Avdija Hasanović

Tekstovi o baštini, arebičkoj štampi, identitetima, politici ...

18.01.2020.

KUSTURICA I MUJICA

Kusturica

O Emiru Kusturici sve znamo. To je onaj vlasnik jednog (etno)sela i jednog (apsurd)grada. Najveći je srpski antiglobalista još od vremena osnivanja SANU, možda čak i Kosovskog boja.

Handke

Dodjela ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost Austrijancu Peteru Handkeu potakla je, na prostorima ex Jugoslavije, nove žustre rasprave o ratnim dešavanjima i njegovim prosrpskim stajalištima. Švedska akademija dodjelu nagrade obrazložila je „lingvističkom inventivnošću kojom je (Handke) istraživao periferiju i specifičnosti ljudskoga iskustva“. O neljudskom „iskustvu“ Handkeovih ahbaba u Srbiji posljedicama i žrtvama njihovih „iskustava“ Akademija i sam Handke nisu prozborili ni riječi. Zato jest, u njegovu odbranu, čitava bulumenta zaštitnika srpstva širom „srpskih“ zemalja. Onomad, dok nije bio kandidat za nagradu, Handke je bio žestok kritičar Nobelove nagrade govoreći da bi je „trebalo ukinuti jer je ona lažna kanonizacija“, koja „čitaocu ne govori ništa“. Kada se je obejanilo Handkeovo ime, kao mogućeg dobitnika Nobelove nagrade, u „kanonizaciju“ njegova moralnog lika, „ljudskosti“ i „političke principijelnosti“ nagrnula je čitava svita (veliko)srpskih intelektualaca i (naročito) političara.

Handkeovi politički stavovi, izjave i „reklamni“ angažman o događajima i srbijanskoj politici 90-tih prošlog stoljeća potpuno su jasni. Njemu. Nama ne. Po njemu, današnja Srbija je „žrtva ratova devedesetih“. Miloševića je posjetio u haaškom zatvoru, a jedan je od rijetkih „sretnika“ koji je prisustvovao sprovodu bivšega srbijanskog predsjednika. U jesen 1995., nekoliko mjeseci poslije genocida u Srebrenici, otputovao je u Srbiju odakle je pisao o dojmovima s putovanja u kontroverznoj knjizi "Zimsko putovanje do rijeka Dunava, Save, Morave i Drine: Pravda za Srbiju". Dobitnik je Nagrade Georg Büchner 1973., koju je vratio 1999. zbog napada NATO-a na Srbiju...

Mujica

Mujica nije deminutiv od Mujo, nego se radi o Jose Mujici (Hoze Muhika), nekadašnjem gerilcu i urugvajskom predsjedniku od 2010. do 2015. godine. Slika u prilogu teksta nije fotografija anonimnog boema, izbjeglice, ili gluho bilo beskućnika, nego upravo Mujicina fotografija iz predsjedničkih dana. U pozadini je njegova „predsjednička“ jednosobna nastamba i farma. Na slici nedostaje „buba“ iz ’87 koja je jedino njegovo vlasništvo. Taj auto je postao toliko poznat, da mu je neko ponudio milion dolara za njega 2014. godine, što je Mujica odbio. Kao razlog, rekao je da u slučaju da proda auto, ne bi imao način da prevozi svog psa koji ima tri noge.

Poznat je kao „najsiromašniji predsjednik na svijetu“; najveći dio svoje predsjedničke plaće davao je u humanitarne svrhe; u reprezentativnu predsjedničku vilu (k'o i svaka predsjednička) smjestio je stotinjak sirijske djece objašnjavajući tu gestu kao “kap u oceanu, no da je svaki trud svake države (i svakog pojedinca) jako važan”. Simpatije širom svijeta pobrao je svojim antiglobalističkim izjavama poput:

- “Sami smo stvorili planinu suvišnih potreba. Kupujemo novo, odbacujemo staro. To je traćenje naših života. Kad nešto kupimo, mi to ne plaćamo novcem. Plaćate to satima vašeg života koje ste potratili zarađujući taj novac. Razlika je to da je život jedina stvar koju novac ne može kupiti. Život samo postaje kraći. I žalosno je kad čovjek tako trati život i slobodu”.

- „Sada sam predsjednik, a u budućnosti ću biti, kao i svi drugi, samo obična gomila crva koja će nestati. Imao sam brojne probleme u životu. Proveo sam godine u zatvoru, u svakom slučaju to je obična rutina za nekoga ko želi promijeniti društvo na bolje. Za divno čudo, još uvijek sam tu, a najvažnije od svega, još uvijek volim život.“

- „Proveo sam gotovo deset godina u samici u rupi. To mi je ostavilo dosta vremena za razmišljanje. Evo šta sam otkrio. Ili je čovjek zadovoljan s malo, slobodan od bilo kakvog 'tereta', jer je takav čovjek sretan u svom umu, ili nigdje neće završiti, ništa neće postići. Ne zagovaram siromaštvo. Zagovaram savjest i svjesnost. Živimo u potrošačkom društvu. Izmislili smo cijelu planinu površnih potreba zbog kojih kupujemo, bacamo, na takav način trošimo život.“

- „Kad nešto kupim, ili kada ti nešto kupiš, ne kupujemo novcem, nego vremenom našeg života kojeg smo potrošili na zarađivanje novca. U tome je velika razlika, jer mi ne možemo kupiti život. Život samo tako prolazi. Postaje sve kraći. Užasno je trošiti život na gubljenje svoje slobode.“

- „Predlažem da prestanemo trošiti resurse na bespotrebne stvari poput ogromnih kućerina koje trebaju pet ili šest sluga. Što će nam to? Čemu to služi? Ništa od toga nije korisno. Možemo živjeti puno skromnije. Kada sam posjetio Njemačku, u pratnji je bilo 25 policijskih BMW motora, stavili su me u Mercedesovu limuzinu, čija vrata su teška tri tone, jer je taj automobil zapravo luksuzno oklopno vozilo. Što će im to? Čemu služi? Takvo rasipanje resursa je smiješno. Nije problem u nedostatku resursa. Radi se o nedostatku odgovarajuće politike, problemu vlasti koja ne čini ono što treba. Vlade su preokupirane dobivanjem izbora, a političari brinu ko će biti idući “gazda”.

- „Svi se čude što živim skromno i vozim stari auto. Svijet se čudi onome što je normalno. Borimo se za vlast, a zaboravljamo ljude i njihove probleme. Čini se da je čovjek jedina životinja koja je u stanju uništiti cijelu svoju vrstu. S tom se dilemom svi moramo suočiti. Ljudska narav tako je konstruisana da naučimo puno više kroz patnju nego kroz ugodan i bezbrižan život. To ne znači da preporučujem život pun patnje ili nešto slično.“

- „Ne možemo živjeti život dok želimo stvarati sukobe. Ne možemo živjeti dok trčimo u krugovima. Tuga i patnja, koju sam prošao u životu, nikada neće nestati, takvi ožiljci nikada neće zarasti, niko ne može poći nazad u prošlost kako bi ponovo prošao stvari, kako bi donio bolje odluke, kako bi mu život bio lakši. Ali, znam šta su ljudi: oni su jedine životinje koje same sebe gaze po prstima, koje same sebi podmeću nogu kako ne bi napredovale na prirodan i ljudski način. Mi smo čudna vrsta, saplićemo se po dvadesetak puta na istoj prepreci. Svaka generacija uči na svojim problemima i iskustvima, ali ništa ne uči od drugih. Učimo jedino od iskustava kroz koje smo prošli. To je moja vizija života. To je sve što sam naučio.“...

Predsjednici, htjeli to ili ne, moraju, barem donekle, ličiti na svoju zemlju. Da vidimo kakav je Urugvaj?

Današnji Urugvaj je „mala“ ali privredno i politički jedna od najstabilnijih država Južne Amerike. Stisnuta je između Brazila i Argentine. Tri i pol puta je veća od BiH i ima oko 3,3 mil stanovnika. Većina (1,8 miliona) živi u području glavnog grada Montevidea. Urugvaj je republika u kojoj je predsjednik šef države i vlade. Nesumljivi je južnoamerički (možda i šire) šampion demokracije, jednakosti, blagostanja, dohotku po stanovniku, stranim ulaganjima, nedostatka korupcije, slobodi medija, prosperitetu, infrastrukturi. Urugvaj često nazivaju obećanom zemljom ljevičara. Kao i svaka zemlja dugo se kroz historiju borila za status koji trenutno zauzima.

Kusturica, kao etablirani klovn očeva nacije i jaran ratnih profitera, predvidivo i opravdano, sa istančanim osjećajem za lov na lovu u bivšem urugvajskom predsjedniku pronalazi „Posljednjeg heroja“ u borbi protiv divljeg kapitalizma i o njemu snima dokumentarni film. Mujici se Kusturica dopao jer je „napola lud a napola genij“. Nismo baš sigurni u dobru raspoređenost procenata i procjenu Mujice o Kusturici. Mislimo da je tamnoj strani Kusturičine ličnosti dao gotovo uvredljiv procenat ludila, ali procjena Emirove lucidnosti nije predmet ovog teksta. Bilo kako bilo Kusturica organizuje Mujicinu turneju i njegovo pokazivanje u „srpskim zemljama“.

Odlikovanje

U ljeto 2016. Jose Mujici predsjednik RS-a Milorad Dodik organizuje audijenciju i dodjeljuje „najviše odlikovanje srpskog entiteta“ (Orden zastave Republike Srpske sa srebrnim vijencem). Emir Kusturica je ovom audijencijom želio svom jaranu Dodiku priskrbiti još jedan (simbolički i diplomatski) red (RS-a) i (međunarodne) legitimacije, te šminkanja imidža Republike Srpske. Dodik je održao i prigodnu besjedu jeftinog iskorištavanja gosta u kojoj je istakao Mujicin „trijumf ideje o jednakosti i borbe za socijalnu pravdu siromašnih i potlačenih diljem svijeta“ (bezbeli izrečeno podrazumijeva i „potlačenost Srba u RS-u“). Mujica je na dodjeli „ordena“ u „Andrićgradu“, gdje otvara prvi Sajam knjiga (!?), izjavio kako je „počašćen što se nalazi u društvu dobrih ljudi“ i kako je „svjestan situacije na području bivše Jugoslavije“.

Nesretni Mujica prijemom „odlikovanja“ pravi društvo ranije odlikovanim „uglednicima“: Slobodanu Miloševiću, Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću i Momčilu Krajišniku. Mujica jeste žestoki kritičar neoliberalizma i bezdušnog međunarodnog finansijskog poretka i netipično skroman čovjek u svojim egzistencijalnim prohtjevima. Upravo ovakav i treba Dodiku kako bi legitimirao rsovski režim koji je nastao i počiva na potpuno suprotnim vrijednostima za koje se zalaže Mujica.

Očigledno je da je Mujica zloupotrijebljen i da Dodik i Kusturica nisu prave osobe od kojih bi se on mogao na korektan način upoznati o „složenosti“ historije Balkana. Urugvajski predsjednik je trebao vratiti ili odbiti „odlikovanje“ koje je utemeljeno 1993. godine, jer ono predstavlja suprotnost svih njegovih gledišta o međunarodnoj politici.

Niz je apsurda u dodjeli priznanja Mujici. Bogati predsjednik jednog osiromašenog entiteta dodjeljuje nagradu jednom od najsiromašnijih predsjednika u povijesti jedne razvijene i bogate zemlje?! Po Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o odlikovanjima i priznanjima RS-a „Orden zastave Republike Srpske dodjeljuje se istaknutim ličnostima i institucijama za rad i izvanredne zasluge u poslijeratnom razvoju Republike Srpske, učvršćenju mira i međunarodne saradnje, kao i za lične rezultate i dostignuća čiji značaj ima šire razmjere i doprinos afirmaciji Republike Srpske.” Mujica jest „istaknuta ličnost“; on je asketa (ali 90% stanovnika BiH su zasigurno veće askete od Mujice, jer je Mujica asketa zbog svog uvjerenja i opredjeljenja, a osiromašeni građani BiH su „askete“ zbog nužnosti, „moranja“ i nesposobnosti njihovih političara. Mujica nije ama baš nimalo zaslužan (na sreću) za poslijeratni razvoj RS-a, jer, bezbeli, iako je bio predsjednik države (što podrazumijeva solidno znanje geopolitike), najvjerovatnije nije ni znao ništa o njoj. Slijedi da je njegov doprinos „miru ili međunarodnoj saradnji RS-a“ nepostojeći i nikakav.

Dvadesetak intelektualaca, istraživača i predstavnika različitih udruženja iz zemlje i inostranstva obratili su se Mujici i javnosti otvorenim pismom kritizirajući odlikovanje, ističući da je „Republika Srpska proglašena u januaru 1992.god. (u okviru granica suverene države Bosne i Hercegovine), i lideri Republike Srpske su započeli sa „uklanjanjem“ nesrpskog stanovništva sa tog teritorija kroz djela nasilja koja su kasnije proglašena djelima genocida, zločina protiv čovječnosti i ostalim ratnim zločinima“. Režim koji odlikuje Mujicu u ratu 92-95 kriv je, po presudama Međunarodnog tribunala, za stotine nevino ubijenih građana Višegrada i „zaslužan“ za izgradnju „Andrićgrada“ - ultranacionalističkog „grada simbola iz mašte koji ovjekovječava politiku etničkog homogenizma kroz isključenje ili eliminaciju“. A Milorad Dodik je glasnogovornik politike negiranja genocida, socijalne podijeljenosti i nacionalne i regionalne destabilizacije. On doslijedno negira genocid, na taj način ponižavajući i vrijeđajući žrtve i prijeti secesijom od Bosne i Hercegovine...

Šminkanje mrtvaca

Nisam ubijeđen da se stalnim tronacionalnim kritikama, optužbama, polemikama i pesimizmom u javnom prostoru Bosne i Hercegovine postiže dobro bilo kojem narodu, niti samoj Bosni. Nikakvim optužbama i protuoptužbama nećemo sebi moći pomoći. Možemo samo odmoći.

Istinama moramo i možemo.

Sva tri naroda u Bosni moraju svesti svoje međusobne račune, na smiren, dostojanstven i istinit način na bazi činjenica i argumenata. Stav sa strane, izvan BiH, iz međunarodnih krugova treba se prihvatati kao više objektivan, presude međunarodnih sudova sprovoditi i prihvatati pa bile one i na „sopstvenu štetu“. Mi se moramo „osloboditi“ stereotipa, pristrasnosti, zabluda, budalaština i primitivizma u komunikaciji u javnom prostoru i unutarpolitičkom komuniciranju. Rat u Bosni nikada nije prestao. I dalje ratujemo lažima, spinovima, podmetanjima, izmišljanjem afera, diskvalifikacijama i međinacionalnim neprijateljstvima i prijetnjama u pojavnostima koje su „kreativnije“ iz dana u dan. Naši susjedi su nenaklonjeni Bosni, Bosancima i Bošnjacima...

Čemu, uopće, podsjećanje na Kusturicu, Mujicu, Handkea...?

Radi uporedbe angažmana srpske i bošnjačke kulturne elite i političara. Dok srpski u „svoju stvar“ uprežu predsjednike država i nobelovce, bošnjačka politička i kulturna elita se „zabavlja“ tražeći pečat u sarajevskom smogu koji je po stanovništvo manje štetan od konfuzne bošnjačke politike.

08.01.2020.

POLITIČKO BLATO

Nakon neuspjele američke invazije na Kubu Che Guevara se zahvalio Kennedyju: "Moram Vam se zahvaliti za Zaljev svinja. Prije vaše invazije naša revolucija bila je slaba. Sada je snažnija no ikad". U državi, poput Bosne, u kojoj je unutarnji poredak pihtijast i u stalnoj opasnosti, partijska kohezija se uspostavlja na stalnom strahu od drugog i drugačijeg. Društvo je, već odavno, podijeljeno po nacionalnim šavovima. Na sceni je dodatno discipliniranje pastve u unutarnjim političkim torovima, jer je unutarnja nacionalna ravnoteža već odavno poremećena.

Kontinuitet unutarnje bosanske politike poznat je od samog osnivanja političkih partija. U začecima političkog života u Bosni politika je, u arebičkoj štampi, definirana kao „kratkovidna“ i „ćorava“, ona koja zavađa „brata sa bratom, ženu sa mužem, rođaka sa rođakom...“. Kako onomad tako i danas. Bosansko čudo letargije. Uvijek je u pitanju ista stvar: strančarstvo, razdvojenost, nedostatak zajedničkoga cilja, za šta, na kraju, ceh plaćaju obični ljudi, patnjom, krvlju i beskrajnim uništavanjem.

Na razini društva, Bosanci su grupa koja se bori više među sobom negoli za zajednički interes. Demonstraciju političke osionosti i nestrpljenja trenutno imamo u demontiranju Sarajevske šestorke. Nova genetski unaprijeđena generacija kratkovidih bosanskih političara ne da nema, nego se rađa sa nedostatkom strpljivosti. Vlast je u rukama pokvarenjaka, diletanata, korupcionaša i duhovne fukare. Strah koji politika nemilice godinma sije uhvatio je korijena u čitavom društvu i, po Božijoj pravdi, vraća se u krilo onima koji su ga izazvali čineći ih potpuno nezajažljivim i svirepim.

Za demokratiju, toleranciju, zakonite procedure i altruizam niko više nema sluha i vremena. Vlast se otima po svaku cijenu. Baš svaku. Unutarpartijski izbori odavno nisu demokratski, vrše se aklamacijom; niko više ne istura barem formalno protukandidata; pobjednik, kao u akcionim filmovima, može biti samo „Jedan“; neko ko se već dočepao stranačke funkcije vlast ne ispušta iz ruku i ništa ne prepušta slučaju. Politička hajdučija, podmetanje i laž su u bosanskoj politici uzdignuti na razinu časti, rodoljublja, vrlina, kompetencija...

Bosanski politički prostor kontaminiran je hordama nesposobnih i beskorisnih politikanata sklonih pohlepi i lopovlucima. Većina bh političara politiku tretiraju kao rajski perivoj beskonačnog uživanja u kojem su „oni“ slobodni za mešetarenja svih vrsta, a podanici zarobljeni nužnošću i obavezni do Sudnjega dana svojim glasom hraniti i podržavati njihove pogrešne politike. Ma koliko običan čovjek želio pobjeći od politike nikako ne može, jer politika se uvukla u najsitnije društvene pore i svaku individuu drži u svom čvrstom „ljubavnom zagrljaju“. Politička strašila su izgradila umrežen sistem u kojem stranački kerberi vrebaju iza svakog ćoška a sistem je postavljen tako da je za ostvarenje bilo kakve individualne potrebe nužno kucati na neka partijska vrata. Držanje pastve u ovisnosti političkih mreža daje smisao u prazninu života bosanskim političarima. Svakom Bosancu je, čini nam se rođenjem, u ruke i glave ugurana nacionalistička retorika i partijska kartica, te se guraju u beskrajne ratove i borbe nacionalnih i međupartijskih prvih vatrenih linija.

Bosanske duše zarobljene su politikanstvom i nema nam spasa dok ne oslobodimo sami sebe. Da bi smo oslobodili sebe moramo prvo „njih“ skinuti sa grbače. To je zakonitost teorije politike, neovisno od toga da li je u pitanju pozicija ili opozicija, jer kao i sve drugo, opozicija u Bosni samo je privid u kojem se partijska lojalnost, a da ne govorimo o ideološkoj, gubi u zavisnosti od „ponude koja se ne odbija“ i ako je za konstrukciju nove većine potrebna dodatna ili odlučujuća ruka čije dizanje se može masno unovčiti.

Uvijek iznova slušamo o kosmičkim patnjama bošnjačkog/srpskog/hrvatskog naroda, uopće ne uviđajući da je po srijedi samo isprazna retorika puna nacionalističkih fraza kojom se kamufliraju sitne duše obuvene u opanke. Partijske razlike svode se samo na razlike u imenima, nema tu ideološkog sučeljavanja, programskih rasprava, konceptualnih mimoilaženja... Ne postoji pluralizam ideja. Stvarni problemi i opći haos uvijek se isporučuje drugome. „Mi“ nismo nikada krivi. Svi bosanski političari su po definiciji „idealni“ i „nepogrešivi“, jer su bezlični, bez boje, mirisa i okusa. To je gomila bolesno „ambicioznog i lopovluku sklonog polusvjeta“. Na sceni je društveno raspadanje zbog općeg moralnog posrnuća. Da paradoks bude veći, ovaj sistem se ne da popraviti niti srušiti, iz prostog razloga jer je već potpuno srušen i nefunkcionalan.

Prostor slobode moramo osvajati i individualnim pregnućem.

