Avdija Hasanović

Tekstovi o baštini, arebičkoj štampi, identitetima, politici ...

18.01.2019.

DRUŠTVENO-POLITIČKI DISKURS ALHAMIJADO PERIODIKE

Rezime

Ovaj rad tretira dio tematike alhamijado periodike u Bosni i Hercegovini – njen društveno-politički diskurs u časopisima: Tarik, Muallim, Misbah i Jeni Misbah. Period izdavanja arebičke štampe je, istovremeno, i period nastanka političkih partija u Bosni i Hercegovini. I površnim uvidom u korpus arebičke štampe iznenađuje historijska i tematska analogija najvažnijih društveno-političkih tema koje su zaokupljale bosanskohercegovačku javnost, prije svega bošnjačku, u vrijeme neposredno pred Prvi svjetski rat i u našoj suvremenosti. Obeshrabruje saznanje da ni nakon više od sto godina tretirani problemi, koji su u Europi poodavno apsolvirani, u BiH nisu riješeni ni danas ili se „rješavaju“ na isti, odnosno pogrešan način. Društvene teme koje zauzimaju najviše prostora u arebičkoj štampi, ako izuzmemo statusni položaj muallima, su rasprave i stavovi uredništava o: politici, naciji, jeziku, pismu, političarima, konzervatizmu Bošnjaka, nacionalnim podijeljenostima, ekonomskom položaju i sl.

Ključne riječi: arebička štampa, politika, društvo, nacionalizam, bosanski jezik, suverenitet, Islamska zajednica, Bosna i Hercegovina, Bošnjaci, Srbi, Hrvati.

1. Uvod

Sve generacije su pristrane i sklone uvjerenju da se veliki društveni procesi i historijske promjene dešavaju upravo u njihovo vrijeme. Otuda nas ne iznenađuje stav uleme u austrougarskom periodu da je ona sudionik upravo ovakvog vremena. Međutim, i iz današnje perspektive možemo se složiti sa izrečenim sudom. Upravo tretirani period i onovremene društvene promjene ostavile su brojne tragove koje osjećamo, trpimo i uočavamo i u savremenom bosanskohercegovačkom društvu. Pisani tragovi, mediji i časopisi su, kroz historijsku perspektivu, najbolja slika i ogledalo datog društva u svim njegovim segmentima i uvijek su bili oslonac društva, države i politike. Njihov cilj nije samo da informiraju, nego, prije svega, da modeliraju i popravljaju društvo ili, u predmetu ovog istraživanja, etničku zajednicu.

Austrougarska okupacija i Berlinski kongres predstavljaju prvorazrednu dramatičnu i traumatičnu promjenu u načinu života svakog Bošnjaka/muslimana. Pojedinac kao, uostalom, i kolektivitet, nisu u stanju da pri višestoljetnoj uvriježenoj tradiciji mijenjaju svoje običaje i navike u kratkom periodu i u dijametralno suprotnom pravcu. Bošnjacima se upravo to dogodilo, pa se ožiljci te vratolomije i dan-danas manifestiraju, između ostalog, i u nesposobnosti kolektivne artikulacije vlastitih htijenja, političkih i društvenih potreba. Stoga, česte, i gotovo „sitničave“, kritike brojnih pojava u tadašnjem društvu i Islamskoj zajednici od strane uredništava arebičkih časopisa, treba shvatiti, isključivo, kao rezultat brige i odgovornosti za učinkovitiji i funkcionalniji razvoj Islamske zajednice i napredak društva, prije svega Bošnjaka/muslimana.

2. Pojam arebičke štampe

Pojam arebičke štampe obuhvataju listovi: Tarik, Muallim, Misbah i Jeni Misbah. Impozantna kulturna ostavština od preko 1500 stranica printanog teksta. Ovi listovi, s obzirom na to da su štampani arebicom, a samim tim i namijenjeni isključivo bošnjačkom stanovništvu, najvjerodostojniji su reprezent stavova, mišljenja i riješenja koja su nudili Bošnjaci/muslimani u austrougarskom periodu (1878-1914.). Pokretanje štampe kao komunikacionog sredstva od strane uleme je znak prihvatanja modernizacije i demokratizacije bosanskohercegovačkog društva. Dvije odlike karakteriziraju arebičku štampu: prvi je vrsta pisma, u ovom slučaju arebica (adaptirani i bosanskom jeziku prilagođen slovni fundus arapskog jezika), a drugi podrazumijeva štamparsku tehniku izdavanja i umnožavanja.

Prilozi objavljeni u korpusu arebičke štampe izvrsno osvjetljavaju političku, vjersku, društvenu i kulturnu sredinu koja je i uvjetovala njihovo objavljivanje i pisanje. Čovjek se ne može odvojiti od društva u kojem živi, a stanje i položaj naroda, vrijeme i prilike se odlično ogledaju kroz dokumentarnu dimenziju priloga u arebičkim listovima: Tarik, Muallim, Misbah i Jeni Misbah. Slijedeći ovaj način promišljanja proizilazi da je onovremena štampa aminovana od zvanične austrougarske vlasti, s jedne strane, bila sredstvo ideologiziranja i instrumentarij ideološkog državnog aparata, ali je, s druge strane, istovremeno, ona koja je nastajala u krilima vjerskih zajednica i različitih udruženja, bila oružje kojim se borilo protiv ovakvih nastojanja i stremljenja ideologizirane zvanične štampe.

Stanje opće prosvijećenosti Bošnjaka je na veoma niskom stupnju. Neprosvijećenost se ogleda i u vjerskim znanostima; vjera je svedena na rituale, formu i formalizam obredoslovlja. Otuda su i motivi uleme da normira arapsko pismo, koje je dosta rašireno u narodu, te pomoću njega, kao sredstva, vrši prosvjećivanje širokih narodnih slojeva u vjerskim znanostima, ali i šire. Dolaskom Austro-Ugarske stepen nepismenosti bošnjačkog stanovništva, zbog prelaska na latinično i ćirilično pismo, preko noći se povećava, tako da Bošnjaci od najpismenijeg postaju najnepismeniji narod u Bosni i Hercegovini. Dodatni problem je i nepoznavanje „maternjeg“ jezika koji se ne izučava u vjerskim školama.

Rješenje se vidi u normiranju arebice i pokretanju arebičke štampe. „Kad bismo, dakle, i raspolagali dovoljno materinskim nam jezikom – što je na žalost u stvari sasvim drukčije – s kojeg bi se jezika mogli prilično naobraziti u svjetskim znanostima, opet bi smo morali da ostajemo u vjerskoj naobrazbi sakati, jer o vjeri i njezinim znanostima nejmamo ništa napisano u našem jeziku... jasno (je) da su nam vrata i svjetskoj naobrazbi zatvorena.“ (Muallim, I/1910, br. 1,2, 7) Osnovne strateške ciljeve pokretanja arebičke štampe dobro je formulirao, nešto kasnije, reis Džemaludin Čaušević navodeći: «Mnogo toga danas nama manjka. Ipak, možemo se latiti makar jednog sredstva, koje će služiti tome cilju, a to je: putem štampe raspravljati i rješavati sva pitanja koja se tiču specijalno nas muslimana... Moramo blago Islama spojiti sa materijalnim blagom zapadne škole, koju predstavlja znanost i tehnika, znači doći do sretna života na obadva svijeta». (Karić, Demirović 2002: 167)

U ovom svjetlu možemo promatrati i društvenu potrebu i cilj Bošnjaka/muslimana da pokrenu štampu, na „svom“ jeziku i pismu, pomoću koje bi vodili otpor germanizaciji i jačali nacionalnu, političku i vjersku svijest. Pojava alhamijado listova i „insistiranje muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine na široj upotrebi arapskog pisma, te njegovoj ravnopravnosti sa latinicom i ćirilicom u javnoj upotrebi, dolazi u vrijeme kad nacionalne strasti i međunacionalne suprotnosti dostižu svoj vrhunac i kad se, u okviru jezičkog pitanja, izbor pisama sve žešće ispoljava kao vodeći faktor u borbi za nacionalni identitet i međunacionalni prestiž (…) Arapsko je pismo, dakle, nasuprot latinici i ćirilici, trebalo da ih vjerski, ali i nacionalno distancira od pravoslavnih i katoličkih, odnosno srpskih i hrvatskih elemenata“. (Vajzović 2008: 287)

3. Društveno-politički diskurs arebičke štampe

Međusobne unutarbosanske tenzije, sučeljavanja i sukobi mogu se tretirati kao incidentni i vremenski mnogo kraći periodi u bosanskohercegovačkoj povijesti, u pravilu uneseni na tlo Bosne i Hercegovine izvan njenih granica. Ovo je veoma važna činjenica radi shvatanja sadašnjosti i razumijevanja naše budućnosti, te mjesta Bosne i Hercegovine u evropskoj i svjetskoj savremenoj geopolitici. Period izlaženja štampe printane arebicom vremenski se podudara sa početkom moderne društvene i političke misli kod Bošnjaka i političkog organiziranja u formi političkih stranaka prema zapadnoevropskom obrascu. Otuda su vjerske i političke bošnjačke elite ovaj tip štampe i inicirale, te koristile kao najefikasnije i najuspješnije sredstvo za tumačenje društvenih misli i društvenih ideja Bošnjaka/muslimana, smatrajući da je grafijom arebička štampa „zaštićena“ od „drugih“ koji je, u pravilu, nisu poznavali; kao i općeg raspoloženja i prihvatanja ovog oblika štampe, u čiju se dobronamjernost i naklonost nije nimalo sumnjalo, kao najautentičnijeg zaštitnika Bošnjaka.

Osnovni izbor tema arebičkih časopisa je, naravno, vjerski, ali to, niukoliko, ne umanjuje tematsku šarolikost i raznovrsnost ove štampe. Tematika se kreće od prikaza dužnosti žena; obraćanja omladini poukama i savjetima o dužnostima čovjeka prema čovjeku, čovjeka prema Bogu, o poštivanju ramazana, moralno-didaktički osvrti, afirmiranje ljudskih vrlina i ukazivanje na poroke koji dovode u pitanje ispravnost vjerovanja. Zatim slijedi potreba bogobojaznosti, potreba za sticanjem znanja, lijepog ponašanja, higijene, poštivanje, uvažavanje i odnos prema starijima, obrasci ponašanja u životu, savjeti kako i sa kim se družiti i sl. Brojni su i prilozi o društvenim i političkim pitanjima. U njima je naglašavana zaostalost muslimanskih masa i isticana potreba za pronalaženjem izlaza za narodni razvoj i napredak. Pisano je o neophodnosti obrazovanja na maternjem jeziku, o potrebi obrazovanja i školovanja ženske djece, o teškom materijalnom položaju učitelja, o problemu iseljavanja bosanskohercegovačkih i sandžačkih muslimana i sl.

Nezaobilazna tema su, svakako, međunacionalni odnosi, ubrzani proces nacionaliziranja i suočavanje, po prvi put u historiji, sa partijskim sistemom vođenja politike. Sva ova pitanja su odražavala nespremnost Bošnjaka za ozbiljne političke koncepte i borbu oko rješavanja navedenih pitanja u Bosni i Hercegovini. Bošnjaci su danak samoizolacije iz evropskih procesa plaćali zbog nepostojanja učinkovitih načina rješavanja problema nacionalizma. Uostalom, zemlje okruženja i čitav Balkan je, rješavajući nacionalna pitanja i teritorijalne probleme balkanskim ratovima, uvukao Evropu u Prvi svjetski rat. Bošnjaci su stoljećima živjeli unutar Osmanlijske države koja je je u praksi slijedila nadnacionalni koncept, a koji je podrazumijevao koegzistenciju svih brojnih naroda unutar ogromne države. Kao odgovor na rastući balkanski nacionalni zanos i u Osmanlijskoj državi se javlja Mladoturska revolucija i turski nacionalizam koji će nepovratno doprinjeti raspadu države. Napuštanje osmanlijskog nadnacionalnog koncepta u korist agresivnih nacionalizama će, zapravo, za posljedicu imati osmanlijski poraz u balkanskim ratovima.

U rubrici Vijesti iz svijeta donose se informacije o najvažnijim političkim događajima sa Balkana, Bliskog istoka i teritorija koje su bile pod osmanlijskom upravom. Izbor i selekcija informacija su logični, s obzirom da se želi podcrtavati, uvijek i iznova, veza Bosne i Hercegovine sa Turskom, te uspostaviti paralela društvenih procesa između ove dvije zemlje. List daje poseban publicitet razvoju situacije u balkanskim ratovima i događajima u Turs¬koj u vezi s pokretom Mladoturaka, donošenju prvog Ustava sultana Abdul-Hamida, koji pod pritiskom javnog mnijenja i događaja u Makedoniji mora početi uvoditi parlamentarne oblike vladavi¬ne. Neosporno je da se, i na ovaj način, želi na indirektan način skrenuti pažnja na potrebu parlamentarnog jačanja u samoj Bosni i Hercegovini.

Rubrika Pogled po svijetu vrlo često će se pojavljivati u Tariku, vjerojatno onda kada je Uredništvo uspijevalo prikupiti informacije o događajima društveno-političkog karaktera i utjecaju tih događanja na bosanskohercegovačke prilike, ili kad želi da predmetni događaj posluži kao ilustracija rješavanja nekog aktuelnog problema u Bosni i Hercegovini. List izvještava o promjeni na turs¬kom prijestolju s očitim simpatijama za mladotursku revoluciju. Podržava napore za demokratizaciju Afganistana i informira o po¬ložaju muslimana u Kini. Jasno je da ove vijesti trebaju da posluže kao analogija za slične probleme u Bosni i Hercegovini. Članci se završavaju pozivom muslimanima da shvate da nije dobro samo ono što je plod njihova iskustva, te da treba prihvatiti sve pozitivne tekovine Evrope, jer bez toga nema napretka. "Mi smo ljudi koji rado ostajemo pri starom — piše u jednom od ovih članaka — ništa staro nećemo da propustimo, budući da je to za nas vrlo ubitačno, to se nama užasno sveti, mi smo ljudi koji smo neprija¬telji svemu što nije naše, što nije niklo u našoj glavi, mi mrzimo sve što je tuđe, nećemo 'tuđinštinu', a to sve u ime domovine i od to¬božnjeg domoljublja. To je naša velika pogreška, mi se ljuto varamo kad mislimo da ćemo rodu i domu pomoći mržnjom i zabacivanjem svega što je tuđe". (Muallim, I/1911, br. 3, 44)

a) Karakteristike politike i političara

U ovakvim globalnim okolnostima, i u situaciji uzavrelog nacionalizma na Balkanu, očekivalo se da će, nastankom partijskog organiziranja i pojavom političkih partija, Bošnjaci početi prevladavati društvenu letargiju i samoizolaciju. Međutim, ovaj proces i dalje vodi nesnalaženjima, razjedinjenostima, nacionalnim isključivostima i konfrontacijama, jer se politika i politički angažman, većim dijelom, počinju shvatati kao sredstvo za ostvarenje sopstvenih interesa. Otuda se Uredništvo Tarika tako gorljivo zalaže za vjersko prosvjećenje, nadajući se da će se na temeljima vjerskog moraliteta uozbiljiti i političko konstituiranje i djelovanje i učiniti političke predstavnike moralnima i odgovornima: „Zašto islamska snaga opada? Jer ne ima zaje¬dničkih misli, nego je sve darmedagin. U nas je najveća vještina razdor i neslogu praviti, a sjediniti se i napredovati toga u nas ne ima. Opazimo li da smo malo ojačali, odmah se razbijemo u stranke, koje se između se taru i uništavaju. Ne more niko ni s kim, jer i ne misli niko, kako bi bio u slozi.“ (Tarik, I/1909, br. 11, 182)

Formiranje političkih partija, profil i karakter političara, također, su izazvali dosta razočarenja kod Bošnjaka, jer su, iznova, iznevjerene njihove nade da će pojavom političkih partija i uspostavom kvaziparlamentarnog života njihovo stanje kolektivne letargije i samoizolacije biti konačno promijenjeno. Realnost je razočaravajuća: „stranke niču poput gljiva“, i „svoje programe mijenjaju ko ciganin konje“, narod je dodatno zbunjen pa „sam sebe pita kojoj stranci pripada i kojoj da pređe“; jer političke partije u svojim međusobnim obračunima ili unutarpartijskim isključivostima „u jednoj sedmici po tri protivne izjave potpisuju“ i time doprinose još većoj nacionalnoj konfuziji fabricirajući „dar-mar“ i šireći „politički nemoral“. (Misbah, I/1912, br. 1-2, 13)

Početak političkog djelovanja Bošnjaka u politički život unosi isključivost, netolerantnost i antagonizme. Uredništva arebičkih časopisa, odnosno ulemanski stalež, uzrok ovoj pojavi vidi u eroziji morala, sloge i oskudnoj vjerskoj prosvijećenosti; stoga je osnovni cilj uleme i arebičke štampe opća i vjerska prosvijećenost, čime bi se amortizirali i politički naboji i isključivosti. Politička elita se brzo odvojila od naroda i pretvorila u „bezobzirnu i samovoljnu umišljenu kliku“, koja svojim postupcima „direktno vrijeđa osjećaje naše mase“ gradeći „šovinistički 'liberalni' kurs“ i pretvarajući se u „nametnuto vođstvo“, koje, uopće, nije svjesno da na taj način „suverenitet, koji pripada narodu, masi, prenosi svojevoljno na uski krug narodnih 'vođa'“. Arebička štampa oštro kritizira neproduktivan politički rad rukovodeći se „objektivnom kritikom javnog djelovanja vodećih krugova“. Misbah će se boriti „proti svima strujama“ i svim njihovim postupcima koji nisu u skladu „sa uzvišenim našim šeriatom“, nastojeći da zauzme „zlatnu sredinu između nazadnjaštva i ultra-liberalizma nekih naših struja“. Uredništvo Yeni Misbaha podvlači da je osnovni cilj časopisa jedinstvo bošnjačkog korpusa, „što tješnjeg zbliženja uleme i islamske inteligencije“ i stalno iznalaženje načina i „baze za zajednički rad svih iskrenih narodnih prijatelja“ za opće dobro. (Yeni Misbah, 1914, br. 1, 4)

Svoju društvenu ulogu arebička štampa jasno reducira na objektivnu kritiku „manjkavosti ili neshodnosti u progra¬mima i radu postojećih naših političkih stranaka“ i afirmaciji postupaka koji „spajaju a ne razdvajaju“ Bošnjake. (Misbah, I/1912, br. 1-2, 3-4) Početak političkog organiziranja nosi i brojna razočarenja javnosti prema politikantima i ljudima koji u bavljenju politikom vide vlastiti interes. Očigledno je da se vrlo brzo velik broj političara otisnuo na put koristoljublja i političkog angažmana radi sopstvenog interesa; javnost to primjećuje, a arebička štampa smatra potrebnim javno i oštro kritizirati profil onovremenih političara čineći to u prosvjetiteljskom maniru, educirajući čitaoce o karakteristikama „dobrog“ i „lošeg“ političara.

Istinski političari su oni koji su „požrtvovni, iskreni prijatelji svoga naroda“, oni koji su „dobroželitelji njegovi (naroda)“, koji ga vode ka sreći i „blagostanju“ i dižu ga „na prijestolje gospodstva i carevanja“. Narod ih „ovjenčava sa lovor-vijencem slave, bilježi im imena u povijesti zlatnim slovima, pominje sa poštovanjem, uzdiže i veliča“. Oni drugi – loši su „šarlatani“, oni „opsjenjuju svijet načinjajući da je nešto što uistinu nije“, kojima je isključivo „stalo do ličnih džepova i kojim je krajnja želja vlastita sreća i osobni rahatluk“, i oni „uništavaju i upropašćuju“ svoj narod. Njih narod spominje „s prezirom i gnušanjem“, potomci će ih „proklinjati i govoriti - zemlja im kosti izmetala.“. (Muallim, I/1910, br. 3, 43)

Autor najvećeg broja članaka koji tretiraju političke teme, naravno kroz prizmu vjerskih stajališta i principa, je Sakib Korkut. On istrajno pokušava da aktuelizira, na stranicama časopisa, rasprave o općedruštvenim i političkim dešavanjima u Bosni i Hercegovini, i da poveća broj suradnika časopisa, osobito izvan ulemanskog kruga, iz krugova inteligencije svih profesionalnih orijentacija. Stoga se on, sa razlogom, oduševljava reagovanjem tzv. „Akademičara“ (studenata Bošnjaka koji se nalaze u inostranstvu) koji govore o ulozi i moći štampe, pozivajući ih da se uključe u rasprave o društvenim i političkim pitanjima u domovini. Bez štampe se „ne da ni pomisliti uspješan rad na polju prosvjete“, ona je i naprikladniji način za „širenje religioznih, moralnih i socijalnih ideja u šire slojeve naroda, ona nas upoznaje s kulturnim svijetom“, njome se „unosi život u narod“, stoga se pozivaju intelektualci svih profila: „liječnici, kadije, učitelji i mualimi“ da aktivnije surađuju svojim prilozima u arebičkoj štampi. (Yeni Misbah, 1914, br. 8, 4)

b) Poimanje nacije

Obzirom na primjetnu dozu međustranačkih isključivosti među bošnjačkim političarima i pojave da se međustranačka netolerancija prenosi na narod, uredništva svih časopisa često pozivaju muallime da ne podliježu „uzrujanim duhovima pojedinih stranaka“, i da vaizi i mualimi „ne bi (se) nipošto smjeli postavljati u pojedine tabore i sa ćursa okivati jednu stranku u zvijezde, a drugu grditi“, jer je njihova primarna obaveza „pozivati naš svijet bez da spominju ijedne stranke, da ra¬de samo na dobrobit islamijeta“. (Tarik, I/1908, br. 5, 69) Stranačke konfrontacije su se posebno zaoštrile po pitanju nacionalnog izjašnjavanja u situaciji kada razbuktani srpski i hrvatski nacionalizam počinje da kod bošnjačkih političkih elita pušta korijenje, tako da se neki muslimani počinju izjašnjavati Srbima ili Hrvatima. Uredništva se energično obrušavaju na ovu pojavu, a ključni argument je da vjerski osjećaj i identitet mora biti temeljna bošnjačka odrednica i ta primarna identifikacija mora biti iznad nacionalne i političke.

Bošnjački politički dometi se ogledaju u personalnim zloupotrebama politike, politički programi i ciljevi se shvataju kao „plijen nekoliko strančara“ koji narod izrabljuju i zloupotrebljavaju „u svoje sebične svrhe i privatne interese“. Politika i političari su se odrodili od naroda, postali sami sebi svrha, zaboravili su „svetu dužnost rada na islamskoj slozi i bratstvu“ i svojim „kratkovidnim odnosom su zavadila brata sa bratom, ženu sa mužem, rođaka sa rođakom“. (Misbah, II/1914, br. 22, 4) Tako Sakib Korkut u Tariku podsjeća čitaoce da su „katolici i rišćani gledali“ nakon okupacije Bošnjake šta će učiniti i kakvo „ćemo stanovište zauzeti“, pa kada su osjetili da se mi „ne temeljimo u svojoj domovini“ počeli su agitirati kod „neuka svijeta da se priključimo uz Hrvate ili Srbe“. Takvo priključenje „znači poniženje za nas, jer trebali smo naći izraza i pomisli da se oni nama priključuju“. (Tarik, I/1908, br.6, 104)

U istom – kritičkom duhu su i svi ostali tekstovi Sakiba Korkuta koji je imao izuzetno istančan osjećaj za politička i društvena kretanja, te njihovu interpretaciju u svjetlu vjerskih propisa. Njegov polazni stav je neodvojivost islama i politike, da je oduvijek - od pojave islama bilo tako, i da bi bilo beskorisno i pokušati promijeniti tu činjenicu. To ne sprečava individualni i organizirani društveni aktivitet i nuđenje rješenja društvenih i političkih problema u skladu sa novim vremenom i okolnostima, štaviše, na to nas vjera obavezuje. Korkut je, ujedno, i beskompromisni kritičar deformacija unutar muslimanske zajednice i njenih organa, odnosno njenog pasiviteta spram općeg dobra Bošnjaka, otuđenosti vođstva od naroda i drugih negativnih društvenih pojava. On je vidno razočaran političkim, ali i vjerskim vođstvom, koje je nesposobno da narodu ukaže na bilo koji tračak svjetla i perspektive. Njegov tekst u Misbahu je mini analiza stanja Bošnjaka nakon okupacije do Prvog svjetskog rata. Sumorna slika Bosne i Hercegovine i Bošnjaka je rezultat „elite“ koja „sipaše narodu lug u oči svojim pasivitetom i nehajem za narodne stvari i potrebe“ dok su se odvijali „besprimjereni zulumi i svakovrsne nasilne otimačine“. Podsjeća čitaoce da je Bosna i Hercegovina okupacijom izgubila svoje „ponajbolje sinove u boju“, ali i u progonstvu koje je uslijedilo.

Preostali Bošnjaci u Bosni i Hercegovini su se ponašali dvojako: jedni se „okužiše svojim sjajem i zavodenjem“, a drugi „uvukoše dušu use i ronjaše tihe i neviđene suze i dade se rezignaciji“. Rezultat ove kolektivne letargije je „izgubljenost i obezglavljenost“ naroda i da Bošnjaci „ne mogaše shvatiti potreba svog vremena“, da su ostali na marginama društva, nisu se uključivali u nove civilizacijske i kulturne tokove, a posljedica je zaostajanje u napretku u odnosu na druga dva naroda i osiromašenje. U takvom stanju naroda elite „aminahu i – učahu mevlude po valijskim konacima“, vakufi su propadali, ekonomska moć Bošnjaka padala.., a za to vrijeme „elita“ se jagmila za položaje i zauzvrat „pokrivala vladine namjere i intencije“, čime se „kopaše strašan grob našoj budućnosti i napretku“ (Misbah, I/1913, br. 18-19, 140)

U čitavom korpusu arebičke štampe primjetan je dosljedan princip i stav uredništava po pitanju nacionalne identifikacije koja je podređena vjerskom identitetu. I bošnjačka ulema je, promišljajući o odnosu i „konfrontaciji“ vjerskog i nacionalnog identiteta, uvijek se gorljivo zalagala, naravno, za vjerski identitet. Međutim, u tretmanu ovih pojmova uvijek je odnos postavljen u okvirima njihove međusobne konfrontacije i isključivosti. Stoga, ne smije nas čuditi nedvosmislen stav svih časopisa koji proces nacionaliziranja gledaju i tretiraju u negativnom kontekstu kao proces kojim bi nacionalni identitet substituirao vjerski, jer „mi moramo raditi i proti Srpstvu i proti Hrvatstvu gdje se radi o interesima islama i muslimana“.

Ulema je zatečena agresivnošću srpskog i hrvatskog nacionalizma i nastoji mu se oduprijeti pozivajući Bošnjake samo vjerskom identitetu, umjesto da mu se suprostavljaju normalnim procesom jačanja i sopstvenog nacionalnog identiteta. Dakle, ulema potire nacionalni na račun vjerskog identiteta, tvrdeći da „muslimane mora vezati samo jedna veza i to vjerska, islamska“ i da za muslimane/Bošnjake „nema nacionalne, političke ili domovinske veze, oni su braća, pa gdje bili, kojim god jezikom govorili i pod kojom god državom živjeli“, jer „nacionalizam vodi separisanju, cijepanju i međusobnoj borbi, koje islam najstrožije zabranjuje, jer tijem se islamu silno škodi“. (Misbah, II/1914, br. 19, 1)

Međutim, arebička štampa previđa činjenicu da nema ničega lošeg u ideji jačanja nacionalnog identiteta koji se temelji, kako se taj proces odvijao u većini evropskih zemalja, na apstraktnim principima: bratstva, jednakosti, slobode, jezika, kulture i sl., ali s pravom kritizira načine nacionaliziranja na Balkanu koje počiva na principima „istovjetnosti krvi“ i gladi za zaokruženjem „svojih etničkih prostora“, gdje se nacionalna pripadnost poistovjećuje sa pripadnošću pravoslavnom ili katoličkom hrišćanstvu, gdje se religija zloupotrebljava u „korist“ nacionalnih interesa, gdje se sakralnost „premješta“ u sferu profanog, što, u konačnici, za posljedicu ima potragu za „svetim“ srpskim ili hrvatskim zemljama. Ovakva vrsta nacionaliziranja je od naroda na istom tlu napravila ljute neprijatelje, što se, nažalost, osjeća do današnjeg dana.

Dodatnu zbunjenost kod Bošnjaka, i kod uredništava arebičke štampe, izaziva pojava Mladoturskog pokreta u Turskoj, što je u kontradikciji sa do tada proklamiranim stajalištima o „pokuđenosti“ nacionalnog jačanja i konstituisanja. Međutim, vrlo brzo se daje nedvosmislena podrška redakcija Mladoturskom pokretu i njihovim nastojanjima za modernizacijom i okretanjem prema evropskim procesima. Sa oduševljenjem se komentarišu vijesti i refleksije u svijetu povodom donošenja turskog Ustava i iznosi nada da je ovo prvi korak u formiranju parlamentarnih demokratija u muslimanskim zemljama. Na ovaj način uredništvo priprema javnost za razvoj tadašnjih aktuelnih političkih strujanja informišući čitaoce, ali, istovremeno, nastoji bošnjačkoj političkoj javnosti i političkim partijama sugerisati pravce budućeg djelovanja.

