirovna konferencija propasti. Taj sat je prošao, a Izetbegović je odgovorio na ultimatum. Tražio je Brčko, ali su Amerikanci to odbili.

Holbrooke je izgledao razbijeno. Carlu Bildtu, koji je predvodio evropsku delegaciju, je rekao da su čelnici balkanskih zemalja ludi, a Bosanci su ga "razbjesnili više od bilo koga". Sumnjao je da oni žele da pregovori propadnu kako bi se mogli vratiti borbi i pobijediti u ratu. Milošević je nastavio pokušavati da Dayton ne propadne. Naišao je na Bildta i zamolio ga da nastavi pokušavati da Srbima pripadne 49 posto. Daj mi nešto, brda, stijene, močvare, sve može. Više nije važno – kazao je, uvjeravajući zatim Holbrookeovog zamjenika da „pritisnu Bosance“. Uredu, uredu. Ja ću proći posljednju milju za mir – rekao je Milošević Amerikancima. Pristao je da se status Brčkog riješi međunarodnom arbitražom. Holbrookeu se vratila vjera. Prenio je ponudu Izetbegoviću, Silajdžiću i Šaćirbegoviću.

To nije pravedan mir, ali mojim ljudima treba mir – odgovorio je Izetbegović nakon duže pauze. Ceremonija potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma je zakazana za naredni mjesec u Parizu. Za postojanje Republike Srpske autor teksta ne krivi Holbrookea. Bilo je, smatra, prekasno da se nešto više uradi. Onda kada je Holbrooke pozivao na intervenciju, 1992. i 1993. godine, se nešto moglo uraditi. Ali do 1995. njegov jedini cilj bio je okončanje rata.

Dejton, ističe, nije donio ništa novo i veliko, ali je riješio problem. Jedno od mjesta na kojima se završilo „američko stoljeće“, smatra autor, bila je Bosna. Od dolaska Trumpa, pojašnjava autor, Bosna nema na koga računati. Evropa je, dodaje, prestala biti plemenita ideja kada su populistički demagozi postavili žičane ograde kako bi spriječili dolazak izbjeglica.

Pacijent je preživio, ali ostaje deformiran – dodaje, pojašnjavajući kompleksnu dejtonsku strukturu BiH. Stranci, uključujući i Holbrookea, vidjeli su Dejtonski sporazum kao temelj buduće evolucije države. Očekivali su da će Srbi, Hrvati i Bošnjaci krenuti dalje i početi graditi normalnu zemlju, ako ne za generaciju koja se borila u ratu, onda za sljedeću generaciju Bosanaca. Na kraju bi Bosna zauzela svoje mjesto u Evropskoj uniji i, možda, u NATO-u. Ništa od toga se nije dogodilo. Bosna je i dalje etnički očišćena. Izbjeglice su se nakon rata trebale vratiti u svoje domove, ali vrlo malo njih je to i uradilo. Aneks IV i dalje je Ustav, a rat se nastavlja mirnim putem.Trenutno je Dodik učvrstio moć u Republici Srpskoj. Njegov cilj je samostalna država za bosanske Srbe – piše Packer. SAD su napustile BiH 2006. godine, smatrajući da zemlja ide u pravom smjeru te usmjeravajući pažnju na druge dijelove svijeta, poput Iraka.

Bosna je postala pitanje četvrtog reda u Washingtonu, općenito potisnuto na nivo zamjenika pomoćnika državnog sekretara.

Dodikov govor o secesiji postajao je sve ekstremniji. Dobio je američke sankcije 2016. godine, ali je znao da se ne borimo za principe. Završene su godine pritiskanja bosanskih političara – navodi u tekstu.

EU je u haosu zbog muslimanskih imigranata. Bosna? Loša ideja. Hrvatska i Srbija bi je trebali podijeliti. Jednostavno – pojašnjava potencijalni pristup BiH Kurt Bassuener, stručnjak za Balkan i bivši savjetnik u OHR-u. Nakon što su se SAD povukle, BiH je postala geopolitički vakuum, kojeg polako ispunjava Rusija. Glavni strateški cilj Rusije je, pojašnjava, zadržati BiH van NATO-a.

Sada je "američko stoljeće" gotovo, pa čak i Bosna, koja ne bi postojala bez Sjedinjenih Država, izmiče. Možda je uvijek bilo premala i duboko zbrkana da bi bila važna. Možda nikada nije bilo moguće za strance da nešto promijene. Sve što su stranci mogli učiniti bilo je osigurati uvjete u kojim bi Bosanci i sami mogli napraviti promjenu.

17.04.2019.

ZAŠTO SU BH INTELEKTUALCI MARGINALCI U DRUŠTVU?

Ko su intelektualci?

Intelektualci su osobe razvijenog intelekta, obdareni analitičkim mišljenjem, širokog spektra znanja, posjeduju logičko mišljenje, konstruktivnu intuiciju, sposobni su iznositi VLASTITE stavove i svoj pogled usmjeriti dalekosežnije. Oni razumiju dublje i pronalaze bolja rješenja u kompliciranim problemima. Otkada je čovječanstva, civilizacije i kulture bilo je i intelektualaca: astronomi, mandarini, filozofi, teolozi, profesori, umjetnici, pjesnici, pisci, humanisti, prosvjetitelji i naučnici svih usmjerenja. Tek u XIX stoljeću pojam intelektualac zamjenjuje do tada najčešće upotrebljavan pojam – mudrac. Glavna razdjelnica i odlika intelektualca je moral. Biti uspravan, što bi rekao Bloch: "Nje¬govati ortopediju uspravnog hoda".

Škole, nažalost, pogotovo naše, ne čine intelektualca, niti je diploma dokaz stvaralačke inteligencije. Profesija također ne čini intelektualca. Osobito političara i osobito bosanskih, koji srozaše ovu profesiju do jagme, zanata i prilike za zaradu. Ni društveni položaj ne čini intelektualca. Bitna osobina intelektualca je u njegovoj kritičnosti naspram društva, režima i vladajućeg sloja. U intelektualce, pošto poto, hoće svi. Valjda lijepo zvuči...

Intelektualci su oni „koji znaju misliti i prenose svoje mišljenje na druge“. Oni su najsvjesniji dio društva, oni su opasni, jer – imaju stav. Njihov glavni pokretač i poticaj je ljubav prema I(i)stini i njeni su promotori. Sami po sebi ne moraju biti posjednici morala. I oni su ljudi od krvi i mesa, sa svojim slabostima?! Mogu moralno posrnuti, postati praktični materijalisti. Mogu se (samo)pustiti na tržište. Zar ne živimo u svijetu kapitalizma gdje sve ima cijenu? Kroz historiju znali su rušiti autokrate, ali i poslušno laskati tiranima. Ponekad su to „diplomirani lajavci“, kako bi rekao E. Morin.

Intelektualci uvijek glasaju, ali nemaju svoje favorite na izborima; oni pišu programe drugima, ali teško artikuliraju svoj stav i, nažalost, ne mogu međusobno naći zajedničku riječ. Često, i sasvim zasluženo, magnet su za društveni prezir i podsmijeh okoline. Njihov moralni lik nije uvijek čist. “Glas proroka i mudraca vazda je na smetnju i nikada se nije dopadao vladarima i nosiocima establishementa.“ Oni su graditelji ideologija i mitova, a sami ih i ruše.

Dobar dio intelektualaca svojevremeno je bio uključen u ratne projekte na balkanskim područjima. I drugdje naravno. Ovo ističemo jer su u našem društvu ratne naracije još uvijek prisutne i imaju utjecaj na našu svakodnevnicu. Režimski i nacionalistički intelektualci često zloupotrebljavaju svoje akademske titule kako bi se dodvorili i služili svojim gospodarima i njihovim ideologijama što je u oprečnosti sa pravim smislom intelektualca. Intelektualci umiju biti majstori prevare, sve mogu opravdati i svemu pa i najvećem zlu dati svrhovitost. Takav um zamjenjuje premise, uzroke i posljedice, pravi logičke i etičke vratolomije, izvrće argumente i navodi druge prije svega neprosvijećene, lako zavodljive i kolektivno omađijane mase na pogrešne zaključke.