U aktuelnom rušenju Sarajevske šestorke mogli smo „uživati“ u silnim kreacijama „ljepota“ i osobenosti bosanskog političkog genija. U igri su privilegije, novac, osvete, sujete, isključivost i etiketiranja kojima se ponižava inteligencija građana i glasača. Medijski prostor je kontaminiran jalijaškim reakcijama i đilkoškom retorikom aktera bez vizije, ideja i ozbiljnih stavova. Po ko zna koji put smo spoznali da postojeći političari i politike nisu kapacitirani da ovo društvo pokrenu u bolje sutra. Politikanti prave potpuno nelogične i neprincipijelne koalicije samo da bi se nanovo dočepali vlasti. U boj za osvajanje vlasti svako je dobro došao, nema kriterija. Nema tog šljama, političkog slijepca, diletanta i prevrtanera, ako mu ruka upravlja glasačkim gumbićem, koji nije poželjna akvizicija i preko noći postaje dosljedan, principijelan i „pravi“ Bošnjak, Srbin ili Hrvat. Političar i insan snuju, stranke odlučuju. Pogotvo one stožerne. Bosanka politika je igra, k'o nekad njemački fudbal – igraju svi, a Nijemci pobjeđuju. U našem slučaju stožerne nacionalne stranke.

Politika je u Bosni, isključivim greškama samih političara, potpuno izgubila kompas i trenutno se nalazi u ćorsokaku iz kojeg se ne nazire izlaz u dogledno vrijeme. Već odavno ovde se ne vide čak ni ideje nacionalnog osvješćenja i afirmacije na čijim osnovama je uspostavljen bosanski višepartijski sistem u ranim devedesetim prošlog stoljeća. Svaka bosanska politika svela se na međusobne personalne obračune. Uglavnom bivših političkih drugova iz istih prvih safova.

Uz to, dodatno je nadograđen sistem nekadašnjeg „verbalnog delikta“, zbog kojeg si, nekad, mogao završiti u zatvoru zbog kritike društvenog stanja. Danas u eri digitalnih tehnologija „verbalni delikt“ je prosto nemoguć - moguća je njegova gora varijanta – autocenzura i nerazumljiva spremnost na šutnju i trpnju. Ako kritiziraš, automatski si kontrarevolucionar i izdajnik naroda, nacije, partije... Taj ideološki anahronizam smetnja je razvoju modernog društva. Partija(e) žele iz svog središta kontrolirati ama baš sve. Centralni komitet kao izraz „božanske“ volje nikada nije odumro niti je otišao na smetljište historije, miješa se u sve: privredu, kulturu, vjeru... On vreba iznad glave svakog pojedinca, unosi egzistencijalnu strepnju i prijeti svojim kažiprstom da svako može završiti na ulici.

Samo nekompetentne vlasti prizvode neprijatelje. Na ovom diskursu pridobija se solidarnost građana koji su određenu ličnost ili partiju izabrale kao predstavnika njihove glasačke volje. „Njegova“ prva obaveza je da razvija paranoidnu ugrozu od „pete kolone“ i „kvislinga“ u kojoj su svi druge nacije, vjere, partije... Dugoročno, to je put u slijepu ulicu i bavljenje fiktivnim „opasnostima“, jer od magluština kvazi patriotizma ne primjećujemo i ne bavimo se istinskim problemima: nezaposlenosti, iseljavanja, siromaštva, opće apatije... Živimo od danas do sutra, jer ne vidimo perspektivu i nadu, a kada nestane nade i optimizma zavlada opća depresija. Bosanske političke elite ne nude nikavu viziju, perspektivu, optimizam; one, uopće, nisu sposobne odgovoriti izazovima vremena, niti ga, čak, artikulirati. U takvom miljeu čak i nostalgija za prošlim vremenima se dojma kao optimizam.

Na dunjaluku ne postoji društvo koje je „izdrobljeno“ u političke stranke poput bosanskog (na prošlogodišnjim izborima učestvovalo je oko stotinjak stranaka i samostalnih kandidata). Političke stranke su u vječitoj međusobnoj ratnoj konfrontaciji i umjesto da se ujedinjuju u natjecanju kako zajedno do općeg boljitka, one se neprestano glože potpuno efemernim kvazi ideološkim i partikularnim stranačkim čarkama, potpuno nebitnim za opće stanje države i nacije. Bosanska nazovi politika nema gotovo nikakve odgovore naspram realnosti u okruženju i ostvarenja zajedničkih ciljeva. Stranke se beskrajno iscrpljuju u međusobnom osporavanju, diskvalifikacijijama, sitnošićardžijskom strančarenju, ocrnjivanju pojedinaca, a sve uz grmljavinu i zveket ideološkim, vjerskim i nacionalnim argumentima.

Bosna već odavno nema političare „od formata“, kompetentne i kvalificirane osobe koje istinski predstavljaju svoj(e) narod(e) i koje rješavaju potrebe „svog“ naroda, ali ne na štetu drugih. Na sceni su osobe koje nam probiše uši grakćući koliko je glasača iza njih, a ni na pamet im ne pada da se zapitaju koliko glasača NIJE glasalo za njih. Dodik se busa kako je iza njega najveći broj glasova u BiH (368.210), a niko tu brojku ne dovodi u odnos sa ukupnim brojem glasača (3.352.933) iz čega proizilazi da „najmoćniji“ bosanski političar ima „iza sebe“ tek oko 10% biračkog tijela. Cinici bi, s pravom, konstatirali da u Bosni niti jedan političar nema legitimitet. Većina njih su prepotentne i samoljubive osobe bez morala, kredibiliteta i kompetencija.

Nesumljivo, došlo je vrijeme da društvene fenomene sagledavamo svojim očima i svojom pameću, a ne da vjerujemo ispraznoj retorici osvjedočenih prijestupnika i nesposobnjakovića. Gdje nema istinskih vođa caruju tehnolozi vlasti. Vođe su osobe koje ulijevaju povjerenje i poštovanje. Vođom se ne postaje manipulacijom, mađioničarskim trikovima ili angažiranjem gomile stilista iz inostrantva koji će projektiranom kandidatu sem frizure začešljati duh i tijelo. Vođa se ne postaje na izborima bez protukandidata i aklamacijom. Bosanske „vođe“ su gotovo kao u faraonsko vrijeme počeli prekopavati po bešikama nebi li na vrijeme eutanazirali rivale i konkurente u pokušaju. Vođa se ne postaje distribucijom svoje „božanske“ moći svojim lokalnim kopijama koji će zauzvrat postajati kerberi na lancu „apsolutnog“ vođe. Istorija, i ona skorašnja, nas je podučila kako završavaju sistemi koji su gradili kult vođe, prisjetimo se nedavnih završetaka Gadafija, Sadama, Mursija, Bešira itd. itd. Od nošenja na rukama do gaženja nogama često je mali vremenski protok.

Suvremenost je tako podatna za manipulacije svih vrsta i formiranja slike o svakom pojedincu po narudžbi ili nečijem htijenju. Pogotovo slike političara u javnosti. Svi mi imamo vrlo jasne moralne sudove kako je privatni život svake osobe, pa i političara, zaštićen i sfera intime. Onaj poslovni dio pojavnosti trebao bi biti javan i transparentan. Realnost je suprotna. Poslovi političara su obavijeni kineskim zidovima tajnosti i o njima ništa ne znamo, ali svaki dan „vođa“ je sveprisutan u našim životima. I stalno se smiješi. On gladi po glavicama dječicu, sa zanosom sječe motornom pilom svečane vrpce; uz graške znoja postavlja teške kamene temeljce za autoputeve koji nikuda ne vode; on lovi; on ribari; on odmara; on (s ekrana) neprekidno umara; on vreba sa postera iza svakog ćoška; njegovi psi su svuda...

Pustimo vođe! Šta je sa nama? Zašto se prepuštamo samozavođenju? Vođe mogu biti krive za mnogo toga šta, za našu (samo)obmanu, što bi rekao Đorđe Balašević, krivi smo mi. Slijeđenje vođe „onako“, iz patriotskih, vjerski ili stranačkih razloga je opasno i besmisleno. Bespogovorno slijediti vođu ili „predcjednika“ bez elementarne kulturološke, religijske, filozofske i političke pristojnosti je apsurdno, naivno i, u konačnici, glupo.

Gdje smo mi u ovom bosanskom blatu? Šta mi možemo uraditi, jer smo i mi dijelom odgovorni za situaciju u kojoj se nalazimo?

„Ćutanje nije zlato, ćutanje je blato, i to živo. Što duže ćutiš, sve dublje toneš.“

Možemo birati moralne, kredibilne, poštene, sposobne i istinske predstavnike u svim državnim i vjerskim institucijama, jer su na zakonu sagrađene institucije osnov opstanka i Bosne i Bošnjaka. Naravno, i drugih naroda.

02.01.2020.

VELIKE OPSJENE MALOG ŠENGENA

Širenje izlizanih političkih ideja i kvalitetnih budalešćina širom Zapadnog Balkana/Malog Šengena kojima se atakuje na javnost(i) i zdravu pamet (ako je uopće ima), u ovolikoj mjeri, jedan je od nepobitnih dokaza da Sudnji dan neumitno stiže. Neko plaho moćan, beskrajno zlonamjeran i sa lošim smislom za humor je, izgleda, odlučio da, opet, stvori – daleko i gluho bilo - još jednu (propalu) Jugoslaviju. Ideje o Jugoslavijama nisu nove. U eksperimentalnim aktuelnim prekrajanjima umjesto Bugarske na stol je, ovaj put, stavljena Albanija – u perspektivi Velika. Za Srbiju se zna – ona je odavno Velika. A nema tih zemaljskih prostranstava (izgleda i nebeskih) koja bi mogla da zadovolje teritorijalne apetite srpskih političkih i kulturnih stratega iz SANU-a da Srbija najzad bude - Velika.

Mnogi ovdje (u Malom i lijepom Šengenu) baš odlučno i tvrdoglavo odbijaju da prihvate činjenice, realnost i neumitnost ponavljanja historije, i, uglavnom, lošijih lekcija iz nje. Tim gore po njih – po realnost i činjenice, političari i politikanti se uvijek snađu. Čudna genetska sorta. Mir u Bosni i na (Zapadnom) Balkanu, Malom Šengenu... je, već stoljećima, nastavak rata mirnodopskim sredstvima. A rat ko rat; cilj mu je, uglavnom, teritorij i resursi. Dodatni balkanski razlozi - poniženja - na stranu, ovaj put. Najnovija hegemonistička ofanziva na teritorij Bosne (i drugih) naziva se Mali Šengen. Pokrenuta je kao pragmatska inicijativa iz međunarodnih centara, a realizator i glavni izvođač je, naravano, a ko bi drugi - Srbija. Teorija se doima kao da je izašla iz zavjereničkih centara i kreatora teorija zavjera?!

Dobro, za početak predočenu tezu tretirajmo u malo (ne)običnim koordinatama. Iz historijske daljine i visinske optike po kojoj se geopolitički procesi i fenomeni tretiraju sa malo većih visina. Ne iz obijesti i prepotencije nego iz potrebe da se međudržavni odnosi gledaju malo dalje od dnevne politike, sopstvenog nosa i sopstvenih koža.

Mala Antanta

Kako je uopće nastala Jugoslavija? Da, kako je nastala? Ona prva? Da preskočimo istorijat, likove, okolnosti, povode, uzroke... Uvijek nam se nekako vrzmala po sjećanju i pameti Mala Antanta. Šta ono, uopće, bijaše Mala Antanta?

Mala Antanta je vojni savez Jugoslavije, Čehoslovačke i Rumunije formiran 1920. godine nastao išaretima velikih sila, prije svega Francuske, kako bi se spriječili eventualni stari apetiti Austrije i Mađarske za teritorijima nakon Prvog svjetskog rata raspadnute Austro-Ugarske. Mala Antanta je smatrana petom evropskom vojnom silom. Srpski kralj Aleksandar je 1932. godine pokušao Malu Antantu pretvoriti u jedinstvenu političku zajednicu, otvorenu i za druge države, jer mu je dodijalo „da tri države budu igračke u rukama velikih susjeda“. Aleksandar je previdio da ozbiljnu evropsku politiku mogu da vode samo veliki, tako da je početak novog političog subjekta bio i početak njegova kraja. Savez se počeo raspadati 1938. godine, a definitivno otišao u povijest okupacijom Čehoslovačke 15. 03. 1939. Razlozi nastanka su u osiguranju teritorijalne prekompozicije zgarišta Austro-Ugarske, a raspad je bio neminovan jer je „svaka članica gajila najbolje odnose sa krvnim neprijateljima svojih partnera“.

Atrofijom Male Antante Kraljevina Jugoslavije se okreće novom savezu - Balkanskoj antanti, međunarodnom savezu Grčke, Kraljevine Jugoslavije, Rumunjske i Turske sklopljen 1934. u Ateni s ciljem očuvanja statusa quo na Balkanskome poluotoku. Određena su pravila političke saradnje i vojne pomoći u slučaju vojne agresije na jednu od zemalja potpisnica te se garantovale njihove granice. Postepeno je izgubila značenje zbog različitih stavova njezinih članica prema politici Njemačke i Italije.

Mali Šengen

Ratnim i teritorijalnim pretenzijama na Balkanu nikad kraja. Jedino se na Balkanu teritorijalna glad i aspiracija kamuflira retorikom mira, „ekonomskim povezivanjem“ i ponudom (nemogućih i nerealnih) saveza. Najnoviji takav politički manevar Beograda zove se Mali Šengen. U suštini da ideja nije mimikrijska i opasna bila bi - velika šega. Politika i diplomacija na Balkanu poprimaju normu da se planovi i dokumenti (npr. ANP) skrivaju od javnosti kojoj se nude spinovi i šarene laže dok prave namjere i ideje ne „sazriju“. Svako pominjanje neke nove Jugoslavije na ovim prostorima (odavno) izaziva u samoj nominaciji delirij, uznemirenje, oštrenje jezika i sablji za neke nove prizivajuće sukobe. Dakle, nužno je stvari, pojmove, procese i nakane drugačije nominirati, ponuditi novo pakovanje i brendirati ideju u skladu sa modernim xafsinškim praksama.

Šta je kostur famoznog Malog Šengena?

U suštini Nova Jugoslavija! Udice su zabačene pa da vidimo u javnosti(ma) ko će da se upeca? Osovinska varijanta je „savez“ nekadašnjih jugoslovenskih republika bez Hrvatske i Slovenije ali unutar bi ušla Albanija?! Čudima na Balkanu nikad kraja. Otkud, najednom, ljubav i ideja o zajedničkoj državi/savezu Srba i Albanaca čija je iskonska „ljubav koja traje“ poznata širom dunjaluka. Glavna osovina tog budućeg saveza je Srbija-Albanija, dakle, to je Kraljevina Srba i Albanaca. Da, u pravu ste. Smiješno je. Da nije žalosno. Znamo da u politici ljubavi nema. Pogotovo između Srba i Albanaca. Pa zašto ideju, onda, podržavaju (na mala vrata) i jedni i drugi? Zato što se i jednima i drugima nudi viševjekovni san stvaranja Velike Srbije, odnosno Velike Albanije! Ostale države i narodi se neće ni pitati. Oni se mame „ekonomskim razlozima“, interesima, integracijama, protokom ljudi, roba i ideja (prešućuje se „velikosrpskih“ i „velikoalbanskih“)... Oni se zovu na feštu i ne znajući da će sami biti posluženi na jelovniku.

Otkuda sumnja i zebnja?

U istorijskom iskustvu da se svaka Jugoslavija rađala u mukama, teško, uz antagonizam, nezadovoljstva, nedostatak dovoljno kohezionog maltera, a rastajala se i pucala uz malere, prangije, mrtve, razaranja, zločine, zvjerstva, bol, vapaje, izbjeglice...

Lekcija broj jedan u osnovnim školama politike, politikanstva i strančarenja kod svih balkanskih naroda je „svi Srbi (prije svega), a potom svi Albanci, Hrvati, Bošnjaci... u jednoj državi“. Slovenci. Hrvati... su ovu lekciju apsolvirali. Još uvijek je bubaju, štrebaju i ponavaljaju Srbi i Albanci. Popravni ispit ove politike je „Mali Šengen“.

Sastanak u Tirani

U Tirani je, kao što znamo, nedavno održan sastanak lidera zapadnog Balkana o "Malom Šengenu", na kojem su učestvovali predsjednik Srbije, Crne Gore, premijer Albanije i Sjeverne Makedonije. Na susretu su i neizbježni predstavnici međunarodnih organizacija i institucija, ali bez predstavnika Kosova i BiH. Vučić se ibreti odsutnima kako „ne žive u sadašnjosti i nemaju viziju budućnosti" i da „njegova pamet ne dopire dotle zašto nema Sarajeva, kojem su ovi dogovori svakako u interesu“. Nisam siguran da Vučićeva pamet donosi interes Srbima, Bosancima svakako ne, iako on tvrdi da je „dobro izračunao srpske interese“ i da je njegov posao da „vodi brigu o interesima Srbije“.

Nakon onih pravih potresa u Draču, i to nakon njegova ukrašavanja u julu ove godine spomenikom/kipom boga mora i zemljotresa Redona (?!) koji je postavljen ne bi li se malo „probudila ilirska mitologija“ i razdrmao turizam, Tiranski sastanak o Malom Šengenu nije izazvao veća pomjeranja i zemljotrese u političkoj javnosti. Neopravdano, jer njime se budi balkanska mitologija, a ona je još opasnija od one drevne ilirske koja nema istinski utjecaj na našu suvremenost. Međutim, treba imati u vidu da su nebrojeno puta do sada laži, mitovi, obmane i opsejene, pa i ova o „Malom Šengenu“, pretvarane u isprazne nacionalne strategije i historijske činjenice koje nam se za vrlo kratko vrijeme obijaju o glavu.

Možda je najjasnije i najbolje suštinu Malog Šengena sažeo Milo Đukanović rekavši: „Evropska unija – da, Balkanska unija – ne, hvala“. Zajev je bio zadužen za zajedljivost i optimizam: kako će se od februara Malim Šengenom putovati samo s ličnom kartom; kako „vjetrovi prošlosti ne pušu u sadašnjosti“; kako nazočni „grade most između prošlosti koja nas dijeli i budućnosti i koja nas ujedinjuje“ ... Balkanski politički vizionari su, ovaj put, uspjeli da prevaziđu uobičajene pakosti i međusobna podmetanja. Za sada.

Fraze „malošengenskih“ zazivača o povezivanju ljudi i roba su potpuno otrcane, lažne i licemjerne iluzije, jer upravo su to oni isti likovi i iste politike koje građanima tog istog Malog Šengena, već decenijama, obećavaju zlatne kašike, a tom narodu je, u suštini, najvažnija dilema da li iseliti iz ljepota Malog Šengena, ili ostati na posnoj čorbi od koprive. Bez trunke razmišljanja i dileme velikosrpski i velikoalbanski ideolozi su za komad novog teritorija ka Velikoj Srbiji/Albaniji voljni svoj(e) narode prepustiti višegodišnjem srkanju čorbe. Šta je to i kakva je to neznatna žrtva naspram historijskom putu ostvarenja vjekovnog sna.

Šaketanja i zagrijavanja u parlamentima i na ulicama Podgorice, Beograda i Banjaluke (za sada) nas uvjeravaju da trećepozivci jedva čekaju, glanjcaju se megafoni, politički komesari pušu ratne trublje za nove odsutne bitke jedva čekajući da krenu u odlučan juriš za naše nove slobode i kako ono bijaše – „za krst časni i slobodu zlatnu“. Ideje međunarodne zajednice i političke fraze učene na prvim lekcijama svjetskih diplomatskih kurseva i edukacija – da „ekonomska saradnja, protok ljudi i roba...“ jednostavno ne funkcioniše u „malošengenskim“ mozgovnim gudurama. Ideja je istovremeno komična i opasna – znači tragična, odnosno tragikomična. A dobro je poznato, iz ne baš svijetle historijske prakse, ko je donji u svim teritorijalnim prekompozicijama i frankeštajnskim eksperimentima na Balkanu.

Šta ko dobija Malim Šengenom?

Vućić i Rama kažu - dobijaju svi. Čim su se njih dvojica složila treba uključiti oprez za matematiku podijeljenih karata na stolu. I to onih geografskih. A u ovoj „novoj“ igri Malog Šengena dobijaju, kao u svakom kasinu, oni koji je organizuju. Pravi dobitnici su jedino Srbija i Albanija, odnosno Srbi i Albanci. Nije li to Kraljevina Srba i Albanaca, kako je naziva Andrej Nikolaidis, i još jedan državni frankeštajnski konstrukt na (Zapadnom) Balkanu koji se po ustaljenim navikama razvrgava u potocima krvi?!