Tekst počinje jasnim zahtjevom: „i Bosna hoće ustav“, a potom se čitaoci obaviještavaju o nedavnom sastanku predstavnika Bošnjaka i Srba i njihovoj predstavci ministru sa zahtjevom za donošenje Ustava za Bosnu i Hercegovinu, sa svrhom „da se malo osamostalimo za samoupravu“. Ističe se da su sami osnovni politički pojmovi autonomije, ustava i samouprave nedovoljno poznati „našem svijetu“, te se sugerira političkoj štampi da se oni „potanko rastumače“ kako bi narod znao „zašto se koplja lome“. Sugestije o temama i koncepciji političkog lista, te velika očekivanja o političkom prosvjećivanju muslimana su upućena, prije svega, Muslimanskoj naprednoj stranci i njihovom glasilu Muslimanska svijest koji je počeo izlaziti prije mjesec dana. (Tarik, I/1908, br. 5, 93-95) Arebička štampa vrlo se aktivno uključila u zaustavljanju iseljavanja. Brojni su tekstovi u kojima se detaljno izlaže smisao hidžre općenito; zatim se ukazuje na dalekosežne negativne posljedice hidžre muslimana iz Bosne i Hercegovine. Ponuđena su i rješenja na koji način svaki član društva treba djelovati na obrazlaganju negativnih posljedica hidžre, kako za one koji sele, tako i za one koji ostaju u Bosni i Hercegovini. Uredništva upozoravaju na važnost jedinstva i očuvanja brojnosti muslimanskog naroda, jer se jedino tako može osigurati zaštita interesa i isposlovati prava Bošnjaka, čime se osigurava bolji status za cjelokupnu bosanskohercegovačku muslimansku zajednicu. Naglašava se da je sveta islamska dužnost svakog muslimanskog rodoljuba da svim silama radi na suzbijanju seobe. Posebno je istaknuto da je to obaveza u prvom redu uleme, jer „ako hoćemo, pravi hidžret da učinimo, treba: 1. da ostavimo ružne običaje, da se okitimo islamskim adabom, da prifatimo za nauku, da svoju djecu odgajamo u islamskom duhu, da ih naoružamo svakovrsnim znanjem, da složno živimo, da gledamo kako bi sačuvali i unaprijedili svoj imetak, da pazimo na to, da ne ide muslimanska zemlja u tuđe šake“. (Tarik, II/1910, br. 9, 129-133)

c) Odnos prema jeziku i pismu

Zanimljivo je da se iste godine - 1908, u kojoj je Austro-Ugarska proglasila aneksiju Bos¬ne i Hercegovine, pojavio i prvi broj arebičkog časopisa Tarik. Ovom godinom potonule su i one posljednje nade o privremenosti austrougarske okupacije. Preostalo je jedino sopstveno pregnuće, oslonac na vlastite snage, iznalaženje metoda i načina očuvanja i zaštite vjerskog i nacionalnog identiteta. Uredništvo Tarika zastupa stav da je upravo pokrenuti časopis forma kojom će se postići jedinstvo Bošnjaka u svim društvenim procesima. Prioritetan društveni segment koji je nužno unaprijediti je u sferi prosvjete i obrazovanja i dosljedno insistiranje na upotrebi arebice koja bi na simboličan, ali i praktičan način (većina muslimana zna samo arapsko pismo, a gotovo potpuno nepismeno ako se uzme kriterij latinice i ćirilice), olakšala prosvjetiteljske napore.

Naglašavamo stav Uredništva koje u svom programskom uvodniku prvog broja ističe da će jezik lista biti autentični jezični izraz Bošnjaka/muslimana Bosne i Hercegovine ili, kako se u članku kaže: «čisti jezik bosanskih muslimana». (Tarik, I/1908, br. 1, 4) Upoređujući stanje muslimana/Bošnjaka u našim krajevima sa onim u dru¬gim zemljama, Uredništvo, u istom broju, ističe potrebu poduzimanja brzih i odlučnih koraka u pravcu podizanja opće pismenosti, a u vezi s tim i radikal¬nom reformom medresa. Osobito se izražava ne¬zadovoljstvo zbog ustaljene ondašnje prakse da se nastava izvodi na stranom jeziku, uglavnom turskom, djeci nerazumljivom, pa se rezultati obrazovnog procesa svode na mehaničko pamćnje okoštalih pravila na turskom i arapskom jeziku od kojih nema nikakve koristi.

U članku Vakufsko-mearifska samouprava i naši mektebi, objavljenom u Muallimu, ističe se potreba da "sadašnje mektebe treba iz temelja reformisati". Autor članka stavlja u prvi plan pitanje nagrađivanja muallima, a zatim odmah kao glavne činioce nastave spominje jezik i pismo. Jezik nastave, kako naglašava pisac, mora biti „narodni“, jer je to već praksa u svim drugim islamskim zemljama, ali za pismo je malo teže naći pravo rješenje, iako se autor zalaže za arapsko pismo najviše zbog toga "što bi to mogao biti jedan vidljiv za¬jednički znak muslimana", pa sugerira mearifskoj upravi da o tome vodi računa. Također, ističe se potreba sticanja znanja u tehnološkim naukama a svo to znanje je na stranim jezicima; stoga je nužno potenciranje učenja stranih – evropskih jezika; prilagođavanje obrazovnog sistema koji je potpuno anahron novom vremenu; primijetan je nedostatak vjerske literature na maternjem jeziku a i izučavanje „maternjeg jezika“ je potpuno zapostavljeno jer se ne izučava u medresama. (Muallim, I/1910, br. 1, 5-8)

Pitanje nominacije jezika i odnosa prema njemu nije specifikum rasprava u suvremenoj Bosni i Hercegovini, ono je, također, u žarištu interesa uredništva Muallima. Jedan čitalac iznosi svoje zamjerke na „ukočenost“ jezika, odnosno njegovo „nazivanje „našim“ i „maternjim“ što je, po njemu, pogrešno, tvrdeći da „islamska masa bez oklijevanja naziva ovaj jezik 'bošnjački'“ i da bi uredništvo trebalo dosljedno da poštuje ovakvu nominaciju Bošnjaka, a da će vrijeme riješiti u budućnosti dileme imenovanja jezika koje su prisutne u javnosti u kojoj vlada konfuzija jer ga neki nazivaju „bošnjački, hrvatski, srpski, ili onom nakaradom srpsko-hrvatski (dva adžaiba na jednom dušeku)“. (Muallim, I/1911, br. 10, 168-169)

Osobito je značajan članak, odnosno pismo čitateljke - potpisano sa Svršena rušdijanka N., u povodu početka nove školske mektepske godine. Povod je obrazovanje žena, ali se vrlo otvoreno, i za te prilike izuzetno hrabro, iznosi čitav niz podataka o tadašnjem općem položaju žene muslimanke koja je „puka naslada muškarčeva“. Čitateljka pledira na aktivniji angažman žene u društvu, zalažući se da one (žene) treba da postanu „prve svjetlonoše, zvijezde prethodnice koje stvaraju svojim životom nerazorive temelje kulture“ i da se dignu iz pasivnosti, letargije i „zimskog sna“. One trebaju „da se probude, da pišu, bave poezijom i rade na polju kulture“. Dalje upoređuje društveni angažman Bosanki i „inovjerki“ koje su pune „duha i kulture“, koje pokreću svoje listove, „iznose svoje jade i belaje“ i upoznaju se sa svijetom, osnivaju svoja udruženja, dobrotvorna društva i uzgojilišta. Čitateljka obraćanje završava pozivom: „naprijed složno pod bajrak prosvjete“. Uredništvo potiče žensku populaciju na angažman u svim društvenim sferama i zalaže se za poboljšanje statusa žena. Odmah nakon članka, gotovo sa nestrpljenjem, donosi i svoj sud: „Lijepo je to da i vi iznesete svoje želje na javnost. Drage volje mi ćemo donositi vaše radnje i mi želimo i od Boga išćemo da uzmognete na skoro osnovati svoj list kao vaše drugarice u Carigradu, Misiru i Tagistanu, i s tim probudite i one koji bi trebali da vam duševne hrane pribave“. (Tarik, II/1909, br. 7, 103-104)

d) Ekonomski aspekti

S novom vlašću brzo i sigurno prodiru kapitalistički odnosi koji su beskrupulozno stavili u prvi plan profit, izrabljivanje, a sve druge vrednote duhovnog života i intime u islamskoj tradiciji najednom su postale beznačajne pred svemoćnim zakonitostima obrta i oplođavanja kapitala. Uz taj novi sistem, kao njegov neminovan prtljag, išle su mjenice, kamate, povjerioci i dužnici, dio¬nice, egzekucije, poreznici, ovrhovoditelji, žandarmi, šumari i financi. A kad se nagomila jad i kada taj najamni radnik dođe u ćorsokak, zvala ga je fabrička kantina i u njoj birtija, u kojoj će i zadnju paru uz def pjevačice ostaviti opet kapitalisti.

Uredništva, kada bi donosila osvrte na događaje o ekonomskim pregnućima muslimana izvan Bosne i Hercegovi¬ne, imala su namjeru da aludiraju na domaće probleme i izvrše poređenje sa domaćim prilikama. Tako npr., u kraćoj bilješci o gospodarstvenom napretku ruskih muslimana, glavni urednik Sakib Korkut kritizira nesnalažljivost i neambicioznost Bošnjaka koji su sredst¬va koja su primili na ime otkupa kmetova mogli investirati u izgradnju malih pogona, otvaranje zanatskih radnji i na taj način se uklopiti u nove oblike industrijske privrede. Bilješka se završava riječima: "Kad će se jednom otvoriti makar ta fabrika čarapa kad naši posjednici i trgovci neće da osnuju udruženja za sušenje šljiva ili pečenje pekmeza. Kad ćemo malo naprijed? Kada?" (Misbah, I/1913, br. 13, 101)

Misbah je rado uvrštavao priloge svojih saradnika u kojima se apeli¬ra na privredno i ekonomsko podizanje Bošnjaka, te na prilagođavanje industrijskoj proizvodnji i modernom zanatstvu. Tako u naslo¬vu Šest osviještenih Brčana list donosi u rubrici Naši dopisi članak jednog Brčaka potpisanog inicijalom „J“, u kome se odlučno i katego¬rički zahtijeva napuštanje tradicionalističkog odnosa prema životu i prilagođavanje novim oblicima, osobito kad se radi o prihvatanju savremenih vidova privređivanja. Autor ovog priloga ističe prednost pi¬sanja ekonomskih rasprava, a jalovost praznih kvazinaučnih polemi¬ka "jer bi bilo korisnije kad biše oni koji se razmeću bilo svojim mu¬drim poznavanjem ove ili one nauke, bilo svog naroda i današnjeg po¬ložaja zasukali rukave, pa razgovijetnim i popularnim stilom napisali po koji članak o zemljoradničkim zadrugama, o pismenosti, o zlim posljedicama nerada, o potrebi udruživanja, o podizanju škola i mekteba itd". (Misbah, I/1913, br. 13, 98)

Članak je vrijedan posebno po tome što aktualizira ona pitanja koja su bila od vitalnog značaja za život Bošnjaka i što je njegov pi¬sac uočio u kojem pravcu bi trebalo usmjeriti djelovanje tadašnje vrlo malobrojne muslimanske inteligencije. "Osobito bi bilo korisno kad bi se počelo nastojati, al' ozbiljno nastojati da se svoja braća musli¬mani spašavaju iz pandža raznih lihvara, da su se u toj i toj seljačkoj kahvi, ili pred tom i tom seljačkom džamijom, potakle i probudile misli za osnivanje zadruge ili sličnog društva, nagovorili seljaci da traže otvaranje škola i seljaci se predveli predstojniku radi prikaza njihovih tegoba itd., pa bi bilo mnogo korisnije od praznih dvoboja tko valja, a tko ne valja, koja nacija ima budućnost koja li nema". (Misbah, I/1913, br. 13, 98)

O stanju opće letargije Bošnjaka u austrougarskom periodu koja se ogledala u svim životnim aspektima, u rubrici Naši dopisi izdvaja se obraćanje jednog čitaoca Misbaha iz Brčkog koji ukazuje na općeprisutni defetizam i načine kako bi se on mogao prevazići. Dopisnik iznosi stav „da je ratna atmosfera (misli se na period dolaska Austro Ugarske) na sve slojeve našeg naroda veoma djelovala“ i da se od tada osjeća „pasivitet“ kod Bošnjaka u svim oblastima života. Autoru smetaju beskrajne i efemerne „razne polemike, odgovori, odgovori na odgovore, ispravci“ koji se vode u javnosti i u štampi, javnost je zaokupljena „razmetanjem, 'mudrim poznavanjem' ove ili one nauke, bilo svog naroda i današnjeg položaja“ što je potpuno društveno neproduktivno, umjesto da se energija usmjerava u pravcu aktivnosti koje bi poboljšale kvalitet života i donijele neku korist; da se napiše koji „članak o 'zemljoradničkim zadrugama', o pismenosti, o zlim pošljedicama nerada, o potrebi udruživanja, o podizanju škola i mekteba itd.“.

Dopisnik predlaže da se „umjesto prazne vike i hvale o 'radu za islam i muslimane'“ javnost počne baviti ozbiljnim društvenim pitanjima: „kako muslimane spasiti od pandži raznih lihvara“, da se ulema okrene i u džamijama raspravama kako „unaprijediti rad u seljačkim zadrugama“, otvoriti što više škola i potaknuti narod na aktivan rad, umjesto „ispraznih priča tko valja a tko ne valja, koja nacija ima budućnost, koja li nema“. Čitalac ovakav pristup ilustrira pozitivnim primjerima iz Brčkog gdje je nekoliko ljudi formiralo „Društvo Islahijet“ koje zbrinjava preko tridesetoro siročadi, zatim osnovana je „Muslimanska zemaljska zadruga“ kojom je unaprijeđena poljoprivreda, ili otvorena „tkaonica ćilima u kojoj 30 i nekoliko naših siromašnih curica nalazi prekrasnu zaradu i uzgred se uči uljudnom ponašanju na ulici i kod kuće“. Poruka čitaoca je da se „prođemo onog nadmudrivanja o državopravnom položaju, apstraktnim političkim pitanjima, nacionalizmu i sličnom“, umjesto toga trebamo se okrenuti „podizanju naroda u kulturi i gospodarstvu“. (Misbah, I/1913, br. 12-13, 98-99)

Vrlo interesantan je članak Muamelat (Misbah, II/1914, br. 13, 1-2) autora A.F. koji iz današnje percepcije iznenađujuće pronicljivo sagledava ekonomske i političke probleme i realnost u svijetu kapitalizma, globalnih finansijskih tokova, umreženosti politike i kapitala, odnosa i pozicije (onoga što danas nazivamo) multinacionalnih kompanija i siromašnih naroda, kao i odnosa islama i Šerijata prema suvremenom načinu poslovanja, kreditima, kamatama i sl, te suočavanju Bošnjaka dolaskom Austro Ugarske sa novim načinima poslovanja. Autor govori o ekonomskoj ovisnosti i povezanosti u globalnom svijetu, o načinu funkcionisanja „velikih financijalnih zavoda“ i njihovog utjecaja na „obrtnička i trgovačka poduzeća“ u ambijentu kada finansijske instutucije imaju probleme odmah se ti potresi prenose i na privredu. Autor je svjestan geopolitičke povezanosti tvrdeći da je „čitavi svijet postao ušljed usavršenja saobraćajnih sredstava poput jedne varoši, te ako se u jednom kraju svijeta zbude kakav oveći događaj, sav ga svijet manje-više mora osjetiti“, tako da se Bošnjaci moraju priključiti suvremenim tokovima života i privređivanja i „ne možemo živjeti izolirano, ako nećemo da nam bura ne salomi i zadnje ostatke naše društvene lađe“. U ovakvom svijetu Bošnjacima je nemoguće privređivati ako žele da se pridržavaju strogih islamskih zabrana koje se odnose na kamatu. Roba ima svoj međunarodni put i protok, materijali se nabavljaju širom svijeta, a sva ekonomija je bazirana na bankovnom i kamatnom sistemu, dakle, pred Bošnjacima je izbor - ili raditi sa kamatama ili se zadovoljiti i pomiriti sa postupnim propadanjem i prepuštanje poslovnih šansi drugima. Ovo je smetnja za pokretanje većih poslova ali izrazit problem i za manje bošnjačke trgovce.

Autor teksta se zalaže za fleksibilniji pristup ovoj „islamskoj“ prepreci tvrdeći da ona nije postavljena tako isključivo i negacijski kako se to pokušava predstaviti od pojedine uleme, te navodi posljedice ovakvog stava po kojoj imovina Bošnjaka postupno prelazi u ruke „naših sugrađana drugih vjera“ a mi ćemo ubrzo „posve ekonomski propasti“. Autor se zalaže za ekonomski napredak koji nije u suprotnosti sa islamskim načelima, tj. ekonomija i politika trebaju da budu sredstvo za ispunjavanje kulturnih, duhovnih i vjerskih ciljeva, na taj način privređivanje i ekonomija nisu odvojene od dubokih duhovnih temelja života jedne zajednice koja na taj način ide prema napretku. Zadržavanjem uvriježenog i prevaziđenog načina poslovanja Bošnjaci „svojim novcem pune džepove strancima i inovjercima i gube svoj imetak“ čime se dovodi u neizvjesnost i sami opstanak vjere na ovim područjima. Ako „ekonomski padnemo“ to dovodi u pitanje i naš opstanak, odnosno „svak bi nas izbjegavao i klonio nas se kao šugave ovce“.

Finansijske institucije su nužnost za svaku modernu državu, da „vojnički troškovi... pozobaju polovice budžeta“, da ogromna saobraćajna i privredna preduzeća u ondašnje vrijeme ne mogu opstati bez bankovnog kapitala kojeg ne mogu obezbijediti ni najmoćnije države koje također posluju sa bankama; te da slabije države uzimaju kredite od moćnijih država i to „često puta sa teškim kamatama i sramotnim uvjetima“. Dalje se navodi primjer Turske kojoj su „uvedene takozvane 'kapitulacije' koje se mogu smatrati pravim uzrokom svih nesreća Turske“; posljedica je da je Turska uslovljena carinskim ograničenjima, „onemogućuje joj se svako veće trgovačko i obrtničko poduzeće“ i da ne može konkurirati sa svojom robom na svjetskom tržištu. Turska je primorana da da privilegije strancima i stranim državama koje se na taj način miješaju u „nutarnje prilike države“. Upravo na ovaj način Turska je dovedena „na rub propasti“.

Ovakav način poslovanja i međudržavnih odnosa je, jednostavno, suvremena realnost i moramo ga prihvatiti ako želimo opstati ne sporeći vjerski stav po pitanju kamate. „Evropa direktno ili indirektno ekonomski upravlja cijelim svijetom“, ona je ova pravila uvela kao poslovnu nužnost i „njime nas smrtno ranio“, stoga moramo naći način da se odbranimo i „produljimo za časak svoj život“. Na kraju teksta autor promišljajući o „sukobu“ ova dva koncepta i stava, s vjerske strane zabrane kamate i s druge nužnosti poslovanja pod kamatnim principima, pokušava da premosti i nađe kompromis između ova dva, naizgled, konfrontirana gledišta, jer samo su dva izbora: uklopiti se u savremen način življenja i poslovanja i biti začahuren i konzervativan i time muslimane širom svijeta dovesti u situaciju u kojoj se trenutno nalaze, da se „strana vlast miješa u njihove poslove“ i da „strana vlast uvede vojsku (na muslimanska područja) za nekoliko dana, ali je više ne povrati“ i da je ta sudbina zadesila „Alžir, Fes, Tunis, Misir, Perziju itd. itd.“. (Misbah, II/1914, br. 13, 1-2)

4. Zaključak

Izloženi prikaz malog dijela društveno-političkog diskursa arebičke štampe neminovno izaziva analogije sa suvremenom situacijom u Bosni i Hercegovini - osobito u oblasti politike. Austrougarska epoha liči na našu svakodnevnicu, tretira gotovo istovjetne probleme sa kojima se suočavamo i mi u savremenom dobu. Ova činjenica potvrđuje realnost koliko se teško pronalaze rješenja osnovnih političkih problema u višeetničkoj Bosni i Hercegovini; da se uočiti, također, da je u traganju za općeprihvaćenim rješenjima u Bosni i Hercegovini, makar se radilo i o manje važnim temama, još od austrougarskog perioda bio uključen i strani faktor; od okupatora, susjeda ili u suvremnom dobu „međunarodne zajednice“. U dobroj mjeri „zasluga“ za spore pomake ka prosperitetu pripada i bosanskohercegovačkim političarima, a mogli smo uočiti iz arebičke štampe, da su političari suvremenosti prototip ondašnjih političara iako ih vremenski dijeli čitavo stoljeće i više. Oni su, izgleda, uzori današnjim političarima: gramzljivi, pohlepni, neobrazovani, nacionalno isključivi ... Barem ih tako, u većini tekstova, opisuje arebička štampa. Stoga je vrlo važno uspostavljati izrečene paralele i podsjećati na greške iz nacionalne prošlosti kako bismo na njima učili i kako ih ne bismo ponavljali.

Literatura:

1. Časopisi: Tarik, Muallim, Misbah i Jeni Misbah. 2. Huković, Muhamed (1986): Alhamijado književnost i njeni stvaraoci, Svjetlost, Sarajevo. 3. Juzbašić, Dževad (2002): Politika i privreda u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom upravom, Akademija nauka i umjetnosti BiH, posebna izdanja, knjiga CXVI, odjeljenje društvenih nauka, knjiga 35. 4. Karić, Enes (2000): Čaušević kao reformator, Glasnik Rijaseta IZ u BiH, VOL. LXII, 7-8, Sarajevo. 5. Karić, Enes; Demirović, Mujo (2002): Reis Džemaludin Čaušević prosvjetitelj i reformator, Ljiljan, Sarajevo. 6. Vajzović, Hanka (2008): Jezik i nacionalni identiteti, Fakultet političkih nauka Sarajevo, Sarajevo. 7. Zgodić, Esad (2003): Sakib Korkut – socijalna i politička misao u austrougarsko doba, Glasnik Rijaseta IZ u BiH, VOL. LXV, 3-4, Sarajevo.

11.01.2019.

BOSANSKI POLITIČKI SPEKTAR II

Bosanski lonac

Bosna je nakon svih proteklih lutanja ponovo stigla tamo gdje je davno bila. U 1878. godinu. Opet smo na početku. Niti znamo šta želimo niti kamo idemo?

Sve tri bosanske nacije otpočetka imaju „svoju“ istinu o Bosni, i svaka je tu istinu čvrsto ugradila u vlastiti nacionalni identitet. Ključni kamen političkog spoticanja je poistovjećivanje nacionalnog i vjerskog koji su tako snažno upredeni u tri bosanska etniciteta kao nigdje u svijetu. Tako „upredeni“ tronacionalni identiteti su u stalnoj konfrontaciji. Vjera ne smije da bude uvučena u dnevne događaje, da bude instrument bilo koje političke opcije ili određene grupe političara ili političkih lidera. Spregom vjere i politike pravi se velika greška i medvjeđa usluga i jednom i drugom. Vjerske ustanove ne smiju favorizirati određene političke partije niti njene lidere. Političari, s druge strane, nastoje u javnosti izreklamirati svoj vjerski identitet računajući da će on unaprijediti njegov individualni imidž kao moralnog, poštenog, savjesnog, skromnog lica... Ovaj odnos je tipični trgovački i „šibicarski“ odnos u kojem dolazi do moralne erozije i političara i vjerskih institucija.

Trenutno stanje u Bosni i u bošnjačkom političkom korpusu porazno je jer je bošnjačko političko tijelo potpuno izdrobljeno, izmrcvareno i usitnjeno. Ni naše komšije – Srbija i Hrvatska nisu u mnogo boljoj poziciji, ali sa velikom umješnošću već desetljećima svoje probleme transferišu u Bosnu.

Miješanje naših susjeda u unutarnje stvari Bosne konstanta je kada je u pitanju realizacija njihovih velikodržavnih projekata. Naše nade u katarzu komšijskih politika naspram Bosne vrlo često su nerealne. Uzmimo trenutnu situaciju u Srbiji-Beogradu vezano za proteste „Stop krvavim košuljama“. Učesnici protesta su brojne opozicione partije i šarolika udruženja, vrlo različitih ideoloških orijentacija, okupljenih u „Savez za Srbiju“. Analitičar Milivoj Bešlin ovu opozicionu grupaciju posprdno naziva „Savez za veliku Srbiju“ aludirajući da su ideološki beterniji (veći velikosrbi) i od trenutne srbijanske pozicije.

Prevedeno, višedecenijski trud, ideološka i medijska indoktrinacija srbijanskog državnog aparata dala je „odličnu žetvu“. Veliki broj stanovnika Srbije, nažalost, još uvijek, vjeruje i apriori guta obilje predrasuda: da su Srbi bili najveće žrtve u ratovima devedesetih, da je genocid u Srebrenici izmišljotina, kao i opsade Sarajeva, Vukovara, Bihaća, Dubrovnika, koncentracioni logori oko Prijedora, protjerivanje stotina hiljada Albanaca sa Kosova... da su Srbi nebeski narod, vazda na strani prava i pravde, vječite žrtve, krivi samo zato što se nalaze na geostrateški najvažnijoj tački Planete. Ukratko, da su Srbija i Srbi, zapravo, ne samo pupak Balkana i Evrope, već i cijeloga Svijeta, a najverovatnije i cjelokupne Vaseljene. Bešlin svoju analizu trenutnih političkih prilika u Srbiji završava konstatacijom da je Srbiji slaba fajda od ovakve ultradesničarske opozicije i alternative i izrekom – „čega se pametan stidi, budala se time ponosi“.

Ni komšije sa onu stranu Une ne dangube. Željana Zovko, nekadašnja ambasadorica BiH, trenutno evropska zastupnica i najglasniji portparol oba HDZ-a, u Briselu sije vjetar i izaziva kontroverze izjavom da je BiH „nenormalna država“, u kojoj, kako govori, stranci godinama kreiraju političke odnose. Jedino EU rješenje za Bosnu i Hercegovinu jeste, po njenom mišljenju, „srednji put“ a to je "federalizacija i implementacija preporuka Evropskog parlamenta". Ups! Nije to nikakav „srednji put“ već, kako joj lijepo odgovara Schwarz-Schilling, to je „pokušaj da se formira treći entitet, za šta se HDZ već dugo bori“. Schilling, kao dobar poznavalac bosanskih jalijaških folova i igrača, pronicljivo ocjenjuje „da se to sve radi u koaliciji sa Dodikom, koji ovakav razvoj situacije već duže vremena podržava“.

Dodik, stoga, uvijek iznova spinuje i potencira priču u kojoj su Bošnjaci za „građansku državu“ što prevedeno (na srpski) znači njihovu dominaciju; oni žele, sem hrvatskog, da biraju i srpskog člana Predsjedništva. „Bošnjaci su ovdje problem, zato što je NATO bio 1995. godine na njihovoj strani i omogućio im određeni vojni rezultat. Da nije bilo NATO-a oni nikada ne bi pobijedili Srbe. Sa Zapada se ruše određena prava (u Bosni)... Paddy Ashdown je (u Bosni) urušio sve međunarodne principe – dabogda mu zemlja kosti izbacila – toliko je lošeg učinio za Srbe“. Sem toga što je ova retorika od prije nekoliko dana, na koju se niko nije osvrnuo, potpuno nekulturna, ona je potpuno nediplomatska i u bilo kojem dijelu svijeta izazvala bi tektonske diplomatske poremećaje: sazivanje sjednica parlamenata, instrukcije ambasadama, povlačenje ambasadora... Izuzev u Bosni.

Dodik, kao što vidjesmo, ionako nema problema (a ni sankcija) sa otvorenom secesionističkom retorikom. Samo iz taktičkih razloga, za sada, ne prijeti referendumom o otcjepljenju RS-a. Pitanje će se „samo“ nametnuti i pokrenuti dok se još malo navikne na gnijezdo u Predsjedništvu i dok se „ratovi“ otvore „inercijom“ i „nužnošću“ zbog teških problema i nesuglasica, poput ovih nedavno viđenih - u kojem budžaku Predsjedništva će stajati stijeg Republike Srpske. Onima hrabrima, koje do sada nisam uspio uplašiti, nudim zaključak Schwarza Schillinga: „koalicija između HDZ-a, odnosno Čovića i Dodika, zapravo predstavlja kraj države BiH i put ka Velikoj Srbiji i Velikoj Hrvatskoj“.

A šta (nam) rade, za to vrijeme, (dobri) Bošnjaci?

Uglavnom se (dobro) međusobno glože.

Karakteristike bošnjačke politike

Kako u bosanskom javnom i političkom diskursu odrediti pripadnost određene ideje ili političke stranke ljevicom, desnicom ili centrom? Ko je, uopće, meritoran za određivanje tog mjesta? Je li osnov deklarativno samoizjašnjenje određene partije ili klasifikaciju određuju drugi: javnost, teoretičari, analitičari, novinari, konkurentske stranke? Po samonominaciji desnice u Bosni nije nikad bilo, nema je i neće je biti. Ako nekog političara u Bosni počastite i nazovete ga glupanom to se i može oprostiti, proglasiti nekoga desničarom, pogotovo ekstremnim je - neoprostiv grijeh. Nema tog stranačkog vođe koji bi se odvažio za opciju desnice u svom političkom programu. Samonominirati se desničarom u Bosni bio bi politički fijasko i suicid.

Ali zato imamo, i svi bi da budu, ljevica koja sebe deklarira kao takvu i ona svojim političkim protivnicima pripisuje identitet desnice. Uglavnom, „grunt“ ljevičarskih partija drže: SDP, Naša stranka, DF, GS… Ali nisu sve stranke ljevičarske. Ima ih – ma šae Allahu! Pobrojane (iz „grunta“) ne daju drugima unutra, druge izvana ne žele da se poistovjete sa ovima unutra... Helem, svi (ostali) hoće u centar. Ustvari, ovi drugi, oni koji nisu ljevičari, uglavnom priznaju ljevičarima ovaj njihov status. Doduše često će ga proglašavati lažnim. Kad neko grmi na desnicu već je unaprijed zauzeo poziciju ljevice. A desnica je, po njima, neprijatelj, velika politička opasnost, ekstremisti, fundamentalisti, fašisti, (neo)nacionalisti...