Zadaća istinskog intelektualca veoma je teška, on je uvijek razapet između svrstavanja uz određenu ideologiju iz koristoljublja i konformizma i društvenog neshvatanja i (samo)izolacije. Babice svih nacionalizama uvijek su bili intelektualci, oni su definisali i karakterizirali nacije, širili ideje i ideale nacije i pokreta. Napor istinskog intelektualca je konstruktivan i kritički, a ne anrhistički, destruktivan i anarhistički; njegov cilj je opća dobrobit i humanizam.

Kako bi napravio oštru distinkciju između istinskih intelektualaca i šarlatana, srpski istoričar i političar Slobodan Jovanović, očigledno rezigniran realnošću „srpskog nacionalnog karaktera“, sačinio je opis ovog drugog nominirajući ga „poluintelektualcem“. Poluintelektualac u „pogledu kulturnog obrazovanja i moralnog vaspitanja nije stekao skoro ništa..., nije dobio podstreka za duhovno samorazvijanje..., uspeh uzima u 'čaršijskom' smislu, dakle, sasvim materijalistički..., s ostalim duhovnim vrednostima odbacuje i moralnu disciplinu..., on je u osnovi ostao primitivac..., on ima sirove snage napretek..., školska diploma, kao ulaznica u krug inteligencije, dala mu je preterano visoko mišljenje o sebi samom..., u društvenoj utakmici taj diplomirani primitivac bori se bez skrupula, a s punim uverenjem da traži samo svoje pravo..., on potiskuje suparnike nemilosrdno kao da nisu živa bića nego materijalne prepone..., politička ambicija jednog poluintelektualca zapravo i nije politička, ona se sastoji samo u tome, da se čovek kroz politiku obogati, i da na visokim položajima progospoduje..., on ne zna ni za kakve više i opštije ciljeve...

Intelektualci u bh. društvu

Ko god posmatra naš javni život, i ako se malo više koncentrira na njegovu prirodu, sadržinu i posebno na kvalitet, zapazit će da zapravo mi i nemamo inteligenciju u pravom smislu te riječi. Glasan i istinit govor u Bosni kao u najrepresivnijim režimima postaje opasnost. Oni koji kritiziraju aktuelnu politiku proglašavaju se izdajnicima naroda i svakodnevno su izloženi prijetnjama, ucjenama i diskreditaciji.

Mi imamo određene organizacije ili skupove ljudi koji sebe deklariraju da su intelektualci, ali čiji rezultati rada i društvenog angažmana ne opravdavaju takvu kvalifikaciju. Intelektualci u Bosni nemaju potrebni utjecaj na realne probleme u bh. društvu. Često su nadriliječnici, prodavači magle koji se hrane ljudskim strahovima i tragedijama, teoretičari zavjera, varalice, nacionalni promatrači kristalnih kugli, ublehaši, šarlatani, glasnogovornici političkih partija, šlag na tortu i biber po pilavu međustranačkih obračuna. Intelektualac je intelektualac. Valja priznati, međutim, da su bosanske politike „podijeljene nacionalne politike“ i da svaka od tih „nacionalnih politika“ besramno odbacuje intelektualce za koje drži da im ne pripadaju, što proizvodi pogubne posljedice za našu budućnost.

Jedan od osnovnih problema bh. društva je podvrgavanje institucija kulture direktnoj upravi državnog administrativnog aparata i političkim (politikantskim) strukturama. Smisao institucija koje okupljaju intelektualce (univerziteti, akademije) bi morale biti autonomne naspram političke i vjerske vlasti. I sami smo svjedoci isprepletanosti i podaničkog odnosa intelektualaca prema ovim institucijama moći. Takav odnos omogućava vlasti da intelektualce i njihove institucije tretira kao podanički servis u jačanju svoje vlasti čime se samo povećava opća društvena hipokrizija. U historiji je upravljački aparat morao voditi računa o stavovima koje su formirale institucije ili pojedinci intelektualci jer su, ili barem trebali bi biti, na osnovama neovisnosti, mudrosti i istine.

Takav stav se uvijek cijenio kroz historiju i u izgrađenim društvima. Ni francuski kralj, u doba njegove najveće moći, nije mogao kad mu se ćejfne dolaziti na Sorbonu, nego je morao tražiti saglasnost Senata. U Bosni i nižerangirani aparatčik iz ž ministarstva ili direktor nj javnog preduzeća može da se ruga, zahtijeva, diskreditira i ponižava najveće bosanske intelektualne institucije. Naravno, pitanje je i koliko iste te bosanske institucije intelektualaca svojom „neovisnošću“ i intelektualnom težinom zavređuju takav neovisan status, jer i same se prepuštaju podaništvu prema državnim, političkim institucijma i liderima. Sjetimo se samo koliko je „intelektualaca“ u Bosni gradilo i još uvijek gradi klimu u kojoj je zajednički život nemoguć.

Vjera i intelektualci

Za stanje Bosne izuzetno je važno rasvijetliti odnos društva, vjere (prije svega islama) i intelektualaca. Bosna je kao evropska zemlja i zbog njenog složenog nacionalnog i državnog ustrojstva stalna meta u suvremenom svijetu islamofobije. Zbog toga su bosanski muslimani i „bosanski islam“ u stalnom fokusu svjetske politike. Nad Bosnom lebdi bojazan Evrope da dva miliona bosanskih muslimana potencijalno može da dovede u pitanje njen kulturni ili religijski identitet. Ne prepada li Evropu Dodik ovih dana svojim telegramom Makronu upravo ovom tezom kako je ugrožen evropski kulturni i religijski identitet?

Svakodnevna su podmetanja na koja niti umijemo niti, izgleda, želimo da odgovaramo. Sračunato i dragovoljno igramo crnim figurama. Valjda neki neobjašnjivi bosanski inat. Pa neka je i po vlastitim glavama. A razloga nema. Jer, prednost je, kako to tvrde Tocqueville i Lord Acton, da su „multietničke, multikulturne demokracije generalno intelektualno bogatije, punije života i po definiciji tolerantnije od etnički homogenih država“. Upravo je ova činjenica prednost Bosne, i nije li Bosna kroz historiju, ipak, bila ovakva. I nisu li ovo principi suvremenog svijeta i Evropske Unije kojoj svi tako „punih usta“ težimo?

Islam je po definiciji progresivan, pluralistički, tolerantan i primjeren zahtjevima modernog života kojeg odražava raznovrsna etnička i vjerska bosanska zajednica. Bosanskim muslimanima se stalno nameće pogrešan i lažni izbor – između tradicionalnog, starog, „arhaičnog“ i novog, suvremenog, „modernog“ islama. Ne postoji stari i novi islam. Islam je jedan. Postoje interpretacije, shvatanja i prakse. Istinska islamska praksa uvijek je počivala na dinamizmu, kosmopolitizmu, univerzalizmu i pluralizmu. Drugačije shvatanje je podmetanje muslimanima i objeda. „Islam posjeduje intelektualne i ideološke resurse koji mogu pružiti opravdanje za niz tipova vlasti – od apsolutne monarhije do demokracije.“ Politička neukost je vezivanje islama i muslimana za određeni režim, tip ideologije, za monarhiju, diktaturu, republikanizam i slično. Islam ima univerzalnu ideološku širinu i principe: Njegova osnovna načela i metode su općenite, da je po njima moguće raditi pravila, koja su dovoljna i prijemčiva za potrebe svakog vremena i svake geografije.

Islam potiče prosvjetiteljstvo, nauku, učenjake (intelektualce), potragu za znanjem, svijest o narodu i nastojanje da svaki pojedinac bude od koristi narodu. Mi u Bosni moramo vjerovati i tome težiti da živimo suvremenost utemeljenu na uvažavanju različitih tradicija i onome što je Schuon nazvao „transcendentnim jedinstvom religija“ kako bismo živjeli u miru i kakvom-takvom rahatluku. Trenutna globalno rasprostranjena islamofobija je politički i ideološki konstrukt kapitalizma i Zapada i služi iskrivljenju percepcije o islamu i muslimanima. „Njome se želi opravdati slika islama kao religije i kulture koja ne dijeli zajedničke vrijednosti sa drugim kulturama, te kao takva, nije pod njihovim utjecajem, niti ostvaruje utjecaj na njih; islam se želi predstaviti inferiornim u odnosu na Zapad i kršćanstvo, kao barbarski, iracionalan i primitivan; kao nasilan, agresivan, prijeteći, koji podržava terorizam i doprinosi sukobu civilizacija; kao opasna ideologija korištena u svrhu ostvarivanja političkih i militantnih ciljeva. Islamofobija bi trebala poslužiti i kao alibi za diskriminaciju i isključivanje muslimana iz vladajućih društava, kao i za većinu, inače sasvim nelegitimnih, vojnih i političkih akcija zapadnoevropskih zemalja u muslimanskom svijetu“.