Napravimo nekoliko analogija u konstruisanju Prve Jugoslavije i Malog (ali zafrkanog) Šengena. Šta je ko dobio, a šta zijanio? Crna gora je onomad postupkom ćiribu-ćiriba – nestala; dinastija svrgnuta, Parlament, Crkva i Ustav ukinuti, izbrisani, nema, pojela maca... Srbija je jednostavno anektirala Crnu Goru. Nemaju li povezanost aktuelni nemiri u Crnoj Gori sa uzdržanošću Crne Gore idejom o Malom Šengenu. I gle čuda nemiri se posljednjih dana šire nekim čudnim vjetrovima i putevima: Podgorica, Beograd, Banja Luka, u Sarajevu se „čudno“ dramatizira i militarizira prekompozicija kantonalne vlasti...

Temperatura nereda je jača tamo gdje je hladniji odnos prema Malom Šengenu. No, vratimo se interesima. Uzgred, malo ponavljanja osnovnih patriotskih i nacionalnih lekcija na Balkanu. Pitanje. Šta ono bijaše i još uvijek je osnovni, primarni, ključni, ezistencijalni... cilj svih ciljeva Srbima i Albancima? Odgovor. „Svi Srbi/Albanci u jednoj državi“. I eto nas u Malom Šengenu. Za početak dosta. Slijedi neka nova runda, novi konflikti, novi ratovi, novi šengeni... Samo nek se trese i krčka balkanski nacionalizam.

Sjeverna Makedonija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora za ovim stolom nisu pregovarači; one su na jelovniku i njima je namijenjeno utapanje u Malom Šengenu. Imali smo mi „Šengen“ i 92-95; protok ljudi, roba i tehnike (pogotovo vojne i ratne) bez granica je „odlično“ funkcionisao i u amanet nam ostavio čitavu Republiku Srpsku. Ni Vučiću onomad da posjeti brda iznad Sarajeva nije trebao ni pasoš ni lična. Bila mu je dovoljna šubara i kokarda.

18.12.2019.

ŠTO NE ŠTIMA U BOSNI

- Što rat na području Zapadnog Balkana još nije okončan;

- Što vlastodršci prave vojne parade, a narod nema šta da jede i što se u talasima iseljava od boljeg danas;

- Što kvazi ljevičari i pseudo liberali palamude o ljudskim pravima i principijelno šute o naciji;

- Što svi imaju sve odgovore i sve znaju, a ne izlaze na izbore;

- Što glasaju u suprotnosti sa svojom glavom i svojim stavovima;

- Što niti jedan bosanski narod, drugim dvama narodima ne priznaje pravo na zemlju u kojoj žive;

- Što bosanska opcija ne postoji u Bosni;

- Što nemamo empatije prema izbjeglicama, a ako bi je iko morao imati to smo mi;

- Što predsjednik donira 100.000 KM za Islamski centar u Doboju, a smeta mu „arlaukanje 'odže“ i što ga muftija ne priupita gdje mu je bosanska zastava i gdje nestade sve i jedna džamija u RS-u u ratnom periodu;

- Što svako ko ne sluša i neće u suru, može osvanuti gologuz na naslovnoj stranici režimskih tabloida;

- Što problem čovječanstva trenutno nije kako nahraniti sirotinju i gladne nego kako nahraniti i zadovoljiti pohlepu bogatih;

- Što u Sarajevu ne možeš popiti ka(h,v)fu za marku, ali možeš kupiti Hegelovu knjigu;

- Što se ideal bosanske politike temelji na idealnim neprijateljima;

- Što su politički partneri - partneri u zločinu;

- Što političari umjesto obraza imaju đon;

- Što je duh Elene Ceauşescu vaskrsnuo u Sarajevu;

- Što međunarodni „gospodari“ i veliki svjetski igrači mogu svojim sluganima u Bosni poslati spisak osoba za izručenje jer „predstavljaju prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH“;

- Što se sistemski terorišu stanovnici BiH;

- Što 90% građana ove zemlje ne zna kako izgleda i kako se postavlja državna zastava u verikalnom položaju;

- Što su hulje najgrlatiji promotori patriotizma;

- Što je „ja izdati ne znam“ od petka 13 najmrža fraza Bosancima;

- Što jedino u Bosni peta kolona može biti demokratska;

- Što SVI političari imaju cijenu;

- Što gradonačelnik iz narodnih para skrha 2,5 miliona u gradnju hotela na Trebeviću;

- Što svaka partija voli više ruke nego glave u kadrovskoj politici;

- Što se kadrovska politika vodi po piramidalnom obrascu autokratije sa vrha;

- Što o politici najviše pričaju oni što ne glasaju;

- Što političari ispunjavaju više nego su obećali;

- Kad narkomani sjede u vijećničkim klupama;

- Što ljudi u principu brzo zaboravljaju;

- Što radi namirivanja političkih računica vade i rahmetli nane iz grobova i zvekeću njihovim kosturima;

- Što prodaju obraz po sniženoj cijeni;

- Što ne skoče sa tornja kad obećaju;

- Što jedino u Bosni ista zmija iz iste rupe može ujesti bezbroj puta;

- Što vjeruju da je petak 13 nesretan dan;

- Što se sa malo riječi može reći puno – gluposti;

- Što nije kriv onaj koji je pustio goluba, nego onaj koji je čuo;

- Što su političari ustrajni i nepokolebljivi u lošim namjerama i postupcima;

- Što je imigracijska bosanska politika čista katastrofa;

- Što je bosansko društvo na rubu provalije;

- Što niko ne smije da krikne da je car gol;

- Što muftija ne upita Dodika zašto negira genocid u Srebrenici i ko sruši u ratu 614 džamija i 218 mesdžida;

- Što se za 100.000 KM može kupiti naklonost Islamske zajednice;

- Što u Bosni nema ni ljevice ni desnice; što svi hoće u Centar (jer je on važniji od deset drugih općina) i što se sve desno i lijevo od centra proglašava ekstremizmom;

- Što kadrovici u utrke ubacuju samo svoje konje, ali iz drugih štala (kako se gledaoci ne bi dosjetili kako je igra namještena) i na taj način se u igri ne može izgubiti;

- Što svaka šuša nosi kravatu, sjeda u prve redove i beskrajno i dosadno drobi pred tv kamerama;

- Što sve više jedemo plastiku i hemiju;

- Što nam generacije odrastaju uz sapunice i mitove;

- Što odlažemo smeće ispred sopstvenih haustora;

- Što nam pametuju magistranti i doktoranti iz sela i zaseoka;

- Što pokušavamo pričati i pisati veselo, a sve je licemjerno;

- Što u potrazi za mirom svi pjevaju borbene;

- Što se vlastodršci okružuju enciklopedijski nepismenim ljudima;

- Što u Bosni vlada koalicijska prostitucija;

- Što je korumpiranost sinonim za stranački uspjeh;

- Što se svaka prevara i krađa objašnjavaju političkom nužnošću, pragmom i neminovnošću;

- Što je pobjednik političke igre onaj koji najslađe laže;

- Što je osnovna doktrina bosanske politike pobij sve i vladaj sam;

- Što se u bosanskoj politici drugačiji glas i drugačije mišljenje guše brutalnije nego je inkviziciju provodio Tomas de Torkemada;

- Što na stranačkim izborima prolaze samo parazitski aparatčici;

- Što samo dobro ušmrkan politikant može praviti bosanske političke vratolomije i transfere;

- Što vjerske zajednice grade neraskidive odnose sa političkim strankama;

- Što se stranačka ideologija svela isključivo na ulazak i zadržavanje vlasti;

- Što je jedina razlika pozicije i opozicije u broju ruku koja ih uvodi u parlamentarne klupe...

01.12.2019.

BOSANSKI POLITIČKI KANIBALIZAM

Kanibalizam je konzumacija mesa pripadnika iste vrste. Ima ga kod hajvana i insana. Povijesno je ukodiran i umotan u misteriju, simbolizam, metafore, strah, mučenje i špekulacije. Kanibalizam u većini kultura do dana današnjeg ostaje jedna od krajnjih metafora za svirepost i bezobzirnost - zadnja tačka „ljudske neljudskosti“. Pristalice teorija zavjera i pesimisti u opstojnost ljudske civilizacije kažu da će ista završiti u kanibalizmu.

Kanibalizam nije osnov ishrane niti hajvanima niti insanima, nego služi kao „dodatak“ jelu u „posebnim“ prilikama. Raširen je širom dunjaluka i prisutan u svim historijskim epohama. Razlog kanibalizmu je, obično, vjerske, ideološke i političke prirode, a vezan je za ubjeđenje da se iz žrtve „isisava“ i crpi snaga, moć i hrabrost neprijatelja, oponenta ili protivnika. Nas u ovom tekstu interesuje priroda i zakonitosti „ljudskog“ kanibalizma. Onaj hajvanski mnogo je jednostavniji i lakše svarljiv.

I kanibalizam ima pravila. Bezbroj je varijacija kanibalizma, ali istaknimo samo one najvažnije karakteristike, forme, vrste i oblike. Ne zaskače se onaj koji je gladan na sunarodnjaka kad god mu prahne ljudskog mesa ili zakrče crijeva. Većinom kanibalizam akteri i konzumenti tretiraju kao „tradicionalno iskazivanje poštovanja“ cijenjenim i uvažavanim članovima skupine. Kada se upražnjava unutar jedne etničke zajednice spaljuje se leš, usitnjava i služi kao dodatak jelu ili piću. Jelovnik, način pripremanja i tretman izvan etničke zajednice i plemena mnogo je okrutniji. Uglavnom se ne čeka da žrtva ispusti dušu sama. Postoji čitav „kreativni“ spektar načina spravljanja i posluženja takvog obroka koji ima „delicijski“ tretman i svečarske detalje: odvajanje mozga kao najznačajnije delicije, sakaćenje lica, spaljivanje kostiju, komadanje, rezanje pojedinih udova, lomljenje kostiju, pečenje na različite načine i različitim temperaturama, pa sve do posluženja friške i još živuće žrtve.

Kanibalizam se vrlo rijetko prakticira(o) zbog preživljavanja i procentualno spada u „statističku deformaciju“.

Seksualne varijante kanibalizma nećemo tretirati u ovom tekstu jer se, još uvijek, smatraju „nenormalnim“, a za našu temu neinteresantnim.

Napomena: Izloženi pokazatelji su naučni dokazi i činjenice.Sve dosadašnje asocijacije sa bosanskom politikom su preuranjene. One tek slijede. Građani ove zemlje umorni su od problema i ne vide svrhu borbe protiv sveobuhvatnog pesimizma. Bosansko društvo ide korak naprijed, a nekoliko koraka nazad. Cinici ipak trljaju ruke, jer – ipak se krećemo.

Bosansko opće stanje očaja je dobar osnov za upražnjavanje kanibalizma u kojem se oni u stolicama zarad zadržavanja svojih, na silu osvojenih društvenih statusa, spremni na kanibalske rituale okretanja na tihoj ili jačoj vatri oponenata i političkih protivnika.

Fenomenologija trača, podmetanja, diskvalifikacije i objeda nije u savremenom društvu postavljena na pravi način. Ove društvene karakteristike ne samo da se ne sankcionišu zakonom nego postaju „normalne“ i prihvatljive i u sferi moralnosti. Od pamtivjeka moralni kredibilitet jedinke se cijenio i uvažavao, a moralni sunovrati diskvalificirali su čovjeka do njegova groba. Ono što je pregnuće suvremenosti je celofanski obrat u kojem je zlo upakovano u masku dobra. Međusobna komunikacija između ljudi počiva na obmani i samoobmani u kojoj, kao takva, više liči na blud nego na razgovor. Sve društvene institucije su moralno atrofirale i postale mračnjačke. Uče nas i učimo druge da do ciljeva treba i možemo gaziti preko ljudi, a ako se opiru dozvoljena je upotreba svih sredstava da se dosegne do cilja. I preko leševa ako treba. Tako dobismo (i izabrasmo) vlast prepunu razbojnika, pokvarenjaka, hulja i razvratnika svih fela.

Aktuelna politika i društveni odnosi počivaju na licemjerju, trgovini i „kanibalizmu“ do te mjere da nam preostaju jedino prezir i gađenje.

„Uspješan“ bošnjački političar svoj legitimitet i rejting mora potvrditi vjerskim praksama, derviškim halkama, vjerskim manifestacijama i narativima, te folklorističkim slikama u, npr, ihramima, prvim džamijskim safovima, na prijemima kod vjerskih vjerodostojnika, ispred ili unutar nekog čuvenog historijskog vjerskog zdanja ili poznate džamije. Oni bez problema mogu izravno sa hutbe na kojoj se citira ajet: „O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga - a vama je to odvratno - zato se bojte Allaha...“ (49: 12), krenuti osnaženi vjerskim plamom krenuti u novu rundu trača, obmane, podmetanja, diskvalifikacija... i u tome biti čvrsto ubijeđeni da čine boguugodno djelo i da će, u skidanju glava drugima, zaraditi sevap?! Oni se plaho ne sikiraju što njihove laži proizvode smutnju i zabunu u cijelom društvu. Oni ogovaraju jer žele omalovažiti i poniziti druge, ojačati odnos potčinjenosti, relativizirati čast drugih, ismijati ih pred drugima, učiniti ih ovisnima, okrnjiti njihov ugled... Ukratko – potčiniti ih! Itekako su „oni“ svjesni da je veliki grijeh bespravno napadanje i dovođenje u pitanje tuđe časti. Trenutna želja za vlašću i moći nadvladava onaj odgođeni strah od nedozvoljenog.

Oni ne žele da poduzmu odlučne korake u „zatrpavanju“ društva lažnim diplomama, gdje nosioci istih postaju „nosioci pozitivnih društvenih promjena“. Ne žele jer su njihovi politički komesarijati dozvolili da se „zaslužni“ iz istih tih komiteta za sluganstvo partiji i narodu nagrade „diplomama“ i jer su poslušni kerberi na lancima. Praksa pokazuje, međutim, da se ovi nikad dovoljno nahranjeni psi vlasti, često otrgnu sa lanaca. Obično prvi nastradaju njihovi vlasnici. Ima u ovim „zakonitostima“ neke „kosmičke“ pravde.

Nikome od vlastodržaca ne pada na pamet da s lanca otrgnute stranačke pse ponovo vezuje (obično oni naprave novu političku stranku), ali će vezivati za krevete i radijatore djecu u Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine u Pazariću?! Samo osviješteni partijski dušebrižnici i ljudski uhljupi u stanju su da „neodmjerenu i ishitrenu“ reakciju bespomoćnog roditelja teško oboljelog djeteta pretvore u organiziranu terorističku i protunacionalnu aktivnost i prijetnju usmjerenu na vođstvo jedne stranke i glavne porodice.

Gotovo svakodnevno susrećemo se sa primjerima manipulacije masama zarad vlasti, profita i koristoljublja političkih kvazi elita. Vladaoci ne žele zemlju i društvo zakona, jer kako bi zadržali vlast i vladali. Anarhija je zlatni rudnik njihova vlastoljublja i ona sprječava njihov boravak na mjestu gdje treba da budu – u zatvorima.

S bosanskim društvom, državom, partijama i pravosuđem nešto debelo ne štima, jer kažnjavaju se dede i nane na pijaci bez fiskalnih računa, a tajkuni svojim skorojevićkim svadbama i prijemima pune stranice tabloida; društvo u kojem bivši branitelj zemlje i otac višečlane porodice ide u zatvor zbog sječe drva u državnoj šumi a političari i ministri ljetuju u egzotičnim destinacijama nakon silnih finansijskih utaja i malverzacija ne može izdobriti.

Samo povjerenjem u državu i pravdu može se zaustaviti bogznakoji izbjeglički val u ovoj zemlji koji svako malo upolovi stanovništvo ove zemlje i ovog naroda. Narod odlazi jer je ubijeđen da su političke strukture ogrezle u kriminalu, da je ovo zemlja ološa, pokvarenjaka, demagoga, poltrona, frustriranih, nerealiziranih i iskompleksiranih ljudi.

Bosna je zemlja velikog procenta stanovništva koje sklapa navečer oči praznog stomaka, a ujutro otvara oči praznih glava ne uviđajući nužnost da se stvari i ljudi pod hitno moraju mijenjati. Oko nas je anarhija, pokvarenjaci, privatizovane institucije, ubistva, kriminal, izbjeglice, nepotizam, siromaštvo, partitokratija, korupcija... Oko nas je postavljena šahovska ploča nametnutih pravila po kojima je međunacionalna svađa norma, tenzije uslov opstanka i konflikt način kako dočekati novi dan.

Narod šuti, šuti i najveći broj onih koji su došli na liste i ušli u parlamente da bi (nešto) pričali i (još ponešto) uradili za ovu državu i ovaj/ove narod/e. Narod, istovremeno, zna (i vidi) da se uz malo love, stranačkog utjecaja i angažmana i minimuma umijeća komuniciranja može kupiti fakultetska diploma, zdravlje, ljepota, pamet, prijatelji, stanovi, auta...

U takvom okruženju ne može postojati život, što bi Marks rekao, dostojan čovjeka. Niko ne prželjkuje život u kojem će se mahanjem repa zaslužiti komad hljeba. Prosječan čovjek želi prosječnu plaću, siguran posao, sigurnu sutrašnjicu, normalnu penziju, normalno zdravstvo, normalan – život!

Historija nas uči da u sudaru dvije vojske, sistema, države jedan od najjačih strateških udara koji se mogu nanijeti neprijatelju je lišiti ga njegove elite. U Bosni se to desilo nekoliko puta. Najčuveniji događaj je Latasova egzekucija oko 2000 bosanskih prvaka ili masovno iseljavanje bošnjačke političke elite u Osmanlijsku državu nakon dolaska Austro-Ugarske. Po nekoliko generacija je trebalo proći da se bošnjački korpus davraniše, oporavi, preboli, zaliječi rane i preživi od ovakvih brutalnih pokolja.

U današnjoj Bosni mnogi priželjkuju da neki novi Latas uleti i spasi nas aktuelnih političkih „elita“. Ovaj put, mislim, da bi Bosna bila na dobitku.

19.11.2019.

25 NOVEMBAR – PODSJEĆANJE NA POLITIČKU PRINCIPIJELNOST HUSEINA HUSAGE ĆIŠIĆA

Bosanci su loši đaci. Ne uče niti na sopstvenim greškama niti na pregnućima kojih itekako ima. Ponekad možemo iz zaborava otrgnuti neke postupke i događaje vrijedne respekta i divljenja. Takav primjer principijelnog političara i mudre i dalekovide bosanske politike imamo u političkom angažmanu Huseina Ćišića kojeg Mostarci s ponosom pamte kao Husagu.

25. novembra obilježava se Dan državnosti Bosne i Hercegovine. Na ovaj dan 1943. godine održano je Prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu, na kojem je donesena odluka o obnovi državnosti BiH, potvrđene njene historijske granice i Bosna i Hercegovina definisana kao jedinstvena i nedjeljiva država u kojoj će svi narodi imati ista prava („zbratimljena zajednica naroda“) i jedna od šest ravnopravnih republika u budućoj komunističkoj Jugoslaviji. Navedene odluke potvrđene su nekoliko dana kasnije na Prvom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu gdje su postavljeni temelji nove komunističke Jugoslavije. ZAVNOBiH je formalno konstituisan kao predstavništvo Narodno-oslobodilačkog pokreta (NOP) Bosne i Hercegovine, ali je u stvarnosti i praksi djelovao kao njen najviši organ vlasti. Poslije rata nova vlast se, poput svake, učvršćuje novim „primjerenim“ i prepoznatljivim simbolima – zastavom i grbom...

Bosna i Hercegovina se u svojoj povijesti ne može, na žalost, pohvaliti velikim brojem mudrih, pametnih i principijelnih političara sa vizijom. Uz popriličan napor i vrlo „fleksibilne“ kriterije ovaj spisak političara, ljudi od vizije, karaktera, poštenja, principijelnosti, dalekovidosti, mudrosti, vrijednih pomena, historijskog pamćenja... od osnivanja političkih partija ne „prebacuje“ brojku od nekih dvadesetak osoba. Husaga bi morao biti dobro pozicioniran i na toj reduciranoj listi političara koji su svoje ideje i koncept ugradili u temelje današnje Bosne.

Tragično je za ovu zemlju i Bošnjake, što, uopće, moramo postaviti naizgled suvišno pitanje – ko je i po čemu je vrijedan pomena i sjećanja Husein Husaga Ćišić?

Husaga Ćišić (Mostar, 15. 12. 1878 – 30. 08. 1956) ostaje poznat po jednom detalju i događaju koji sažima upravo na simboličkoj ravni njegov politički stav, ideju i filozofiju – to je onaj Bošnjak koji u Savezenoj Skupštini gotovo pravi „incident“ zalažući se „docrtavanje“ šeste (bošnjačke) baklje u državni grb SFRJ.