Prema tome, ljevica je ta koja u BiH proizvodi desnicu. A, opet, ta desnica nipošto neće da bude desnica. Jer, pobogu, nije politički korektno. A ni profitabilno. U Bosni. Drugdje jest. Trenutno. Ne treba pritom previdjeti da je riječ o proizvodnji (unutarnjih) neprijatelja, tako da je situacija (uobičajeno) paranoična. Cinici bi rekli da ljevica i nema preča posla, sržnih ideja i jasnu politku od diskfalifikacije političkih protivnika kao državnih i nacionalnih neprijatelja. Usput, zaboravljaju jednu zamku. Da nije te i takve desnice i njeno postojanje bilo bi obesmišljeno. Desnici u Bosni smrtni je grijeh „pretjerani nacionalizam“ i politika identiteta, a s druge strane ljevica nije svjesna da je upravo tom „optužbom“ ona upravo angažirana.

E sad ide zaplet. Kako i s kojim pravom ljevica određuje šta je to desno u/na/ispod desnici? Prvi, jedini kriterij i smrtni grijeh je - „nacionalizam“. Desničari su redom i bez iznimke nacionalisti. A ako su „ekstremni“, onda su „fašisti“. I bore se protiv „antifašista“ (što bi rekao jedan – sa desnice) i bez skrupula dehumaniziraju se politički protivnici. Uzvraća se, ako treba i nasilnim obračunima. Spirala se nastavlja. Tako se približavamo onom što je doista opasno u ovakvoj denuncijaciji: nema „umjerenih nacionalista“ (to je za ljevicu oksimoron); nacionalisti su uvijek „ekstremni“, pa je jalov posao praviti razliku između njih i „fašista“. Zato već odavno u BiH neće nitko da se izjasni ne samo kao „desničar“ nego ni kao „nacionalista“. Ali nije to veliki uspjeh ljevičara. Radi se o činjenici da se opći politički prostor i dalje definira i posmatra isključivo u matrici i klišeima naslijeđenim iz prethodnog režima.

Kamo dalje (rođače)

U bosanskoj političkoj praksi manifestira se bezbroj isključivih koalicija, saveza i kombinacija samo s jednim ciljem - pronalaženja najoptimalnijih načina za osvajanjem što većeg komada vlasti. U ovoj i ovakvoj Bosni može sve i svašta, iako bi, što bi rekao Dodik, u njoj sve škripi. Ponajviše on sam.

U Bosni je sve personalizirano, fragmentirano, individualizirano, partokratizirano... Nužna je izgradnja institucija, jer tamo gdje funkcioniše sistem, zakon i institucije nema prostora za samovolju, autokratiju i kultove vođa. Vođe ruše stepenice institucija, ali na način mimikrije. Vođa/e i institucije međusobno se isključuju. Samo u uređena društva sa snažnim institucijama odlaze ljudi, finansije i ideje - i to iz onih neuređenih. Sami se pozicionirajmo.

Društva u kojima se kritička misao i govor tretiraju kao huljenje ili pobuna osuđena su na propast. Bosna, ako želi da uspije, mora biti efikasna zemlja, sa ozbiljnim institucijama; zemlja prosvijećenih i tolerantnih naroda (kud nas Austrougari ne prosvjetiše) u kojoj prostor i šansu nalaze obrazovani, moralni i kompetentni (ali ne za 2.500 KM i 17 dana), a ne indoktrinirani, lopovi, poslušni i izdresirani beskičmenjaci bez bilo kakve odgovornosti. Način kadrovanja u svim političkim partijama ima karakteristike zakonitosti: promidžbu imaju samo oni kadrovi koji su bliski vođi, predsjedniku ili određenoj interesnoj grupaciji unutar partije, koji ga/ih slijede zbog vlastitih interesa, a ne zbog interesa naroda, države, pa ni same partije. Bilo kakva stranačka neposlušnost podrazumijeva distanciranje i protjerivanje dotične persone, čime se narušava kredibilitet cijele stranke. Moral, etika, iskustvene referense, stručnost i kompetencije su osobine koje nisu na listi poželjnih karakteristika jednog potentnog stranačkog sljedbenika.

Javni prostor je zagušen stranačkim frazama i parolama koje u realnosti ne znače apsolutno ništa. Treba stvoriti prostor mladima. Krasno. Lijepo zvuči. Ali mladost nije sama po sebi dovoljna, ukoliko je osoba nestručna, bez kvalifikacija i sposobnosti za obavljanje određenog položaja ili funkcije. Razlog je više nego providan. Mladi teško dolaze do posla. Kada im se ponudi prilika njima je mnogo lakše manipulisati. Osvrnimo se, koliko smo puta u javnosti bili šokirani „bosanskim pravilima“ da nam momci sa biroa postanu ministri ili načelnici ili da strepimo, gluho bilo, da nam član Predsjedništva po isteku mandata završi na birou.

Ali Bosanci se, jednostavno, ne uklapaju u šablone, i ne vole slušati zapovijedi. Osobito kad su budalaste.

Ono malo bosanskih društvenoangažiranih intelektualaca vrlo često se prodaju za jeftine pare, često zagovaraju potpuno protivurječne stavove i ideje, gotovo sikćući ne primjećuju da i ne žele priznati i primijetiti da su do jučer mnogi zastupali potpuno drugačije stavove.

06.01.2019.

BOSANSKI POLITIČKI SPEKTAR I

Bosna je i danas zemlja pretpolitičkog doba. Malo je zemalja, područja i naroda gdje politika zauzima toliko prostora u svakodnevnom životu, rutinama, komunikaciji i raspravama o „našim“ i „njihovim“ politikama, a da se ne poznaju ni njeni (politički) osnovni principi i znanja ili npr. gdje izlazi manji procenat glasača na izbore, a više se polemiše o manifestacijama politika. Međutim, te rasprave su jalove i politikantske, jer nisu na osnovama kritičkog mišljenja o pojavama. Odnosno, otvoren kritički stav je gotovo nemoguće izreći zbog niza „opasnosti“, što je još jedan od pokazatelja u kakvom stanju je današnje bosansko društvo.

Okvir politike

Područje Balkana već dva stoljeća „kontaminirano“ je i začahureno dugotrajnim obmanama država, kao i samoobmanama gotovo svih naroda koji ga nastanjuju. Uporno se nalazi krivica kod „drugih“; „oni“ su uvijek u krivu, a „istina“ je samo „naša“. Vrijeme je za suočavanje sa samim sobom – sa „našim“ politikama: svih država na Balkanu, svih naroda na Balkanu, nacionalnih preispitivanja (šta smo dobili a šta izgubili u proteklom periodu). Isti postupak samopropitivanja posebno je nužno provesti u Bosni: unutar etničkih zajednica, na relaciji političkih grupacija, unutar samih partija, a i pojedinaca – zašto ne?!

Politiku definiramo kao društveni angažman s ciljem iznalaženja problema u nekoj zajednici (u Bosni, čini se, ona pravi više problema nego ih rješava). Realizira se, poodavno, u formi osvajanja vlasti kroz političke partije. Ona podrazumijeva različita mišljenja, pomirenje i usaglašavanje razlika radi postizanja OPĆIH ciljeva koji vode DOBRU. Najbolji način za postizanja konsenzusa je rasprava i uvjeravanje argumentima. Nažalost, politika u „uvjeravanju“ dozvoljava silu i represiju (domaći političari su sa uspjehom savladali ovu lekciju).

Političke stranke obično se svrstavaju na sljedeće smjerove: lijevo, centar, desno.

Ljevica

Lјevica predstavlja pojam kojim se označavaju politički pokreti, stranke i ideje koji pripadaju političkom spektru lјevice. Smatra se da je naziv nastao u vriјeme Francuske revolucije, kada su republikanci, suprotstavljeni monarhistima, sјedili na lijevoj strani Skupštine. Suvremena i nova ljevica zalaže se za umanjenje neslobode, nejednakosti i nesolidarnosti u društvu, koje uzrokuje ekonomski kapitalizam, a kao krajnji cilj vidi prevazilaženje ekonomskog kapitalizma i uspostavljanje društveno-ekonomskog uređenja utemeljenog na demokraciji u političkoj i ekonomskoj sferi, te na demokratski planiranoj proizvodnji. Zagovara dostizanje postkapitalističkog društva koje bi bilo zasnovano na pojedinačnoj i kolektivnoj slobodi, jednakosti, solidarnosti i međusobnoj pomoći, zbog čega teži umanjenju i nadilaženju svih oblika represije, hijerarhije i vlasti pojedinca nad pojedincem.

Pristaše ove politike smatraju da je za ostvarivanje ovih ideja neophodno umanjiti i nadići sve oblike autoritarnog načina organiziranja. Pristaše suvremene i nove ljevice shvaćaju svoj ideal kao proces umanjenja i nadilaženja nepravda koje stvara ekonomski kapitalizam, koji slijedi višestoljetnu tradiciju borbe naprednih pokreta, radnika, poljoprivrednika, žena, manjina i starosjedilaca. Sa društvenog aspekta to znači borbu protiv svakog oblika podređenosti i iskorištavanja, naročito borbu protiv diskriminacije na osnovi rase, spola, seksualne orijentacije, nacionalne ili etničke pripadnosti, svjetonazora, hendikepa, pripadnosti manjinskoj zajednici i sl.

Pristaše suvremene i nove ljevice zalažu se za internacionalizam, umanjenje i prevazilaženje nepravdi koje stvara svjetski kapitalizam, pa se vezuju uz napredne pokrete i stranke iz cijelog svijeta. Borba obuhvata svjetski anti-kapitalistički pokret, kojeg čine različiti radnički i sindikalni pokreti, pokreti za ljudska i manjinska prava i slobode, te suvremene ljevičarske stranke, organizacije i pojedinci. Pojmovi „suvremena ljevica“, „nova ljevica“ ili „demokratska ljevica“ koriste se i kao sinonimi za različite anti-autoritarne socijalističke i neo-marksističke pokrete, organizacije i stranke, ali se pridjev "demokratski" koristi za razlikovanje demokratskih ljevičara od boljševizma 20. stoljeća i marksističko-lenjinističkog modela izgradnje socijalizma, koji se smatra nedemokratskim i autoritarnim, te iskrivljenjem plemenite ideje socijalne pravde.

Na balkanskim područjima osnovna vododjelnica lijevih i desnih je sprega i „upredenost“ vjerskog i nacionalnog identiteta koji zajedno čine štetu i naciji i vjeri. S druge strane lijevi pokušavaju, gotovo sa prezirom, zamagliti ova dva ključna kolektivna identiteta. Njihovim marginaliziranjem zatvaraju se oči pred realnošću, čime ljevica gubi na atraktivnosti. Jednostavno, ljevica nema dovoljno hrabrosti da se na adekvatan način uhvati sa religijom i nacionalizmom. Religija se, još uvijek, po inerciji nekadašnjih komunističkih doktrina, tretira kao opijum za mase, a nacionalizam izjednačava sa fašizmom ili nacional-socijalizmom.

Desnica

Desnica je pojam kojim u političkom životu označavamo, uglavnom, konzervativne koncepte u okviru širokog političkog spektra. Politička desnica polazi od različitosti pojedinaca, pa stoga podržava ili prihvaća društvenu hijerarhiju. Po njima je nejednakost "neizbježna", "prirodna", "normalna" i "poželjna". „Klasična desnica“ smatra opravdanim razlike ljudi po nasljeđu i obiteljskoj tradiciji, a „liberalna“ smatra da je nejednakost opravdana ako je rezultat poštene tržišne i poslovne utakmice i konkurencije.

Desni blok političkih stranaka obuhvaća široku paletu u koju spadaju: monarhističke, aristokratske, teokratske, reakcionarne i kontrarevolucionarne stranke. Ekstremna desnica obuhvaća fašizam ili nacionalni socijalizam, odnosno nacizam. Da paradoks bude veći u ideologiji fašizma postoje elementi i ljevice i desnice. Desnica, u najširem smislu, označava ideju da su pojedinac i društvo dužni da se pridržavaju Zakona (uključujući najčešće hrišćanski moral i tradiciju). U ekstremnu desnicu najčešće ubrajamo: revolucionarnu desnicu, militantne rasističke i religiozne grupe, fašiste, neo-fašiste, naciste i neo-naciste.

U XX stoljeću osnovni kriterij diobe desnice i ljevice bila je ekonomska politika, gdje je desnica podržavala kapitalizam, a ljevica socijalizam, socijaldemokratiju ili komunizam. Ova podjela je obesmišljena nakon raspada SSSR-a i supremacijom kapitalizma na globalnom planu. Danas desnicu, uglavnom, definiramo kao ideje naklonjene tradicionalnim vjerskim (u pravilu hrišćanskim) vrijednostima i očuvanje moći i bogatstva u rukama onih koji ih već posjeduju.

Ljevičari su, u bivšoj državi, imali monopol pola stoljeća na tumačenje i pisanje historije i društvene realnosti, zapravo na njeno poprilično krivotvorenje. Taj duh, stereotipi i klasifikacije su još uvijek živi. Biti nominiran desničarem, po automatizmu znači biti primitivan, agresivan i nazadan. Samim uvođenjem višestranačja desnicom su po ovom klišeu i automatizmu proglašene: SDA, SDS i HDZ kao nacionalne partije, odnosno pokreti. Meta i bauk desnice ovim partijama stavljeni su od samog osnivanja. Radi istine, svojim brojnim potezima sve tri ove partije (ne podjednako) su i zaslužile negativne atribute.

U istim „ljevičarskim“ kuhinjama Alija Izetbegović i SDA su, samim tim što su pretendirali na pokret i „zastupništvo“ čitave nacije, uz ključni mirođijski dodatak i dokaz da je Izetbegovićeva „Islamska deklaracija“ ideološki desničarski neo-muslimanski manifest, proglašeni desnicom. Taj politički bauk prisutan je do danas bez obzira što je današnja SDA dobrano i galantno istrošila i rasula osnivački simbolički potencijal i pretvorila se, trenutno, u partiju bez znatnije ideologije, boje, okusa i mirisa. Bez većeg broja utjecajnih „stranačkih“ intelektualaca koji bi partiju idejno održavali „na radnoj temperaturi“ SDA je izgubila ideološku osobenost, kredibilitet i nacionalni elitizam.

Sličan proces odvijao se i na drugoj strani – kod SDP-a, partije koja baštini i želi da monopolizira ideju ljevice i koja, bez sumnje, ima znatan ideološki potencijal. SDP od devedesetih prošlog stoljeća nikako da se izbori sa problemom „identiteta“. Optužbe SDA-u i njeno klasificiranje desnicom su joj se vratile u krilo ne uspijevajući do danas da riješi osnovni problem – da li je (neo)komunistička ili socijaldemokratska. Vrlo često su do podne jedno po podne drugo.

Manjak partijske ideologije rezultirao je viškom stranačkog adrenalina, pragme, beskrupuloznosti i isključivosti u stranačkim strukturama. Odgojen je čitav soj novih političara-pragmata koji istu shvataju kao egzistencijalni odabir. U svim partijama i čitavom političkom spektru su iste zakonitosti. Ista fela i ista japija. Najčešće bukovina. Od koje se teško može sagraditi neki hvalevrijedan društveni proizvod. Politička scena prepuna je prevrtača, prelivoda, političkih pacova, ljudi bez skrupula, autokrata, malih napoleona koji parazitiraju u svim partijama, njuškajući prilike, vjetrove, servilni prema vođama i stalno vrebajući i stvarajući odstupnicu za transfer ako njihov komoditet bude ugrožen. Grade i stiču se nove vještine – kako prepoznati brod koji tone, a kad brod tone najbolje je bježati među prvima! I kako izabrati novog gazdu sa perspektivom? Othranjen je i dobro utovljen čitav soj ovih političkih štetočina koji su očigledna prepreka istinskom napretku. Svih fela: od generala, udbaša, intelektualaca, načelnika, vjerskih dostojnika, univerzitetskih profesora, tajkuna, kriminalaca... I potpuno je nebitno je li nova partija i nova meta desno, lijevo, centar.

Centar

U političkoj teoriji centar je pojam koji označava ideologije, pokrete i stranke koji promoviraju stavove između ljevice i desnice, njihova alternativa, odnosno pokušavaju iznaći i promovirati srednji put između tih dviju ideologija. Često se koristi i naziv treći put, koji se više koristi u ekonomiji, označavajući sintezu slobodnog tržišta i socijalne osjetljivosti, zapravo filozofiju pomirenja između kapitalizma i demokratskog socijalizma.

Također, na globalnom nivou stvoren je klasifikacioni stereotip o isključivosti desnih, lijevih i centra kojeg sračunato potpiruju političari isticanjem niza „prioriteta“ koji, navodno, razlikuju desnicu i ljevicu. Globalno, teško je, često, ustvrditi kojoj orijentaciji u političkom spektru pripada određena politička partija. U suštini, nominacijama desnica i ljevica hibridno su stvorene suprostavljene političke grupacije, pa su desne one konzervativne (nazadne), reakcionarne, koje su branioci tradicionalnih vrijednosti, nacionalnih, državnih i vjerskih interesa. One nastoje očuvati ili uspostaviti stare preživjele društvene odnose opirući se svemu što je novo, moderno i napredno. Ljevica, po istom stereotipu, se zalaže za: novo, napredno, reforme, veću ravnopravnost, razumijevanje među etničkim zajednicama i uspostavljanje novog modernijeg i demokratičnijeg društva.

Zbog navedenog stereotipa većina narodnih i nacionalnih partija i pokreta želi da se pozicionira u centar jer na taj način želi izbjeći negativan općeprihvaćen imidž o desnici.

28.12.2018.

FOKUSI BOŠNJAČKE POLITIKE

1. Uvod

Politiku, uopće, a posebno bosansku (uključujući i bošnjačku), odavno već, ne cijenimo previše. Svakodnevno je psujemo, proklinjemo, preziremo, bezglavo žmirimo i bježimo od nje; ponekad, radi nje, ostajemo bez prijatelja i ona je, Bestidnica, uzrokom mnogih naših svađa i neprijateljstava. Uglavnom je svodimo na politikanstvo, isključivosti tokom kampanja i gramzivost u institucijama vlasti. Bavljenje politikom se svodi na okorjelu pragmu - potragu za ulazak u stranačke strukture, upravne i nadzorne odbore, komisije, lov na benefite i razne prinadležnosti, paušale i „pišurme“. Svjedoci smo da se „teške“ političke i stranačke rasprave i borbe vode oko nebitnih pitanja, međusobnih stranačkih isključivosti i vječitom uljepšavanju „svojih“ političkih neznalica i metuzalema.

Glavni problem bosanske politike i njenih (konstitutivnih) naroda je politički realitet, nad kojim svi guramo glave u pijesak, po kojem Srbi i Hrvati imaju „svoje matične“ države kojima bi se „srpska“ ili „hrvatska“ područja u BiH trebala pripojiti. Dakle, većina srpskog i hrvatskog stanovništva ne osjeća Bosnu i Hercegovinu svojom domovinom i, samim tim, oni su „secesionistički spavači“. Očigledno je da Bošnjaci i bošnjačka politika nema adekvatan odgovor na ove secesionističke politike. Oni (Bošnjaci) su u neravnopravnom položaju u odnosu na druga dva konstitutivna naroda, jer, za razliku od druga dva naroda, NEMAJU SVOJU NACIONALNU DRŽAVU. I imaju golem kompleks - da artikuliraju sasvim smjelo, hrabro i bez uvijanja takav zahtjev. Šta je problematično i u čemu je grijeh izgradnje BOSANSKE NACIONALNE DRŽAVE?

U ovom tekstu reduciramo bosansku politiku na “samo tri” nacionalna korpusa, ne umanjujući, niti oduzimajući demokratska, niti bilo koja druga prava, onima koji ne žele da se samonominiraju u ova tri većinska nacionalna toka u Bosni. Ukoliko bi se jednoga dana harmonizirali odnosi tri konstitutivna naroda do razine snošljivosti (jer sadašnja faza to nije), „ostali“ i „Ostali“ bi, ionako, dobili Bosnu “po svojoj mjeri”. Težište je, dakle, ovaj put, na elaboraciji fizionomije bošnjačke politike.

2. Bosanska nacionalna država

Bošnjaci bi u neko dogledno vrijeme u temelje nacionalne BOSANSKE države mogli ugraditi promjenu i „odricanje“ od „svog“ nacionalnog imena. Odnosno, krenuti prema nacionalnom izrastanju na veću - sledeću razinu političkog sazrijevanja. Jasna je i velika razlika u nominaciji BOŠNJAK I BOSANAC. Bošnjaštvo je u krizi, ono, očigledno, nije pojam i ideja koja u budućnosti može privući u svoj semantički i nacionalni „obuhvat“ Srbe i Hrvate. Bosanstvo, uvjeren sam, ima, još uvijek, takvu sposobnost i potencijal. Bosna i Bosanci su dva pojma koji sublimiraju buduću razvojnu etapu nacionalne države - nasljednicu Bosne i Hercegovine, jer svima je na „vrh glave“ bosanskih formalnih konstitutivnosti u postojećoj formi. Bošnjaci, kao najbrojniji narod u BiH, imaju pravo, pa i obavezu, da artikuliraju ovakav zahtjev koji je u potpunosti legitiman, te u duhu, praksi i obrascu nastanka svih nacionalnih evropskih država. Tim prije što Bošnjaci nemaju nikakvu „rezervnu“ domovinu i „rezervne“ političke opcije.

Podrazumijeva se, da je uslov opstanka Bošnjaka i Bosne isključivo u cjelovitoj BiH; multietnilkoj i multireligijskoj zajednici, te u odvajanju političkog i religijskog djelovanja (ne na osnovama i ideološkom narativu sekularizma kako ga interpretira trenutna zapadnoevropska doktrina).

3. Historijske analogije

Odnos snaga i aktera na bosanskoj političkoj sceni, u nešto drugačijem obliku, gotovo je istovjetan u posljednja dva stoljeća. Akteri su isti. Za vrijeme Osmanlija vlast je počivala na principu tri „mileta“; u austrougarskom periodu ovaj zastupnički odnos i princip prerasta u „tri glavne vjeroispovijesti“, koji se u suvremenosti pretvorio u „tri konstitutivne nacije/naroda“ u BiH. Rusi trenutno imaju isti odnos prema BiH kakav je imalo i Rusko carstvo – zaštitnici Srba; današnja Turska je, poput Osmanske države, „zaštitnica“ Bošnjaka; a Austro-Ugarsku Monarhiju je, na određen način, zamijenila Evropska unija kao zaštitnica „hrvatskog elementa“. Dakle, bosansku politiku možemo posmatrati iz vanjske i unutarnje percepcije. U posljednja dva stoljeća evropska i svjetska globalna politika se u kontinuitetu „prelama preko leđa Bosne“, dok „iznutra“ boj se bije oko toga kojem će se carstvu Bosna prikloniti: austrougarskom, ruskom ili osmanskom – umjesto da sami rješavamo svoje probleme.

4. Trenutni položaj/stanje bošnjačke politike

Bosanski politički kolorit je, nažalost i izgleda, nepovratno podijeljen po nacionalnoj osnovi na: bošnjačke, srpske i hrvatske partije. Bez obzira na brojne pokušaje u postdejtonskom periodu da se partijski sistem raširi na područje čitave BiH, ti pokušaji nisu polučivali neke bitnije rezultate - posebno izborne. Ideja i rezultati su „dobacivali“ maksimalno do udovoljenja nacionalne strukture u rukovodećim partijskim strukturama ili kozmetičkoj popuni izbornih listi po nacionalnom ključu.

pokušaji za izgradnjom istinskih multietničkih partija odvijali su se u bošnjačkom korpusu. Ovi „administrativni“, „na silu“ ili „matematički“ pokušaji za stvaranje istinske multietničnosti neke partije samo su još više destruirali bošnjačko nacionalno jedinstvo, tako da svjedočimo njegovu međusobnom gloženju, rastakanju, isključivostima i konfrontacijama, što partijske energije usmjeravaju prema međusobnim sukobima, dok se oni „pravi“ državni i nacionalni problemi uopšte i ne rješavaju. Politika se bavi personalnostima, imenima, konstrukcijama, stolicama, podvalama i aferama, umjesto zakonima i sistemom.

Bošnjačka politika trenutno nema adekvatan i pragmatičan odgovor na goruće prijetnje koje ugrožavaju i sam opstanak Bosne: poput pitanja implementacije izbornih rezultata, otvorenog zagovaranja secesije Milorada Dodika i hrvatskih zahtijeva za „hrvatskim pravima i trećim entitetom“.

Bošnjački stranački lideri su zaokupljeni svojim egoizmom, sujetama, personalnim isključivostima i animozitetima. Najveći dio svoje energije troše na unutarstranačke borbe, previranja i na međustranačka prepucavanja. Oni nisu u stanju izdići se iznad ličnih i uskih partijskih interesa i podrediti ih državnim, općim ili nacionalnim. Oni ne žele prihvatiti aksiom da su partijski interesi, po definiciji, sekundarni i partikularni.

Međustranački odnosi trenutno ne počivaju na argumentaciji i potrazi za boljom budućnosti, nego beskrupuloznim međusobnim borbama, širenju straha od „drugog“ i „drugačijeg“, demagogiji, jeftinom podilazećem populizmu i ispraznim obećanjima bez pokrića stranačkih „prvaka“, koji iza sebe nemaju bitniji moralni, niti profesionalni kredibilitet. Politika se ne shvata kao prilika za društveni angažman, nego poželjno zanimanje za sticanje legalne, ali i „utjecajne“ koristi. Bošnjačka politika je, vrlo često, interesna grupacija (svaka politika se, inače, definira kao interesna grupacija) gotovo zavjereničkih šilteta, kvazi: idealista, nacionalista, vjernika, patriota, ideologa... Bošnjačka politika je prepuna vrlo kompetentnih – lopuža.

pitanje je - koja od bošnjačkih partija je u ozbiljnijoj krizi? Sve, ama baš sve se hvale „kako smo jaki“, a „drugi“ su pred rasulom i propašću. Slijedi trljanje ruku od zadovoljstva i samoobmane. Oni (političari) ne shvataju da smo svi na istom brodu i da samo „plima diže sve brodove“. „Velike“ partije se drobe, osipaju, iz njih izrastaju nove, male, satelitske partije, partije „jednog lica“. Svi gorljivo rade na „čišćenjima“ stranaka, a na sceni su isti likovi i isti lideri, koji nisu svjesni stepena svoje historijske odgovornosti. Bošnjaci i bošnjačka politika je u defanzivi i uvijek igra crnim figurama, nadmećući se ko će „iskititi“ bolje saopćenje za pristaše i podanike.

Bošnjačkim strankama nedostaje harizmatično liderstvo i originalne ideje o Bosni i njenom napretku. Na sceni su politički tehnolozi dok je inteligencija gurnuta na margine društvenih procesa. Akademska zajednica je umrtvljena i gurnula je samu sebe u izolacionizam. Svakoj političkoj partiji vrijedniji je „efikasan“ politički komesar koji u mahali, raji ili rodbini može obezbijediti stotinjak „sigurnih glasova“ na izborima, nego akademik sa međunarodnim kompetencijama i referensama. Bošnjake politika svađa i „razvlači im pamet“, umjesto da ih motivira i potiče na opće dobro. Ovakve „norme“ i obrasci koje je uspostavila politika kao standard samo dodatno umrtvljuju bošnjački korpus i odvraćaju sposobne izvan kruga partijskih obuhvata. Konstrukt bošnjačkih politika otupljuje nadu i perspektivnost svih građana, umrtvljuje kolektivni optimizam i perspektivnost i sve nas zajedno vuče u sveopću patnju, siromaštvo i odlazak mladih iz ove države.

Proces je nužno preokrenuti, uprkos objektivnim teškoćama i trendu napuštanja mladih. Bošnjačka politika mora hitno stvoriti uslove, ne samo za ostanak mladih, nego i stvaranje pretpostavki za povratak Bošnjaka koji su iselili tokom ratnih dešavanja.

5. Unutarpartijski obrasci funkcionisanja bošnjačke politike

Svježu demonstraciju „principa i prioriteta“ funkcionisanja bošnjačkih političkih partija imamo u trenutnim pregovorima oko implementacije izbornih rezultata na okončanim izborima. Dok srbijanski i hrvatski politički vrh, u suradnji sa Dodikom i Čovićem, vode žestoke diplomatske akcije na dekonstrukciji Bosne i Hercegovine, domaća bošnjačka politička elita zaokupljena je gdje će ko osvojiti, i na kojem nivou, ministarsku stolicu više, ko će kome ispružiti ruku, palac ili srednjak; ko s kim može u vlast a ko ne može; ko je kome prihvatljiv, a ko ne...

Bošnjačke političke partije su rasute na ljevicu, desnicu, centar, desni centar, lijevi centar..., a da ni same ne znaju svoju ideološku i političku orijentaciju. Programski, ionako, ova podjela je potpuno besmislena jer temeljni akti i programi svake političke partije su „resavski“ a „osnovni“ partijski dokumenti potpuno istovjetni u čitavom političkom spektru. Ideološka potka svake partije više nije uopće bitna; bilo kakvo individualno neslaganje pojedinca unutar partije ili neudovoljavanje njegovim/njenim ambicijama je dovoljan razlog za promjenu stranke. Ista „persona“ i poželjan prebjeg može šetati iz partije u partiju od „ljevice“ do „desnice“. Doduše najbolji je centar - tamo su nekretnine najvrednije, stoga ova općina i jeste na cijeni kao deset drugih. Ako ti nova partija nije po ćejfu nije nikakav problem – formiraj sa rajom iz kafane ili rodbinom i ti svoju. Ako si slučajno u svojoj profesionalnoj karijeri hodao po ivici zakona ili, ne daj Bože, s onu stranu – formiraj, brate, partiju, da se na taj način zaštitiš. Onda tvoj kriminal nije tvoj, nego politički problem. Još bolje ako ga pretvoriš u nacionalni (problem naravno).

Slobodarskog Bošnjaka treba istrenirati i dobro naučiti da „sluša“, jer kod „nas“ mogu prosperirati samo „oni koji hoće i znaju slušati“; još ako u svojim mobitelima imaju telefone ostale „braće“ u stranačkoj hijerarhiji – eto ti recepta za uspješnost i proboj.