Samo mijenjanjem nas samih, naših života, možemo promijeniti društvo u kojemu živimo.

10.04.2019.

IZ DISTOPIJE S LJUBAVLJU

Bosanci, uglavnom, žive u utopiji ili u distopiji. Utopija je nerealno mjesto i idealno društvo u kojem nema jada, bijede, nasilja i kokuzluka. S druge strane je antonim distopija – zastrašujuće, imaginarno, dehumanizirajuće i apokaliptično mjesto i društvo u kojem cvjetaju sve vrste belaja, nalik je (društvo) Sci Fi filmovima u koje se uživimo, zanesemo i, barem u našim glavama, osjetimo zebnju i strah da naša realnost, a posebno naša budućnost, mogu postati upravo takve.

U ovoj zemlji bi i George Orwell zanijemio. Svi elementi koji karakteriziraju Distopiju raširili su se kao korov po Bosni: dehumanizacija, tiranske vlade, korupcija, nemarnost prema resursima, uništavanje okoliša, nasilništvo, pljačke, otimačine, bezakonje, kolaps, totalitarizam, površnost, brutalnost u obračunima, isključivost, hedonizam elita (posebno političkih)... Čudi me što nas već dosad nije niko „tušno“ za sitnu paru i golem tal Holivudu koji bi i sam uštedio pozamašne pare jer su mu ovdje kulise već gotove. Distopija obično nastaje kao mala „pogreška u dobroj namjeri“ u nekom idealističkom detalju. Što bi rekli – đavo se krije u detaljima. Ili, to je ono kad nam/vam neko obeća zlatne kašike a ostanete i bez kašike i bez čorbe.

Distopije su sistemi u kojima se vlast čuva po svaku cijenu. Distopijski sistem je okrutan, a njegove glavne poluge su poslušni glupani koji vladaju bičem, šćapom, mrkvom i mrvicama. Želeći spasiti glavu i dušu, ljudi („normalni“) se poginju, zavlače u katakombe, guraju glave u pijesak i kupuju dan po dan životareći pod „zemljom“. Uvijek je tu i sveprisutan strah elita da se ta ponižena većina ne digne na revuluciju, jer nema šta izgubiti.

Nameće se ozbiljna dilema - da li je naša realnost stopljena i izmiješana sa distopijom? Ne prepuštajući se pesimizmu, slobodan sam ustvrditi da XXI stoljeće u našoj svakodnevnici ima pregršt distopijskih slika. Pogledajmo svijet oko sebe. I onaj globalni i našu Bosnu. Svijet je, ionako, postao globalno selo. Evropa je u stalnim napetostima – moglo bi se reći ratu. Navikli smo na duge cijevi širom evropskih metropola; duh terorizma lebdi iznad naših glava; ulice su zakrčene policijskim i vojnim kordonima, transporterima, vodenim topovima, suzavcima, rijekama izbjeglica, dižu se ograde, eksplodiraju bombe, ubijaju nedužni civili...

Nesigurnost je odličan izgovor za redukciju ljudskih sloboda. To jeste apsurdno i ludo, ali danas je pomalo ludo ne biti lud. Individualna odgovornost mora biti jače ispoljena i tek onda možemo očekivati da ovaj svijet postane „bolje mjesto“ za sve nas.

Uvedimo u našu priču još jedan pojam. Kolaboraciju. Ovaj pojam označava saradnju ili udruživanje određenih grupa radi postizanja određenih ciljeva. Interesantno?! Istu definiciju ima i politika. Nakon Drugog svjetskog rata pojam, uglavnom, označava saradnju pojedinaca ili grupa sa okupatorom zbog istih političkih stavova. Kvislinzi su, proizilazi, izdajice, odmetnici, državni neprijatelji, pomagači okupatoru kroz obavljanje funkcija u strukturi državnog aparata... Kvislinzi su maheri produkcije političkog straha. Njihov grijeh je veći, jer su „domaći“; zarad stomaka i na račun obraza dugoročno rade protiv države, nacije, naroda, partije... Biti kvisling na prostoru bivše Jugoslavije i u Bosni i nije neko iznenađenje. Kod nas je to tradicija. Ovovremeni kvislinzi su se, ponovo, razmahali. Kako drugačije nazvati ešalone od vrha (Predsjedništva) do dna (portira) vlasti dobro raspoređenih ljudi u svim strukturama vlasti koji najdirektnije i najučinkovitije rade protiv države na čijim pozicijama i jaslama ugodno žive.

Kvislinzi su majstori sijanja političkog straha koji utiče ne samo na lični život nego i društvo u cjelini. Međusobni strah pojedinaca pomaže održavanju nejednakosti koja je sračunato konstruisana radi očuvanja zauzetih društvenih pozicija. Narod, stoga, treba uporno „hraniti“ prijetnjom o neizvjesnosti i krhkosti države ili partije/a. Atak na svačiji mozak mora dovesti do autocenzure, život mora biti skučen, mora se „ubiti“ i pomisao na samodijalog a o kritici „sistema“ da i ne govorimo. Zbog navedenog se ibretimo pasivnošću javnosti koja ne reagira na opće dobro nego uporno i trpeljivo gura glavu/e u pijesak. Vlast je puno toga naučila od Hitlera i Staljina. Ljudi se drže u pokornosti, općem strahu i servilnosti primjerima represije, prisile i ucjena. Nema peticija, nema slobodnog govora, nema širokih inicijativa javnosti, nema oponiranja zvaničnoj politici. Treba biti pragmatičan, „ne isticati se“, zabiti glavu u pijesak a guzicu uza zid (parada ponosa je pred nama), ne izlaziti u javnost, ne kritikovati posjednike funkcija jer „mogu nam valjat“ (ali „oni“ ne valjaju – ne mari MOGU NAM VALJAT), treba šutjeti i „čekati da OVO prođe“...

Društvo straha, da bi funkcionisalo, mora se protezati i mobilizirati od ministara, preko načelnika i generala do kuhara i spremačica. Ono mora obuhvatiti sve pore društva. Pasivnost puka krči put elitama i njihovim kolaborantima i kvislinzima. U društvenoj džungli kolaboranti i kvislinzi su teško uhvatljive zvjerke koje moraju ostvariti dobit od svoje kolaboracije kako bi nahranili svoje nezajažljive ambicije. Posebnu opasnost predstavljaju oni kolaboranti koji su mesijanski ubijeđeni da je ispravno ono što rade. Od nezajažljive potrebe za napredovanjem i karijerom uopće ne uviđaju u kolikoj mjeri se njihova rabota kosi sa općim interesom i/li moralom. Sebe ubjeđuju da je njihov društveni angažman moralan, da je to realna politika i pragmatizam, a u suštini to je ideologija koristoljublja i karijerizma.

Svaki korupcioni i kolaborativni sistem, bez obzira koliko izgledao čvrst i moćan, ima svoje slabosti. Većina aktera u kolaborativnoj strukturi niti je plaho bistra, niti plaho hrabra. Njihovo ubjeđivanje i trening žrtava da se ponašaju kao posmatrači i posmatrača koji moraju biti svjesni da svakog trenutka mogu biti žrtve, je veoma krhko. Njihova moć i struktura moraju pasti. Iako izgledaju čvrsti i nepobjedivi. Znam, pritišću nas „mektepske“ slike da je Musa imao JEDNOG faraona, a mi se hrvemo sa njih barem komada nekoliko na razini mjesne zajednice. Žrtve žive u strahu i neizvjesnosti što kvislinzima daje nerealan osjećaj moći. Ipak, omjer snaga je vrlo jasan: u rukama kvislinga je ekonomska moć, čvrsta ruka i represivni aparat, a adut potlačenih je pravda, istina i znatna brojčana premoć. Problem je anemičnost te pihtijaste većine izdrobljene u sitnošićardžijskim i partijskim interesima. Stoga, usta ne mogu niti smiju biti zapečaćena! Šutnja neće niti nama niti našoj djeci omogućiti zaštitu. Ona (šutnja) samo atrofira naše tijelo, duh i dušu. Ako pružite/mo otpor – možda i preživimo. Moć nije toliko moćna koliko izgleda. Barem smo se posljednjih godina nagledali kako se autoritarni režimi urušavaju preko noći. Prepuno je primjera: Libije, Iraka, Sirije... Naziru se i novi.