Kao mladić pristupio je Pokretu za vjersko-prosvjetnu autonomiju Bošnjaka u vremenu austrougarske vlasti koji je pokrenuo Džabić. Nešto kasnije sa grupom prijatelja pokreće časopis Musavat u kojem objavljuje tekstove u kojima oštro kritizira austrougarske vlasti. Jedan je od osnivača prve bošnjačke stranke Muslimanske narodne organizacije (1906). Često je hapšen, pritvaran i, na kraju, protjeran iz Mostara na Bivolje brdo kod Čapljine, Bihać i Arad kako bi se odstranio iz Mostara, gdje je uživao izuzetan ugled i utjecaj. U Prvom svjetskom ratu je boravio na talijanskom ratištu gdje je ranjen. U Kraljevini Jugoslaviji postaje predsjedavajući Gradskog vijeća Mostara, a potom predsjednik Općine Mostar i predsjednik Vakufsko-mearifskog sabora Muslimana za BiH i nosilac mandata narodnog poslanika nove Kraljevine Jugoslavije.

Oktobra 1941. godine bio je inicijator i potpisnik Rezolucije građana Mostara kojom su jednodušno osuđeni progoni, otimačina imovine, sistematska ubijanja i deportacije srpskog i jevrejskog stanovništva u brojne logore smrti. Za njegovim primjerom pošla su sva njegova djeca, posebno sinovi Midhat i Husref koji su, boreći se za ideal antifašizma, živote izgubili na bojnom polju.

Na Trećem zasjedanju AVNOJ-a, kao ubijeđeni antifašista, podnio je amandman na novi Ustav Federativne Jugoslavije i energično istupio protiv negiranja prava muslimanskog naroda na ime Bošnjak i BiH kao republike. Husaga Ćišić je predlagao unošenje šeste buktinje u državni grb Jugoslavije zbog stava da su bosanski muslimani - Bošnjaci ravnopravni sa Srbima, Hrvatima, Slovencima, Makedoncima i Crnogorcima i da su šesta jugoslovenska nacija. Husaga se dvjema predstavkama, od 5. decembra 1945. i 6. januara 1946. godine, obraća Ministarstvu za Konstituantu zahtjevom da se u državni grb unese i šesta buktinja kao obilježje bosanske nacionalnosti, jer bez ovog simboličkog čina Bošnjaci "nemaju nikakve garancije za svoj opstanak, niti mogu imati izgleda za miran društveni i državni život".

Ćišić, ovim povodom, piše: "Nama Bosancima, kao nesumljivom izdanku onih starih Bošnjaka ostavili su pravo da se zovemo muslimanima s prozirnom tendencijom da nam u znaku toga, u svim danim zgodama ospore pravo riječi u nacionalnim i državno-pravnim pitanjima naše uže otadžbine Bosne i Hercegovine." Prijedlog je odbačen. Iz tog je razloga bio jedini član Ustavotvorne skupštine koji je 1946. imao snage i hrabrosti suprotstaviti se u raspravama oko Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije moćnicima Aleksandru Rankoviću, Moši Pijade pa i samom Titu. Na koncu, jedini je glasao protiv usvajanja Ustava jer njegovi prijedlozi nisu akceptirani. Još tada on je vrlo jasno ukazao na kontinuitet srpskog nacionalizma i u novoj Jugoslaviji kao poguban za budućnost Bosne.

U to vrijeme sučeljavaju se dva koncepta: srpski delegati zagovaraju pripajanje cijele BiH Srbiji, a bosanskohercegovački delegati traže ravnopravan status sa ostalim republikama. Čini se „kompromis“ po kojem BiH ima republički status, ali se definira da je „nastanjena dijelovima srpskog i hrvatskog naroda, kao i bosanskohercegovačkim muslimanima”.

Koje su to političke ideje Husage Ćišića koje su oponirale zvaničnoj onovremenoj politici naspram Bosne?

Husaga se zalagao za bosanstvo utemeljeno na historijskim činjenicama i kategorijom iznad integralnog jugoslavenstva koje smatra prikrivenim oblikom srpskog aspiracijskog nacionalizma. Na svojevrstan način Husaga odbija nacionalni naziv musliman za bosanske muslimane, a to objašnjava time da, ako se oni svedu na vjersku skupinu neće imati ni nacionalna, ni državotvorna prava.

Husagin politički princip i doktrina se razlikuje od komunističke ideologije, on se zalaže za ustavno definisanje bosanske narodnosti po principu Bosna – Bosancima, dok su komunističke vlasti Bosnu smatrale republikom Srba, Hrvata i ostalih, a od tih ostalih se, po njemu, očekivalo narodnosno opredjeljenje u srpskom i hrvatskom smislu. Glasnogovornik ovog komunističkog stajališta bio je Moše Pijade, koji zastupa tezu da se u Bosni ne smije dozvoliti formiranje bosanske nacije. Pijade smatra da je to zabluda koja ne znači nikakav napredak, već nazadak. Po njemu Bosna ne smije biti područje neke vlastite nacionalne specifičnosti, što je, u suštini, otvoren prostor za nastavak aspiracijskih politika prema Bosni s konačnim ciljem njene podjele. Stoga se Husaga tako grčevito i beskompromisno bori za „Bosansku republiku“, jer hrvatska i srpska nacionalna ideologija i dalje ima aspiracije prema Bosni. Po njegovom mišljenju, bosanski muslimani niti u jednoj od Jugoslavija nisu bili konsultovani o svojoj budućnosti.

Period komunističke Jugoslavije iz percepcije Bošnjaka još uvijek se idealizira kao doba bošnjačkog uspona i afirmacije. Akademik Abdulah Sidran opisujući ovaj historijski period ističe: „Pokazalo se da ona formulacija ZAVNOBIH-a koju smo pedeset godina s ponosom navodili kao vrhunaravnu mudrost - da 'Bosna nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego je i srpska i hrvatska i muslimanska' - nije nikakva mudrost nego jezičko-logička vratolomija nemoćna da izdrži nadolazeće povijesne kušnje. Srbija i Hrvatska su iz njene prividne logike, a pod plaštom brige za svoje sunarodnike u BiH, potezale svoja imovinska prava, to jest teritorijalne pretenzije na BiH, dovodeći je praktično do samog uništenja i nestanka. Bosanske patriotske snage moraju se okupljati pod novim geslom: Bosna nije ni srpska ni hrvatska ni bošnjačka - Bosna je bosanska!“

Veličina i značaj političkog angažmana, posebno iz današnje percepcije, Husage Ćišića ogleda se u činjenici što je na ispravan način spoznao problem u kojem se našla Bosna i Hercegovina nakon Drugog svjetskog rata, pravilno identifikovao faktore njenog razaranja, te ispravno i dalekovido izdiferencirao način prevazilaženja problema i rješenje za budućnost, Bosne kao države i bosanskog naroda kao nacije. Ovaj hrabri čin kruna je Ćišićeve principijelnosti i dalekovidosti vrijedne poštovanja i uvažavanja.

O liku i djelu Husage Ćišića decenijama se u bosanskohercegovačkoj javnosti i akademskim krugovima nije znalo gotovo ništa. U današnjem Mostaru ni jedna ulica niti najmanji sokak ne nosi ime njegovog velikana?!

Suviše je bošnjačkih političara kroz historiju stradalo od diskvalifikacija, objeda i pakosti njihovih sunarodnjaka. Rijetko koji je uspio izraditi harizmu ozbiljnog političara koji je u stanju da bude ozbiljno shvaćen od političara u okruženju ili međunarodnim okvirima. Ako i jeste brzo bi mu se slomila krila. Spisak „otpisanih“ je pogolem, od Sakiba Korkuta, Safvet bega Bašagića, Džemala Bijedića, Hamdije Pozderaca, pa sve do Alije Izetbegovića i naravno, što je fokus ovoga teksta, Husage Ćišića.

Naši današnji bošnjački političari liče kao jaje jajetu. Oni su skromnih intelektualnih limita, nekompetentni, opterećeni aferama, beskrajnih nerealnih ambicija, samoubijeđeni u „pragmu“ i ćepenačku trgovinu spremni da narodne pare i državne resurse dijele šakom i kapom zarad učvršćenja svoga položaja. Na položaje su dospjeli osrednjim izbornim rezultatima u zemlji u kojoj tek nešto iznad 50% birača izlazi na izbore i na kojima se takmiče partije i kandidati koji ne dobijaju glasove ni u sopstvenom haustoru, ali koji mogu, zbog izbornih pravila, ni krivi ni dužni, osvanuti u nekom zakonodavnom tijelu i sa stotinjak prikupljenih glasova. Aktuelnim bosanskim političarima su i ambasadori prestali dolaziti na kafu; oni nisu sklepali vlast ni nakon 13 mjeseci; oni su „obnovitelji evropskih vrijednosti“ ali istovremeno i „negatori genocida“...

Bošnjaci imaju četrdesetak stranaka i isti broj sučeljenih interesa, a niti jednu ozbiljnu politiku; među njima sijevaju varnice, sukobi, podjele i beskrajne rasprave oko efemernih pitanja, a najviše zbog fotelja; drugačija partijska pripadnost se kvalificira kao krvno neprijateljstvo; sve njihove priče i razmirice vode se oko snage stranke ne osvrćući se što je država na izdisaju; oni su dovoljni sami sebi; oni koriste funkciju kao manifestaciju svog bolesnog ega; oni su pohlepnici i kvazi patriote; oni su kadrovske komisije zaokružili u svoje porodice i interesne klanove...

Zemlja smo sa tri predsjednika, (najmanje) tri nazovi vizije, bezbroj političkih partija, morem političara, 14 vlada, egzodusom što ratnim što ovim poratnim-izbjegličkim... Takva zemlja, sve da se tronacionalno ližemo od sabaha do akšama jednostavno ne može uspjeti. Ali će nas nacionalni pregovarači uredno izvijestiti da je atmosfera – dobra. Znaju li oni kakva je atmosfera – u narodu?! Nismo došli na igranku da nas interesuje atmosfera?! Bosanski političari imaju obraza i hrabrosti javnosti reći da nakon 13 mjeseci nisu formirali vlast, ali da je atmosfera dobra i fina, da ima međusobne hemije; u zemlji u kojoj sve ključa što na tihoj što na plahovitoj vatri – oni strpljivo rade na utopljavanju odnosa...?!

Laž i obmana bosanskih političara postala je norma, životni stil i pravilo igre. Društvom dominira laž i obmana; vidimo to na svakom koraku, u falsifikovanim diplomama, izmišljenim radnim mjestima, biorokratskom aparatu, tajkunskim manirima... Priča o alternativi diskvalificira autora kao izdajnika. Pobuna i riječ iskrena, poput Ćišićevih, ne postoje, jer takva riječ je subverzija, antidržavna i aninacionalna aktivnost koja se ne može dopustiti. Verbalni delikt je još uvijek žilav i mutirao je u nove forme.

Rezultat pobrojanih nedostataka je opća apatija, iseljavanje, zamor... Ljudi više ni ne tragaju za odgovorima jer su/smo dospjeli na moralno dno iz kojeg ne vidimo svjetlo u tunelu. Sve naše priče počinju i završavaju istom ispraznom parolom koja je, u suštini, demagoška – u jedinstvu je snaga! Jedinstvo čega, koga?! Zazivamomo jedinstvo, a međusobno oči kopamo jedni drugima!?

Današnja bh. politika je, kao što smo istakli, blato, kal, trgovina, neprincipijelnost... Stoga je ohrabrujuće u povijesti BiH naći i afirmirati ljude koji su bili vizionari, dosljedni, principijelni i koji su u stanju vidjeti decenijama u budućnost. Husaga Ćišić je bio upravo takav. Na sreću, još uvijek se pamte „zanimljive“ crtice iz njegova života, poput onih kako je više puta iz svoje kuće i svoje avlije znao najuriti brojne „medijatore“, manipulante, partijske komesare i ubjeđivače koji su ga nagovarali da se prikloni aktuelnim vlastima zarad pragme i „općeg dobra“. Činio je to za vrijeme NDH, ali i za vrijeme komunista.

Husagina principijelnost i jasna vizija Bosne najbolje je sažeta u pismu ministru Bariši Smoljanu od 19. 11. 1939. godine: „Mi Bosanci nijesmo ničija prćija... Naša je želja da pod svoj bajrak okupimo sve zdrave elemente naše uže domovine BiH koji ovu ispaćenu i orobljenu zemlju vole sinovskom ljubavlju. Ako se već ne nadje razumijevanja za naše opravdane zahtjeve, u krugu onih,koji sada imaju vlast u svojim rukama, pitanje bosanske samostalnosti ostaće zanas otvoreno sve dotle dok svojoj Otadžbini čast ne povratimo“.

Nepravda prema Ćišiću je očigledna, bolna i govori o našem (ne)odnosu prema historiji i principijelnim političarima koji su mogli pomiriti različite ideološke i nacionalne koncepte. Iz današnje percepcije i međupartijskih i međunacionalnih konfrontacija, kada se pojedini historijski periodi „prisvajaju“ i otimaju od drugih (polaganje prava SDP-a na NOB i period 1941-945, kao i svojatanje SDA perioda 1992-1995) veoma je važno tretirati važne događaje iz historije Bosne „nadstranački“ bez isključivosti, prisvajanja i kao naše zajedničko – bosansko naslijeđe.

Politički angažman Husage Ćišića pokazuje kako pojedinac Bošnjak/Bosanac može imati objektivnu i dalekosežnu refleksiju i kako je u stanju da promišlja i djeluje u skladu sa historijskom ulogom i percepcijom koja ima univerzalni i globalni karakter. Bošnjaci imaju gotovo „genetsku“ deformaciju istovremenog potcjenjivanja ili precjenjivanja određenih historijskih ličnosti. Očigledno je da ove savremene političare itekako precjenjujemo dok smo jednu izuzetnu ličnost i iznimnog političara potpuno neopravdano i nezasluženo gurnuli u potpuni zaborav.

Husaga je želio samo da bude Bosanac, slobodan, da odlučuje o svojoj sudbini, svom identitetu, zajednici i svojoj državotvornosti...

16.11.2019.

EVROPSKI IZVJEŠTAJ O ISLAMOFOBIJI I NJEGOV UTJECAJ NA BIH (III)

Islamofobija u Bosni i Hercegovini

Islamofobija u Bosni i Hercegovini ima dugu historiju. Najupečatljivija je ona iz posljednjeg rata (1992-1995) koja je okončana masovnim zločinima, uključujući i genocid, ali je bila prisutna i u toku Drugog svjetskog rata. Teorijska razrada islamofobije započeta je Memorandumom Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) kojim je započet, kvazi naučnim metodama, proces „dokazivanja“ teorije po kojoj su tadašnji jugoslovenski muslimani predstavljani kao izdajnici pravoslavnog kršćanstva, „ljudi sa slabim genima koji su prešli u islam“. Te tvrdnje počivaju na „teoriji“ da je islam u Bosnu i Hercegovinu stigao s Osmanljskom državom u petnaestom stoljeću i da predstavlja strano tijelo na balkanskom području.

Bosanski muslimani (Bošnjaci) su autohtona etnička skupina. U periodu komunizma (1945-1990) vjerske slobode su bile znatno reducirane. Nakon smrti Josipa Broza Tita 1980, uspon srpskog nacionalizma najprije je potaknuo antialbansku, a kasnije i antimuslimansku retoriku. Viševjekovne ideje o uspostavljanju homogene Velike Srbije oživio je srbijanski režim pod vođstvom Slobodana Miloševića. Slijedi rat od 1992. do 1995. Međunarodni oružani sukob i genocid (cilj uspostave Velike Srbije i Velike Hrvatske podrazumijevao je podjelu Bosne i Hercegovine i uklanjanje njenog muslimanskog stanovništva) uzrokovali su smrt najmanje 100.000 muslimana/Bošnjaka, 30.000 prisilnih nestanaka i silovanje nad 30.000 žena i djevojčica.

Posmrtni ostaci pokopani su u stotinama skrivenih masovnih grobnica širom zemlje. Pored ovoga, porušeno je oko 600 džamija i raznih islamskih vjerskih objekata, namjerno uništeno od strane vojske bosanskih Srba i Hrvatskog vijeća obrane. Dejtonskim mirovnim sporazumom 1995. okončan je rat ojačavši rezultate genocida i učvrstivši podjele u zemlji. Aneks 4, Dejtonskog sporazuma je Ustav BiH u kojem su osnovana dva odvojena entiteta (teritorijalne jedinice): Bošnjačko-hrvatska federacija Bosne i Hercegovine i Republika Srpska, svaki sa svojim predsjednikom, vladom, parlamentom, policijom i drugim tijelima. Entiteti, uz Distrikt Brčko, čine Bosnu i Hercegovinu, jedinstvenom državom sa vrlo slabim i neefikasnim državnim institucijama uključujući rotirajuće tročlano Predsjedništvo čija je nadležnost vanjska politika i odbrana i koje odlučuje isključivo konsenzusom.

Sistem državne vlasti BiH je vrlo složen, nefunkcionalan, baziran na nužnom konsenzusu gotovo do partikularija i kompliciranom vlašću entiteta i kantona koji imaju i zakonodavne nadležnosti. Rezultat je ogroman birokratski državni aparat koji je sam sebi svrha. Nakon srpske agresije i genocida 1992-95., islamofobija je, i dalje, prisutna u BiH i regiji. Manifestira se u političkim izjavama, medijima i fizičkim napadima. U postratnom periodu usmjerena je prvenstveno na povratnike bošnjačke nacionalnosti u Republici Srpskoj i na područjima sa hrvatskom većinom. Nakon završetka rata ubijeno je 13 bošnjačkih povratnika, a 20 ranjeno u zločinima povezanim s mržnjom u Republici Srpskoj. Niti jedno ubojstvo nije procesuirano od strane pravosudnih vlasti RS-a.

Zbog smrti, protjerivanja, unutarnje i vanjske migracije u periodu agresije na BiH od 1992. do 1995. godine, broj i demografska raspodjela etničkih skupina značajno su se promijenili. Bosna i Hercegovina je sekularna država bez državne religije. U današnjoj poslijeratnoj BiH, evidentno je povećano prisustvo religije u javnoj areni. Neki pozdravljaju religijski preporod kao potvrdu identiteta nakon višedecenijskog procesa deislamizacije koji se dogodio u doba komunizma, dok drugi to vide kao rastuću prijetnju sekularnoj i politički krhkoj državi.

Glavni događaji koji su potaknuli islamofobnu retoriku u Bosni i Hercegovini u 2018. godini bili su povezani s izborima i tzv. migrantskom krizom. Na općim izborima u oktobru dogodila se orkestrirana kampanja usmjerena protiv države Bosne i Hercegovine koju su vodile i Hrvatska i Srbija. Bosna i Hercegovina se predstavlja kao neuspjela država i sigurno utočište teroristima. Republika Srpska nastavila je svoju separatističku politiku u 2018. godini objavivši da priprema teren za sukcesiju i za konačno pridruživanje Srbiji. Budući da su Srbija i Mađarska zatvorile svoje granice, migranti su pronašli svoj put prema Evropi kroz Bosnu i Hercegovinu. U većini slučajeva srbijanske vlasti potiču ih na odlazak u Bosnu i Hercegovinu s ciljem olakšavanja srpskog pitanja migranata. S druge strane, migranti koje je hrvatska policija uhitila vraćaju su preko granice u Bosnu i Hercegovinu. Taj priljev migranata bio je jedan od glavnih uzroka islamofobije i teorija zavjere koje su pokrenuli političari i mediji bosanskih Srba. Islamofobna retorika političkih ličnosti i medija je u porastu.

U BiH ne postoji državna institucija koja se bavi prikupljanjem podataka o islamofobiji, iako bi, po logici stvari, barem Ministarstvo sigurnosti trebalo da se bavi ovim problemom. Donekle prazninu popunjava Islamska zajednica BiH u okviru koje postoji Komisija za slobodu vjere koja posljednjih godina prikuplja podatke i javnost upoznaje sa svojim Izvještajem o registriranim slučajevima kršenja prava na slobodu vjere muslimana u BiH koji, svojom metodologijom i načinom izrade, obuhvata i slučajeve islamofobije.

U Bosni i Hercegovini ne postoji ozbiljan metod, način, niti institucije koje bi se na naučni i stručan način nepristrasno i činjenično bavile islamofobijom iako bi se to podrazumijevalo samim bh specifičnostima. BiH je evropska zemlja time čudi kako u državnom aparatu na bilo kojem nivou vlasti ne postoji niti odjel niti osoba koja bi se bavila ovim problemom. Iznenađuje da Vijeće ministara nije zadužilo neku od institucija, barem u okviru Ministarstva sigurnosti, da prikuplja informacije vezane za islamofobiju. Donekle, izuzetak čini Izvještaj koji je tek od 2010. (?!) godine počela objavljivati Islamska zajednica. Počela i stala.

