Avdija Hasanović

Tekstovi o baštini, arebičkoj štampi, identitetima, politici ...

18.07.2019.

POLITIKA PRIVIDA

Posmatrano defetistički život je borba svih protiv svih. Za tu borbu Bosna, bez sumnje, ima najbolje aktere i kulise. U koliko-toliko normalnom i civiliziranom svijetu ljudi ne nasrću jedni na druge iza barikada ili čim se ugledaju. Postoje komunikacijske i diplomatske (političke) metode, sankcije, novac, ucjene i ponekad - činjenice i rasprave da se sramota, poniženje i krivica svale na drugog. U Bosni pobjeđuje onaj koji krivicu svali na leđa drugog ili skupi više ruku za kakvu-takvu koaliciju koja je, ionako, jedva formirana. Na ovaj način je obesmišljena sama suština bosanske vlasti, jer svi, zajedno, tonemo u očaj i beznačajnost privida i haosa.

U savremenom svijetu nestabilnost je načelo politike, pokreta, stranaka i njihovih lidera. Do prije nekoliko desetljeća politika je bila stamena u svojoj vanjštini i doimala se „logično“; ona danas ciljano postaje „nestabilnost u normi“ i zaštitni znak političkog djelovanja. Netom završeni izbori u EU i Grčkoj pokazuju da desnica jača (ne u kolikoj mjeri je to ona sama priželjkivala i očekivala) što daje dodatni poticaj domaćim (desnim) politikama za daljnju destrukciju Bosne.

Model iskrenog i sposobnog vođstva sa vizijom u našoj zemlji se odavno raspao. Politika, ili bolje – politikanstvo, prožima svaki aspekt naših života. Uvukla se u sve društvene pore i postala isključivo sredstvo konfrontacija, te sa na taj način pretvorila u svoju suprotnost. Probosanska politika (bez ikad postignutog „minimuma zajedničkih osnova“) i retorika nije društveno poželjna na cijelom teritoriju BiH. Ona nervira vladajuće nacionalne političke elite i stvara im probleme, jer ne želi da se pomiri sa lošim rješenjima. Takve osobe se stavljaju na stub srama; one su veleizdajnici; ugrožavaju državni interes; njima fali nacionalne (podrazumijeva se i vjerske) osviješćenosti. U svojim uskim računicama oni ne shvataju da demokratija nije VLADAVINA većine nad manjinom, jer pojam većine se počinje sabirati i oduzimati još od mjesne zajednice; demokracija je, u suštini, pravo MANJINE da bude istinski zaštićena od samovolje VEĆINE.

Bosnom upravljaju klike opsjednute sopstvenom veličinom i fragmentirane etno grupe kojima je pripadanje „svom klubu“ najvažnija referensa. Ti ljudi nas iz dana u dan vode iz greške u grešku. Političke elite koje nisu u stanju ostvariti ekonomski pomak (njihovu uspješnost vidimo posljednjih dana na primjeru mostarskog Aluminija), i koje tapkaju u mjestu sa etničkim konfrontacijama, logično klize prema nacionalističkom tretiranju i najmanjih društvenih problema. Savršena rješenja ne postoje (osobito u Bosni) ali svako je bolje od zveckanja ratnom, huškačkom retorikom i pažljivog njegovanja mržnje.

Bošnjačka politika je raštrkana od krajnje (radikalne) ljevice do krajnje (radikalne) desnice. Naravno, deklarativno, po statutima i aktima svih partija, niti jedna partija neće se izjasniti za radikalizam. Takva retorika jednostavno nema dobru prođu u svijetu. Ima drugih načina i sredstava da se radikalizam instalira u društvu - zamjenskim sradstvima. Podobnim kadrovima koje će „zapaliti“ i „ponijeti“ mase. A takvi kadrovi su klonirani u istom bosanskom leglu; enciklopedijski neobrazovani, bez iskustva, morala i sposobnosti; politiku shvataju kao priliku za rješavanje svojih kompleksa, familijarnih problema ili mešetarskih tenderskih dilova.

Moralno-politička podobnost (recidiv nekih dalekih vremena) kao osnovni kriterij uspjeha nikada nije napuštena nego je dograđena suptilnim „poboljšanjima“ primjerenim suvremenom tehnološkom dobu. Vlastito mišljenje suprotno stranačkom se ne toleriše i ne oprašta; partijsko jednoumlje i „verbalni delikt“ su uslov društvenog angažmana. Ko još mari za poštenje, otvorenost, kritiku...?

Stranački „radikalisti“ svih boja sve misaone procese i dileme svode na zamjenički dublet „MI“ i „ONI“, i to im je za probitak i uspjeh sasvim dovoljno. „Oni“ u „mi“ su odavno strpali sve identitete: naciju, vjeru, poštenje, državu, partiju...

Bošnjačka politika prema vani je (gotovo isključivo) oslonjena na privatni i gotovo servilni odnos prema Turskoj što slabi njenu poziciju na Zapadu.

No, da bi se negdje u konačnici stiglo, pravac se mora odabrati, a razapet se hodati ne može. Lekcija koju počinjemo sve bolnije osjećati na svojoj koži.

Pametan uči na greškama drugih, a budala na svojim. SDA bi neke važne lekcije mogla i trebala da nauči upravo u ponovljenim izborima za gradonačelnika Istanbula. I samom Erdoganu je sada, vjerovatno, jasno da je bila greška njihovo ponavljanje. Inat glasača je čudan i (ne)predvidiv. Umjesto prihvatanja rezultata pobjede Imamoglua u prvom krugu (koja se mjerila razlikom od 13-tak hiljada glasova), izbori se ponavljaju i ponovo ih dobija isti opozicioni kandidat – ali sada sa razlikom od iznad 700.000 glasova?!

Šta nama mogu pokazati ponovljeni izbori u Turskoj? Kao i gotovo sva orijentalna, muslimanska društva, tursko društvo je gotovo do isključivosti podijeljeno, baš kao i bosansko, na „zagrižene“ islamiste i podjednako „zagrižene“ sekulariste. Tako je to još od Ataturka. Novi gradonačelnik Istanbula nije niti jedno, niti drugo. Zato je i pobijedio. Velike misli mogu stati i u nekoliko riječi. Mustafa Yeneroglu, zastupnik AKP-a, je poraz svoje partije prokomentarisao riječima: „Istanbul je izgubljen jer smo izgubili svoju moralnu superiornost“, dodajući da AKP (esdaovska sestrinska stranka) mora u budućnosti da se fokusira na „snove mladih ljudi, racionalnost i vladavinu zakona“. Bilo bi dobro da imenovanog gospodina SDA zovne u posjet, organizuje predavanje mahšeru esdaovaca i da im ovaj, uz asistenciju kakva pogolema hrastova čekića, samo ponavlja dvije izrečene rečenice.

Pretjeranom družbom AKP i SDA su obolile od istih bolesti. Ne da su izgubili moralnu superiornost, nego je moral postao potpuno pokuđena osobina; vladavina zakona i pamet odavno ne stanuju u Bosni, a mladi ljudi svoje snove već odavno grade u – inostranstvu. Korupcija je postala, nažalost, drugo ime SDA, a vlast se pokušava sačuvati gušenjem sloboda i javne riječi. Ljudi poput Imamoglua mogu biti budućnost BiH; sekularist koji poštuje i prakticira vjeru; novi tip političara koji je inspirisan i istinski u sebi nosi kosmopolitski duh i naslijeđe Sarajeva i Bosne.

U našoj otužnoj realnosti sarkazam može razarati hibridnu moć vlasti. Bosanski totalitarizmi i autokratije neprosvjećenih jedino se mogu i trebaju tretirati kao lakrdija. Šta nam preostaje nego da se grohotom smijemo na originalne gluposti bosanskih politika, jer laži i obmane definišu ovo društvo.

Kako, onda, unijeti red u bosanski politički haos?

Samo ogromnom voljom i upornošću koja je iznad svih partikularnih interesa i volja. Moramo se trgnuti iz apatije i krenuti od sebe i sopstvenog doprinosa promjenama. Moramo više, mnogo više, vjerovati jedni drugima, jer smo svi krivi za stanje u kojem se nalazi naša država. Mi smo majstori šutnje, konformizma i zabijanja glava u pijesak. Mi šutimo dok firme propadaju, dok se krade, dok korupcija postaje norma... Uporno glasamo za iste stranke na koje potom pljujemo u naredne četiri godine, jer vlast se ne može uspostaviti mjesecima zbog nemogućnosti podjele izbornog kolača... Naš konformizam i apatija daje prostor lihvarima da upravljaju našim životima. Moramo vjerovati u snagu pojedinca. Mjenjajući sebe možemo mijenjati i svijet oko sebe.

12.07.2019.

SVI U BORBU PROTIV SVIH

Hajde da budemo pristrasni pa da bošnjačku političku scenu grubo podijelimo samo na dvije grupacije: ljevicu i centar i time damo još jednu „šansu“ SDA-u, koja bi se u pojavnosti, posebno aktuelnoj, morala po svim elementima i kriterijima pozicionirati u desnicu.

Doduše, sve teorije političkih kategorizacija ne važe u Bosni; ova klasifikacija se u Bosni ne može sprovesti analitičkim prikazom dokumenata – svi (dokumenti) su isti; k'o jaje jajetu (jajarska politika) nego djelovanjem stranačkih rukovodstava, retorikom lidera ili nekog od brojnih jastrebova.

Kako je partijska kategorizacija nestabilna najbolje se može vidjeti u metamorfozi SNSD-a i(li) njegova uporedba sa SDS-om. Nekada, u svom formiranju, Dodik bijaše socijalista, socijaldemokrata, ljevica, nada Evrope, moderan...; SDS – opterećen imenom Karadžića, radikalan, desničarski... Što ti je Bosna – sadašnji SDS se iz jastrijeba pretvorio u goluba u odnosu na SNSD.

Predsjednik „stožerne partije ljevice“ (SDP) friškom Odlukom o raspuštanju Kantonalne organizacije SDP-a i uvođenjem Povjereništva u Tuzli pokušava spriječiti daljnji stranački separatizam i onemogućiti ulazak ove partije u vlast u Tuzlanskom kantonu, što je bila želja lokalnog SDP-a, a suprotno zaključcima Glavnog odbora. Odluka je nastavak „čišćenja“ i „pospremanja“, te discipliniranje organa Stranke u postkongresnom periodu. Obračun sa Tuzlacima odgođen je taktički - nakon Kongresa, obzirom da je SDP u Tuzli pobjednička partija i da bi obračun sa pobjednicima na samom Kongresu „nepotrebno“ zakomplicirao uobičajene kongresne kadrovske obračune.

Stav tuzlanskog SDP-a i želja za ulazak u vlast bili su poznati i prije samog Kongresa. Cilj je Odlukom o Povjereništvu postignut; poljuljane su esdepeovske ruke potrebne za izbor Kantonalne vlade, što je bilo sasvim dovoljno da se spriječi prvi pokušaj njenog formiranja pod palicom SDA. Naravno, poražena grupacija ispoljava otpor i najavljuje poduzimanje mjera kako bi zaštitila svoje interese, najavljujući napuštanje SDP-a. U Bosni već viđeno. Po uhodanim receptima. Partijski klub se razbije, a potom kupovinom jedne po jedne ruke uspostavlja se klimava vlast do narednog ćeranja i prepakivanja vlasti.

Bez sumnje slijede daljnji procesi „demokratizacije“ u SDP; nezadovoljnika je uvijek bilo; u Bosni se to rješava formiranjem novih partija; „secesionizam“ u SDP započeo je u Sarajevu neposredno pred Kongres formiranjem pokreta iza kojeg stoje (Ivo) Komšić, Lagumdžija, Lazović i velik dio prve postave nekadašnjeg SDP-a. Njihovim stopama očigledno će krenuti i drugi. I u drugim partijama. Ono što je do sada očigledno je da se novi pravni subjekti pretvaraju u salonske i elitističke grupacije bivših funkcionera i nezadovoljnika koji u novim kadrovskim kombinacijama ne dobijaju dio kolača za kojeg smatraju da im pripada po „ratnim“, patriotskim, stručnim ili „genetskim“ razlozima, a koji su izgurani na tribine, gdje iz ptičije perspektive nude rješenja (koja nisu htjeli sprovoditi dok su obnašali funkcije).

Stranka demokratske akcije (ili, kako sebi voli da tepa - „stožerna bošnjačka stranka“) iz dana u dan, svojom retorikom i hajkom na nepodobne Bošnjake uspješno čini da je Bosne sve manje i manje. Na istoj matrici (isključivosti) uzdigao se Dodik i Čović – ko nije za njih (HDZ i SNSD) nije dobar Hrvat i Srbin. U istu stupicu pala je i SDA. Slaba je fajda i kompenzacija od nekoliko ola(h)ko ispaljenih parola kako će se njena tijela i organi dodatno ojačati nebošnjacima (nakon Kongresa). Zadnja saopćenja KO SDA Sarajevo najbolja su potvrda iznesenog stava. Personalna diskvalifikacija Kojovića nema drugog cilja nego da ga se diskreditira kao nebošnjaka; jeftino, prizemno, politikantski..., a razlog? Jer je Kojović naumio u proboj u Republiku Srpsku i Zapadnu Hercegovinu kako bi tamo našao „minimalni zajednički imenitelj".

Dabogda da Kojović nađe tamo ono što je tražio, ali to nije spriječilo KO SDA da njegovu ideju predstavi kao „uvredu za sve žrtve ratnih zločina"(?!), pozivanjem na opsadu Sarajeva, genocid u Srebrenici, ubistva, silovanja i tako dalje. Ništa bolje nije prošao ni Forto kojem je „važnija kapela Gavrila Principa od Memorijalnog centra Žuč". Koga je briga što kapela stoji na istom mjestu gdje je stajala od kako je sazidana i da su joj sve dosadašnje aktuelne vlasti dodavale po novi sloj maltera. I neka su. I treba. To je, valjda razlika bosanske „normalnosti“ i „nenormalnosti“. Ako već imaju hrabrosti i želje da tjeraju suštinu (a ne formu), zašto „esdeakantonalci“ ne pokrenuše inicijativu promjene načina predstavljanja i, uopće, uloge Gavrila Principa u historiji BiH?

Pitamo se koje li su (i čije li su) vlade obnavljale lavove (i to nekoliko puta) samo nekoliko stotina metara dalje od p(P)rincipa? Smisao optužbe je proglasiti neesdaovsku (Fortinu) vladu za provođenje velikosrpske politike i manjak patriotizma i isprovocirati Konakovića kojem strpljenje i nije u vrhu vrlina?! I nisu se prevarili. A bolje da jesu. Jer im je Konaković istresao hrpu podataka (koje će „informativni centri“ SDA glođati danima šarajući nova „saopćenja“) provocirajući dodatni javni obračun. Konaković, vrlo ubjedljivo, čitavim rafalom „svijetleće municije“ reda svoje lične biografske podatke, tako da javnost jednostavnom uporednom metodom odista treba da se zapita o stručnom i moralnom kredibilitetu mnogih esdaovaca.

Toliko o esdaovskim naporima za jedinstvom Bošnjaka (na žalost Kojovića NS jeste bošnjačka stranka – barem dok se on ne vrne iz Republike Srpske i Zapadne Hercegovine i izvjesti nas o postignućima). SDA, ovakvim dunđer saopćenjima, šalje poruku nebošnjacima, koji su bosanski orijentirani (nadajmo se zbog svih nas da takvi postoje), kako na stub srama i izdajstva idu i nelojalni Bošnjaci, a kakva li tek sudbina čeka – nebošnjake. Sva opozicija se proglašava izdajnicima, doušnicima i lopovima, ali to nije prepreka da se isti moleći pozivaju u vlast nebi li se ona (nekako) održala. Multietnično društvo se ne postiže (samo) parolama i kooptiranjem dva-tri nebošnjaka u organe stranke, nego odnosom prema vjerskim objektima, vjernicima, drugim narodima, manjinskim pravima i govorom drugačijeg. Svoju multietničnost SDA ne može dokazivati paradnim pokazivanjem nekoliko nebošnjaka koji su u organe stranke ušli ravno iz kadrovskih alkemičarskih kalupa.

Ako je SDA najbolji zaštitnik Bošnjaka i države BiH kako, zašto i zbog koga smo sa Srbima i Hrvatima u najlošijim odnosima od kadimi-zeman? Ništa bolja situacija nije ni sa odnosima BiH sa Srbijom i Hrvatskom. Odnosi u čarobnom bh trokutu Bošnjaka-Srba-Hrvata nisu u dužem vremenskom rasponu bili lošiji i isključiviji od formiranja političkih partija u BiH od prije 113 godina.

Gdje su ona vremena kada je predsjednik SDA uoči rata išao u Široki Brijeg i doživio gromoglasno skandiranje svoga imena?

Unutarbošnjačko „jedinstvo“ sa rasulima i raskolima, kojima nikad kraja, je posebna priča. Svi raskolnici koji su u posljednje dvije-tri godine formirali svoje partije nekada stajahu u prvim redovima SDA, a sada su postali glavni faktor izbacivanja SDA iz vlasti (u Sarajevu). Dakle, očigledno je da su unutarstranački instrumentariji i mehanizmi zakazali, i da je na sceni obračun(i) interesnih grupacija i klijentelističkih grupa primjerenih srednjovjekovlju ili orijentalnim despotijama.

Uz to, dodatno je izvršena klerikalizacija društva što je dugoročno izuzetno opasno i nepovoljno i kako za Islamsku zajednicu, tako i za samu državu.

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik, kao odgovorna osoba i pravi profesionalac, uz to i emotivno skrhan što BiH presporo napreduje i ne može da konstituiše novo Vijeće ministara, uvijek ima veliko(srpsko) rješenje. Velike stvari počivaju na „jednostavnim rješenjima“, tako će Republika Srpska, po njemu, "početi preuzimati poslove koji su joj oteti kako bi vratila te funkcije". Uostalom, "šta će nam Vijeće ministara? Samo neki koji drže do BiH misle da je to nešto važno. Mi treba da razvijemo pune kapacitete rada institucija Republike Srpske i to ćemo učiniti“.

Kada Dodik našto izjavi njemu, zaista, treba vjerovati. Njemu i njegovim savjetnicima. Nažalost, "Vanga više nije živa“, pa, stoga, moramo razumjeti da ni on nema odgovor na baš svako postavljeno pitanje i problem. Veliki napor, posvećenost i dugotrajno obnašanje funkcija ostavilo je traga na Dodiku. Umori se insan. Trebamo ga, zbog toga, razumjeti kada kaže: „da je BiH trebala biti podijeljena 1995. godine i da bi dosad imali stabilna i uređena društva, a da trenutno svi narodi akumuliraju nezadovoljstvo u BiH“. Za sve je kriv taj – Dayton jer, sve je u njemu "na štetu RS, nikada nauštrb Sarajeva“.

Nije zgoreg svako malo dodatno prepasti narod, tek onako da ne počne razmišljati svojom glavom. Kada se udruže izvanjski i unutrašnji neprijatelji „priča je trebala završiti nestankom RS“. Srećom tu je Dodik da to spriječi jer svaka druga garnitura „bi umanjila snagu RS“. Nećemo se sikirati jer se BiH „ionako ne može uspostaviti“; ona je „sve više u paralizi“ i riječ je o "propaloj državi".

Interesantan je ovosedmični kontingent Dodikovih i Vučićevih velikosrpskih pilula za uspavljivanje (nesrba) usaglašenih na sastanku srpskih kraljeva u Kraljevu, gdje je demonstrirano jedinstvo srpskog naroda:

- Mi moramo ostati u politici jačanja suvereniteta RS i osporiti svaku vrstu prijenosa nadležnosti koja se dogodila bez naše volje ili pritiskom;

- U zabludi su oni koji olako potežu argumentaciju da se BiH ne može raspasti, jer to se već dogodilo;

- BiH se raspala na nemogućnosti da uspije;

- Može nas biti tri puta manje, ali uz ovaj sustav odlučivanja uvijek ćemo zaštiti svoj narod i Republiku;

- Mora postojati bazični dogovor tri naroda, a njega nema. To je dokaz da države nema;

- Ne želimo da BiH bude nadređena i da odlučuje o statusu Republike Srpske;

- Ustavni sud je odmetnuta struktura koja isključivo radi pod motivacijom spoljnih imputa koje dobija od okruženja visokog predstavnika i nekih moćnih ambasada u BiH;

- Republika Srpska neće da uđe u NATO jer ne želi da bude bilo kakve tvrde granice na Drini. Srbi su jedinstven narod. Ne postoje bosanski Srbi. Postoje Srbi. Možete mi reći da sam Srbin iz Bosne, ali ne i da sam bosanski Srbin...

I tako bi mogli nabrajati satima i stranicama bosansko političko sivilo, međusobne političke i nacionalne ratove i konfrontacije.

Pitamo se, kako država, partije i narod(i) koji imaju iskustvo SREBRENICE u svojoj historiji imaju pravo, volju i obraz za nepotrebne međusobne ratove?

Iskustvo Srebrenice još uvijek lebdi Bosnom!

05.07.2019.

LJUDI U CRNOM (II)

Pritisci i obračuni dio su bosanskog identiteta i svakodnevnice.

U javnost je nedavno i nekako dospjelo (?!) pismo akademika Esada Durakovića upućeno VKBI-u, vezano za „Inicijativu o uspostavi javnih ustanova za bosanski jezik i bošnjačku književnost u matičnoj državi Bošnjaka – Bosni i Hercegovini“, koju je pokrenuo VKBI. Prof. Duraković u pismu podvlači „da mu nije namjera da bude grub“ i da „mu se ne zamjeri“ na stavovima i objašnjenjima. O samoj ideji VKBI Duraković je saznao iz medija iako je član ove institucije. Šta su stavovi profesora Durakovića koji su „opasno“ uznemirili i nanijeli duševnu bol bivšem reisu Ceriću, a u nastavku pokrenuli lavinu reakcija u bosanskoj javnosti?

Prof. Duraković iznosi mišljenje da „Inicijativa o uspostavi javnih ustanova za bosanski jezik i bošnjačku književnost nije ispravna sa stanovišta državotvornosti“, obrazlažući „kako su drugi narodi u BiH (Srbi i Hrvati) već osnovali takve institucije za svoje maternje jezike, što znači da Bošnjaci prihvaćaju logiku i strategiju etniciranja ključnih institucija u BiH, a to je strategija koja vodi ka fragmentaciji BiH po nacionalnim kriterijima“. Potkrepljujući stav Duraković napominje da je „tom logikom, osnovana i tzv. Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti“, što smatra pogrešnim činom, jer „Bošnjaci bi morali jačati državne i državotvorne institucije. Stvaranje etničkih institucija u vlastitoj državi je pogrešno jer je to – u samoj biti – pristajanje uz strategiju agresijskih politika koje idu upravo ka fragmentaciji zemlje po toj osnovi“. Formiranje Bošnjačke gimnazije je na istom kursu pomenute politike.

Dr. Duraković dalje tvrdi da nije tačno da „ne postoje javne ustanove ili institucije sa javnim ovlaštenjima za bosanski jezik i bošnjačku književnost“, jer na „Filozofskom fakultetu u Sarajevu (ali i na nekim drugim institucijama visokog obrazovanja) postoje katedre, odnosno odsjeci za bosanski jezik i bošnjačku književnost – od prve godine studija do doktorata. On je institucionaliziran, pored visokog obrazovanja, Ustavom, nastavnim planovima u osnovnim i srednjim školama, itd.“.

Izloženim konceptom se „marginalizira Institut za jezik (naravno, on je institut i za bosanski jezik) koji decenijama već djeluje u Sarajevu. Gore od svega navedenog bilo bi, eventualno, prevođenje postojećeg Instituta za jezik u Institut za bosanski jezik, jer bi to bio važan bošnjački doprinos etničkom institucionaliziranju svega u BiH, što jest bio (i ostao) politički projekt susjednih zemalja i njihovih ekspozitura u BiH“.