Obzirom na specifičnost odnosa politike/a i vjere/a u Bosni, interesantno je u koordinatama ovog dubleta razmotriti stavove iznesene u ovom tekstu. Posebno iz percepcije islama, odnosno bošnjačkih političara koji tako rado vole zazivati vjerske principe i moralnost. Božanski Zakon, kako to da shvate bošnjački političari, nije moneta za potkusurivanje, o Njemu (Zakonu) se ne raspravlja, On (Zakon) ne podrazumijeva referendumsku provjeru ili prijetnju referendumom. Božiji Zakon je jasan – naređuje DOBRO i zabranjuje ZLO! Nema tu nikakve demagogije, politiziranja, ubjeđivanja i tvrdnji da cilj opravdava sredstvo. Stvari su jasne: dobro je dobro, zlo je zlo, krađa je krađa... Čemu zazivanje Boga i Njegove intervencije ako zajednica, društvo, država ili partija nastoji i zamagljuje ili miješa ove pojmove radi jednokratnih i ličnih interesa. Ne može se ohrabrivati zlo a obeshrabrivati dobro! I dobru se nadati. Ne može se biti glas siromašnih i potlačenih, nositi ili željeti nositi barjak u jednoj ruci a drugom rukom otimati traktore, neizdavati fiskalne račune, napadati na kamere...

Čemu zazivanje vjere ako javni funkcioneri nemaju ni zrno moralnih atributa niti kompetencija? Društvo u kojem politički prvaci žele istaći svoju religioznost ne može dijeliti certifikate iz vjerske kvalificiranosti. Država počiva na institucijama a politički autoritet se zaslužuje moralnom posvećenošću i zakonitim radom. Dosta je terora nanešeno olahkim razmahivanjem vjerskim zastavama i pozivima na „jedinstvo“ koje „njima“ služi samo kao parola. Iza tih ispraznih parola stoje gramzivost, vikendice, poslovni prostori, putovanja...

Zapljusnuti smo bujicama političkih laži. Valja se snaći!

Potcjenjuju nas! Naučili smo lekcije! Možda kasno! Politika koja vodi i koja se svodi na podjelu „vi“ i „mi“ se vrlo brzo pretvara u „ili oni ili mi“. Mase i izbori su izabrali „njih“, a „mi“ smo dobili pečat stigme i „mi“ smo protjerani iz „prave“ vjere, naroda, partije... I to u sopstvenoj zemlji. Što bi se reklo: „divlji istjeraše pitome“.

Moramo biti u stanju razlikovati potragu za i/Istinom od potrage za konformizmom i političkim uspjehom.

Ne postoji samo jedna verzija istine. To ne mogu da shvate naši politički aparatčici.

03.04.2019.

UTJECAJ SRPSKE MITOMANIJE NA BOSANSKO DRUŠTVO

U BiH, uostalom i u svijetu, sve je moguće i ništa nije moguće, sve zavisi od aktera i dnevne politike. Srpska historiografija kao kovačnica mitologije jednostavno je fascinantna. Već stoljećima. Jedino se sljedbenicima srpske historiografije moraju dokazivati aksiomi (temeljne istine koje se ne dokazuju). Samo je ona u stanju da nevjerovatnim historijskim inverzijama pravi junake ili izdajice u svrhu mobilizacije Srpstva. Njoj se ne treba plaho zamjerati. U hipu te proglasi izdajnikom, ili te vine u nebo nezaslužene slave. Uzmimo za primjer samo tri historijske ličnosti: Vuka Brankovića, Marka Kraljevića i Dražu Mihailovića.

U svim srpskim čitankama Vuk Branković je bio izdajica i kao takav ušao u poslovice i kolektivno pamćenje. Izdajica je jer je izdao kneza Lazara, iako ne postoji niti jedan dokument ili izvor koji to dokazuje. Neoprostivi grijeh mu je što je preživio Boj na Kosovu 1389. godine. Dalje, što je nastavio boriti se sa Turcima i Bajazitom koji ga baca u tamnicu gdje umire u mukama - manje je važno. S druge strane, Marko Kraljević (iliti Mrnjavčević) postaje najsvjetlija legenda srpske historije. Uprkos činjenici da je ovaj nasljednik srpskog prijestolja bio turski vazal (kao turski vazal je i poginuo u borbama – a ne od ruke Muse Kesedžije) i nijemi svjedok propasti čitavog srpskog carstva.

Dođosmo do Dragoljuba (Draže) Mihailovića. Zbog suradnje sa okupacijskim fašističkim snagama i ratnih zločina osuđen i strijeljan 1946. godine. Lik i djelo Mihailovića zahtijeva mnogo više prostora, međutim, za našu temu navodimo samo nekoliko osnovnih ciljeva četničkog pokreta, kojim je rukovodio, iz dokumenta kojeg je dostavio Izbjegličkoj vladi još u septembru 1941. godine: „omeđiti de facto srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj; u srpskoj jedinici kao naročito težak problem uzeti pitanje muslimana i po mogućnosti rešiti ga u ovoj fazi; izraditi plan za čišćenje ili pomeranje seoskog stanovništva sa ciljem homogenosti srpske državne zajednice; posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjenje svežim srpskim elementom; stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu i u granicama predratne Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke; čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nacionalnih elemenata; stvoriti neposredno zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i između Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa, a Bosne i Hercegovine od muslimanskog i katoličkog življa...”

Tačan broj Muslimana, Hrvata i drugih nesrpskih žrtava koje su tokom Drugog svjetskog rata pogubili četnici nikad nije službeno utvrđen. Šemso Tucaković procjenjuje da je od ukupnih oko 150 000 Muslimana pogubljenih tokom rata, oko 100 000 ubijeno od strane četnika, pri čemu navodi imena oko 50 000 Muslimana za koje se pouzdano zna da su žrtve četnika.

Narodna skupština Srbije 2004. g. izglasala je zakon u kojem je izjednačila prava pripadnika četničkih postrojbi s partizanskim borcima uključujući i pravo na boračku penziju radi njihovog "antifašističkog djelovanja" tokom 2. svjetskog rata. Dana 14. maja 2015. Viši sud u Beogradu rehabilitirao je Dražu Mihailovića te su mu vraćena građanska prava oduzeta 1946. godine. Time se smatra neosuđivanim.

I ovdje dolazimo do novih apsurdnosti Bosne. Ne radi se ovdje više (niti manje) ni o naciji(ma), vjeri(ma), partijama... Radi se, prosto, o potpunom nedostatku ljudskosti, morala i zakonitosti. Govorimo o višegradskom okupljanju četnika. Cilj ove „svetkovine“ je prezentacija jasne (memorandumske) ideologije po kojoj je BiH SRPSKA, u njoj nema mjesta muslimanima i nesrbima. Kako je uopće moguće da u BiH nije definisano koje su to fašističke organizacije i obilježja? Zato što u zakonodavnim tijelima upravo sjede ideološki mentori Ravnogoraca i četnika. Bilo kakav pokušaj donošenja navedenih zakona su opstruirale stranke iz RS-a, jer „četnici su bili oslobodilački pokret koji je stajao na čelu borbe protiv fašizma“. O tempora o mores!