Evropski izvještaj o islamofobiji, i njegov odjeljak za Bosnu i Hercegovinu, sastoji se od šest podruĉja koja su bila u fokusu praćenja i analize: državni i politiĉki sektor; lična i kolektivna dimenzija slobode vjere u medijima; sektor zapošljavanja; sektor obrazovanja; diskriminacija i netolerancija u umjetničkim djelima; zločin iz mržnje ili napadi na muslimane, službenike i imovinu Islamske zajednice. Sastavni dio Izvještaja su preporuke organima i institucijama Bosne i Hercegovine i međunarodnim političkim i organizacijama za zaštitu ljudskih prava. Izvještaj donosi izjave istaknutih bivših i sadašnjih zvaničnika o islamofobiji, ukazuje na stanovite teškoće oko definiranja termina islamofobija i dileme koje oko toga postoje.

Hikmet Karčić autor je dijela Izvještaja koji se odnosi na Bosnu i Hercegovinu. Autor tvrdi da su, kao i prethodnih godina, glavni generatori islamofobnog diskursa i antimuslimanske bigoterije kreatori politike na političkom, medijskom i akademskom polju bosanskih Srba. U 2018. Milorad Dodik, vođa bosanskih Srba i novoizabrani srpski član u Predsjedništvu BiH, dehumanizirao je bošnjačke muslimane nazivajući ezan "zavijanjem" u emisiji na javnoj srpskoj televiziji. Pored toga, u 2018. godini došlo je do velikog porasta antibošnjačkih i antimuslimanskih bigotija od strane bosanskih Hrvata i hrvatskih političkih institucija, a također i regionalnih političkih aktera. Ovi akteri i dalje predstavljaju Bosnu i Hercegovinu kao neuspjelu državu u kojoj se nalaze ekstremisti i koju je potrebno teritorijalno podijeliti radi osiguranja mira i sigurnosti. Srpske vlasti su, također, nastavile negirati genocid i ratne zločine. Lokalni i regionalni mediji doprinijeli su antimuslimanskoj bigotiji izvještajima o terorističkim prijetnjama i radikalnoj ideologiji, povezujući ih s bosanskim političkim i vjerskim establišmentom. Opći izbori u oktobru 2018. bili su glavno žarište islamofobne i antimuslimanske retorike u srbijanskim, hrvatskim i bosanskim medijima.

Osim toga, u 2018. su efekti tzv. migrantske krize bili izraženiji u odnosu na prethodne godine, a povećan broj migranata postao je ključni element u nacionalističkoj antislimanskoj histeriji i histeričnom antimuslimanskom diskursu. Senzacionalistički medijski izvještaji pokušali su povezati Bošnjake s “islamskim ekstremizmom” i globalnim terorističkim skupinama. I na kraju, u godini se nastavio fizički i verbalni napad na džamije i imame, uglavnom na području bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska. Većinu ovih slučajeva policija nije riješila. Dodatna antimuslimanska mržnja bila je vidljiva na nogometnim utakmicama i u grafitima u gradovima u kojima dominiraju Srbi.

Domaći i regionalni mediji doprinijeli su antimuslimanskim netrpeljivostima kroz izvještavanje o terorističkim prijetnjama i radikalnoj ideologiji, povezivajući ih s bošnjačkim političkim i vjerskim zvaničnicima. Bošnjaci i Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini bili su optuženi, od strane određenih političkih faktora bosanskih Hrvata, da su izabrali hrvatskog člana Predsjedništva BiH. U odjeljku za Bosnu i Hercegovinu Evropskog izvještaja o islamofobiji navedeni su brojni incidenti koji su prikupljeni iz medija, direktnim izvještavanjem, ličnim kontaktima ili su podaci preuzeti iz Komisije Islamske zajednice BiH kao i drugih institucija (policijski izvještaji, Međureligijsko vijeće i sl.). Navodimo samo neke od vrlo precizno evidentiranih slučajeva koji se ponavljaju, postaju praksa ili su „uobičajeni“: skrnavljenje vjerskih objekata bacanjem svinjskih ostataka u prostore koji pripadaju Islamskoj zajednici; uništavanje imovine povratnika i njihovo zastrašivanje; ispaljivanje metaka na vjerske objekte i bacanje kamenja; krađa vjerske imovine...

U institucijama Republike Srpske od ukupno 5.066 zaposlenika samo 43 su Bošnjaci. Opća nesigurnost, nelagoda i diskriminacija potspješuje odlazak Bošnjaka iz Republike Srpske. Poseban problem je uskraćivanje bošnjačkim povratnicima prava na učenje bosanskog jezika u Republici Srpskoj. Pitanje diskriminacije u obrazovanju vidljivo je i u područjima u kojima dominiraju Hrvati, gdje postoji koncept „dviju škola pod jednim krovom“.

U 2018. godini došlo je do porasta izjava lokalnih i regionalnih političkih aktera koji su koristili islamofobnu retoriku da bi urušili ugled Bosne i Hercegovine i prikazali je kao radikalno muslimansko utočište. O tome su govorili političari bosanskih Srba i bosanskih Hrvata, kao i srpski i hrvatski političari. Na regionalnom nivou je 2018. godine došlo do porasta izjava koje su BiH prikazale kao sigurno utočište radikala. Dodik je sve Srbe koji rade u institucijama Bosne i Hercegovine nazvao „poturicama“, što je pogrdni izraz za bošnjačke muslimane. Večernje novosti su objavile izjavu Milorada Dodika kako bošnjački političari zajedno s Obavještajno-sigurnosnom agencijom Bosne i Hercegovine planiraju dovesti 150.000 migranata u zemlju i da će ti migranti dobiti državljanstvo BiH. Narodna skupština Republike Srpske odbacila je izvještaj Komisije za Srebrenicu iz 2004. Tog dana Milorad Dodik dao je nevjerojatnu izjavu tvrdeći da su Bošnjaci sami planirali genocid s ciljem "satanizacije" Srba i uključivanje Sjedinjenih Američkih Država u rat. Premijerka Srbije, Ana Brnabić u intervjuu DW-u izjavila je da je ono što se dogodilo u Srebrenici "grozan zločin, to je ratni zločin", ali ne i genocid. Političar bosanskih Hrvata Dragan Čović izjavio je da je izbor Željka Komšića za člana bosanskohercegovačkog Hrvata u Predsjedništvu BiH bio uspješan zbog zagovaranja imama u džamijama i na taj način okrivio članove Islamske zajednice za njegov politički gubitak.

Brojne su medijske izjave i natpisi koji slijede islamofobnu retoriku. Najčešće se povezuje BiH i bosanski političari sa radikalnim ekstremizmom. Autori islamofobnih izjava obično su političari ili samoproglašeni i angažirani „stručnjaci“ i „eksperti“. Navodimo neke od primjera: Slobodna Dalmacija objavila je članak pod naslovom „Šta se događa u BiH?“, u kojem se tvrdi da „opasne selefije lutaju bosanskim gradovima, drže bacače granata u svojim automobilima, otimaju djevojke, Bosna je nesigurno i opasno mjesto...“ „Mreža za izgradnju mira“ objavila je članak „Zašto riječ islamofobija nije u redu?“ Autor članka ne samo da tvrdi da je „islam ideologija, već i da se izraz islamofobija ne može smatrati na istoj razini kao rasizam, homofobija i antisemitizam“. Deutsche Welle prikazuje Bosnu i Hercegovinu kao središte muslimanskih radikala i prikazuje arapske turiste kao veliki problem zemlje. Radio-televizija Republike Srpske (RTRS) objavila je članak u kojem se navodi kako Bošnjaci „preuzimaju“ srpska i hrvatska naselja u Federaciji Bosne i Hercegovine. Članak naglašava da Srbi gotovo više ne naseljavaju 520 naselja, dok su Hrvati izgubili većinu u 214 naselja.

Večernji list objavio je članak o tome kako su migranti registrirani u Mostaru samo zato što ih bošnjački političari žele koristiti kao sredstvo dominacije nad drugim ljudima“. Nadalje, Večernji list navodi da priliv migranata nanosi štetu hrvatskoj etničkoj slici. Prema tekstu, jedini razlog zbog kojeg migranti dolaze u Mostar je taj što mogu poremetiti ravnotežu hrvatske većine. Srbijanske Večernje novosti tvrde da „Bošnjaci vole činjenicu da u Bosnu i Hercegovinu dolazi više migranata“. Autor članka iznosi stav da priliv imigranata nije slučajan, jer je cilj naseliti zemlju muslimanima. Prema članku, dolazak migranata nije zbog teške situacije u njihovim zemljama, već zbog plana bosanskih političara. U članku je također navedeno da je alarmantno da su se tri bebe rodile roditeljima migrantima.

Srpska televizija PRVA emitirala je priču o „Zelenoj transverzali“ - srpskoj propagandi o ujedinjenju muslimana na Balkanu - tvrdnji koju su koristili srpski nacionalistički čelnici kako bi opravdali genocidno nasilje za vrijeme rata. Glas Srpske objavio je članak u kojem se navodi da su Bošnjaci, dva dana prije izbora, dobili upute da u džamijama glasaju za bošnjačkog predsjedničkog kandidata Šefika Džaferovića i hrvatskog predsjedničkog kandidata Željka Komšića. Izrečene su tvrdnje da je razlog ove taktike bio eliminiranje svih legitimnih hrvatskih predstavnika kako bi Federacija Bosne i Hercegovine mogla postati homogeni bošnjački entitet. Mario Karamatić tvrdio je,nakon izbora, da je Željko Komšić izabran za člana bosanskih Hrvata u Predsjedništvu BiH zbog glasova koji su mu dali islamski ekstremisti koji žele uspostaviti Islamsku državu.

Nekoliko Facebook stranica, koje uglavnom predstavljaju srpske nacionalističke grupe, objavilo je članke koji šire strah od Bošnjaka i uključuju poricanje genocida. Općinski sud u Livnu osudio je sedam muškaraca Hrvata na godinu dana uslovne kazne zatvora zbog izazivanja „nacionalne, rasne i vjerske mržnje. U 2015. godini tih sedam muškaraca donijelo je rezervoar s benzinom ispred džamije u Tomislavgradu i psovkama i prijetnjama oštetili nekoliko automobila i fizički napali dva lokalna muškarca Bošnjaka. Sud u Zagrebu smanjio je kaznu ratnom zapovjedniku bosanskih Hrvata Marku Radiću s 21 na 12,5 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti počinjene u Mostaru, BiH, 1993. i 1994. godine. Sud u Zagrebu smanjio mu je kaznu jer hrvatski zakon ne priznaje „koncept udruženog zločinačkog poduhvata“...

Preporuke Evropskog izvještaja o islamofobiji

- Islamofobija, diskriminacija i netolerancija prema muslimanima prisutni su i predstavljaju ozbiljan problem društva u EU. Nužno je uložiti potrebne napore da se eliminiraju uzroci diskriminacije i netolerancije, da se osigura potpuna primjena standarda o slobodi vjere, slobodi izražavanja, kolektivna dimenzija slobode vjere, pravo na vjersko obrazovanje, pravo na rad i zapošljavanje, izbjeglo donošenje zakona koji će biti diskriminirajući prema muslimanima;

- Insistirati na jednakopravnosti i obavezi poštovanja ljudskog dostojanstva i života;

- Prepoznati i osuditi islamofobiju, netoleranciju i diskriminaciju te osigurati stvarnu mogućnost muslimanima da potpuno sudjeluju u javnom životu u skladu sa zakonom, islamskim uvjerenjima i najvišim demokratskim standardima i vrijednostima;

- Osigurati da se kod zapošljavanja vrednuje osoba prema njenom obrazovanju, stručnosti i sposobnostima; osigurati pod jednakim uvjetima mogućnost jednakog pristupa traženju posla i zapošljavanja, te raditi na eliminaciji uzroka diskriminacije s kojom se susreću muslimanke sa mahramom;

- Zajednički raditi na jačanju odgovornosti medija, posebno javnih servisa, u borbi protiv predrasuda i straha te kreiranju ambijenta poštovanja ljudskog dostojanstva;

- Osigurati da se kroz zakon i zakonske inicijative eliminira diskriminacija i netolerancija prema muslimanima;

- Ukazivati i osuđivati diskriminaciju i ohrabrivati vlade da prate poštivanje prava muslimana;

- Podizanje svijesti o islamofobiji, diskriminaciji i netoleranciji prema muslimanima u svim zemljama članicama;

- Poticati medije da ne šire predrasude prema muslimanima i insistirati na profesionalnim novinarskim kodeksima i standardima;

- Očigledno je da postoji potreba za borbu protiv antimuslimanskog rasizma. Manifestacije i oblici rasizma prema muslimanima imaju brojne oblike i varijacije tako da, sem njegova priznanja postojanja i suočavanja s njim, nužno je i precizno definisanje samog pojma islamofobije radi preciznih pravnih formulacija i sankcionisanja;

- Evropski parlament bi morao usvojiti rezoluciju o suzbijanju islamofobije s konkretnim političkim preporukama, kao što je to učinio u borbi protiv antisemitizma, anticiganizma i afrofobije;

- EU bi trebala poticati vlade i gradove da usvajaju nacionalne i lokalne akcijske planove protiv rasizma i islamofobije;

- Potrebno je više istraživanja koja će analizirati utjecaj islamofobije na djecu, zdravlje, psihičke bolesti itd;

- Budžeti EU-a trebali bi podržati razvoj programa financiranja koji će omogućiti civilnom društvu koji radi protiv islamofobije da razvija dugoročne projekte za izgradnju kapaciteta, zagovaranje jednakosti, obrazovne programe itd.

S obzirom na porast desničarskog ekstremizma i posebno povećanog naoružanja tih grupa, potrebno je provesti programe koji se bave desničarskim ekstremizmom. Nužno je suprotstavljanje desničarskoj ekstremističkoj ideologiji;

- Vlasti moraju osigurati sigurnost muslimanskih vjerskih mjesta;

- Pristup zapošljavanju muslimanskih žena trebao bi biti poboljšan jer su one najdiskriminiranija skupina među muslimanima;

- Diskriminaciju na radnom mjestu treba riješiti kako bi se riješila niska ekonomska aktivnost među muslimanima ciljanim intervencijama u fazama zapošljavanja, zadržavanja radnih mjesta i napredovanja;

- Treba poticati saradnju vlada (na državnom nivou, nivou entiteta i Distrikta Brčko), Islamske zajednice i nevladinih organizacija u borbi protiv diskriminacije muslimana;

- Trebalo bi podizati svijest javnosti o ljudskim pravima i slobodi vjeroispovijesti i uvjerenja od strane nevladinih organizacija, medija itd;

- Islamska zajednica, nevladine organizacije, policija i sudstvo trebaju poboljšati metode dokumentiranja slučajeva kršenja prava muslimana;

- Islamska zajednica, nevladine organizacije, policija i pravosuđe trebaju podizati svijest o zločinima iz mržnje nad muslimanima i njihovoj pravilnoj registraciji i procesuiranju;

- Treba podići svijest medija o govoru mržnje (na mreži i izvan nje) od strane medija, političara itd;

- Treba podići svijest o islamskoj praksi (namaz, džemat, marama...) i dostupnim načinima kako se ti „problemi“ mogu prilagoditi obrazovanju i zapošljavanju. Propise treba prilagoditi u skladu s tim;

- Trebalo bi izmijeniti zakone koji određuju da se javni službenici ili dužnosnici "suzdržavaju od javnog očitovanja svojih vjerskih uvjerenja", koji diskriminiraju muslimanske zaposlenike u postu, pauzama za dnevne molitve ili nošenju marame. Najvažnije slučajeve treba uputiti na VSTV (Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće);

- Treba podići informiranost i svijest građana i nevladinih organizacija o prijavljivanju uvredljivog medijskog jezika Vijeću za štampu u BiH i Regulatornoj agenciji za komunikacije;

- Treba informirati građane i nevladine organizacije o podnošenju pritužbi u vezi s kršenjem ljudskih prava Uredu ombudsmena BiH, Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice i redovnim sudovima;

- Trebalo bi razviti predanost suzbijanju nasilnog ekstremizma, ali ne na štetu slobode vjeroispovijesti i ne isključivo usredotočivanja na islam ili muslimane...

Zaključci

Da li je Evropski izvještaj o islamofobiji pesimističan? Ako imamo konfrontirane strane, napetosti i isključivosti koje, same po sebi, ne mogu približiti stavove niti ponuditi riješenja, Izvještaj je objektivan i pruža nadu, jer objektivno ukazuje na suštinu problema, da postoji osnov kako, još uvijek, postoji nada da se procesi promjene u pozitivnom smjeru.

Ovakvi izvještaju mogu biti dobar i objektivan poticaj javnostima da se odbaci politizacija i ignorancija prema muslimanima u Evropi i da se gradi globalna evropska solidarnost, ne samo zbog altruizma prema izbjeglicama nego i perspektive same Evrope. Ako se evropske institucije ozbiljnije ne suoče sa izbjegličkim problemom i islamofobijom neminovno će rasti desničarski populizam koji će, na kraju, dekonstruirati i samu evropsku ideju i njene institucije. Zar ovaj strah nije bio prisutan tokom ovogodišnjih evropskih izbora? Evropske institucije moraju razvijati demokratske principe i politička sredstva primjereno potrebama i realnostima XXI stoljeća. Suvremena politika počiva na pohlepi za resursima i profitom a ne pomoći ljudima i planetarnom opstanku.

Evropska desnica gradi koheziju i osvaja glasove na glasnoj kritici, na socijalnim idejama, ali i na unutarnjoj poslušnosti, militarizmu i konzervatizmu. Upravo ovakva društva nužno porađaju konzervativne vođe i autokrate koji su u stanju mobilizirati ljude, ne više u političke partije nego u pokrete koji imaju pretenziju za široki društveni i politički preobražaj i korijenitu transformaciju kompletnog evropskog društva. Ovi pokreti iz dana u dan stječu nove podanike jer radi se o korjenitoj promjeni evropske ideologije i puta. Ovogodišnji evropski izbori pokazuju da će se Evropa morati jasnije izjasniti i u konačnici opredjeliti za „transformaciju demokratije“ ili daljnje otići u desni radikalizam.

Muslimani se u velikoj mjeri smatraju stranim i potencijalno opasnim elementima u evropskim društvima. Danas, muslimanski narodi širom planete najugroženiji su narodi, najviše pate i na udaru su nacionalnoga terorizma, ukorijenjenog u antimuslimanskom rasizmu. Stoga je ideja da se osmisli evropska sedmica borbe i osvještavanja protiv islamofobije i vjerske netrpeljivosti uopšte, više nego dobrodošla u iznalaženju načina za ozbiljno suzbijanje antimuslimanskog rasizma ne samo na Starom Kontinentu, nego i širom cijele planete. Pažljivo iščitavanje i analiza Evropskog izvještaja o islamofobiji za 2018. može biti dobar početak tog (samo)osvještavanja.

Evropski izvještaj o islamofobiji je veoma bitan za međunacionalne odnose u Bosni i Hercegovini, a posebno za Bošnjake/muslimane. Bosna i Bošnjaci mogu opstati isključivo na ideji kosmopolitizma koji u Bosni ima dugu tradiciju bez obzira na česta osporavanja i konflikte. Ova doktrina jako je važna u sadašnjem evropskom kontekstu kada islamofobija i desnica jačaju u Evropi.

Mediji mogu i trebaju imati pozitivnu ulogu u borbi protiv diskriminacije i netolerancije, u afirmaciji međukulturnog i međureligijskog dijaloga, razumijevanja i društvene harmonije. To je ono što je obaveza i očekivanje od odgovornog i profesionalnog novinarstva. Međutim, mediji mogu imati vrlo negativnu ulogu u kreiranju pogrešne i predrasudne slike.

Svakodnevno politički protivnici Bosne i Hercegovine koriste geopolitički diskurs islamofobije kako bi oslabili BiH jer u njoj živi značajan broj evropskih muslimana. Istovremeno u Bosni i Hercegovini postoje mnogi kojima nepovoljna slika o islamu i muslimanima odgovara kako bi pokazali Bosnu neodrživom i opasnom zemljom i kako bi se bosanski muslimani i (i) njihova država „markirali“ kao evropska opasnost. Islamofobija je u rukama neprijatelja BiH efikasan mač kojim žele legitimizirati istrebljenje Bošnjaka/muslimana. Evropa to nikako ne bi smjela dopustiti, jer ako Bosna propadne kako uopće mogu opstati tolerantna društva u Evropi. Ukoliko Bosna propadne – nade za Evropu neće biti. kraj

08.11.2019.