Ako „ne slušaš“ i, slučajno, odlučiš da imaš svoju glavu i svoj stav, naućit ćeš šta znači stranačka lojalnost, poslušnost i disciplina. Ti, bre, štrčiš, ti se neadaptivan, ti si kvisling, izdajica, konvertit, bezdušnik, nevjernik (partijski, a može i vjerski)... Ako treba i fetvu ćemo uzdurisati. Tvoje je samo da slušaš. Smjernice ćeš da dobijaš „odozgor“, tvoje nije da misliš, niti da pitaš, samo diži ruku kako ti se naredi i diži glas – to se naročito cijeni – na druge iste takve haralampije sa „druge“ strane.

Sopstvene prosudbe i lični stav – a šta je to? I samo pitanje „zašto“ već miriše na izdaju. Za potentnog stranačkog junošu smatra se onaj koji je mlad, ambiciozan; koji po mogućnosti ima fakultet sa Kobiljače, Travnika, Pala ili neke druge metropole. Za stranački interes treba špijunirati, diskvalificirati, ogibetiti, spinovati, zagrmiti na koga (najbolje prvi) kad ustreba (neko će ti to „odozgor“ naišaretiti kad i na koga).

Bošnjačka kolaliranja prava su umjetnička djela teorije politologije. Koalicije su nacionalne, nacionalističke, prirodne, neprirodne, matematičke, ekspertne, programske, očekivane, neočekivane, nužne, lijeve, desne, centralne (kako li se zovu one koje okupljaju politički centar?!).

I problem ne bi bio da političari obmanjuju sebe, nego obmanjuju i potcjenjuju i narod. A narod ko narod – on zna, i kaznit će obmanjivače i lupeže ako ne odmah, onda na narednim izborima. Jer, suština problema je, ipak, u pokušaju obmane, nedostatku: iskrenosti, otvorenosti, vizije, ozbiljnog liderstva, pluralizma mišljenja, sučeljavanju stavova, slobodi govora...

Šta može biti opravdanje? Realno, konstrukt Daytona je potpuno nefunkcionalan i apsurdan; Bosna (i Hercegovina) nema dugu historiju institucija, a one se ne grade preko noći; religija(e) nisu depolitizirane, politika nije desakralizirana...

Teško je, nemoguće, u krajnjoj liniji i nepotrebno, postavljati zid i potpuno odvajati sferu religije i politike. Obje su potreba nasušna čovjeka i društva, ne mogu se nasilno pregrađivati i međusobno dozirati. Ljudima je nužno i jedno i drugo, to su hljeb i voda svakog čovjeka i svakog društva. Totalitarni režimi su i pali i padaju na ovim zamkama potiranja jednog ili drugog. Nužan je balans. Religija i politika su dva idejna/ideološka „neograničenja“, a kad se pokušaju spojiti može nastati svašta – ili ništa; ideal i optimum ili anarhija i letargija.

6. Zaključci

U svojim kolektivnim sujetama i „našminkanostima“ bošnjački (a i drugi) politički lideri, zbog vlastitog samoljublja, nisu u stanju vidjeti svoje pravo lice. Ponašaju se poput vozača koji ide u kontra smjeru – svi su u krivu osim njega. Kako i šta se desi, na primjer, da jedna politička partija, gotovo preko noći, postane toliko omražena, nepopularna i koaliciono nepoželjna.

Šta se to dogodilo, da u zemlji u kojoj je uvijek bilo bure oko pravljenja koalicija i dijeljenja kolača vlasti, baš sve političke partije i lijeve i one koje pretendiraju da budu politički centar ne žele ni po koju cijenu u koaliciju sa stožernom strankom Bošnjaka u posljednje dvije i pol decenije - SDA.

I uz jutarnju ka(h,v,f)u „analitičara“ razlozi se izbacuju ko iz rukava: odsustvo vizije za osnovne probleme države i naroda; nedoraslost istorijskim problemima; odsustvo istinskog liderstva; unutarstranačke predizborne diskreditacije; stvaranje lokalnih „napoleona“; guranje glava u pijesak zbog kriminalnih i koruptivnih aktivnosti i afera pojedinih istaknutih kadrova; svađe sa drugim bošnjačkim liderima; odmazda protjeranih/odbjeglih bivših stranačkih vedeta, provedeni dani u hladnim zatvorskim zidovima, neispunjena obećanja i pregovaračke laži...

Imidž najvažnije, najjače i najveće političke partije Bošnjaka definitivno je izgubljen nakon ovih izbora.Njen kredibilitet stožerne stranke Bošnjaka, zaštitnice patriotizma i baštenika demokratskih promjena i višestranačja se ozbiljno revidira i taj simbolički kapital kojim je raspolagala decenijama iščašen je iz njena okrilja.

Također, ovi izbori su pokazali da je orunjen i monolit konzervativnih glasača koji je bio sdaovski grunt. Islamska zajednica i njen golemi administrativni aparat, također, više nisu tako gorljivi zaštitnici SDA. Pokazali su to aktuelni izbori za strukture Islamske zajednice.

21.12.2018.

KONSTITUTIVNOST CEZARA I POLTRONA

1. Uvod

Bosna i Hercegovina je opterećena nizom problema. U pokušaju pronicanja u izvore nedaća sa kojima se suočavamo, obično se vrtimo u krugu nabrajajući isti listing uzroka: složeno dejtonsko ustrojstvo, komplicirana administracija, zemlja izašla iz rata, razrušena privreda, tranzicija, nerješeni nacionalni odnosi, političke prilike... Ovaj tekst ne negira pobrojane probleme, ali uzroke vidi u jednoj potpuno društveno zanemarenoj i teorijski neobrađenoj pojavi - individualnoj i kolektivnoj hipokriziji. Ovo je mali doprinos i pokušaj sagledavanja bosanskih problema iz te percepcije.

Sve religije svijeta, kao i opći moral, potiču čovjeka na sticanje vrlina, istinoljubivost, potragu za znanjem i sposobnostima, poštenjem, dobrim odgojem... Nažalost, živimo u vremenu i svijetu licemjerja, dvoličnosti, hipokrizije i potpune neosjetljivosti za teškoće „bližnjega svog“. Vrline se smatraju slabošću, a djecu od malih nogu učimo beskrupuloznosti.

Na sceni su jaki; oni se zovu cezari 21. stoljeća i ne mogu opstojati bez svojih antipoda, lakeja – ulizica. Naplavine hipokrizije počinju da razdiru srž društva. Opisujući ove ljudske osobine i njihov odraz na društvo, Tarik Ali u romanu Kamena žena, karakterizira ovaj tip ljudi na sljedeći način: „Kako vaši jezici provode mnogo vremena na sultanovoj stražnjici, pribojavam se da ćete ga zaraziti nekom opakom bolešću. Raspravljao sam o tom pitanju sa svojim ljekarom i on tvrdi da se svim dvorjanima vašeg visokog položaja neizostavno moraju odsjeći jezici, i to bez odlaganja.“

2. Cezari

(malo početno slovo) su (ne)soj ljudski, jasno i utemeljeno klasificiran u socijalnoj psihologiji, koji su, naravno, dobili naziv po Juliju Cezaru, koji je zajedno sa Pompejem i Krasom organizirao prvi trijumvirat u starom Rimu s ciljem da se obori vlast Senata. Cezara se Kras spasio prirodnom smrću, a Cezar započinje rat protiv Pompeja kojeg nemilosrdno pobjeđuje. Historija je krcata cezarima: Napoleon, Hitler, Musolini, Staljin... Umalo ne počeh nabrajati i ove naše. Nekadašnje i sadašnje.

Cezarizam je jedna od najvažnijih psiho-socijalnih karakterisitka vođa, ili onih koji žele postati vođama. Ovaj ljudski (ne)soj uspijeva u svim historijskim epohama, sistemima i geografiji. U Bosni su posebno daroviti, originalni i rašireni. I Hercegovini, naravno. Balkanu uopće. Posebno soja političkog.

Teorija u cezarske karakteristike ubraja pojavu kada se neki vođa, nakon što mu krene, počinje ponašati kao monarh, despot, apsolutist... Cezar je cezar i kada dojam o sebi pokušava zamaskirati demagogijom, slatkorječivošću, elokvencijom, (šupljom) demagoškom fasadom, verbalnim egzibicionizmom i čitavim spektrom cezarskih mimikrijskih tehnika.

Gotovo po pravilu naš dragi i Njegova svjetlost, uvaženi i časni, i nadasve umni i pametni cezar, počinje kinjiti, progoniti, maltretirati, kažnjavati, dezavuisati... svoje dojučerašnje prijatelje, jarane, raju, savjetnike, suborce...

Idealan teren za iskazivanje cezara u njihovom punom sjaju je društvena hijerarhija (što kruća - to bolja) u donošenju odluka. Najbolje pozicije za uzgoj cezara su vlastodršci, predsjednici, ministri, direktori, tajkuni... – oni koji imaju vlast i koji su u vidokrugu poltrona. Cezari ne samo da dozvoljavaju, nego i uživaju u poltronstvu. Oni podržavaju, nagrađuju i vjeruju poltronskim hvalospjevima podanika.

Postati cezar nije lahko. Moraju se posjedovati brojne psihofizičke osobenosti. Mora se imati (samo)uvjerenje mesijanstva, nepogrješivost vlastitih uvjerenja koja se nameću i privlače podanike i pristaše, koji u cezaru nalaze oslonac, poticaj i inspiraciju. U početku cezar je prema sljedbenicima dobronaklon, uvažava njihove prijedloge, savjete i sugestije... Kada se cezar u povoju dočepa vlasti, on najednom postaje sveznalica, od njega se traži da donosi odluke o svemu i svačemu. On postaje magnet za poltrone i dupelisce koji mu ne osporavaju mudrost donošenja odluka. Naravno da ovaj put završava u blagodetima narcisoidnosti u čijem hladu cezar misli da je najpametniji, najmeritorniji, najmudriji..., ali i osjećaj prezira prema ostalim (sitnoj boraniji) koji su, eto, toliko glupi da moraju za sve da pitaju Njegovu visost. Cezar je blagodat društva. On je nezamjenjiv, bez njega ništa ne može, on je rođeni vođa, on je nepogrješiv...

Hajd' stisni pa mu protivurječi, kritiziraj ga i demantiraj... Krug bez kraja. Pristaša i poltrona sve je više i cezar dospijeva na level autokratskog cezarizma. On je, što bi rekao Niče, natčovjek kojeg ne dotiču ograničenja, zakoni i moralne norme, jer su one smišljene za slabiće (poltrone). U ovoj fazi cezar je sveznan, nezamjenjiv i nepogrješiv. Barem mu tako vikaju poltroni oko njega. On, sada, poprijeko gleda odozgo, sa nebeskih visina na programe, procese, na ljude, na narod, na glasače, na uposlenike, na marvu, na stoku... Svako neslaganje nije neslaganje sa njim, nego je to atak i agresija na zdrav razum, istinu, pravdu..., čiji je on nepogrješivi tumač. Svaki oponent je opasnost za okolinu, firmu, preduzeće, lokalnu zajednicu, Grad, kanton, državu, planetu, kosmos... Treba ih ušutkati. Milom ili silom. Za opće dobro.

Sljedeća faza i nivo je kratomanska paranoja u kojoj je cezar definitivno uvjeren da je sveznajući, nezamjenjiv i nepogrješiv, zbog toga ga svi mrze, najbliži saradnici mu zavide, oni su potencijalni oponenti koji hoće da preuzmu njegove zasluge, mjesto... Takvi svojim postupcima ne ugrožavaju samo cezara, oni ugrožavaju najvažnije identitetske odrednice naše stvari i zato ih se mora ukloniti. Oni su izdajice. Oni su protiv napretka, oni su heretici. Valja ih na lomače. Što brutalnije osvetiti - to bolje. Kao primjer drugima. Ko podigne glavu. Ili ko pomisli da je podigne.

Tehnike i načini su brojni: ignoriranje, izolacija, ubijanje šutnjom... Sposobnima se ne dodjeljuju bilo kakve ozbiljnije obaveze i zadaci; osobe sa stavom i sposobnostima ne mogu biti nosioci bilo kakvih zasluga i priznanja; one se moraju učiniti nevidljivim, anonimnim; one se politički izoliraju i likvidiraju; sposobni i normalni se diskreditiraju, blate, ponižavaju; njima se podmeće, predmet su poluistina, tračeva, prikazuju u lošem svjetlu, zadire se u njihovu privatnost, vrši atak na integritet ličnosti, prijeti im se ili ostaju bez posla...

Cezar opstaje na vlasti uklanjajući neposlušnike i oponente. Opstati se može ako i sami postanete cezar. I ulizica. Može i oboje. Najbolje. Prema onima gore ulizica, prema onima dolje cezar.

Cezarovske karakteristike vremenom postaju genetske i obilježje su njegova karaktera. On na poziciji pokazuje svoje pravo lice. Zato se i kaže – daj nekome vlast pa ćeš vidjeti kakav je. Okolina je, naravno svjesna da je društveni status cezara nametnut, strukturalan, produkt mešetarenja, stranačke ili interesne grupe. Krajičkom ono malo pameti što ima, i sam cezar je svjestan svoje karakterne provalije, enciklopedijskog neznanja, neukosti i moralnog posrnuća, stoga traži nove argumente i nove poltrone čime bi dalje betonirao svoju poziciju na babilonskoj kuli od karata.

3. Poltroni

Poltroni su bića koja se dodvoravaju nekome radi sopstvene koristi, u biti kukavice, na jeziku hrabri, dvolične osobe, beskičmenjaci... Oni ne misle svojom glavom, nego cezarovom, svojim stomacima ili donjim dijelom kičmene moždine. Hvale ono što cezar hvali, i kude što cezar kudi. Danas zastupati jedno, sutra drugo, skakati sebi, logici i činjenicama u usta nije, po njima, njihov problem, nego problem drugih. Treba vježbati i na sve se navikneš. Biti u kondiciji, sagibati se pred onima iznad i nemilosrdno gaziti one ispod. Recept za uspješan život. Treba ovu nauku uvesti u škole, učiti svoju djecu ovim finim ljudskim manirima. Eventualne frustracije i nedostatke liječiti uvredama i poniženjima onih ispod sebe. Društvo treba demokratizirati i otvoriti ga na način da sistem napredovanja počiva isključivo na poltrogenim faktorima i pravilima.

Poltronsko ponašanje, to svi vidimo, uspijeva u životu i društvu; cezari dopuštaju ulizivanje poltrona, iako osjećaju prezir prema njima, jer je pragmatično imati psića kojeg držiš na lancu i koji vrcka repom kada mu baciš kost. Nesigurnog beskičmenjaka je lakše kontrolirati i njime manipulirati od čovjeka koji ima svoj stav. Ova ljudska tipologija nije ništa novo, ona je prisutna od vajkada; ona je u naše vrijeme samo izraženija u svojim najekstremnijim formama.

Problem je što ovi individualni obrasci ponašanja postaju vladajući standard i norma; kada se poltronski sistem prenosi na institucije sistema i na državu. Onda svi postajemo taoci takvog sistema. To društvo je, onda, bolesno i truhlo. Iste društvene zakonitosti vladaju u društvenom mikro i makro kosmosu. Poltronizam nije samo individualna nego i kolektivna bolest. Na nivou društva i države, slijedom ovih zakonitosti, bosanstvo se, naprimjer, prikazuje kao nešto negativno, društveni nedostatak, prevaziđeno i anahronizam. Bosna (i Hercegovina) se u unutrašnjim obračunima, a posebno u međunarodnoj javnosti, pokušava predstaviti kao neodrživ projekat koji ne može nikako opstati i koji opstoji isključivo blagodareći međunarodnoj milosti velikih. Na ovaj način i sami kreirajući ovakvu predstavu o sebi imamo samo prezir međunarodne zajednice.

4. Narod

Zadatak i moto svake ozbiljne vlasti, društva i svake politike je da kontrolira, upravlja i da se stalno bori za što više vlasti. Krajnji cilj je apsolutna vlast, a apsolutna vlast, kao što to navodi engleski povijesničar Lord Acton: “Apsolutna vlast apsolutno korumpira”. U društvu i politici preplavljenoj cezarima i poltronima, pitamo se zašto i kako narod, glasači, članovi stranke, pastva, vjernici, uposlenici šute i trpe? Svi znaju sve, a zatvaraju oči, poginju glave, stavljaju tamne naočale i, uglavnom, ne rade ništa da se stvari poprave. Muk. Kad cezar ispuše, kada ostane bez funkcije i moći, postaje ono što je, u suštini, i bio – niko i ništa. Prvi koji mu se, po pravilu, rugaju i naslađuju njegovim padom, njegovi su najzadrtiji poltroni.

Ova bolest zahvatila je čitavo naše društvo. Nemojmo biti zajedljivi, nisu samo politika i političari takvi, takve su i vjerske zajednice. Odavno su duhovni pastiri (ili barem većina njih) prestali biti onakvi kakve ih sebi predstavljamo i kakve očekujemo. Njihova iskrena duhovnost je islapjela. Oni su postali okorjele pragmate i hedonisti ravni najuspješnijim političarima. Njihova retorika nema dubinu i skromnost vjere: ponašaju se kao vlasnici ključeva i Ovoga i Onoga svijeta, kao da ONI skretničare kamo koga poslati u zagrobnom životu i samo su oni „tumači“ Njegovih riječi.

A i politika - nije ona ovakva u Bosni od danas ili od jučer. Ovakva je od kako je postala i nastala u Bosni. Od osnivanja političkih partija 1908. godine. Pogledajmo kako onovremena arebička štampa opisuje karakterni profil naših vajnih političara dijeleći ih na prave političare i šarlatane: njima je „stalo do ličnih džepova, vlastita sreća i osobni rahatluk..., (oni) svoj narod uništavaju i upropaštavaju..., (narod ih) spominje s prezirom i gnušanjem, potomstvo grdi i proklinje, te im govori: Zemlja im kosti izmetala.... Naši politički programi i ciljevi postali su plijenom nekoliko strančara, koji ih izrabljuju u svoje sebične svrhe i privatne interese... Naši su političari zaboravili svetu dužnost rada na islamskoj slozi i bratstvu, pa je naša ćorava i kratkovidna politika zavadila brata sa bratom, ženu sa mužem, rođaka sa rođakom itd...“

5. Zaključci

Nema cezara bez poltrona, niti poltrona bez cezara. U izgrađenom i normalnom društvu ljudi preziru obje ove kategorije. Stepen njihove raširenosti u našem društvu zaprepašćujući je i predstavlja opasnost za njegov napredak. Biti cezar ili poltron je postala norma i obrazac ponašanja u našem okruženju. Takvo okruženje porađa korupciju u kojoj cezari iz zdjela kusaju zlatnim kašikama, a njihovi sateliti su potpora čitavoj ovoj piramidalnoj strukturi. Svaka piramida vlasti počiva na hijerarhiji gdje cezar odgovara onome iznad, a nema nikakvu odgovornost prema onima ispod.

Da li su cezarizam i poltronizam, zaista, neodvojivi dijelovi društva i čovjeka? Kako stati ukraj ovoj sorti? Kako ih se kutarisati? Vrlo jednostavno! Izgradnjom SISTEMA, institucija, jačanjem zakona, ukidanjem privilegija, raspodjelom moći, kontrolnim mehanizmima, sindikatima, javnošću, medijima, akademskom zajednicom, konkurencijom, jasnim konkursnim procedurama, ograničenjima mandata, osiguranjem reizbornosti, ograničenjima mandata...

Još jedna osobina ide pod ruku sa cezarizmom. Narcisoidnost. Tako primjetna u našoj realnosti, u društvu, u našoj politici. Toliko je likova u politici koji smatraju da su nezamjenjivi, autoriteti, da moraju biti uvijek pred kamerama, u prvim redovima, u centru pažnje. Koliko je samo političkih partija osnovano u Bosni po imenima njihovih osnivača. Osionost i prepotencija je tolika da se stvari ne žele ni maskirati.

Vjerovatno iritiram cijenjene čitaoce koji misle da rezilim političare i politikante. Ama jok. Rezilim publikum. Lakše je. Bezbolnije. Rezilim narod. Nas. Naš politički ukus. Politika ovdje živi i kvasa na matrici našeg merhameta. Narod jednostavno želi da sluša ono što mu cezari pričaju. Ima li tome lijeka? Ima. Nemojmo biti ni cezari ni poltroni. Dovoljno je da budemo ljudi.

I na kraju, završimo ovaj tekst još jednim opisom poltrona iz romana Noć Zlatne leptirice, Tarika Alija: „Ulizice umeju da žive samo sada, i samo za ovaj trenutak pa se zato nikada ne mogu naći na pogrešnoj strani istorije. Sposobni da nanjuše moć u svakoj sferi, što je deo njihovog zanata, oni su se bez imalo muke premeštali s jednog do drugog dupeta.“

Napomena: Ovaj tekst ne sadržava navodnike. Čitaocu stavljam na volju njihovu upotrebu gdje poželi i po sopstvenom nahođenju, ovisno o tome gdje se sam kategorizira, u: cezare, poltrone ili normalne ljude.

13.12.2018.

POJAM I SMISAO BOSNE

1. Uvod

Suvremeni svijet, barem verbalno, promovira individualna prava i individualizam kao vrhunski domet demokracije, ljudskih prava i sloboda. To je, bez sumnje, pozitivno civilizacijsko dostignuće. S druge strane, individualizam nas podsvjesno ili svjesno gura u naviku da svako od nas ima potrebu za ličnim stavom o svemu i svačemu. Svi želimo biti originalni i samo svoji. Imati svoj stav - ama baš o svemu. U naznačenim okvirima svi stanovnici/građani BiH imaju svoju predstavu i sliku Bosne i Hercegovine. I logično je da svako od nas ima SVOJU predstavu i sliku Bosne. S druge strane, imamo i grupne, kolektivne, partijske, etničke i brojne druge predstave o Bosni. Zbog složenosti konstrukta Bosne, etničke strukture i njene budućnosti korisno je uvijek iznova propitivati pojam i smisao Bosne, kako bi u njoj svi mi pojedinačno našli „pravu mjeru“ Bosne „komotne“ i prihvatljive za sve nas.

Uvijek iznova, strpljivo i uporno moramo propitivati i promovirati osnovne pojmove i vrline o državi: ime države, distinkciju između naroda i nacije, pojam nacije u bosanskoj geografiji, svrhu, nastanak, historiju... Zašto je nužno stalno preispitivanje i govor o naznačenim pojmovima? Jer naša, a posebice saznanja i uvjerenja „zlobnika“ i onih koji nisu naklonjeni Bosni, u dobroj mjeri počivaju i sazdana su na naslagama neistina i mitova, ili u nacionalnim i nacionalističkim kuhinjama, s ciljem prenaglašavanja i afirmiranja „svojih“ identitetskih odrednica, odnosno nipodaštavanja i minimiziranja identitetskih odrednica „drugih“.

Također, postavlja se pitanje u kolikoj mjeri mi pojedinačno razumijevamo samo biće Bosne i kako možemo izgraditi i unaprijediti njene institucije kako bi imali bolju i lakšu budućnost? Nužno je pronalaziti ideje koje će snažiti konstituciju Bosne, koje će okupiti i podržati što više njenih građana, po mogućnosti da takve ideje imaju konsenzualnu širinu i podršku svih naroda... Jer, inters svih stanovnika BiH je izgradnja prihvatljivog, funkcionalnog i održivog sistema.

Dakle, Bosna mora imati (pro)bosansku politiku.

2. Pojam Bosne

Šta je to, uopće, „Bosna i Hercegovina“? Krenimo od samog naziva. Sintagma sastavljena od dva pojma i veznika. Sam naziv države, kompliciran, predug, „zbunjujući“, sastavljen od dva toponima i pregolem za tako malu državu. Ugrubo bi mogli nekom strancu (možda i dobro informisanom) objasniti da se sjeverni dio Države „Bosna i Hercegovina“ zove „Bosna“ a južni „Hercegovina“. Ovakav naziv otvara problem „sukoba“ i „konfrontacija“ po regionalnoj osnovi i potencijalno je izvorište „secesionizma“. Posebno ako se pojam „Hercegovina“ veže za nedavne historijske događaje i „Herceg-Bosnu“. Stoga, u upotrebi za pojam „Bosna i Hercegovina“ preferiram naziv „Bosna“ koji podrazumijeva, naravno, i „Hercegovinu“. I drugima predlažem ovakvu vrstu izbora. Jednoga dana bi se nominacija „Bosne“ mogla i ozvaničiti kao naziv Države u skladu sa ustavnim procedurama. Razlozi su u zvučnijem nazivu, jezičkoj ekonomiji, lakšoj nacionalnoj ili „nadnacionalnoj“ odrednici – Bosanac i sl.

Vrijeđamo li „Hercegovinu“ i „Hercegovce“ na ovaj način? Apsolutno ne! Jer, Hercegovina je jedna od regija Bosne i Hercegovine. Prvi put se pominje 1454. godine u pismu bosanskog (ne bosanskohercegovačkog) sandžakbega Isa-bega Ishakovića, i to u smislu geografskog pojma/regije, a ne administrativnog. U vrijeme Bosanske kraljevine nikada nije upotrijebljen pojam „Bosna i Hercegovina“ u pravnom smislu ili kao administrativno-državno područje.

Današnji teritorij Bosne i Hercegovine za čitavo vrijeme Osmanlijske uprave, uglavnom, je imao osam ravnopravnih sandžaka (administrativnih regija, jedinica), od kojih je Hercegovina bila samo jedna. Hercegovački sandžak osnovan je 1471. godine i imao je sjedište u Foči (?!), a bio je u sastavu Bosanskog pašaluka. Bosna sve do sredine XIX stoljeća obuhvata i teritoriju današnje podregije Hercegovine.

Godine 1833., nakon što je podržao sultana u borbi protiv Gradaščevića, Ali paša Rizvnbegović dobija na upravu Hercegovinu koja se izdvaja iz ejaleta, i time je prvi put uspostavljena administrativno – upravna jedinica pod nazivom Bosna i Hercegovina. Hercegovina je ubrzo ponovo vraćena pod nadležnost Bosanskog ejaleta intervencijom Omer paše Latasa.

Dakle, tek 1833. godine je uveden naziv „Bosna i Hercegovina“ u slijedu burnih previranja na čitavom području Balkana. Radi analogije - u ovom periodu (1868-1918) i Hrvatska se zvala „(Trojedna Kraljevina) Hrvatska, Slavonija i Dalmacija“, ali se vrlo brzo oslobodila ovog kolonijalno-jezičkog recidiva. Dolaskom Austrougarske, u bosanskim pravno – političkim dokumentima, koristi se termin “Bosnien und der Herzegow(v)ina”.

Naziv Bosna i Hercegovina je podložan zlonamjernim i antibosanskim tvrdnjama o postojanju dva odvojena puta historijskog i političkog razvoja: Bosne i zasebno Hercegovine. To je, naravno, zamka i laž neutemeljena na bilo kakvoj historiografiji i činjenicama. Ovim konstrukcijama najlakše se oduprijeti upotrebom samo naziva BOSNA.

3. Smisao Bosne

Dominantni i sržni identitet Bosne treba da bude „bosanstvo“, koje bi imalo mnogo širi i jači ideološki, kvantitativni i kvalitativni opseg u odnosu na „bošnjaštvo“ koje se, u svojoj suvremenoj pojavnosti, potpuno svelo i poistovjetilo sa nekadašnjom nespretnom etničkom i „nacionalnom“ nominacijom i odrednicom „muslimani“.

U javnom prostoru se, uvijek iznova, naširoko koristi, u suštini, zlonamjerna i pogrešna podvala „da je Bosna i srpska, i hrvatska, i muslimanska“. Ova parola je, u suštini, primjer antibosanske politike. Bosna nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego BOSANSKA. Parola je nastala u doba komunizma; frazeološka je, zamagljivala je realnost i suštinu i služila kao podloga za „kadrovski inžinjering“ ideološkom komunističkom aparatu. Cinici bi na parolu „da Bosna nije bila ni muslimanska, ni srpska, ni hrvatska“, odgovarali: Tačno, bila je – komunistička. Tadašnja partijska elita pokušala je stvoriti annacionalnu Bosnu sa hibridnim i nestvarnim identitetom, zatomljujući njeno (najmanje) troidentitetsko određenje. Time su društveni procesi „zamrznuti“, gurnuti pod tepih i „aveti nacionalizama“ su se morale pojaviti jednog dana iz boce - u mnogo radikalnijoj formi.

Tokom historije, u Bosni je uporno opstajao višereligijski suživot, dok je u Srbiji, na primjer, preovladala jednoobraznost. U srednjevjekovnoj Srbiji zakon je nalagao vjersku isključivost i netrpeljivost, jer vladajuća pravoslavna religija nije tolerisala postojanje drugih vjera. U srednjevjekovnoj Bosni su, s druge strane, zajedno živjeli katolici, pravoslavci i bogumili. Dok su u Raškoj organizirani vjerski progoni, Bosna je prihvatala ljude različitih vjera. Dok je Stefan Nemanja proganjao naše pretke, dobri Ban Kulin im je pružao utočište. Ko je tražio slobodu, taj je išao u Bosnu. U Raškoj su vladali samodržavlje i vjerski progoni.

4. Bosna u prošlosti

Omiljena uporedba Bosne je sa nekadašnjom/muslimanskom Španijom. Obje su predstavljale rub islama, mjesta susretanja različitih kultura, procvata nauke, umjetnosti..., ali nad obje ove države je lebdio strah od nestajanja, protjerivanja, stradanja... Historijska konstanta je svijest o osobenosti i nužnosti postojanja samostalne Bosne. Od Srednjeg vijeka i različitih stepena samostalnosti; Osmanske države i jasne bosanske posebnosti; preko austrougarskog perioda u kojem Adem-aga Mešić, zagovara ideju trijalističkog uređenja Austro-Ugarske unutar koje bi bila integrirana i Bosna i Hercegovina; Kraljevine SHS i Jugoslavije kao i SFRJ gdje se prava Bosne i Bošnjaka ignorišu, guše, ali, svejedno, opet Bosna i Bosanci postoje...