BIH je zemlja u kojoj se svakodnevno fabriciraju suvišni problemi. Ni mediji nisu postrani i bez krivice. U potrazi za senzacijom i tiražom grozničavo se traže vijesti da je čovjek ujeo psa. Uredu. To je načelo novinarstva. Ali afirmiranjem negativnih vijesti samo se još više pravi jaz u ovoj državi i rastu međunacionalne napetosti. A nije da nema i pozitivnih vijesti. Naći ćemo pregršt vijesti svakog dana u kojima se život i komunikacija po međuentiteskim linijama odvijaju sasvim normalno. Čak se i međuentitetske ka(f,h,v)e piju. Jačanje međunacionalnih tenzija i stvaranje atmosfere u kojoj je realno da novi rat može da se rasplamsa svakog trenutka jedino odgovara elitama na vlasti. Oni da bi ostali na vlasti, jednostavno moraju cijelu zemlju držati u stanju psihoze kako bi mogli lagodno živjeti na grbači naroda. Svoje pozicije, fotelje i plaće od 6-7000 KM branit će svim sredstvima, tuđom djecom, tuđim životima i općim siromaštvom. I ratom ako nema drugog načina i ako zatreba.

Javnost, bez obzira koliko bila zatrpana informacijama, žedna je pozitivnih vijesti, pozitivizma političara, iskrenih i istinitih sinteza. Kritika nije sinonim anarhije ili nihilizma nego konstruktivan čin i aktivnost, to je žudnja i krik da se stvari pokrenu u pravom smjeru, to je društveni aktivizam u kojem se nude rješenja za prevladavanje teških bosanskih problema. Cijelo bosansko društvo pokazuje ozbiljne znake retardacije predugog vladanja istih opskurnih likova i recikliranja negativne kadrovske selekcije koja je ogrezla u šiltetskim interesima, mediokritetstvu, korupciji, autokratiji i oportunizmu.

Stoga politički prostor i svakodnevica mora imati miris baruta, javni prostor mora biti okužen militarističkim narativima i riječima zveckati umjesto oružja. Ako zatreba uvijek riječi možemo zamijeniti municijom. Razlozi se uvijek lako pronađu: izborni zakon, treći entitet, separatizam RS-a, federalizam... A Bosanci i Bošnjaci duboku zavaljeni u letargiji i „svojim“ teritorijem od 30% Bosne, a i to na klimavim nogama; nema veze -barem je siguran potez od Kozje ćuprije do Marijin dvora... Uvijek se to može po značaju pomnožiti sa deset. To što Bosna klizi ispod nogu njenih građana i što je postala distopijsko mjesto manje je važno. No sikiriki. Važno je apsorbirati bilo kakvu opoziciju. One sa najvećom količinom morala ostavit ćemo za kraj. Nijih ćemo pozobati na kraju – konac djelo krasi. Najslađi je zadnji zalogaj, pa makar se u grlu ispriječio. Niko tu neće da pogleda istini u oči da se radi o spojenim posudama i da je paljenje komšijske bašče opasnost i za sopstvenu. Neznanje i arogancija nemaju granice, počevši od kolektivnog nam predsjednika države. O očuvanju institucionalne memorije koja je bazirana na činjenicama, a ne na nacionalnim opijenostima niko ne vodi računa.

S koljena na koljeno slušamo roditeljske i porodične narative - neku vrstu iskustvenog i životnog testamenta pokoljenjima u kojem konstatiraju da je „njihovo prošlo“ ali se nadaju i vjeruju da će njihovoj djeci i potomstvu, generacijama koje dolaze – biti bolje. Ono što izaziva zebnju i nespokoj svima nama je, vidjevši kamo ovaj svijet ide, da nismo sigurni da ostavljamo svojoj djeci bolji svijet i bolju zemlju. Naprotiv, sve nas muče crne slutnje od budućnosti. Ljudi više ne odlaze iz ove zemlje – oni jednostavno bježe glavom bez obzira i bez namjere da se vrate. Ostaju oni koji su dobno i fizički iznureni, koji žive u vlasti i od vlasti i koji glasaju za trenutnu politiku i aktuelnu vlast. Oni željni promjene već odavno je traže u inostranstvu.

Recept napretka Bosne nije alhemičarski - vrlo je jednostavan: Bosna može opstati jedino ako su njena sva tri naroda ravnopravna na čitavom njenom teritoriju i ako imamo normalne vođe kojima neće biti primarni zadatak trovanje sopstvenih naroda i sticanje sopstvenog bogatstva. Obaveza jačega je potpomaganje slabijeg (kako na razini individualnog tako i kolektivnog).

Srpska politika funkcioniše na principu toplo-hladno, verbalnim izjavama tolerancije, puta prema EU..., a s druge strane uporno plovi na svojim višestoljetnim memorandumskim narativima. Vrlo sračunato i svjesno Milorad Dodik preuzima radikalnu retoriku naspram Zapada dok Vučić glumi mirotvorca. Stara igra „dobrog i lošeg“ policajca. Dok se Vučić „uspinje iz petnih žila“ da napravi dil sa Kosovom kojim bi srbijanska javnost koliko-toliko bila zadovoljna, Dodik istovremeno prijeti da „će se rješenje za Kosovo odraziti i na bh. entitet Republiku Srpsku jer, ako neko dobije pravo da kaže kako donosi odluku o otcjepljenju Kosova od Srbije, zašto to prvo ne bi imao i neko drugi. Ni Hrvati u Bosni neće propusti priliku da se odvoje, vojska i SIPA će se raspasti... Ako je nekom prihvaćeno to pravo, mi smatramo da možemo da se pozivamo na to i mi ćemo se pozvati na to pravo“. Dodik dalje prijeti da "onog momenta kad se Kosovo samoproglasilo nezavisnim" to daje pravo „RS-u da se odvoji“. Dodik razvija priželjkivani scenarij: "ni Hrvati u Bosni neće propusti priliku da se odvoje", a i „Bošnjaci će shvatiti da je i za njih to najbolje“. (Dodik u emisiji Upitnik Radio televizije Srbije) Bosna se vjekovima tretira kao izvorište evropskih belaja i nesporazuma. Ovakva ocjena može se okarakterizirati kao „orijentalistička“ (u smislu kako to nominira Edward Said). Previše pesimistična?! Vidimo razloge da se na Bosnu gleda i kao na najnapaćeniju evropsku državu koja je s teškom mukom branila svoju nezavisnost i multietničnost. Evropa bi morala biti svjesna da se multikulturalnost Balkana i evropski principi multietničnosti, ljudskih prava i tolerancije upravo brane u Bosni i njenom višenacionalnom ustrojstvu. Otuda bi Bosna u evropskim percepcijama morala imati posebnu važnost i brigu. Čeprkanje po bosanskim granicama i zazivanje etničkih principa je evropska propast jer bi pristankom na taj koncept Evropa u svom dvorištu pristala na postojanje bliskoistočnog modela Balkana i Evrope, društvo i prostor zidova, isključivosti, segregacija, različitih prava i samoubilačkih napada... Evropa treba da ubrza prijem BiH u svoje članstvo zbog opasnosti izumiranja multikulturalizma i suživota u samoj Evropi.

Bošnjačka politika ne smije razvijati konfrontaciju sa druga dva naroda bez obzira na natpolovičnu većinu. Bošnjaci su jedino vezivno tkivo Bosne; oni nemaju drugu rezervnu domovinu; oni, time, najviše vole Bosnu, ali to im ne daje pravo i ne znači da mogu funkcionirati bez ostala dva naroda. Takva, eventualna, politika Bošnjaka u budućnosti bila bi kraj i Bošnjaka i Bosne. Stoga bošnjačka politika mora beskompromisno odbijati i naznake ovakvih podmetanja. Eventualna isključiva bošnjačka retorika daje legitimitet nacionalistima u Banja Luci i Mostaru da iskazuju secesionističke ciljeve. Duh kozmopolitizma Sarajeva i Bosne je pod stalnim atacima srpskog i hrvatskog nacionalizma koji teže „etnički čistim društvima“ i ovaj simbolički i stvarni politički kapital ne bi trebalo ispustiti iz ruku. Na duge staze ovo je prednost „bošnjačke“ politike koja mora uvjeriti političare u Briselu da moraju podržavati integracijske procese ne samo iz političkih nego i evropskih sigurnosnih razloga.