Kraj teksta je, ustvari, ključna razlika u stajalištima sa Cerićem, jer Duraković zastupa (normalan, zvanični, logični i jedini mogući) stav po kojem mi „živimo u specifičnom političkom kontekstu i okruženju u kome afirmiranje nacionalnog posvuda i po svaku cijenu (po logici i simetriji: 'oni to rade, pa ćemo i mi tako uraditi'!) djeluje dezintegrativno u domenu državotvornosti. Upravo to je očigledan primjer kako i dobre namjere mogu imati loše, negativne efekte, ako se ne vodi računa o specifičnostima konteksta“.

Vjerovatno svjestan sa kakvom neprosvjećenom javnošću i dežurnim čuvarima nacionalizma i „morala“ ima posla, profesor Duraković podvlači da ne želi „biti grub“, da inicijativu vidi „kao kontraproduktivnu, dezintegrativnu sa stanovišta interesa države BiH“, iako vjeruje da su „namjere (predlagača) dobre“.

I to je taj okidač; to je raketa Patriot koju je „ispalio“ Duraković; to je kap koja je pokrenula Armagedon.

Mustafa Cerić

Po logici i zdravoj pameti reis-ul-ulema ne bi mogao biti pijan. Makar se radilo i o bivšem reis-ul-ulemi. Čitajući Cerićev tekst, vaz i bukvicu nisam ubijeđen, jer logika je odavno unakažena u Bosni. Ne samo zbog pravopisnih grešaka, kalema u ruci koja drhti, nego i zbog moždanih vijuga koje su dobrano atrofirale sudeći po tekstu. Idemo po vrletima i bespućima kontradikcija i „logike“ (bivšeg) reis-efendije:

On tvrdi da „nikad niko nije čuo niti jednu rečenicu u korist bosanske državnosti od ANUBiH“. Cerić negira bilo kakav dosadašnji doprinos ANUBiH i njen smisao u budućnosti. O kvantificiranju uspjeha/neuspjeha ANUBiH dalo bi se polemisati, ali postoji jednostavan ogled (lijepi internet); na web stranicama (barem letimično) pogledati „učinak“ ANUBiH i npr. - BANU! U čemu je odista mimoilaženje Durakovića i Cerića? Cerić se zalaže za izgradnju jednonacionalnih institucija a Duraković za (nad)nacionalne, državne... Uostalom, stavovi Durakovića su zvanični stavovi i proklamacije (barem javno) svih „probosanskih“ institucija i političkih partija (a svaka u Federaciji hoće da je takva); to su ratne devize Armije, Izetbegovića (starijeg)... Cerić, očigledno, ima drugi pristup. Kakav i kako taj pristup pretvoriti u realnost i budućnost i nije baš razrađeno u njegovom obraćanju. Slijedom naznačenog okvira potrebno je formirati isključive bošnjačke (muslimanske) institucije, a (valjda se podrazumijeva) naknadno ih i nekada „spojiti“ sa institucijama druga (najmanje) dva naroda. Kako to izvesti, kada, koliki je stepen vjerovatnoće u uspjeh, ko će nahraniti i poplaćati te silne „prelazne“ institucije...? Na to ne dobismo odgovor. Taman ovih dana imamo jedan takav projekat – formiranje RTV Herceg-Bosne. Odnosno, čitava politika aktuelnih političkih elita Srba i Hrvata (Dodika i Čovića) je bazirana na istim (Cerićevim) premisama.

Cerić ima problema i sa dosljednošću. Sam reče da se bio „zarekao da neće komentirati komentare Esada Durakovića“ – Rekao i porekao. Potom, sije pregršt potpuno nepotrebnih uvreda – kako Duraković piše „o svemu i svačemu“ (guglanjem se vrlo jednostavno razotkrije da je tematski obuhvat „svaštarenja“ mnogo bliži Ceriću, čiji je opus na ovu oblast vrlo impresivan. Postoji jedna arapska izreka koja najbolje odslikava inverziju koju gradi gosp. Cerić: „Prije nego baciš kost pogledaj u ogledalo.“ Upravo Cerić čini ono za što optužuje Durakovića: da piše „o svemu i svačemu“, o „onome što ga se tiče i onoga čto ga se ne tiče“; „o onome što zna i onome što ne zna“. Bezbeli je sam Cerić mjera (svih) stvari, on procjenjuje šta se koga tiče i šta ko zna; šta je „nesuvislo, neprimjereno i neodgovorno“ a šta ne. Sama kritika formiranja isključivo bošnjačkih institucija (Bošnjačka gimnazija), što jeste nedržavotvorno pa makar se gledalo samo malo u budućnost, dovoljna je Ceriću da Durakovića pokušava diskvalificirati kao „frustriranu“ osobu koja se „samonegira“ u nacionalnom smislu. Na ovaj način Cerić se „samonogira“ i „samoizuzima“ kao koliko-toliko ozbiljan pregalac na izgradnji neke „normalne“ i prihvatljive Bosne.

Čitava rasprava Cerićeva je mogla biti i suvišna da nam je barem u konturama, u nekoliko rečenica objasnio – za kakvu Bosnu i Hercegovinu se on zalaže; kakav je budući odnos tri etničke i tri nacionalne grupacije i kakav je Cerićev „plan“ u pogledu Srba i Hrvata? Retorika koju koristi Cerić (i njemu slični) je upravo u vjetar bespovratno otjerala „ostale“ od Bošnjaka. Bošnjaci su danas, zapravo, isključivo svedeni na muslimane... Postoji li i jedan pravoslavac ili katolik koji se izjašnjava Bošnjakom? Isto pitanje je postavljala ozbiljna ulema u arebičkoj štampi još prije 110 godina i izvlačila mnogo suvislije zaključke nego danas efendija Cerić. Čak je i taj omrznuti Kallay imao više uspjeha u promociji bošnjaštva nego Cerić i njegovi ideološki sljedbenici. Takva bošnjačka politika nas je dovela u trenutnu situaciju u kojoj su se definitivno i zauvijek (gledano iz ljudske percepcije) Srbi i Hrvati zacementirali u svoje izvanbosanske etničke matice.

Mi Bošnjaci vraćamo se na iste položaje i iste dileme gdje smo bili i u periodu formiranja političkih partija u BiH (Muslimanska narodna organizacija, osnovana 1906., osnivač i prvi predsjednik bio je Alibeg Firdus) sa samo dva (odnosno tri) moguća rješenja (lijepo bi bilo izvršiti uvid u stavove Čauševića, a pogotovo Sakiba Korkuta):

a) odbaciti politiku kao nepotrebnu i „uhvatiti“ se vjere koja bi preuzela instrumentarij države i nacije (čini mi se da ef. Cerić sanja upravo ovakav koncept). Ovakav stav je usporavao uobličenje i stasanje muslimana u naciju...

b) stvaranje „nadnacije“; za Kallaya je to bilo bošnjaštvo koje je imalo neku šansu i neke rezultate: ko ne vjeruje neka pogleda toponime u „srpskim“ i „hrvatskim“ krajevima, prezimena Bošnjak i kod Srba i kod Hrvata. Još je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak 1886. godine zaključio nedvosmislenom porukom: „Ukratko rečeno: baška je vjera, baška narodnost!“ One i danas, po Ceriću, sve više idu zajedno ili, bar, naporedo.

c) „hamalsko uže“ za, sasvim je svejedno zvali se mi (u tom slučaju) Bošnjacima, Bosancima ili čak muslimanima. Kako stvari stoje, ko nas vodi i ko štiti i zastupa bošnjačke interese mislim da smo najbliže trećoj opciji.

Sada, u ovom vaktu, i periodu kada je Cerić bio reis-ul-ulema, potpuno je i nepovratno u vjetar bačen silni simbolički kapital, patriotizam i mogućnost izgradnje barem „nadnacije“ Bosanac. Sada bi se taj proces kod ostala dva naroda tretirao kao pleonazam bošnjaštva. Svjesni su toga akteri naših gladnih godina pa svoju retoriku preusmjeravaju u nove sintagme: građanska Bosna i Hercegovina, država građana (kojih, kakvih?!), probosanske snage, patriotski blok i sl. Patetičan je ef. Cerić kada zaziva dječije glavice i njihov interes prema ovoj „jedinstvenoj školi“ (Bošnjačkoj gimnaziji), koja su (ma haj'te molim vas) postala uspješna širom svijeta (samo) zato što su išla u ovu školu i koja će sada, bezbeli zbog nekoliko redaka dr Durakovića, imati traume i nesagledive psihičke probleme u svom budućem razvoju. Duraković je, stoga, „frustrirani akademik i intelektualac (koji se samo tako zove)“, onaj „koji presipa iz šupljeg u prazno“, i „ćorav“ za „viši nacionalni interes“. I nije u pitanju samo gimnazija. Tu je i BANU. O BAN(t)Ustanima nekom drugom prilikom! Doista, ne razumijem čitavu tu stvar sa BA(N)UUUU?! Otkud baš u Novom Pazaru; ko su vedete, pokretači; dosadašnji rezultati, finansijeri...?!

Odstrel Durakovića na kraju je najlakše začiniti optužbom kako eto on, Esad Duraković, želi „djeci u Bošnjaka“ oduzeti bosanski jezik; štiti ANUBiH, a ona osim silnog besposličarenja i „izučavanja mirisnog cvijeća“ ima samo jednu jedinu misiju – „blatiti i klevetati“ Aliju Izetbegovića. Naravno, doda se da Srbi i Hrvati imaju već te institucije, i to Srbi četiri a Hrvati tri, a „mi“ ne možemo imati niti jednu.

Slijedi Cerićeva poduka o istoriji, geografiji i manjku patriotizma „u akademika“ (bezbeli kod Durakovića), jer svagdje u svijetu „akademici-intelektualci su nacionalni učitelji svoje nacije“, a jedino je „u Bošnjaka u Bosni stvar obratna“. „Akademici-intelektualci nisu učitelji nacije, već su njeni zbunitelji, koji su uvijek u nekoj dilemi oko slova, oko riječi, oko imena, oko politike, oko države, oko svega što im nije došlo do pameti iz Beograda ili iz Zagreba“. Pokušao sam pronaći Cerićeve stavove o Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti i njenim „glavnim jahačima balkanskih apokalipsi“. Nisam uspio. Svejedno, njihov „eventualni“ grijeh nije ni izdaleka blizu „izdajama“ profesora Durakovića.

Po Ceriću, Duraković je od uvođenja višestranačja u kontinuitetu oponent-predvodnik bošnjačkoj politici. Po Ceriću takva politika je bezmalo izdajnička, jer kako neko može biti protiv BA(N)UUU i zalagati se za ANUBiH. BA(N)UUU akademik se ibreti i pita vascijeli bošnjački populus je li ikada „čuo i jednu rečenicu u korist bosanske državnosti od ANUBiH?“ On (Cerić) će i odgovoriti u ime naroda. NIJE. Pa on je, zapravo, najkvalificiraniji tumač i glasnogovornik volje naroda. Uostalom to nam pokazuju i rezultati izbora i glasova kada se onomad bivši reis-efendi kandidova za bošnjačkog člana Predsjedništva. Sve navedeno nije dovoljno, te će Cerić kraj svog reagovanja podebljati uvredama, zlobom i konstatacijom da (Durakoviću) nedostaje nacionalni, politički, državni i kulturni standard?! (Naravno, uskrati nam Cerić blagodet, prosvjetljenje, spoznaju i objašnjenje – šta je to „nacionalni, politički, državni i kulturni standard“?!) Helem, Duraković je „pakostan, džahil, bilmez“, on „odmaže svojoj braći“; ukratko on je „nacionalno neosviješten“ i „drugima zamračuje nacionalnu svijest“. Da ne čitam tekstove, knjige i prijevode profesora Durakovića i da ne pratim njegov angažman, morao bih i sam shodno naputku Cerića, ne časeći ni časa, poduzeti radikalne fizičke mjere, kakvu ubilačku i samoubilačku akciju kako bih spriječio osobu tako pogubnih namjera i učinaka i na taj način je zaustaviti od daljnjeg uništavanja svega što je bošnjačko. Bogme, Cerić je odapeo opasnu strijelu?! U jednom se, bez obzira na sve izrečeno, slažem sa njim – „Pametnom je dovoljan išaret“.

Reisova „ bošnjačka ideologija“

Cerić načinom svog obraćanja očigledno ne vodi (nužni) dijalog u javnom prostoru, jer njegova polazišta isključivo su omalovažavanje. Razmjena mišljenja sa drugima je vrlo korisna za određeno društvo i zajednicu. Različitosti (pa i u mišljenju) obogaćuju društvo. Otvaraju nas prema drugom i drugačijem i uče toleranciji. Barem bi trebalo. Mustafa Cerić je, očigledno, pravi profesionalac svog ranijeg dugogodišnjeg posla. On, uopće, nije u stanju shvatiti razliku između vjerske zajednice i političke grupacije (naroda). Političku zajednicu čine „građani“ (koji imaju pravo na informaciju, pitanja i stavove), dok vjersku zajednicu čine pojedinci koji su „pokorni“. Jednostavno, Cerić je malo pobrkao gradivo. Snaga njegovih „argumenata“ je u isključivosti, uvredama, dreki, kuknjavi i cinizmu.

Cerićevo bošnjaštvo počiva na diskvalifikacijama, isključivostima, prijetnjama, mržnji i na proglašavanju neistomišljenika narodnim izdajnicima. Za težak položaj Bošnjaka krivi su „izdajnici“ sopstvenog naroda; to je sektaško bošnjaštvo lišeno svake samokritičnosti. Ovakav diskurs je forma džahilijeta koji njeguje hirovitost i isključivost prema svemu drugačijem, vodi unutrašnjim sukobima i nesposobnosti da tolerišemo i uvažavamo međusobne razlike.

Sakib Korkut je u periodu nastanka višestranačja u BiH, uočio ove društvene bolesti kao posljedicu „mržnje, međusobnog gloženja, džehaleta i pomanjkanja vjerskog odgoja“. Korkut, dalje, uočava diskrepanciju između proklamiranog gdje se pozivamo na čitav spektar vrlina: „i'tikad, ahlak, karakter, odlučnost, samopouzdanje, radinost, ustrajnost...“, a društvom vlada: „fahšijat, nemoral i mržnja“.

S druge strane, obraćanje prof Durakovića je prosvjetiteljsko i utemeljeno na kritičkom preispitivanju društvene realnosti i poticanju da se iznađu optimalni obrasci funkcionisanja države i društva. Sam po sebi stav i mišljenje su dragocjeni za dinamizam određenog društva. Napredak društva realizuje se zahvaljujući hrabrim osobama koje, ne trgujući svojim komoditetom iz zavjetrine, razmišljaju drugačije od nas i koje vide ono što mi ne vidimo. Politička ideja Bosne i Hercegovine, za koju se zalaže prof. Duraković, mora biti na načelima suživota naspram plemenske podijeljenosti, a vjerska tolerancija naspram vjerske isključivosti. Po pitanju vizije Bosne profesor Duraković je, za razliku od mnogih, veoma jasan – Bosna se ne može svesti na isključivo etničko i religijsko određenje. Bošnjačka politika može biti samo bosanska politika.

Reakcija javnosti

Društvene pojave nužno je tretirati u njihovoj pojavnosti nastojeći potpuno depersonalizirati fenomene koliko god je to moguće. Naravno, često je nemoguće govoriti o problemima društva, a da se ne „dotaknu“ kreatori i vinovnici pojava. U sučeljavanju stavova Durakovića i Cerića ohrabruje reakcija javnosti. Tim povodom uslijedile su, netipično za bosanske prilike, brojne reakcije. Izdvaja se reakcija književnika Abdulaha Sidrana koji ističe da je „neizmjerna i nepopravljiva šteta koju je nanio efendija M. Cerić državi BiH obavljajući dužnost vjerskog vođe jednog od njenih naroda“, jer je i sam odgovoran za „proizvodnju, nastanak i održavanje“ problema s kojima se danas suočavamo. Sidran podsjeća da je upravo Cerić kreator teze u kojoj su Bošnjaci (isključivo) muslimani, i da je ta teza „iz Bošnjaka otjerala desetine, možda i stotine hiljada umnih i časnih ljudi, tako da je najveću podjelu i rasulo među Bošnjacima prouzročio“ upravo onaj „koji danas obmanjuje narod da brine o njegovom jedinstvu“. Sidran Ceriću preporučuje da se „odmakne od svih javnih poslova“, jer u „našem javnom prostoru ima dovoljno licemjera i samozvanih vođa koji apsolutno ne znaju i ne razumiju istoriju i probleme prostora u kojem žive“.

Na kraju, reagovati na „polemiku“ Cerića i Durakovića je pitanje i obaveza pristojnosti i akademskog morala. Svako od nas ima pravo na svoje stavove, ali ima i obavezu akademskog i pristojnog međusobnog komuniciranja. U tom smislu Cerić je prešao granicu korektnog. Na stranu čak i činjenica da u konceptualnom smislu pristup i retorika Cerića nisu dobri, kako za sadašnjost tako ni za budućnost Bosne i Hercegovine.

U sarajevskoj čaršiji je onomad kružio vic u kojem je glavni lik bio efendija Cerić. Navodno nakon što je počašćen bezalkoholnom pivom prokomentarisao je da je super – k'o prava.

Nadam se da u trenucima pisanja pominjanog pisma nije došlo da zamjene piva!

02.07.2019.

LJUDI U CRNOM (I)

Svaka „bitnija“ faca u BiH ima svog dvojnika, doppelgängera u ostala dva etnonacionalna tora. Počevši od Predsjedništva pa do portira: iste face, iste priče, iste mantre, iste pravopisne greške, iste mahnite glave, ista želja za kamerom, javnošću, podanicima, slušaocima, sljedbenicima, stajlingom (jedino razlika u bojama)... Uzmimo za ovaj tekst dvojicu. Treći bi (nam) samo nepotrebno zakomplicirao stvari i produžio (ionako) dug(e) tekst(ove).

Bio jednom, jedan (ne)opravdano zaboravljeni političar - Nenad Kecmanović. Nekada, a bogme i sada, uticajni član srpske akademske zajednice svih srpskih zemalja, član Predsjedništva, pisac, profesor, rektor, savjetnik Savjetnika, Njegova ekselencija, sablja srpstva, srpski lav, profesor, intelektualac, strašitelj neprijatelja...

Bio jednom, (još)jedan, isto (ne)opravdano zaboravljeni političar, pardon reis – Mustafa Cerić. Nekada, a bogme i sada, uticajni član akademske zajednice svih bošnjačkih zemalja, akademik (doduše BANU), pisac, profesor, reis reisova, vladar pravovjernih, sluga ponizni, sablja islama, bošnjački lav, profesor, intelektualac, strašitelj neprijatelja...

Ovo je profil o „njima“, dvojici ljudi posebnoga kova, o njihovim mudrostima, toleranciji, karakteru, vizionarstvu, idejama, inteligenciji i dobroti, koja je svojstvena samo visoko moralnim osobama i licima prožetim jakim duhovnim nabojem, idejom i brigom za drugog i „malog čovjeka“ (pogotovo iz drugog naroda).

Zaboravljeni nikako neće da budu zaboravljeni. Vrebaju iz sumraka emitera, sjene, tame, šapću, galame, pišu, prosvjećuju, educiraju, savjetuju glavne, savjetuju puk, savjetuju sve (i svakog)...

Dakle, dvojac (sa kormilarom ili ne – pitanje je sad) je svojim skorašnjim istupima - Kecman intervjuom o aktuelnoj političkoj situaciji, a Cera galamom, bez bilo kakve potrebe i razloga, i što je najvažnije – argumenata – potpuno neopravdano i nekulturno pokušao diskreditirati profesora Durakovića što se drznuo misliti svojom glavom.

U tim zlobnim namjerama, uspjeli su diskreditirati – same sebe. Po ko zna koji put!

Postoji li veza ova dva istupa? Naravno. S vremena na vrijeme (gotovo na dnevnoj bazi) narodu/ima se moraju ponuditi nacionalne konfrontacije, isključivosti, efemerije, „žvake“ kojima će se javnost i raja baviti, valjati i kotrljati u blatu i tako skrenuti pažnja sa istinskih problema.

Pošteno govoreći, ko bi u ovoj bosanskoj disciplini diskreditacija uopće mogao da se takmiči sa Kecmanom i Cerom?

Nenad Kecmanović

Nenadu Kecmanoviću nije lahko. Već decenijama je, sa uspjehom, u prvim ešalonima srpske ideologije, ali i operativac velikosrpske ideologije. Puno je to posla. Valja nekako amortizirati Dodikove manire, ruralnost, agresivnost, retoričku grmljavinu, halabuku, trapavost... – zato je tu gospodin Ideolog. U najnovijem ideološkom uratku Kecmanović, u svom maniru, iznosi, niz „principa“ koje bismo mi, nižerangirani smrtnici, morali prihvatiti kao aksiome.

Bosna i Hercegovina je, po Kecmanoviću, nepostojeća država kojoj je „otac Klinton“?! Kecemanović, naravno, dobro poznaje političku teoriju i zakonitosti nastanka država koje su vrlo egzaktne. Ne osvrće se on na činjenice i dokaze, lakše je izbaciti teoriju zavjere po kojoj je Klinton nekom diplomatskom magijom obenđijao ostatak svijeta i – to je to.

Nešto ranije, „Bošnjacima je naciju na tacni poklonio Edvard Kardelj“. Proizilazi da je Kardelj (valjda kao prikriveni muslimanski konvertit) obilazio i moljakao ondašnje muslimanske funkcionere ne bi li ih nekako privolio da i oni od Tita zatraže naciju. Bezbeli sržni motiv Kardelja nije bila samilost prema muslimanima nego kako što bolje zeznuti Srbe. Tito je nakon silnog dumanja i prenemaganja najzad poklekao na Brionskom Četvrtom plenumu započevši proces konfederalizacije. Onako usput Kecman nam poturi još nekoliko informacija da se o sebi zabavimo – „da smo zakasnili da budemo narod, a preuranili da budemo nacija“; da su jadni Bošnjaci „rukavac velike rijeke (bezbeli Srba) i da će se ako prekinu tu vezu pretvoriti u baruštinu“. Jedino je genijalnost Emira Kusturice skontala ovu Kecmanovu nacionalnu neminovnost vrativši se „porodičnim istorijskim korijenima“. Ako koncept baruštine ne urodi plodom mogu se primijeniti jača sredstva - genocidi.

Po Kecmanoviću, ključnu stvar u nacionalnom uobličenju napravila je SDA na čelu sa Alijom Izetbegovićem i „njegovom robijaškom halkom“. Manifest političkog programa je, naravno, Islamska deklaracija. Potom Keceman iz sfere politike korača prema komediji tvrdeći da se politička bošnjačka elita nadovezuje na begovske porodice, amalgamirajući se genetikom Husein-kapetana Gradaščevića i mačem Omer paše Latasa, da bi sve to začinio i pečatirao Bil Klinton međunarodnim priznanjem BiH. Strpljenja. Nije ovo kraj glupostima. E, onda su se, kreacijom Alije Izetbegovića, udružili „mladomuslimani, islamski službenici (imami, derviši, hafizi, šerijatske sudije) i Alijini fundamentalisti“ i svi su oni slijedili „ideju svjetske umme (globalne zajednice muslimana od Maroka do Indonezije) koja ne poznaje granice država i nacija“.

Kecmanović (vidi se iz citiranog) ne poznaje (prije bi se reklo neće da poznaje) terminologiju, on, jednostavno - brutalno laže, dezavuiše i obmanjuje. Dalo bi se nadugo i naširoko objašnjavati o njegovim zlonamjernostima i lažima, ali u najkraćem – otkuda, uopće, pobrojane „falange: imami, derviši, hafizi, šerijatske sudije“ u istom košu. Šerijatske sudije su izumrle i prije Tite i njegovih plenuma; hafiza je bilo otprilike kao i danas kantona; derviši su stoljećima (pogotovo bosanski) uporno gradili društveni izolacionizam, a imama je, što jest jest, bilo. I svi su bili uredno zavedeni u deftere udbe kojom je drmala (gle čuda) isključivo – srpska kadrovska služba. Muslimani od „Maroka do Indonezije“ ima jedno 1300 godina ne mogu da se dogovore ni oko strana svijeta i neprekidno ratuju i oduzimaju živote jedni drugima „veoma uspješno“.

Kecman, dalje, sije naklapanja o nekakvoj „bošnjačkoj superiornosti, izuzetnosti, misionarskoj ulozi, nacionalnoj veličini...“. Čitav niz nesuvislosti i budalešćina.