Interesantna je jedna neosporna historijska činjenica. Bosna nikada nije bila u sastavu Srbije. Najmoćniji srpski srednjevekovni vladari, kao što su Stefan Nemanja i Dušan Silnik, nisu uspjeli da uključe Bosnu u svoju državu. Vjekovima kasnije, to nije pošlo za rukom ni Slobodanu Miloševiću. Za razliku od Srbije, Bosna ima dugu tradiciju multikulturalnosti. Koncept bosanstva počiva na suživotu različitih vjerskih tradicija i ima kapaciteta da integriše ljude različitih etnoreligijskih tradicija koji dijele isti geografski prostor. Koncept srpstva, nažalost, nema taj kapacitet, jer počiva na principu vjerske isključivosti. On je isključiv u svojoj biti, ne samo prema drugim narodima, već i prema sunarodnicima koji ne pripadaju pravoslavlju. Logičan ishod politike isključivosti je istrebljenje. Nije slučajno što je srpstvo definisao upravo episkop Njegoš u kontekstu istrebljenja domaćih muslimana („istraga poturica“). Ovaj koncept djeluje dezintegrativno čak i po samu Srbiju, onemogućujući joj da postane država svih svojih građana, odnosno moderna politička nacija.

5. Bosna u sadašnjosti

Bosna je od davnina poligon, meta i teritorijalna želja srpskog i hrvatskog hegemonizma. Radi legitimiranja koncepata Velike Srbije i Velike Hrvatske u javnost se, nakon posljednjeg rata, plasira teza o involviranosti Turske u rješavanje „bosanskog pitanja“. Prizivanje Turske kao bitnog i presudnog faktora u rješavanju tronacionalnih odnosa u BiH znači istovremeno prizivanje velike Srbije i Velike Hrvatske na tlo Bosne.

Ovim se želi napraviti privid po kojem je bosanskim Srbima mentor Srbija, Hrvatima Hrvatska, a Bošnjacima šta drugo preostaje – Turska. Ova slika u javnosti je historijski potpuno neutemeljena, u sadašnjosti nije bazirana na činjenicama, a, istovremeno, vrlo opasna po budućnost Bosne. Ne želeći ovim tekstom ulaziti u more pojedinačnih historijskih podataka, ipak se može iznijeti i problematizirati stav po kojem je vrlo diskutabilno, gledano sa historijskog aspekta, kome je Turska (Osmanska država) više pomogla/pomagala – Srbima ili Bošnjacima (samo nekoliko teza za preispitivanje ovog odnosa: u vrijeme dok Turska/Osmanska država Srbima dobrano ide u korist na putu izgadnje sopstvene srpske države Bošnjacima šalje kažnjeničke bojne koje nemilosrdno istrebljuju njihovu političku i vjersku elitu; ponašanje Turske za vrijeme Berlinskog kongresa gdje su Bošnjaci i Bosna bukvalno prodani, prevareni, pokradeni...).

U današnjici – u sferi ekonomskih odnosa ne vidi se ta pristrasnost Turske Bošnjacima u odnosu na Srbe – naprotiv. Problem jeste neodgovorna i neodmjerena retorika pojedinih bošnjačkih političara koji halabukom bez realnosti i pokrića pokušavaju Turskoj dodijeliti status nekog „mitskog“ zaštitnika Bošnjaka. Sasvim pogrešna i nerealna slika. U budućnosti odnosi Bosne prema Srbiji, Hrvatskoj i Turskoj trebaju da počivaju na osnovama iskrenog priznanja osobenosti i samostalnosti Bosne i nemiješanja u unutarnje stvari Bosne. Sama činjenica da se u Bosni prepliću i dalje razvijaju srpska, hrvatska i bošnjačka kultura koje su korjenski vezane za srpsku, hrvatsku i muslimansku, odnosno orijentalnu (da ne kažemo tursku) ovim zemljama ne daje nikakvo pravo za miješanje u unutrašnje odnose Bosne.

Nije samo fraza kada kažemo da je Bosna most između Istoka i Zapada. To je istinski tako. Historiski. A trebalo bi da bude i u budućnosti. Taj njen status „mosta“ dodatno je ojačan nakon posljednjeg rata. Odnosi Zapada i Istoka, islama i kršćanstva uvijek su se prelamali i prelamat će se preko Bosne. Za Istok i muslimane Bosna je metafora odnosa Zapada prema muslimanima, oni (bosanski muslimani) su Palestinci Evrope, na njih se sručila zapadnjačka nepravda i konformizam... Istovremeno, za Evropu i Zapad bosanski muslimani su ogledalo kako ih se gleda sa Istoka: Evropa i Zapad su ravnodušni prema stradanju muslimana; sasvim bi drugačije bilo da su jevreji ili kršćani u pitanju...

6. Bosna u budućnosti

Strateški cilj Bosne i svih njenih građana je izgradnja demokratske države, zajedničke i sveobuhvatne nacionalne-bosanske „(nad)ideologije“, koja implicira pune individualne slobode i prava na čitavom njenom teritoriju, bez isključivosti, straha i mržnje.

Mora i treba postojati jedan sržni i prepoznatljiv identitet Bosne. Do njega se može doći jedino uvažavanjem i oslobađanjem nacionalnih kultura i razvijanjem nužnosti tolerancije i zajedničkog života. Tolerancija mora biti iskrena i otvorena, to nije trpljenje i nužno prihvatanje, nego zajednički (su)život. Samo na ovaj način možemo, konačno, doći do stanja koje je odavno u Evropi apsolvirano – nacionalne BOSANSKE države njenih građana.

Bosna ima pravo, kao i svi narodi, na svoj jezik i da ga naziva kako ona želi. Taj jezik je, bez sumnje, bosanski. To ne znači oduzimanje prava bilo kome da nominira svoj jezik kako želi. Pojam i nominacija jezika su oduvijek predmet sporenja i žestokih konfrontacija na Balkanu. Nauka i historijska praksa, i u našem (balkanskom) okruženju, su davno stavile tačku na ove rasprave. Pitanje jezika i njihove nominacije je potpuno „jednostavno“. Radi se o jednom - istom jeziku i njegovim varijantama, s pravom svakog naroda i svake države da ga nazivaju i normiraju onako kako žele: bosanskim, srpskim, hrvatskim, crnogorskim...

Bosna je posljednjim ratom, bez sumnje, stvorila osjećanje solidarnosti i radikalizacije u muslimanskim društvima zbog prepuštenosti i nemarnosti svijeta prema bosanskim muslimanima. Ona je, nažalost, u očima najmoćnijih centara političke moći u Evropi, baš onih koji su od odsudne važnosti za njen budući ulazak u EU, još „muslimanska zemlja“ na Balkanu. Još u vrijeme Berlinskog kongresa Bosna je bila model odnosa Evrope prema muslimanskim društvima. Kolonijalna uprava na sjeveru Afrike (Libija, Maroko, Tunis, Alžir, Krit...) organizirana je upravo po austrougarskom „bosanskom modelu“. Prednost Bosne može da bude upravo ta pozicioniranost na evropskom tlu gdje je ona za Zapad zemlja Istoka, i obrnuto za Istok zemlja Zapada.

7. Zaključci

Bosanska država mora počivati na toleranciji i suživotu. Svi stanovnici Bosne trebaju imati razvijen osjećaj pripadnosti Državi, jer državljanstvo, po automatizmu, znači i nacionalni identitet i pripadnost. Oni koji grade i vole Bosnu ne smiju posustati, jer pitanje je vremena kada će se rasplinuti iluzije koje grlato šire oni koji bi da je podijele, iskasape, pripoje nekoj od susjednih država... Paradoksalno jeste da najgrlatiji i najgoropadniji od njih trenutno sjedi u stolici predsjedavajućeg Predsjedništva BiH.

Nažalost situacija na Balkanu još ne pruža nadu u dugotrajan mir i odsustvo konfrontacija. Još uvijek je retorika huškačka, isključiva, još uvijek se gaje nade za teritorijalnim pretenzijama, još se sanjaju snovi o velikim državama, nisu izvršena teritorijalna razgraničenja, situacija između Kosova i Srbije, Bosna i Hercegovina, Makedonija..., Svi postojeći problemi govore o krhkosti mira na Balkanu.

Mnogi na Balkanu (pre)mnogo očekuju od Trumpove administracije - da će njegova odministracija slijediti Kissingerovu doktrinu koja odavno zagovara rješavanje balkanskih problema „u paketu“: trgovinom teritorija, i (humanim) preseljenjem naroda. Dešavanja oko granice Srbije i Kosova posljednjih sedmica upravo potvrđuje ovu tezu.

Daytonskim sporazumom Bosna je „skrojena“ kao „atipična“ država s nadom da će unapređivati i dograđivati svoje državne institucije koje će je voditi ka samoodrživoj zajednici. Međutim, ratom je razoren etnički kolorit, narodi su protjerivanjem homogenizirani i vezani za „svoja“ područja, tlo i naciju. Bosna kao povijesni, kulturni, civilizacijski i politički topos jeste i mora biti važna u međunarodnim odnosima i za političku budućnost svijeta. Postojanje Bosne je iznimno važno i za Evropsku uniju jer je Bosna jedina preostala višenacionalna država na Balkanu i njena opstojnost iznimno je važna radi očuvanja evropskih građanskih vrijednosti i dokaza mogućnosti zajedničkog života i u samoj Evropi.

Islamofobičan stav Evrope prema izbjeglicama muslimanima i prema islamu uopće, naravno da dodatno usložnjava međunarodni položaj Bosne. Nesumnjiv je „strah“ Evrope i susjednih zemalja da li će Bosna postati islamska država? Samo pitanje i strah odražavaju elementarno neznanje o islamu i muslimanima. Bosna nikada ne može biti, niti hoće postati, islamska država, ali ona treba da bude muslimanska država. Taman onoliko koliko je Srbija srpska, Crna Gora crnogorska ili Hrvatska hrvatska.

Uz sve navedeno, Bosna je, ipak i uvijek, u prošlosti bivala više Evropa nego Evropa sama.

07.12.2018.

Multikulturalnost i multietničnost Bosne

1. Uvod

Andrew Baruch Wachtel dobro je objasnio razliku između multietničnosti i multikulturalnosti u određenom društvu: „U multietničkim državama građani imaju genetski različito porijeklo (u nekim slučajevima razlike su očigledne, poput boje kože, ali se u mnogim drugim one, barem golim okom, teško mogu uočiti), ali koju god religiju ispovijedali i kojim god jezikom govorili, svi sebe smatraju pripadnicima iste nacije. Multinacionalne države, s druge strane, sastoje se od više nacija, od kojih svaka ima svoju teritoriju i običaje. Te nacije smatraju se sastavnim činiocima multinacionalne države. Pojedinci se prvenstveno identificiraju ne s državom, već s vlastitom nacijom.“

U multikulturalnoj državi žive građani koji pripadaju različitim kulturama, ali ona ima i jednu objedinjujuću kulturu koju svaka od grupa koje je sačinjavaju priznaje kao svoju, jer je svaka od njih toj kulturi dala svoj, prepoznatljiv doprinos. Postojanje multikulturalne kulture ništa ne govori o etničkom ili nacionalnom sastavu određene države. Naprimjer, SAD ili Australija jesu multietničke, ali jednonacionalne države, a svaka od njih ima multikulturalnu kulturu. Kanada je multietnička i multinacionalna država s multikulturalnom kulturom. Albanija je još jedna multikulturalna država, ali je jednoetnička i jednonacionalna. S druge strane, Francuska je potpuno unikulturalna i uninacionalna zemlja, ali nije i unietnička, jer ljudi koji sebe po kulturi i nacionalnosti smatraju Francuzima mogu potjecati, a u praksi zaista i potječu od mnogih etničkih stabala, uključujući Kelte (Bretonce), Berbere i Arape (računajući tu barem one imigrante koji su prihvatili francusku kulturu).

Vrlo su važna ova evropska i svjetska iskustva i prakse multietničnosti i njihova uporedba sa bosanskim prilikama. Biti evropski građanin ne znači, ni u kom slučaju, odricanje svog osobnog, niti nacionalno-državnog identiteta. Uspjeh evropskog ujedinjenja je, upravo, u bogatstvu različitosti. To je formula i za bosansku koegzistenciju. Istinska tolerancija i multietničnost Bosne ne može biti bazirana na unitarizmu i potiranju identiteta „drugih“. Svaki Bosanac mora prihvatati realnost postojanja muslimana, pravoslavaca, katolika, ali i potpunu nacionalnu identifikaciju kao Bošnjaka, Srbina ili Hrvata. Samo istinskim prihvatanjem „drugog“ i „drugačijeg“ možemo istovremeno, uz prethodne dvije identitetske odrednice, biti istovremeno i „dobri“ Bosanci, „Evropejci“ i građani Svijeta. U posljednje vrijeme u BiH se preagresivno nameće i promovira ideja o „građanskoj“ identifikaciji koja se negativno odnosi prema nacionalnim i vjerskim identitetima. Ovakav koncept je uskogrud i ne može imati značajniji broj pristaša.

Sasvim je jasno da su multietničke i multikulturne zajednice intelektualno bogatije, dinamičnije i tolerantnije od etnički homogenih društava i država. Ne potkrepljuju li ovu tezu upravo dešavanja, razlike i odnos prema izbjeglicama npr. u Mađarskoj i Njemačkoj. Prihvatanje različitosti je, jednostavno, uslov opstanka Bosne i Hercegovine. To je osnovni uvjet života svih građana Bosne.

2. Historijski primjeri multietničnosti

Interesantne su manifestacije multikulturalnosti i tolerancije kroz bosansku historiju. Historijski gledano, uprkos ideološki obojenim narativima i (tro)nacionalnim mitovima, sa pouzdanošću se može ustvditi da u Bosni, za vrijeme Osmanske države, postoji pogodno tlo za suživot i toleranciju. Petnaesti i šesnaesti vijek u Evropi polariziran je, simplificirano prikazujući, na inkvizicijsku Španiju i, blago govoreći – ostatak Evrope u letargiji, i na Osmansku državu koja, pogotovo za to vrijeme, promovira toleranciju prema drugom i drugačijem. Nisu li i španski Jevreji svoje utočište nalazili upravo u Bosni, odnosno u Osmanskoj državi. Tolerancija Osmanske države prema monoteističkim vjerama (ehlul-kitabije) izvire iz kur'anskih načela koja su bila na višem stupnju od netrpeljivosti kršćanskih sekti prema „drugom“ i „drugačijem“. Sjetimo se samo žara inkvizicije i progona hereze, s jedne strane, i, s druge strane, čuvene ahd-name koju je sultan Mehmed II Osvajač 1463. udijelio fra Andjelu Zvizdovicu kada ga je ogrnuo svojim plaštom.

Kada Evropa 1878. daje mandat Austro-Ugarskoj da okupira i „kultivira“ Bosnu, imperij sa islamskim predznakom zamijenjem je katoličkim. To je doba rastućih balkanskih nacionalizama sa svojim tipičnim osobenostima u začetku – isključivosti prema drugom i drugačijem, a favoriziranje i afirmacija „svoga“ identiteta (prije svega nacionalnog). I u tako nepovoljnim okolnostima održava se (tro)nacionalna i (tro)vjerska „ravnoteža“ i multikulturalnost, potaknuta, u izvjesnoj mjeri, i od okupacionog režima. Austro-Ugarska, čak, administrativno pokušava i potiče „uzgojiti“ jedinstvenu kulturu i naciju. Primjer lijepe geste o očuvanju multietničnosti i tolerancije prema „drugom“ iz ovog perioda je Poruka muslimanima tadašnjeg reis-ul-uleme Mehmeda Džemaludina Čauševića pred sam početak Prvog svjetskog rata (01. avgusta 1914. godine), u kojoj se muslimani pozivaju da pomognu svojim komšijama: „bez razlike vjere u ovim ozbiljnim vremenima...; da svakom dobrim zajmimo...; mi živimo sa drugim nemuslimanskim građanima u našoj domovini, s kojima smo se izrodili i s kojima ćemo živjeti i umrijeti...; to nikad ne treba smetnuti s uma...; ne činiti ništa što bi pomutilo dobre odnošaje među nama i našim sugrađanima drugih vjera...“.

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, bez obzira što nije uvažavala zasebnost Bosne, nije uspjela „srbizirati“ Bosnu i narušiti njenu multietničnost. Doduše, uspjela je „zalediti“ međuvjerske i međunacionalne odnose i time nanijeti nemjerljivu štetu usporavanja nacionalnog konstituisanja Bošnjaka koje će eksplodirati u 90-tim godinama prošlog stoljeća.

Komunizam je, u daljnjem slijedu historije, razvodnio, „zakomplicirao“ i „zamaglio“ multietničnost Bosne uvođenjem „bratstva i jedinstva“ i stvaranjem „nadnacije Jugoslovena“. Teorijski plemenita ideja koja je, kasnije, u suštini, porodila povampirene nacionalne frankeštajne. Time je nanesena ogromna šteta bosanskom narodu(ima) jer je Evropa taj proces nacionaliziranja okončala dok je Bosna bila u stanju „hibernacije“.

Dejtonski sporazum i konstrukt dejtonske Bosne možemo posmatrati u istom svjetlu. Izvanjski pritisak i silu koja održava i spašava bosansku multikulturalnost i multietničnost.

3. Sadašnjost

Najčešća uporedba i opis Bosne i Hercegovine, odnosno Sarajeva, u svijetu je kao evropskom Jerusalemu, u čijem središtu se nalaze džamija, katedrala, crkva i sinagoga. Ipak, u suštini multikulturalnost Bosne i Hercegovine je vrlo kontroverzan i složen pojam, kako u raspravama unutar BiH, tako i u predstavljanju Bosne u svijetu. Stoljećima se multikulturalnost i multietničnost Bosne afirmira i osporava i s vana i iznutra. Ona se argumentira i osporava idejno, teorijski, historijski, ideološki, politički, suživotom, ratovima, konfliktima, urbanizmom...

Okorjeli pesimisti i negatori Bosne bosanske narode predstavljaju u stalnom konfliktu i mržnji koji ili sami ili poticajem iz komšiluka vrebaju trenutak da rastrgaju i unište jedni druge ili da se dva udruže protiv trećeg (naroda). Bilo kako bilo, nesumnjiva je iskonska ravnoteža neminovnosti i zajedničkog opstanka ili međusobnog straha bosanskog etničkog trolista koja se održava vjekovima. Istovremeno, ta realnost je usud i bit Bosne.

Centralni problem Bosne je nerazumijevanje pojma naroda. Narod ima dva aspekta određenja i definiranja. Sa etničkog i političkog aspekta. Etničko određenje definiraju jezik, kultura, vjera, porijeklo, zajednička historija..., a političko – zakoni, ustavi, međunarodna pozicija... U političkom određenju naroda, osobito nakon konstitucije države, etnički elementi više nisu, ili barem ne bi trebalo da budu, dominantni. Političko određenje protokom vremena postaje dominantno i ono po inerciji treba da jača primjenom državnog instrumentarija: zakona, sistemom obrazovanja, administrativnim mjerama, unifikacijom i standardizacijom jezika i sl.

Veliko državni koncepti nastaju kada politička elita(e) pokušava(ju) da „preklopi(e)“ etničku, vjersku i političku dimenziju. Otuda stavovi i nastojanja da Srbija treba i mora da bude tamo gdje su Srbi, ili Hrvatska tamo gdje su Hrvati. Bosanski nesporazumi su posljedica ovih koncepata i centripetalnih sila komšijskih velikodržavnih težnji. Vrlo je važna razdioba ovih dimenzija i sprečavanje zloupotreba. Bosanska politika i političari treba da se odreknu zloupotrebe vjere; također, vjerske institucije ne smiju biti vezane i umrežene sa političkim partijama. One po svojoj definiciji moraju biti „nadpartijske“, ili, kako to definira Sakib Korkut, „indiferentne“ prema političkim partijama.

Bosna je, istovremeno, svojim hiljadugodišnjim suživotom, tolerancijom i multietničnošću obrazac svojevrsne opstojnosti na evropskim prostorima. Ona to potvrđuje svojom opstojnošću i to stoljećima prije deklaracija o ljudskim pravima i Evropske unije i njenih institucija. Bosna je na svojoj „tigrovoj koži“ i svom historijskom iskustvu osjetila da se stvaranjem etničkih teritorija u multietničkoj zajednici obespravljuju oni koji su manjina na određenoj teritoriji, ali i oni koji su većina, jer „višak ravnopravnosti“ stvorene progonom ili majorizacijom suštinski je suprotan ravnopravnosti; u samoj biti, i uprkos retorici – stvaranje etničkih teritorija jest realiziranje ideje o majorizaciji drugih.

Historijski primjeri bosanske multietničnosti izuzetno su važni zbog sagledavanja naše sadašnjosti, a pogotovo iznalaženja modela suživota i zajedničke budućnosti. Bez obzira što se svi mi deklarativno opredjeljujemo za suživot, ipak smo u našoj realnosti isključivi i netolerantni. Svi stanovnici Bosne, zarad naše budućnosti, moramo ispoljavati istinsku toleranciju jer budućnost Bosne ovisi isključivo o istinskoj nacionalnoj i vjerskoj toleranciji i ravnopravnosti svih naroda na cijelom području Bosne i Hercegovine. Iz percepcije prošlosti i historijskog iskustva nameće se zaključak da je model suživota u Bosni moguće pronaći samo na dva načina: zajedničkim dogovorom i nametanjem volje protektora.

4. Zaključci

Buduća perspektiva Bosne ogleda se u dva bitna međusobno ovisna elementa: volji Bošnjaka za opstojnost Bosne i Hercegovine (za razliku od drugih, smatram da je u ovom „projektu“ mnogo bitnije jasno određenje Bošnjaka nego Srba i Hrvata) i „bosanska centrifuga“ koja ovisi od niza međunarodnih faktora, odnosa i situacija, ali i međunacionalnih i partijskih odnosa unutar Bosne i Hercegovine i dugoročne spremnosti stvaranja „bosanske nadnacije“. Bosna mora biti istinski multietnička zemlja u kojoj je Bošnjacima potpuno jasno da ne može postati „klasična“ država Bošnjaka u kojoj će se oni (Bošnjaci) samo deklarativno zalagati za multietničnost, a s druge strane faktički pretvarati BiH u „klasičnu nacionalnu državu“ samo Bošnjaka-muslimana.

Bošnjaci ne smiju uništiti snažnu multietničku (građansku) tradiciju Bosne i Sarajeva, koja ima, ipak, snažno uporište kod Bošnjaka i njihov je jak simbolički kapital i adut u jačanju probosanskih snaga, i koja, istovremeno, izbija naplavine zlonamjernosti po kojima u takvoj Bosni i Sarajevu nema mjesta Srbima i Hrvatima. Srbi i Hrvati trebaju i moraju prihvatiti Bosnu kao svoju državu koja mora biti moderna i multietnička država ravnopravnih naroda i građana i čija je budućnost Evropa, jer Bosna je Evropa i mnogo prije Evropske unije. Istovremeno, Srbi i Hrvati, također, moraju biti svjesni propagande „svojih“ nacionalista koji bošnjačku politiku i postojeće bosanskohercegovačke institucije shvataju i predstavljaju kao „muslimanske“, pokušavajući na taj način devalvirati tvrdnju da one zastupaju interese svih Bosanaca i Hercegovaca. Zastrašujuće je kako su u tome uspjeli prema sudu svjetskog javnog mnijenja.

Uslov opstanka BiH i Bošnjaka jest da, prije svega Bošnjaci shvate kako mogu opstati samo u cjelovitoj BiH i da se moraju strpljivo, ustrajno i iskreno zalagati za multietničku i multireligijsku Bosnu i Hercegovinu.

Sarajevo, 06. 12. 2018.

03.12.2018.

Arebička štampa o balkanskim ratovima

Sažetak

Balkanski ratovi (1912−1913) imaju izuzetan utjecaj za historiju Evrope i svijeta sve do suvremenosti. Historija se, vrlo često, manifestira, i kao niz političkog licemjerja i apsurda. Balkanski ratovi su, upravo, takav primjer u svjetskoj historiji.

Posljedice Balkanskih ratova se i danas osjećaju na političkom, ekonomskom i kulturnom planu i predmet su, i danas, stalnih protivurječja, preispitivanja i „naučne“ obrade u nacionalističke svrhe u svim državama koje su na direktan ili indirektan način učestvovale u balkanskim ratovima. Cinici su stava da je neprincipijelna politika, vođena za vrijeme i nakon balkanskih ratova, početak haotičnog XX vijeka i da je direktno prouzročila Prvi svjetski rat, te kalemila ratne sukobe i konflikte, ne samo na ovom području nego i šire, sve do naše suvremenosti. U ovom radu razmatraju se političke refleksije balkanskih ratova u našoj suvremenosti i historijske analogije sa današnjim političkim odnosima u ovom regionu. Rad predočava i sliku balkanskih ratova iz percepcije arebičke štampe koja je izlazila u Bosni i Hercegovini u periodu koji tretiramo.

Ključne riječi: arebička štampa, Tarik, Muallim, Misbah, Jeni misbah, Balkan, Istočno pitanje, balkanski ratovi, nacionalizam, suverenitet, Bosna i Hercegovina, muslimani, Bošnjaci, Srbi, Hrvati.

1. Uvod

Cilj ovoga rada je sagledavanje niza značajnih historijskih događaja, ratova i sukoba, počevši od balkanskih ratova do posljednjeg rata na području bivše Jugoslavije, i to kroz prizmu suvremenosti, i iz interesantne percepcije - arebičke štampe, te utjecaj ovih događaja na kasnija dešavanja sve do naših dana. Uporedbom ovih događaja u slijedu dekonstruiramo naslage gotovo mitske historiografije pojedinih balkanskih naroda koja je nepremostiva prepreka u tretiranju prošlosti na bazi činjenica, ali i prepreka za odnose u sadašnjosti i budućnosti.

Uvid u historijske činjenice u posljednjih stotinjak godina na području Balkana nameće nekoliko stavova:

- Sve balkanske vlade nastojale su kreirati monolitne nacije što je ostavilo malo prostora za postojanje etničkih, jezičkih i religijskih manjina. - Muslimani su od strane vlada svih novoformiranih država smatrani stranim i destruktivnim elementom, prvenstveno uslijed vjerskih ili jezičkih razlika, ili zbog historijskih veza sa Turskom. - Zapad nije obraćao dovoljnu pažnju na postupanje sa balkanskim muslimanima uprkos često ponavljanim obećanjima o poštovanju ljudskih prava. - Negativan odnos Zapada prema balkanskim muslimanima nije se znatnije promijenio do naše suvremenosti.

2. Rješavanje „istočnog pitanja“

Pojam Balkan ima negativnu konotaciju i pripada rječniku političkih uvreda. Samo terminološko pojašnjenje podrazumijeva traganje kroz gustu izmaglicu lažnih i stvorenih nacionalnih legendi i mitologija. Godinama su balkanski sukobi predstavljani kao romantičarske revolucije potlačenih i obespravljenih balkanskih naroda i puko nabrajanje šta je ko kome uradio i kada. Da li je to baš tako? Između mitskih naslaga i historijskih dokaza naći ćemo, međutim, mnogo sukoba unutar jednog naroda oko otimačine za vlašću, državne prevrate, despotije, pljačke, svirepa ubistva, izbjeglice, paljevine, ratna razaranja, svirepa postupanja...

Uvjerljivo i argumentirano stanovište o Balkanu i njegovim stanovnicima obrazložila je Marija Todorova u knjizi Imaginarni Balkan. U evropskoj i zapadnjačkoj predstavi „Balkan je ostao kmet Evrope, anticivilizacija, njen alter ego, njena tamna strana“, ističe autorka. Ona iznosi kvalifikaciju da „jedan bauk kruži kulturom Zapada – bauk Balkana“, da sam pojam Balkana označava u svijesti Evropljana „usitnjavanje velikih i snažnih političkih jedinica“, i da je postao sinonim „za povratak plemenskom, zaostalom, primitivnom i varvarskom...“ (Kelner, 2004: 590)

Prvi diplomatski korak za teritorijalno preuređenje prostora Balkana evropske sile poduzimaju na Berlinskom kongresu 1878. godine na kojem proglašavaju nezavisnost Crne Gore, Rumunije i Srbije − koje su, kao i Grčka, dobile nove teritorije na uštrb osmanskih teritorija. Formirana je Kneževina Bugarska i autonomna pokrajina Istočna Rumelija. Kipar je bio prepušten britanskoj administraciji, dok je Austougarska okupirala Bosnu i Hercegovinu i Novi Pazar. Berlinski kongres je otvorio diplomatsku pandorinu kutiju izazivajući nezadovoljstvo na cijelom području Balkana zbog nedosljednih odluka. Nove granice nisu poštovale etničke principe, koje je bilo nemoguće uvažavati bez preseljenja, egzodusa, razmjena, sukoba, ratova, genocida...

Višedecenijski vapaji svih balkanskih aktera za nacionalno ujedinjenje i stvaranje nacionalnih država nije ostvareno, što je generiralo nova nezadovoljstva kako na unutrašnjem tako i na vanjskom planu. Slijedi čitav niz lokalnih „namirivanja“: ujedinjenje Bugarske i Istočne Rumelije, srpsko-bugarski rat, grčko-turski rat 1897., ustanak u Makedoniji 1903., aneksija Bosne i Hercegovine, proglašenje nezavisnosti Bugarske 1908., albanski ustanak 1910−1912...