Stanje opće letargije i psihoza potpune besperspektivnosti motivira mlade na odlazak iz Bosne. To je pogrešan pristup, jer možete pobjeći iz Bosne, ali ne možete pobjeći od samoga sebe. Ljudi su nekad išli u inostranstvo da bi se nekad vratili, danas odlaze da se nikad ne vrate. Kod mladih ljudi stvoren je lažni izbor po kome je bolje biti izbjeglica u predgrađu neke evropske metropole nego desetljećima čekati na posao koji je rezervisan za poslušnike ili stranački lojalne junoše. Društvo je u takvom obliku letargije da se razvija svijest kod mlađih naraštaja da su oni nekorisni, da je zemlja neperspektivna, da se stvari ni u budućnosti ne mogu promijeniti, da se ne isplati raditi za sitne pare. U društvu, sredstvima javnog informisanja, stvara se predodžba poželjnosti „kul“ nabildanih momaka koji se bave kriminalom, drogama, reketiranjem, što je samo po sebi, dokaz o bolesti društva u svim njegovim aspektima i potpunom poremećaju društvenih vrijednosti.

Svijet je postao globalno selo. Svi bježe od nečega. Uglavnom bježimo od sebe samih. Britanci od Breksita, Amerikanci od dominacije migranata, radnička klasa sa Istoka Evrope na „bogati“ Zapad, zapadni poduzetnici na Istok... Globalni svijet liči na zoološki vrt – u kojem uvijek ima mesa za „opake“ mačke (momke). Svi su uvjereni da sreća čeka tamo negdje daleko. Realni život nije holivudski film sa sretnim završetkom, nego statistika da na jednu „uspješnu“ i sretnu životnu priču ide 1000 priča o neuspjehu i sa nesrećnim krajem. Izbjegličke krize nisu spontane, one su postale moneta za potkusurivanje velikih i sredstvo hegemonije. Kako objasniti da se moćna i bogata Evropa sa 500 miliona stanovnika trese zbog 2 miliona izbjeglica, a Turska sa 80 miliona stanovnika prima 3,5 miliona, ili omaleni Jordan sa punom kapom svojih belaja prima 1,5 milion izbjeglica? Evidentno je da Evropa gradi bodljikave žice. Čak i u srcima ljudi. Evropa zaboravlja lekcije iz prošlosti. Nema slobode koja se živi i daje samo „sebi“ a uskraćuje „drugima“ i drugačijem. Da bi sloboda bila istinska mora se dijeliti i živjeti sa drugima. Velike riječi slobode, demokratije i ljudskih prava izgubile su svoje stvarno značenje i postale polja konfrontacija, isključivosti i sukoba.

Bosanska politika, s druge strane, je politički bordel, nadripolitika, pseudopolitika i politikanstvo. Ona je suprotnost politike jer se bazira na konfrontacijama koje nikamo ne vode. Istinska politika okuplja, integriše, spaja; ona gradi društvo na različitostima gdje svako ima svoje mjesto i gdje se svi osjećaju „svoji na svome“. Bosanska politika isključuje razlike, ona okuplja sljedbenike na mržnji a ne zajedništvu.

Već odavno svijet je poligon za jagmu i preraspodjelu prirodnih resursa. Naličje ovih borbi oko resursa je planetarni sukob ideologija. Problem ideologija je što ma kako pažljivo osmišljene, proizvedene i kreirane u „visokotehnološki“ razvijenim centrima i laboratorijima (nasinim, cijinim, mosadovim, kagebeovskim...) obično se pretvore u frankeštajne koji, obično, svu svoju jarost isporuče svojim kreatorima i tvorcima. Jedan od osnovnih problema savremenog svijeta su zločinačke ideologije. Terorizam se u savremenom svijetu nepravedno pripisuje isključivo muslimanima i islamu. Demonizacija muslimana poprima razmjere histerije. Tendencije islamofobije i ekstremizma, prikrivene pod plaštom slobode izražavanja i govora, postaju mainstream širom planete.

U sklopu bosanske, Bošnjačka politika ne može se getoizirati i samoizolirati u neki imaginarni politički entitet dovoljan sam sebi. Državotvornost se ne može dokazivati stvaranjem političkog haosa koji uzrokuje duhovnu i materijalnu bijedu, jeftinim političkim populističkim parolama, nego praksom i jačanjem državnih institucija, a ne njihovim pretvaranjem u stranačke servise pod kontrolom stranačkih lidera. Ne može se predstavljati uspjehom dogovor političkih čelnika oko nečega što je ustavna odrednica ili nešto što je davno dogovoreno, što se podrazumijeva samo po sebi ili što je tekovina evropskog prava koje, po Ustavu, mora biti iznad domaćeg zakonodavstva. Al' mi moramo izmišljati toplu vodu. Moramo javnosti dati privid. „Naši“ političari su majstori opsjenarstva. Bosanska politika se brčka u svojim iluzijama. To je politika koja nema doticaj sa stvarnošću i koja ne rješava nagomilane probleme. Niti želi da ih rješava. Svako nešto blokira: put prema EU, NATO-u, donošenje Budžeta, Izborni zakon...

Politički gadovi čvrsto drže stvari u svojim rukama. Nema tu ni zrnce morala. Stvari se moraju mijenjati iz korijena.

27.03.2019.

OD VIŠEGRADA DO NOVOG ZELANDA

U terorističkom napadu u Novom Zelandu u petak (15. 03. 2019.) ubijeno je 50 i ranjeno na desetine osoba, a Australac Brenton Tarrant (28) otpužen je za ubistvo. Vjeruje se da je djelovao sam u izvršenju terorostičkog napada. On je prethodno stigao iz Graftona udaljenog 600 km sjeverno od Sydneyja. Zbog istorije vrijedi zapamtiti ovaj datum. Isto kao što je 11. septembar promijenio lice svijeta, tako će i ovaj događaj, bez sumnje, biti „korak dalje“ u istoriji terorizma po „perfekciji izvedbe“ (javnom prijenosu, ulozi online subkulture, brutalnosti, pažljivoj pripremi...), planetarnom interesu i nesumnjivim budućim posljedicama.

Teroristički čin je „logična“ posljedica nivoa islamofobije, rasizma, uspona krajnje desnice u svijetu i osjećaja bjelačke supremacije na globalnom nivou koja je, gotovo, etablirana kao javna politika.

U današnjem svijetu islam i muslimani se tretiraju kao javni neprijatelji, neprijatelji društva, zapadnih država i demokratije, a govor mržnje protiv njih se prihvata i odobrava. Sračunato i planski stvara se svijest da se muslimani, izbjeglice i imigranti shvaćaju kao neprijatelji zapadne civilizacije i atak su na same njene temelje.

Nešto nije uredu sa općom kulturom i svijetom kada se fašistički stereotipi počinju tretirati kao demokratski.

Odmah nakon napada vlasti Novog Zelanda su bez dvojbe napad okarakterizirale kao teroristički napad, a premijerka Jacinda Ardern napad je nazvala jednim od "najmračnijih dana" Novog Zelanda.

Događaj je posebno šokantan za Bošnjake. Četničko okupljanje u Višegradu i teroristički čin u Novom Zečandu desili su se u svega nekoliko dana. Oba događaja imaju brojne poveznice. Višegradski skup - jer budi sjećanja na scene genocida u Bosni i začuđujući detalj da je napadač u Novom Zelendu, neposredno pred napad, slušao četničku pjesmu koja mu je služila kao „smirujući poj“ i inspiracija u krvavom pohodu. Iznenađujuće je da se napad desio baš u Novom Zelandu, globalistički gledano u izoliranom području, u jednoj miroljubivoj zemlji koja se ponosila svojom multietničnošću, gdje živi preko 200 nacija i govori preko 160 jezika. Možda je cilj upravo sadržan u izrečenim činjenicama. O potrebi pomračenog/ih uma/ova da pokaže/u nemogućnost života u multietničkim sredinama. Normalan čovjek je preneražen i pita se čime i kako je Brenton Tarrant bio „omađijan“ za svoj naum. Ideja vodilja je ista ona koja je vodila ubice u ratu u BiH, zajednička ideja četnika, Radovana Karadžića, Bin Ladena i sličnih čiji likovi su otisnuti samo na različitim stranama iste medalje. Idejna potka isključivosti i mržnje je ista.