EVROPSKI IZVJEŠTAJ O ISLAMOFOBIJI I NJEGOV UTJECAJ NA BIH (II)

1. SETA – Evropski izvještaj o islamofobiji za 2018. godinu

Povodom Dana borbe protiv islamofobije i religijske netolerancije, koji se u Evropskoj uniji obilježava 21.9, SETA je objavila godišnji Izvještaj o islamofobiji, finansiran od strane EU. Fondacija SETA za politička, ekonomska i društvena istraživanja, neprofitni je istraživački institut posvećen inovativnim studijama o nacionalnim, regionalnim i međunarodnim pitanjima. Cilj SETA-e je pružiti savremena i tačna znanja i analize iz područja politike, privrede i društva te informisati kreatore politika i javnost o promjenama političkih, ekonomskih, socijalnih i kulturnih uslova. SETA ocjenjuje nacionalna i međunarodna pitanja u historijskom i kulturnom kontekstu. SETA provodi istraživačke projekte o aktuelnim političkim, ekonomskim i socijalnim pitanjima s ciljem davanja preporuka politike. Primjenjujući interdisciplinarni pristup, SETA uzima u obzir rastuću međuovisnost političkih, ekonomskih i socio-kulturnih pitanja na nacionalnoj, regionalnoj i međunarodnoj razini te nastoji stvoriti znanje pogodno za socijalnu viziju utemeljenu na miru, pravdi, jednakosti i vladavini Zakona.

Evropski izvještaj o islamofobiji za 2018. godinu opširan je dokument od 848 strana i obrađuje stanje u 34 evropske zemlje.

Bitno je naglasiti, da je SETA sarađivala sa brojnim partnerima na izradi izdanja svog izvještaja (Institut Leopold Weiss, austrijska nevladina organizacija sa sjedištem u Beču, posvećena istraživanju muslimana u Europi...). Evropska unija, dijalogom civilnog društva između EU-a i Republike Turske, finansirala je cijeli taj projekt. SETA istražuje političke odnose i fenomene egzaktnom naučnom metodologijom, uvažavajući različita stajališta, stvarajući pretpostavke za međunarodni dijalog i, na taj način, olakšava donošenje zajedničkih odluka u institucijama EU. Istraživanja SETA su interdisciplinarna i uvažavaju različite stavove čime se doprinosi da institucije i pojedinci koji donose odluke u institucijama EU donose ispravne, zakonite i usaglašene odluke.

Okupljajući 39 stručnjaka i aktivista civilnog društva specijaliziranih za rasizam i ljudska prava, Evropski islamofobijski izvještaj za 2018. pokazuje kako je banaliziranje islamofobnog diskursa u evropskoj javnoj sferi, kao i stalna antimuslimanska diskriminacija na radnom mjestu i u obrazovanju otvorilo put za nasilne akcije protiv muslimana i njihovih institucija. Tako je nastao ovaj Izvještaj kao rezultat zajedničkog rada između fondacije SETA, Instituta Leopold Weiss i Evropske unije koja je finansirala cijeli projekt.

Ovaj izvještaj detaljno istražuje temeljnu dinamiku koja direktno ili indirektno podupire porast antimuslimanskog rasizma u Evropi u 2018. godini. Ono što je signifikantno, sam proces nastanka ovog Izvještaja, praćen je martovskim terorističkim napadom na Novom Zelandu, koji je rezultirao 51 mrtvom i 49 povrijeđenih osoba te ostavio bez riječi cijeli svijet.

Cilj Izvještaja je registriranje, upoznavanje i informiranje o slučajevima islamofobije, diskriminacije i netolerancije na osnovu vjere, ohrabrivanje žrtava netolerancije i diskriminacije da ispričaju svoja iskustva, podizanje svijesti da se slučajevi islamofobije, netolerancije i diskriminacije trebaju ozbiljno uzeti i da je potreban zajednički odgovor društva.

Izvještaj se oslanja na općeprihvaćene međunarodne instrumente zaštite ljudskih prava i borbe protiv diskriminacije i netolerancije: Opća deklaracija o ljudskim pravima UN, 1948.; Deklaracija o eliminaciji svih oblika netolerancije i diskriminacije na temelju religije ili uvjerenja, UN, 1981.; Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda; Povelja Evropske unije o temeljnim pravima...

Ipak, iako se evropska društva progresivno oblikuju rasističkim i islamofobnim diskursima, većina evropskih medijskih tijela ne pokriva antimuslimanske napade u mjeri u kojoj zaslužuju. Naprimjer, incidenti koji bi se u drugim slučajevima prikazali kao teroristički napadi, kada su muslimani na meti, opisani su kao nenamjenski zločin iz mržnje "usamljenog vuka". To je razlog zbog kojeg su u SETA-i prepoznali hitnu potrebu za akademske studije o islamofobiji koja će predstavljati ključno sredstvo za razumijevanje trenutnih društvenih transformacija koje se događaju na evropskom kontinentu. Evropski izvještaj o islamofobiji rješava nedostatak komparativnih istraživanja o islamofobiji na evropskom nivou. Sva 34 izvještaja zemalja uključena u ovu knjigu slijede jedinstvenu strukturu koja je, na prvom mjestu, za komparaciju izvještaja o zemljama, a drugo, za odabrana čitanja o određenoj temi, poput politike, zapošljavanja ili obrazovanja.

Ohrabruje postojanje koraka u borbi protiv islamofobije. Istraživanja islamofobije na bazi činjenica i naučne metodologije su sve ozbiljnija. U Velikoj Britaniji, Nacionalna unija studenata (NUS) objavila je izvještaj kako bi potaknula bolje razumijevanje niza problema s kojima se muslimanski studenti suočavaju u visokom obrazovanju i kako bi pridonijela borbi protiv normalizacije islamofobije; u Francuskoj su aktivisti proveli istraživanje u Francuskoj („Savjetovanje s muslimanima“) o položaju muslimana u Francuskoj, što je dovelo do rasprava u 57 džamija i prikupljalo odgovore od 24.029 pojedinaca. Vrijedno je spomenuti pokušaj svestranačke parlamentarne grupe (APPG) o britanskim muslimanima, koja je predstavila istragu radne definicije islamofobije koju bi usvojio Britanski parlament kako bi se institucionalizirala borba protiv islamofobije. Iako APPG nije uspio uvjeriti većinu parlamenta, a posebno ne Konzervativnu stranku, neke prve korake učinila je Laburistička stranka, a drugi, poput gradonačelnika Londona, koji je usvojio definiciju islamofobije. Konzervativna stranka zasad je definiciju prihvatila samo u Škotskoj, iako su mnogi pozvali na službeno istraživanje o islamofobiji unutar Konzervativne stranke.

Ured OESS-a za demokratske institucije i ljudska prava (ODIHR) organizirao je sastanak u Frankfurtu u Njemačkoj u saradnji s Akademijom Islama za znanost i društvo Sveučilišta Goethe. Sastanak je imao svrhu rada o nacrtu praktičnog vodiča koji je izradio ODIHR o razumijevanju zločina iz mržnje protiv muslimana i rješavanju sigurnosnih potreba muslimanskih zajednica. Organizacija islamske suradnje (OIC) objavila je svoj Izvještaj o islamofobiji u kojem su navedeni antimuslimanski događaji u 2018. Izvještaj pruža opću analizu islamofobije u evropskim zemljama.

Terorizam se gotovo isključivo vezuje za islam i muslimane. U medijskom diskursu se, uglavnom, upotrebljava sintagma „islamski terorizam“ iako je nedopušteno terorizam vezivati za bilo koju vjeru. U desničarskim evropskim krugovima sama debata o terorizmu nad muslimanima izaziva podsmijeh i sarkazam, jer teror, po njima, jedino može biti muslimanski i jedino muslimani mogu biti odgovorni za terorističke napade u svijetu. Istraživanja pokazuju da napadi „muslimanskih počinitelja nasilja“ imaju 357% veću medijsku pokrivenost od ostalih napada. S druge strane, javnost neće da prihvati činjenicu i realnost antimuslimanskog terorizma. Čak ni drastični i očigledni primjeri, poput terorističkog napada u Christchurcu (Novi Zeland), ne mijenjaju uvriježen stav. Globalni indeks terorizma 2018., koji je objavio Institut za ekonomiju i mir, naglašava da su „većinu (nedžihadističkih terora) napada izvršili usamljeni akteri s krajnje desničarskim, bijelim nacionalističkim i/ili antimuslimanskim uvjerenjima. Prikupljeni podaci za 2018. godinu jasno pokazuju rast islamofobnih ekstremističkih skupina i mreža koje pozivaju i planiraju terorističke napade na muslimane.

Autori Izvještaja o europskoj islamofobiji za 2018. godinu također navode brojne islamofobne terorističke napade koji su se dogodili 2018. širom Evrope. Navodimo samo nekoliko primjera: U Italiji je muškarac pucao i ubio senegalsku uličnu prodavačicu. Ubica je Talijan, Roberto Pirrone, penzioner, star 65 godina. Pucnjava na šest migranata iz Nigerije u Macerati. Napadač je bio mladi talijanski državljanin, Luca Traini, bivši kandidat na administrativnim izborima sa ligom Sjever i blizak neofašističkim skupinama.

U Grčkoj su desničarske skupine napale afganistanske izbjeglice, uključujući žene i djecu. Tokom napada čule su se rasističke parole poput „spali ih sve“. Ukupno je 28 ljudi povrijeđeno i hospitalizirano tokom ovog napada. U Finskoj su tri finska mladića brutalno napala pakistanskog migranta u Vantai, nožem ga izboli 20-30 puta i više puta ga ranili sjekirom. U Ukrajini, nacionalističke skupine napale su muslimane u Kijevu. U Poljskoj je preko deset muškaraca napalo troje arapskih učenika na željezničkoj stanici u Katowicama. Udarali su glave učenika i gurnuli ih na željezničke pruge. Prisutni zaštitari nisu intervenirali. Istraga je prekinuta. U Francuskoj su tri člana desne grupe Generation Identity fizički napala ženu. U Španiji su neofašisti napali dvojicu marokanskih muškaraca. U Belgiji je devetnaestogodišnja muslimanka napadnuta i suočena s pokušajem silovanja u Anderluesu, u blizini Bruxellesa. Napadači su žrtvi dali rasističke i islamofobne komentare. U Poljskoj je poljsko-egipatski bračni par napadnut u njihovom restoranu u Krasnystawu. Napadači su im više puta prijetili smrću, pljuvali u njih i udarali ih šakama. U Italiji je muškarac vrijeđao i gurnuo mladu marokansku djevojku u metro jer je nosila islamski veo. Mnogi nasilni napadi protiv muslimana dogodili su se i u Velikoj Britaniji. U oktobru 2018. na internetu se pojavio video koji prikazuje ritual mučenja koji je izveo 16-godišnji dječak protiv Džamala, školarca starog 15 godina, čija je porodica stigla u Veliku Britaniju, bježeći od progona iz sirijskog režima još 2010. godine. Kako se pokazalo, Jamal je pretrpio hronično zlostavljanje od dolaska u Veliku Britaniju...

Sva ova islamofobna djela pokazuju kako nasilje nad muslimanima postaje sve više banalizirano u Evropi. Ovakvi incidenti pokazuju koliko je tanka granica između ozljede i smrti, između mržnje, rasističkog napada i islamofobnog terorizma.

Evropski dan djelovanja protiv islamofobije i vjerske netrpeljivosti prilika je da se prisjetimo kako su muslimani među prvim žrtvama porasta krajnje desnog ekstremizma u Evropi. U Austriji je Ured za dokumentiranje islamofobije i antimuslimanskog rasizma u svom izvještaju za 2018. godinu zabilježio porast od 74% dokumentiranih antimuslimanskih rasističkih djela. U Francuskoj je Collectif contre l'islamophobie en France zabilježio povećanje od 52% , U Velikoj Britaniji, vladina tijela zabilježila su porast broja slučajeva povezanih s religijom u 2017. za nevjerovatnih 40% (dvostruko više nego u 2015/16.). Primjeri vandalizma usmjerenih na mjesta gdje se obavlja molitva također su u istom razdoblju zabilježili značajan porast (50%). U Nizozemskoj, Agencije za borbu protiv diskriminacije (ADV) objavile su da se 91% od ukupno 151 incidenta vjerske diskriminacije, prijavljenih policiji, odnosi na muslimane. Agencije za borbu protiv diskriminacije zaprimile su 304 izvještaja o vjerskoj diskriminaciji, od kojih su dvije trećine bile usmjerene protiv muslimana.

Žene čine većinu žrtava islamofobije, pogotovo kad nose marame. Na primjer, Collectif contre l’islamophobie en France (CCIF) primjećuje da su 70% žrtava islamofobnih djela u Francuskoj žene. Napadi na muslimanske žene kreću se od verbalne agresije, uskraćivanja pristupa uslugama, muslimanske žene prisiljavaju da skidaju maramu, a zabilježeni su i slučajevi pokušaja silovanja i fizičkih napada. U protekloj godini direktni napadi na muslimane doveli su do smrti i ozbiljnih ozljeda. Naprimjer, u Francuskoj je nekoliko skupina planiralo ili zatražilo planiranje terorističkih napada na muslimanski narod poput AFO-a (Akcija operativnih snaga) koja je trebalo u ljeto 2018. fizički napasti stotine imama, muslimanskih žena i džamija. Vrhunac je bio stravični teroristički napad 15. marta ove godine, na Novom Zelandu, koji je šokirao međunarodnu zajednicu velikim brojem žrtava, morbidnim korištenjem društvenih medija i svirepim izlaganjem svetoga mjesta za molitvu. Osim gorke tuge, ovaj napad ističe u kojoj mjeri islamofobni terorizam predstavlja konkretnu prijetnju civilima bilo gdje u svijetu - čak i u mirnim i relativno udaljenim zemljama poput Novog Zelanda. Do toga trenutka, mnogi od nas su upravo Novi Zeland zamišljali kao neku utopijsku zemlju iz snova u kojoj se ne može ništa loše dogoditi.

Godina 2018. bila je godina nemira unutar i na granicama Evrope. Bili smo svjedoci populističkog pokreta žutih prsluka (Mouvement des gilets jaunes) u Francuskoj, koji je protestvovao zbog ekonomske nepravde i protiv autoritarnih struktura, neizvjesnosti oko Brexita i pogoršanja situacije na granicama Evrope s utapanjem mnogih odraslih i djece - imigranata u Sredozemnom moru.

Islamofobični jezik visokih političara, uglavnom krajnje desnice, normalizira dehumanizirajući i rasistički jezik kada je u pitanju prikaz muslimana. Na taj se način smanjuje prag onoga što se u javnom diskursu smatra općeprihvatljivim i legitimira diskriminacija muslimana kao ljudi i kao građana. Nekoliko izjava političara iz bh. okruženja koje su obilježile 2018 god: Milorad Dodik: „Imami u Bosni zavijaju“; Ivan Pernar optužio je feminističke organizacije u Hrvatskoj da šute pred odlukom UN-a da je nošenje burke ljudsko pravo; Viktor Orban: „Moramo izjaviti da ne želimo biti raznoliki i da se ne želimo miješati: ne želimo da se naša boja, tradicija i nacionalna kultura miješaju s onima drugih. Ne želimo ovo. To uopće ne želimo. Ne želimo biti raznolika zemlja“; Ramush Haradinaj: „Ja sam Albanac. Nisam musliman“; Aleksandar Vučić: „Milošević je bio sjajan srpski vođa, njegove namjere su sigurno bile najbolje, ali rezultati su bili loši“; Ana Brnabić o Srebrenici: „[to] je bio strašan, strašan zločin, ali ... genocid je kada ubijate čitavo stanovništvo, žene, djecu i to nije bio slučaj“; Zmago Jelinčič o migrantima: „Režu glave, siluju malu djecu svih spolova, klanjaju na ulicama - i to će učiniti još više. Sjajno.“...

Osjećaj nekažnjivosti koji nude anonimne platforme ne dopušta samo islamofobima da lično napadaju muslimane i da daju opće rasističke komentare o islamu i muslimanskom narodu, već i da organizuju veće ksenofobične proteste poput marša protiv EU migracijskog pakta - koji je u decembru 2018. okupio 5.500 pojedinaca na ulicama Bruxellesa. S druge strane, ne bismo trebali zaboraviti da je i Internet siguran način da se žrtve islamofobnih napada prijave i podijele svoja iskustva. Amina Easat-Daas naglašava činjenicu da "Internet dopušta ogromno dijeljenje vijesti s detaljnim detaljima o islamofobiji u naciji, dijeleći tako razumijevanje da je islamofobija u Belgiji stvarni fenomen koji pogađa stvarne pojedince."

Godine 2018. Odbor za ljudska prava pri Ujedinjenim narodima, koji prati poštivanje državnih stranaka Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima, utvrdio je da je Francuska kršila ljudska prava dvije žene kaznivši ih zbog nošenja nikaba. Ova je intervencija važna jer daje težinu pravima marginalizovanih žena u Francuskoj i šire. U Njemačkoj, Austriji i Švajcarskoj od 2015. godine mreža Hannibal regrutira bivše agente sigurnosnih službi, vojnike i policajce zajedno s desničarskim pojedincima da ih pripreme za "Dan X", kada se organizirano društvo u postojećim organizacionim formama navodno urušava. Izvještaj EU-a o stanju terorizma i trendova za 2019. godinu (TE-SAT), koje je objavio EUROOL, detaljno otkriva uspon desničarskog terorizma. Studija eksplicitno ne navodi antimuslimanski ideološki okvir koji očigledno stoji iza ovog trenda.

Desne ekstremičke stranke nakon osvajanja vlasti atakuju na temeljna prava manjina čime ignoriraju temeljne postulate ustavnih sistema sopstvenih zemalja i evropskog prava, a posebno muslimana. Nakon što su ÖVP i FPÖ 2017. u Austriji formirali koaliciju, uvedeno je nekoliko antimuslimanskih zakona i provedbi islamofobne politike. Vlada je primijenila zabranu hidžaba za djeca u vrtiću. Taj je čin ozakonjen predstavljajući ga mjerom protiv takozvanog političkog islama. Taj simbolički čin predstavljen je i kao mjera za borbu protiv „političkog islama“. Vlada je, također, pokušala zatvoriti džamije i Arapsku islamsku zajednicu Islamske vjerske vlasti (IGGÖ). Generalni sekretar vladajućeg ÖVP-a čak je zatražio da se učenicima zabrani post u školi...

Migrantska kriza podijelila je političku pozornicu Europe i određenim političkim figurama dala materijala da razvijaju antiislamsku i antimuslimansku retoriku kako bi na taj način potakli islamofobiju i time stjecali određene političke bodove i osvajali vlast. Postoji realna opasnost da bi se takvo nešto moglo dogoditi i u Hrvatskoj. Hrvatski nacionalizam je muslimane svojevremeno zvao “cvijećem hrvatskog naroda”. Za razliku od nekih drugih zemalja, u Hrvatskoj nije lahko predstaviti muslimanke i muslimane kao neko strano, neprijateljsko tijelo. Upotreba korektnog i ispravnog govora u medijima i javnom prostoru hrvatskog društva i dalje izostaje. Pojedinci, kada smatraju da su diskriminirani temeljem vjere, nerado o tome progovaraju, zbog ranjivosti kojoj su izloženi prilikom javnog očitovanja religijskih uvjerenja i poštivanja vjerskih običaja, a to je razlog zašto izostaje pravi uvid u kvantitet ove diskriminacije u Hrvatskoj. O dolasku i kratkoročnom zbrinjavanju izbjeglica u Hrvatskoj u političkom spektru se u početku uglavnom govorilo kao o humanitarnoj krizi.

Naglasak se s vremenom prebacuje ka bezbjedonosnom problemu i sve se češće naglašavaju razlike zbog kojih bi građani trebali biti oprezni, pa i u strahu od izbjeglica. Prema Europskom sudu za ljudska prava politički govor uživa najveći stupanj zaštite, ali nije apsolutno zaštićen, niti je sloboda političkog izražavanja opravdanje za govor mržnje. Društvene mreže i prostor na internetu prostori su koji još uvijek najviše trpe govor mržnje. Širenje lažnih vijesti kojima se potiče na mržnju i kojima se sije strah gotovo je postalo predizborna strategija za nadolazeće izbore u 2019., izbore za Europski parlament i predsjedničke izbore u RH. U svijetu, sukobi koji uz sebe vežu i nasilje svake vrste neizostavno se povezuju s islamom, odnosno islam se prikazuje kao religija u čijoj osnovi je netrpeljivost prema svemu što nije islamsko.

U poređenju sa ostalim državama koje su bile dio SFRJ, Crna Gora ima manje nasilnu prošlost kada su ratovi i konflikti 90-tih u pitanju. Posljedice su svakako vidljive u današnjoj slaboj ekonomiji koju prati duboka politička kriza. Crna Gora je 2017-te godine postala članica NATO-a, sto je pozitivno uticalo na proces evrointegracija. Položaj Muslimana se znatno poboljšao u poslednjih 10 godina, uglavnom zbog procesa evropskih integracija koji zahtevaju regulisanje legalnih okvira kada su manjinske zajednice u pitanju. Sporazum koji je Islamska zajednica potpisala sa Vladom Crne Gore 2012-te godine je svakako jedan od najznačajnijih jer je dizajniran da oformi platformu gde će se dalji zakoni razvijati i implementirati, te riješiti pitanje kao sto je legalni status vjerskih zajednica i zakon o restituciji prava o vlasništvu. Najveći problem muslimana u Crnoj Gori je taj što se dobro definisan pravni okvir i zakoni ne poštuju i rijetko implementiraju. Slaba vladavina prava se može primjetiti u činjenici da se nijedan islamofobični incident nije procesuirao niti osudio. Nijedna nevladina organizacija ili oficijalna insistucija se ne bavi ovim problemom, kao ni sakupljanjem podataka. Prekršajni sud i policija imaju arhivu podataka o zločinima iz mržnje ali su isti nedostupni za javnost. Međutim, u društvu postoje islamofobični osjećaji i narativi prema muslimanskoj zajednici koji su itekako vidljivi kada muslimani zatraže određene promjene ili zahtjevaju ispunjavanje svojih prava. Islamofobija u Crnoj Gori ima klerikalno-nacionalističke korijene, gde su muslimani inače nazivani „poturicama“ te tretirani kao izdajice svoje države.