Istovremeno, u novonastalim državama slijedi ubrzan proces „kovanja“ nacija i raspirivanje hegemonističkih nacionalnih aspiracija u gotovo svim smjerovima. Tada pokrenut duh i miris nacionaliz(a)ma prekriva Balkan do danas. Teritorijalne aspiracije nastoje se utoliti na štetu Turske, a kad ona nije u susjedstvu - na redu su prve komšije. Za „bratske“ balkanske ratne igre i razmirice potrebna su znatna sredstva; vojni „mirnodopski“ budžeti zahvataju i do trećine ukupnih državnih budžeta, a oni ratni - zaduživanjima i drugim finansijskim vratolomijama 2-3 puta veći su od budžeta u vrijeme mira; nabavlja se moderno naoružanje; vrše pripreme za nove ratove... Evropa je umorna od Balkana, za nju je on recidiv davnih vremena i problem oko kojeg se teško mogu postići sporazumi „velikih“; on je poligon za teritorijalne apetite i kolonijalne aspiracije, nova tržišta...

Bosna i Hercegovina nakon aneksije 1908. godine bila je pokrajina u Austro-Ugarskoj, što joj je davalo vrlo specifičan položaj i mjesto u vrijeme balkanskih ratova. Iako je Austro-Ugarska javno proklamirala neutralnost u balkanskim ratovima, uzavrele nacionalne strasti imale su odraza i u Bosni i Hercegovini, posebice oko odlaska dobrovoljaca na ratišta, kako Bošnjaka tako i Srba. Nakon prvog vala odlaska dobrovoljaca vlasti zu zabranile okupljanja, demonstracije i odlazak na ratišta. Dobrovoljci su i dalje odlazili na ratišta, ali sada ilegalno.

3. Hronologija balkanskih sukoba

Osnovno evropsko diplomatsko polazište za rješavanje problema Balkana prije otpočinjanja ratova bilo je stvaranje nekog imaginarnog državnog „balkanskog saveza“ koji bi riješio sve pojedinačne teritorijalne aspiracije. Međutim, ovo rješenje je u suprotnosti sa partikularnim velikodržavnim konceptima koji se ne mogu lahko obuzdati. Duhovi su pušteni iz boce. Raspad Turske ubrzan je poslije Mladoturske revolucije 1908. godine; slijedi italijansko−osmanski rat 1911.−1912. koji se završio zauzećem Libije; Albanski ustanak 1911. dalje komplicira ravnotežu snaga na Balkanu. Ubrzano se sklapaju savezi: Srbije i Bugarske u februaru 1912. godine; u maju između Grčke i Bugarske; u avgustu dogovor između Bugarske i Crne Gore. Svi savezi su sklapani pod nadzorom Antante.

Početkom oktobra 1912. počeo je rat. Crna Gora prva napada Tursku kako je dogovoreno, pa u rat ulaze i ostale tri države. Srpska vojska pobjeđuje u Vardarskoj Makedoniji u dvije bitke, kod Kumanova i kod Bitolja; 90% Srpske vojske bilo je koncentrisano na Vardarsku Makedoniju, a ostalih 10% na Sandžak i Kosovo i Metohiju. Iste uspjehe na svojim pravcima postižu Bugari i Grci. Iz Makedonije Srpska vojska zauzima sjevernu Albaniju i izlazi na more. Austrija zahtijeva da Srbi napuste Albaniju, a Crnogorci Skadar. Srbija i Crna Gora ispunjavaju ultimatum. Zalaganjem Austro-Ugarske nastaje Albanska država 1913. Bugarska vojska se približila Carigradu i Solunu, grčka vojska ušla je u Solun i držala pod kontrolom Epir i dio Makedonije, srpska je zauzela Kosovo, Novi Pazar, sjevernu Albaniju i dio Makedonije. Crnogorska vojska zauzela je dio Sandžaka i Metohiju...

Mirovni pregovori, započeti u decembru 1912. u Londonu; naprasno su prekinuti zbog nemogućnosti dogovora i državnog udara u Carigradu. Londonski ugovor nastavljen je u maju 1913. i time je završen Prvi balkanski rat. Balkanski savez bio je uspješan, a Turska totalno uništena.

Srpska vlada traži od Bugarske da Srbija dobije veći dio Makedonije od onog koji je bio dogovoren. Bugari neće ni da čuju za ovaj zahtjev i traže da se ispoštuje raniji dogovor. Obje zemlje pristaju da će uvažiti arbitražni sud Rusije ako dođe do spora. Rusi počinju konsultacije i sa jednima i sa drugima. Bugari gube živce, odlučuju se na rat. Odgovara im stanje na papiru, ali ne i na terenu. Bugarski car Ferdinand 16. juna 1913. naređuje napad na srpske i grčke snage u Makedoniji. Ovim počinje Drugi balkanski rat.

Grčka, Srbija i Crna Gora objavile su rat Bugarskoj, a Rumunija ih je podržala. Bugarska u augustu 1913. moli za mir. Potpisan je Bukureški mir. Završava se Drugi balkanski rat. Srbija je dobila cijelu Vardarsku Makedoniju. Teritorija Srbije je udvostručena u balkanskim ratovima. Srbija i Crna Gora dobijaju zajedničku granicu i stvara se jak Srpski blok. Stvaranje ovog bloka uznemirilo je Austro-Ugarsku koja sada ima više razloga za dodatno neprijateljstvo prema Srbiji. Ovo će dovesti do napada sljedeće 1914. godine i početka Prvog svjetskog rata.

Bolno iskustvo koje su prošli svi balkanski narodi, a posebno muslimani među njima, pokazalo je da ratnim ishodom i novim državnim granicama niko nije bio zadovoljan. Sve države su u ratove krenule s ciljem osvajanja što većeg teritorija. Ipak, koliko god se svaka od država teritorijalno proširila, to proširenje je i dalje bilo mnogo manje od mitova, želja i snova o „velikoj državi“. Svaka je, naime, balkanska nacija vezivala svoj nacionalni san za određeni momenat uhistoriji - za trenutak kad su njihove države dostizale najveću moć i teritorijalni obuhvat.

Ni koncept „etničkog načela“ nije mogao, niti može, nahraniti hegemonističke apetite zbog etnički izmiješanog Balkana. Stoga svaki rat na Balkanu vodi u novi rat, svaka podjela u novu podjelu. Riječ je o sasvim logičnoj i jedinoj mogućoj posljedici pokušaja stvaranja „etnički čistih država“ na etnički mješovitom području. Takav program nužno vodi neuspjehu, jer se „etnička čistoća” ne može postići. Ono što je specifikum balkanskih ratova u većini historiografskih radova je nabrajanje događaja o ishodima ratova. Ono što se prešućuje jesu podaci o genocidu i prisilnom progonstvu muslimana iz ovog dijela Evrope i drastično promijenjenoj strukturi stanovništva. Takvi podaci su dostupni ali se sračunato kriju. Prije svega mislimo na podatke britanskog konzula Lamba, potom ruskog književnika i novinara Lava Trockog i, svakako, podaci Istražne komisije Carnegie fondacije iz SAD-a. Ovi podaci nedvojbeno pokazuju da je procenat muslimanskog stanovništva u periodu od balkanskih ratova do 1926. godine smanjen sa 55% na 27% (dr. Ahmet Alibašić, Zbornik radova „Muslimani Balkana – Istočno pitanje“ u XX vijeku).

Izuzev oduzimanja Turskoj većeg dijela njenih evropskih posjeda, niti jedno pitanje budućeg uređenja balkanskog prostora nije riješeno, dok su se mnoga nova pojavila i postala temelj budućih konflikata. Ratovi koji su slijedili bili su nužnost. Oni su rezultat nezatomljenih nacionalističkih ideologija. Jedan rat proizvodio je drugi, jer se cilj nije mogao postići. Zločin je vodio u novi zločin. Balkanski ratovi su donijeli mržnju, nepovjerenje, isključivost i antagonizme među narode Balkana koji traju i danas. Moglo bi se reći da su oni bili uvod u Prvi svjetski rat koji je otpočeo na Balkanu. Balkanski ratovi su prouzročili čitave rijeke etničkih izbjeglica nezapamćenih u dotadašnjoj historiji, uglavnom muslimana.

Novonastale balkanske državice su, u većoj ili manjoj mjeri, domicilno muslimansko stanovništvo poistovjećivale sa Turcima i nasljednicima Osmanlija sa kojima je trebalo raskinuti svaki povijesni kontinuitet. Stoga je u temeljima svake balkanske kršćanske nacionalne države ugrađen temelj egzodusa i masovnih protjerivanja, kao i zatiranja svih oblika njihova postojanja.

4. Arebička štampa o balkanskim ratovima

U austrougarskom periodu u Bosni i Hercegovini izlazila je arebička štampa i to listovi: Tarik, Muallim, Misbah i Jeni misbah. Ovaj korpus arebicom štampane periodike našoj je javnosti do sada bio gotovo nepoznat, unatoč činjenici da se radi o ostavštini od oko 1600 stranica printanog teksta. Period izlaska arebičke štampe možemo sasvim precizno situirati u vremenski period od 1. juna 1908. do 24. jula 1914. godine. To je period u kojem je štampan prvi takav časopis (Tarik), odnosno posljednji brojevi časopisa štampanih arebicom (Jeni misbah). Na prvi pogled, kratak period i sa historijske distance zanemarljiv; s druge strane, period najburnijih raspleta u historiji Bosne i Hercegovine.

Dževad Juzbašić nam, u svojim istraživanjima, predočavajući atmosferu u Bosni i Hercegovini u periodu od aneksije do Prvog svjetskog rata, navodi da je osnovni uzrok napetosti uzburkani nacionalizam. Opozicionarski duh i antiaustrijski stav muslimanske omladine izražavao se u opredjeljenju za srpski nacionalizam i jugoslovensku orijentaciju. Jedan manji broj ove omladine je učestvovao kao dobrovoljci u srpskoj i crnogorskoj vojsci za vrijeme balkanskih i Prvom svjetskom ratu, kao i u sarajevskom atentatu.

Individualni i izolirani slučajevi izjašnjavanja bošnjačke omladine za „srpsku stvar“ mogu se svesti na razinu incidenta. Stav širokih muslimanskih slojeva je bio gotovo konsenzualan. „Tako je, po izbijanju balkanskog rata, or¬gan Ujedinjene muslimanske organizacije Zeman od 15. oktobra 1912, izražavajući najdublje simpatije sa jednovjernim Turcima, naj¬oštrije osuđivao kao islamske Efijalte one pojedince među Musliman¬ima u Mostaru i Sarajevu koji su svojim telegramima pozdravili 'srpsku vojsku, osloboditeljicu potlačene braće u Turskoj'. Osuđivan je i list Dervišbega Miralema Novi Musavat, koji povodom izbi¬janja balkanskog rata nije donio 'ni riječi osude pasjaluka balkan¬skih naroda'.“ (Juzbašić, 1999: 143-145

)

Istovremeno, saborski klubovi obje bošnjačke partije su na strani Turske, tako da su se „odmah po izbijanju Tripolitanskog rata, početkom oktobra 1911. godine, oba kluba u ime Muslimana Bosne i Hercegovine, posebnim telegramima obratila austrougarskom ministru vanjskih poslova Aehrenthalu sa molbom da on interveniše u korist carstva njihovog halife“ (Juzbašić, 1999: 143-145). Također, krajem jula 1913. godine bošnjački predstavnici obraćaju se zemaljskom poglavaru moleći da Monarhija u mirovnim pregovorima nakon Drugog balkanskog rata bude na strani Turske, kako bi zadržala ratom povraćena područja.

Srbi, javno i sa oduševljenjem, na čitavom području Bosne i Hercegovine idu u dobrovoljce, pozdravljaju pobjede sunarodnjaka i skupljaju pomoć „za srpski crveni krst, srp¬sku vojsku i dr. U muslimanskom javnom mnijenju naglašeno su prevladavali izrazi solidarnosti sa Turskom, koji su praćeni i javnim man¬ifestacijama kakva je bila masovni ispraćaj turskih vojnih obveznika u oktobru 1912. godine u Sarajevu. Usprkos zabrani skupljanja dobrovo-ljaca, oni su ilegalno prelazili granicu. Muslimanski dobrovoljci stupali su u tursku, pravoslavni Srbi ali i drugi pojedinci u srpsku i crnogorsku vojsku“. Čitava atmosfera u Bosni i Hercegovini u vrijeme balkanskih ratova daje prostor za kvalificiranje da je ona (BiH) strana u sukobu. Zbog kraha Osmanske države u balkanskim ratovima Bošnjaci su zbunjeni i ožalošćeni.

Kompletan korpus arebičke građe daje iznenađujuće malo prostora događajima oko balkanskih ratova. Tekstovi su, ugavnom, kratke vijesti u rubrici „Pogled po svijetu“ i tek nekoliko polemičkih tekstova koji balkanske sukobe tretiraju u sklopu rasprava oko nacionalnih opredjeljenja Bošnjaka. Već u prvom broju časopisa Tarik uredništvo čitaoce „blagovremeno“ priprema za stav prema budućim sukobima: „za jednu se tu državicu u našem komšiluku odavno sijeku štapovi – kad bude šibanje čuće se jauk plaho“. (Tarik, I/1908, br. 1, 15) Apetiti i namjere Srbije i Crne Gore oko teritorijalnih pretenzija prema Bosni i Hercegovini poznati su daleko prije balkanskih sukoba. Tarik, već 1908. godine, upozorava: „Srbija bi htjela da bude Drina granica, da se spoji sa Crnom Gorom pa bi joj onda bio Novopazarski sandžak ko u torbi“. (Tarik, I/1908, br. 7, 127) U članku Bugarski napadaji govori se o međuvjerskim napetostima između muslimana i Bugara koji nakon nezavisnosti stvaraju niz incidenata „samo ne bi li ih (muslimane) otjerali iz Bugarske da se tako na lahku ruku dočepaju muslimanskog dobra“, Bugari „vrijeđaju muslimane i njihove svetinje, otimaju im imetak i tjelesno ih ozljeđuju, a bugarska uprava načinja se da ona ništa o tom ne zna“. (Tarik, I/1908, br. 8, 143)

U tekstu Turska pokušava se predočiti politička situacija u Evropi i Balkanu, međudržavni odnosi i rješavanje tadašnjih aktuelnih političkih problema koji izazivaju brojne napetosti i svjedoče o neizbježnosti budućih sukoba. Članak odiše sentimentalnim odnosom naspram Turske, njena moć i snaga se precjenjuju a realni problemi minimiziraju. Članak počinje „najnovijim događajima“ - konstatacijom da se aneksija Bosne i Hercegovine desila u isto vrijeme kada i nezavisnost Bugarske i da se Krit pripojio Grčkoj. Autor teksta priznaje da je vrlo teško u kakofoniji vijesti i informacija o istim događajima, koje dolaze sa raznih strana, i nedostatku pravih vijesti iz Turske, utvrditi pravo stanje stvari i istinu. Jedni pišu „protiv Austrije a u prilog Srbije, Crne Gore, te tobož Turske, druge (novine) opet u prilog Austrije, a protiv Srbije i Crne Gore“; pitanje odnosa i saveza među državama je također potpuno konfuzno: „Turska sklopila tajni savez sa Srbijom i Crnom Gorom, da udare ove dvije državice na Austriju“; „Rusija obećala ovim dvjema državicama (Srbija i Crna Gora) veliku pomoć“; „Engleska ponudila svoju flotu Turskoj“; „barut miriše“; „sve se to ni danas ne more točno znati ni kazati“; „stvar ne stoji ni iz bliza onako kako su dosle novine pisale“; „razabire se da je Rusija i Engleska u prijateljstvu sa Turskom“; „zašto se je na početku mislilo da je Austrija u tajnom savezu sa Bugarskom... Članak pokušava umiriti čitaoce da, uprkos naplavinama mnoštva kontradiktornih vijesti, sukoba i rata neće biti: „ne ima oduševljenja u Evropi za rat na Balkanu“. (Tarik, I/1908, br. 9, 159-160) Rečenica koju će često ponavljati Bošnjaci i njihove elite u posljednjih stotinjak godina.

Surova politička realnost i sukob koji su već otpočeli na Balkanu nastoje se minimizirati, uvjeravajući čitaoce u sopstvenu muslimansku snagu i jedinstvo. List Muallim, u članku pod nazivom Koliko imade muslimana u svijetu(?!), više se bavi političkim odnosima nego statistikom broja muslimana. Članak počinje informacijom kako su „balkanski kraljevi navjestili polumjesecu vjerski rat“ i kako je razlog „potpireni nacionalizam i usplamtjeli vjerski fanatizam“ na Balkanu. Autori teksta romantičarski naivno žmire pred neminovnošću, uvjeravaju čitaoce o nemogućnosti novog sukoba i nerealnu snagu muslimana koje „zajednička pripadnost veže“ i taj osjećaj je u zadnje vrijeme „ojačao“. Opet se sebi i čitaocima baca „lug u oči“ nerealnim, samodopadljivim, nebitnim i panegiričnim informacijama kako je „antagonizam (neprijateljstvo) Arapa i Turaka popustio... ...čim se zajednički neprijatelj pojavio“, što je, naravno, zasluga „političkog genija sultana Abdul-Hamida“, koji je „ojačao Carigradski hilafet“ i „stvorio pojam praktičnog panislamizma“... (Muallim, III/1913, br. 7, 113-114)

Realnost se ne može ignorisati.Servilnost prema okupacionoj vlasti ima granice. Završetak Prvog balkanskog rata je novi žestoki šok za muslimane. Zbog toga Sakib Korkut, urednik Misbaha, uzima stvari u svoje pero; nema više nemuštih i bezličnih članaka koje potpisuje uredništvo... Korkut otvoreno, bez uvijanja, mudro, iskreno i bolno, u članku pod naslovom Savremene fraze, slika očaj balkanskih muslimana nakon izgubljenog rata, govori o beznađu Bošnjaka i licemjerju velikih sila. Iznesenim stavovima Korkut se etablira kao vrhunski poznavalac političkih prilika koji stvari precizno imenuje onakve kakve jesu i koji ima osjećaj za prave uzroke sukoba. Na početku teksta Korkut govori o vremenu „kad sve pomahnita i obezglavi se“, on sa podsmijehom kritizira tezu raširenu širom Evrope po kojoj balkanske zemlje napadom na Tursku vrše „kulturnu misiju“. „Kulturna misija Srbije, Bugarske, Grčke... hajde de... to bi čovjek nekako zažmirio i ošutio, ali ko da ošuti i ne prasne u grohotan smijeh na frazu o kulturnoj misiji jedne Crne Gore, čiji kralj... ...pobi, orobi, zasužnji ili progna sve slobodnije narodne ljude i crnogorsku inteligenciju.“

Korkut smatra da su balkanske vojne i političke elite egzekutori ratnih zvjerstava, a stvarna krivica je i u ostatku Evrope koja još uvijek ima zazor prema islamu i muslimanima. Dakle, suština problema je „sredovječni (misli na srednjovjekovni) kršćanski fanatizam i ništa drugo“. Korkutu posebno smeta licemjerje, kako Evrope tako i balkanskih elita, i medijske kvalifikacije sukoba predstavljajući ih kao „služenje civilizaciji i borba protiv varvarstvu i azijatstvu, uzvišeni progon – tiranije i sveta borba za – slobodu i prava čovjeka... koliko neiskrenosti i licemjerstva, koliko podlosti i opsjenjivanja...!“ Korkut, dalje opisuje dvije slike zaraćenih strana - Bugarsku i Tursku: „Služenjem civilizaciji naziva se krvožedni i do skrajnosti fanatični poklik bugarskog katolika Ferdinanda, koji svoju pravoslavnu vojsku poziva 'u sveti boj krsta proti polumjesecu' i nasrtaj na tuđu svojinu.“

Korkut jednostavno ne može da prihvati razmjere ratne destrukcije i odsustva humanosti jer „oslobođenje“ od „ropskog jarma traži i hoće da provodi Bugarska koja je podjarmila sve što nije kršćansko-pravoslavno, koja je, onako malena i nejaka, za tridesetak godina pretvorila više džamija u crkve, nego li je Turska kroz cijelo vrijeme svog šestogodišnjeg opstanka podžamijila crkava“. Isti obrazac „oslobođenja“ hoće da provodi i „Srbija koja je, ne samo podjarmila, nego i istrijebila gotovo sve što se je ponosilo islamom, i u kojoj danas nema gotovo ni traga silnom islamskom hajratu i kulturnim islamskim tečevinama“.

Jedino što Korkutu preostaje je „prezir i gnušanje“ prema licemjerju Evrope koja dozvoljava zločine Balkanaca. On ismijava velikodržavne aspiracije Bugara koji sanjaju o „krunisanju Simeuna Drugog u carigradskoj Aja Sofiji i zauzeću obala na Egejskom moru..., vješanju slika „cara i carice svih Bugara u Aja Sofiji“; Srba – koji „osvetiše“ Kosovo i na osvojenim područjima „pale luču zapadne prosvjete“. A kršćanska politika Evrope, u isto to vrijeme, je „vječna gluma i neiskrenost“, ona (Evropa) se „slatko smješka ovoj srbijanskoj komediji na račun islamske Turske“.

Ovakva politika nema perspektivu pa Korkut nagovještava da ćemo „u nastavku umjesto srpske komedije“ gledati „početak svjetskog igrokaza“. U nastavku autor, u formi karikirane pozorišne predstave, predviđa budući razvoj političkih odnosa strepeći da „sam Bog zna epilog ovih obračuna“, upozoravajući bošnjačku elitu u Zemaljskom Saboru da je potpuno nedorasla situaciji, anemična i da : „kad se dvojica svađaju, treći vuče korist“, dok se isti ti narodni predstavnici brinu jedino oko „platica“ i da su „smiješni“ jer „navraćaju vodu na tuđi mlin“. Članak se završava jasnim stavom „da su naše simpatije na strani Turske, zato što je nepravedno napadnuta, jer čuva svoje, jer je nositeljica hilafeta i jer je to pravi osjećaj islamskog naroda u ovim zemljama“. (Misbah, I/1912, br. 3-4, 19-22)

Urednik Misbaha u tekstu Dvije preuzete rezolucije polemizira sa takozvanim Akademičarima (bošnjačkom omladinom koja se školuje na Zapadu) i njihovim nastojanjima i agresivnošću da se muslimani nacionalno izjasne kao Srbi ili Hrvati. Korkutu smetaju gromke nacionalne agitacije „Akademičara“ za izjašnjavanje Bošnjaka Srbima i Hrvatima, dok „naše 'uzdanice'istovremeno šute o zvjerstvima balkanskih Huna“, kvalificirajući taj čin kao potpuno „nepatriotski“. Kompletan njihov angažman je „sramotan, nezahvalan, apsurdan i neuviđavan“ u trenutku kada „islamski dio našeg naroda znatnim prinosima za Hilalu ahmar pruža dokaz islamske svijesti i saučešća nad žrtvama nasilnog i divljačkog nasrtaja neobuzdanih i zvjerskih ljudoždera na Balkanu“, u trenutku kada „kršćanski Pariz“ i „Engleski parlament“ ne mogu mirno gledati „ona silna ubojstva, zvjerstva i otimačine divljih i razbojničkih Bugara i njihovih saveznika“. Ispoljavanje „slovenskih simpatija“ u ovo vrijeme i u ovakvoj situaciji u potpunoj je suprotnosti sa „osjećajem svog naroda“, čime „sramote njegov islamski ponos“ i umjesto da „se Bogu dželešanuhu molimo za pobjedu islamskog oružja i spremamo se na potrebnu pomoć, naši 'mladci' zvrndaju o slavenskim osjećajima i simpatijama, i još se ljute na naše predstavnike što i naš narod ne dižu na borbu za nacionalne ideale, fesubhanellah...!“. Sva ratna događanja: „istrebljenje muslimana sa Balkanskog poluostrva, klanje islamske nejačadi, žena i staraca, pljačkanje njihova imetka i rušenje džamija, nasilno prekrštavanje i ostali belaji naše braće u Rumeliji – sve se to nas ne treba ticati, sve to treba da za nas budu trice i kučine i – tako rezonuju naši omladinci, naša samozvana 'uzdanica' – dovoljno je i potrebno da pobjeđuju 'junački' balkanski 'Slaveni', sa krstom u jednoj, a glavnjom u drugoj ruci...“. Korkut sa žalošću konstatira i optužuje „Akademičare“ da su se potpuno odnarodili, da nemaju „simpatije prema braći, ogrezloj u nevinoj krvi, proljevenoj za svoju domovinu i svoju uzvišenu vjeru“ i da nemaju „ni truna islamskog osjećaja“. (Misbah, I/1913, br. 10-11, 73-77)

Dakle, balkanski ratovi su za uznemirene Bošnjake „grozota i inkvizicija“ koju nad muslimanima „izvode Balkanci u ime časnog krsta i svete slobode“, i to pred očima i prećutnu saglasnost Evrope koja je islamofobna jer jedina krivica muslimana je „što govore: la ilahe illellah, Muhammeden resulullah“. (Misbah, II/1914, br. 12, 2)

5. Geopolitički aspekt balkanskih ratova

Neosporno je da region Balkana i u suvremenosti zauzima veliku pažnju evropske politike, kao i da, još uvijek, pati od kompleksnih naslijeđenih bolesti. Historijski razloge možemo nalaziti u: kasnom stupanju kompletnog regiona na historijsku scenu, tek početkom XX stoljeća; sporim i kasnim procesom formiranja nacionalnih država; općoj zaostalosti; odsustvu prosvjetiteljstva; industrijske revolucije i drugim brojnim razlozima koji su usporavali njegov napredak u odnosu na ostatak Evrope. S druge strane, Zapad, u dobroj mjeri, i danas ima svoje kolonijalne i imperijalističke pretenzije, kao i političko-strateške interese i aspiracije prema ovom području. Politici „međunarodne zajednice“ i danas odgovaraju neuređeni i konfliktni odnosi zemalja u regionu Balkana jer time iz pozicije arbitra ostvaruju svoje geopolitičke interese.

Racionalna politika na ovom području je već odavno obesmišljena. Kako izgleda to „pospremanje i uređivanje“ Balkana, koji za NATO predstavlja važan geopolitički region, možemo vidjeti kroz analizu posljednje Deklaracije NATO-a sa Briselskog samita. Ovom dijelu svijeta se posvećuje šest tačaka Deklaracije sa očitom namjerom da kompletan region uđe u okrilje NATO-a. Srbija se prisiljava na donošenje “pravno obavezujućeg sporazuma” sa Kosovom. To je samo prvi korak “zavrtanja ruku” nakon kojeg bi Srbija bila primorana na kooperativnost oko NATO planova u Bosni i Hercegovini, ali i sopstvenog uključenja u ovaj savez. NATO najavljuje formiranje “oružanih snaga Republike Kosovo" i taj proces će, verovatno, biti organizovan u doglednoj budućnosti po njihovim namjerama.

Očigledno je da Balkan za Zapadnu Evropu i NATO ima veliki geopolitički značaj, pogotovo kada se otvara novi krug konfrontacije sa Rusijom. NATO želi stvaranje nove „gvozdene zavjese“ od Baltika do Mediterana, uključujući i sve balkanske zemlje sa svoje strane zavjese. Stoga je logično da je strateški interes da se sve zapadno-balkanske zemlje uključe u NATO. Za očekivati je pritisak na smanjivanje utjecaja srpskih „anti-NATO " političara i nadležnosti Republike Srpske.

Nesumljivo, na području Balkana Turska je još uvijek „najmoćniji“ i za Zapad najinteresantniji igrač na terenu. Njena pojačana diplomatska aktivnost na ovom području izaziva brojne kontroverze. Turski angažman možemo promatrati iz više uglova: same Turske i njenih interesa, perspektive Zapada i percepcije država i javnosti Balkana koja se kreće od potpunog podozrenja i odbijanja do uvažavanja međusobnih ekonomskih interesa i normalizacije odnosa. Ove aspekte možemo sagledati u analizama poznatog srpskog orijentaliste i diplomate Darka Tanaskovića. Po njemu, „osnovni pokretač turskog angažovanja u vezi s krizom na prostorima bivše Jugoslavije jeste njena želja da se na Balkanu potvrdi istovremeno kao balkanska zemlja, regionalna sila, zastupnik islamskog svijeta, ali i 'novog svetskog poretka', tj. SAD, za ovo nemirno područje“. (Tanasković, 2006: 131) Turska je posljednjih godina u svijetu, vrlo samouvjereno i neopterećeno, o sebi izgradila sliku regionalnog moćnika i političkog kreatora, po kojoj joj je mjesto na Balkanu, kao balkanskoj i muslimanskoj zemlji.

6. Refleksije balkanskih ratova na suvremenost

Još je V. Čerčil, razmatrajući kompliciranu situaciju na Balkanu, brojne sukobe kroz historiju i međunacionalne konflikte ovo područje dobro definirao kao „prostor s previše historije“, a historija je, iz vizure cinika, historija ratova i konflikta. Možemo li, i smijemo li se prepustiti historijskom defetizmu? Radi budućnosti ovog područja i postizanja trajnog i održivog mira političari, javnost i „sve konfrontirane strane“ nemaju pravo na ovakve pesimistične ocjene. Mark Mazower, u svojoj studiji o Balkanu, uočava i nudi jedno drugačije lice Balkana. Po njemu, stoljećima život na ovom području nije bio nimalo nasilniji i nehumaniji od života u ostatku Evrope, štaviše Osmanska država je uspješnije od mnogih država, kroz historiju, uspijevala harmonizirati različite narode, religije, jezike, kulture... I iz današnje vizure ona je bila multietična i tolerantna imperija. Proizlazi, onda, da je izvorište sukoba i konflikata importirano s vana – iz ostatka Evrope?! Sjeme razdora je posijala Evropa uvođenjem i nametanjem zapadne formule i načela nacionalizma i nacionalne države. Ovo načelo pomiješano sa neprosvijećenošću „rezultira pokoljima..., koji su samo krajnji oblik nacionalne borbe između međusobno neizbježnih su¬sjeda, potaknutih tom kobnom zapadnom idejom“. Po ocjeni Mazowera stereotipi Evrope o Balkanu su neprihvatljivi, jer se Balkan, još uvijek, tretira kao „drugo“ u odnosu na Evropu i civiliziran svijet, kao „surogat ukrštanja hrišćanske i islamske vere ili kao ‘reprodukcija orijentalizma’, ali i kao hrišćanska netrpeljivost prema islamu i obrnuto”. (Kelner, 2004: 591) Ova ideja i predstava o Balkanu i balkanizmu godinama je poticana i promovirana u svjetskim medijima.