Kecmanov konac djelo „krasi“. Vrhunac bezobrazluka i cinizma je tvrdnja da su „dobri Bošnjani“ konstruisali „autopercepciju o velikoj žrtvi i osam genocida“ i da je za sve njihove muke i nedaće kriva „hrišćanska raja, pravoslavna ponajviše“. Nije vrijedno ni komentarisati. Čak mu je i brojka genocida (gotovo) duplo umanjena. Da ne bi Haga ispalo bi da smo se sami ubijali kližući se na bananama. Po Kecmanu novi Kardelj je već spreman i to je – Željko Komšić. E, ovaj dio uvreda Kardelja i uporedbe sa Komšićem je duhovit. Kardelj je, ne hvaleći mu ideologiju, zasigurno napisao više knjiga nego je Komšić pročitao.

Dugoročni ciljevi muslimana, po ovom Kecmanovom odista originalnom političkom konceptu, su: želja „bošnjačke političke elite (koja) hoće cijelu Bosnu i Hercegovinu kao svoju nacionalnu državu“. Obzirom da je Bošnjaka malo, oni će se brojčano ojačati, „vođeni principom vjerske lojalnosti'“, „afganistanskim mudžahedinima, saudijskim vehabijama, emiratskim šeicima i bliskoistočnim migrantima“. Ovakav hohštapleraj morao je proizvesti „nesigurnu naciju, nestabilnu državu, mržnju i revanšizam“, a sve zbog „neostvarenih ratnih ciljeva (Bošnjaka)“!?

Ovakva retorika i „argumenti“ bi mogli biti postavljeni kao kostur „rješavanja teških bosanskih problema“ u nekoj zabačenoj mejhani na Ozrenu ili Majevici u alkoholiziranom društvu lokalnih seoskih kosača. Kecmanovićevo poigravanje sa prošlošću je vrlo ciljano i njime se želi škoditi našoj sadašnjosti, a naročito našoj budućnosti. Cilj je po svaku cijenu uspostaviti različitost i isključivost, podijeliti na „nas“ i njih“; uzeti „nas“ za mjeru stvari i „naš“ svjetopogled nametati kao normu i standard; „njihovo“ proglasiti inferiornim, a procese mijenjati i prilagoditi „našoj univerzalnoj“ normi i standardu. Propagandni plaćenici se i angažiraju kako bi stvorili i modelirali „našu istinu“. Totalitarni režimi, a Dodikov to svakako jest, rado angažiraju „ugledne intelektualce“ kako bi oni podržali njihov „pravi put“ u svijetlu budućnost. Svako ima pravo na „svoje“ mišljenje i stav, ali niko nema ekskluzivitet na „svoje“ činjenice. One (činjenice) uvijek su svačije i ničije, objektivne, „ogoljele“ i nepristrasne.

Svaki djelatnik u javnom prostoru ima izbor - težiti onome što nam je zajedničko ili graditi konstrukt na lažima i obmanama koje nisu iskustveno provjerljive. Kecmanovićeva priča je Dodikova retorika i stereotip umotan u celofan kvazi akademštine: bosanski muslimani oduvijek su mrzili Srbe; Srbi su, s druge strane, dobar narod, uvijek spremni na oprost i zaborav i na - vlastitu propast. Ubacivanje u priču „afganistanskih mudžahedina, saudijskih vehabija, emiratskih šeika i bliskoistočnih migranata“ je islamofobija koja trenutno „dobro“ prolazi u Evropi i desničarskom okruženju. Mora se stvoriti atmosfera i spirala straha, mržnje i nasilja kako bi se kapitaliziralo na političkom velikosrpskom planu. Podcrtava se jedna poruka – svakom Srbinu mora biti potpuno jasno da svoju sreću i sudbinu mora tražiti u Beogradu, a ne u „političkom Sarajevu“.

Promoviranjem mržnje i propagandom da su muslimani okupirali i prisvojili državne organe atrofira se ionako krhka bh. državnost i njene institucije koje su od ključnog značaja za dugoročni opstanak (prije svega) Bošnjaka. Aktuelni Dodikov režim svakodnevno isijava neograničenu količinu mržnje, netolerancije i laži čime „učvršćuje“ svoj utjecaj u društvu kojim vladaju primitivizam, korupcija, jeftini populizam i razne teorije zavjere. Bosansko društvo je duboko podijeljeno, a u srcima Bosanaca podignute gotovo nepromostive ograde i zidine od mržnje. Bosna naprosto vapi za istinskom politikom integracija, međunacionalnog uvažavanja, okupljanja i tolerancije. Svi članovi društva MORAJU Bosnu osjećati kao svoju i graditi je na zajedničkom interesu, a ne na mržnji, ratnom huškanju, isključivostima i diskreditaciji političkih aktera. Koncept bosanstva mora počivati na suživotu različitih verskih tradicija i integracijama istog geografskog prostora, a ne na Kecmanovićevoj nacionalističkoj retorici umotanoj u kvazi akademštinu. Kecmanovićeva retorika je isključiva, dezintegrativna i pogubna i za same Srbe, jer sprečava stvaranje moderne političke nacije.

23.06.2019.

IGRA VELIKIH I MALIH SLOVA

Pravopis

Što bi strukturalisti rekli – sve je u jeziku. Igra pravilnog pisanja velikih i malih slova može biti vrlo intersantna, ali nakon nje, kao poslije pijanstva, može da zaboli glava. Obzirom na tradiciju i loše iskustvo, na popisu stanovništva može biti mnogo manje glava.

Na ovim „našim“ područjima dugo se vode bitke oko svega i svačega, pa i oko jezika. Nisu te (jezičke) prepreke baš nepremostive. Ponekad, uopće, nemamo međusobnih problema - bosanski, hrvatski, srpski i crnogorski jezik djeluju baš složno i bratski. Uzmimo, naprimjer, definiciju jedne pravopisne norme koja je potpuno (ama baš potpuno) istovjetna u bratskim nam jezicima: „Velikim početnim slovom pišu se imena sela, gradova, DRŽAVA, DRŽAVLJANA, naroda, etničkih grupa..., strane svijeta pišu se malim početnim slovom: istok, zapad, sjever, jug...“.

Izvjesna zbunjenost nastaje kada u štampi, knjigama, internetu pretražujete pojam, npr. – „ZAPADNI BALKAN“. „Zapdni“ se pojavljuje čas ovako, čas onako; nekad sa malim, nekad sa velikim „Z“.

Ova činjenica kod „čangrizavih“ čitalaca može izazvati veliku zbunjenost ako malo razmišljaju.

Geografija

Enciklopedije nam govore da je pojam „Balkan“ planina u Bugarskoj (veći dio) i Srbiji (manji dio) koja se još naziva i Stara Planina. Isti pojam može označavati i historijsku i geografsku regiju. E sad nastaje frka. Granice su neodređene i ovise, izgleda, od nacionalne nabildanosti ili stepena nacionalnog pijanstva autora. Sve varijante, kombinacije i obuhvati su moguće. Najčešće su tu zemlje bivše (ove zadnje) Jugoslavije, a onda se na tu gomilu mogu dodavati još i Bugarska, Albanija, Grčka, Turska... Može još, al' i ovo je dovoljno za (kasnije) raspamećivanje.

Oni koji se ne bave pravopisom nego matematikom sračunaše ovaj, za sada imaginarni (nadam se ne i distopijski), teritorij većim od 600.000 km2 i preko 60 miliona stanovnika (iz dana u dan sve manje zbog premještanja na sjever /malo „s“/ – Evrope).

Historija

Ideja o jugoslovenstvu je stara, kontroverzna, istovremeno i jasna i maglovita i nećemo (ovaj put) šire o njoj. Podrazumijeva kulturno, nacionalno, političko i državno povezivanje južnoslavenskih (?!) naroda. Hajd'mo potpuno ugrubiti pa napisati da se „ti narodi“ (?!) shvaćaju i kao skup odvojenih nacija ili kao jedna nacija. (Ne tražite ličnu; ne pretresajte me na ulici; zadnjih par rečenica nisu stajalište autora, nego enciklopedija i udžbenika)

Lično smatram da je ideja jugoslovenstva, začeta sredinom XVII, a „zaokružena“ tek početkom XIX stoljeća, posebno u određenim historijskim periodima, nezasluženo u zvijezde ukivana kao originalna politička ideja „domaćih“ političkih „mislilaca“ (uvijek je na dunjaluku, pa i na ovim područjima, bilo protoka roba, usluga, vojski, ratova, ideja, vjera, kultura...). Naprosto, Austro-Ugarska, svidjelo se to nekome ili ne, je bila Carstvo, multietnička i politički okvir (sad ne raspravljamo da li optimalan, zadovoljavajući itd.) brojnim narodima. Skraćeno – Austro-Ugarska je preteča Evropske Unije. Dakle, ideja na kojoj je počivala AU je samo „spuštena“ nešto južnije i malo (i nevješto) modificirana u „jugoslovenstvo“.

Politika

U nekim jezicima (engleski) pojam „Balkan,ac,ski“ označava iskonsku rascjepkanost, konfrontaciju, grupašenje, nasilje, vjersku i etničku netoleranciju, nazadnost (jesu nas našli)... Čuvena je Krležina rečenica: "Kad se u balkanskoj krčmi pogase svjetla, onda sijevaju noževi."

Zapad je sit Balkana, istočnog, zapadnog, sjevernog, južnog i svakog drugog. On (Zapad) gubi volju da iskreno (otkad je iskrenosti u politici bilo?) i autoritativno (to ima kad se želi) oblikuje situaciju, i ovo područje može u budućnosti biti sitniš za namirivanje većih cehova. Ima Evropa prečih belaja: kriza liberalne ideologije, finansijska kriza, izbjeglice, rast desnice, liderstvo... Lično mislim (ne psujte i ne udarajte) da Evropa i nema nikakve OZBILJNE planove za priključenje balkanskih zemalja EU. Osim i ali... (o tome nešto kasnije).

Formalno politika i retorika proširenja će postojati kako bi se održao san i političari zaradili za platu, ali kao izgledna politička realnost ideja je – mrtva, crkla, nema je... Uostalom, i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker nedavno je izjavio da „ni jedna zemlja neće biti primljena u EU dok ne riješi sve bilateralne probleme“, ukazavši istovremeno na neophodnost obnove kulture kompromisa na Balkanu. Ogoljeno rečeno – ni na vidiku Evrope. Priznaje to i glavni (barem on tako misli) šofer Zapadnog Balkana Vučić: "Prihvatili smo sve iz Europske unije i sada smo zaglavljeni i to će trajati, ali nadam se ne zauvijek".

SAD svakako i već odavno nema nikakvog ozbiljnijeg interesovanja za Balkan. Trampu će prvi mandat zasigurno proći bez znanja ko je taj, šta je taj, otkuda je taj – Balkan. Povremeno će (SAD) verbalno papagajski promovirati demokratiju, reforme, integracije, ljudska prava i slobode (imaaaa toga još)... Lovu, znoj, osoblje (pogotovo vojnike) i vojne resurse dabogda da ćemo ugledati. SAD ne daje lovu, on je uzima; a arapske zemlje je imaju mnogo više... Ode američki interes prema nafti, Saudiji, Emiratima, Iranu... A Evropa će sama naleći.

Zapadnobalkanija

Jedini geografski pojam koji nema svoje tri ostale strane je zapadni Balkan. Jeste li kadgod čuli za sjeverni, južni, istočni Balkan? Očigledno je da se radi o jedinoj mogućoj strani, putu, pravcu – izgradnji nove države - Zapadnom Balkanu.

Mjesecima nagovještavam, ironiziram, provociram, i u tekstovima, na mala vrata, uvodim pojam „Zapadnog Balkana“ i „Zapadnobalkanaca“ u značenju nekog maglovitog i virtualnog političkog koncepta, posijanog ili u fazi očiglednog nastajanja u zavjetrinama nekih „domaćih“ ili bjelosvjetskih političkih protuha. Šta je u javnom prostoru otvaralo takvu mogućnost? Nevjerovatna je, u posljednje vrijeme, količina produkcije filmova, knjiga i emisija u Srbiji koja nastoji u život vratiti srpske kraljevske dinastije; raniju historiju Jugoslavije/a (prve, druge, treće, ine) preliti novim interpretacijama, analizama uspješnosti (vrlinama i mahanama) i caklinom; resetirati je (historiju) na određen način kako bi bila spremna, naravno ovaj put pod isključivim i jedinim vođstvom Srbije, uspostaviti neku novu političku državnu tvorevinu.

Zvaničnici međunarodne zajednice stalno trube o potrebi udruživanja, protoku kapitala, ekonomskom povezivanju, ljudskim pravima na „ovim područjima“, neodrživosti i „ranjivosti“ sadašnjih država..., dakle, u retorici svih međunarodnih zvaničnika između redova naprosto lebdi neki imaginarni politički identitet i entitet.

Ispostavilo se da Vučića ne krasi neko posebno strpljenje i takt. Prvi je u eter, javno, onako kako voli da misle o njemu – „pošteno i iskreno“, bez dilema u javnost izbacio, za sada, konture političkog koncepta Zapadnog Balkana.

Formiranje Balkanske unije bi, po Vučićevim riječima, za Srbiju bilo „značajno“, „spasonosno rješenje“ i „spas za Srbiju“. Onako uzgred, da se drugi ne dosjete, reče da je projekat „još važniji za druge u regionu“. Vučićev spisak želja za transfer listu je interesantan (da se mijenjati u hodu u ovisnosti od situacije): Srbija, Crna Gora, Albanija, Sjeverna Makedonija i Bosna i Hercegovina. Vučić i njegovi mediji se kunu da bi ideju podržali njemačka kancelarka Angela Merkel, francuski predsednik Emmanuel Macron i premijer Austrije Sebastijan Kurz. Kurz je u međuvremenu otišao - na mjesto gdje mu je i mjesto – na tribine, a i Merkelovka se, nešto, čudno trese u zadnje vrijeme. Vučić je naveo da „i u regionu neke zemlje strahuju od balkanske unije i da neke države članice EU žele da stopiraju ovaj projekat pod izgovorom da na taj način staju na put uticaju Rusije i Kine“.

Jako je bitno na vrijeme se dobro pozicionirati pred početak utrke. Zato će Vučić, bezbeli ko prvi Tvorac i Vladar te buduće Balkanske Unije ili Kraljevstva Zapadni Balkan, blagovremeno upozoriti „ko kosi, a ko vodu nosi“: „Region strahuje od srpske dominacije zbog snage naše ekonomije i ima nas više.“ Helem, Vučić ima novi spasonosni projekat za sve nas – želi zagospodariti (za sada) Zapadnim Balkanom. Gle slučajnosti – nakon Vučićevog manifesta kreće utrka izjavama i „ribarenju“ (dušama, naravno i tijelima, a bogme i parama) domaćih javnosti širom nam budućeg i dragog Zapadnog Balkana.

Guverner Centralne banke BiH je hitro požurio da objasni kako „samo udruženi u Balkansku uniju možemo da pariramo jakim ekonomijama; da svi u regionu moramo razmišljati proaktivno; da podržava ideju Balkanske unije koja je potpuno opravdana“. Opijen trešnjama na Mostarskom sajmu trešanja i Zvizdić zazivlja zapadnobalkansko zajedništvo.

Ideju žurno podržava i predsjednik Crne Gore Milo Đukanović izjavljujući „kako Europska unija može i mora ponovno povući Zapadni Balkan naprijed i da se ne smije dozvoliti da proces integracija krene nizbrdo“.

Evropska unija ima praksu svog proširenja utemeljenog na nizu konkretnih uslova od kojih je, npr., saobraćajna povezanost. Nije li izgradnja autoputa Beograd – Sarajevo jedan od preduslova za budući Zapadni Balkan. Postavlja se pitanje da li je ova cesta zaista saobraćajni komunikacijski prioritet za Bosnu i Hercegovinu, ako jeste za Srbiju, jer, u suštini, njome se povezuju samo Republika Srpska i Srbija. Naravno, EU (u ovom slučaju „čak“ i Turska) je u situaciji da svojim „investiranjem“ dodatno potakne „priključioce“ svojim uslovima kako bi „široki narodni slijevi“ osjetili blagodeti novog ustrojstva (npr. ukidanje troškova roaminga u regiji).

Koga je briga što sve zemlje ovog regiona, po ovoj ili onoj matematici, imaju iste probleme: zabrinjavajuće demografske promjene i što se smanjuje broj radno aktivnog stanovništva zbog manjeg prirodnog prirasta i iseljavanja mladog i obrazovanog stanovništva, a što negativno utječe da privredni rast; visok nivo korupcije; hafifna vladavina prava...

Na kraju, ma koliko ideja o uspostavi neke nove Jugoslavije, Balkanske unije ili Zapadnog Balkana bila realna ili je na rubovima teorija zavjera, pokušajmo je sagledati hipotetički.

Svako stvaranje zajedničke države na Balkanu, uprkos silnim (eventualnim) dobrim namjerama i nadama, je već u sljedećem koraku – pri krahu iste te tvorevine rezultiralo potocima krvi. Iz Jugoslavije u Jugoslaviju sve većim i većim (potocima). Šta nam, uopće, može donijeti neka nova tvorevina? Ako razgrnemo svjetlucave perle i ogledalca međunarodne zajednice i sladunjava obraćanja političara šta dobija svaki od mladoženja tog novog čoporativnog braka? Srbi spoznaju da ne predstavljaju neku specijalno respektabilnu etničku i ratničku skupinu u Balkanskoj ulici; Bošnjaci i Srbi najzad mogu da „odahnu“ jer (svi Srbi) žive u istoj zemlji; Hrvati ovim ne dobijaju ništa specijalno, jer su u međuvremenu već postali jednonacionalna država (etnički „očišćena“); Slovenci su se (tu)spasili na vrijeme balkanskih noćnih mora i atavizama; Makedonci dobijaju nadu da će secesionizam „njihovih“ Albanaca i Srba ishlapiti; Crnogorci moći najzad mirno zaspati ne bojeći se da Srbi ujutro dolaze na more...

Sama ideja restauracija neke nove državne zajedice, neke „nove“ ili „najnovije“ Jugoslavije, na području Balkana (vakog ili nakog) izaziva opravdano podozrenje i strah utemeljen na lošem historijskom iskustvu i potocima krvi - posebno Bošnjaka.

Balkanska unija ili Zapadni Balkan su samo eufemizmi za istu - velikosrpsku ideju.

Dakle, svi prijavljeni na adresi Balkanske krčme morali bi biti svjesni da su pod snažnim utjecajem alkoholnih isparenja i da stepen pijanstva pokazuje da ne raspolažu dovoljnim kapacitetima da se (samo)organizuju i uspostave samostalan način života ne remeteći barem osnovne postulate pristojnog života u komšiluku.

PS

Jedan od osnovnih razloga nemogućnosti postizanja konačnog dogovora Beograda i Prištine je status srpskih pravoslavnih manastira na Kosovu. Značaj ovih sakralnih objekata za Srbiju je, što je sasvim normalno i logično, izuzetno važan.

Vodeći se istim kriterijima bilo bi veoma važno da Vučić, u znak dobre volje i poštene namjere prema komšijama, u temelje novog Zapadnog Balkana ugradi inicijativu obnavljanja Batal-džamije na istom mjestu gdje je i (doskora) bila (fotografija uz tekst).

16.06.2019.

MEGA PROJEKTI I MINI RAZBORITOST

Uobičajeno je da historiju, međunarodne odnose, pojave u društvu i svakodnevnicu posmatramo i živimo na naslagama međunarodnih historijskih prijateljstava, ideoloških naklonosti, vjerskih identiteta ili političkih pripadnosti. Takvi postupci nas vremenom dovode do emotivnog, personalnog i iracionalnog sagledavanja historije ili političke i društvene realnosti. Naša ubjeđenja su, u velikoj mjeri, bazirana na nasadima stereotipa. Je li bijeg od ovakvog načina čitanja historije prihvatanje bezbrojnih teorija zavjere o svemu i svačemu? Naravno, ne! Rješenje je u stalnom propitivanju i neprihvatanju pojava „zdravo za gotovo“. U slijedu teksta nudimo dio „priča“ i „slika“ koje su decenijama taložene u našoj memoriji, a koje možemo iščitavati na sasvim drugi način. Sopstvenom glavom i izvlačenjem vlastitih zaključaka.

Od kako je čovjeka, vlasti i vjera uvijek se nastojalo kroz gradnju, arhitekturu i (mega)projekte konkretizirati državu, učvrstiti vladajuću elitu, dojmiti (prepasti) narod, nametnuti se masama, „drugoga“ pobijediti nekim objektom, fascinirati posmatrača, zadržati vlast, opet osvojiti izbore... Svako carstvo u povijesti, koje je željelo držati do sebe, željelo je ostati upamćeno po velikim infrastrukturnim projektima poput gradova (makar bili i Potemkinovi), cesta, arena, amfiteatara i drugih arhitektonskih građevina. Od pamtivjeka, od istočnjačkih carstava, grčke, rimske, osmanske imperije pa do ideoloških sistema u „usponu“ iz prošlog stoljeća: Sovjetskog Saveza, Nacističke Njemačke... Svi oni su željeli stvoriti novi izgled, novo društvo, novu državu, novog čovjeka, raskinuti sa tamnom prošlošću i uvesti nas u svijetlu utopijsku budućnost.

Današnji građevinski bijeg u nebeske visine ili izgradnja „mega“ projekata (pa makar se radilo i o izgradnji „luke“ usred „Nedođije“) javnosti se predstavlja kao izbor između prošlosti i budućnosti. Čemu iznenađenje? Svijet je, najzad, uspješno – globaliziran. Ta globalizirana caklina planete je u izvanrednom stanju. Sve prašti od demokratije, sloboda, tv sapunica, slobodnog tržišta... Drugu predapokaliptičnu stranu niko ne vidi pred očima: moralnu krizu, nove ratove, ekološku prijetnju, zagrijavanje planete, milione gladnih, rijeke izbjeglica. Niko ne vjeruje u bilo što – ali se, zato, nemilosrdno ubijamo zbog vjere(a). Istina kad-tad izađe na vidjelo, iako često boli i uznemirava. Insistiranje na stvarnosti i istini, često, nije politički profitabilno i nije pobjednička strategija.

Naša slika historije i realnosti je „ucelofanjena“ i stvorena pažljivim medijskim postupcima. Mnoge svjetske metropole prije 400-500 godina bile su mnogo tolerantnije i više multikulturalne i živjele su u većem skladu u odnosu na današnje prijestolnice multikulturalnosti. Osmanlijsko carstvo je bilo liberalni Eldorado u odnosu na današnje centre moći. Istina je često kroz historiju, ali i danas, prva žrtva u odnosu na „nacionalno jedinstvo i interes“.

Mega projekti kroz historiju – Zapad

Hramovi su objekti za bogosluženje, moljenje bogu (bilo kojem) – bogomolje. Simboli su božanske prisutnosti, mjesto prinošenja žrtve, okupljanje zajednice, obavljanje obreda... Bezbroj je primjera kroz historiju otimanja, prenamjene i ideoloških i vjerskih svojatanja objekata; od Jerusalema, Rima, Kaira, Istanbula... Ta aktivnost otimanja i prisvajanja je bezvremenska i traje i danas. Najsvježiji primjer je turska „trakavica“ oko statusa Aja Sofije i „dilema“ da li je ostaviti kao muzejski objekat, vratiti je (ponovo) Carigradskoj (Istanbulskoj) patrjaršiji ili je (ponovo) pretvoriti u džamiju. Izbor je „težak“: podilaziti vlastitoj javnosti i „novom talasu“ ili učiniti „historijski korak koegzistencije“ i zatvoriti višestoljetne antagonizme pravoslavnog/hrišćanskog i muslimanskog svijeta i time od Turske i Istanbula napraviti most Istoka i Zapada.

Pretpostavlja se kako je Babilon bio najveći grad na svijetu od oko 1770 - 1670. pr. Kr., te ponovno oko 612 - 320. pr Kr. Vjerojatno je također bio prvi grad koji je imao preko 200.000 stanovnika. Danas je ovo veliko područje nepregledna gomila svjetlosmeđih krhotina, pijeska i opeka. Viseći vrtovi Babilona smatrani su za jedno od sedam svjetskih čuda, i navodno ih je oko 600. pr. Kr. dao sagraditi Nabukodonosor II. za svoju ženu Amitis od Medije koja je čeznula za svojom domovinom. Druga teorija pak kaže kako su sagrađeni za mitološku kraljicu Semiramidu.