Terorista prije nego je izvršio napad na džamije objavio je tzv. manifest s najavom napada na 73 stranice. U objavljenom dokumentu opisao je kako je inspirisan norveškim masovnim ubicom Andersom Breivikom. Sebe opisuje kao "običnog bijelca", navodi kako je rođen "u radničkoj klasi, u porodici s malim prihodima", te kako je "odučio ustati kako bi osigurao budućnost svom narodu". Napisao je kako je izveo napad kako bi "direktno smanjio imigracione stope u evropskim državama". On je "želio pokazati uljezima kako naše zemlje nikad neće biti njihove, naša domovina je samo naša i sve dok bijeli čovjek živi oni neće nikada pokoriti naše zemlje i zamijeniti naše ljude".

Ovaj teroristički čin pokazuje naivnost demokratskog svijeta i javnosti koja je ubijeđena da su neke civilizacijske „dileme“ davno apsolvirane. Dakle, sam čin pokazuje sukob dobra i zla, sukob dva viđenja svijeta: društva zajedničkih vrijednosti, multietničnosti i tolerancije i podijeljenih društava i pojedinaca koji se zalažu za rasizam. Slučaj je i paradigma globalizacijske neminovnosti da u ovom „skučenom“ svijetu nemaš i ne možeš nigdje pobjeći i izolirati se. Svoj „idealni“ svijet možemo i trebamo praviti tamo gdje živimo. Pokolj u Novom Zelandu nije sudar političkih, pa ni ideoloških razlika ljevice-desnice, niti religijskih odnosa tolerancije i ne/uvažavanja, ovo je iskonski sukob dobra i zla.

Vrlo interesantan je način medijskog izvještavanja u svijetu o događaju u Novom Zelandu. Veoma je važno stvari i događaje nominirati njihovim pravim imenom. Terminologija u medijskom izvještavanju pokazuje naš odnos prema određenom događaju. Terorizam ne može biti ništa drugo nego terorizam, on ne može biti islamski jer to po automatizmu podrazumijeva i postojanje svih religijskih terorizama. To nas uvodi u teror bez kraja i izlaza. Neprimjerena retorika i terminologija stvaraju dodatnu radikalizaciju i nove oblike nasilnog ekstremizma. Neodmjerenom riječju se pokreće novi val antimuslimanske i antimigracijske retorike i djelovanja desničarskih pokreta u Evropi.

Napad u Novom Zelandu je teroristički po svim elementima i klasifikaciji: Nasilje kao metod, civili kao meta, veliki broj žrtava, „spektakularnost“, izazivanje histerije, izrada oporuke (manifesta), odašiljanje poruka javnosti i vladama, postizanje političkih ciljeva, potreba za publicitetom, potreba odašiljanja poruke svijetu, omasovljenje desničarske ideologije, oponašanje i kopiranje nekih ranijih „spektakularnih“ i „uspješnih“ terorističkih akcija (Breivik). Potreba izrade „manifesta“ upućuje na dug proces pripreme, osmišljenu koncepciju koja podrazumijeva kolektivnu djelatnost i indoktrinaciju vjerskim i ideološkim sadržajima. Takve osobe imaju prepoznatljiv stajling, simbole i inspiraciju: fašističke simbole, mržnju prema muslimanima, supremaciju bijele rase, mržnju prema migrantima, slavljenje događaja iz daleke prošlosti koji se vežu gotovo do križarskih ratova i sl.

Dvoličnost međunarodne politike ogleda se u činjenici da je, naprimjer, britanski BBC u izvještajima o masakru nad muslimanima u Novom Zelandu, izbjegao koristiti termin „teroristički napad“. BBC je svojim čitaocima i gledaocima ovu udarnu vijest prenio kao "oružani napad", "masakr u džamiji", odnosno "napad na džamiju u Novom Zelandu". Osim britanskih, brojni su i francuski mediji koji su se "ustručavali" masovno ubistvo muslimana u Novom Zelandu nazvati pravim imenom - terorizmom.

21.03.2019.

ČETNIČKA SE PESMA ORI

Svi bosanski problemi se, po pravilu, rješavaju nekako mlako, bezvoljno, natenane, post festum. Nakon nedavno postrojenih četničkih ešalona u Višegradu (10. 03. 2019.) trebalo je da vijest barem tri puta obiđe planetu da bi se bh političke partije počele utrkivati i nadmetati saopštenjima „osude“. Saopštenjima bez svrhe, učinka i bilo kakve koristi. Više je saopštenja, potom, ispaljeno nego četničkih kuršuma na fašizam u toku Drugog svjetskog rata. Noževe ne računamo.

Uslijedio je cunami i utrkivanje „saopštenjima“ zvaničnika i udruženja s ovu stranu Drine. Neka su nas i zabavljala. Poput onih u kojima najodgovorniji zvaničnici sa svih nivoa države, Federacije, kantona, pogotovo oni u policijskim strukturama, ruže te iste institucije kojima gospodare da rade svoj posao. I od Vučića i aktuelnih demonstracija u Srbiji mogli bismo naučiti mnogo stvari, npr, ne znamo koliko nam bijaše četnika na ovom višegradskom sajmu četništva. Kako Vučić može zadokumentovati i prebrojati sve i jednog demonstranta na demonstracijama u Srbiji, a naša vajna vlast ne zna ni koliko nam se četnika sjati taj dan u Višegrad. Nameću se i brojna druga pitanja: čemu služe zastave Republike Srpske; ko je bio organizator; ko je finansirao logistiku, scenografiju, opremu... Koji modni kreatori su nam autori đeneralskih odora, otkuda zastave boračkih udruženja iz RS-a na „smotri“; ko dade saglasnosti za silne spomenike Draži u BiH, itd. Itd...?

Nedjeljna smotra ponosnih četnika u Višegradu pobuđuje, potom, interes javnosti tako da smo preko noći saznali da je u BiH registrovano 16 četničkih udruženja i da su sva rješenja izdata u sudovima RS-a. Nakon „svetkovine“ javnost je zatrpavana viškom informacija i manjkom pameti. Dakle, okupljanje i postrojavanje četnika, odnosno pripadnika Ravnogorskog pokreta (ma šta to značilo) u Višegradu održano je povodom obilježavanja godišnjice hapšenja Draže Mihajlovića. Nacionalistički folklor, huškačka retorika, prepadanje povratnika i guslarsko širenje mržnje očigledno ima za cilj pokazati kome i čemu nema mjesta u BiH, odnosno pokazuje potpunu negaciju Države i ruganje njenim institucijama.

Predstavnici stranih ambasada „otvoreno“ su poručili kako su šokirani dozom mržnje koja je demonstrirana u Višegradu. I to je to.

Šta naše vajno zakonodavstvo ima reći za ovakve slučajeve? Član 145. Krivičnog zakona BiH jasno kaže da će „onaj ko javno izaziva ili raspiruje nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima i Ostalima, kao i drugima koji žive ili borave u Bosni i Hercegovini, kaznit kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine“. Mrtvo slovo na papiru.

Naravno, sami četnici u čitavoj ovoj promenadi ne vide ništa sporno. Pa, pobogu, oni su samo obilježavali hapšenje čovjeka koji je gorljivo bio „posvećen razvoju demokratije“. To što su njegovim naredbama gorjela silna sela, kuće, imovina, hiljade Bošnjaka i Hrvata – to se ne pika. Draža je, kako zbore sljedbenici, „spašavao američke pilote“, zato je i dobio najviše američko priznanje... Fakat – Kako? Usput su nam stasiti Ravnogorci naružili diplomatske predstavnike ibreteći se kako, neupućeni i neuki, ne razumiju situaciju i našu istoriju. Oni (četnici) su samo folklorno društvo! Odakle njima i nama pravo da od dragog im/nam Draže pravimo negativca?! Koga briga za istinu? A istina je da su, prema istraživanju (gotovo izumrlih) jugoslavenskih demografa četnici u Drugom svjetskom ratu minimalno pobili 33.000 Muslimana i 32.000 Hrvata što spada u najstrašnije epizode jugoslavenske ratne istorije. Ovo su donje cifre, sa imenima i prezimenima, a one veće dobacuju i do dodatka još jedne nule. Ali, po četnicima, to su samo brojke. I to neutemeljene. Pobogu! U kakvom to svijetu živimo? Nema srama prema potocima krvi; zato što se zločini u istom (svirepom) obliku ponavljaju i u posljednjem ratu. I što se žele ponoviti. Što su čitave porodice istrijebljene. Što je Hasanu Tufekčiću u Višegradu u dva posljednja rata u ovim „krvavim svetkovinama“ pobijeno 13 (TRINAESTORO) djece...