Aleksandar Vučić je jedan od najznačajnijih protagonista velikosprske nacionalističke politike koja je dovela do zločina tokom devedesetih godina. Od njegova dolaska na vlast, tj. od 2012. pa do danas odvija se sveobuhvatna rehabilitacija ličnosti koje su imale najmračniju ulogu u dešavanjima tokom devedesetih, kao i ponovna reafirmacija veliko-srpske nacionalističke ideologije. U takvoj atmosferi dolazi i do izuzetnog porasta antimuslimanskog narativa koji se prije svega ogleda u radu prorežimskih medija, kao i jačanju ultra-desničarskih organizacija. Naravno, osim govora mržnje u medijima došlo je i do potpunog povratka na javnu scenu najostrašćenijih srbijanskih islamofoba iz devedesetih godina u najrazličitijim segmentima društva. Osim toga, Evropska komisija je u izvještaju za 2018. godinu ocijenila saradnju Srbije sa Haškim sudom, kao i procesuiranje osumnjičenih za ratne zločine tokom devedesetih godina pred domaćim sudovima, veoma niskom ocjenom. Također u julu 2018. godine Apelacioni sud u Beogradu potvrdio je oslobađajuću presudu protiv pripadnika jedinice “Simini četnici” za rušenje džamije i za ubistvo 27 Roma muslimana u selu Skočić, u Bosni i Hercegovini, u julu 1992. godine. Isto tako, odgovorni za zločine počinjene na samoj teritoriji Srbije – konkretno u Sandžačkoj regiji tokom devedesetih godina – takođe nisu još uvek procesuirani.

Također, jedan od krucijalnih problema s kojim se Srbija suočava kada je riječ o islamofobiji i borbi protiv nje, jeste nepostojanje dostupnih podataka koji se tiču zločina počinjenih iz mržnje. U svojim zaključnim zapažanjima iz decembra 2017. godine Komitet za eliminaciju rasne diskriminacije pri Ujedinjenim nacijama izrazio je zabrinutost jer Srbija ne raspolaže statističkim, niti bilo kakvim drugim podacima, o pritužbama, istragama i ishodima za slučajeve koji su počinjeni iz vjerske, rasne ili nacionalno-etničke mržnje. Zaključci se odnose na nepostojanje statističkih podataka ne samo u slučajevima konkretnih fizičkih napada, već i na govor mržnje u javnom i medijskom prostoru. Posljedicom toga nemoguće je dati tačne podatke koji se odnose na fizičke i verbalne napada na muslimane, kao i na pripadnike etničkih zajednica koje su predominantno islamske veroispovesti poput Bošnjaka, Albanaca, Roma, Aškalija i Egipćana.

03.11.2019.

EVROPSKI IZVJEŠTAJ O ISLAMOFOBIJI I NJEGOV UTJECAJ NA BIH (I)

1. Uvod

Veliki dio Evrope, uprkos stalnim proklamacijama o ljudskim pravima, još nije sposoban da prevlada stereotipe, rasizam, neprijateljstvo i strah od imigranata (prije svega muslimana) koji „slabe“ socijalnu evropsku sigurnost. Sva istraživanja javnog mnijenja u Evropi ukazuju na porast islamofobije u gotovo svim zapadnoevropskim zemljama. Rješenja koja nude političari, posebno oni desne orijentacije, kreću se u okvirima prinudne integracije koja podrazumijeva uključivanje useljenika (muslimana) u prostor omeđen zapadnom kulturom i kršćanskom tradicijom i rješavanje njihovih kulturnih i religijskih problema u duhu tradicije te kulture.

Islamofobija nije prijetnja samo muslimanskim zajednicama uspostavljenim na starom kontinentu, već i sigurnosti i stabilnosti evropskih država. Antimuslimanski rasizam promovisan u krajnje desničarskim i nacionalističkim krugovima predstavlja konkretnu opasnost za ljudska prava, nacionalnu sigurnost i evropski model suživota.

Postojeća ratna žarišta u svijetu nalaze se, uglavnom, u muslimanskim zemljama. Većina ljudi u ovim ratovima ili napetostima pogođenim zemljama osjećaju da su ljudi bez domovine i u uvjetima nemogućim za normalan život. Biti bez domovine i bez egzistencijalnog minimuma stvara degradirajući osjećaj koji izbjeglice nose sa sobom u Evropu i koji uslovljava njihovo ponašanje u suočavanju sa evropskom kulturom i segregacijskim odnosom koji im se nameće u novoj sredini. Sam osjećaj da vam je nužna pomoć, također, slama ljudsko dostojanstvo i stvara osjećaj neprihvatanja i rezignacije.

Segregacijski odnos evropskih društava prema izbjeglicama i islamofobni postupci prema ljudima koji su ostali bez domovine, kao i nerješavanje problema na adekvatan način u njihovim matičnim zemljama, predstavlja prijetnju i opasnost da i evropske države izgube svoje države. Barem u obliku kako smo do sada doživljavali razinu društvene i političke kohezije pojedinih evropskih država.

2. Islamofobija – pojam i nastanak

Islamofobija je pojam nastao u Velikoj Britaniji kasnih 80-ih godina prošlog stoljeća. Doslovno znači neosnovan i bezrazložan strah od islama i muslimana. Stalnom upotrebom izraz doživljava semantički pomak tako da ova riječ postaje jedna od ključnih sastojnica uopćenih i konstruisanih emocija i predstava o islamu i muslimanima. Pojmovna leksika i jezičke konstrukcije proširuju se u novim negativnim značenjima: „islamizam“, „islamski terorizam“, „islamski fundamentalizam“, „militantni politički islam“, „radikalni islam“, „džihad“... Navedena leksika, nakon 11. septembra 2001, dostiže široku lingvističku, političku, kulturološku i medijsku upotrebu.

Dakle, islamofobija postoji, ona je stvarna i realna. Pitanje je, samo, da li predstavlja konstrukt zapadnog političkog koncepta koji služi u hegemonističke svrhe i opravdanje za demoniziranje islama i muslimana, „argument“ za vojne intervencije na muslimanske zemlje i njihovo stavljanje pod ekonomsku, političku i kulturnu kontrolu, kao i uzurpaciju prirodnih resursa, ili je islamofobija društvena i „spontana“ devijacija.

Ideološki islamofobija počiva na sljedećim općeprihvaćenim premisama:

- islam je društveno konzervativan i neosjetljiv na savremene promjene;

- islam nema zajedničke vrijednosti sa zapadnom kulturom;

- islam je inferioran u odnosu na Zapad, on je barbarski, iracionalan, primitivan i seksistički;

- islam je nasilan i podržava terorizam;

- islam je politička ideologija koja se koristi za ostvarivanje političkih ciljeva;

- neprijateljstvo prema muslimanima je „prirodno“ i „normalno“...

Islamofobni teroristički napadi ilustriraju u kojoj mjeri antimuslimanski rasizam koji se promoviše u krajnje desničarskim i nacionalističkim krugovima predstavlja konkretnu opasnost za ljudska prava, nacionalnu sigurnost i evropski model suživota. Pojam islamofobija zbirna je imenica koja korijene vuče iz rasizma: vrsta je ciljanog rasizma spram izraza „muslimanstva“ ili „percipiranog muslimanstva“. Predložena definicija islamofobije može biti ilustrirana nizom primjera, a ne popisom bitnih karakteristika. Ovi primjeri ne crpe pojave, ali pokazuju raspon načina na koji se islamofobija doživljava - od fizičkog do verbalnog nasilja i zastrašivanja, od socijalno-ekonomske diskriminacije i isključenja, do uvrštavanja rasizma u širi građanski život. Dodatna definicija, po Merriam-Websterovom rječniku, islamofobiju definiše kao „iracionalni strah, averziju ili diskriminaciju protiv islama i osoba koje prakticiraju islam“.

Islamofobija je iskazivanje netolerancije, mržnje i neprijateljstva prema islamu i muslimanima te vršenje diskriminacije protiv osoba, pojedinačno ili kolektivno, zato što su muslimani, ili ih se takvima doživljava, bez obzira u kojoj se formi i sa kojim intenzitetom mržnja, netolerancija i diskriminacija iskazivali i vršili. Islamofobija, također, znači „neracionalan ili vrlo jak strah ili nenaklonost prema islamu“, te se dodaje da „islamofobija ide mnogo iznad toga i uključuje rasnu mržnju, netoleranciju, predrasude, diskriminaciju i stereotipe“, zatim, da je njeno širenje u suprotnosti s temeljnim vrijednostima ĉovječanstva, jer ljudska prava i temeljne slobode trebaju biti prepoznati kao bitna garancija tolerancije i nediskriminacije te neophodni elementi stabilnosti, sigurnosti i saradnje.

Nadalje, određeni društveni, politički, ideološki, medijski procesi i tendencije odvijaju se u Bosni i Hercegovini pod utjecajem islamofobičnog zapadnog diskursa što ostavlja određene posljedice po društveni život bosanskih muslimana i percepciju islama. Radi se o prelijevanju islamofobičnog diskursa. Pojedinci koji, pozivajući se na „iskustva“ iz prošlosti ili postupke pojedinaca u BiH i regionu, islamu i muslimanima odriču pravo na autohtonost, smatrajući ga stranim i došljačkim elementom, nasilnom vjerom nesposobnom za bilo kakvu adaptaciju unutar evropskog okruženja, vrlo sračunato u političke svrhe koriste islamofobnu atmosferu u evropskim zemljama i političkim krugovima.

3. Uspon evropske desnice

U cijeloj Evropi desne stranke su u porastu. Očigledan je bio strah od pobjede desnice na posljednjim evropskim izborima. Desnica je na vlasti u mnogim zemljama: Italiji, Austriji, Mađarskoj... Mnogi režimi u evropskim zemljama izbjegavaju da se nominiraju desnicom, iako mjere koje poduzimaju, retorika i brojna ograničenja za koja se zalažu su tipično desničarska. Najočiglednija „razdjelnica“ desne orijentacije u savremenosti odnos je prema izbjeglicama. Desnica se zalaže za strogu politiku prema izbjeglicama i njihovo neprihvatanje na evropskom tlu. U izbornim kampanjama stvara se novi zajednički front za izolaciju Evrope („Tvrđava Evropa“, „Evropa koja štiti“).

Naročito zabrinjava činjenica da vladine mjere i donošenje zakona protiv muslimana u mnogim evropskim zemljama praktično podržavaju brojne opozicione partije. Retorika koja promovira politike evropskih zemalja kao nespojivu sa „domaćim“ vrijednostima postaje vladajući, „normalni“ i uobičajeni diskurs u javnosti. Dodatno zabrinjava što se islamofobija ne povezuje sa nekim ili određenim partijama i političarima; islamofobiju nalazimo i u lijevim strankama i strankama centra. Može se zaključiti, nažalost, da je situacija dospjela do tačke da je gotovo nemoguće graditi individualnu političku karijeru ili imati ozbiljne vladajuće partijske planove i strategije i imati pozitivan stav prema manjinama, a posebno muslimanima. Čak i Macron ponavlja da država u Francuskoj mora reorganizirati islam kako bi se spriječila radikalizacija. Macron i predsjednička stranka donijeli su odluke koje jačaju isključivo sigurnosno utemeljen odnos prema muslimanskom narodu. Zakon protiv terorizma iz oktobra 2017. široko se provodi, iako su Ujedinjeni narodi, Liga za ljudska prava i francuski Vrhovni sud (Conseil Ustavnel) izrazili zabrinutost zbog posljedica ovog zakona na muslimane.

Ono što je interesantno, mnoga istraživanja poput Izvještaja o stanju u terorizmu i trendu EU-a, koja je objavio EUROPOL, ukazuju na rastuću opasnost desničarskog terorizma. Ipak, oni nikada ne spominju antimuslimanski ideološki okvir koji stoji iza ovog trenda.

Evropska društva odbijaju i dovode u pitanje porast nasilnih krajnje desničarskih skupina koje ne samo da propovijedaju mržnju prema muslimanima, već učestvuju u organizaciji krvavih terorističkih napada. Činjenice potvrđuju temeljnu dinamiku koja direktno ili indirektno podržava porast antimuslimanskog rasizma u Evropi. To se proteže od islamofobnih izjava koje se u nacionalnim medijima šire te do zakona i politika koje ograničavaju osnovna prava evropskih muslimanskih građana.

Tokom posljednje decenije, nacionalistički, populistički i krajnje desni pokret povećali su svoj uticaj u Evropi. Koristeći zabrinutosti oko imigracije, globalizacije i vjerskog terorizma, krajnje desne ekstremističke političke stranke osvojile su vlast u Austriji (oktobar 2017.) i Italiji (mart 2018.) zajedno s ranije izabranim nacionalističkim vladama u Poljskoj, Mađarskoj i Srbiji. U zemljama u kojima nacionalisti još ne vladaju, rastu desničarski pokreti. U septembru 2017. populistička desničarska ekstremistička stranka Alternativa za Njemačku (AfD) prvi je put ušla u njemački parlament i postala treća stranka u Bundestagu s 12,6% glasova. Slično tome, prvi put od kraja frankoističke diktature (1975.) španjolski su birači u aprilu 2019. u parlament poslali nekoliko političara krajnje desne ekstremističke stranke VOX.

Krajnje desne ekstremističke stranke također imaju koristi od socijalnog bijesa prema mainstream politici. U njemačkom gradu Chemnitzu protesti protiv imigracijske politike Merkelove doveli su do uličnog nasilja. Isto tako, u Francuskoj i Belgiji dogodilo se mnogo protesta protiv Marakeškog pakta o migracijama u decembru 2018. godine, miješajući antimigracijsku i antimuslimansku osudu. Evropske liberalne i centrističke stranke izgledaju nesposobne suprotstaviti se nacionalističkom diskursu. Suprotno tome, neki od njih čak koriste krajnje desne argumente u izborne svrhe, poput Norveške sa strankom Napredak, treće po veličini stranke u parlamentu i dijela vladine koalicije, u Danskoj sa strankom Venstre, a u Francuskoj sa Lesom Republikanci (republikanci). Pa ipak, širenjem ideja i izraza koji su prethodno bili vezani za krajnje desne ekstremističke stranke, te glavne stranke zapravo legitimiraju mržnju prema drugima, tj. svima onima koji izgledaju kao imigrant, Rom, musliman, itd.

Iako krajnja desnica ne vlada većinom evropskih zemalja, političke figure i pokreti vezani za nacionalističku ideologiju i dalje nameću svoju islamofobnu agendu evropskoj politici. Većina opozicionih stranaka krajnje desnice uspijeva izvršiti pritisak na liberalne vlade zbog svoje sposobnosti da iskoriste bilo kakav diskurs. Oni tvrde da brane nacionalni suverenitet protiv Evropske komisije, države protiv globalizacije, nacionalne kulture protiv imigracije i nacionalne vjerske, kulturne i sekularističke baštine protiv islama.

Nasilni akti su rezultat nasilne ideologije rasističke dehumanizacije. Muslimani sve više postaju žrtve samo zbog svoje vjere. Ovaj ideološki „uspjeh“ potaknuo je i pojavu novih krajnje desnih političkih ličnosti posljednjih godina. Naprimjer, u Holandiji, činilo se da je Thierry Baudet koji je stvorio stranku Forum voor Democratie 2016. godine stekao popularnost svojim stavom o antiislamu. Austrijski kancelar Sebastian Kurz ili novoosnovana španjolska stranka VOX (stvorena 2013) također su dobri primjeri ove nove krajnje desne generacije.

Kao što je spomenuto, centrističke stranke ne uspijevaju suzbiti krajnje desničarski diskurs i često padaju u svoje zamke usvajajući svoje ksenofobične pristupe pitanjima sigurnosti, imigracije i raznolikosti. Već nekoliko godina „lepenizacija umova“ (lepenisation des esprits) preuzela je evropske političare i medije bez obzira na njihov položaj u političkom spektru. Kao rezultat toga, islamofobija je postala nova norma u Evropi među političarima bilo koje ideologije. Islamofobični diskurs postaje izbor jednog dijela evropskih medija na način da se islamofobija tretira kao standard u javnom i političkom prostoru, a posebno je povezana sa aktivnostima desničarskih političkih pokreta i stranaka koje na islamofobičnom diskursu nastoje dobiti glasove naroda, pri čemu se svjesno implicira ideja da je islam prijetnja, da svi trebaju biti protiv i iskorijeniti tu prijetnju. Globalni slučajevi poput Breivika ili Novog Zelanda ukazuju na širenje islamofobije i ekstremističkog nadahnuća iz jednog u drugo geografsko područje i širokog „nadahnuća“ i motivacijskog dometa ekstremnih akata i izjava.

Mnogi autori izvještavaju o porastu desnih islamofobnih naoružanih terorističkih grupa u Evropi. Ilustrativan je primjer iz Holandije – slučaj Vincenta T-a, kojeg je sud u Zutphenu osudio na 40 mjeseci zatvora. On je osumnjičen da je pripremao teroristički napad na muslimane. Bio je aktivan u Facebook grupi ATB Specijalne snage. Njegov izraženi cilj bio je uspostaviti civilni sat "kako bi zaštitio holandski narod od muslimana". U Francuskoj terorističke krajnje desne grupe u 2018. godini planirale su terorističke napade na muslimane, poput AFO-a (Akcija operativnih snaga) koja je trebalo u ljeto 2018. fizički napasti stotine imama, muslimanskih žena i džamija. Uhapšeno je deset osoba, svi lovci ili sportski strijelci. Na različitim lokacijama policija je pronašla i oružje poput laboratorija za eksplozive. Zaplijenili su 15 pištolja, od kojih su neki u legalnom vlasništvu njihovih vlasnika. Prema policiji, AFO je mreža od oko 100 članova koja je planirala terorističke napade i osposobila se da se "odupru islamu". AFO je bio povezan s volonterima za Francusku (VPF) koji također pozivaju na "odbranu francuskog identiteta" i "borbu protiv islamizacije u Francuskoj. "Grupa registrira između 200 i 800 članova, uključujući mnoge penzionisane vojnike i francuske generale i oficire. Mreža Remora otvoreno pokušava organizirati „građanski otpor“ i paravojne operacije protiv muslimana u Francuskoj. Grupa je podijelila kartu Francuske na 15 područja, a sve su nadzirali "bivši eksperimentirani vojni oficiri". Internetski medij Mediapart otkrio je da francuska obavještajna služba prati oko 350 radikaliziranih krajnje desnih pripadnika koji imaju jedno ili nekoliko primjeraka vatrenog oružja.

Druga transnacionalna oružana desničarska ekstremistička skupina je mreža Hannibal koja djeluje u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Mreža je osnovana 2015. godine i zapošljava bivše agente sigurnosnih službi, vojnike i policajce zajedno s pripadnicima desnice kako bi ih pripremila za "Dan X", tj. vojni puč. U Sloveniji su javne i političke osobe osudile formiranje paravojnih skupina pod vodstvom Andreja Šiška, koje su se okupljale i izvodile vježbe u šumi štajerske regije. Andrej Šiško bio je kandidat na predsjedničkim izborima 2017. godine, dok je u prošlosti osuđivan na zatvorsku kaznu zbog pokušaja ubistva. U Češkoj je Jaromír Balda (72) u dva je navrata sjekao stabla tako da su pali preko željezničke pruge kako bi lažirali džihadističke napade i muslimansku infiltraciju...

4. Oblici i manifestacije islamofobije u Evropi

Evropska komisija protiv rasizma i netolerancije i Izvještaj Vijeća Evrope za 2018. godinu naglašavaju da je „islamofobija i dalje prisutna na evropskom tlu“. U javnom diskursu islam i muslimani i dalje su povezani sa radikalizacijom, nasiljem i terorizmom. Generalno, vrlo je malo pozitivnog medijskog izvještavanja o muslimanskim zajednicama u Evropi. Islamofobna mržnja često se širi putem interneta. Antimuslimanski osjećaji se, također, redovno ispoljavaju u peticijama i protestnim skupovima protiv izgradnje džamija. U mnogim državama članicama može se primijetiti opasna „normalizacija“ islamofobnih predrasuda. Evropska komisija protiv rasizma i netolerancije posebno naglašava da crni muslimani i žene muslimanke trpe višestruku diskriminaciju. Generalna preporuka Komisije koja se bavi borbom protiv netolerancije i diskriminacije prema muslimanima još uvijek je važno zakonodavstvo koje bi - ako se slijedi - omogućilo muslimanima da žive u mnogo sigurnijem prostoru.