Egipatske piramide se smatraju najspektakularnijim dostignućem te civilizacije, a i danas se ubrajaju u jedno od najvećih svjetskih graditeljskih čuda. Služile su kao grobnice egipatskim faraonima i kao „lansirna rampa“ (simbolizira sunčevu zraku) za uzdignuće faraonskih duša na nebo u prebivalište bogova.

Rimljani su gradili impresivne građevine tzv. koloseume (preteče današnjih stadiona) koje su mogle primiti i po 50.000 gledalaca, a služile su za održavanje gladijatorskih borbi, borbi sa žvotinjama i rijetko borbi sa brodovima. Rimske ceste su, ipak, bile ponos drevnog rimskog graditeljstva, kojima su, osim vojske, putovale razne ideje, te filozofska i vjerska učenja. Tokom više stoljeća Rimljani su sagradili izvrsnu mrežu cesta dugačku više od 80 000 kilometara koja se protezala područjem na kojem se sada nalazi više od 30 zemalja. Ceste su podrazumijevale izuzetne graditeljske vještine izgradnje mostova, vijadukata, tunela i čitavog niza pratećih objekata. Cilj izgradnje je povezanost ogromnog Carstva („svi putevi vode u Rim“).

I nacističko rukovodstvo, na čelu sa svojim vođom, bilo je opsjednuto dimenzijama. Željeli su u svemu biti rekorderi. Adolf Hitler je smatrao da je nešto kvalitetno onoliko koliko je veliko, glomazno i pompezno. Zato je želio visoke i široke zgrade, dugačke avenije ulica, spektakularne dvorane i kupole, Berlin kao prijestolnicu svijeta, najljepšu i najuređeniju mrežu gradova na svijetu, prsten naselja na Istoku... Nacističke građevine trebale su postojati stotinama i tisućama godina kao podsjetnik budućim generacijama o snazi njemačkog carstva. Hitlerov graditeljski simbol trebao je biti Narodni dom s golemom dvoranom za 200 000 ljudi, najvećim zatvorenim okupljalištem na svijetu. S promjerom od 250 metara i visinom od 74 metra kupola je trebala biti veća od kupole Sv. Petra u Rimu. Zgrada je trebala biti visoka 290 metara. Hitlerove građevine je trebalo graditi, kako je Hitler izjavio na kongresu stranke 1937., ne samo za 1940., pa ni za 2000. godinu, "već tako da traju poput katedrala iz naše prošlosti, tisuće godina u budućnosti". Spomenik nacističkoj diktaturi, srećom, nije nikada dovršen. Mega arhitektura će „psihološki ispuniti naš narod trajnom samosviješću o tome da su Nijemci!" Pretpostavljate, glavna radna snaga za izgradnju „svijetle budućnosti“ trebali su biti – logoraši.

Marshallov plan (službeno - Plan europske obnove) bio je službeni plan SAD-a o obnovi poslijeratne Evrope i suzbijanju utjecaja komunizma nakon Drugog svjetskog rata. Plan obnove napravljen je jula 1947. godine na sastanku između država sudionica. Program je „velikodušno nuđen“ i Sovjetskom Savezu i njegovim saveznicima uz uslov „političkih reformi“ i „vanjskog nadzora“ davaoca sredstava (SAD-a). Plan je podrazumijevao četvorogodišnji period obnove i sredstva u iznosu (iz današnje percepcije „smiješnih“) 13 milijardi američkih dolara. U predviđenom periodu ekonomija svake države sudionice porasla je iznad predratne (izuzev Njemačke). Marshallov plan se i danas predstavlja kao jedno od najvećih ekonomskih pregnuća suvremenog svijeta i začetkom procesa evropskih integracija pa i nastanka Evropske unije. Aspekt koji se prešućuje je „amerikanizacija“ evropske ekonomije. Korisnice pomoći su bile zemlje (uključujući iznose u milionima američkih dolara): Austrija (488), Belgija i Luksemburg (777), Danska(385), Francuska (2.296), Grčka (366), Island (43), Irska (133), Italija (1.204), Nizozemska (1.128), Norveška (372), Njemačka (1.448), Portugal (70), Švedska (347), Švicarska (250), Turska (137) i Ujedinjeno Kraljevstvo (3.297). Iznosi pomoći jasno govore o lojalnostima, planovima, „ljubavima“ i geopolitičkim interesima u budućem razvoju političkih odnosa u Evropi. Iz današnje percepcije jasno se vidi da visina izdvajanja nije bila po stepenu ratnih razaranja nego po kriteriju interesa, lojalnosti i dugoročnoj geopolitici.

Muslimanski mega projekti

Kaba je centralni i glavni objekat sačinjen ljudskom rukom u islamu. To je jednostavan građevinski objekat u obliku kocke, skromnih dimenzija: dužine oko 12 m, širine 10,5 m, i visine oko 15 m. Nalazi se u sredini Velike džamije u Mekki i prema njoj se, u molitvi, okreću svi muslimani. Po islamskom vjerovanju, iznad zemaljske Kabe nalazi se još 7 nebeskih kaba na 7 nebesa i sve one stoje upravo ispod Allahovog, dž.š., prijestolja, koje obilaze meleci, pa i ljudi na isti način kruže oko Kabe. Kabu je podigao Ibrahim, a.s., sa sinom Ismailom, a.s. Kaba od 2012. godine nije centralna tačka Mekke. Arhitektonska neman i grdosija na čijem vrhu je sahat većih dimenzija od same Kabe zove se Abradž al-Bait (poznat kao Mecca Royal Hotel Clock Tower). Objekat je progutao oko 400 lokacija kulturnog i historijskog značaja. Buldožeri su bili najzaposleniji u gluho doba noći iseljavajući porodice koje su tu živjele vjekovima. Podaci koji bi trebali da ovoj arhitektonskoj rugobi donesu slavu su: visok 601 m; 96 spratova; vrijednost 15 milijardi dolara; u vlasništvu je kanadskog Fairmont Hotels and Resorts; najviši hotel na svijetu, najviši toranj sa satom na svijetu, najveći svjetski sat i zgrada s najvećom površinom na svijetu; hotelski toranj postao je druga najviša građevina na svijetu 2012. godine s visinom od 601 metra...

Današnja Mekka, očigledno, ne nudi, niti asocira na ljepotu muslimanskog duhovnog simbola, jer iz godine u godinu novopodignutim zgradama, tržnim centrima i kičastim hotelima sve više liči na Nju York, Disnexland ili Las Vegas. I sama geografija je doživjela znatne izmjene. Okolne planine su doslovno – izravnate, prekopane, izbušene... Nemojte džaba dangubiti tražeči njenu historiju i materijalne ostatke. Nema starih osmanlijskih kuća, Bilalove džamije, kuća h. Hatidže pretvorena je u toalete, a novosagrađeni Hilton je smješten upravo preko puta nekadašnje kuće h. Ebu Bekra... Dakle, graditeljski primitivizam je i samu Kabu okružio sa svih strana. I one nebeske. Paralelno sa „arhitektonskim čišćenjem“ u Mekki se odvijalo i ono „ideološko“, nakon kojeg je Mekka postala megafon samo jedne interpretacije islama – saudijskog selefizma.

Nisu Mekka i Saudijska Arabija izuzeci. Arapska, odnosno muslimanska društva liče kao jaje-jajetu. To su, gotovo po definiciji, nedemokratska autoritarna društva koja ako ne sprovode, onda barem tolerišu nasilje. To su porodični režimi ili umrežene firme za osvajanje i održavanje vlasti koja harči, krade, otima i gomila ogromna narodna sredstva i resurse države i kreiraju kompletan sistem vrijednosti u skladu sa svojom enormnom moću, razmećući se sa originalnim vrstama bahanalija i rasipništava. Ta neograničena doza oholosti, prepotencije, nadmenosti i primitivizma ogleda se u svim društvenim segmentima, a posebno „graditeljskim poduhvatima“ i takmičenjima u „mega projektima“ i ko će „u raji“ i „među braćom“ snažnije pocijepati arapsko nebo osionijim i visočijim neboderom. Treba stremiti prema orlovskim visinama! Kao gljive poslije kiše širom arapskih pustinja niču nakazne grdosije koje vrše nasilje nad okolinom, tradicijom i - logikom.

Zemaljska kugla počinje opasno da se deformira. S koje god strane je posmatramo viđamo „gradove na vodi“, „gradove u pustinji“, gradove – s onu stranu pameti, sastavljenih od, uglavnom, u visinu poredanih nakaznih mega napolitanki.

Bosanski mega projekti kroz historiju

Čak i osvajači poduzimaju impresivne razvojne projekte u osvojenim zemljama. Prevashodni motiv je, naravno, profit, ali nije zgoreg podsjetiti i lokalno stanovništvo na misiju kultivisanja. Naravno, riječ je o austrougarskim projektima izgradnje u okupiranoj Bosni i Hercegovini. Za 36 godina au vladavine (ne računamo one ratne) ulagalo se u urbanizaciju gradova; gradile su se fabrike; formirale institucije... Posebnu pažnju au monarhija posvetila je izgradnji putnih komunikacija – cesta i željezničkih pruga.

Izgradnja sistema komunikacija pred¬stavlja najkrupniji investicioni poduhvat a okupacione uprave. Glavna željeznička linija presijecala je zem¬lju od sjevera prema jugu, idući najvećim dijelom dolinama rijeke Bosne i Neretve. U prve dvije godine izgrađena je željeznička pruga od hrvatske granice do Zenice (190 kilometara). Nakon tri godine produžena je pruga do Sarajeva (još 80 kilometara). Do 1907. godine vlada je izgradila 111 kilometara širokotračne želje¬zničke pruga, 911 kilometara uskotračne i više od 1000 kilometara glavnih cesta i isto toliko lokalnih putova s ukupno 121 mostom. Dakako da su neke od tih cesta i željezničkih pruga imale pr¬venstveno vojni značaj, ali su istodobno bile snažan poticaj industrijskom napretku...

Bosanski poslijeratni mega projekti

Najveći poratni bosanski mega projekti su - obećanja političara. Ustvari, bosanski mega projekti su – puževi projekti. Korak naprijed, nazad dva. Sjetimo se samo nekih: BUROJ OZON u Trnovu se pretvorio od najveće, stoljetne arapske investicije u BiH u stoljetni debakl. Investicija firme iz Emirata „pokrenuta“ 2015. je po slatkorječivosti bosanskih političara trebala iznositi oko 4,5 milijarde KM. Kako je krenulo prije ćemo na predviđenom mjestu ugledati katklizmički ili emiratski pijesak nego predviđena turistička naselja za arapsku elitističku klijentelu. Umjesto hiljada arapskih turista u Bosni imamo hiljade arapskih – izbjeglica. Zlobnici i pristalice teorija zavjera bi rekle da – ništa nije slučajno.

Sljedeći primjer bi mogao biti bosanske auto ceste. BiH gradi 13 kilometara autoputa godišnje (nije štamparska greška)?! Pošto se sve stvari i pojave porede regionalno („zapadnobalkanski“) kažu da ćemo trenutnom dinamikom stići komšije - Srbiju za 46, a Hrvatsku za 84 godine. I komšije su svoje autoputove gradili otprilike prvom brzinom u odnosu na evropske i svjetske prakse. Bez sumnje, Bosna i Hercegovina je debelo na začelju regionalne utrke u izgradnji autoputeva.

Bosanska arhitektura vjerskih objekata u poratnom periodu je „posebna priča“ i ogledalo društva, često izaziva međureligijsku netoleranciju i umjesto da (vjerski objekti) služe svojoj svrsi oni su simboli inata, malograđanštine, manjka estetike, instrumentalizacije i opće nekulture. Nekada su vjerski objekti odslikavala ljepotu vjere(a) - mnogi današnji su ružni i demonstriraju kičeraj. Često samim svojim gabaritima, koji nadilaze stvarne potrebe, vjerski objekti žele „opredmetiti“ trijumfalizam vjerskih zajednica i omeđiti vlastiti duhovni, vjerski, etnički i politički prostor. Gradnja bosanskih vjerskih objekta, često, nije odraz istinskih vjerskih potreba i osjećaja, nego instrument ideološke borbe i razračunavanja sa „drugima“ u najbanalnije političke svrhe. Brojni su slučajevi „rušenja, izgradnje i obnove“ vjerskih objekata kojima vjerski i politički lideri manipuliraju u političke svrhe (Livno, Konjević polje, Divič, Zvornik, Trebinje, Banja Luka – doslovno cijela Bosna i Hercegovina.

Suvremeni svijet je potpuno okrenut naopačke; nikada se nije više gradilo, lakše dospijevalo na nebo i u nebo; nikada više gladnih, unesrećenih i ratom pogođenih; nikada više informacija i manje pameti; nikada više mega projekata, a većih izbjegličkih rijeka u potrazi za golim preživljavanjem...

08.06.2019.

ČERNOBIL U BOSNI

Svaka država je skup institucija i pojedinaca koji bi trebali imati svoje društveno mjesto i odgovornosti u skladu sa zakonima i općim moralom. Bosna je, očigledno, neizgrađena zemlja u kojij mediji, u potrazi za senzacijom, svojom ishitrenošću i neprofesionalizmom, stvaraju konfuziju i dodatno zbunjuju ionako ishalovještenu javnost. Društvo se ne može graditi i razvijati na manipulacijama i lažima. Cijena laži je još više laži. I ma koliko bile dobro smišljene imaju – kratke noge.

Černobil

Černobilska katastrofa je sovjetska nuklearna nesreća koja se 1986. godine zbila u bivšoj Sovjetskoj Ukrajini uz samu ukrajinsko-bjelorusku granicu. Bio je to najteži nuklearni incident u historiji. Radijacija se proširila SSSR-om i Evropom. Eksplozija je bila oko devet puta jače kontaminacije nego prilikom eksplodirane bombe u Hirošimi. Do danas radioaktivna prašina nije u potpunosti nestala. Černobilska eksplozija kao da je raspuhala i komunistički režim bivšeg SSSR-a. Sovjetski mediji su o nesreći objavili malo vijesti. Nije bilo knjiga, filmova ni pjesama. Događaj je ostao u vakuumu. Samu nesreću je autokratski komunistički režim minimizirao, a ni ostatak svijeta nije želio shvatiti ozbiljnost ovog problema, bezbeli jer je svaka od razvijenih zemalja Zapada u svojoj avliji imala veći broj sličnih atomskih igračkica. Dakle, i sovjetska i svjetska javnost je vrlo ozbiljan problem potpuno marginalizirala pokazujući krajnji nemar i bezosjećajnost prema ljudskim životima.

Da nešto nije uredu sa suvremenim svijetom i da je načisto sumanut svjedoči realnost u kojoj je Černobil odnedavno postao turistička destinacija?!

Nedavna HBO-ova romantizirana hit serija o Černobilu je ponovo aktuelizirala ovu nesreću.

Austrija

U Austriji je nedavno izbila afera u kojoj je glavni akter Heinz-Christian Strache, donedavni vicekancelar, predsjednik radikalne desničarske stranke FPO i jaran Milorada Dodika, dao ostavku, a ubrzo nakon toga pala je i kompletna austrijska vlada. Tim povodom predsjednik Austrije građanima je poručio: „Molim vas, nemojte na politiku gledati s gađenjem, izvinjavam se...“. Da li se iko sjeća da se neko od bosanskih političara u posljednjih 113 godina, od kako je začet politički život u BiH u formi političkih partija, izvinuo narodu i biračima za kakvu budalešćinu ili skandal kojima svjedočimo svaki bogovjetni dan?

Strachea je, izgleda, Dodik imao čemu poučiti pa je i krenuo koruptivnim stazama. Naime, mediji su objavili video koji dokazuje da mu lova nije mrska u zamjenu za medijsku i finasijsku podršku navodnih ruskih investitora. Prednost uređenih zemalja, a Austrija to svakako jest, je što na jednog koruptivnog (anti)političara imate barem jednog normalnog. Kako daleka proporcija za nas „Zapadnobalkance“. Spašavajući obraz politike predsjednik Austrije se izvinjava građanima zbog „slike koju politika ostavlja“, uvjerava birače da svi političari „nisu poput Strachea“ i poziva ih (građane) da se zajedno suprotstave korupciji.

Bosna

Na „Zapadnobalkanu“ korupcija je norma, standard i biografski uslov za bavljenje politikom. Ni javnost tu ljudsku (ne)odliku više ne uzima kao ma(ha)nu. U demokratskom svijetu političara krase: obaviještenost, elokventnost, samopouzdanje, nezavisnost..., na ovim našim prostorima dovoljno je imati povodac na glavi. U glavi nije nužno imati ništa posebno.

Isključivost, ishitrenost, potvora, podmetanje, spinovanje i objeda „drugih“ su „vrline“ za „uspješno“ i dugotrajno bavljenje politikom u Bosni. Norme i standarde uspostavljaju mediji. Naravno – NAŠI. Dok se gložimo oko Velike Srbije, Velike Albanije, velike Hrvatske.., jedino što imamo jesu velike budale. Nacionalni adrenalini sakrivaju zastrašujuću količinu korupcije, samovolje i kršenja zakona. Zato se ovi na vlasti tako grčevito drže vlasti. Pad s vlasti za njih je jednak totalnoj propasti jer će morati u optuženičke klupe. Kod „nas“ je izdajnik svako ko se suprotstavlja vladajućoj političkoj garnituri. Biti izdajnik takvog političkog sistema zasnovanog na mržnji, obmanama i lopovluku najmanje je što može i mora učiniti svako ko drži do časti i morala. U suprotnom, postaje saučesnik takve države.

Samo u Bosni najveći nosioci vlasti mogu izjaviti da je glavni krivac za odlazak mladih iz naše zemlje „nestabilan politički sistem“ ne uviđajući da su oni sami reprezent i nosioci istog tog političkog sistema.

U osinje gnijezdo korupcije još niko nije dirnuo.

Korumpirane političke elite nisu lude da pravosuđe i sudski sistem reformišu i učine ga neovisnim u tolikoj mjeri da ono sutra počne da sudi svojim reformatorima umiješanim u prljave poslove. Ama baš je sve moguće u našem malom vilajetu nepotizma, u našem feudu gdje ustajala bara porađa umišljene i ponizne sluge, ali i beskrupulozne gospodare bez vlastitog stava i mišljenja. Oni ne hodaju. Oni gmižu.

Mediji

Količina mržnje u javnom prostoru odraz je mržnje prema sistemu i institucijama. Svi mrzimo nekoga ili neku (od institucija). Uglavnom – one koje nisu „naše“. Doduše, preko noći ili jednostavnom promjenom dresa (češće) ili nacije (rjeđe) „naši“ sa la(h)koćom postaju „njihovi“. Tako može u nedogled. Priznajem, nisam u stanju da shvatim i razumijem tu destruktivnu vrstu „patriotizma“ i „domoljublja“ kojemu je osnov rušiti, diskvalificirati, podmetati, spinovati... Mediji su jednostavno postali megafon loših i nemoralnih političara. Svakodnevno prizivaju oružane sukobe, truju narod poluistinama i lažima, kvazirodoljubljem, senzacijama, nemaju respekt pred intimom i privatnošću...

Dokaz potpunog novinarskog neprofesionalizma je izvještavanje brojnih medija u posljednja dva-tri dana o nekoliko (kasnije će se ispostaviti) povezanih vijesti. Krenulo je (prije dva dana) viješću jednog portala kako se nastavnik u Srednjoj saobraćajnoj školi „preračunao“, navodeći njegovo puno ime i prezime, jer je imao krivotvorenu diplomu PMF-a. Žurno je, u potrazi za senzacijom, tražena izjava, ovim povodom, od resorne ministrice. Ministrica odgovara upravo onako kako jedino i treba: „da je u toku provjera diploma svih uposlenika u obrazovnim institucijama“, da je otkriveno „nekoliko falsificiranih diploma, ali nije željela govoriti o imenima i prezimenima“ i da je „škola odmah slučaj predala Tuzilaštvu i radi na tom predmetu“. Na kraju ministrica izjavljuje: „kad sa upravom škole detaljno sagledamo posljedice i iznađemo rješenje, učenici i roditelji će biti blagovremeno obaviješteni". Izjava ministrice je u potpunosti u skladu sa novinarskim kodeksom i praksom. Ne pominje se ime, ne ometaju istražne radnje, ne prejudicira sudski postupak i obećava blagovremeno obavještavanje javnosti i poduzimanje mjera.

Međutim, u ministricinoj izjavi je premalo „novinarskog mesa“ za senzaciju. Portal tekst dodatno „ukrašava“ skenom imena i prezimena iz Registra, visinom nesretnikove plaće, podsjećanjem na neke ranije slučajeve krivotvorenja, tekst ilustrira fotografijom djece u vrtiću, imenima i prezimenima policijskih službenika sa tvrdnjom da su stekli diplome na „sumnjiv“ način, sa tekstom „Klupko se odmotava“... Dan poslije slijedi nova vijest na istom portalu: „U stravičnoj nesreći kod Sarajeva poginuo profesor iz sarajevske srednje škole sa suprugom i kćerkom“.

Vijesti preuzimaju drugi portali, „upredaju“ se i nastaje prava utrka medija koji odjednom „osobu koja je krivotvorila diplomu“ pretvaraju u uzornog građanina, oca, muža, člana društvene zajednice, džamijskog odbora, pegaoca društvenokorisnih akcija... Opština na kojoj je živjela nesretna porodica proglašava dan žalosti...

Nije zgoreg, u ovom slučaju, podsjetiti se nekih načela novinarskog kodeksa:

- U svojem radu novinari su dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo i slobodu, uvažavati pluralizam ideja i mišljenja, pridonositi jačanju pravne države i kao demokratski dio javnosti sudjelovati u kontroli nad djelovanjem vlasti i politike.

- Svi članovi Udruženja/udruge BH novinari obavezni su pridržavati se najviših profesionalnih i etičkih načela.

- U obavljanju svojeg posla i djelovanja novinar se mora rukovoditi općim načelima i etikom novinarskog poziva. - Novinar je obavezan iznositi istinitu, uravnoteženu i provjerenu informaciju... za objavljeni podatak snosi moralnu, materijalnu i krivičnu odgovornost.

- Novinar treba štititi čovjekovu intimu od neopravdanog ili senzacionalističkog otkrivanja u javnosti. Novinar je obavezan poštivati svačije pravo na privatni i porodični život, dom, zdravlje i prepisku (intersubjektivnu komunikaciju).

- Objavljivanje podataka koji narušavaju nečiju privatnost, bez nečije dozvole, mora biti opravdano interesom javnosti.

- Posebna se pozornost i odgovornost zahtijeva kad izvještava o nesrećama, porodičnim tragedijama, bolestima, djeci i maloljetnicima, u sudskim postupcima, poštuje pretpostavku (presumpciju) nevinosti, integritet, dostojanstvo i osjećanje svih stranaka u sporu.

Jedini logičan zaključak koji se nameće u ulozi novinara i medija u ovom „slučaju“ je – kada će se početi provjeravati diplome novinara? Društvo, država, njene institucije i svi građani i sve profesije imaju iste moralne, zakonske i profesionalne imperative da budu društveno odgovorni, savjesni, etični...

Ne možemo stremiti državi u kojoj će i havarija nuklearke biti tajna i njeno skrivanje biti patriotska obaveza; ne možemo uporno i iznova glasati za političare koji su ogrezli u korupciji i podržavati medije koji zarad senzacionalizma lihvare nad ljudskim privatnostima i sudbinama.

29.05.2019.

POJAM HIDŽRE U AREBIČKOJ ŠTAMPI

Sažetak

Odlaskom Osmanlijske države iz Bosne i Hercegovine nestalo je sigurnosti za bosanske muslimane zbog nedostatka zaštite. Veliki broj Bošnjaka napustio je svoju imovinu i odselio se (učinio hidžru) u današnju Tursku, neke dijelove Makedonije, Albanije pa čak i Egipta. Oni su se odlučili na ovaj čin zbog nevjerice u opstanak muslimana bez osmanlijske vlasti i očuvanja islamskog identiteta. Vrlo često su se ova kretanja poistovjećivala sa hidžrom, mada se sada jasno vidi da nisu postojali opravdani razlozi za hidžru/iseljavanje Bošnjaka. U ovom radu razmatra se pojam hidžre, njena šerijatska utemeljenost, dokumenti i rasprave po ovom pitanju u arebičkoj štampi.