Izvjesni Dušan Sladojević, predsjednik ovih ideološki prenabildanih starčića kojima je napor i stajati u stroju (pojačani i sa izvjesnim brojem golobradih četničića), ističe da je “Čiča Draža (svoj) život (šta je sa životima desetina hiljada nedužno pobijenih i preklanih) posvetio razvoju demokratije, odbrani otadžbine od fašističkih agresora i strašnih ustaških pokolja u dijelovima Podrinja, Birča i u zapadnim krajevima BiH, odnosno Republike Srpske”. Ni riječi o muslimanima/Bošnjacima; njih nije bilo, njih nema i njih neće ni biti. Sladojević, dalje, umuje, da je “Čiča svojim životom dokazao da je iskreni rodoljub svog naroda i otadžbine i da je za ravnogorski pokret izuzetno značajno obilježavanje ove godišnjice”. Ostali smo uskraćeni za spoznaju i pojašnjenja po čemu je „izuzetno značajno obilježavanje ove godišnjice”. Valjda se to podrazumijeva.

Prosto iritira iščuđavanje i šokiranost javnosti nad šepurenjem četnika u Višegradu i okolnim „znamenitim“ čukama. Hinjiti začuđenost je nedostatak lične i kolektivne kulture koja se sračunato zasipa potpuno neprihvatljivim kvazireligijskim performansima mentalno i fizički izlapjelih individua koje prizivaju nove koljačke pohode. Četničke svetkovine su jedina legalna mjesta za demonstraciju i reklamiranje fašističke ideologije na evropskom tlu. Nema druge poruke koja se želi poslati javnosti i preživjelim Bošnjacima osim da se prestrave, uplaše i spoznaju da četnička ideologija ne kani stati sa klanjima dok god muslimana ima. Poruka je čak sažeta u morbidnu „pjesmu“ i u „stih“ pretvorena: „Biće opet pakao i krvava Drina, evo idu četnici sa srpskih planina.“

I hoće li neko odgovarati zbog ove manifestacije primitivizma i zločina? Neće! Jer, lažemo se međusobno i lažemo sami sebe. Manifestacija u Višegradu je zvanična ideologija srpskog vođstva u Republici Srpskoj koja je i nastala kao rezultat velikosrpske četničke ideologije. Organizatori se „pravdaju“ i ibrete cjelosvjetskoj javnosti zbog osuda navodeći da se radi o molitvi?! Skup u Višegradu može biti sve osim molitve! Uostalom, pada li ikome na pamet na dunjaluku da organizuje molitve za Hitlera i sličnu mu bratiju?! Zemlja u kojoj se izjednačavaju fašizam i antifašizam zahtijeva ozbiljno samopropitivanje i hitnu intervenciju kako domaćih liječnika tako i onih specijaliziranih, inostranih, ako ne radi nas ono radi njih – da se bolest i pošast ne proširi i u njihovo dvorište. Zašto niko od zvaničnika RS-a nije prozborio ni riječ o ovom skupu?! Sa fašizmom nema kompromisa i fašizam se ne prešućuje.

Naši političari su majstori (samo)obmane. Njihove reakcije su školski primjeri cinizma i politikanstva. U pometnji koja je nastala širom svijeta naš ministar vanjskih poslova Igor Crnadak ne nalazi za shodno da niti jednom rječju komentariše događaje u Višegradu. Naravno, osudio je teroristički napad u Novom Zelandu, po „službenoj dužnosti“, ali je istovremeno održao bukvicu ambasadoru BiH u Australiji Mirzi Hajriću koji se usudio uporediti teroristički čin sa Srebrenicom navodeći da je Hajrićeva izjava „degutantna i usmjerena protiv suživota u BiH“. Ministar vrlo sračunato pravi zamjenu teza, tvrdi da je Hajrićeva izjava „izazvala antisrpsku histeriju u dijelu sarajevskih medija i da je opasno i veoma neodgovorno luđački čin jedne poremećene i bolesne osobe dovoditi u vezu sa jednim narodom na način kako je to uradio ambasador Hajrić“. Vrlo je opasno i neodgovorno moj (nažalost) ministre poturati narod tamo gdje ga niko nije ne stavio. Dakle, Srebrenički genocid nije učinio srpski narod, nego Srbi sa imenom i prezimenom, vojne strukture... Ali sve je to već odavno apsolvirano u Hagu.

Postavlja se pitanje - zašto zakonodavna tijela BiH ne usvoje izmjene Krivičnog zakona BiH koji bi uključivao efikasnije mjere borbe protiv terorizma i zabranu djelovanja fašističkih organizacija i udruženja, te kažnjavanju grupa i pojedinaca koji promoviraju fašističku ideologiju? Jednostavan razlog jer je fašistička ideologija ugniježdena u samom vrhu političkih elita BiH.

Demonstracija fašizma u Bosni, poput ove u Višegradu, je nus pojava odnosa međunarodne zajednice koja je priznavanjem Republike Srpske legalizirala i legitimizirala genocidni projekat, čime je dugoročno onemogućila razvoj demokratskih institucija i principa. Bosna je, time, u samoj konstrukciji „roba sa greškom“ i teško može stati sama na sopstvene noge. Otuda je nužna posebna pažnja međunarodne zajednice prema njenom „nedonoščetu“. Bez obzira na verbalnu retoriku zvaničnika Republike Srpske i njihovo preglasno zazivanje Daytona, RS djeluje kao secesionistička i destabilizirajuća sila ne samo u BiH nego i u okruženju. Glorifikacija zločina i genocida ima za cilj ostvarenje etničke homogenosti u RS-u i fizičku nesigurnost i zastrašivanje Bošnjaka. Vidjeli smo da je ova ideologija snažna inspiracija antiimigrantskim pokretima i islamofobiji poput slučaja u Novom Zelandu.

Najbolja ilustracija apsurdnog stanja i odnosa unutrašnjih bosanskih institucija je što spomenici, zločincima širom RS-a i na „hrvatskim područjima“, niču kao gljive poslije kiše, dok se izmišlja bezbroj razloga za sprečavanje podizanja spomenika žrtvama. Veličanje genocida, ratnih zločina i zločinaca je, prosto, demokratska nekultura neprimjerena XXI stoljeću. Mora se zakonski regulirati i zabraniti četničko marširanje i šepurenje u Višegradu i u drugim mjestima; mora se dozvoliti podizanje spomen-obilježja žrtvama u svim mjestima gdje su počinjeni zločini.

Bh javnost posljednjih dana zaokuplja i afera špijunskih aktivnosti SOA. Sve ove „aktivnosti“ sračunate su kako bi se Bošnjaci izolirali i kako bi se stavili u nepovoljan i defanzivan položaj. Bošnjaci uvijek iznova i iznova moraju dokazivati da nisu teroristi dok nikome ne pada na pamet da barem komentariše kako se novozelandski terorista inspirira Karadžićevim koljačkim i genocidnim opusom i kako su četničke pjesme lijek za njegove uši. Nakon incidenta u Prijedoru gdje lokalni kabadahija terorizira i tjera povratnika Azrina Hodžića na ponižavanje i skidanje znakova BiH, te vrlo odmjerene reakcije reis-ul-uleme, Milorad Dodik drsko optužuje reisa da širi uznemirenje i lažne informacije. Ako je i od Dodika previše je.

Već nas zabavljaju isključivosti i podmetanja političara jednih drugima, ali diskreditacije, optužbe i laži na najveće vjerske ličnosti su daljnji korak ka dnu bosanskog politikanstva. Poruka je jasna, ako takvu retoriku možeš usmjeriti prema reisu, šta može očekivati nezaštićeni i usamljeni povratnik u Republici Srpskoj. Nužno je diskvalificirati i dehumanizirati cijeli jedan narod, učiniti ga prijetnjom, ne samo opstojnosti RS-a nego i čitave Evrope. Ovakve poruke su eufemizam za poziv na nasilje.


Stariji postovi

Avdija Hasanović
<< 05/2019 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
5971