Analogijom historijskih događaja možemo ustvrditi da je politika konflikata, ratnih sukoba i antagonizam etniciteta na području Balkana, a posebice u Bosni i Hercegovini, konstanta posljednjih stotinjak godina. Nakon posljednjeg rata ovi sukobi su iz ratne prešli samo u političku sferu. U historijskom nizu da se uočiti da su sukobi i netrpeljivosti konstantno podgrijavani i poticani globalnom politikom i interesima velikih sila. Balkan je, istovremeno, poligon sučeljavanja, ali, i suživota pravoslavlja, katoličanstva i islama. Ako pogledamo trenutnu političku kartu ovog područja vidjet ćemo da postoje brojna neriješena pitanja: Bosna i Hercegovina, Kosovo i Makedonija, a i susjedne zemlje su, po automatizmu, involvirane u svojatanje teritorija.

Iz percepcije suvremenosti, a na osnovu iskustva prošlosti, samo po sebi nameće se pitanje iskrenih namjera i da li postoji želja „Međunarodne zajednice“ da istinski doprinese rješavanju problema na Balkanu. I na samom primjeru Bosne i Hercegovine uočavamo frapantno odsustvo neprincipijelnosti i želje za istinsko rješavanje problema. Sam dejtonski konstrukt Bosne i Hercegovine je apsurdan, kontradiktoran i potpuno nefunkcionalan. Taj konstrukt je, ustvari, legalizirao podjelu Bosne i Hercegovine; njeno entitetsko administrativno ustrojstvo je nepoznato u pravnoj i diplomatsko-političkoj praksi; ratna retorika i akteri su legalizirani u postratnoj „izgradnji“ Bosne i Hercegovine, iako javno izjavljuju da ne vole državu čiji su entitetski predsjednici i da bi ga najradije pripojio susjednoj državi koja je na nju izvršila agresiju i genocid?!

Sve dok je logika „etnički čistih područja“ na snazi i u svijesti aktuelnih političara, a (veliko)državni programi usklađeni s njom (što je još uvijek u Srbiji aktuelno i u programu otcjepljenja Republike Srpske od Bosne i Hercegovine i u slučaju pokušaja podjele Kosova) daljnja fragmentacija prostora će se nastaviti, pa će, umjesto da, u skladu sa mitom, bude sve veća, država biti sve manja. Ovim konceptom neminovno nastaje sve veći broj secesionističkih apetita i zahtjeva i povećava broj izbjeglica u matičnoj državi (primjer srbijanske politike).

S druge strane, još uvijek, izvjestan broj „intelektualaca“ ispoljava brojne rezerve prema balkanskim muslimanima, i nastoji ih predstaviti kao potencijalne teroriste i prijetnjom Evropi. Navodimo stav ranije spomenutog Tanaskovića kojemu, npr, itekako smetaju zalaganja Karla Bilta, švedskog premijera, da se islam proglasi komponentom evropske kulture i da Evropa mora imati proaktivniji stav prema balkanskim muslimanima kojima je učinjena nepravda, a koji su primjer umjerenosti. Tanasković je naprosto zapanjen i zbunjen jer „Bilt o balkanskim muslimanima govori kao o jedinstvenom i pozitivnom faktoru u evropskim stvarima, za šta kao primer navodi bosanske i kosovske muslimane koji su dokazali da im je svojstvena tolerancija i saradnja sa drugim zajednicama, uz napomenu da su oni bili žrtve ostalih, a ne obrnuto“. (Tanasković, 2006: 286)

Ovakvu sliku balkanskih muslimana Tanasković jednostavno ne može da prihvati. On vrišti iz sveg glasa upozoravajući vas cijelu Vaseljenu da su balkanski muslimani kovači nekih „fatamozgoričnih zelenih transverzala“, tvrdeći da se ne radi ni o kakvoj teoriji zavjere nego o sračunatom demokratskom konceptu po kojem se nacionalna i vjerska opsjednutost uvukla u bračne postelje. U ovom „smišljenom“ političkom globalnom planu ni ruke međunarodne zajednice nisu čiste: „tokom posljednjih petnaestak godina počeo se uobličavati jedan novi islam na Balkanu. Tome je, naravno uz aktivnosti samih domaćih muslimanskih zajednica i pomoći iz centara islamskog sveta, možda i presudan doprinos dala politika tzv. 'međunarodne zajednice' i njenih glavnih subjekata, Evrope i SAD, na jugoistoku Starog kontinenta“. (Tanasković, 2006: 282)

Najnoviji takav stereotip je intervju Vrhbosanskog kardinala Vinka Puljića za talijanske medije. Najveći bosanski katolički autoritet zalaže se da „Europa mora ponovno otkriti svoje korijene, svoj kršćanski identitet, a samo na takav način neće strahovati od islamskog radikalizma“. Ovim se, vrlo sračunato i tendenciozno, svjetska javnost treba uznemiriti i prepasti „velikim investicijama iz arapskog svijeta za izgradnju džamija i čitavih naselja“. Na ove konstatacije agencija ACS će nadodati da je „BiH dobro poznata kao kapija za radikalni islam koji se širi na cijelom starom kontinentu“, a sve ove objede će začiniti sam kardinal konstatacijom da „nažalost, Europa ne poznaje islam dobro i ne razumije što znači živjeti rame uz rame s islamskim radikalizmom“.

Cilj ovakvih teorija je u javnosti utemeljiti dojam o nemogućnosti suživota i prijekoj potrebi stvaranja nacionalnih monoetničkih zajednica. Dalje, potvrditi da su odnosi između muslimanskog i drugog stanovništva trajno i nepovratno narušeni i da povjerenje neće moći biti uspostavljeno. Ovakav način poricanja je tipično kolektivno (samo)zavaravanje. Umjesto da se ratni akteri suoče na pravi način sa svojom prošlošću, i sa mračnim dijelovima svoje historije i raskrste sa osnovnim ratnim pojmovnikom: genocida, agresije, zločina, protjerivanja..., oni konstruiraju i transferišu krivicu na pleća žrtava, ne uvažavajući ni stavove i presude međunarodnih institucija i organa. Kreatori mržnje i zločina o sebi u javnosti formiraju sliku u kojoj smo „MI“ i „naš narod“ najveće žrtve, jer upravo takva slika „NJIMA“ omogućava da nastave sa daljnjim „osvetama“ i spiralama zla.

Ovi ideološki centri falsificiraju historiju i krivotvore je, istovremeno nastojeći da realnost i „svoju“ javnost usaglase sa svojim interpretacijama. Oni legitimiraju zločin i historijsko pamćenje afirmiraju kao nužnost nasilja koje se odvija kao kontinuirana spirala mržnje na Balkanu. Cilj ovog angažmana je kvazi naučnim sredstvima potvrditi da etnička i vjerska mržnja nije pitanje određenih okolnosti i povoda, nego je ona iskonska, historijska, ona je nužnost stoga je i treba posmatrati u kontinuitetu i kao nesvršeni postupak. Previđa se činjenica da su nacionalizmi hranili ratove, a ratovi nacionalizme. Stoga, (veliko)nacionalne političke elite stalno podgrijavaju historijske mitove, i mržnju iznova održavaju na „radnoj temperaturi“ kako bi ostali na vlasti. Tužno je što se svi već decenijama bavimo istim problemima i što se oni uopće ne rješavaju. Tapkamo u mjestu – zločina.

I šta se to, uostalom, riješilo brojnim ratovima na Balkanu? On je i dalje veoma nestabilno područje. I danas, na čitavom ovom području, traže se ostavke korumpiranih vlada, stanovništvo hrli u inostranstvo tragajući za boljim životom i dalje „manjine“ i „većine“ traže nove prekompozicije teritorija; situacija je i dalje nestabilna i pogoršava se. Evropi, s druge strane, ne pada na pamet da u svoje okrilje primi potencijalno bure baruta: osiromašene, korumpirane i etnički podijeljene države koje bi u njenim institucijama imale i pravo veta.

Bosna i Hercegovina je nakon posljednjeg rata konstruisana kao potpuno nefunkcionalna država; etničke podjele nakon posljednjeg rata nisu ništa manje od onih u doba balkanskih ratova; sukob u BiH se, zapravo, nikad nije ni završio; Srbi i Hrvati, očigledno, ne odustaju od svojega cilja – otcjepljenja; prijeti se referendumima o otcjepljenju; odnosi Bošnjaka i Srba se svode na dva pojma - jedni za centralizaciju drugi za secesionizam...

Kosovo, kao najmlađu državu regiona, ne priznaje polovica svijeta; grca u funkcionalnim problemima i pod stalnom je prijetnjom secesije sa sjevera...

Makedonija je i dalje razapeta između komšijskih apetita i unutarnjih problema koji prouzrokuju pad vlada; albanska manjina zahtijeva federalizaciju države i prijeti raspadom zemlje...

Rusija u posljednje vrijeme zauzima mnogo aktivniji stav na Balkanu, a posebno u pravoslavnim zemljama: Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Bugarskoj i Grčkoj. Najočigledniji njen pojačan angažman je, međutim, u Bosni i Hercegovini. Očigledno je da Rusija svjesno manipuliše rukovodstvom Srba u Republici Srpskoj koje se potiče na konfrontaciju sa Zapadom, zahtjevima za samostalnošću, onemogućavanje širenja NATO-a i destrukcijom državnih institucija. Tanka je linija oko otpočinjanja novih konflikata na Balkanu. Neodmjerenom politikom rukovodstva Republike Srpske izazvao bi se opet domino efekat otvaranja „balkanske pandorine kutije“: Srbi na sjeveru Kosova bi tražili otcjepljenje od Kosova i priključenje Srbiji, preostali Albanci u granicama Srbije bi htjeli u obrnutom smjeru; makedonski Albanci bi krenuli putem „Velike Albanije“; bosanski Hrvati nastojali iskoristiti „povoljnu“ priliku i integrisati se u Hrvatsku; Srbi iz Crne Gore još osjećaju nostalgiju za Srbijom; Grčka i Bugarska imaju svoje „historijske“ interese za sudbinu Makedonije... Novi krug nesporazuma, konflikata, ne usuđujemo se reći, ratova...

7. Zaključci

Specifikum i osobenost balkanskih ratova i sukoba u odnosu na druge ratove su etnička čišćenja, masovni zločini, svirepost, izbjeglice i druga zlodjela koja se u tako drastičnom obliku teško mogu uporediti sa drugim ratnim žarištima. Osnov svih ovih sukoba su nacionalne opsesije o „stvaranju etnički čistih država”, a „svetost“ ovog nacionalnog cilja podrazumijeva etnička čišćenja i masovne zločine koji nisu slučajni proizvod rata nego njegov primarni cilj. Riječ je, dakle, o neizbježnom rezultatu nacionalističke i hegemonističke ideologije. Etnička i vjerska monolitnost nacionalnih država na Balkanu postala je opsesivni cilj, za čije ostvarenje su dozvoljena sva sredstva. Taj cilj u sebi implicira nestanak onih „drugih“ naroda sa kojima dijelimo određeni prostor. Protokom vremena tehnološki razvoj je zločine i zvjerstva učinio samo raznovrsnijim, a medijska sveprisutnost je samo ubrzala saznanja i otkrivanje obima zločina.

Ne može se pobjeći i od analogije po kojoj su Bošnjaci u posljednjem ratu svoju nezavisnost i postojanje platili stotinama hiljada života, egzodusom i uništavanjem kulturnog naslijeđa – upravo po obrascu spirale sukoba od balkanskih ratova do posljednjeg rata. Ono što dodatno zabrinjava je šutnja Evrope prema zločinima nad balkanskim muslimanima i u posljednjim ratnim dešavanjima. Ne možemo se oteti ni utisku da balkanski muslimani plaćaju cijenu pojačane islamofobije na globalnom planu. Također, da ona (Evropa) prećutno odobrava i potiče domaće političare i zvaničnike na „tvrđi“ stav i odnos naspram muslimana.

8. Literatura

1. Juzbašić, Dževad (1999). Nacionalno-politički odnosi u Bosanskohercegovačkom saboru i jezičko pitanje (1910-1914), u Djela, Knjiga LXXIII, Sarajevo: Odjeljenje društvenih nauka, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Knjiga 42., str. 143-145. 2. Karčić, Fikret (2014). Muslimani Balkana „Istočno pitanje“ u XX. vijeku, Sarajevo: Centar za napredne studije. 3. Kelner, Daglas (2004). Medijska kultura, Beograd: Clio. 4. Kolev, Valeri i Kuluri, Kristina (2012). Balkanski ratovi, Podgorica: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. 5. Mazower, Mark (2003). Balkan: Kratka povijest, Zagreb: Srednja Europa. 6. Tanasković, Darko (2006). Islam i mi, Beograd: Partenon. 7. Jeni misbah, Organ udruženja bosansko-hercegovačke ilmijje, Sarajevo, 1914-1914. 8. Misbah, Organ udruženja bosansko-hercegovačke ilmijje, Sarajevo, 1912-1914. 17. 9. Muallim, List za pouku i za staleške interese muallima i imama u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1910-1913. 10. Tarik, List za pouku i zabavu, Sarajevo, 1908-1910. 11. http://grad-busovaca.com/kardinal-puljic-talijanskim-medijima-bih-je-kapija-radikalnog-islama/

Tekst objavljen u: Novi Muallim, časopis za odgoj i obrazovanje, 2018. god. Svezak 19, br. 74, Udruženje ilmijje Islamske zajednice u BiH, Sarajevo, str. 95-102.

01.12.2018.

KOLIKA JE RAZDALJINA IZMEĐU ZASTAVE I NOŽA

1. Šta su (nama) zastave i zašto su (nam) važne?

Zastave, barjaci ili stijegovi (redoslijed može biti po frekvenciji upotrebe, „lingvističkom čistunstvu“ ili sopstvenom jezičkom, nacionalnom ili ideološkom afinitetu čitaoca) su najčešće komadi tkanine (da ne kažemo krpe) koje su nastale (kažu enciklopedije) u starom vijeku. Mislim da su još starije. Pretpostavljam da su stare koliko i ljudsko čoporativno marisanje. Kako bismo razlikovali strane koje ratuju da nije zastava? Kako ljudski rod i insan „sazrijevaju“ zastave su sve ljepše, iskićenije, pjevaju im se pjesme, ulaze u legende, mitove, za njih se gine, njima prekrivaju izginuli, one se vijore iznad glava i u glavama... Protokom vremena postaju znak i simbol samostalnosti zemlje, čuvari njenih granica, simbol državne pripadnosti...

Poseban ugled imaju ratne zastave, o njima se pjeva, pišu knjige, pjevaju pjesme, čuvaju u muzejima... Kako obična zastava postane ratna koja je kudikamo vrjednija od obične? La(h)ko. Kad se obična „okrvavi“. A to je „čin čojstva, hrabrosti i mudrosti“. Pogotovo na Balkanu. Odavno već.

Obzirom da je zastava simbol - potreba za njenim vizuelnjim isticanjem je nasušna i iskonska, i individui i grupi. Svi, zbog toga, hoće da imaju svoju zastavu: unije, države, regije, federacije, entiteti, kantoni, distrikti, općine, klubovi, partije, udruženja... Nema ni „ozbiljnog“ udruženja da nema svoju zastavu. Kakvo je to društvo pčelara ako nema zastavu sa pčelom? Zvjerinje i ptičurine su se razmilile po zastavama. Simbole (zastave) smo počeli crtati/tetovirati po laktovima, grudima, plećima, malo niže leđa... Ne samo Ognjen Vranješ. Svi. Ili - gotovo svi.

Osnovna karakteristika neprosvjećene individue je da svoj simbol i svoju zastavu diže do nebesa, a tuđu baca pod noge (kada mu se za to ukaže prilika).

2. U Vuka zastava

Vuk Drašković (šire o njegovu liku i djelu nekom drugom zgodom) poznati je srpski pisac, političar, analitičar, narator, govornik... U historiji, uprkos njegovim različitim sklonostima, sposobnostima, afinitetima, djelima, romanima, diplomatskom i političkom pregnuću..., ostat će upamćen, ipak, po dva detalja:

a) Krajem sedamdesetih ili početkom osamdesetih godina objavio je kontroverzni roman Nož koji je odmah bio zabranjen zbog „širenja nacionalne i verske mržnje i podrivanja bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti“. Roman se, onomad, ipak, prodavao ko halva. Nije bilo srpskog nacionaliste koji išta vrijedi, ili koji je želio u budućnosti takvim postati, da ta knjiga nije bila u pročelju ili na najuzvišenijoj rafi njegovoj, ali i svakog (veliko)srpskog doma i domaćina.

b) Čuveno je Vučevo obraćanje, kao poltičara, na mitingu 16. 09. 1990. u Novom Pazaru, gdje govori svoju čuvenu rečenicu (jedino joj je, možda, ravna Slobina na Gazimestanu – da Srbe niko ne smije da bije...): „Svaki onaj koji u ruku – ovom Raškom zemljom stegne turski barjak, ustaški barjak, albanski barjak ili bilo čiji drugi barjak sem srpskog, ostaće bez barjaka i bez ruke.“

Koja nama fajda kad nas Vuk, prije nekoliko dana, u intervju „prosvjetli“ i priznade, post festum, da rane od oružja mogu zacijeliti, ali teško one od riječi, a da je i on imao takvih... Valjda je mislio na ovu. A nije mu, vala, ni bila jedina.

Onima koji su se „napajali“ tekstom i simbolikom N/noža nije dugo trebalo da Draškovićevu poruku na mitingu vrlo revnosno sprovedu. Nisu pristaše i sljedbenici odsjecali samo ruke, nego, bogme, i glave. I to na desetine hiljada. Muslimanskih, naravno.

3. Zastave BiH kroz historiju

Kroz Bosnu i Hercegovinu i njenu historiju „prodefilovale“ su brojne zastave. Nudim pregled samo onih „naših“, „najvažnijih“ i „najdržavotvornijih“:

a) Zastava Bosne od sredine XII vijeka do 1463. godine b) Zastava Bosne od 1831. do 1832. godine c) Zastava Bosne od 1875. do 1877. godine d) Zastava Bosne od 1878. do 1878. godine e) Zastava Bosne i Hercegovine od 1878. do 1908. godine f) Zastava Bosne i Hercegovine od 1908. do 1918. godine g) Zastava Bosne i Hercegovine od 1946. do 1992. godine h) Zastava Bosne i Hercegovine od 1992. do 1998. godine i) Zastava Bosne i Hercegovine (sadašnja) j) Zastava Federacije BiH (ukinuta) k) Zastava Hrvatske republike Herceg-Bosne (status nejasan – i za zastavu i za Herceg-Bosnu) l) Zastava Republike Srpske

4. Rat zastavama u Predsjedništvu BiH

Dvadesetog novembra o.g. upriličena je inauguracija novih članova Predsjedništva BiH. Od tada do danas javnost, naravno i članovi Predsjedništva, najviše su zaokupljeni smještajem zastave Republike Srpske u primjereni i adekvatni ćošak zgrade Predsjedništva BiH. Pogledajmo top vijesti i naslove u štampi od dana inauguracije kojima su nas mediji i akteri „zabavljali“ na ovu temu (oni koji nužno uzimaju dnevnu dozu informacija mogu preći na sljedeći pasus):

- Dodik ipak iznio zastavu RS-a u svečani salon Predsjedništva BiH; - Predsjedavajući Predsjedništva BiH primio je Đorđevića pod zastavama Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Republike Srbije; - Dodik – zastava RS-a će biti gdje budem sjedio...; - Dodik - Dosadašnja praksa je nekorektna prema srpskom narodu. Zastava BiH je nametnuta odlukom visokog predstavnika. Tako ispade da srpski član Predsjedništva BiH djeluje pod zastavom BiH i FBiH, a njegove zastave nema. To neću...; - Članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović najoštrije osuđuju postupak postavljanja zastave bh. entiteta RS prilikom današnje ceremonije na kojoj je predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik primio akreditivna pisma novoimenovanog ambasadora Republike Srbije u BiH Aleksandra Đorđevića; - Zajedničko saopćenje Komšića i Džaferovića – Isticanje bilo koje druge zastave iz BiH zajedno sa zastavom BiH prilikom zvaničnih međunarodnih posjeta na kojima BiH učestvuje ili je predstavljena, direktno je kršenje Zakona o zastavi BiH; - Kabineti članova Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića i Željka Komšića su od Sekretarijata i Službe za protokol i ceremonijal Predsjedništva BiH zatražili da o ovom događaju sačine službenu zabilješku, nakon čega će biti poduzete sve neophodne pravne radnje da se nadležnim institucijama za provođenje zakona prijavi kršenje Zakona o zastavi BiH; - Članovi Predsjedništva BiH Šefik Džaferović i Željko Komšić neće tolerisati neodgovornost, bahatost i kršenje zakona koje je danas iskazao predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik...; - Milorad Dodik izjavio je Srni da je noćno uklanjanje zastave Republike Srpske ispred njegovog kabineta u zgradi Predsjedništva nedopustivo i skanadalozno i očigledno predstavlja pokušaj Šefika Džaferovića i Željka Komšića da mu pošalju poruku da tamo nema mjesta za Srbe; - Taj potez simbolički samo potvrđuje namjeru hegemonističkih krugova u Sarajevu da protivno Dejtonu eliminišu Republiku Srpsku, jer histerični noćni juriš na zastavu Republike Srpske upravo to demonstrira; - To je moja potreba za simboličkim predstavljanjem svog identiteta i identiteta naroda kome pripadam i koga predstavljam. Boja i simbolika zastave Republike Srpske ne vrijeđa nikoga i predstavlja njen zvanični vizuelni identitet. Kome to može da smeta? - On je rekao da je zabrinjavajuće da je zastava brutalno uklonjena poslije radnog vremena, kad nikog nije bilo u kabinetu, što samo govori da je zgrada Predsjedništva BiH nesigurno mjesto za njegovo normalno funkcionisanje; - Za pretpostaviti je da po zgradi, odnosno mom kabinetu, kada nema nikog vršljaju pripadnici raznih obavještajnih službi koje kontroliše sarajevski politički krug - naglasio je predsjedavajući Predsjedništva BiH; - Zastava Republike Srpske koja je bila istaknuta ispred kabineta predsjedavjućeg Predsjedništva BiH u Sarajevu uklonjena je sinoć na zahtjev kabineta Šefika Džaferovića; - Gospodin Šefik Džaferović ide s lijeve strane, ali kada se ugase svjetla u Predsjedništvu BiH. A ja idem s desne. Pa onda ko prije stigne do te zastave da je skloni - rekao je Komšić nakon jučerašnjeg sastanka s predsjednikom SDA Bakirom Izetbegovićem; - ...

5. U Dodika koplje

U tekstu (http://avdijahasanovic.blogger.ba/arhiva/2018/11/12/4120250) opširno sam pojasnio kakvo ponašanje i aktivnosti očekujem od Dodika u Predsjedništvu BiH. I nije me „razočarao“. Radi upravo ono o čemu sam pisao u pomenutom članku.

Dakle, pogledajmo (oni koji nužno uzimaju dnevnu dozu informacija mogu preći na sljedeći pasus) šta je govorio i radio predsjedavajući Dodik u ovih desetak dana (mimo retorike i pragmatike oko zastava):

- To znači da se uvažava da je BiH sastavljena od dva entiteta i tri naroda. RS je dala teritoriju i određene nadležnosti za BiH i zato je bilo moguće potpisati Dejtonski sporazum. Visoki predstavnici su vršili pravno i političko nasilje nad predstavnicima Srba namećući rješenja i lažno iznoseći činjenice na međunarodnom planu. Sve što su radili, radili su mimo Aneksa IV koji je u Dejtonskom mirovnom sporazumu. Moć međunarodnog faktora je bila tada pristuna i nije je bilo moguće zaustaviti. - Bošnjaci su naviknuti da im međunarodna zajednica odrađuje poslove, a ta praksa će prestati. Dogovor će biti moguć samo između nas. Pratit ću, bilo gdje da se pojavi predstavnik međunarodne zajednice da nameće nešto, i tražiti od Predsjedništva BiH da se ogradimo od takvih osoba. - On (Dodik) smatra da je jedini izvršni organ na nivou BiH zapravo Predsjedništvo BiH. - Politička odluka Bošnjaka da pokušaju napraviti Vijeće ministara kao vladu jeste prošla u nekom dijelu, ali Vijeće ministara nije vlada, već pomoćni organ Predsjedništva BiH. Predsjedništvo BiH utvrđuje politiku koju provode drugi organi. - OSA nema nikakvu podršku, niti moju, niti RS-a. OSA je pratila funkcionere RS-a i činila zlo RS-u jer je uputila lažne informacije o paravojnim i parapolicijskim organima u RS. Preko toga neću preći. Predsjedništvo BiH utvrđuje platformu za djelovanje OSA-e, a toga nema posljednje tri godine. Na osnovu čega su djelovali i vršili represivne radnje prema funkcionerima RS-a? Mislim da mene kao člana Predsjedništva BiH ta OSA tretira kao svoj najveći problem. - Dodik neće odustati od toga da ga čuva policija RS, jer, kako je rekao, neće da bude "glineni golub". - Dalje je istakao da će pozvati kolege u Predsjedništvu BiH da se uvede red u službama BiH gdje je, kako je kazao, uposleno više od 23 hiljade ljudi. - Glavno mjesto utvrđivanja politike jeste da se poštuju odluke koje donese NSRS. Predsjedništvo nije nadređeno RS-u. Mi nećemo ništa raditi i tražiti da se uradi protiv Bošnjaka. Ukoliko se radi nešto protiv nas, ja smatram da imam pravo da ne budem korektan prema drugima. - Po njegovim ocjenama prošli vijek je za Srbe bio „katastrofalan“, a sadašnja situacija nužno nameće potrebu da Srbi izađu sa „jasnim političkim, nacionalnim programom i zahtevima“ koji bi bili njihov cilj u ovom vijeku. - Mi smo legitimni predstavnici Republike Srpske i kao takvi ćemo se pojaviti u zajedničkim institucijama. Nikakvu koaliciju mi ne pravimo o tom pitanju. Mi uzimamo svoj dio reprezentacije, očekujem da me obavijeste o tome. U kontaktu sam sa Čovićem, i njemu sam rekao da me obavijesti o tome ko je većina na federalnom i državnom nivou. - U inostranstvo ću da putujem sa pasošem Srbije (u historiji je nezapamćen slučaj da se najviši predstavnik jedne države srami pasoša svoje zemlje i da putuje sa „tuđim“ pasošem)... - Predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik odgovorio je predsjedniku SAD-a Donaldu Trumpu koji mu je danas uputio čestitku u povodu Dana državnosti BiH. - Kao predsjedavajući Predsjedništva BiH želim da Vas obavijestim da Srbi kao konstitutivni narod u BiH, Republika Srpska kao enitet i ja lično ovaj dan ne doživlјavamo Danom državnosti, niti je taj dan regulisan bilo kakvom relevantnom odlukom kao praznik. Druga dva naroda unutar BiH taj praznik baštine iz vremena komunizma, dok ga Srbi ne doživlјavaju praznikom. - Toj konfuziji umnogome je, nažalost, doprinijela stara američka administracija, oglušujući se po tom pitanju, na stav Republike Srpske i srpskog naroda, bez koga se u BiH ne mogu donositi nikakve odluke, pa ni proglašavati i nametati državni praznici. - Želim da Vam prenesem da se zalažem za što skorije pristupanje BiH Evropskoj uniji, i da nikakva odluka o učlanjenju u NATO nije donesena, jer se ja i Republika Srpska zalažemo za vojnu neutralnost. Kao što znate, NATO se duboko miješao u rat u BiH i bombardovao Srbe u Republici Srpskoj. - Predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik ocijenio je da su angažmanom počasnog voda Oružanih snaga BiH povodom obilježavanja Dana državnosti BiH zloupotrijebljene procedure, ignorisan rad Predsjedništva kao vrhovnog komandanta, te da to pokazuje dokle je spremno da ide političko Sarajevo. - Predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik prisustvovao je danas u Novom Sadu obilježavanju stogodišnjice prisajedinjenja Vojvodine Kraljevini Srbiji. Dodik je, između ostalog, izrazio žaljenje što RS i Srbija nisu "zajedno" te zamolio Srbijance da ga ne zovu Bosancem. - Sad ću malo kao Srbin - žao mi je što nismo zajedno. Žao mi je što te 1918. godine nismo bili u ovom istom poduhvatu, nacionalnom i narodnom. - Ukazao je da mu smeta kada ga se naziva "bosanskim Srbinom". - Ne volim kad me nazovete negdje Bosancem. Pokušajte da nas malo više poštujete. Mi smo Srbi Republike Srpske. Mi smo Srbi“. - Srbi su "dali slobodu i drugim narodima koji su na bazi te slobode pravili svoje republike, a kasnije u raspadu Jugoslavije ih učinili svojim državama". To je činjeno "kao da smo (Srbi) bili krivi što smo im donosili slobodu ili nismo na isti način gledali slobodu".