Ključne riječi: arebička štampa, Tarik, Muallim, Misbah, Jenji Misbah, hidžra, muslimani, Islamska zajednica, Bosna i Hercegovina, Bošnjaci, Mehmed Teufik Azapagić, Muhammed Rešid Rida...

Uvod

Dolaskom Bosne i Hercegovine pod Austro-Ugarsku upravu Bošnjaci su potpuno izgubljeni. Veliki broj muslimanskog stanovništva nije htio da dočeka okupatora i uslijedio je prvi iseljenički talas koji se kretao prema ostacima Osmanlijske države. Uprkos proklamiranim poklicima kako Austro-Ugarska dolazi da kultivira, kulturno uzdigne i europeizira stanovništvo BiH, ipak je Austro-Ugarska prema domaćem stanovništvu, osobito prema Bošnjacima, sprovodila suptilnu represivnu demografsku politiku.

Riječi Meše Selimovića na najbolji način prikazuju kolektivnu apatiju Muslimana u tom periodu: «Mislim da nikad nijedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego što su bosanski Muslimani... Nisu prišli tuđinu, a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikud. To je tragični bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuće i porodice stvoren je kult, i sav neistrošeni vitalitet tu se ispoljavao... Išli su s okupatorom, ali su ga mrzili jer im put nije bio isti. S ostalima nisu mogli, jer su željeli kraj Turske Carevine i doprinosili njenom rušenju. A kraj Turske Carevine je i kraj svega što su oni bili.» (Selimović 2013: 180)

Bošnjacima je okupacija podsjetnik na ne tako davnu prošlost u kojoj je Bosna bila krajina na zapadnoj granici Osmanlijske države. Oni su svjesni i boje se realnosti da ni pokret Husein-kapetana Gradaščevića za „neovisnost“ Bosne i Hercegovine nije imao podršku europskih sila. Naprotiv. Ve¬like europske sile su zdušno podrža¬vale i pomagale sve druge nacionalne pokrete i njihove revolte u susjedstvu, da bi, kada je Osmanlijska država dovoljno oslabila, sazvale kongres u Berlinu, i pot¬pisale Sporazum kojom se praktično priznaju sve slavenske države na Bal¬kanu unutar svojih historijskih grani¬ca, osim jedne - Bosne i Hercegovine. Paragrafom 25 tog Sporazuma utvrđuje se status Bosne i Hercegovine kao međunarod¬nog „protektorata“ pod austrougarskom upravom. Osjećaj beznađa moguće je razumjeti samo u kontekstu vremena i haotične konsternacije, koja je vladala nakon okupacije. Tragičan gubitak duhovnog uporišta i historijsko raspuće, bez realnije i konstruktivnije misli, uz gubitak uporišta u vjeri i vjerskoj državi, te nepripremljenost na nove oblike vlasti i organizaciju društva, polučilo je teške posljedice čiji je realan ishod bio masovno iseljavanje.

Taj stalni osjećaj nesigurnosti u svojoj zemlji, ali na evropskom tlu, iz individualne, ali i iz kolektivne, percepcije, kod Bošnjaka je prisutan do suvremenosti. Bez obzira koliko je austrougarska okupacija imala iznimno iznenađujući i negativan učinak na Bošnjake, gdje su se oni iznenada našli u „neprijateljski“ nastrojenoj evropskoj sredini i okruženju, oni su nepokolebljivo čuvali nacionalni i vjerski identitet i počeli stidljivo tražiti da se integriraju i realiziraju kao autohtoni evropski narod i dio slike u nacionalnom mozaiku Europe. Oni (Bošnjaci) su, s pravom, skeptični jer im od Berlinskog kongresa do najnovije epohe (Dejtona) nije dopušteno da izgrade naciju i državu poput drugih evropskih naroda, kojima to pravo nikada nije osporavano. Naprotiv, u svim evropskim ratnim, političkim i pregovaračkim evropskim epizodama oni (narodi) su podsticani u nacionalnom konstituisanju. Jedino Bošnjacima, od Berlinskog kongresa do danas, niti jedan međunarodni sporazum nije, istinski, dozvoljavao međunarodno priznanje nacije i države.

U četrdesetogodišnjem habsburškom periodu „doživljava Bosna, pored konceptualnih ideološko-političkih promjena i stvarne etničke promjene svog stanovništva. Muslimani se masovno iseljavaju, a doseljava mnogo katolika, nešto malo protestanata, grkokatolika i nazarena iz drugih dijelova Monarhije“. (Kržišnik, Bukić, 1997: 30) Austro-Ugarsko osvajanje Bosne i Hercegovine bio je prvi slučaj u historiji da povlačenjem Osmanlijskog carstva sa evropskog tla domaće stanovništvo koje je prihvatilo islam ostaje i nastavlja živjeti pod nemuslimanskom vlašću. Dolazak Austro-Ugarske u BiH značio je za Bošnjake prelazak iz jednog u drugi civilizacijski krug, što nije moglo proći ni jednostavno, ni bezbolno, niti brzo, jer stotine ekonomskih, političkih, kulturnih i psiholoških niti, stvaranih i razvijanih stoljećima, vezivalo je bosanske muslimane sa dalekim centrima političkog, vjerskog i kulturnog života islamskog svijeta.

„Okupacija, protiv koje su se Muslimani borili, presjekla je jednim mahom sve te veze. Godinama poslije okupacije Muslimani su se osjećali potpuno izgubljeni. Prepušteni sami sebi, politički neorganizirani i bez ikakvog oslonca izvan Bosne, oni su morali prihvatiti novu civilizaciju ili propasti. Međutim, put prilagođavanja novim prilikama nije bio ni lak ni jednostavan... Jedini pokret koji nastaje u samom muslimanskom narodu je iseljavanje u Tursku zbog teških ekonomskih prilika, što će u tri maha, nakon uvođenja vojne obaveze, u vrijeme Džabićeva pokreta i poslije aneksije, dobiti krupne razmjere.“ (Imamović 1976: 104)

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak je jedan od rijetkih Bošnjaka koji se odmah nakon okupacije zalagao protiv iseljavanja koga su neke hodže, koji su podsticali iseljavanje u Tursku, nazvali islamskim terminom, hidžra. Prema Ljubušaku, „nema tu nikakve hidžre, jer Bošnjaci, iseljavajući se u Tursku, 'niti su sebi kakvu korist učinili, niti onome mjestu gdje su se naselili'.“ U svojim raspravama Ljubušak veliki dio prostora daje odvraćanju Bošnjaka od iseljavanja, iznoseći svoj sud: „Za malu stvar i bez teške muke ostaviti svoj zavičaj i otići u tuđinu, to je baš veliki grijeh, to neće učiniti nikakav rodoljub“. Zatim, on bodri svoje zemljake i kaže: „...treba donekle pretrpiti, boriti se, nastojati da tu muku od sebe odbijemo, a ne odmah odlučiti se na iseljenje“. (Karić, 2002: 171)

Problem iseljavanja tretira se u svim arebičkim časopisima od početka izlaženja ovog vida štampe pa sve do njenog kraja. Tekstovi su brojni, od tematskih koji nadugo i naširoko objašnjavaju tefsirska pojašnjenja i definicije hidžreta, pa do literarno narativnih u člancima pod nazivom Dedini menakibi. Trebale su oteći čitave rijeke ljudi i proći tridesetak godina da se u ulemanskom staležu shvati pogubnost ovakve politike iseljavanja. Tako će u Tariku, najvjerovatnije kroz autorski rad Mehmeda Čauševića, u članku „Dedini menakibi“, širokim narodnim slojevima biti upućen vapaj: „- Efen' dragi, ono ti bijaše medu nama velika zbrka na oku¬paciji. Ni deseti nije mislio da će navršiti trideset godina pod upravom Austro-Ugarske; svak je bio na pola odlučio da se seli. Tadašnja naša seoba nazva se hidžretom, a bio je tada glas da je hidžret sunnet, vadžib, pa čak i farz. Efen' dragi, ko naš svijet, mnogi je želio da izvrši taj sunnet, ili ti vadžib i farz, premda sunneta, vadžiba i farzova puno terći“. (Tarik, I/1908, br.7, 122)

Definiranje hidžre

Uredništvo Tarika davalo je prostora i značaja najaktualnijim društvenim problemima i tretiralo ih sa vjerskog, ali i nacionalnog aspekta. Potvrdu ovog stava najbolje možemo uočiti u posebnom uvodnom redakcijskom članku Hidžret (Tarik, II/1910, br. 9, 129-133), koji tretira pošast iseljavanja Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine, počevši od semantičkog razjašnjavanja ovog pojma, njegovu elaboraciju kroz istorijsku praksu, pa sve do šerijatskih odredbi u pogledu hidžre: «Evo jedne riječi koja se često spominje među našim muslimanima, ali joj se pravo značenje dobro ne shvaća. Riječ 'hidžret' ima dosta značenja, od kojih je najglavnije: ostaviti grijeh, terk učiniti besposlicu, osjeći se od zlih običaja. Doduše 'hidžret' znači ostaviti svoj vatan, pa se izseliti u drugo mjesto. Naš je svijet ovo drugo značenje poprimio tako, da bez opravdanog razloga kaže: Ja ću hidžret učiniti i dapače neki i odsele. Pravi hidžret jest onaj hidžret, koji se čini u ime toga da čovjek očuva svoju svetu vjeru – din-islam i svoj namus. Dakle u hidžreta je šart, da čovjek u svojoj domovini bude zapriječen od izvršenja vjerskih propisa, da mu bude namus i džan izvrgnut opasnosti.“ U nastavku teksta pojašnjava se da prvi muslimani nisu napuštali Mekku sve do trenutka dok njihovi životi nisu bili ugroženi i dok su mogli obavljati vjerske propise ne dovodeći živote u pitanje. Kada su životi muslimana dovedeni u opasnost dozvoljava se seoba u Habeš, a potom u Medinu. Iznosi se stav da je stanje bosanskih muslimana neuoporedivo sa situacijom u kojoj su se nalazili prvi muslimani i stoga je neispravna bilo kakva uporedba hidžre sa napuštanjem Bosne i iseljavanjem u Osmanlijsko carstvo. Navode se banalni razlozi za iseljavanje koji se pokušavaju predstaviti kao islamska dosljednost: „razljuti se Hasan ili Omer na svoga komšiju Ahmeda zbog kakve malenkosti, pa odmah viče: Mi ćemo njemu vlaha pod pendžer, a mi ćemo se seliti. Na mnogim mjestima poteče svađa između džematlija zbog imama, pa neki zaviču: mi ćemo se seliti, nećemo mi, da nam taj i taj zapovijeda.“

Preces iseljavanja rezultat je „pukog neznanja“ i „neukosti svjetine“, kao i agitacija nedobronamjernika koji šire lažne informacije da će Austro-Ugarska svakog časa zabraniti iseljavanje pa to treba učiniti što prije i da Turska svakom muhadžiru daje „sto lira što je dosta primamljivo“. Uredništvo jasno ukazuje da je iseljavanje rezultat „velikog neznanja, jer Božiju zapovijed krivo izvodimo“. Alternativa je individualno i kolektivno pregalaštvo kako bi se Bošnjaci, koji „samo zijevaju po kahvama i jadikuju po sijelima što im samo ne pada iz neba“, obrazovali i postali „učeni ekonomi, gospodari, trgovci, tišleri, gvožđari, krojači itd“ i na taj način uklopili u nove tokove i načine života. Bosanski muslimani se potiču na jedinstvo, slogu, „da jedni drugima vazda dobro žele“ i „da zajedničku sreću u zajednici pribavljaju“. Izlaz je u moralnom uzdizanju zajednice i svakog pojedinca, „da ne kopamo jamu jedan drugome“, da se muslimani moraju oduprijeti „nekakvom strančarenju“ koje vodi neslozi i gdje naivne muslimane političari „navode na tanak led i upotrebljavaju u svoju korist“.

Bez uvijanja se konstatira da „za iseljavanje naših muslimana nejma pravog uzroka, jer u našoj domovini nije nikom zabranjeno: učiti islamsku nauku, vršiti islamske propise, držati se islamskog ahlaka. Niko nam nebrani, ako hoćemo, od naših mekteba, medresa, da načinimo 'darul-funune', sveučilišta, pa da i dan i noć učimo, a tako isto niko nam neće prigovoriti što bismo na svakom brdu po jednu džamiju načinili i u njima klanjali. Dakle učiti islamsku nauku slobodno, vršiti islamske propise slobodno, onda zašto da idemo?“. Napuštanje „svog vatana“ iz neznanja nije hidžra, „time se din-islamu hizmet ne čini, nego naprotiv to je hijanetluk, jer se stim nanosi velika šteta islamu“. Da je ovakva praksa bila u historiji islama i da su muslimani bježali „ispod nemuslimanskih država“ zar bi muslimana danas bilo širom svijeta. Ako bosanski muslimani žele pravi hidžret oni treba „da ostave ružne običaje, da se okite islamskim adabom, da prifate za nauku, da svoju djecu odgajaju u islamskom duhu, da ih naoružaju svakovrsnim znanjem, da složno žive, da gledaju kako bi sačuvali i unaprijedili svoj imetak, da paze na to, da ne ide muslimanska zemlja u tuđe šake“. Muslimani se moraju izdignutu iz letargije, „ne trebaju oponašati tuđince u onome što je gore, kao u mejhanu ići, komara se igrati itd., nego da sebi uzmemo od njega ono što je bolje“. Izlaz je u prosvjeti, u savladavanju novih vještina primjerenih vremenu i okolnostima, biti „dobar kovač, krojač, tišler“; znanjem „nadvisiti“ stranca, unaprijediti „znanje, zanat i trgovinu“. Ako bosanski muslimani „ostave džehalet, neznanje, lijenost a prihvate znanje, zanate i posao u svakom pogledu to će onda biti pravi hidžret, bez da se rastajemo s našom lijepom domovinom. A ako mi ostanemo i na dalje u ovom dosadašnjem drijemu i džehaletu, vjerujte mi, onda nigdje pristali nijesmo, pa da tamam odemo u Medinu“.

Uredništvo poziva sve imame i institucije Islamske zajednice da „narodu otvore oči da ne hodaju čoravi kod očiju“, moli muderise i softe, koji dolaze „u dodir sa svijetom“ da vjernicima objasne „šta je pravi hidžret, a u čemu je naša propast“. U nastavku teksta se navode argumenti i razlozi kojima imami treba da „upute narod“: kada i u kojim prilikama se hidžra čini; kakava je praksa i razlozi Allahovih poslanika za hidžru; da se bosanski muslimani ne nalaze u situaciji koja bi legitimirala hidžru kao nužnost; „da živjeti pod vladom nemuslimanskom nije nikakav grijeh, niti to može biti uzrokom hidžretu“; „strahovitost posljedica seobe za one, koji hidžret učine, kao i štetu koja se nanosi time onoj svoj braći koja ovdje ostanu, koja ne mogu hidžret učiniti; da se naš hidžret mora osuditi i s gledišta same vjere; da hidžret, kojem nije povod u čistoj ljubavi prema vjeri, nije šer'i hidžret, nego čotiluk i kukavičluk“.

Kao što smo vidjeli, ulema Društva vrlo aktivno se uključila u zaustavljanju iseljavanja. U tekstu se detaljno izlaže smisao hidžre općenito, zatim je ukazano na njene dalekosežne negativne posljedice. Ponuđena su i rješenja na koji način svaki član Društva treba djelovati na obrazlaganju negativnih posljedica hidžre, kako za one koji sele, tako i za one koji ostaju u Bosni i Hercegovini. Rukovodstvo Društva upozoravalo je na važnost jedinstva i očuvanja brojnosti muslimanskog naroda, jer jedino tako mogu osigurati zaštitu svojih interesa i isposlovati svoja prava, čime se osigurava bolji status za cjelokupnu bosanskohercegovačku muslimansku zajednicu. Naglašava se da je sveta islamska dužnost svakog muslimanskog rodoljuba da svim silama radi na suzbijanju seobe. Posebno je istaknuto da je to obaveza u prvom redu uleme, u koju se ubrajaju i oni - muallimi i imami.

Iz Dedinog kazivanja vidi se početak otrežnjavanja bosanskohercegovačkih muslimana koji su gajili iluzije da će okupacija potrajati kratko vrijeme. Posli¬je tridesetgodišnje zbilje trebalo je biti jasno da su sve nade o povrat¬ku na staro vrijeme propale. Iseljavanje je najgori izlaz, jer je ono ne samo nanijelo i nanosi ogromne štete materijalne prirode, već isto tako unosi još veću dezorijentiranost i onemogućava zauzimanje real¬nog stava. Ovaj apel značio je mnogo budući da se iseljavanje poslije trideset godina okupacije smatralo još uvijek kao moralna obaveza i upoređivalo sa hidžrom. Nije ovo hidžra, upozorava u svom članaku jedan dopisnik lista, jer hidžra je samo onda oprav¬dana ako se čini u situaciji kada je ugrožen fizički opstanak, ili ako se ne može živjeti u skladu s temeljnim principima vjere. Međutim, u članku se dalje veli: "Danas ja ne vidim da nam brane podizati džami¬je i mektebe, ići u džamiju i slati djecu u mekteb", a zatim se nastavlja tvrdnjom da je veća i preča dužnost "ako se hidžret učini od svojih nevaljaština i prifati se za dobre poslove". (Tarik, I/1908, br.7, 123) Da bi se zaustavilo iseljavanje muslimana, navode se realni razlo¬zi i ističe stav da ono nije ni u općem interesu, jer je mnogo bolje da muslimana ima i u „kršćanskim zemljama“. Iseljavanje je neuputno stoga što i Turci i njihovi zvanični predstavnici, kao i njihova sredstva informiranja, savjetuju da se ostane kod kuće i da se čuva svoja domo¬vina. Organ Mladoturaka u svom broju od 30. ramazana veli: „Ako Bošnjaci ostave svoju domovinu, više se ne mogu nadati ni u kakvu budućnost jer su svoju domovinu za uvijek izgubili". (Tarik, I/1908, br.7, 124)

U članku „Baš je hodža i po“ ponovo se obrađuje tema hidžre. To je, u stvari, pismo nekog Livnjaka u kojem se iznosi slučaj jednog carigradskog hodže koji poziva kolegu iz Livna da seli u Tursku, jer je, navodno, živjeti u nemuslimanskoj državi pokuđeno djelo. Uredništvo se odlučno suprotstavlja takvim mišljenjima i pobija "argumente" takvih hodža kao što je ovaj iz Carigrada. Članak je značajan i po tome što se izruguje stepenu naobrazbe ulemanskog staleža i posljedicama koje oni svojom neukošću imaju u širem društvenom kontekstu. „Skoro je jedan hodža iz Carigrada pisao ovamo svom jednom rođaku pismo u kojem veli - Ili se odreci Livna ili dina - a onda je te riječi potkrijepio sa ovim hadisom (ako je hadis): 'Ko je mumin iz Dari harba more izaći a neće, nego hoće bez šerijatskog uzroka da pod vlahom ostane, on od moga umeta nije.' Vidi se da taj hodža efendija ne zna ni gdje se nalazi, a razumije se da on ne vidi dalje od svoga nosa... Kad bi tako sva ulema mislila kao on, onda bi smo kroz kratko vrijeme skučili islam na samu Medinu i Meku, gdje onda ne bi mogli opstojati niti dvije godine dana... Da nam hodža sam znade koliki hijanetluk čini svome dinu ušljed svoga džehaleta, on bi na svoja usta pečat udario, pa ne bi govorio dok je god živ. E baš si hodža i po!“ (Tarik, II/1910, br. 9, 133-134)

Uredništva arebičke štampe uzroke neprosvjećenosti muslimana vidi u konzervatizmu i neprosvjećenosti samih vaiza koji su postrani od ključnih društvenih problema ili su nedovoljno energični ili educirani da principe islama tumače na ispravan način. Otvorena kritika nedostataka uleme imat će kontinuitet u programskoj orijentaciji Tarika: „Pošto se vaizi mogu brojiti kao duševni liječnici, kao ljudi koji predvode i u dinskim i dunjalučkim poslovima, svrha od vaiza jest opominjati svijet i istraživati one bolesti koje su okužile muslimane, pa prema bolestima lijekove davati i liječiti“. Tadašnja ulema svojim angažmanom samo „veću bolest svijetu zadaje“. Dio uleme „ne zna razlikovati bolesna od zdrava, ne svaća narodnih potreba, niti su ikako u stanju dokazivati svijetu, i po svemu izgledaju kao kipovi“. Druga vrsta uleme su oni koji „propovijedaju tesavvufsku nauku koja nije nikako u svezi sa narodnim potrebama i pričajući tako čudesa nekadašnjih dobrih ljudi, što svijet i ne pojmi, misle po svom krivom svaćanju da miletu hizmet čine“. Treći, opet, koriste verbalni egzibicionizam, njihovi vazovi nisu primjereni aktuelnim događajima i „narodnim potrebama“, njihov vokabular i jezik su nerazumljivi običnom čovjeku, oni dokazuju na taj način „svoju veleučenost i umjesto vaza i savjeta počnu tumačiti jezična pravila, to jest zašto je ova riječ prije ili ona kasnije i tako dalje“. (Tarik, II/1909, br. 4, 51-52)

Vrlo interesantan je članak o hidžretu u Muallimu koji, i sa vjerskog aspekta, neuobičajeno oštro osuđuje ovu pojavu i jedan je od prvih radova koji jasno i nedvosmisleno osuđuje pojavu iseljavanja nakon višegodišnjeg muka. „Seoba našeg svijeta u Tursku, nije bila ni farz, ni vadžib, ni sunet, ona koja je poticala iz raznih tendencija, među ovima i 'Dunja jesibuha', što se ističe u našem hadisu šerifu – te je seoba unesrećila i upropastila na hiljade naših porodica. Tome je bilo krivo neznanje i tvrdoglavost, ta dva neprijatelja ljudskom rodu kojih se svojstva, na žalost, nalazi u obilju kod našeg prostog svijeta. Naš svijet nije htio da pita i da sluša pametnih i učenih ljudi od uleme, niti od drugih. Koji god je alim digao svoj glas protiv hidžreta, ožigosan je bio kao 'Švabinovac', plaćenik i izdajnik vjere, danas je valjda svako načisto da ti alimi i drugi ljudi, koji su smetali od hidžreta, nijesu bili ni 'Švabinovci', ni izdajnici vjere, nego pravi prijatelji svoga mileta“. (Muallim, III/1913, br. 7, 104)

Stavovi i fetve o hidžri

Odmah nakon okupacije uslijedila je spontana kampanja lokalnih hodža o nužnosti iseljavanja jer je „nedopušteno“ živjeti pod nemuslimanskom vlašću. Vrlo teško se moglo oduprijeti nadolazećem talasu straha i nesigurnosti. Ulema okupljena oko arebičke štampe i vođstvo mualimsko-imamske organizacije ima ispravan stav i strpljivo se zalaže za odvraćanje od iseljavanja. Lokalnim imamima se šalje „uputa u obliku okružnice da bi naš svijet odvraćali od hidžreta“. Dodatnu pometnju kod naroda i konfuziju kod lokalnih imama izazvala je i fetva šejh-ul-islama iz 1887. godine kojom je zatražena hidžra muslimana iz Bosne. Razlozi za i protiv hidžre bili su predmet oštrih sučeljavanja za čitavo vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini. Argumente za i protiv hidžre možemo anlizirati kroz tri dokumenta: Prvi tekst je navedena fetva šejh-ul-islama, drugi Poslanica o hidžri (Risale fil-hidžre) koju je napisao poznati bosanski alim i prvi reisul-ulema Mehmed Teufik Azapagić (1838-1918), a treći fetva egipatskog učenjaka Muhammed Rešid Rida koja je često citirana u arebičkoj štampi kao krunski dokaz protiv iseljavanja.