Evropske vlade često donose i sprovode zakone koji direktno „legaliziraju islamofobiju“ ograničavajući građanska prava muslimana. Tendencija unošenja u zakone brojnih građanskih ograničenja na izvjestan način „legalizira islamofobiju“. Navodimo neke od primjera: austrijska vlada zabranjuje nošenje hidžaba u vrtićima; pokušaj zatvaranja džamija i zabrane rada Arapske islamske zajednice; agitacija o zabrani posta u školama; borba protiv „političkog islama“ što je eufemizam borbe protiv muslimanskog civilnog društva; nastojanja Austrijskog integracijskog fonda da kreira i ustanovi „znanja“ koja bi osigurala politiku borbe protiv „političkog islama“. U Danskoj je raširen diskurs po kojem je islam nespojiv sa „bijelim kršćanima“ i „danskim narodom“; Reformom zakona o dnevnoj njezi zabranjuje se slobodan izbor roditeljima gdje će njihova djeca ići u dnevni boravak; zakonom je zabranjeno nošenje burke a prekršaj se sankcioniše kaznom od 134 EUR i koja se povećava ako se zabrana ponavlja. Procjena je da samo 100-200 žena nosi nikab i burku u Danskoj.

Danska vlada donijela je set zakona, tzv „geto paket“ kojim se regulira život u „muslimanskim enklavama“. Neki od prijedloga su da bi „djeca geta“ trebala imati policijski sat nakon 20 sati; da budu opremljena elektronskim narukvicama na potkoljenicama, a sve pod izlikom bolje integracije i smanjenje učinaka „paralelnog društva“. "Rukovanje sa lokalnim gradonačelnikom“ obvezni je detalj na ceremoniji građanstva ako neko želi biti danski državljanin. U zakonu se misli da je usmjeren na muslimane, jer se dio muslimana (muslimanki) odbija rukovati sa suprotnim spolom. Zabranjena je marama na fotografiji za vozačke dozvole, kao i upotreba vjerskih simbola učenicima i nastavnicima u osnovnoj i nižoj srednjoj školi.

Norveški parlament usvojio je prijedlog zakona o zabrani pokrivanja lica tkaninom za vrijeme nastave u obrazovnim ustanovama i dnevnim centrima. U Mađarskoj je Temeljni zakon mijenjan sedam puta, a odredbe zakona uključuju zabranu doseljavanja stranaca i da sva državna tijela moraju „štititi mađarski identitet i kršćansku kulturu“...

Školski evropski sistem je, u najmanju ruku, pristrasan u pristupu prema islamu i muslimanima. Brojne istorijske ličnosti se afirmiraju u udžbenicima kao „branitelji kršćanstva u Evropi“ ili „veličanstvene patriotske i evropske figure“. Očigledan je nedostatak odgovarajućeg i objektivnog obrazovanja o islamu i bilo kojoj vjeri osim rimokatoličke. Nedostatak obrazovanja o svjetskim religijama i niska kvalifikacija nastavnika za podučavanje religije i građanskog ili političkog obrazovanja mogu se smatrati izvorom problema tj. širenje islamofobije. Takav primjer je albanski projekat obuke 22 000 učitelja za borbu protiv ekstremizma. Program je ksenofobičan i islam predstavlja „kao jedini izvor nasilnog ekstremizma“.

U Bugarskoj se, naprimjer, vodi široka rasprava o uključivanju asimilacijske politike bivšeg komunističkog režima nad muslimanima i Turcima; u Grčkoj desne skupine u suglasju sa Crkvom žestoko se protive reformi udžbenika koja uključuje više informacija o drugim religijama i islamu. U Italiji, gdje obrazovanje daje veliki prostor multikulturalizmu, odvijaju se brojne polemike u vezi sa udžbenicima povijesti koji navodno "promiču islam". U Danskoj su privatne muslimanske škole usmjerene i stavljene pod snažan nadzor zbog navodnih "veza s ekstremizmom"...

Nastava i javne škole predstavljaju neke od glavnih alata u rukama nacionalnih država za prenošenje općih ideologija velikom broju svojih građana. Stoga oni igraju ulogu u strukturalnom rasizmu i prožimajućoj islamofobiji u Evropi. Mnogi nezavisni izvještaji naglašavaju ulogu sadržaja kurseva i udžbenika u porastu islamofobije na nacionalnoj razini. Vlade su ponekad još aktivnije u širenju negativnih pristupa prema islamu u nacionalnom obrazovanju.

Evropska komisija imenovala je svog koordinatora za antimuslimansku mržnju, instituciju koja je formirana u decembru 2015. Glavni mandat koordinatora je rješavanje antimuslimanskog govora mržnje, zločina mržnje i diskriminacija. Ključni sudionici su organizacije koje se bave antirasizmom i nediskriminacijskom politikom na evropskoj i nacionalnoj razini. Novoformirana platforma, Evropska koalicija protiv islamofobije, pokrenula je svoje strukturalne probleme prije nego što je nova osoba imenovana. Kritikovali su da ovom položaju nedostaje jasna svrha u vezi s "onim što uloga koordinatora podrazumijeva u pogledu zastupljenosti, službene komunikacije i radnji koje se mogu poduzeti, također definišući nadležnost pitanja koja trebaju biti obuhvaćena".

Krajem prošle godine održan je sastanak koji je dao konkretne preporuke i opredjeljenje predstavnika Nizozemske i Španije da osiguraju i nadograde zaostavštinu prethodne komisije nakon evropskih izbora 2019. u cilju razvijanja konkretnih mjera protiv islamofobije. Mnogi su se opredijelili za namjeru da razviju zajedničku radnu definiciju islamofobije za podršku politici i zastupanju. Ovo su važni koraci koordinatora, zajedno sa državama članicama i nevladinim organizacijama, kako bi se dodatno institucionalizirala borba protiv islamofobije. Iako različite nevladine organizacije sve više koordiniraju svoje napore, kao što pokazuje i Evropska koalicija protiv islamofobije, ključno je učešće međunarodnih i nadnacionalnih institucija kao što su EU, Vijeće Evrope, OESS i UN.

Zapravo, muslimani su među prvim žrtvama porasta krajnje desnog ekstremizma u Evropi. U Austriji je Dokustelle Islamfeindlichkeit und antimuslimischer Rassismus (Ured za dokumentiranje islamofobije i antimuslimanski rasizam) u svom izvještaju za 2018. godinu zabilježio porast od približno 74% dokumentiranih antimuslimanskih rasističkih djela: u 2018. godini zabilježeno je 540 slučajeva islamofobije u odnosu na 309 slučajeva u 2017. U Francuskoj je Collectif contre l'islamophobie en France zabilježio 676 islamofobnih incidenata u 2018. u odnosu na 446 u 2017. (povećanje od 52%). U Velikoj Britaniji, trend porasta islamofobnih incidenata nastavljen je u razdoblju 2017 – ''18. Primjeri vandalizama usmjerenih na mjesta gdje se obavlja molitva također su u istom razdoblju zabilježili značajan porast (50%). Konačno, u Holandiji, Agencija za borbu protiv diskriminacije (ADV) objavila je da se 91% od ukupno 151 incidenta vjerske diskriminacije, prijavljenih policiji, odnosi na muslimane. Agencija je zaprimila 304 izvještaja o vjerskoj diskriminaciji, od kojih su dvije trećine bile usmjerene protiv muslimana. Žene čine većinu žrtava islamofobije, pogotovo kad nose marame. Na primjer, Collectif contre l’islamophobie en France primjećuje da su 70% žrtava islamofobnih djela u Francuskoj žene. U svom izvještaju o islamofobiji u Belgiji, Amina Easat-Daas pokazuje kako se „napadi na muslimanske žene kreću od verbalne agresije, uskraćivanja pristupa uslugama, muslimankama koje su prisilno skinule maramu i otišle do pokušaja silovanja“ i fizičkih napada.

Konačno, ksenofobična i antislamska klima, koju njeguju krajnje desne vlade, otvara put fizičkim i terorističkim napadima na muslimane ili ljude koji se smatraju muslimanima. U Italiji, Alfredo Alietti i Dario Padovanski izvještavaju o porastu fizičkih i verbalnih napada na imigrante, azilante, izbjeglice i muslimanske građane od formiranja krajnje desne koalicije 2018, što dovodi do dramatičnih događaja kao što je ranjavanje hicima iz vatrenog oružja šest migranata iz Nigerije u Macerati i ubistvo senegalske ulične prodavačice Idy Diene (54) u Firenci.

Islamofobija se najbrže i najlakše širi internetom, jer mreže omogućuju ljudima anonimnost korisničkih računa, slobodno izražavanje i odsustvo učinkovitih kaznenih odredbi. Takvi primjeri zabilježeni su u Albaniji gdje postoje rasistički računi sa stotinama hiljada pratilaca, a na kojima se islam i muslimani predstavljaju kao „zaostali“, „agresivni“ ili „neracionalni“. Određeni političari lihvare u potrazi za sljedbenicima prenoseći retoriku sa mreža u javni i politički prostor. Naprimjer, u Austriji, dok je vlada najavila nove propise za izazivanje mržnje na mreži, partija FPÖ je putem interneta objavila islamofobni video. Reklama, koja je iste večeri uklonjena s interneta zbog kritika, muslimanske muškarce predstavila je kao socijalne parazite. Video sadrži i izjavu ministrice za socijalna pitanja Beate Hartinger-Klein (FPÖ). Čak je i kancelar Kurz video nazvao "neprihvatljivim".

11.10.2019.

SAVEZ VJERA I POLITIKA U BOSNI I HERCEGOVINI

Veoma lukavo političke i vjerske elite i vođe u Bosni su od sebe načinili junake na ubistvima, pljačkama, lažima, obmanama, zločinima..., i to „u naše ime“ i „u našu korist“. Od nas se traži još i više, da posvjedočimo da je to mudra i pametna politika, boguugodno djelo i visoki patriotizam. Ubistvo, laž, krađa i obmana nemaju svoje pravo značenje ako se realizuju u korist i uz naredbu ili mig onoga kome se služi.

E nije!

Onaj koji krade, laže, obmanjuje, ubija, mešetari, petlja, koji je nesposoban, sklon nepotizmu... nije „moj“.

Veze koristoljublja i podlosti različitih vrsta su sveprisutne, suptilne i gotovo nevidljive. Počivaju na jasnom cilju da kod određene grupe (kaste, vjerske skupine, političke partije, mafijaške bratije...) stvore pihtijastu masu i čvrst bedem u kojem se pojedinci dobrovoljno odriču svoje individualnosti zarad većih i važnijih nacionalnih, vjerskih ili partijskih ciljeva. Pojedinci izvan ovog kruga i falangi su na čistini, oni su prepušteni nemilosti i strahu od izoliranosti. Stvari su postavljene tako da se onaj izvan krda mora osjećati kao da vozi cestom u suprotnom smjeru. Kompletno društvo počiva na strahu, nesigurnosti i vladavini straha, a pojedinac je potpuno izoliran i podređen nametnutim „zakonitostima“.

Javni diskurs je postao mješavina kvazi religijskih, politikantskih, mitskih, epskih, pseudohistorijskih i folklorističkih narativa o ugroženosti Države, nacije, vjere, partije... Mi smo ugroženi – ako nismo u toru. Ako ne želiš u tor bit ćeš ubijen ljubavlju i „zagrljajem“ nacije, vjere, politike... Ta „slijepljenost“ kolektivnih identiteta da nije imala, i još uvijek nema, tragične posljedice bila bi komična. Sjećamo se Karadžićevih umovanja da je „u ovom mandatu i Bog – Srbin“; Tuđmanove „božanske misije stvaranja neovisne Hrvatske“; Ćosićevog „nebeskog naroda“; „Jasenovca kao nebeske srpske prestonice“... Sve je, odjednom postalo nacionalno i vjersko: biologija, historija (posebno), meteorologija - sve do matematike. Srpski sneg, srpska zemlja, srpska krv, srpski jezik, srpske žrtve... sve do Republike Srpske.

U ovakvim okolnostima, diskursu, retorici, vjerskim, nacionalnim i političkim odnosima uništen je i svaki preduslov izgradnje zajedničkog bosanskog društva, jer „društvo je zajednica ljudi koji se razumiju i govore jednim jezikom“. Bosna, dakle, nije društvo, ona je haos u kojem je sve moguće; ona je eldorado u kojem su politička i vjerska elita mjera svih stvari; Bosna je međunarodni i unutarnji eksperiment i konstrukt gdje pojedinac ne može, na bilo koji način, naći svoje mjesto i udio u javnim poslovima koji mu pripada po prirodi stvari.

Vjere u Bosni su nepovratno zakoračile i uključile se u društveni život na nimalo duhovni, nego na potpuno, i u kontradikciji sa načelima istinske vjere, u „ovozemaljski“ život sve do nivoa partikularija. One to rade religijskim slikama, simbolima, manifestacijama, ritualima, folklorom, ali i otvorenom retorikom. Religioznost se javno manifestira, njome se kiti, ona postaje lični imidž političara i potvrda njegove moralnosti, poštenja, političke ispravnosti, istinoljubivosti i svih onih karakteristika koje upravo istinski nedostaju prototipu bosanskih političara. Paradoks je da su ovi gorljivi vjerski konvertiti vrlo često bili zdušni zagovornici ateizma u nekim ranijim vremenima sa istim žarom kojeg danas ispoljavaju. Matematika je vrlo jednostavna, jasna i vrlo „ovosvjetska“: vjerske zajednice „rentaju“ svojim političkim partijama retoriku, simbole, manifestacije, „ponajbolje“ kadrove i oratore, a zauzvrat dobijaju apanaže, status, moć i naravno – novac. Toliko o uklonu od marksističke ideologije i vjerskoj skrušenosti i skromnosti.

Politička stranka brakom sa vjerskom zajednicom obezbjeđuje „božansku legitimnost“ u formi i na način kako su to radili srednjovjekovni kraljevi. Ta legitimnost se dodatno ovjerava izbornim procesom. Ako rezultat postane neizvjestan ne preza se niti od izbornih prevara. Ako stvari i procesi prijete da izmaknu kontroli uvijek preostaje rezervna varijanta političkih transfera i omekšavanja nekoga ko sjedi u skupštinskim klupama u makazicama vjerskih zajednica i političkih partija. Bastion vlasti izgrađen na ovim osnovama je gotovo „božanskog“ legitimiteta i niko ne smije da se usudi ni da ga spori, a kamoli da ga dekonstruiše. Jedino nas Azrail može spasiti ovakvih vlastodržaca i konstanti u institucijama vjere i politike. Ovakva politika je politika privida i vrlo kratkovida politika. Ali, ko još mari za to? Ako vlast počiva na kvazivjerskim temeljima onda narod nije (politički) narod nego zajednica vjernika, a vjernici su, u tom slučaju, glasačka mašinerija.

Iole potentan i perspektivan političar mora biti sin, čedo i sluga nacije; on se mora približiti puku; on mora imati umiljat nadimak kojim ćemo mu tepati; on mora imati u potomstvu nekoga od „Mladih muslimana“; neko u familiji mora imati ulemansku lozu; retuširat će se neugode i porodično stradanje u vaktu omraženog komunizma... Struktura bosanske politike zasniva se na porodičnim i interesnim načelima gdje vlada „prećutni“ sporazum o „partijskom srodstvu“ koji bi trebao biti moralno nespojiv i koji je sam po sebi kontradikcija društva. Takva je bosanska politika od samog njenog nastanka. Uostalom, politika uopće. Još je arebička štampa u samom nastanku političkih partija locirala osobenosti političara: „Naši su političari zaboravili svetu dužnost rada na islamskoj slozi i bratstvu, pa je naša ćorava i kratkovidna 'politika' zavadila brata sa bratom, ženu sa mužem, rođaka sa rođakom itd.“

Rezultat ovog procesa je srastanje porodica i institucija radi mafijaškog pregalaštva i poduhvata. Ovakvom „politikom“ državni resursi su potpuno „odnarođeni“ i tajkunski privatizirani, a finansijski onemoćala i iscrpljena država, i mimo komplicirane ustavne dejtonske strukture, ne posjeduje državni niti narodni suverenitet. Svim političarima usta su puna Evrope iako su itekako svjesni da je njihovo ponašanje i razvijeni odnosi i prakse potpuno neuskladive sa evropskim normama i zakonima.

Dakle, zalaganje za Evropu je potpuno retoričko i demagoško i njime se kupuje samo vrijeme kako bi se klapilo i ono malo preostalih resursa. Govor i djela bosanskih političara su u očitoj kontradikciji, a rezultat ovog fenomena je nepodnošljiva stvarnost u kojoj nam je i Domovina postala porodično-klanovska organizacija sa ciljem raspodjele moći i para. Pogledajmo oko nas ko su najbogatiji ljudi u Bosni. Očigledno je da su generali, poslanici, ministri, direktori, odnosno ekstremno bogati ljudi, iz neimaštine postajali bogataši zahvaljujući bliskim porodičnim, jaranskim i prijateljskim vezama sa političkim nacionalnim elitama. Ova anomalija polako prelazi na višu funkcionalnu razinu jer stvoreni mutant-bogataši počinju kontrolirati državu – medije, javnost, privredu, politike, državni aparat... Budućnosti nema bez nade. Bez svijesti o prošlosti i bez nade u budućnost nema Države. Nijednu državu nisu odbranili tajkuni nego sirotinja.

Pojam sekularizma je istovremeno izuzetno kompleksan i jednostavan. Za našu temu pokušajmo afirmirati njihove (vjere i politike) potencijale koji bi kompletno društvo, zajednicu i Državu vukli napretku, a ne sputavati je. Za svakog muslimana islam je „cjelovit način života“ i ne može biti odvojen od društvenog i političkog aspekta, jer upravo vjera potiče svakog pojedinca aktivitetu u odnosu na opće dobro, pa i državi i društvu. Islam nije samo vjerovanje i obredoslovlje, nego je sistem koji uređuje čitav spektar aspekata ličnog, porodičnog i društvenog života sa preciznim normama šta se potiče a šta osuđuje. Svaka vjera „nudi jasan smisao društvene pravde, osjećaj osnaženja i lične dužnosti da se suoči sa onima koji uzrokuju nepravdu“. Istinski vjernik crpi svoju energiju „iz“ vjere i njena načela bi trebala da ga vode kako u privatnom tako i u društvenom životu.

Vjerske institucije i lica potpuno nepotrebno eksploatiraju nacionalističke teme. Islam tolerira i ne sprečava nacionalnu identifikaciju, ali ona ne može biti primarna identifikacija muslimana. Islam je, uostalom kao i svaka religija i vjera, kosmopolitski, internacionalan, nadnacionalni. Nije bitna rasa, jezik, nacija... Osnovna vjerska razdjelnica u „konačnom obračunu“ je da li je jedinka dobra ili loša, korisna ili destruktivna, osiona ili susretljiva; kreativna ili je smutljivac... Nacija je, s druge strane integrisana, ona je konstruisana, ona je historijska kategorija, ona hermenautizira tlo, jezik, ljude, tradiciju... Stoga vjeru i politiku nužno treba odvojiti. Politika hrani nacionalizam koji je u osnovi netolerantan i segregacijski što i nije baš „vjerski“. Politike i nacije imaju u historijskoj vertikali svoje uspone i padove tako da u slučaju njihove „sraslosti“ vjera je itekako na gubitku.

Problem u shvatanju i tretiranju sekularizma, odnosno uloge vjere u društvu, je što je sekularizam na Zapadu postao ideologija u kojoj se vjera svodi isključivo na privatnu sferu. Istinska demokratija i ispravna politika ne zloupotrebljavaju vjeru. Država i politika morale bi da budu pluralistične, da poštuju pravo SVIH svojih građana da žive slobodno i bez straha sa svojim vjerskim uvjerenjima. Vjerske zajednice, također, moraju imati svoju autonomiju od uplitanja države.

Država se ne treba miješati u vjersku praksu. Politika i vjera niti trebaju biti u zagrljaju, niti u konfliktu; one moraju biti u harmoničnom odnosu. Jasno je da, na taj način, vjera ne može biti isključivo privatna sfera. Vjerski nacionalizmi, mi u Bosni smo toga itekako svjesni, demonstriraju mnoštvo načina na koje se vjera koristi u cilju ojačavanja nacionalnih identiteta, legitimiranja vlada, mobiliziranja narodne podrške, pa čak i za opravdavanje postupaka etničkog čišćenja i genocida.


Stariji postovi

Avdija Hasanović
<< 01/2020 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
13834

Powered by Blogger.ba