6. U Vučića priča

I sa one strane Drine, u protekloj sedmici, počašćeni smo sa nekoliko „interesantnih“ izjava:

- Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić poručio je danas (24.11 2018) u Novom Sadu da se Srbi moraju osloboditi zabluda. - Ljudi misle da je to (Kosovo) naše od pamtiveka, ali to ne odgovara u potpunosti o istini. Imali smo probleme još od Berlinskog kongresa. - Mi smo već 1991. godine po popisu imali svega 17 odsto stanovnika na Kosovu i bili smo veoma ugroženi. Mi smo napravili katastrofalne greške tokom ratova... - Posle 2000-tih godina, desile su se kardinalne greške... - Ljudi, mi se suočavao sa željom Albanaca da u potpunosti zaokruže svoju nacionalnost. Oni su spremni da za to urade sve. Nemoguće je držati zamrznut status kada je reč o Kosovu. Ko vam garantuje to. To ne želi Evropa, ali ni svet. To ne žele Albanci kojih je na KiM 91 ili 92 posto u ovom trenutku. Oni već imaju potvrđenu državnost od strane zapadnih sila. - Moja borba je bila kao borba Davida i Golijata da dobijemo nešto za naš narod. - Mi ćemo imati mogo više problema. Mi nismo želeli da razumemo svoju poziciju. Mi mislimo da možemo sve, čak i ono što ne možemo. - Srbija posle dugo vremena ima velike ideje koje uspevamo da definišemo, biće mnogo otpora za to. Teško ćemo mi Srbi objediniti sve naše nacionalne teritorije u jednu državu. - Ja da vodim Srbe da ratuju za Mostar, Sarajevo ili ne znam ni ja šta, ne pada mi na pamet. Moramo da naučemo sve teške lekcije iz prošlosti.

7. Zaključci

Kako sublimirati i izvući zaključke iz svih pobrojanih izjava? Šta je njihov zajednički sukus?

- Očigledno je da mašina velikosrpstva i dalje radi. Izjave su, ovaj put, mnogo otvorenije (čuveni senzibilitet otvorenosti Dodika i Vučića) i bez uobičajenog diplomatskog celofana. Prisutni su znaci nervoze, jer „historijski“ procesi ne idu željenom dinamikom. Valja ih, stoga, ubrzati. - Dodikova strategija je potpuno jasna: sa svih pozicija Republike Srpske (gdje kontroliše apsolutno sve institucije) i člana Predsjedništva atrofirati institucije BiH, učiniti ih što slabijim i nefunkcionalnim (kako bi se dokazalo da BiH ne može funkcionisati i kako bi se raspala), s druge strane jačati institucije Republike Srpske dokazujući kako ona ima sve prerogative države i „državni kapacitet“. - Druga faza, obzirom da Vučić priznade da je Kosovo definitivno izgubljeno, je „namirivanje“ teritorijalnog srpskog gubitka na Republici Srpskoj, odnosno preko „leđa“ i od teritorija Bosne i Hercegovine. Sve to vodi ka glavnoj i realnoj opasnosti po Bosance (otuda ona uvreda Dodiku - kad ga se nazove Bosancem) i Bosnu – stvaranje SRPSKE Bosne i Hercegovine. - Na izloženom putu, kako to kaže Memorandum 2, dozvoljena su sva sredstva. Dodik će, na tom putu, javnost zasipati spinovanjima o nekoj nepostojećoj „zastavi Federacije BiH“ i sličnim efemerijama. - Kako stvari stoje Mile se postavlja kao stariji brat Aci. Igrači na istom zadatku velikosrpskog projekta. Igra dobrog i lošeg policajca, Mile pred međunarodnom zajednicom zastupa tvrdokorni i radikalni stav, a Aca je kooperativan. - Najbolji politički profil Dodika dao je ministar Šarović: "Dodik je takav, on ne zna da se brani. On zna samo da napada. To je njegov teren i ko upadne u taj njegov scenario tih svakodnevnih spinova imaće problem svakako. To znači da svaki dan izbacite po jednu vijest. Danas zastava, sutra nešto drugo, smjene, SIPA, automobili, zaštitari...". "To je njegova igra. On je majstor za tako nešto. Odbrana nije dobra taktika prema njemu. Mora se imati ofanzivan stav prema njemu". - Sasvim je jasna namjera Dodika - on pod plaštom „očuvanja izvornog Dejtona“ sve zajedničke institucije (bez obzira što su potpuno neefikasne) hoće da reducira do granice funkcionisanja i raspada. Po njemu, to nisu nikakve institucije i organi, to je „zajednički nivo“ i to „će biti termin koji ću od svojih kolega tražiti da se upotrebljava“. Dakle, ako hoćete da radite po mome uredu, ako ne - blokiram sve organe i institucije na nivou BiH, njihovo funkcionisanje uslovljavam saglasnošću i ključem institucija RS-a. Princip je, u suštini, jednostavan – uzmimam sve što mogu (od države) a od RS-a ništa ne dajem. Tipičan parazitski pristup, razjedanja državotvornog organizma iznutra, kada „domaćin podlegne“ parzit preuzima sve resurse i „nadležnosti“ pravnog subjektiviteta. - Lakrdija i efemerija, koju Dodik pravi sa zastavom RS-a, na domaćem terenu (Republike Srpske) se spinovanjem pretvara u „ustavnu ugroženost“ (Željka Cvijanović) srpskog naroda; zaziva se „mitsko stradanje“ i uporedba sa „ubistvom srpskog svata u martu 1992. godine“, kojim je, ko biva, sve i počelo. Naravno, krivci su Bošnjaci, jer i na ovom „malom“ i „bezazlenom“ primjeru „najbolje se oslikava mračni ambijent u koji je član Predsjedništva iz reda srpskog naroda došao da radi“. - Nova predsjednica RS-a nikako da se zaustavi u bijesu: „poruka koja se time poslala Republici Srpskoj nije tek neki incident i ne treba je olako uzimati (...), jer ovim činom je „odaslana poruka po čijoj mjeri se kroji BiH i kome u njoj nema mjesta. Nažalost, tu nema mjesta za sve i to je formula po kojoj funkcioniše Sarajevo. To još više treba da nas u Republici Srpskoj drži okupljenima oko interesa RS, da radimo na njenom jačanju, da čuvamo stabilnost njenih institucija i da uporno i neumorno razvijamo svijest o važnosti njenog očuvanja", poručila je predsjednica Republike Srpske.“ O tempora, o mores! - Većina čitalaca će, s pravom, o ovom tekstu donijeti (svjesno ili nesvjesno) ocjenu kao potpuno pesimističnom. U pravu su - potpuno. Tračak nade i svjetla, ipak, nudi nam jučerašnji usvojeni amandman Evropskog parlamenta na Rezoluciju o Srbiji kojim je precizirano da će Srbija za ulazak u Evropsku Uniju morati priznati genocid. - Srbija se, očigledno, sama ne umije izboriti sa brojnim greškama svojih politika i jedino uz snažan pritisak evropskih institucija, možda, može u nekoj doglednoj budućnosti očekivati da se konačno počne suočavati sa užasnom ulogom koju je odigrala kao generator ratova na prostoru bivše Jugoslavije i kao glavni arhitekta etničkih čišćenja koji su kulminirali genocidom.

Na kraju, izražavam svoju bojaznost: nije Bosna i Hercegovina u opasnost secesije, posljednjim razvojem političkih prilika i slijeda događaja, Republike Srpske, nego smo u opasnosti da čitava Bosna i Hercegovina ne postane SRPSKA!?

Sarajevo, 30. 11. 2018.

25.11.2018.

EVROPA POSLIJE EVROPSKE UNIJE

1. Odnos Evrope prema drugom i drugačijem kroz historiju

Odnos Evrope prema strancima dobro ilustrira jedna davna priča u kojoj italijanski seljak odlazi kod svećenika i traži oprost grijeha zbog razmirica sa komšijama, a nakon toga usput i u nedoumici pita: „Ubio sam i orobio jednog stranca – je li to grijeh?“

Od davnina Evropa zazire od stranaca. Stranac je neprijatelj i onaj koji zavređuje prezir i manju vrijednost. Posebno kada je stranac - musliman.

Negativan stav Evrope prema strancima (muslimanima) ima svoje historijsko ishodište i razloge. Oni koji klice svih suvremenih problema pokušavaju pronaći u historiji, skloni su uvjerenju da animozitet prema migrantima, izbjeglicama počinje širenjem Arapa/muslimana na Pirinejski poluotok 710. godine gdje ostaju do rekonkviste - krajem 15. stoljeća. Na platformi kršćanskoga najraznovrsnijeg sukobljavanja sa vanjskim neprijateljem - muslimanima (krstaški ratovi) Evropa je stoljećima učvršćivala vlastiti mir i jedinstvo zapadnoga svijeta. Čak i sam naziv Evropljani (Europeans) „iskovan“ je u „vatri“ i sudaru ova dva civilizacijska kruga: islamskog i kršćanskog. U čuvenoj bitki kod Potiersa, prodor Arapa zaustavljaju udružene „evropske“ snage. Druga historijska etapa međusobnih kontakata je doba kolonijalizma i treća – suvremena, u kojoj se Evropa suočava sa valom migranata-muslimana.

Između druge i treće faze nastupa u Evropi period prosvjetiteljstva, u kojem „Ona“ dobija novo, humanije evropsko lice iz kojeg i potječe ideja Evropske unije. Poboljšavaju se individualna prava i slobode, a zatim javlja i ideja „univerzalnog državljanstva“ koja podrazumijeva da čovjek ima ista prava bez obzira na naciju, državu, vjeru i pasoš. Ovaj novi kontingent sloboda, podrazumijeva slobodu kretanja u potrazi za višim životnim standardom i smanjenje nejednakosti među državama.

Suvremenost jeste donijela novi kontingent individualnih sloboda, međutim, samodovoljnost, osjećaj superiornosti i supremacije Zapada i kršćanstva ostao je konstanta u zapadnoj kulturi i mišljenju. Potvrđuju to i riječi čuvenog T. S. Eliota: „Samo na pozadini kršćanstva čitavo naše mišljenje ima važnost“; „Svojoj kršćanskoj baštini mi dugujemo mnoge stvari osim vjere. Po njoj slijedimo razvoj naših umjetnosti (...), po njoj dolaze naša shvaćanja osobnog i javnog morala. I po njoj imamo naša zajednička mjerila književnosti (...)“.

Suvremeni odnos Evrope/Evropljana, koji predodžbe i pojave simplificiraju na bipolarnu diobu – bijelo/crno, hipokrizijski je odnos shvatanja koji se može reducirati na dva pojma: turiste i izbjeglice. Oni su postali simboli lica i naličja 21. stoljeća, suprostavljene strane globalizacije. Turista je omiljen, drag, on se zove u pohode, dočekuje raširenih ruku, on troši, fotografiše, smiješi se, ne donosi probleme, daje nam osjećaj kosmopolitizma i – najzad - vraća se svojoj zemlji/kući. Udes sudbine može turistu neočekivano pretvoriti u izbjeglicu. A izbjeglica je naličje globalizacije, njegovo lice je okovano problemima, sa sobom vuče tovar jada svoje zemlje i svog naroda, ne osmjehujemo mu se, mjerkamo ga ispod oka, ne dočekujemo ga raširenih ruku, on nikako ne može biti naš... I treba ga držati što dalje - od turista i „nas“.

2. Migranti i „evropska ideologija“

Evropa brižljivo, dugo i suptilno čuva svoje „kršćansko naslijeđe i kulturu“ oko kojih je postavila čvrst „Hadrijanov zid“. Evropa producira strah od „upada“ izbjeglica (muslimana) i njihove orijentalno-islamske kulture u prostor sa ove strane njenih ideoloških zidova. Zbog toga vrlo je sporna, upitna i lažna deklarativna otvorenost prema demokratiji, ljudskim pravima i multikulturalnosti.

Problem migranata u Evropi postao je ključna tačka i najveći trenutni izazov političkih obračuna u Evropskoj uniji na, gotovo, dnevno-političkoj razini. U te evropske međustranačke obračune za prevlast i polemike se uvlače, sasvim nepotrebno, islam i muslimani. Islam se pokušava predstaviti Evropljanima kao strano, antizapadno religijsko uvjerenje koje će iznutra razgraditi evropski politički konstrukt. U polemikama islam i muslimani se predstavljaju kao „inferiorna kultura“, „nasilna“ i „netolerantna religija“ kojoj/kojima treba reći stop i zatvoriti im nacionalne evropske granice. Oni „ugrožavaju“ evropski način života i komoditet svojim „plemenskim“ načinom života. S druge strane, migracije su postale ekonomska nužnost i potreba „velikih“ da bi zadržali taj status.

Druga bitna odrednica „evropske ideologije“, osnov djelovanja i retorike, posebno centralnoevropskih vlada, članica Evropske unije, je „zaštita kršćanskih vrijednosti“. Izbjeglice su, uglavnom, muslimani. Stoga se migrantska kriza shvata kao 11. septembar Evrope, a izbjeglice su varvari koji bi da sruše zid evropskog liberalizma. Oni su nam prijetnja. Oni će nas uvesti u doba bijede i je(a)da.

Broj muslimana u Evropi je u konstantnom porastu. Prema istraživanju centra za istraživanje Pew (Pew Research Centre) iz 2010. godine, broj muslimana u Evropi je porastao sa 29,6 miliona 1990. godine do 44,1 miliona u 2010. godini. Prema posljednjim procjenama muslimani čine više od šest posto ukupne evropske populacije.

Broj muslimana u Evropi u konstantnom je porastu: 1990–4%; 2000-5%; 2010-6%; 2020-7%; 2030-8%.

U savremenom dobu globalnih migracija kada 175 miliona ljudi, odnosno 3% svjetske populacije, ne živi u zemlji rođenja, većina migranata (oko 56 miliona) živi u Evropi. Broj migranata se u posljednje tri decenije udvostručio a najveći porast je zabilježen upravo na evropskom kontinentu.

3. Migrantska kriza i uspon evropske desnice

Širom Evrope ultradesničarske stranke su u snažnom usponu. Evropska unija je, zbog migrantske krize, u problemima, preispitivanjima i sumnjama kao nikad do sada. Retorika visokih političkih dužnosnika bez imalo uvijanja je militaristička i šovinistička. Tako, npr., premijer Slovačke, ni trepnuvši, izjavljuje da je njegova zemlja spremna da primi samo izbjeglice - hrišćane, jer u Slovačkoj, kako je rekao, nema džamija te bi muslimani bili „izgubljeni“ u njegovoj zemlji. O kakvoj se velikoj „opasnosti“ radi najbolje potvrđuje podatak da je čak 169 osoba 2015-te godine ušlo u Slovačku, a čak 8 tražilo da ostane?! Komšija mu Orban organizuje referendum kojim bi se spriječio ulazak izbjeglica u Mađarsku. Referendum je 2016-te širom zemlje bio promovisan državnim novcem na hiljadama bilborda sa vrlo „interesantnim“ sadržajima: „Da li ste znali da je od početka imigrantske krize više od 300 ljudi u Evropi poginulo u terorističkim napadima?“ „Da li ste znali da Brisel hoće da ceo jedan grad ilegalnih imigranata naseli u Mađarskoj?“ „Da li ste znali da je od početka imigrantske krize maltretiranje žena u Evropi naglo poraslo?“ „Da li ste znali da su terorističke napade u Parizu sproveli imigranti?“ „Da li ste znali da samo iz Libije skoro milion imigranata žali da dođe u Evropu?“...

Šta su uzroci da u, donedavno tolerantnoj, Češkoj, u kojoj ima svega stotinjak muslimana (poznati domaći vic – da je u Češkoj i Mađarskoj lakše susresti vanzemaljca nego migranta) na posljednim parlamentarnim izborima ultra desna partija osvoji desetak posto glasova na parolama „smrt islamu“ i „smrt terorizmu“? Šta su uzroci da svaka „ozbiljnija“ češka partija „mora“ biti antiimigrantski opredjeljena, inače joj neminovno opada rejting? Očigledno se radi o fobijama, paranojama, izmišljanju neprijatelja, iracionalnim strahovima, javnom i medijskom fabriciranju straha u kojem se puno ne osvrće na činjenice. Neprijatelj je izvanjski, imaginaran i opak, ali vrlo uspješno skreće pažnju sa unutrašnjih sasvim realnih problema. Tipični propagandni recept. Na izmišljenom problemu, konstruisanim mržnjama i neprijateljima mobiliziraj izvjesnu grupu kako bi lakše njome manipulirao. „Uspjesi“ i „rezultati“ su brzi i učinkoviti. Nuspojava – (dugoročno) se gradi i stvara društvo isključivosti, nepovjerenja, mržnje i na kraju – sukoba.

Antiimigrantska retorika prisutna je i u zemljama okosnicama Evropske unije. Tako njemački ministar unutrašnjih poslova Hans-Peter Friedrich inicira debatu o imigrantima insistiranjem da islamu nije mjesto u Njemačkoj. „Reći da islam pripada Njemačkoj nije činjenica potkrijepljena historijskim podacima“, rekao je Friedrich. Ministar upozorava da imigranti „moraju da budu svjesni kršćanskih korijena zemlje u kojoj žive i da prvo, što je najvažnije, moraju da nauče njemački jezik“.

Ekstremni evropski nacionalizam (koji bi se mogao nominirati i nekom vrstom evropskog antimuslimanskog fundamentalizma) i isključivost transformiraju se u neku vrstu evropskog „političkog folklora“ sa incidentima i „kontrolisanom“ i „prihvatljivom“ količinom nasilja. Zajednička karakteristika svih i brojnih evropskih desno-populističkih stranaka je očuvanje kršćanstva kao duhovnog temelja Zapada, što po svojoj prirodi isključuje bilo kakav univerzalistički, multietnički i tolerantan koncept življenja. Obeshrabruje činjenica da desničarski ideolozi tendeciozno dovode u pitanje samu humanost muslimana i njihovu vjeru i kulturu kao „nesposobne“ da se priključe naprednoj „svjetskoj“ globalnoj civilizaciji. Istovremeno se negira i dosadašnji doprinos islamske kulture globalnoj civilizaciji.

Graham Fuller u izvrsnoj knjizi Svijet bez islama navodi bezbroj primjera bezrazložnog straha Evropljana od muslimana: da će demografski zauzeti Zapad; da će nametnuti islam; da će muslimani ponoviti jevrejsko iskustvo i sl.

4. Ima li Evropska unija perspektivu

Suočavanje sa migrantskom krizom istovremeno otvara i problem pozicioniranja meritokratskih elita u institucijama EU. Već se teoretizira o scenarijima njena raspada, da li će to biti scenarij „revolucije“ ili logika „bankarske panike“. Ključna tačka ovih evropskih problema je migrantska kriza i suočavanje sa njom.

Tragati za društvenim zakonitostima, analogijama i političkim raspletima u budućnosti veoma je nezahvalno. Neizvjesnost i nesigurnost analitike potvrđuju nam nepredvidivi događaji iz prošlosti: raspad Austro-Ugarske, SSSR-a, raspad Jugoslavije, čitav niz sukoba u muslimanskim zemljama... Na Balkanu se uspostavljaju omiljene analogije sudbine Evropske unije sa raspadom bivše Jugoslavije. Međutim, mnogo primjerenija je uporedba Evropske unije sa multietničkim Habzburškim carstvom u njegovim posljednjim danima, naravno u sasvim drugačijim historijskim okolnostima – tj. u periodu najvećeg zamaha stvaranja nacionalnih država Balkana...

Evropa više niti može, niti želi zatvarati oči pred naglim usponom identitetskih nacionalnih politika u zemljama EU. Desničarske partije koje dominiraju Mađarskom, Poljskom, Slovačkom, Češkom, Italijom (...) već su ozbiljan politički faktor koji se sve više širi Evropom. Postoji ozbiljna bojazan da današnja evropska desnica vodi kontinent u vrijeme i atmosferu pred Drugi svjetski rat. Ono što, ipak, ohrabruje je da je pitanje granica u Evropskoj uniji (za razliku od Balkana) već odavno apsolvirano i da, bez obzira na niz političkih razlika, niti jedna zemlja Evropske unije nema pretenzije na tuđi teritorij; niko ne problematizira terotorijalni integritet i vanjske granice. Evropski teritorijalni problemi su unutrašnji (Španija, Belgija, Velika Britanija, Ukrajina, Krim, Sjeverna Irska...). Poštovanje državnih granica jedan je od ključnih stubova na kojima počiva Evropska unija.

Međutim, čak i secesionističke prijetnje unutar nekih zemalja ne moraju predstavljati opasnost za raspad EU. Naprotiv, to može biti stimulans jačanju evropskih institucija. Probleme ne treba predimenzionirati. Realno, Evropska unija trenutno nije u opasnosti raspada. Problemi su očigledni, ali za sada ne destabiliraju njeno funkcionisanje (i što je još važnije – postojanje). Najnoviji izborni neuspjeh Merkel itekako će oslabiti dominantni dvojac (Njemačka/Francuska) koji je pogonsko gorivo čitave unije. Nije isključeno da porast ekstremne desnice u nekim članicama čak ide u prilog jačanju institucija EU i pojačane solidarnosti.

Koliki je, zapravo, rizik da se Evropska unija raspadne u paramparčad?

Vjerovatno mali. Jedan od razloga da će Evropska unija opstati nije ljubav, nego interes. Međunarodni krupni kapital interesuje kompaktno tržište i poslovna sigurnost. Sem toga, bez obzira na izvjesnu dozu kritike na Evropsku uniju ili evroskepticizam u pojedinim zemljama, ipak su te zemlje (npr: Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Hrvatska...) itekako profitirale od Europske unije. U toj računici „ko gubi, a ko dobija“ izgubila je čak i Britanija. Ustvari, Britanija je najbolji živi primjer kako se ne isplati i kako se nije nimalo lahko niti jeftino „razvjenčati“ od Evropske unije. Ako je Velika Britanija „loše prošla“ šta bi se tek moglo dogoditi onim „malim“ zemljama-članicama. Evropska unija je konstruktivno vrlo fleksibilan mehanizam. Podložna modifikacijama u hodu. Nepredvidiva na svom putu u budućnost. Neki će ulaziti u nju; neki, možda izaći (nakon iskustva Velike Britanije teško); neki će, možda, biti istjerani; nekima se možda, neće dozvoliti da uđu (Turska); neki, možda, nikada neće ući u nju (Bosna i Hercegovina – ako ostane ovakva kakva je sada i bez želje da pravi korake naprijed)... Nema sile, nema prisile, ulaska ili izlaska sa nožem pod grlom. U Evropskoj uniji ni svadbe ni sahrane ne podrazumijevaju krv. Nije to Balkan.

Veoma su bitni, za našu temu, demografski i ekonomski pokazatelji potreba za imigrantima na evropskom tlu. Evropska populacija je sve starija i postepeno se smanjuje iz više razloga, tj. živimo u vrijeme deevropeizacije kada postepeno pada učešće ovog kontinenta u ukupnom svjetskom stanovništvu. Statistika ukazuje da bi se stanovništvo EU-15 moglo smanjiti sa cca 378 (2000. godine) na cca 350 miliona ljudi (2050. godine), što bi u nekim zemljama moglo imati dramatične razmjere. Primjera radi, ukupna njemačka populacija bi se mogla smanjiti sa 82 (u 2000. godini) na 70 miliona ljudi (u 2050. godini), a ukupni radni ljudski potencijal u istom periodu sa 56 na 42 miliona ljudi. Proizilazi, dakle, da je imigracija evropska nužnost sa aspekta održavanja odgovarajućeg nivoa ekonomskog rasta, ne uzimajući u obzir geopolitičku sadržinu ove problematike.

Pogled iz unutarnje percepcije Evropske unije može ponuditi i pesimistične slike: nefunkcionalnost evropskih institucija; birokratiziranost, iščašenost ključnih evropskih institucija iz izbornih kontrolnih mehanizama; kompletna grčka država je na koljenima; Španci sa doktoratima konobare u Londonu ili Berlinu; školovana omladina iz Portugala traži poslove po Africi ili Južnoj Americi;... Brisel je postao simbol globalizma, destruktivne korporacijske moći, neumoljivog tržišta, otuđenog čovjeka izgubljenog u „višku demokratije“ umjesto da predstavlja, kako to imenuje Ivan Krastev u svojoj izvrsnoj analizi Posle Evrope, „slavu zajedničkog evropskog doma“...

Sam fakticitet postojanja nacija, za koje se Evropa tako uporno stoljećima borila, postao je prepreka istinski ujedinjenoj Evropi. Stoga, budućnost evropskog kontinenta je, s jedne strane, u sve većem institucionalnom povezivanju koje će dodatno osnažiti zajednička moneta dok, s druge strane, teče funkcionalna decentralizacija i već se nazire Evropa regija. Upravo te nove regije, evroregije, preskaču državne granice i u praksi pokazuju prevladanost nacionalne države.

5. Bosna i Hercegovina i Evropska unija

Svijet je danas pun propalih i propadajućih država. Nekada su se neke od njih čvrsto držale na nogama. A onda je „međunarodna zajednica“, iz svojih hegemonističkih razloga, čvrsto odlučila da u njima napravi i uvede „red“. Sada u velikom broju tih država ne želi da živi ni sopstveno stanovništvo. Svi bi u Evropu. I (svi) Bosanci - naravno. Osim političara. Ali, Evropa ima svoja striktna i suptilna pravila.

Osnovni problem Bosne i Hercegovine na njenom evropskom putu su troetničke političke elite i nedostatak lidera-vizionara. Nedostatak vizionarstva bi se, možda, i mogao „preživjeti i oprostiti“, ali nepostojanje minimuma patriotizma vrlo teško.

Pitanje migrantske krize u Evropi izuzetno je važno iz perspektive BiH iz nekoliko razloga: Prolazne rute izbjeglica za Evropsku uniju odnedavno su, „slučajnošću“ ili ne, krenule kroz BiH. Bosna je ratom iscrpljena zemlja sa sopstvenim teškoćama koja teško može da se nosi sa finansijskim i organizacijskim problemima smještaja izbjeglica – makar i u tranzitu. Bosanska dejtonska konstrukcija Države sa nedovoljno definisanim nadležnostima je već pokazala da smo potpuno neefikasni u suočavanju sa ovim problemom (kao i u brojnim drugim pitanjima). Dok se općine, kantoni, Federacija i Država dogovore oko nadležnosti u suočavanju sa ovim problemom, već na pragu oštre bosanske zime, bojati se je da će i životi izbjeglica biti dovedeni u opasnost.

Dodatni problem je „apsolutno neprihvatanje problema izbjeglica“ u svim institucijama Republike Srpske. U zraku visi i krunski razlog – izbjeglice su, uglavnom, muslimani... Oni će narušiti demografsku strukturu Bosne i Hercegovine... Umotani sa dinamitnim prslucima počet će se šetati čaršijom teheranskom, pardon, sarajevskom ili, ne daj Bože, banjalučkom... Čak šta više Republika Srpska „lihvari“ na ovom međunarodnom problemu, koji joj „ubjeđivački“ dobro dođe (ko kec na desetku), pokušavajući da ojača policiju Republike Srpske, ne bi li se „odbranila“ od - izbjeglica. Čudi kako do sada nadležni iz manjeg bh entiteta nisu počeli izgradnju Trampovog zida koji bi ih „spasio“ od izbjeglica/muslimana. A dobro je poznato, iz nedavne prošlosti, kako institucije RS-a „efikasno“ i „temeljito“ rješavaju problem izbjeglica. Baš ih potpuno „asimiliraju“. Sa zemljom. Bosanskom. Ne – Srpskom.

6. Zaključci

Ne ustvrđujemo ništa novo ako konstatiramo da je Bosna i Hercegovina jedinstvena država u svijetu u pogledu svoje etničke i nacionalne strukture. Moderna građanska društva (mislim da će se svi stanovnici BiH la(h)ko složiti da težimo konsenzualno tom tipu društva po evropskim mjerilima) su historijski (pojednostavljeno rečeno) nastajala na dva načina: a) u periodu postupnog konstituisanja nacionalnih država (uglavnom u Evropi) ili b) „sa ledine“ – gdje se stvara jedna „nadnacija“ (primjer SAD-a). U BiH je kasno za bilo koji od ovih modela. Ili smo zakasnili u tom procesu ili smo (su – neko!?) napravili greške koje se sada vrlo teško mogu otkloniti. Sviđalo se to nekome ili ne, vrlo teško možemo o BiH govoriti, u ovom trenutku, kao o građanskoj državi. Svjedoci smo da je ovo jedan od ključnih problema i odnosa u BiH. Mi (SVI) jednostavno moramo „preboljeti“ neke „dječije bolesti nacionalizma“ kako bi krenuli naprijed.

Pokušaj stvaranja jedne nacije ili „nadnacije“ u BiH nije uspio za vrijeme Austro-Ugarske, a, očigledno, ni u bivšoj Jugoslaviji. Prema tome, pomirimo se (SVI) da je to propao pokušaj i model koji je u suvremenosti, nakon rata i svih poratnih „neoružanih“ međunacionalnih bitki nemoguće, ili barem sa minimalnim šansama, vratiti kao opciju.

Iz ovog aspekta naš put prema Evropskoj uniji je izuzetno važan i način je da se problem prevaziđe barem u znatnoj mjeri. Kako? Opća tendencija u Evropi je atrofija nacionalne države. Evropska unija podrazumijeva širok spektar individualnih prava i u takvom ambijentu naše nacionalne svađe postaju suvišne i bespredmetne. Samim po sebi se nameće logika, da bi u takvim „evropskim“ okolnostima, bila moguća konstrukcija zajedničke „nadnacije“ – bosanske.

S druge strane, pitanje Bosne i Hercegovine, Bosanaca i odnosa Evrope(ske) Unije prema Bosni je, prije svega, pitanje odnosa Evrope prema islamu i bosanskim muslimanima kao autohtonim žiteljima Evrope. Ako predviđanja o budućnosti crpimo iz našeg historijskog kolektivnog iskustva nemamo puno razloga za optimizam.

Istovremeno, istinsko lice Evrope prema islamu i muslimanima u svijetu najbolje se može i treba ogledati u odnosu prema Bosni i Hercegovini i bosanskim muslimanima.

Čini mi se da je upravo ovo šansa za 2 miliona bosanskih muslimana i njihove političke predstavnike. Pozicioniranje i život bosanskih muslimana pod evropskim nebom potpuno ravnopravno sa „Evropljanima“, jer – oni to i jesu.

Sarajevo, 25. 11. 2018.


Stariji postovi

Avdija Hasanović
<< 01/2019 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
2156

Powered by Blogger.ba