Azapagić je kao tuzlanski muftija 1884. godine napisao Poslanicu na arapskom jeziku, da bi je dvije godine kasnije list Vatan štampao na turskom jeziku, u nešto skraćenoj formi. Azapagić naširoko dokazuje da ne postoje šerijatski razlozi za iseljavanje muslimana nakon okupacije Bosne i Hercegovine. Azapagićevi stavovi odišu osjećajem za kontekstualno tumačenje islamskih propisa, realnost i dugoročnu dobrobit Bosne i muslimana. Tim prije jer su njegovi stavovi oponirali fetvi šejh-ul-islama u Istanbulu. Nama je najinteresantniji treći dokument – fetva iz 1909. godine Rešida Ride, jer je najcitiraniji šerijatski dokument protiv iseljavanja u arebičkoj štampi, a potom, jer nudi čitav niz vjersko-pravnih argumenata protiv iseljavanja. Razlog donošenja fetve je obraćanje jednog čitaoca iz Travnika listu El-Menar koji je izlazio u Egiptu i bio glasilo islamskog reformističkog pokreta.

Muhammed Rešid Rida je značajna ličnost islamskog reformističkog pokreta i najpoznatiji učenik čuvenog egipatskog reformatora Muhammeda Abduhua. Pokretač je čuvenog egipatskog časopisa El-Menar (Svjetionik), vrlo cijenjenog časopisa koji je bio poznat širom islamskog svijeta i iz kojeg su u arebičkoj periodici preneseni brojni tekstovi. Po islamskom zakonu osnovna upravljačka podjela svijeta je na dar-ul-islam (zemlja islama) i dar-ul-harb (zemlja rata/neprijateljska zemlja). Bosna i Hercegovina je okupacijom ipak nominalno zadržala sultanov suverenitet, te je time imala status „muslimanske zemlje“. Aktom aneksije BiH prelazi u status „neprijateljske zemlje“ te time, prema klasičnoj šerijatskoj doktrini, iseljavanje iz tog područja je obavezan čin. Zastupa se stav da čitav niz vjerskih obreda (namaz, sklapanje braka, zekat, post, džuma, hadž...) nisu valjani zbog ove šerijatske interpretacije. Izvjesni alim iz Turske u Bosni upravo zastupa ovakav kruti stav. Ova tumačenja dodatno uznemiruju stanovništvo, što je i bio povod za obraćanje čitaoca iz Travnika Ridau sa molbom za njegovo šerijatskopravno tumačenje.

Rida bez uvijanja odbacuje stav ovog turskog vaiza. Napominje da je hidžra za muslimane obavezna samo u dva slučaja: Da se na određenom području silom zabranjuje vršenje vjerskih propisa i borba u odbrani muslimanske zajednice (džihad). Dalje navodi da se navedeni razlozi ne mogu odnositi na Bosnu i Hercegovinu i njene muslimane. Ako u Bosni muslimani imaju pravo da javno praktikuju svoju vjeru (ezan, džemat, namaz, hadž, itd.) i primjenjuju šerijatsko pravo, makar u personalnim pitanjima, ta zemlja ima s vjerskopravnog stanovišta karakter dar-ul-islama. Bez sumnje ovakav stav Ridaa je značajno utjecao na usporavanje iseljavanja muslimana iz Bosne.

Broj iseljenika u Tursku iz Bosne i Hercegovine

Uredništva svih arebičkih časopisa zastupaju stav da treba ostati u zemlji, probuditi se iz letargije, okrenuti se privređivanju i uključiti u moderne tokove života, te time steći ekonomsku mogućnost za opstanak. Iseljenici bez pravih razloga napuštaju Zemlju, velikim dijelom su se na napuštena zemljišta muslimanskih iseljenika naseljavali kolonisti iz drugih dijelova Monarhije. Pojedinci su se špekulacijom imovinom iseljenika znatno obogatili. I oni imućniji Bošnjaci ne uključuju se u moderne načine privređivanja nego se masovno odaju hedonizmu ispuštajući iz ruku i onaj kapital koji su imali. A kapitala u „bošnjačkim rukama“ je bilo. „Broj od 2.406 aga primio je na ime otkupa u godinama 1912 i 1913. svotu od preko 21 milijun kruna. Privredni efekat tolikog dobivenog novca, međutim, nije se adekvatno odrazio u bosanskohercegovačkoj privredi, jer ova svota nije prvenstveno bila iskorištena za podizanje privatnih industrijskih pogona ili za formiranje velikih, racionalno vođenih poljoprivrednih gospodarstava, nego je uglavnom utrošena u luksuz ili spremljena u čarapu. Samo je mali dio stigao u novčane zavode i time stajao na raspolaganje bosanskohercegovačkoj privredi.“ (Hauptman, 1987: 186)

Bošnjaci su jednostavno nespremni za novo doba – doba kapitalizma. „Današnji kapitalistički sistem hara kao opasna kuga sve one krajeve koje Evropa svojom nesretnom kulturom 'usreći'. Veliki financijalni evropski zavodi odmah otvaraju svoja novčana poduzeća i nevještim i bezazlenim urođenicima daju novac uz skupe kamate, koji, ne misleći da će na taj način sav imetak izgubiti, budalasto hrle u svoju propast. Pogledajmo samo u one krajeve gdje je se Evropa prije kratkog vremena uvukla? U Tunisu, Alžiru i Misiru domaći je narod izgubio milijarde, a to je sve proždro stranac.“ (Misbah, II/1913, br. 9, 2)

Teško je do danas doprijeti do prave slike i utvrditi egzaktne pokazatelje o broju iseljenika Bošnjaka u Osmanlijsku državu. Ova tema je i iz današnje vremenske percepcije predmet čestih politikantskih rasprava i politizacije. Ni nauka nije pošteđena „navijačkih“ i subjektivnih pristupa kako bi se priskrbili za svoju „stranu“ ili naciju „povoljniji“ statistički pokazatelji. Brojni istraživači su obrađivali ovu temu i statističke podatke iseljavanja. Brojke i procenti se znatno razlikuju u ovisnosti od autora do autora. Od tvrdnji da se radi o nekoliko desetina hiljada (oko 30.000) do 300.000 ili čak 500.000 osoba, odnosno brojka se „ažurirajući“ diže do podataka da danas u izbjeglištvu, sa potomstvom u nekoliko generacija, širom svijeta, uglavnom u Turskoj živi čak 1,5 milion Bošnjaka. Matematika „googlovskih istraživača“ dobacuje i do „9 miliona potomaka Srba islamske veroispovesti u Turskoj“.

U ovom radu navodimo osnovne brojčane podatke iz radova autora Nusreta Šehića, jer su rađeni naučnom metodologijom i najvećim dijelom su prepis zvaničnih podataka popisa stanovništva koji su se održavali (ne redovno) od sredine XIX stoljeća do danas. Procentualne oscilacije zastupljenosti stanovništva su vrlo interesantne, počevši od zadnjeg predokupacionog popisa iz 1865. godine “kada je zabilježeno 46,3% pravoslavnih, 30,7% muslimana i 22,7% katolika. Godine 1895. BiH je imala 1.336.091 stanovnika, od čega: pravoslavci – 571.250 ili 42.76%, muslimani – 492.710 ili 36.88%, rimokatolici – 265.788 ili 19.89%, židovi – 5.805 ili 0.43%, ostali – 538 ili 0.04%. Sličan odnos u okviru etničke strukture bilježe svi austrougarski popisi, pa i posljednji 1910. godine (43,5% pravoslavnih, 32,2% muslimana i 23,3% katolika)“. (Šehić, 1987: 248-249)

Okupaciona vlada je tek 1883. godine počela da vodi zvaničnu statistiku o broju iseljenika, ali je tek 1906. godine (?!) objavila podatke o njihovom broju. Prema tim podacima, „od 1883. do 1905. godine broj iseljenika Muslimana iznosio je 29.079“. (Šehić, 1987: 248-249) Kako se vidi, ovi podaci obuhvataju samo mali period, i to onaj u kojem nije bilo velikih političkih potresa, podaci ne obuhvataju period pred okupaciju i neposredno iza, odnosno, najburnije periode kada je iseljavanje i bilo najbrojnije. Svi krupniji događaji u BiH uticali su na povećan broj iseljavanja. Tako je „nakon aneksije u toku 1910. i 1911. godine iseljeno 28.000 Muslimana u Tursku“.

Možemo rezimirati, nije precizno utvrđen ukupan broj iseljenika u Tursku u toku četrdesetogodišnje austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini. „Prema podacima koje su objavili pojedini listovi, taj broj se penjao i do 300.000. Austrougarska statistika je to svela na broj od 61.114 Muslimana, što odgovara uglavnom broju useljenih kolonista (63.376). Ali se ni ovi podaci nisu smatrali potpuno pouzdani. Da se radilo o većem broju iseljenika nego što je to utvrdila austrougarska statistika, pokazuju podaci o popisu stanovništva koji su objavljeni u određenim vremenskim razmacima. Prema popisu stanovništva iz 1879. godine, zatečeno je 448.613 Muslimana ili 38,73% od ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine. Prema popisu iz 1885. god., ukupan broj muslimanskog stanovništva popeo se na 492.710, ali je u odnosu na ostali dio stanovništva već pao na 36,88%. Deset godina kasnije, tj. 1895. god. popisom se utvrđuje dalji apsolutni porast broja Muslimana na 548.632, ali se u odnosu na ostalo stanovništvo njihov broj smanjio na 34,99%. Takva tendenca se iskazuje i prilikom popisa 1910. godine kada se u apsolutnom iznosu broj muslimanskog stanovništva popeo na 612.137, ali se u odnosu na ostali dio stanovništva bilježi dalji pad na 32,25%.“ (Šehić, 1987: 249)

Ne ulazeći u ozbiljnu analizu koliko su doista egzaktni statistički popisni pokazatelji, zatim zvanične iseljeničke zabilježbe, rasprave i analize iz tog perioda o razlozima i stepenu autentičnosti podataka koji su objavljivani, ipak se može uporedbom objavljenih podataka doći do izvjesnih zaključaka: popisima nije registriran najveći iseljenički val nastao neposredno pred okupaciju i nakon same okupacije; okupaciona vlast je nastojala da „uravnoteži“ objavljivane podatke o broju iseljenika sa brojem useljenika; Bošnjaci su imali negativan stav prema popisivačkim aktivnostima pa su namjerno umanjivali podatke (?!) o broju članova obitelji; posebno izražene predrasude Bošnjaka bile su u pogledu popisa ženskih osoba... Nepobitno se, ipak, može zaključiti da se realan „broj iseljenika Muslimana u Tursku za vrijeme austrougraske uprave u Bosni i Hercegovini na osnovu raznih uporednih podataka kreće oko 150.000“. Iz današnje percepcije ovaj broj nam se može činiti „malim“, međutim, radi se o jednoj trećini ukupnog broja Bošnjaka; dakle, mnogo veći procenat nego su ukupna stradanja i iseljenički val u posljednjem bh ratu.

Razlozi iseljavanja

Interesantni su društveni aspekti i događaji koji su utjecali na odluku Bošnjaka na iseljavanje, odnosno teme, razlozi i motivi koji su tretirani u arebičkoj štampi, a mogli su da budu poticaj za masovnija iseljavanja. Religijske konverzije su imale itekakav odjek u arebičkoj štampi. Ova tema je nadugo i naširoko objašnjavana i tretirana i korištena kao najoštrija kritika režima, iako je pedantno zabilježeno da je broj konverzija, za čitavo vrije austrougarske uprave, u svim smjerovima bio relativno mali. Zabilježeno je oko tridesetak slučajeva konverzija, koje se prikazuju teleološki, u kontekstu stalne borbe za samoodržanje, i otpora koji se u tom smislu pruža, kako zavojevaču tako i pokušajima konverzija od strane kršćana i pravoslavaca. Slučajevi se simplificiraju na razini podjele na ugnjetača i ugnjetenog; Bošnjake i na administrativni aparat koji blagonaklono posmatra prozelitizam, odnosno slučajevi se posmatraju i tretiraju kroz prizmu muslimanske simbolike patnje i mučeništva.

Proizlazi, htjeli to priznati ili ne, sva srž nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini, kod sve tri vjeroispovijesti, svodi se na vjerski osjećaj. Kod Bošnjaka to je razmljivo u određenoj mjeri, jer razlog je što je islam, među bosanskim muslimanima (odnosno, muslimanima uopće), stoljećima funkcionirao kao povezujući faktor i na razini političke ideologije. Islamska civilizacija i kultura od osnivanja je funkcionisala kao jedinstvo vjere i politike. Zbog toga je i izbor reis-ul-uleme predstavljao prvorazredno političko pitanje koje je zauzimalo dosta prostora u arebičkoj štampi. Na koncu brojnih peripetija, prvog bosanskohercegovačkog reisa imenovao je austrougarski car, a ovo imenovanje svojom menšurom potvrdio i istambulski šejh-ul-islam. Ovaj događaj predstavlja ključni trenutak u spoznaji Bošnjaka o njihovom definitivnom i bespovratnom odvajanju od političkih i vjerskih vlasti u Istambulu.

Niz događaja, poteza i postupaka osvajačke administracije je izazivalo dodatno nepovjerenje Bošnjaka prema okupatoru. Jedan od tih poteza je donošenje Zakona o vojnoj službi iz novembra 1881. godine po kojem Bošnjaci moraju služiti vojni rok u austrougarskoj vojsci, priliv stranaca, pretežno katoličke vjeroispovijesti i njihove misionarske aktivnosti dodatno uznemiruju Bošnjake. Fokus svog političkog djelovanja Bošnjaci ostvaruju u zahtjevima za vjerskom i vakufsko-mearifskom autonomijom. Kontinuirani osjećaj nesigurnosti, straha i nesnalaženja, koji su Bošnjaci ispoljavali još od najave okupacije, prouzročio je masovne migracione talase prema teritorijima pod osmanlijskom upravom.

Proteći će puno vremena dok se u okviru i aktivnostima za dobijanje vjersko-prosvjetne autonomije ne pojave zagovarači realne politike i racionalnog suočavanja Bošnjaka sa realnošću, te ih svojim angažmanom počinju uvoditi u svijet svakodnevnice, da se u okviru političkog ambijenta svoje zemlje i oslanjajući se samo na sopstvene intelektualne snage izbore za svoj društveni utjecaj, prostor i prava. Rodonačelnik ovog angažmana je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak. On „želi da bude realan, želi da svoje zemljake upozori na činjenicu da se više neće vratiti Osmanlijska imperija i to upozorenje upućuje onim Bošnjacima: 'koji sumnjaju o našoj sreći i napretku, (...) kojima na pamet dolazi ono vrijeme kad je muhamedanski elemenat gospodovao i naseljen bio po svoj Ugarskoj, Slavoniji, Liki i Krbavi, a djelomice i po Poljskoj“. On je protiv iseljavanja koga su neke hodže, koji su podsticali iseljavanje, nazvali islamskim terminom, hidžra. Prema Ljubušaku, „nema tu nikakve hidžre, jer Bošnjaci, iseljavajući se u Tursku, 'niti su sebi kakvu korist učinili, niti onome mjestu gdje su se naselili'.“ U svojim raspravama Ljubušak veliki dio prostora daje odvraćanju Bošnjaka od iseljavanja, iznoseći svoj sud: „Za malu stvar i bez teške muke ostaviti svoj zavičaj i otići u tuđinu, to je baš veliki grijeh, to neće učiniti nikakav rodoljub“. Zatim, on bodri svoje zemljake i kaže: „...treba donekle pretrpiti, boriti se, nastojati da tu muku od sebe odbijemo, a ne odmah odlučiti se na iseljenje“. (Karić, 2002: 171)

Taj stalni osjećaj nesigurnosti u svojoj Zemlji ali na evropskom tlu, iz individualne, ali i iz kolektivne, percepcije kod Bošnjaka prisutan je do suvremenosti. Bez obzira koliko je austrougarska okupacija imala iznimno iznenađujući i negativan učinak na Bošnjake, gdje su se oni iznenada našli u „neprijateljski“ nastrojenoj evropskoj sredini i okruženju, oni su nepokolebljivo čuvali nacionalni i vjerski identitet i počeli stidljivo tražiti da se integriraju i realiziraju kao autohtoni evropski narod i dio slike u nacionalnom mozaiku Evrope. Oni (Bošnjaci) su, s pravom, skeptični jer im od Berlinskog kongresa do najnovije epohe (Dejtona) nije dopušteno da izgrade naciju i državu poput drugih evropskih naroda, kojima to pravo nikada nije osporavano. Naprotiv, u svim evropskim ratnim, političkim i pregovaračkim evropskim epizodama oni (narodi) su podsticani u nacionalnom konstituisanju. Osim Bošnjaka. Jedino njima, od Berlinskog kongresa do danas, niti jedan međunarodni sporazum nije, istinski, dozvoljavao međunarodno priznanje nacije i države.

U četrdesetogodišnjem habsburškom periodu „doživljava Bosna, pored konceptualnih ideološko-političkih promjena i stvarne etničke promjene svog stanovništva. Muslimani se masovno iseljavaju, a doseljava mnogo katolika, nešto malo protestanata, grkokatolika i nazarena iz drugih dijelova Monarhije“. (Kržišnik, Bukić, 1997: 30) Uostalom, glavni razlog pokretanja arebičke štampe, kao i formiranje ulemanskih udruženja, je riješenost za aktivniji društveni angažman uleme i ostvarenje jedinstva Bošnjaka. „Pomoću svog odbora svi će muallimi moći jednako misliti, osjećati i raditi i (...), jer bez sloge i ujedinjenja nekog staleža ne more se ni misliti o uspješnom radu onog staleža, pa se tako isto ne more misliti ni o uspješnom uzgoju bez udruženja odgajatelja - naših muallima.“ (Tarik, I/1908, br. 4, 52)

U citiranom tekstu detaljno se izlaže smisao hidžre općenito, zatim je ukazano na dalekosežne negativne posljedice iseljavanja Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine. Zajednički stav svih uredništava arebičke štampe je da pokret za hidžretom „ne proizlazi iz pravi razloga nego iz velikog neznanja. Neznanje je krivo pa mi svaku Božiju zapovijed krivo izvodimo“. Ponuđena su i rješenja na koji način treba djelovati na obrazlaganju negativnih posljedica hidžre, kako za one koji sele, tako i za one koji ostaju u Bosni i Hercegovini. Istaknuto je da je seoba ubitačna, ne samo za one koji odsele, već je od velike štete i za sve koji ostaju. „Samo srljanje u ponor hidžreta u ovolikoj mjeri, dovoljan je dokaz da je osvješćenje našega naroda, njegovih širih slojeva još vrlo maleno. Ne mogu nikako pojmiti dovoljno osviješćen narod koji bez nužde ostavlja svoje dobro, rodnu grudu i domovinu i srlja u propast.“ Uredništvo upozorava na važnost jedinstva i očuvanja brojnosti muslimanskog naroda jer jedino tako mogu osigurati zaštitu svojih interesa i isposlovati svoja prava, čime se osigurava bolji status za cjelokupnu bosanskohercegovačku muslimansku zajednicu. Naglašava se da je sveta islamska dužnost svakog muslimanskog rodoljuba da svim silama radi na suzbijanju seobe.

Zaključak

Ulema, odnosno arebička štampa, kao izraz i eksponent njenih stavova, nastoji zastupati krovne nacionalne interese i stavove, biti „iznad politike“, tj. legitimirati se kao nadorgan nacionalne zajednice, u kontekstu realnog nedostatka nacionalnih institucija, pa je samim tim bila u funkciji i institucionaliziranja određenih segmenata javnog života. Arebička štampa i nije krila takvu pretenziju od njenih samih početaka. To i jeste njena osnovna pokretačka funkcija. Biti jedinstveno glasilo Bošnjaka i koncenzualno zastupati, modelirati i predstavljati njihove interese.

Društvena odgovornost pokretački je impuls tematike arebičke štampe, koja nastoji tretirati najaktuelnije društvene probleme za vrijeme Austro-Ugarske. Iz današnje percepcije tematika hidžre/iseljavanja je veoma značajna zbog izbjegličkog vala koji se desio posljednjim ratom kao i „mirnodopskog talasa iseljavanja“ kojeg svjedočimo u našoj suvremenosti.

Literatura:

1. Časopisi: Tarik, Muallim, Misbah i Jeni misbah.

2. Imamović, Mustafa (1976): Pravni položaj i unutrašnji politički razvitak Bosne i Hercegovine od 1878. do 1914., Svjetlost, Sarajevo.

3. Selimović, Meša (2013): Derviš i smrt, Connectum, Sarajevo.

4. Karić, Enes; Demirović, Mujo (2002): Reis Džemaludin Čaušević prosvjetitelj i reformator, Ljiljan, Sarajevo.

5. Kržišnik-Bukić, Vera (1997): Bosanski identitet između prošlosti i budućnosti, Bosanska knjiga, Sarajevo.

6. Hauptman, Ferdo (1987): Privreda i društvo Bosne i Hercegovine u doba austrougarske vladavine (1878-1918), u: Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine II, posebna izdanja, knjiga LXXIX, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 18.

7. Šehić, Nusret (1987): Politički razvitak muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini (1878-1909), u: Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine II, posebna izdanja, knjiga LXXIX, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 18.

8. https://akos.ba/fetva-resida-ride-o-iseljavanju-bosnjaka-u-vrijeme-austrougarske-uprave/

22.05.2019.

OBDARENOST PRANGIJAMA

Biti obdaren svim i svačim u životu nije nimalo loše u potrošačkom društvu XXI stoljeća. Al biti obdaren ONIM... E to znači da si rođen pod sretnom zvijezdom (zapadno)balkanskom. Takav insan ima dobru podlogu za kofrčenje, ispredanje mitova, dobro je za samopouzdanje, krvnu sliku (etničku), izgradnju autoritativnosti, energičnosti, odlučnosti, izgradnju predispozicije budućeg vođe, lidera, predsjednika, kakva ministra...

Kada se ovi aršini o obdarenosti prenesu sa individualne na kolektivnu ili nacionalnu razinu, stvari mogu izmaći kontroli, društvene mreže se usijaju, prepirke otpočnu... Na Balkanu ratovi su se vodili i zbog sitnijih stvari, a ne kome je krupniji.

Ovo je područje teških riječi koje se kao nigdje lakše pretvaraju u metke.

Prije nekoliko godina neka njemačka kuća (navode ozbiljna, ali ne javna) bavila se istaraživanjima koji su narodi najobdareniji u Evropi i došla do interesantnih pokazatelja. U Evropi su najobdareniji Bosanci. Ni na svjetskoj razini ne stoje nimalo loše.

Svaki bogovetni dan neka svjetska protuha ili budaletina puni stupce štampe i skuplja na hiljade lajkova. „Ozbiljne“ medijske institucije su u potrazi za senzacijama. Ko još mari o krizi u Perzijskom zalivu, izgladnjelima u Jemenu, problemima Zapadnog Balkana... Svijetu je dosta Srbije, Kosova, Bosne... Veći je interes i potraga javnosti za kućnim porn uratkom kakve folk pevaljke i obdarenošću prangijama nego o stanju svjetske ekonomije, problemima izbjeglica, Breksitu, Evropskim izborima, jačanju desnice...

Ova kolektivna obdarenost kosmičkim htijenjem i usudom u svijesti (Zapadno)Balkanaca tumači se i čita kao principijelnost, kurčevitost, osjećaj superiornosti, predispozicija za uspješno bavljenje politikom... Ta kvazi drčnost i kurčevitost su, u suštini, (ne)karakterne osobine. Pogledajmo samo ešalone (zapadno)balkanskih političara. I onih koji to nastoje da budu. Sve i jedan goli hohštapler, ublehaš i jebivjetar. Proizilazi da mi u ovom području (nemoj opet zapadnobalkanskom – please!) nemamo problema sa politikama i ideologijama nego kurčenjem, kofrčenjem i – prangijama.

Samo nek je hljeba i igara.

Srbija

Jedan od najmoćnijih tenkova na svijetu, ruski tenk T-72 MS, stigao je u Srbiju i nedavno je svečarski predstavljen na vojnoj paradi u Nišu. Komšije nisu pozvane na halvu ovim povodom. Bilo je puno cvijeća na tenkovima. Srbija je „bogatija“ za 30 ovih oklopnjaka. Ruski tenk T-72, u moderniziranoj varijanti, smatra se jednim od najboljih tenkova ikada napravljenih. Raspolaže aktivnim oklopom, kao i ubojitim naoružanjem čiji je osnov top kalibra 122 milimetra. Vučić se sprema. On je spreman. Kada govori o podjeli Kosova on misli i sprema se na podjelu Bosne i Hercegovine. I nije to samo Vučićev hir, to je srpski nacionalni program u čijem središtu je srpski nacionalizam koji je jedina stabilna ideologija i vlasti i opozicije u Srbiji. U takvoj situaciji tenkovi dobro dođu.

Najlakši način da se Bosna spasi tenkova je da pristupi - NATO-u.

Zato Dodik i pjeni.

Hrvatska

Hrvatska, s druge strane, preferira avione. Hrvatska Vlada tokom 2019. godine pokušat će definirati drugi pokušaj nabavke borbene eskadrile zrakoplova (aviona). Od toga plana, bez obzira na propast posla s Izraelom i nabavke F16 Baraka, u Hrvatskoj ne odustaju. Kada su razgovori sa Amerikancima malo zaškripali hrvatska vojna delegacija se okrenula prema Šveđanima, sa kojima je "reaktiviran" interes Hrvata za nabavku JAS-39 Gripen.

Hrvatska strana se iz SAD-a vratila vidno razočarana, a čak se moglo čuti da su Amerikanci bili u čudu kada su shvatili da Hrvatska i dalje ima čvrstu namjeru nabaviti borbenu eskadrilu.

Evropa

Evropa je zadeverana majskim izborima za Evropski parlament tako da nema vremena za (zapadno)balkanske igre bez granica i komplicirane zajebancije. Berlinski samit je bio samo izborni foto šuting i našminkavanje (političkih) mrtvaca. Izgleda da su evropske gazde najzad postali svjesni uspona desnice koja bi mogla već na ovim izborima svrgnuti sa trona Merkel i Macrona.

SAD

Tramp još uvijek nije ufrštuljio gdje je, uopće, Bosna. Trenutno je zaokupljen odlukom da li ući ili ne - u rat sa Iranom. Ipak je Matthew Palmer, zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD, malo oko Berlinskog samita navratio do Bosne. Gdje su „dobra-stara vremena“ kada su nam i američki predsjednici dolazili svako malo. Palmer je želio da se izravno uvjeri u odlučnost, zajedništvo i međusobnu ljubav novih članova Predsjedništva. Uslijedile su standardne i obostrano šuplje zvanične izjave: „Zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD-a Palmer je ponovio da SAD ostaju čvrst i posvećen partner Bosni i Hercegovini u provedbi reformi i ispunjavanju uvjeta za napredak ka euroatlantskim integracijama. Naglasio je da Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ima lidersku poziciju u budućim koracima koje treba poduzeti na putu ka EU, a također i u bržoj provedbi paketa socio-ekonomskih reformi koje trebaju da omoguće bolјi život građanima BiH.“

Ni članovi Predsjedništva BiH nisu ostali gluhi na slatkorječivost pa su ponovili: „da je evropska budućnost BiH neupitna i da ekonomske reforme, privredni rast, kao i borba protiv korupcije u svim sferama društva, trebaju biti u fokusu djelovanja vlasti u BiH u narednom periodu“.

Ono važnije, rečeno je između redova (a i u redovima): Da je politika SAD-a i EU istovjetna kada je u pitanju region Zapadnog Balkana; put ka evroatlantskim integracijama je neosporni prioritet što, naravno, podrazumijeva učlanjivanje u NATO.

Usput je postojeću garnituru bosanskih političara uporedio sa sjenama ibreteći se koliko su već na političkoj pozornici. Američka politika mrkve i štapa ovaj put, čini se, svela se samo na šćap.

Ma šae Allahu!

BOSNA

U bosanskoj politici (nažalost „bosanska politika“ ne postoji u Bosni; ali to je stara priča i ne na današnju temu; sintagma u ovom tekstu podrazumijeva troetničke politike) nema dosade. Koplja se lome oko rezervnih sastava policije, evropskih integracija i najvažnijeg – šta ćemo i kako ćemo s NATOM. Naduravanja će, očigledno, potrajati. Bosna bi, ipak, morala imati i svoju bosansku politiku. Ne želeći da šire otvaram (nije mjesto ni vrijeme) ovu kontroverznu i tabu (ili tabut) temu, logično bi bilo zaključiti da je „najbosanskija“ bosanska politika – bošnjačka. Navedena teza nije naš stav, nego je iznosimo hipotetički (nekad ćemo se vratiti na ovu temu posebnim tekstom). Helem, vidjesmo čime se bave ozbiljne politike Srba i Hrvata. Dodik se bavi svečanim plavim uniformama „srpske vojne komponente“ koju želi preobući u plave mundire. Usput je poručio „visokom predstavniku Valentinu Inzku da može mačku o rep okačiti svoje bonske ovlasti“ i da ga „provocira da to uradi“. Neko bi Inzku trebao prevesti da je gornja rečenica eufemizam za „ko te jebe“!

Čime je zaokupljena bošnjačka politika? Međusobnim unutarpartijskim trvenjima, osipanjima i diskvalifikacijama, osnivanjem Socijaldemokratskog pokreta, kongresnim inžinjerinzima u nekoliko partija...

Šta će nama strategije i pogled u budućnost? Bošnjaci se razmeću prangijama. Bošnjake nije dobro potcijeniti! Jesu li Bošnjaci u opasnosti zbog ovog nesumnjivog prenaoružavanja susjeda? Nisu? Mi imamo prangije! Imaju Bošnjani adekvatne odgovore na ova naoružavanja tenkovima i avionima sa vanjske i rezervnom milicijom iz unutrašnje perspektive. Imamo! Namjensku industriju! Bošnjački odgovor je promptan i nadasve adekvatan. Oni (tj. mi) raspoređuju(mo) topove širom nam lijepe BiH. Od Velike Kladuše, Zvornika, Hadžića, Fojnice, Visokog, Kiseljaka, Stoca... Ali one ramazanske, tzv. – prangije. Znamo gdje se skladište topovi, ko tegli kanafu, od čega je sastavljeno punjenje i sijaset sličnih suvišnosti i budalešćina... Darovatelj, kreator i mozak ovog projekta pokrivanja svih bosanskih čuka prangijama je sarajevski gradonačelnik koji je ovu akciju izbrusio do nivoa ozbiljnog nacionalnog ideološkog koncepta: "Nastavljamo sa oživljavanjem lijepe tradicije i jedinstvene turističke atrakcije u bosanskohercegovačkim čaršijama. Ovakav način označavanja početka iftara postao je neodvojivi dio našeg identiteta i razamanskog ugođaja u glavnom gradu BiH, a već sada tu praksu oživjeli smo u velikom broju bh. gradova. Važno je da se naša tradicija, naš ramazan, ali i Bošnjaci i naša Bosna čuju, vide i osjete što snažnije i što više na svakom pedlju ove zemlje".

Bošnjaci su majstori pucanja - ćorcima. I u prazno. Kako je krenuo do Berlina će(mo) doći. Ovaj put Beč će svakako morati pasti. Je li strateški nacionalni cilj prangije zamijeniti haubicama?

Dok Bošnjaci pucaju iz prangija ni nakon 24 poslijeratne godine ne postoje utvrđeni temeljni principi i načela kojima se obezbjeđuje i trasira put društveno-političkog djelovanja probosanskih snaga na opstojnosti Bosne i Hercegovine. Bosanska intelektualna elita je ravnodušni posmatrač društvenog stanja destrukcije. Podijeljenost, konfrontacija i usitnjenost bošnjačkih snaga na stranke, frakcije i interesne grupe ne ostavlja mnogo prostora za strateška djelovanja i hod u svijetlu budućnost. Glavna preokupacija je borba za vlast, pravljenje smutnje, diskvalifikacije, tenderi i samo, i samo lični interesi. Budućnost naše djece ovisi od toga kome si prijatelj i ko je tebi prijatelj, rođak, koga ćeš zakititi plavom kovertom...

Vjera/religija

Ubijeđenost vjernika ne mjeri se jačinom prangijske grmljavine, jačinom ezana ili decibelima džamijskog razglasa. Naprotiv. Kao da narodu nije dosta topova i pucanja. Barem četvrtini sarajevskih vjernika i postača na topovski udar stomak se zgrči i omakne se psovka zbog podsvjesne reakcije i asocijacija na ratni period. Izvjesno je - procenat psovki i kelime-eš-šehadeta približan je kad se prangija oglasi.

Znatna je razlika između religije i vjere i ovo nije semantička zavrzlama nego suštinski problem. Islam podrazumijeva sveobuhvatan način života koji implicira posvećenost rasterećenju od halabuke i samoreklamiranja. Religija je institucionalizirana vjera i (realno) je u suprotnosti sa istinskim učenjem islama. Kako bismo spriječili konfuziju u upotrebi ova dva pojma definirajmo ovaj negativan proces kao birokratiziranje vjere. Vjernik je smjeran, odmjeren, tih, dostojanstven, odan i posvećen Milostivom i ne trebaju mu topovi, zvučnici, zvona i prangije da bi to posvjedočio.

Poslušajmo Mark Twaina: „Političari i pelene moraju se često mijenjati i iz istog razloga.“

Twain je neoprostivo zaboravio religijske velikodostojnike.

18.05.2019.

JEZIK I PISMO BOŠNJAKA/MUSLIMANA U AUSTROUGARSKOM PERIODU KROZ PRIZMU AREBIČKE ŠTAMPE

Sažetak

U ovom radu razmatra se problem nominacije jezika i upotrebe pisma u Bosni i Hercegovini u periodu austrougarske uprave kroz prizmu arebičke štampe. Priznanje bosanskohercegovačkim muslimanima/Bošnjacima prava na narodnost i osobenost uvijek se poklapalo sa statusom i nominacijom jezika i upotrebom pisma. Ove dvije odlike kolektivnih identiteta historijski su uvijek išle „pod ruku“. Negacija jezika (u manjoj mjeri i pisma) implicirala je i negaciju naroda – i obrnuto. Logičan slijed – historijsko „nepriznavanje“ Bošnjaka sprječavalo je odgovarajuću nominaciju jezika. I po ovom pitanju Bosna je „posebna“. Gotovo da je nemoguće, u koordinatama historije i geografije, susresti narod kojem (ni)je bilo dozvoljeno da se nominira imenom zemlje na (u) kojoj živi, i da svoj jezik imenuje onako kako želi, tj. po imenu svoje domovine. Da apsurd bude veći, historija nas, nažalost, pouči da je bilo čak moguće oduzeti narodu ime jezika – ime koje je on upotrebljavao stoljećima. Ključne riječi: arebička štampa, Tarik, Muallim, Misbah, Jeni misbah, jezik, pismo, Islamska zajednica, Bosna i Hercegovina, Bošnjaci, Srbi, Hrvati.

Uvod

Jezik je osnovno sredstvo komuniciranja. Sam po sebi on je nezaobilazan fenomen života i nauke. Kako bi rekli strukturalisti - sve je jezik, i sve je u jeziku. On je istovremeno i sredstvo sporazumijevanja među ljudima i izraz njihovog bića, njihove duhovnosti. Kultura jednog naroda naznačena je u jeziku, s druge strane, jezik u velikoj mjeri čini suštinu određenog naroda i nacije. Konfliktne društvene situacije izazivaju naročito žestoku borbu za supremaciju „svog“ jezika, gdje jezik služi kao instrument pomoću koga se homogeniziraju članovi te zajednice. Jezik je neodvojiv od društva, ta veza je uzajamna, jednoga bez drugog ne može biti. Jezik, istovremeno, ima čudesnu karakteristiku i osobenost da bude i sredstvo komunikacije i činilac identiteta. On ne samo da opisuje političku i društvenu stvarnost jedne epohe, naroda i države nego je i izgrađuje. Zbog toga nas ne treba da iznenađuje, u čitavom periodu austrougarske vladavine, a i danas, insistiranje svakog bosanskohercegovačkog naroda na „svom“ jeziku i „svom“ pismu, jer se ovim sredstvima gradio nacionalni identitet, kao pretpostavka kolektivnog identiteta, ali i samoidentiteta. Jezičko zajedništvo ne osigurava danas, kao što nije osiguravalo ni u prošlosti, u Bosni i Hercegovini koegzistenciju između muslimana, pravoslavnih i katolika. Svuda u svijetu, mnogo država izgrađenih oko jednog zajedničkog jezika bijaše razrušeno vjerskim svađama, a mnogo drugih država, izgrađenih oko jedne zajedničke religije, također, rasparčano jezičkim konfrontacijama. Dakle, uloga jezika u državotvornom smislu ovisi o njegovoj društvenoj (zlo)upotrebi i politikantskim uvjetovanjima.

Značaj jezika i pisma u višenacionalnim zajednicama

U evropskoj kulturnohistorijskoj tradiciji, počevši od poznog XVIII stoljeća – jezik nije posmatran samo kao jedno od obilježja identiteta, ravnopravno sa drugima, „nego mu je od vremena Herdera, Rusoa i Francuske revolucije pridavano počasno mesto, kao emanaciji i ogledalu narodnog duha, te garantu samobitnosti i prosperiteta nacija u formiranju. Otuda potiče rasprostranjeno popularno verovanje u 'sveto trojstvo' jezika, nacije i države, koje između ostalog podrazumeva da je narod bez svog izvornog jezika i sopstvene države osuđen na propast, a da pojedinac može uistinu da živi i stvara samo u svom neprikosnovenom maternjem jeziku, kao jedinom pravom čuvaru etnonacionalnog bića. Ova mitologizovana predstava, koja svekoliki identitet u osnovi svodi na etničko poreklo ovaploćeno u maternjem jeziku, toliko je ukorenjena da u laičkoj svesti preživljava do danas“. (Bugarski 2010: 21) Nema naroda bez jezika; svaki narod je i „zajednica jezi¬ka“, ali svaki narod nije svoj jezik institucionalizirao, što znači da svoj jezik nije imenovao nacionalnim imenom. Jezik je naročito senzibilni barometar društvenih promjena na nekom prostoru (državi) i može biti (dez)integrativni - ovisno o naumu, metodima i pristupu - faktor političkih procesa. U teorijskom definiranju jezik je dominantno određujući stub nacije i temeljni označitelj državotvornih prerogativa. U Bosni i Hercegovini jezik je, već odavno, postao sredstvo i predmet legitimacije i dokazivanja nacionalnog, ali i vjerskog, identiteta. Na bosanski jezik, gotovo kao i na teritorij, vršeni su, kroz historiju, brutalni nasrtaji s ciljem njihovog (teritorija i jezika) uništenja i negiranja samosvojnosti. Kroz historiju, Bošnjaci, stiješnjeni i svojatani sa svih strana, prihvatali su – nekad milom, nekad silom – leksiku koja im je bila na raspolaganju i doticaju. Korpus arebičke štampe nam nudi bezbroj primjera ovakve prakse, kojom se, birajući orijentalnu leksiku, nastojalo „zaštiti“, razlikovati i izgraditi sopstveni jezik.

Dakle, neosporna je međusobna povezanost i ovisnost jezika, nacije, države i politike. Jezik se realizira u društvu, „dakle kao skup(u) pojedinaca koji služeći se jednim jezikom međusobno ostvaruju komunikaciju“. S druge strane, „iz korelacije jezik –politika može se zaključiti da jeziku politika nije potrebna, dok politika jezik dvostruko iskorištava: kao sredstvo propagande (u komunikaciji s javnostima) i kao objekt djelovanja (u manipulaciji javnostima)“. (Vajzović 2006: 366-367) I nigdje, izgleda, ova veza jezika i politike nije bila (i biva) čvršće povezana i uzrokovana kao u Bosni i Hercegovini. Počevši od početka - od imena.

Nominacije bosanskog jezika u austrougarskom periodu

Jezik u Bosni i Hercegovini se stoljećima smatrao najljepšim na ovom govornom području, od Dalmacije, Dubrovnika, sa obje strane Drine, kao i Save. Leksikograf Jakov Mikalja ga je uzeo za osnovu svog latinsko-srpskohrvatskog rječnika, a Vuk Karadžić ga je izabrao za osnovu srpskohrvatskog jezika. Turci na prostorima današnje Bosne i Hercegovine zatekli su slavenski jezik. Jezička situacija, po svojoj prirodi, nije statična, i ona se tokom višestoljetnog turskog perioda (1463-1878) mijenjala. Jezik je prolazio kroz više razvojnih faza u ovom periodu, ali nije bio osporavan i ugrožavan, kako od strane turske uprave tako i od susjeda.

Pitanje bosanskog jezika je, kao što smo istakli, osnovno za formiranje kako bosanskog tako i svakog drugog nacionalnog identiteta. Pri određenju etničkih, narodnih, narodnosnih i nacionalnodruštvenih zajednica jezik komuniciranja zauzima, vjerojatno, prvo mjesto. Ni bosanski jezik u ovome smislu nije izuzetak. Naprotiv. Počevši od same njegove nominacije. I Austro-Ugarska se odmah po dolasku u Bosnu i Hercegovinu suočila sa kompliciranošću ovog problema. „Proglašavanje, odmah u početku, nastavnog jezika hrvatskim prije bi se moglo nazvati brzopletim, a možda i nedovoljno odgovornim potezom, nego smišljenom politikom okupatora, koji nije došao da ode, nego da ostane, i koji je veoma dobro, znao nacionalnu konstelaciju i njena stremljenja. Stoga je, kao što smo naveli ta stvar brzo ispravljena, a nešto kasnije, 27. novembra 1879. godine, i ćirilica je priznata kao pismo u školama; 10. maja 1880. godine priznata je ravnopravnost i obaveznost oba pisma.“ (Papić 1987: 341)

Jezička situacija se može posmatrati u tri etape na osnovu odnosa prema jezičkoj politici austrougarskih vlasti u BiH. Prva etapa predstavlja period traženja odgovarajuće jezičke politike i traje do dolaska Benjamina Kallaya, odnosno do 1883. god. Druga etapa podudara se sa vladinim projektom „bosanskog jezika“, koji je lansirao Kallay, a koji je povučen 1907. god. Treća etapa predstavlja period poslije 1907. pa do kraja austrougarske okupacije. Za nas je najinteresantniji tzv. Kallayev period. «Kallayev dolazak na čelo Zajedničkog ministarstva predstavlja početak jedne osmišljene jezičke politike, politike koja je bila u saglasnosti sa njegovom politikom stvaranja jedinstvene nacije u BiH, 'bosanske nacije'. On je htio da na taj način izoluje Bosnu i Hercegovinu od susjednih krajeva gdje su živjeli Srbi i Hrvati. U skladu sa tom težnjom želio je stvoriti poseban, 'bosanski' jezik kao izraz te nacije.» (Tanasić 2005: 351)

Kao što smo vidjeli, zbog narastajućeg procesa nacionaliziranja, time i svojatanja jezika i njegovim nominiranjem srpskim/hrvatskim od strane Srba/Hrvata, okupaciona vlast ne mogavši se oduprijeti ovim pritiscima, biva 1907. godine prisiljena ukinuti u Bosni i Hercegovini ime bosanski jezik kao zvanični jezik zemlje. Od tada ovu nominaciju upotrebljavaju dosljedno samo samo bošnjačke institucije. Bošnjaci su, s razlogom, rezignirani, a njihovo raspoloženje nudi nam vladin komesar Zarzycki u izvještaju Zemaljskoj vladi od 7. 11. 1907. godine: "Među muslimanima vlada strašno ogorčenje zbog toga što je vlada naredila da se ovozemaljski jezik zvanično zove 'srpsko-hrvatski'. Oni kažu da je kroz tu naredbu vlada dokazala da ona samo sa Srbima i Hrvatima u Bosni računa vodi a da njojzi do muslimana i njihovih vjerskih i narodnih osjećaja baš ništa stalo nije. Jedan odličniji musliman izrazio se među više muslimana koji su o tome vodili na sijelu razgovor: Baš vidimo da vlada do nas muslimana ne drži baš ništa, te nas silom goni da budemo jali Srbi jali Hrvati - baš ako to mora biti - ondak već hoćemo kazati da smo Srbi, ne zato da nam su ti naši dušmani dragi, već samo za to da se time vladi osvetimo, jer znamo da joj nije drago da se sa Srbima združimo. Srbi su naši najžešći dušmani, ali ako njima vlada već toliko voli i njiha tako miluje i njima 'srpske sabore' među nama držati dozvoljava - onda hoćemo i mi, pa se samo za inad vladi hoćemo sprijateljiti i sjediniti sa Srbima.“ (Juzbašić 2002: 326)

Bosanskom jeziku su za njegovo priznanje nedostajala upravo ona sredstva koja ističe Habermas tvrdeći „da je književni jezik, pomoću kojeg se pripadnici nacije identificiraju, kreiran i proširen administrativnim putem, uz pomoć upravne države i njezinih aparata“. Bilo je iluzorno očekivati da okupaciona austrougarska vlast na duže staze ima tako blagonaklon stav prema bosanskom jeziku. Izmjenom zvanične nominacije za narodni jezik konačno je bio pot-vrđen neuspjeh Kallayeve nacionalne politike u Bosni i Hercegovini. Međutim, time nije u međupartijskim i međunacionalnim odnosima skinuto s dnevnog reda pitanje zvaničnog naziva jezika kao i pitanje upotrebe njegovih pisma. Naprotiv, o tome je u stranačkoj štampi i alhamijado periodici i dalje vođena politička borba i rasprave, iako je austrougarska uprava ostala dosljedna pri izboru naziva "srpskohrvatski jezik".

Za našu daljnju analizu odnosa tri naroda u Bosni i Hercegovini naspram nominacije jezika i izbora pisama, interesantni su podaci koje navodi Dževad Juzbašić o pismenosti bh stanovništva, koji će nam pomoći da razumijemo gorljivost zalaganja za „svoje“ pismo i „svoj“ jezik. „U svjetlu poda¬taka da je još 1910. godine bilo nepismeno 87,84% stanovnika Bosne i Hercegovine starijih od 7 godina, i da je taj procenat iznosio među pri¬padnicima muslimanske vjere 94,65%, pravoslavne 89,92%, katolicima 77,45% i među ostalim konfesijama 38,27%. Pri tome nije uzeto u ob¬zir da se izvjestan broj Muslimana služio arapskim pismom za pisanje na narodnom jeziku. Čak i među muslimanskim poslanicima u Saboru bilo je pojedinaca koji su se mogli služiti samo arapskim pismom, koje se učilo u muslimanskim vjerskim školama.“ (Juzbašić 2002: 337)

Upotreba arebice

Već je vođstvo pokreta za vakufsko-mearifsku autonomiju prepoznalo značaj jezika i pisma u procesu nacionaliziranja Bošnjaka, tako da je u nacrtu statuta za Hercegovinu iz 1899. godine predviđeno da se za¬pisnici sjednica muslimanskih autonomnih institucija i koresponden¬cija sa zemaljskim vlastima i inovjernim tijelima vodi na "slaven¬skom jeziku, a objave, knjige, pozivi i časopisi tursko-arapskim pismom". Znakovito je da je na sastanku muslimanskih opozicionera u Sarajevu u septembru 1900. zatraženo da se vlastima postavi zahtjev i u pogledu priznanja "turske jazije" kao zvaničnog pisma u Bosni i Hercegovini. Zahtijevano je da se turski više uči u šerijatskoj školi i na drugim mjestima. Međutim, bošnjačke političke i vjerske elite nisu uspjele postići konsenzus oko ovih pitanja, tako da je muslimanski autonomni pokret u svojim metodima djelovanja slijedio već isprobane obrasce borbe srpskog faktora.

Sve do izbijanja saborske krize oko natpisa na putevima Bosanskom saboru nije postavljan zahtjev u vezi priznavanja upotrebe arapskog kao zvaničnog pisma. Ovo obraćanje je prouzročilo brojne rasprave i izazvalo određenu političku krizu. Borba za arapsko pismo postaje sredstvo kojim se Bošnjaci, u odnosu na druga dva naroda, bore na području upotrebe pisama, što u ovom slučaju postaje sredstvo nacionalnog prepoznavanja. Osnovna ideja je učiniti arebicu sredstvom integracije Bošnjaka, odnosno izolacije u odnosu na druga dva naroda, kao i želja da se eliminira opasnost da se upotrebom la¬tinice i ćirilice Bošnjaci cijepaju u dva nacionalno-politička tab¬ora, hrvatski i srpski. „U tom smislu je Dervišbeg Miralem objašnjavao civilnom adlatusu baronu Benku zašto će Muslimani u Saboru tražiti uvođenje arapskog kao trećeg zvaničnog pisma u Bosni i Herce¬govini. Dervišbeg je uvjeravao Benka da taj muslimanski zahtjev nije izraz neke tendencije koja bi bila uperena protiv aneksije ili Vlade, već da je u njegovoj osnovi čvrst zaključak Muslimana da 'na¬cionalno ne postanu ni Srbi niti Hrvati, jer je njihova deviza: Bosna Bosancima'. Smatrao je da će se Bosanski Muslimani moći održati između Srba i Hrvata samo ako, kao i oni, budu imali svoje vlastito pismo.“ (Juzbašić 1999: 104)

Jasno je da je Zemaljska vlada bila protiv ravnopravnosti arap¬skog pisma sa latinicom i ćirilicom. Ona je, u svojoj argumentaciji, nastojala ponuditi pragmatske i racionalne razloge, a ne ideološke. Isticala je finansijsku neodrživost ovog prijedloga, jer bi nužno bilo povećati administraciju koja vlada arapskim pismom radi komunikacije sa strankama; svi slu¬žbeni akti, u tom slučaju, bi se morali pisati i arapskim pismom; nastavni proces bi bio usložnjen i morao bi doživjeti drastičnu prilagodbu koja bi iziskivala znatna sredstva i sl. Međutim, odnosi na relaciji Vlada-Srbi-Hrvati oko jezičkog pitanja su se zakomplicirali u tolikoj mjeri da je dolazilo u pitanje i raspuštanje Sabora. U ovakvoj političkoj situaciji ni srpski ni hrvatski predstavnici nisu imali ništa protiv ozakonjenja arebice kao pisma.

Sukob na relaciji Srbi-Hrvati oko jezičkog pitanja je riješen nagodbom tj. nominacijom srpsko-hrvatski jezik čime je politička pozicija i zahtjev Bošnjaka za uvođenjem arebice postao irelevantan. Zemaljska vlada je, ostajući pri svom negativnom stanovištu u pogledu upotrebe arapskog pisma u natpisima na cestama bila spre¬mna da i dalje toleriše njegovu upotrebu na uličnim tablama u grad¬skim opštinama. „Tako su u Sarajevu natpisi na ulicama bili postavl¬jeni na sva tri pisma. Na starijim tablama na prvom mjestu bila je ćirilica, u sredini arapsko pismo, a potom latinica. U prvoj deceniji 20. vijeka, posebnin zaključkom Općinskog vijeća grada Sarajeva, taj redoslijed je bio izmijenjen, pa je na novopostavljenim uličnim tablama na prvo mjesto došla latinica, u sredini je ostalo arapsko pismo a treće mjesto je pripalo ćirilici. Takođe, i na proizvodima duhanske režije tre¬balo je da i dalje ostanu oznake na turskom, dok su natpisi na turskom jeziku na prelazima preko željezničkih pruga trebali da iščeznu.“ (Juzbašić 1999: 104)

Jezik i pismo kao sredstva nacionalnog identiteta

Bošnjaci od kraja XIX stoljeća za svoju temeljnu identifikaciju uzimaju vjeru, doživljavajući je i zaštitnikom svih ostalih kolektivnih identiteta. Obzirom da u to vrijeme nacionalni osjećaj kod Bošnjaka nije bio ni izdaleka „zaokružen“ kao kod Srba i Hrvata, vjera postaje ključni faktor kroz kojeg se prelama i rad svih drugih društvenih organizacija i institucija u sferi kulture, prosvjete, privrede i političkih organi¬zacija. Međutim, kada je riječ o problemu imenovanja jezika i upotrebi pisama, treba imati u vidu da je ovaj problem u izravnoj vezi sa pita¬njem nacionalne afirmacije i priznavanja nacionalne osobenosti. Moramo imati u vidu da je ovo period u kojem se na području Bosne i Hercegovine na¬cionalizmi međusobno žestoko sukobljavaju. Tome naročito doprinosi neravnomjernost u nacionalnom razvitku i njegova ne-dovršenost kod pojedinih dijelova stanovništva. Posebna specifičnost ovog razvitka bila je da je vjerska podjela i vjerska pripadnost vre¬menom determinisala i nacionalnu pripadnost bosanskohercegovačkog stanovništva, koje je istog etničkog porijekla i govori istim je¬zikom.

Politička borba i rasprave o jeziku i pismu u Bosanskom Saboru i stranicama štampe je nastojanje političke i vjerske bošnjačke elite da jezik i pismo iskoriste kao sredstvo kojim će voditi borbu za ravnopravnost sa Srbima i Hrvatima. Očigledno je da su protagonisti svjesni važnosti jezika i pisma kao kohezionog sredstva nacionaliziranja Bošnjaka, i na ovaj način jačanja njihova specifičnog nacionalnog identiteta. Upotreba arapskog pisma, i kasnije modificirane arebice, služi kao integrativni faktor i brana upotrebi latinice i ćirilice, odnosno izboru jednog od ova dva pisma, čime se Bošnjaci automatski dijele, odnosno svrstavaju u dva politička i nacionalna bloka – srpski i hrvatski.

Tako je, ovim povodom, u Saboru Derviš-beg Miralem uvjeravao civilnog adlatusa barona Benka da bošnjački zahtjev za uvođenje trećeg zvaničnog pisma nije izraz separatizma ili akt usmjeren protiv aneksije ili vlade, već da je u njegovoj osnovi uvjerenje Bošnjaka da "nacionalno ne postanu ni Srbi ni Hrvati, jer je njihova deviza: Bosna Bosancima". Vladalo je opće uvjerenje kod Bošnjaka da će se oni moći lakše i uspješnije održati među Srbima i Hrvatima samo ako, kao i oni, budu imali svoje vlastito pismo.

Pitanje nominacije jezika bilo je jedno od najznačajnijih pitanja kojim su se bavile političke partije nakon njihova osnivanja; brojne rasprave su vođene ovim povodom u Bosanskom Saboru, a i znatan broj tekstova u arebičkoj štampi je vezan za ovu problematiku. Sve ove rasprave imale su nacionalne i kulturne motive, i naravno, po običaju, ovaj problem je često bio poslastica politikantskih i političkih rasprava. Imajući u vidu sve ove rasprave slobodno možemo ustvrditi da se uvijek u pozadini konflikata oko jezičke nominacije „bosanskog“ jezika krila suštinska historijska, kulturna, vjerska i politička dimenzija ovog problema. Nepobitno je da je jezik dijelio sudbinu stanovnika Bosne i Hercegovine. Često osporavan, negiran, u zvijezde zakivan, svojatan – ali postojan. Kao i narod(i). Nazivan je: slovinski, bosanski, bošnjački, ilirski, srpskohrvatski, hrvatskosrpski – dakle, brojne nominacije, i što je posebno bitno - ne jednonacionalne.

Historijski dometi jednog naroda određeni su kulturnim modelom kojim taj narod raspolaže, a nivo, modaliteti i forma nacionalne kulture usko je povezana s bogatstvom i mogućnostima jezika. Jezik je, s druge strane, toliko „vazdušast“ da ga je teško zarobiti u geografske, ili neke druge granice. Iz ovog razloga uvijek se javlja poteškoća kako razgraničiti ono što se smatra „našim“ u jeziku i kulturi, od onoga što se kvalifikuje kao „strano“. Ovo je veoma stara tema, uz to tradicionalno opterećena sterotipnim uprošćenjima i jakim emocionalnim nabojem, pogodna za izazivanje brojnih nesporazuma i sukoba. I ratnih. Barem smo mi na ovim prostorima u to uvjereni. Ona se javlja kao ključni povod manifestiranja ideoloških i kvazinaučnih konstrukcija i sučeljavanja na relaciji „MI“ – „ONI“.

Jezik i pismo u arebičkoj štampi

U korpusu arebičke štampe, u sferi jezika, odnosno iskazivanja i definiranja naprijed navedenih napetih društvenih stanja i odnosa, mogu se pratiti različite jezičke formulacije i terminološke sintagme kojima se ukazivalo ili se njima izražavala ta jezička različitost i drugost. Isticanje te različitosti nije imalo svrhu negacije srpske ili hrvatske jezičke osobenosti, nego afirmiranje svoje, bošnjačke boje jezika i njegove leksike. Takve pojave najupečatljivije su iskazivane zamjenicama „mi“ i „oni“, „naše“ i „njihovo“, što, opet, proizlazi iz svijesti po kojoj su Bošnjaci/muslimani „sebe uzimali za mjeru stvari“ i svoje standarde, kriterije i svoj svjetopogled nametali kao uobičajenu i univerzalnu normu, dok je ono „drugo“ suprotnost, a samim tim što je različito od „nas“ i „našeg“ ono je inferiorno u svakom smislu: kulturnom i vjerskom.

U ovom smislu alhamijado literatura, u širokom historijskom i kvalitativnom smislu, uključujući, naravno, i alhamijado periodiku, predstavlja neiscrpan rezervoar leksike (orijentalizmi) po kojoj je bosanski jezik tako osoben i specifičan. „Alhamijado tekstovi nude i sociolingvistički zanimljivu jezičku građu, korisnu osobito za pitanja naših savremenih standardnih (nacionalnih) jezika, bosanskog prije svega. Doduše, govoriti o jeziku alhamijado literature u smislu objedinjenog korpusa, zapravo i nije moguće, jer bi jedina njegova zajednička značajka mogla biti činjenica da su (a) napisani arebicom i okolnost da su (b) svi autori muslimani/Bošnjaci, a to bi onda bilo jednako, primjerice, istraživanju jezika sabranih tekstova napisanih na glagoljici, možda i jezika ukupnog korpusa tekstova katolika / Hrvata, napisanih tokom nekoliko stoljeća na latinici ili pravoslavnih / Srba, na ćirilici. Jer, sve drugo što bi jednu višestoljetnu pisanu ostavštinu (alhamijado) objedinilo u istraživanju jezika tih tekstova, izostaje. Oni se međusobno razlikuju ne samo prema vremenu nastajanja u rasponu od nekoliko stoljeća već i na druge načine: ima rukopisnih i štampanih djela, pojedinačnih tekstova, knjiga, periodike, čak i rječnika; originalnih i onih što su ko zna koji po redu prijepis; obimom dužih i vrlo kratkih tekstova, raznovrsnih tematski, funkcionalno, prema namjeni, odnosno, ima literarno manje ili više vrijednih, ima autora znanih i neznanih, sa ovog ili onog dijalekatskog područja ili sa neutvrđenog terena, ima tekstova proznih i pjesničkih, različitih po svojim motivima, sadržini, formi, izrazu: vjersko-didaktički, popularno-poučni, lingvistički, administrativni, politički; u poeziji ima: ilahija, kasida, poslanica, pjesama društveno-političke sadržine, pjesama nastalih po uzoru na narodnu poeziju...“ (Vajzović 2008: 307-308)

Polazeći od činjenice da je leksički fond najbolje polazno mjesto za proučavanje odnosa jezika i kulture, dolazimo do zaključka da leksičko-semantičko bogatstvo orijentalizama, koje je posebno naglašeno u govorima Bošnjaka, bosanskom jeziku daje upravo ono specifično obilježje u porodici slavenskih jezika. A ovaj nepresušni izvor orijentalizama upravo se nalazi u alhamijado periodici. Ne možemo se otrgnuti utisku da su uredništva arebičkih časopisa bila itekako svjesna činjenice da se lingvistička kodifikacija, osobenost i izgradnja zasebnog jezika sprovodi sasvim sračunato, i da to obično čini neka mala grupa. Svjesno su na svoja pleća prihvatili ovaj zadatak kako bi, posredstvom arebičke štampe, širim muslimanskim narodnim slojevima „nametnuli“ i „standardizirali“ posebnost bosanskog jezika.

Uredništva arebičkih časopisa uspjela su se nametnuti velikom dijelu bošnjačke javnosti, pridobijeni su gotovo svi imami jer su se uredništva etablirala kao zaštitnici njihovih egzistencijalnih interesa. I zvanična austrougarska uprava će sa respektom cijeniti stavove iznešene u arebičkoj štampi, znajući da oni u velikoj mjeri imaju podršku najširih slojeva bošnjačke javnosti. Štam¬panje Tarika, Muallima, Misbaha i Jeni misbaha na narodnom, bosanskom jeziku i to arebicom, uz izvjesno početno protivljenje, izuzetno je dobro prihvaćeno u širokim narodnim slojevima, obzirom da je to bio i jedini vid štampe koji su oni mogli čitati. Pokretači arebičke štampe su nastojali zadržati veze sa posrnulom Osmanlijskom državom, ali su istovremeno nastojali da afirmiraju pozitivne vrijednosti Zapada. Naročito je potencirana mogućnost spone između Istoka i Zapada posredstvom bosanskih muslimana.

Jedan od ciljeva pokretanja časopisa je afirmacija arapskog pisma (odnosno arebice) i bosanskog jezika. „U Tariku će biti samo muslimansko pismo, a ko hoće more pisati i drugim pismom, samo će članak biti kod uredništva prepisat i onda će tekar u list doći. Jezik će biti čisti jezik bo¬sanskih muslimana.“ (Tarik, I/1908, br. 1, 4) Očigledno je da je izbor pisama već cementirao nacionalnu diobu na području Bosne i Hercegovine. Stoga će pokretači arebičke štampe tako dosljedno i snažno insistirati na upotrebi arebice jer je smatraju čuvarom nacionalnog identiteta. „Mi i dan danas smatramo latinicu i ćirilicu stranim pismom iako nijesmo proti tih pisama, samo upadno je, što rišćani ćirilicu a katolici latinicu svom silom zagovaraju, a mi musli¬mani stojimo savijenih ruku, čas se prevalimo na jednu stranu, a do časa opet vratimo se natrag.“ (Tarik, I/1908, br. 3, 35)

Govoreći o imenovanju jezika jedan dopisnik Muallima, zalažući se za dosljednju nominaciju jezika kao bosanski jezik, tumači previranja, sukobe i izbore Bošnjaka između srpskog i hrvatskog kao ukočenost Bošnjaka. Zalaže se za dosljednu i nedvojbenu nominaciju jezika kao bosanski jezik. „Pod ukočenosti u nazivu jezika, mislim nazivanje istog 'našim' i 'maternjim'. Islamska masa bez oklijevanja naziva ovaj jezik 'bošnjački'. Da li će se ovaj jezik u našoj domovini zvati: bošnjački, hrvatski, srpski, ili onom nakaradom srpsko-hrvatski (dva adžaiba na jednom dušeku) to će vrijeme riješiti. Izbjegavanje iz svih ovih naziva u naziv 'naš' i 'materin' je dosadno, i iz iskustva znadem da se na to sa nekim nepovjerenjem gleda. Ovo nepovjerenje umanjuje naklonost mase za list, a to smeta cilju i svrhi lista. Stoga ovu ukočenost treba odstraniti, da list još više korijena u islamskoj kući uhvati.“ (Muallim, I/1911, br. 10, 168-169)

Dugoročno gledano i bitka za pismo (arebicu) je bila unaprijed izgubljena bitka. U okruženju istog jezika, ne samo na prostoru Bosne i Hercegovine, na relativno maloj površini već postoje dva pisma (latinica i ćirilica), gdje je stanovništvo etnički izmješano, gdje je prodor i utjecaj drugih pisama svakodnevan, gdje sistem školstva ne obuhvata ovo pismo, gdje je štamparska produkcija knjiga i časopisa kudikamo brojnija od one koja se štampa arebicom (tek nekoliko listova, dva kalendara i tridesetak knjižica - gotovo isključivo sa vjerskom tematikom), arebica se nije mogla nositi u ovoj borbi pisama. Već sredinom 1912. godine i pokretači arebičkih časopisa postaju svjesni da se ovaj vid štampe ne može hermenautizirati od prodora latinice i ćirilice, tako da onaj početni čvrsti i isključivi stav počinje da popušta: „U pretprošlom broju donesosmo izvješće s ovogodišnje društvene Skupštine u kojem smo nehotice izostavili zaključak Skupštine da se odsele u društvenom organu donose neke stvari i latinicom, i to naročito one koje koje se budu ticale vakufske uprave, Ulema medžlisa ili eventualno i Zemalj. Vlade.“ (Muallim, III/1912, br. 1, 15-16)

Rasprave i dalje traju, postupno ulaze u političko polje gdje se pismo shvata kao posljednja linija odbrane nacionalnog identiteta, ali pragmatski razlozi preovladavaju: „S. Korkut se protivi ovom predlogu g. Bajrića i ističe da naš džemijjet stoji na potpuno ispravnom stanovištu nacionalne indiferentnosti, i kao takav ne smije biti tjesnogrudan i pristran, tim prije što već postoji struja koja bi htjela latinicu proglasiti muslimanskim pismom. Za nas su i latinica i ćirilica strana pisma, koja uvodimo u 'Misbah' radi praktičnih, a ne nacionalnih motiva. Mi time hoćemo da postignemo pristupačnost našeg organa široj javnosti i našem đaštvu, a nipošto nam nije svrha time dati kakvo drugo obilježje. Izbacivši ćirilicu došli bismo, ne samo u sukob sa ovim svojim stajalištem, nego bismo počinili i jednu drugu pogriješku, jer bi smo time od sebe odbili onaj dio naše omladine, koja se osjeća 'Srbima' i sami bismo bili krivi, da se naš organ ne raširi među ovom strujom naše mladeži. Mi ćirilice i latinice ne preporučujemo zato što ih volimo , nego zato što nam je to u današnjim prilikama potrebno, a paralelnim uvodenjem obaju ovih, nama stranih, pisama moramo baš naglasiti, kako svoju indiferentnost prema ovim znacima dviju, za prestiž sejrućih naših narodnosnih struja, tako naročito i svoj otpor proti struji koja ima tendenciju da nam latinicu nametne kao muslimansko pismo (općenito odobravanje). Ja stoga molim Skupštinu da ovaj predlog Glavnog odbora usvoji i primi na znanje, te zaključi u ovom smislu izmjenu Društvenih pravila. Povici: 'Usvajamo'! Predsjednik stavlja gornji predlog na glasanje, na što ga Skupština jednoglasno usvaja i zaključuje da se u Članu 39. Društvenih pravila dodaju riječi: 'latinskim i ćirilskim pismenima'.“ (Misbah, I/1913, br. 22-24, 194)

Ostaje samo žal, nostalgija i rezigniranost zbog činjenice da se definitivno gubi nešto „svoje“ - pismo koje je smatrano korijenskim identitetom Bošnjaka/muslimana. Ovakav stav možemo uočiti u jednom mini pismu-kriku anonimnog čitaoca koji taksativno nabraja najvažnije identitetske odrednice muslimana koje se urušavaju gotovo iz dana u dan, objavljenom u Misbahu pod naslovom Naše nade: „Jezično je pitanje gotova stvar, a o našem vjerskom (arapskom) pismu, koje je po mom skromnom mišljenju vrednije od agrara, i koje bi naš život dalje produžilo nego agrar, nije se ni jedna riječ progovorila u našem 'blaženom' parlamentu. U ibtidaijjama je predavanje nesregjeno i nejednako, a u medresama još gore i opasnije. Vazovi se kazuju različito, a hutbe su nesavremene. Ženske čame u tmini neznanja; osnovne škole oskudijevaju sa vjeronaučnim gradivom, a srednje ga i nemaju. Naše iptidaijje nemaju niti jednog uregjena ilmihala.“ (Misbah, II/1914, br. 22, 6)

I novi list Jeni misbah, pokrenut pred sam početak Prvog svjetskog rata, pokušava da animira muslimansku javnost, osobito institucije Islamske vjerske zajednice, na korištenje arebice. Međutim, nije to više isključivi stav, nego prije nada, molba i posljednji pokušaj da se arebica koristi dosljedno barem u institucijama Islamske zajednice. Tako se uredništvo obraća Ulema medžlisu sa slijedećom porukom-molbom: „Ovih smo dana imali priliku vidjeti jednu rješidbu Ulema medžlisa, kojom se jednom ovdašnjom softi podjeljuje dopust. Rješenje je to pisano našim jezikom i – latinskim slovima! Mi nijesmo proti uporabi našeg jezika, nu držimo da latinici nema nikakva mjesta u riješenjima našeg vrhovnog tijela. Dosta što ju je Halilbašić proglasio muslimanskim pismom! Po našem mišljenju treba da Ulema medžlis upotrebljuje ili tursko pismo i jezik, ili pako da neke rješidbe izdaje i na našem jeziku – ali da ih piše samo arebicom. Nadamo se da će se ova primjedba uvažiti.“ (Jeni misbah, 1914, br. 10, 1)

Zaključak

Iz današnje bosanskohercegovačke percepcije svjesni smo neminovnosti da je kroz historiju osvajač(i) obično uspijevao nametnuti svoj jezik kao službeni i jezik administracije u zvaničnoj korespodenciji, ali svrgavanjem zavojevača, ma koliko vremenski trajala njegova vlast, narod bi se opet vraćao svom jeziku. I za divno čudo ti «zapretani jezici» su pokazivali izvanrednu vitalnost i sposobnost preživljavanja tokom godina, a ponekad i stoljeća. U državama u kojima postoji jedan jezik, on i nije bitna odrednica identiteta. Sasvim je drugačija situacija sa višejezičnim zajednicama, poput naše, bez obzira na nivo njihove demokracije i jezičke tolerancije, gdje je jezik simbol identiteta. Takav slučaj je i sa bosanskim jezikom.

Jezik je realnost koja se razvija stoljećima, a imenovanje tog jezika, kao i bilo kog drugog jezika, stvar je konvencije, historijskih procesa i političkih odnosa, naročito u ovom podneblju. Prirodno je da se kroz historiju mijenja jezik pa i njegov naziv; takva praksa je vrlo česta i uobičajena. To što Bošnjaci/muslimani svoje ime nisu unijeli u svoj jezik u kontinuitetu nikako ne umanjuje njihovo nacionalno određenje, nego je, kao što smo vidjeli, više splet složenih historijskih i političkih okolnosti.

U bezbrojnim raspravama i žestokim konfliktima oko «formalnog» imenovanja, određenja i zvanične nominacije jezika koji se govori na području Bosne i Hercegovine, uvijek kroz historiju se provlačila i krila dublja i značajnija kulturnohistorijska, nacionalna, vjerska i politička pozadina. Gledano iz današnje perspektive, jasno je da savremena jezička situacija djeluje dezintegrativno kako na sam jezik, tako i na društvene i nacionalne odnose.

Literatura:

1. Bugarski, Ranko (2010): Jezik i identitet, XX vek, Beograd.

2. Časopisi: Tarik, Muallim, Misbah i Jeni misbah.

3. Juzbašić, Dževad (2002): Politika i privreda u Bosni i Hercegovini pod Austrougarskom upravom, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo.

4. Juzbašić, Dževad (1999): Nacionalno-politički odnosi u Bosanskohercegovačkom saboru i jezičko pitanje (1910-1914), ANUBiH, djela knj. LXXIII, Odjeljenje društvenih nauka knj. 42, Sarajevo.

5. Papić, Mitar (1987): Školstvo u Bosni i Hercegovini (1878-1918), u: Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine II, posebna izdanja, knjiga LXXIX, Odjeljenje društvenih nauka, knjiga 18.

6. Tanasić, Sreto (2005): Jezik štampe do 1918. godine u: Jezik u Bosni i Hercegovini, Institut za jezik u Sarajevu, Institut za istočnoevropske i orijentalne studije Oslo.

7. Vajzović, Hanka (2006): Jezik i nacionalni odnosi – identitet jezika i determinante jezičkih identiteta, u: Godišnjak Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, Sarajevo.

8. Vajzović, Hanka (2008): Jezik i nacionalni identiteti, Fakultet političkih nauka Sarajevo, Sarajevo.


Stariji postovi

Avdija Hasanović
<< 07/2019 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
7928